Al Husin protiv Bosne i Hercegovine (br.2)

Država na koju se presuda odnosi
Bosna i Hercegovina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
10112/16
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
25.06.2019
Članovi
5
5-1
5-1-f
5-4
Kršenje
5
5-1
5-1-f
Nekršenje
5
5-1
5-1-f
5-4
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1-f) Deportacija ili proterivanje
(Čl. 5-4) Ispitivanje zakonitosti lišenja slobode
Tematske ključne reči
deportacija
lišenje slobode
zakonitost pritvora / lišenja slobode
VS deskriptori
1.5.2 Zakonitost lišenja slobode
1.5.2.6 Zakonom predviđeni postupak
1.5.2.7 Pritvor
1.5.6 Lišenje slobode u vezi sa imigracijom, deportacijom ili ekstradicijom
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke rođen je u Siriji 1963. godine. Trenutno je nastanjen na Ilidži, u Kantonu Sarajevo.

Podnosilac predstavke posebno navodi da je nezakonito zatvoren u Imigracioni centar, suprotno članovima 3. i 5. stav 1. Konvencije, da nije imao na raspolaganju adekvatne pravne lekove, suprotno članu 5. stav 4. Konvencije, te da nije imao izvršno pravo na naknadu štete kako to zahteva član 5. stav 5. Konvencije. Dana 22.01.2008. podnosilac predstavke je podneo svoju prvu predstavku Sudu žaleći se da bi deportacijom u Siriju bio izložen riziku od postupanja u suprotnosti članu 3. Konvencije, te da bi njegovo pritvaranje predstavljalo povredu člana 5. stav 1. Konvencije. Dana 15.03.2011., nakon što je rješenje o protjerivanju protiv podnositelja aplikacije doneseno i postalo pravosnažno , Sud je, u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka, odlučio ukazati Vladi da podnosilac predstavke ne sme biti protjeran u Siriju do daljnjeg. Dana 06.03.2012. godine žalbeno veće državnog suda poništilo je presudu državnog suda od 29.11.2011. vrativši predmet Službi za poslove sa strancima na ponovno razmatranje. Dana 15.03.2012. godine Služba za poslove sa strancima je donela novo rešenje o proterivanju podnosioca predstavke kojim mu je zabranjen ulazak u BiH u periodu od pet godina. Dana 30.10.2012. godine Ustavni sud je odbacio ustavnu apelaciju podnosioca predstavke. Taj sud je utvrdio da su se okolnosti predmeta promenile nakon presude Evropskog suda od 07.02.2012. godine. Služba za poslove sa strancima je produžila pritvor podnosiocu predstavke 16. 02. 2012. godine, koji je redovno preispitivan , i produžavan svakog meseca. Služba za poslove sa strancima je smatrala da su razlozi za pritvor podnosioca predstavke i dalje postojali– naročito imajući u vidu dokaze koje je dostavila Obavještajno-sigurnosna agencija, a koji su ukazivali da je on i dalje predstavljao pