Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo hrvatski državljanin g.Dragan Čutura (podnosilac predstavke), dana 4.novembra 2015.godine. Podnosilac predstavke je posebno prigovorio na nepostojanje materijalnih i procesnih garancija u postupku kojim mu je određen prisilni smeštaj u psihijatrijsku ustanovu te na nedostatak nepristrasnosti sudije žalbenog suda. Pozvao se na član 5 stav 1 i član 6 stav 1 Konvencije. Vlada je obaveštena o tim prigovorima u aprilu 2016.godine, a ostatak zahteva je odbačen kao nedopušten
Podosilac zahteva je rođen 1980.godine i živi u Vrbovcu. U julu i avgustu 2013.godine protiv njega su podignute optužnice pred Opštinskim sudom u Ivanić Gradu zbog ozbiljnih pretnji upućenih njegovim susedima. Nakon sudskog veštačenja njegovog duševnog stanja optužnice su preinačene zbog zaključka da je dela učinio u stanju neuračunljivosti koje je bilo uzrokovano paranoidnom šizofrenijom od koje boluje niz godina. Nadležno tužilaštvo je zahtevalo da bude smešten u psihijatrijsku ustanovu. Krajem novembra 2013.godine Opštinski sud je podnosiocu zahteva odredio istražni zatvor zbog rizika da će ponoviti krivično delo. Smešten je u Zatvorsku bolnicu radi lečenja. Istražni zatvor je produžavan nekoliko puta tokom postupka. Podnosilac predstavke je osporavao određivanje istražnog zatvora pred Županjskim sudom u Velikoj Gorici koji je odbio njegove žalbe kao neosnovane. U donošenju svih relevantnih odluka Županjskog suda učestvovala je sudija Lj.B. U januaru 2014.godine Opštinski sud je utvrdio da je krivično delo učinio dok je bio u stanju neuračunljivosti i da je opasan za okolinu. Sud mu je na osnovu toga odredio prisilni smeštaj u psihijatrijsku ustanovu, kao i da će podnosioca predstavke zadržati u istražnom zatvoru do pravnosnažnosti presude. U martu 2014.godine presuda je postala pravnosnažna. Podnosilac je uložio zahtev za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, kao i ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Tvrdio je da sudija Lj.B. nije bila nepristrasna jer je već pre učestvovala u njegovom predmetu. Vrhovni sud je odbio njegov zahtev, a Ustavnu sud njegovu ustavnu tužbu kao neosnovanu.
NAVODNA POVREDA ČLANA 5 STAV 1 KONVENCIJE
- Pravo na slobodu i ličnu sigurnost. Niko ne sme biti lišen slobode osim u sledećim slučajevima i u postupku propisanim zakonom:
…..
(e) ako se radi o zakonitom pritvaranju umobolnika.
Nema naznaka da su T.Ž., branilac podnosioca predstavke, ili sudija objasnile podnosiocu šta se događa u njegovom postupku i uputile ga na njegova prava u njemu, kao ni da su stupile u kontakt sa članovima njegove porodice i obavestile ih o toku njegovog predmeta. Sud utvrđuje da je branilac zapravo delovala kao pasivni posmatrač postupka. Nema opravdanja ni što je podnosilac bio isključen iz rasprave, naročito što tokom razgovora sa sudijom u klinici nije pokazao da ga njegovo stanje sprečava u neposrednom učestvovanju u raspravi o njegovoj situaciji. Dakle, došlo je do povrede člana 5 stav 1 Konvencije.
NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
Podnosilac predstavke je prigovorio na nedostatak nepristrasnosti sudije žalbenog suda.
Sud smatra da je ispitao glavna pravna pitanja postavljena u ovom zahtevu i da nema potrebe za donošenjem posebne odluke o ostalim prigovorima.
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud utvrđuje da tužena država ima da plati podnosiocu predstavke određene iznose na ime naknade nematerijalne štete i na ime naknade troškova i izdataka koje treba uplatiti direktno na bankovni račun punomoćnice podnosioca predstavke, a odbija preostali deo zahteva za pravičnom naknadom.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET ČUTURA protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 55942/15)

PRESUDA

STRASBOURG

10. siječnja 2019.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Čutura protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u odboru u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo, sutkinje,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 11. prosinca 2018. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 55942/15) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin
Dragan Čutura („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 4. studenoga 2015.
Podnositelja zahtjeva, kojem je odobrena besplatna pravna pomoć, zastupala je gđa I. Bojić, odvjetnica iz Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Podnositelj zahtjeva osobito je prigovorio na nepostojanje materijalnih i postupovnih garancija u postupku kojim mu je određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu te na nedostatak nepristranosti sutkinje žalbenog Pozvao se na članak 5. stavak 1. i članak 6. stavak 1. Konvencije.
Vlada je obaviještena o tim prigovorima 21. travnja 2016. godine, a ostatak zahtjeva odbačen je kao nedopušten na temelju Pravila 54. stavka 3. Poslovnika Suda.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva rođen je godine i živi u Vrbovcu.

A. Kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva

Dana 16. srpnja i 30. kolovoza 2013. godine protiv podnositelja zahtjeva podnesene su optužnice pred Općinskim sudom u Ivanić Gradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zbog ozbiljnih prijetnji upućenih njegovim susjedima.
Nakon sudskog vještačenja duševnog stanja podnositelja zahtjeva u vrijeme kada su navodna djela počinjena nadležno državno odvjetništvo preinačilo je optužnice 2. siječnja 2014. godine zbog zaključka da je djela počinio u stanju neubrojivosti koje je bilo uzrokovano paranoidnom shizofrenijom od koje boluje niz godina. Također je postavilo zahtjev da ga se smjesti u psihijatrijsku ustanovu u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smjetnjama.
U međuvremenu je studenoga 2013. godine Općinski sud odredio podnositelju zahtjeva istražni zatvor zbog rizika da će ponoviti kazneno djelo. Priveden je 30. studenoga 2013. godine, a 2. prosinca 2013. godine smješten je u Zatvorsku bolnicu radi liječenja. Istražni zatvor produljivao se nekoliko puta tijekom postupka.
Podnositelj zahtjeva osporavao je određivanje istražnog zatvora pred Županijskim sudom u Velikoj Gorici, koji je prosinca 2013. godine i 13 siječnja 2014. godine odbio njegove žalbe kao neosnovane. Sutkinja LJ.B. sudjelovala je u donošenju tih odluka kao članica žalbenog vijeća Županijskog suda u Velikoj Gorici.
Dana 14. siječnja 2014. godine Općinski sud utvrdio je da je podnositelj zahtjeva počinio kazneno djelo ozbiljne prijetnje upućene susjedima dok je bio u stanju neubrojivosti te da je opasan za okolinu. Sud mu je na temelju toga odredio prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Sud je odlučio i da će podnositelja zahtjeva zadržati u istražnom zatvoru do pravomoćnosti presude.
Podnositelj zahtjeva osporavao je prvostupanjsku presudu u žalbi podnesenoj Županijskom sudu u Velikoj Gorici. Osporavao je i odluku o zadržavanju u istražnom zatvoru do pravomoćnosti presude.
Dana siječnja 2014. godine Županijski sud u Velikoj Gorici odbio je žalbu podnositelja zahtjeva protiv odluke o zadržavanju u istražnom zatvoru do pravomoćnosti presude. Sutkinja LJ.B. sudjelovala je u donošenju te odluke kao članica izvanraspravnog vijeća.
Dana 3. ožujka 2014. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Velikoj Gorici, u kojem je jedan od članova bila sutkinja LJ.B., odbilo je žalbu podnositelja zahtjeva protiv prvostupanjske presude Općinskog suda, koja je time postala pravomoćna.
Podnositelj zahtjeva osporavao je presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnesenom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske i u ustavnoj tužbi podnesenoj Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Konkretno je tvrdio da jedna članica Županijskog suda u Velikoj Gorici nije bila nepristrana s obzirom na to da je sutkinja LJ.B. već prije sudjelovala u njegovu predmetu.
Dana lipnja 2014. godine Vrhovni sud odbio je zahtjev podnositelja zahtjeva za izvanredno preispitivanje zbog nepostojanja razloga koji bi doveli u pitanje nepristranost sutkinje LJ.B.
Dana 20. svibnja 2015. godine Ustavni sud potvrdio je te zaključke i odbio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva kao neosnovanu.

B. Prisilni smještaj podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku ustanovu

Nakon pravomoćnosti kaznene presude spis je 19. ožujka 2014. godine proslijeđen Županijskom sudu u Zagrebu (u daljnjem tekstu: Županijski sud) kao nadležnom sudu na odlučivanje o prisilnom smještaju podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku ustanovu u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (vidi stavke 34. i 36. u nastavku). U spisu su se nalaze i podnesci odvjetnika F.Ž., branitelja podnositelja zahtjeva u kaznenom postupku. U to je vrijeme podnositelj zahtjeva i dalje bio smješten u zatvorskoj bolnici (vidi prethodni stavak 8).
Istoga je dana Županijski sud pokrenuo postupak za prisilni smještaj podnositelja zahtjeva u psihijatrijsku ustanovu. U odluci o pokretanju postupka naveo je da podnositelja zahtjeva zastupa R.T., punomoćnik iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu pravnu pomoć.
Dana ožujka 2014. godine Županijski sud utvrdio je da podnositelj zahtjeva nije imenovao punomoćnika koji će ga zastupati u postupku, pa mu je postavio punomoćnicu iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu pravnu pomoć, T.Ž., s obzirom na to da je pravno zastupanje obvezno.
Dana 10. travnja 2014. godine odredio je prisilni smještaj podnositelja zahtjeva u Kliniku za psihijatriju Vrapče (u daljnjem tekstu: klinika) u trajanju od šest mjeseci, počevši od 3. svibnja 2014.
Dana 28. srpnja 2014. godine klinika je Županijskom sudu dostavila prijedlog za produljenje prisilnog smještaja podnositelja zahtjeva u psihijatrijskoj ustanovi jer je liječenje imalo pozitivne rezultate, no ipak je bilo prekratko i trebalo ga je
Po primitku prijedloga Županijski sud pokrenuo je postupak za produljenje prisilnog smještaja podnositelja zahtjeva u klinici i postavio je Ž., punomoćnicu iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu pravnu pomoć, da ga zastupa u tom postupku.
Dana 30. srpnja 2014. godine sutkinja koja je vodila postupak posjetila je podnositelja zahtjeva u Prema zapisniku posjeta s podnositeljem se moglo komunicirati, sudjelovao je u terapijskim aktivnostima, njegova ga je majka posjećivala i htio je da mu se omogući povremeni izlazak iz klinike iz razloga medicinske terapije. U zapisniku je navedeno da je sastanku prisustvovala i T.Ž. Nema nikakvih naznaka da je ona postavila bilo kakva pitanja ili se na bilo koji drugi način obratila podnositelju zahtjeva ili sutkinji tijekom sastanka.
Dana 7. kolovoza 2014. godine Županijski sud naložio je da sudsko vještačenje o mogućnosti da se podnositelju zahtjeva odobri izlazak iz razloga medicinske terapije provede S.H., liječnica psihijatrica iz psihijatrijske ustanove u kojoj nije bio smješten podnositelj zahtjeva. S.H. je smatrala da mu se može odobriti kraći izlazak iz klinike iz razloga medicinske terapije.
Dana 20. kolovoza 2014. godine F.Ž., odvjetnik koji je podnositelja zahtjeva zastupao u kaznenom postupku pred Općinskim sudom, poslao je klinici zahtjev za informacije o liječenju podnositelja Istaknuo je da su svi njegovi prethodni pokušaji stupanja u kontakt s klinikom bili neuspješni. Zatražio je kliniku da razmotri mogućnost otpuštanja podnositelja zahtjeva jer mu roditelji aktivno traže posao. To je pismo Županijski sud primio tek 18. prosinca 2014. godine.
U međuvremenu je kolovoza 2014. godine Županijski sud održao raspravu kojoj su prisustvovali predstavnici klinike i državnog odvjetništva te T.Ž., punomoćnica podnositelja zahtjeva iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu pravnu pomoć. Osobe prisutne na raspravi složile su se da bi podnositelju zahtjeva trebalo odobriti kratki izlazak iz razloga medicinske terapije. Predstavnik klinike ponovio je svoj prijedlog za produljenje prisilnog smještaja podnositelja zahtjeva u psihijatrijskoj ustanovi (vidi prethodni stavak 21.), a sutkinja koja je vodila postupak pročitala je zapisnik svog posjeta podnositelju zahtjeva (vidi prethodni stavak 23.). Predstavnik državnog odvjetništva složio se s tim prijedlogom. T.Ž., punomoćnica iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu pravnu pomoć, također se složila s prijedlogom i nije dostavila nikakve druge podneske tijekom rasprave.
Istog je dana Županijski sud odredio produljenje prisilnog smještaja podnositelja zahtjeva u klinici za jednu Uputio je na sastanak sutkinje s podnositeljem zahtjeva (vidi prethodni stavak 23.) i napomenuo da se ni predstavnik državnog odvjetništva ni punomoćnica podnositelja zahtjeva iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu pravnu pomoć nisu protivili prijedlogu klinike. Istodobno je Županijski sud odobrio podnositelju zahtjeva izlazak iz razloga medicinske terapije u razdoblju od 28. do 31. kolovoza 2014. godine.
Otac podnositelja zahtjeva osporavao je u ime podnositelja zahtjeva rješenje o produljenju prisilnog smještaja njegova sina u klinici pred izvanraspravnim vijećem Županijskog suda. Tvrdio je da obitelj podnositelja zahtjeva ni u jednom trenutku nije obavještena o mogućem produljenju njegova prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi i da je o tome saznala sasvim slučajno nakon uvida u spis Županijskog suda. Otac podnositelja zahtjeva prigovorio je i na neučinkovito pravno zastupanje u postupku.
Dana 19. prosinca 2014. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu odbilo je žalbu kao neosnovanu zbog toga što je braniteljica propisno imenovana da bi zastupala podnositelja zahtjeva u postupku koji se odnosio na njegovu prisilnu hospitalizaciju.
Otac podnositelja zahtjeva zatim je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu u kojoj je tvrdio da je punomoćnica iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu pravnu pomoć postavljena da zastupa njegova sina u postupku pred Županijskim sudom postupala kao službenik institucija, a ne braniteljica koja štiti njegove interese.
Dana 3. lipnja 2015. godine Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu potvrdivši obrazloženje izvanraspravnog vijeća Županijskog suda.
U međuvremenu je svibnja 2015. godine podnositelj zahtjeva putem svog izabranog punomoćnika F.Ž. podnio zahtjev za otpuštanje iz klinike.
Dana 24. kolovoza 2015. godine nakon daljnjeg preispitivanja situacije u kojoj se nalazi podnositelj zahtjeva Županijski sud odredio je uvjetni otpust podnositelja zahtjeva iz klinike.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 152/2008 uz daljnje izmjene i dopune) glase kako slijedi:

Postupak prema okrivljenicima s duševnim smetnjama

Članak 550.

(1) Ako je okrivljenik u vrijeme počinjenja protupravnog djela bio neubrojiv, državni odvjetnik će u optužnici postaviti zahtjev da sud utvrdi da je okrivljenik počinio protupravno djelo u stanju neubrojivosti i da mu se odredi prisilan smještaj [u psihijatrijskoj ustanovi] prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.

Članak 554.

(1) Ako je državni odvjetnik postavio zahtjev iz članka 550. stavka 1. ovog Zakona, a sud nakon provedene rasprave utvrdi da je optuženik u stanju neubrojivosti počinio protupravno djelo te da postoje uvjeti za određivanje prisilnog smještaja optuženika u psihijatrijsku ustanovu prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, donijet će presudu kojom se utvrđuje da je optuženik počinio protupravno djelo, da ga je počinio u stanju neubrojivosti, te odrediti prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju šest mjeseci.

Članak 555.

(5) Predsjednik [raspravnog] vijeća dostavit će odmah nakon izvršnosti presude [o prisilnom smještaju u psihijatrijsku ustanovu] potrebne spise sudu nadležnom za postupak prisilnog smještaja prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.

Prema Zakonu o kaznenom postupku istražni zatvor može trajati najdulje tri godine ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do tri godine, kao što je slučaj s podnositeljem zahtjeva (članak 133. stavak 1. točka 2.). Nakon donošenja presude suda prvog stupnja to razdoblje produljuje se za daljnjih petnaest dana (članak 133. stavak 3.). Nakon pravomoćnosti presude okrivljenik ostaje u istražnom zatvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najdulje do isteka trajanja izrečene kazne (članak stavak 6.). Ti se rokovi isto tako primjenjuju u postupcima prema okrivljenicima s duševnim smetnjama (članak 551. stavak 2.).
Mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (Narodne novine br. 11/1997 uz daljnje izmjene i dopune) glase kako slijedi:

Postupak prisilnog smještaja [u psihijatrijsku ustanovu] prema neubrojivim osobama [kada počine protupravno djelo] i osuđenicima

Članak 44.

(1) Sud će donijeti odluku o prisilnom smještaju neubrojive osobe [u psihijatrijsku ustanovu u vrijeme kada je počinila protupravno djelo] ako je na temelju mišljenja vještaka psihijatra utvrdio da ima teže duševne smetnje i … da je opasna za okolinu

(2) Neubrojiva osoba je opasna za okolinu ako postoji visoki stupanj vjerojatnosti da bi ta osoba zbog duševnih smetnji, zbog kojih je nastupila njezina neubrojivost [u vrijeme kada je počinila protupravno djelo], mogla ponovno počiniti kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine.

Članak 45.

(1) Prvostupanjski sud koji je sudio u kaznenom postupku u kojem je određen prisilni smještaj neubrojivoj osobi dostavit će sudu nadležnom za postupak prisilnog smještaja (u daljnjem tekstu: sud) prijepise [relevantnih dokumenata].

(2) Sud će neubrojivoj osobi postaviti opunomoćenika iz redova odvjetnika radi zaštite njezinih prava ako to ona sama ne učini.

(3) Sud će dostaviti bez odgode Ministarstvu zdravstva prijepis [kaznene] presude, uključujući nalaz i mišljenje vještaka, i druge podatke potrebne za donošenje odluke o izboru ustanove u kojoj će se provoditi prisilni smještaj. Ministarstvo zdravstva će u roku od tri dana od primitka [kaznene presude] donijeti odluku o izboru psihijatrijske ustanove …

(4) Nakon primitka odluke Ministarstva zdravstva iz stavka 3. ovoga članka sud će u roku od tri dana donijeti rješenje o upućivanju neubrojive osobe u psihijatrijsku ustanovu radi provođenja prisilnog smještaja.

Članak 47.

(1) Ako predstojnik odjela [psihijatrijske ustanove] smatra da [osuđenoj] neubrojivoj osobi treba produljiti prisilni smještaj, dužan je najmanje petnaest dana prije isteka trajanja prisilnog smještaja podnijeti sudu pisani obrazloženi prijedlog za produljenje smještaja.

(2) Ako sud utvrdi da i dalje postoje razlozi za prisilni smještaj iz članka stavka 1. ovoga Zakona, donijet će rješenje o produljenju prisilnog smještaja.

(3) Prisilni smještaj produljuje se na rok od godinu dana.

Članak 48.

(4) Sud će donijeti rješenje o uvjetnom otpustu [osuđene] neubrojive osobe i … njezinom liječenju na slobodi ako je na temelju mišljenja liječničkog tima liječnika psihijatara koji su liječili neubrojivu osobu utvrdio da je za otklanjanje opasnosti za okolinu dostatno njeno liječenje na

Članak 49.

(2) O produljenju prisilnog smještaja … sud odlučuje nakon provedene rasprave. O raspravi će se izvijestiti [osuđena] neubrojiva osoba, njezin zakonski zastupnik, punomoćnik, bračni ili izvanbračni drug, prema potrebi i druge bliske osobe te njezin liječnik psihijatar, centar za socijalnu skrb … i državni odvjetnik. Rasprava se ne može održati bez prisutnosti opunomoćenika i liječnika psihijatra neubrojive osobe.

(3) Ako [osuđena] neubrojiva osoba ne može doći na raspravu, sudac [koji vodi postupak] će je posjetiti u psihijatrijskoj ustanovi i, ako je to s obzirom na njezino zdravstveno stanje moguće, obaviti s njom razgovor. Sud će u pravilu raspravu održati u odgovarajućoj prostoriji psihijatrijske ustanove.

Ostalo mjerodavno domaće pravo citirano je u predmetu S. protiv Hrvatske (br. 2) (br. 75450/12, stavci 36. – 39., 19. studenoga 2015.).

III. MJERODAVNO MEĐUNARODNO PRAVO

Mjerodavno međunarodno pravo navedeno je u predmetu S. protiv Hrvatske (br. 2) (prethodno citirano, stavci 45. – 46. i 60. – 63.).

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. STAVKA 1. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je na nepostojanje materijalnih i postupovnih garancija u postupku kojim mu je određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu. Pozvao se na članak 5. stavak 1. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:

...

(e) ako se radi o zakonitom … pritvaranju umobolnika …”

Vlada je osporavala tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

a) Podnositelj zahtjeva

Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je i njegov prvi prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu nakon odluke u kaznenom postupku bio Zatim je istaknuo da Županijski sud u postupku za produljenje njegova prisilnog smještaja nije odredio sudsko vještačenje o potrebi za njegovim daljnjim prisilnim liječenjem, nego je naprosto prihvatio podnesak klinike koji se odnosio na to pitanje, a njegova punomoćnica iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu pravnu pomoć nije to osporavala. Nadalje, podnositelj zahtjeva zapravo nije dobio učinkovitu priliku da odredi branitelja u postupku jer ga nitko ni u jednom trenutku nije upoznao s njegovim pravima te jer se u predmetnom razdoblju nalazio u istražnom zatvoru s ograničenim pristupom vanjskom svijetu. U takvim okolnostima nije bilo jasno zašto mu je iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu pravnu pomoć kao punomoćnik prvo određen R.T. a nakon nekoliko dana T.Ž., iako je Županijski sud u predmetnom razdoblju znao da je njegov branitelj u kaznenom postupku bio F.Ž.
Podnositelj zahtjeva naglasio je da je u zapisniku o posjetu sutkinje klinici samo navedeno da je Ž., punomoćnica iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu pravnu pomoć, prisustvovala sastanku. No ništa u zapisniku ne ukazuje na to da su ga sutkinja ili T.Ž. upoznale s činjenicom da je u tijeku postupak za produljenje njegova prisilnog smještaja, kao ni da mu je postavljeno bilo kakvo pitanje o toj stvari. Osim toga, ništa ne ukazuje na to da je bio upoznat s time da je T.Ž. njegova punomoćnica, kao ni da je ona bilo što učinila kako bi ga savjetovala ili na neki drugi način s njime raspravila njegova prava. Štoviše, T.Ž. je bila potpuno pasivna u postupku i nije nastojala zaštititi njegova prava bilo kakvim radnjama u njegovu korist. Točnije, nikada mu se nije obratila niti ga tražila upute te nije ni tražila sudsko vještačenje kako bi se provjerila osnovanost prijedloga klinike za produljenje prisilnog smještaja. Istodobno je bila upoznata s činjenicom da se on tijekom cijelog kaznenog postupka protivio prisilnom smještaju u psihijatrijsku ustanovu i da je kasnije izrazio želju da ga se otpusti iz klinike. U tom je pogledu istaknuo da je klinika propustila poduzeti bilo kakve mjere ili odgovoriti na njegov zahtjev koji je ustanovi uputio njegov izabrani branitelj F.Ž.

b) Vlada

Vlada je tvrdila da je nakon donošenja odluke u kaznenom postupku Županijski sud odredio prisilni smještaj podnositelja zahtjeva u kliniku u skladu s mjerodavnim zakonom. U postupku pred Županijskim sudom podnositelj zahtjeva nije odredio punomoćnika i stoga mu je županijski sud odredio punomoćnicu T.Ž. iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu pravnu pomoć da ga zastupa u postupku. Produljenje prisilnog smještaja temeljilo se na stručnoj procjeni stanja podnositelja zahtjeva i obrazloženom prijedlogu klinike. Klinika i Županijski sud postupali su u dobroj vjeri tijekom cijelog postupka u predmetu podnositelja zahtjeva. Sam podnositelj zahtjeva nikada nije prigovorio na postupanje klinike ni Županijskog suda. Nadalje, propisno je uživao sva postupovna prava u postupku pred Županijskim sudom.
Kad je riječ o zastupanju podnositelja zahtjeva pred Županijskim sudom, Vlada je istaknula da su podnositelj zahtjeva i njegova obitelj imali priliku odrediti punomoćnika za njegovo zastupanje i da su oni odgovorni što su propustili to učiniti. Braniteljica T.Ž. propisno je izvršila svoje zadaće. Bila je prisutna kada je sutkinja posjetila podnositelja zahtjeva u klinici i tijekom razgovora koji je sutkinja vodila s Vlada nije mogla znati kakva je komunikacija ostvarena između podnositelja zahtjeva i T.Ž. tom prilikom jer je ona zaštićena odnosom povjerljivosti između klijenta i odvjetnika. Vlada je priznala da T.Ž. nije podnijela nikakve prigovore ni iskoristila nikakve pravne lijekove u ime podnositelja zahtjeva. No Vlada smatra da to ne ukazuje na neučinkovito pravno zastupanje jer je klinika postupala u dobroj vjeri s ciljem zaštite interesa podnositelja zahtjeva. Stoga T.Ž. nije imala nikakvog razloga da se aktivnije uključi u pravno zastupanje podnositelja zahtjeva.

2. Ocjena Suda

a) Opća načela

Sud upućuje na opća načela za ocjenu prigovora na prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu iz članka 5. stavka 1. točke (e) Konvencije kako su utvrđena u predmetu S. protiv Hrvatske (br. 2) (br. 75450/12, stavci 139. – 147., 19. veljače 2015.).
Sud je istaknuo da članak 5. stavak 1. točka (e) Konvencije pruža, među ostalim, postupovne garancije u vezi sa sudskim odlukama kojima se određuje prisilna hospitalizacija podnositelja zahtjeva (ibid., stavak 114.). Stoga, da bi se ispunio zahtjev iz članka 5. stavka 1. točke (e) Konvencije, postupak koji dovodi do prisilnog smještaja pojedinca u psihijatrijsku ustanovu mora nužno pružiti učinkovite garancije protiv proizvoljnosti s obzirom na ranjivost osoba koje pate od duševnih smetnji i potrebu da se iznesu vrlo važni razlozi kojima se opravdava bilo koje ograničenje prava (vidi Rudenko protiv Ukrajine, br. 50264/08, stavak 104., 17. travnja 2014).
U tom je kontekstu važno da dotična osoba ima pristup sudu i mogućnost da bude saslušana, osobno ili, kada je potrebno, putem nekog oblika zastupanja (vidi S. (br. 2), stavak 152.). To podrazumijeva, među ostalim, da pojedinac koji je prisilno smješten u psihijatrijsku ustanovu zbog svog duševnog stanja treba, osim ako postoje posebne okolnosti, stvarno primiti pravnu pomoć u postupku koji se odnosi na produljenje, privremeni prekid ili prestanak njegova prisilnog smještaja. Važnost onoga što je u pitanju za tu osobu, pored same prirode smetnje, primoravaju na ovakav zaključak. Nadalje, to ne znači da bi osobe prisilno smještene u zdravstvene ustanove jer su „umobolnici” trebale same preuzeti inicijativu i pribaviti si punomoćnika prije nego što se mogu obratiti sudu (ibid., stavci 152. – 153., s daljnjim upućivanjima).
No puko određivanje odvjetnika, a da on zapravo ne pruži pravnu pomoć u postupku, ne može ispuniti zahtjeve o potrebnoj „pravnoj pomoći” osobama koje su u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (e) Konvencije lišene slobode jer su „umobolnici”. To je zato što djelotvorno pravno zastupanje osoba s duševnim smetnjama zahtijeva pojačani nadzor nadležnih domaćih sudova (ibid., stavak 154).

b) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

Ispitivanje koje je Sud proveo u vezi s prigovorima podnositelja zahtjeva prvenstveno se odnosi na rješenje o produljenju njegova prisilnog smještaja u klinici, koje je također bilo predmet ispitivanja Ustavnog suda u njegovu rješenju od lipnja 2015. godine (vidi prethodne stavke 30. – 31.).
Sud primjećuje da je u prethodno citiranom predmetu S. (br. 2) (prethodno citirano, stavci 150. – 160.) utvrdio da je došlo do povrede članka 5. stavka 1. Konvencije jer nadležna domaća tijela u slučaju prisilne hospitalizacije podnositeljice zahtjeva nisu ispunila postupovne zahtjeve iz članka 5. stavka 1. točke (e) Konvencije. Taj je zaključak donesen zbog pasivnosti koju je punomoćnik podnositeljice zahtjeva iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu pravnu pomoć pokazao u postupku koji je doveo do njezina prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu i u vezi s kojom domaća tijela nisu poduzela nikakve mjere. Nadalje, imajući prethodno na umu, Sud je smatrao da ne postoji nikakav valjani razlog koji bi opravdao isključenje podnositeljice zahtjeva iz rasprave u postupku koji je rezultirao njezinim prisilnim smještajem u ustanovu.
Sud smatra da se slična razmatranja mogu primijeniti u ovom predmetu. Konkretno, Sud primjećuje da je Županijski sud, iako svjestan ove činjenice, zanemario da podnositelj zahtjeva ima odvjetnika kojeg je sam izabrao da ga zastupa u kaznenom postupku pred Općinskim sudom i odredio mu drugog punomoćnika iz redova odvjetnika koji pružaju besplatnu pravnu pomoć da ga zastupa u postupku za njegov prisilni smještaj u kliniku (vidi prethodne stavke – 19.). Nadalje, iz nekog razloga koji se ne može utvrditi iz materijala koji je na raspolaganju Sudu Županijski sud samo je nekoliko dana nakon toga zamijenio tog punomoćnika punomoćnicom T.Ž. koja je zastupala podnositelja zahtjeva u postupku koji je doveo do produljenja njegova prisilnog smještaja u klinici (vidi prethodne stavke 19. i 22.).
Jedini put kada se braniteljica T.Ž. sastala s podnositeljem zahtjeva bilo je na sastanku koji je sutkinja koja je vodila postupak održala s podnositeljem zahtjeva u klinici 30. srpnja 2014. godine i na kojem je ona prisustvovala (vidi prethodni stavak 23.). U spisu nema nikakve naznake da je Ž. na tom sastanku postavila ikakva pitanja ili se na neki drugi način obratila podnositelju zahtjeva ili sutkinji. Osim toga, nema nikakve naznake da su T.Ž. ili sutkinja objasnile podnositelju zahtjeva što se događa u njegovu postupku i uputile ga na njegova prava u njemu, kao ni da su stupile u kontakt s članovima obitelji podnositelja zahtjeva i obavijestile ih o tijeku njegova predmeta.
Sud istodobno smatra da je Ž. trebala stupiti u kontakt s podnositeljem zahtjeva i/ili njegovom obitelji kako bi saznala što oni misle o prijedlogu za produljenje prisilnog smještaja podnositelja zahtjeva jer bi se tako osiguralo da postupak doista bude kontradiktoran, a legitimni interesi podnositelja zahtjeva zaštićeni (vidi M.S. (br. 2), prethodno citirano, stavak 155.).
U tom pogledu Sud također primjećuje da braniteljica T.Ž. nije podnijela nikakve podneske u ime podnositelja zahtjeva na raspravi na kojoj se razmatrao daljnji prisilni smještaj podnositelja zahtjeva u klinici. Štoviše, nije postavila nijedno pitanje o prijedlogu klinike za produljenje prisilnog smještaja podnositelja zahtjeva iako taj prijedlog nije bio potkrijepljen mišljenjem nijednog vještaka za razliku od zahtjeva koji se odnosio na povremeni izlazak iz razloga medicinske terapije (vidi prethodne stavke 24., 26. –27).
U tim okolnostima Sud utvrđuje da je braniteljica T.Ž. zapravo djelovala kao pasivni promatrač postupka. Iako su domaći sudovi bili upoznati s njezinim pasivnim ponašanjem u postupku, propustili su poduzeti odgovarajuće mjere radi osiguranja učinkovitog pravnog zastupanja podnositelja zahtjeva (usporedi S. (br. 2), prethodno citirano, stavak 156.). U tom se pogledu treba ponoviti da učinkovito pravno zastupanje osoba s duševnim smetnjama zahtijeva da nadležni domaći sudovi pojačano nadziru djelotvornost njihova pravnog zastupanja (vidi prethodni 49. stavak ). U ovom predmetu Sud nije uvjeren da je Županijski sud ispunio tu svoju dužnost.
Uzimajući u obzir neučinkovitost pravnog zastupanja podnositelja zahtjeva u postupku i potrebu da nadležni sud sasluša njegovo mišljenje o prisilnom smještaju u psihijatrijsku ustanovu (vidi prethodni stavak ), Sud primjećuje da ništa ne ukazuje na to da je sutkinja koja je vodila postupak poduzela odgovarajuće mjere kojima bi osigurala sudjelovanje podnositelja zahtjeva u postupku.
Iako je sutkinja posjetila podnositelja zahtjeva u klinici, nema dokaza da ga je upoznala s njegovim pravima ili razmotrila na bilo koji način mogućnost njegova sudjelovanja na raspravi, kao što je već prethodno navedeno (vidi prethodni stavak 53.). Stoga on nije dobio priliku da iznese primjedbe na prijedlog klinike za produljenje njegova prisilnog smještaja te ni on ni članovi njegove obitelji nisu obaviješteni o raspravi i nije im dana prilika da izraze svoja mišljenja o toj stvari iako se on jasno protivio produljenju prisilne hospitalizacije (vidi prethodne stavke 11., 14., 25. i 28.; vidi i prethodni stavak 36., članak Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama).
Budući da domaći sudovi nisu ponudili uvjerljivo obrazloženje, Sud ne može prihvatiti tvrdnju da je postojao valjani razlog koji bi opravdao isključenje podnositelja zahtjeva iz rasprave posebice jer, kako primjećuje, podnositelj zahtjeva tijekom svog razgovora sa sutkinjom u klinici nije pokazao da ga njegovo stanje sprečava u izravnom sudjelovanju u raspravi o njegovoj situaciji (vidi prethodni stavak 23. i usporedi M.S. (br. 2), prethodno citirano, stavak 159., s daljnjim upućivanjima).
S obzirom na prethodno navedene zaključke Sud utvrđuje da nadležna tijela nisu ispunila postupovne zahtjeve potrebne za produljenje prisilne hospitalizacije podnositelja zahtjeva iz članka 5. stavka 1. točke (e) Konvencije.
To je dovoljno da Sud zaključi da je došlo do povrede članka 5. stavka 1.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je na nedostatak nepristranosti sutkinje žalbenog suda. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije.
Vlada je osporavala tu tvrdnju.
Uzimajući u obzir činjenice predmeta, podneske stranaka i svoj gore naveden zaključak na temelju članka 5. stavka 1. Konvencije, Sud smatra da je ispitao glavna pravna pitanja postavljena u ovom zahtjevu i da nema potrebe za donošenjem posebne odluke o ostalim prigovorima (vidi, među ostalim izvorima, Centar za pravne resurse u ime Valentina Câmpeanua protiv Rumunjske [VV], 47848/08, stavak 156., ESLJP 2014.; vidi također Kamil Uzun protiv Turske, br. 37410/97, stavak 64., 10. svibnja 2007.).

III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije glasi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Naknada štete

Podnositelj zahtjeva potraživao je 30.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
Vlada je taj zahtjev smatrala pretjeranim i nepotkrijepljenim.
Imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Sud prihvaća da je podnositelj zahtjeva pretrpio nematerijalnu štetu koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju zahtjeva dodjeljuje 10.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mu mogli biti obračunati.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj zahtjeva također je potraživao troškove svog pravnog zastupanja na domaćoj razini u iznosu od 15.000,00 hrvatskih kuna (HRK – otprilike 2.000,00 EUR) i troškove svog pravnog zastupanja pred Sudom u iznosu od 19.062,50 Zatražio je da se troškovi njegova pravnog zastupanja pred Sudom uplate izravno njegovoj punomoćnici.
Vlada je smatrala da je zahtjev podnositelja zahtjeva pretjeran i nepotkrijepljen.
Uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje i svoju sudsku praksu, Sud odbacuje zahtjev za naknadu troškova i izdataka u domaćim postupcima kao nepotkrijepljen. S druge strane, s obzirom na iznos na koji braniteljica podnositelja zahtjeva ima pravo na ime dodijeljene besplatne pravne pomoći (850 EUR) Sud smatra razumnim dodijeliti iznos od 1.730,00 EUR za zastupanje u postupku pred Sudom. Taj se iznos mora uplatiti izravno na bankovni račun punomoćnice podnositelja zahtjeva.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 5. stavka 1. Konvencije;

Presuđuje da nije potrebno donijeti zasebnu odluku o prigovoru na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije;

Presuđuje
- da tužena država podnositelju zahtjeva treba u roku od tri mjeseca isplatiti sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja;
  - 10.000 EUR (deset tisuća eura), na ime naknade neimovinske štete, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati;
  - 1.730 EUR (jednu tisuću sedam stotina i trideset eura), na ime naknade troškova i izdataka koje treba uplatiti izravno na bankovni račun punomoćnice podnositelja zahtjeva;

da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana siječnja 2019. u skladu s člankom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Renata Degener Krzysztof Wojtyczek

Zamjenica tajnika Predsjednik

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF ČUTURA v. CROATIA

(Application no. 55942/15)

JUDGMENT

STRASBOURG

10 January 2019

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Čutura v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Krzysztof Wojtyczek, President,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo, judges,
and Renata Degener, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 11 December 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 55942/15) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Dragan Čutura (“the applicant”), on 4 November 2015.

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Ms I. Bojić a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant complained, in particular, of a lack of substantive and procedural safeguards in proceedings concerning his involuntary confinement in a psychiatric hospital, and of a lack of impartiality on the part of an appeal court judge. He relied on Articles 5 § 1 and 6 § 1 of the Convention.

4. On 21 April 2016 these complaints were communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1980 and lives in Vrbovec.

A. Criminal proceedings against the applicant

6. On 16 July and 30 August 2013 the applicant was indicted in the Ivanić-Grand Municipal Court (Općinski sud u Ivanić-Gradu – hereinafter “the Municipal Court”) on charges of uttering serious threats to his neighbours.

7. Following an expert report into the applicant’s mental condition at the time of the commission of the alleged offences, on 2 January 2014 the relevant State Attorney’s Office amended the indictments, arguing that he had committed the offences in a state of mental derangement caused by paranoid schizophrenia which he had been suffering from for a number of years. It also asked that he be placed in a psychiatric hospital in accordance with the Protection of Individuals with Mental Disorders Act.

8. In the meantime, on 26 November 2013 the Municipal Court ordered the applicant’s pre-trial detention on the grounds that he might reoffend. He was detained on 30 November 2013 and on 2 December 2013 he was placed in the Zagreb Prison hospital for treatment. During the proceedings, his pre‑trial detention was extended several times.

9. The applicant challenged the orders for his detention before the Velika Gorica County Court (Županijski sud u Velikoj Gorici), which on 12 December 2013 and 13 January 2014 dismissed his appeals as ill‑founded. Judge LJ.B. took part in these decisions as a member of the appeal panel of the Velika Gorica County Court.

10. On 14 January 2014 the Municipal Court found that the applicant had committed the offence of uttering serious threats against his neighbours in a state of mental derangement and that he posed a threat to others. On this basis, the court ordered his internment in a psychiatric institution, in accordance with the Protection of Individuals with Mental Disorders Act. The court also decided that he would remain detained until the judgment became final.

11. The applicant challenged the first-instance judgment by lodging an appeal with the Velika Gorica County Court. He also challenged the decision to detain him until the judgment became final.

12. On 23 January 2014 the Velika Gorica County Court dismissed the applicant’s appeal against the decision to detain him until the judgment became final. Judge LJ.B. took part in this decision as a member of a three‑judge panel.

13. On 3 March 2014 a three-judge panel of the Velika Gorica County Court, on which Judge LJ.B. was sitting, dismissed the applicant’s appeal against the first-instance judgment of the Municipal Court, which thereby became final.

14. The applicant challenged the judgment of the Velika Gorica County Court by lodging a request for extraordinary review of a final judgment with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) and a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske). He alleged in particular a lack of impartiality on the part of the Velika Gorica County Court, given Judge LJ.B.’s previous involvement in his case.

15. On 4 June 2014 the Supreme Court dismissed the applicant’s request for extraordinary review on the grounds that there was no reason to call the impartiality of Judge LJ.B into question.

16. On 20 May 2015 the Constitutional Court upheld these findings and dismissed the applicant’s constitutional complaint as unfounded.

B. The applicant’s involuntary placement in a psychiatric hospital

17. After the criminal court’s judgment became final, on 19 March 2014 the file was forwarded to the Zagreb County Court (hereinafter “the County Court”) as the court with competence to rule on the applicant’s involuntary placement in a psychiatric hospital under the Protection of Individuals with Mental Disorders Act (see paragraphs 34 and 36 below). The file also contained submissions made by F.Ž., the applicant’s lawyer in the criminal proceedings. At that time, the applicant was still being held in the prison hospital (see paragraph 8 above).

18. On the same day the County Court opened the proceedings for the applicant’s committal to a psychiatric hospital. In the decision opening the proceedings, it noted that the applicant was represented by a legal aid lawyer, R.T.

19. On 21 March 2014 the County Court found that the applicant had not appointed a lawyer to represent him in the proceedings and, as legal representation was mandatory, it appointed him a legal aid lawyer, T.Ž.

20. On 10 April 2014 it committed the applicant to Vrapče Psychiatric Hospital (hereinafter “the hospital”) for a period of six months, starting from 3 May 2014.

21. On 28 July 2014 the hospital asked the County Court to extend the applicant’s involuntary psychiatric confinement on the grounds that the treatment had started to show positive results but had been short, so further treatment was needed.

22. Upon receipt of the request, the County Court opened the proceedings for the applicant’s further involuntary placement in the hospital and appointed the legal aid lawyer T.Ž. to represent him in the proceedings.

23. On 30 July 2014 the judge conducting the proceedings visited the applicant in the hospital. According to a note of the visit, it was possible to communicate with the applicant, he was engaged in therapeutic activities, his mother had been visiting him and he wanted to be given the possibility to take occasional therapeutic leave from the hospital. The note also indicated that T.Ž. had attended the meeting. There is no indication that she asked any questions or otherwise addressed the applicant or the judge during the meeting.

24. On 7 August 2014 the County Court ordered an expert report from S.H., a psychiatrist from a different psychiatric hospital to the one in which the applicant was placed, concerning the possibility of granting the applicant therapeutic leave. S.H. was of the opinion that short-term therapeutic leave from the hospital could be granted.

25. On 20 August 2014 F.Ž., the lawyer who had represented the applicant in the criminal proceedings before the Municipal Court, sent a request to the hospital for information concerning the applicant’s treatment. He stressed that all his previous attempts to contact the hospital had been to no avail. He asked the hospital to consider the possibility of releasing the applicant, as his parents had been actively engaged in finding him employment. This letter appears to have only been received by the County Court on 18 December 2014.

26. Meanwhile, on 27 August 2014 the County Court held a hearing, which was attended by representatives of the hospital and the State Attorney’s Office, as well as the applicant’s legal aid lawyer T.Ž. Those present at the hearing agreed that the applicant should be granted short-term therapeutic leave. The representative of the hospital reiterated its request for the applicant’s further psychiatric confinement (see paragraph 21 above) and the judge conducting the proceedings read out the note of her visit to the applicant (see paragraph 23 above). The representative of the State Attorney’s Office agreed with the request. The legal aid lawyer T.Ž. also agreed with the request, and made no other submissions at the hearing.

27. On the same day the County Court ordered the applicant’s involuntary hospitalisation for a further period of one year. It referred to the judge’s meeting with the applicant (see paragraph 23 above) and noted that neither the representative of the State Attorney’s Office nor the applicant’s legal aid lawyer opposed the hospital’s request. At the same time, the County Court granted the applicant therapeutic leave for the period between 28 and 31 August 2014.

28. The applicant’s father, on behalf of the applicant, challenged the decision on his son’s further involuntary hospitalisation before a three-judge panel of the County Court. He contended that the applicant’s family had never been informed that his psychiatric confinement would be extended, and had only accidentally learned of his further confinement after inspecting the case file in the County Court. The applicant’s father also complained of ineffective legal representation in the proceedings.

29. On 19 December 2014 a three-judge panel of Zagreb County Court dismissed the appeal as ill-founded on the grounds that a lawyer had been duly appointed to represent the applicant in the proceedings concerning his involuntary hospitalisation.

30. The applicant’s father then lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court, arguing that the legal aid lawyer appointed for his son in the proceedings before the County Court had acted as an extended arm of the institutions rather than a lawyer protecting his interests.

31. On 3 June 2015 the Constitutional Court dismissed the constitutional complaint, endorsing the reasoning of the three-judge panel of the County Court.

32. In the meantime, on 22 May 2015 the applicant, through his chosen representative F.Ž., asked to be released from the hospital.

33. On 24 August 2015, following a further examination of the applicant’s situation, the County Court ordered the applicant’s conditional release from the hospital.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

34. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette no. 152/2008, with further amendments) read:

Proceedings concerning mentally disturbed defendants
Article 550

“(1) If a defendant lacked mental capacity at the time of committing the unlawful act, the State Attorney shall request in the indictment that the court establish that the defendant committed the unlawful act in a state of mental incapacity and that he or she be confined [in a psychiatric hospital] under the Protection of Individuals with Mental Disorders Act.”

Article 554

(1) If the State Attorney has made a request in accordance with Article 550 paragraph 1 of this Code, and the court, upon completion of the trial, establishes that the defendant committed the unlawful act in a state of mental incapacity and that the conditions exist for ordering his or her confinement in a psychiatric hospital in accordance with the Protection of Individuals with Mental Disorders Act, it shall adopt a judgment determining that the defendant committed the unlawful act in a state of mental incapacity and shall order [his or her] involuntary confinement in a psychiatric hospital for a period of six months. ...”

Article 555

“(5) The president of the [trial] panel shall, immediately upon the decision ordering confinement [in a psychiatric hospital] becoming enforceable, forward all the necessary documents to the relevant court for the procedure under the Protection of Individuals with Mental Disorders Act.”

35. The Code of Criminal Procedure also provides that the maximum period of pre-trial detention for an offence punishable up to three years, which was the case in the applicant’s case, is three months (Article 133 § 1(2)). Following the adoption of the first-instance judgment, this period is extended for a further fifteen days (Article 133 § 3). When the judgment becomes final, the convicted person remains in pre-trial detention until he or she starts serving the sentence, but this cannot be longer than the actual sentence imposed (Article 133 § 6). These time-limits are accordingly applicable in proceedings concerning mentally disturbed defendants (Article 551 § 2).

36. The relevant provisions of the Protection of Individuals with Mental Disorders Act (Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, Official Gazette no. 11/1997, with further amendments) provide:

Procedure for confinement [in a psychiatric hospital] of persons lacking mental capacity [when committing an unlawful act] and convicted persons
Section 44

“(1) The court shall adopt a decision on the involuntary placement [in a psychiatric hospital] of a person lacking mental capacity [at the time of committing an unlawful act] if it finds, on the basis of an opinion of a psychiatric expert, that the person in question has a serious mental disorder and ... poses a threat to others.

(2) The person [referred to above] is considered to be dangerous to others if there is a high probability that he or she may, owing to the mental disorder causing the lack of mental capacity [at the time of committing the unlawful act], again commit a criminal offence punishable by a sentence of at least three years of imprisonment.”

Section 45

“(1) The first-instance court which conducted the criminal proceedings in which confinement was ordered for a person lacking mental capacity shall forward copies of the [relevant documents] to the court competent for the confinement procedure (hereinafter “the court”).

(2) The court shall appoint a lawyer to represent the person [concerned] for the protection of his or her rights if he or she has not already [appointed a lawyer].

(3) The court shall without delay forward to the Ministry of Health a copy of the [criminal court’s] judgment, including expert witness reports, and any other information necessary for the selection of the institution where the individual is to be confined. Within three days of receipt of the [criminal court’s judgment], the Ministry of Health shall designate the psychiatric hospital ...

(4) Upon receipt of the decision of the Ministry of Health referred to in paragraph 3 of this section, the court shall, within three days, order the committal of the person to the psychiatric hospital for the enforcement of the decision on his or her confinement.”

Section 47

“(1) If the director of [the hospital’s] psychiatric ward considers that the confinement of the [convicted] person lacking mental capacity should be extended he or she shall, at least fifteen days before the expiry of the period for which the confinement has been ordered, submit to the court a written reasoned request for extension of the confinement.

(2) If the court finds that there are grounds for confinement under section 44(1) of this Act, it shall adopt a decision on the extension of the confinement.

(3) The confinement shall be extended for a period of one year.”

Section 48

“(4) The court shall order the conditional release of a [convicted] person lacking mental capacity and ... outpatient treatment if it finds, on the basis of an opinion of the medical team of psychiatrists treating that person, that the danger to others can be averted by outpatient treatment.”

Section 49

“(2) The extension of the confinement ... shall be decided following a hearing. [The court] shall give notice of the hearing to the [convicted] person lacking mental capacity, his or her guardian and legal representative, spouse or partner and if required any other close person, as well as the psychiatrist and representatives of the social welfare centre and State Attorney’s Office. The hearing cannot be held in the absence of the legal representative and the psychiatrist.

(3) If the [convicted] person lacking mental capacity is unable to attend the hearing, the judge [conducting the proceedings] shall visit him or her in the psychiatric institution and, if it is possible in view of that person’s mental condition, interview him or her. The court shall normally organise the hearing to take place in suitable premises at the psychiatric institution.”

37. Further relevant domestic law is cited in the case of M.S. v. Croatia (no. 2), no. 75450/12, §§ 36-39, 19 February 2015.

III. RELEVANT INTERNATIONAL LAW

38. The relevant international law is set out in the M.S. v. Croatia (no. 2) case (cited above, §§ 45-46 and 60-53).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

39. The applicant complained of a lack of substantive and procedural safeguards in the proceedings concerning his involuntary confinement in the psychiatric hospital. He relied on Article 5 § 1 of the Convention, which, in so far as relevant, reads as follows:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(e) the lawful detention of ... persons of unsound mind ...”

40. The Government contested that argument.

A. Admissibility

41. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

(a) The applicant

42. The applicant contended that even his initial placement in the psychiatric hospital following the decision in the criminal proceedings had been unlawful. He further pointed out that in the proceedings concerning the extension of his confinement, the County Court had not ordered an expert report related to the need for his further involuntary treatment, but had simply accepted the submission of the hospital in that respect, which his legal aid representative had not challenged. Moreover, in reality, he had not been given an effective opportunity to appoint a lawyer to represent him in the proceedings as nobody had ever informed him of his rights and at the time he had been detained with limited access to the outside world. In these circumstances, it was unclear why he had first been appointed the legal aid lawyer R.T. and then only a few days later the legal aid lawyer T.Ž. At the same time, the County Court had known that his chosen lawyer in the criminal proceedings had been F.Ž.

43. The applicant also stressed that the note of the judge’s visit to him in the hospital only indicated that the legal aid lawyer T.Ž. had attended the meeting. However, nothing in the note suggested that he had been informed by the judge or T.Ž. of the fact that the proceedings for the extension of his confinement had been pending or that he had been asked to give any comment in that respect. Moreover, there was nothing to indicate that he had even been aware that T.Ž. was his legal representative nor was there anything to show that she had advised him or otherwise discussed with him any of his rights. What was more, T.Ž. had been completely passive in the proceedings and had not sought to protect his rights by taking any action in his favour. In particular, she had never consulted him nor sought his instructions and she had not asked that an expert report be ordered in order to verify whether the hospital’s request for extension of the confinement was well-founded. At the same time, she should have been aware that throughout the criminal proceedings he had opposed his involuntary placement in a psychiatric hospital and that he had later expressed a wish to be released from the hospital. In this connection, he also pointed out that the hospital had failed to take any action or to respond to the request sent to it by his chosen lawyer F.Ž.

(b) The Government

44. The Government argued that following the decision in the criminal proceedings, the County Court had committed the applicant to the hospital in accordance with the relevant law. In the proceedings before the County Court the applicant had not appointed a lawyer and thus the County Court had appointed the legal aid lawyer T.Ž. to represent him in the proceedings. The extension of the confinement had been based on an expert assessment of the applicant’s situation and on a reasoned request by the hospital. The hospital and the County Court had throughout the proceedings acted in good faith concerning the applicant’s case. The applicant himself had never complained about the conduct of the hospital or the County Court. Moreover, he had duly enjoyed all procedural rights in the proceedings before the County Court.

45. As to the applicant’s representation in the proceedings before the County Court, the Government stressed that the applicant and his family had had every opportunity to appoint a lawyer to represent him in those proceedings and it had been their responsibility for failing to do that. The lawyer T.Ž. had duly performed her tasks. She had attended the judge’s visit to the applicant in the hospital and participated in the interview which the judge had conducted. The Government could not know what kind of contact had been made between the applicant and T.Ž. on that occasion as that fell within the confidentiality of the client-lawyer relationship. The Government conceded the fact that T.Ž. had not made any objections or used remedies on behalf of the applicant. However, in the Government’s view, that was not indicative of ineffective legal representation as the hospital had acted in good faith to protect the applicant’s interests. There had therefore been no reason for T.Ž. to more actively engage in the applicant’s legal representation.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

46. The Court refers to the general principles for the assessment of complaints of involuntary confinement in a psychiatric hospital under Article 5 § 1 (e) of the Convention, as set out in the case of M.S. v. Croatia (no. 2) (no. 75450/12, §§ 139-147, 19 February 2015).

47. The Court stresses that Article 5 § 1 (e) of the Convention affords, amongst other things, procedural safeguards related to judicial decisions authorising an applicant’s involuntary hospitalisation (ibid., § 114). Thus, in order to comply with Article 5 § 1 (e) of the Convention, the proceedings leading to the involuntary placement of an individual in a psychiatric facility must necessarily provide clearly effective guarantees against arbitrariness given the vulnerability of individuals suffering from mental disorders and the need to adduce very weighty reasons to justify any restriction of their rights (see Rudenko v. Ukraine, no. 50264/08, § 104, 17 April 2014).

48. In this context, it is essential that the person concerned should have access to a court and the opportunity to be heard either in person or, where necessary, through some form of representation (see M.S. (no. 2), § 152). This implies, inter alia, that an individual confined in a psychiatric institution because of his or her mental condition should, unless there are special circumstances, actually receive legal assistance in the proceedings relating to the continuation, suspension or termination of his confinement. The importance of what is at stake for him or her, taken together with the very nature of the affliction, compel this conclusion. Moreover, this does not mean that persons committed to care under the head of “unsound mind” should themselves take the initiative in obtaining legal representation before having recourse to a court (ibid., §§ 152-153, with further references).

49. However, the mere appointment of a lawyer, without him or her actually providing legal assistance in the proceedings, cannot satisfy the requirements of necessary “legal assistance” for persons confined under the head of “unsound mind”, under Article 5 § 1 (e) of the Convention. This is because the effectiveness of legal representation of persons with mental disorders requires an enhanced duty of supervision by the competent domestic courts (ibid., § 154).

(b) Application of these principles to the present case

50. The Court’s examination of the applicant’s complaints primarily relates to the decision to extend his involuntary confinement in the hospital, which was also a matter subject to examination by the Constitutional Court in its decision of 3 June 2015 (see paragraphs 30-31 above).

51. The Court notes that in the above-cited M.S. (no. 2) case (cited above, §§ 150-160), it found a violation of Article 5 § 1 of the Convention on the grounds that the competent domestic authorities had failed to meet the procedural requirements related to the applicant’s involuntary hospitalisation, as required under Article 5 § 1 (e) of the Convention. This finding was based on the applicant’s legal aid representative’s passive attitude in the proceedings leading to her involuntary admission to a psychiatric hospital, in respect of which the domestic authorities had failed to take the necessary action. Moreover, bearing that in mind, the Court considered that there had been no valid reason justifying the applicant’s exclusion from the hearing in the proceedings leading to her involuntary confinement in the hospital.

52. In the Court’s view, similar considerations apply in the present case. In particular, the Court notes that the County Court, despite being aware that the applicant had been represented by a lawyer of his own choosing in the criminal proceedings before the Municipal Court, appointed him another legal aid lawyer to represent him in the proceedings for his involuntary admission to the hospital (see paragraphs 18-19 above). Moreover, for some reason, which is not clear from the material available to the Court, the County Court, only a few days later replaced that legal aid lawyer with another, T.Ž., who then continued representing the applicant in the proceedings leading to the extension of his confinement in the hospital (see paragraphs 19 and 22 above).

53. The only instance where the lawyer T.Ž. met the applicant was when she attended the meeting which the judge conducting the proceedings held with him in the hospital on 30 July 2014 (see paragraph 23 above). There is no indication in the case file that on that occasion T.Ž. asked any questions or otherwise addressed the applicant or the judge during the meeting. There is also no indication that T.Ž. or the judge explained to the applicant his particular procedural situation and rights in the proceedings, nor that they contacted and informed members of the applicant’s family of the developments in his case.

54. At the same time, in order to ensure that the proceedings were really adversarial and the applicant’s legitimate interests protected, the Court is of the opinion that T.Ž. should have contacted the applicant and/or his family in order to obtain their views on the request to extend the applicant’s involuntary confinement (see M.S. (no. 2), cited above, § 155).

55. In this connection, the Court also notes that at the hearing at which the issue of the applicant’s further confinement in the hospital was discussed, the lawyer T.Ž. made no submissions on his behalf. What is more, she did not ask any questions concerning the hospital’s request to extend the applicant’s confinement although that request, unlike the request related to the occasional therapeutic leave, was not supported by any other expert opinion (see paragraphs 24, 26-27 above).

56. In these circumstances, the Court finds that the lawyer T.Ž. acted essentially as a passive observer of the proceedings. Although the domestic courts were well aware of her passive attitude in the proceedings, they failed to react by taking appropriate measures to secure the applicant’s effective legal representation (compare M.S. (no. 2), cited above, § 156). In this connection, it is worth reiterating that effective legal representation of persons with disabilities requires an enhanced duty of supervision by the competent domestic courts of the effectiveness of their legal representation (see paragraph 49 above). In the present case, the Court is not satisfied that the County Court complied with that duty.

57. Bearing in mind the ineffectiveness of the applicant’s legal representation in the proceedings, and the need to have his views on the matter of psychiatric confinement heard by the relevant court (see paragraph 48 above), the Court observes that there is nothing to suggest that the judge conducting the proceedings made appropriate allowances to ensure the applicant’s participation in the proceedings.

58. Although the judge visited the applicant in the hospital, there is no evidence, as already observed above, that she informed the applicant of his rights or gave any consideration to the possibility of him participating in the hearing (see paragraph 53 above). He was thus not given an opportunity to comment on the hospital’s request for the extension of his confinement nor was he and/or members of his family informed of the hearing and allowed to express their views on the matter, even though they had clearly opposed an extension of the involuntary hospitalisation (see paragraphs 11, 14, 25 and 28 above; see also paragraph 36 above, section 49 of the Protection of Individuals with Mental Disorders Act).

59. In the absence of a convincing explanation by the domestic courts, the Court is unable to accept that there was a valid reason justifying the applicant’s exclusion from the hearing, particularly since it notes that during his interview with the judge in the hospital, he did not demonstrate that his condition was such as to prevent him from directly engaging in a discussion of his situation (see paragraph 23 above, and compare M.S. (no. 2), cited above, § 159, with further references).

60. In the light of the findings above, the Court concludes that the competent national authorities failed to meet the procedural requirements necessary for the applicant’s further involuntary hospitalisation, as required under Article 5 § 1 (e) of the Convention.

61. This is sufficient to enable the Court to conclude that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

62. The applicant complained of a lack of impartiality on the part of the appeal court judge. He relied on Article 6 § 1 of the Convention.

63. The Government contested this argument.

64. Having regard to the facts of the case, the submissions of the parties and its above finding under Article 5 § 1 of the Convention, the Court considers that it has examined the main legal questions raised in the present application and that there is no need to give a separate ruling on the remaining complaints (see, among other authorities, Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 156, ECHR 2014; see also Kamil Uzun v. Turkey, no. 37410/97, § 64, 10 May 2007).

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

65. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

66. The applicant claimed 30,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

67. The Government considered this claim excessive and unsubstantiated.

68. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to him.

B. Costs and expenses

69. The applicant also claimed costs of his legal representation at the domestic level in the amount of 15,000 Croatian kunas ((HRK – approximately EUR 2,000) and costs of his legal representation before the Court in the amount of HRK 19,062.50. He asked that the costs of his legal representation before the Court be paid directly to his representative.

70. The Government considered the applicant’s claim excessive and unsubstantiated.

71. Regard being had to the documents in its possession and to its case‑law, the Court rejects the claim for costs and expenses in the domestic proceedings as unsubstantiated. On the other hand, in view of the sum to which the applicant’s lawyer is entitled on account of the granted legal aid (EUR 850), the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 1,730 for the proceedings before the Court. This amount is to be paid directly to the applicant’s representative’s bank account.

C. Default interest

72. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention;

3. Holds that there is no need to rule separately on the complaint under Article 6 § 1 of the Convention;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 10,000 (ten thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 1,730 (one thousand seven hundred and thirty euros), in respect of costs and expenses to be paid directly to the applicant’s representative’s bank account;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 10 January 2019, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener Krzysztof Wojtyczek

Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije

Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije

Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)

Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije

Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije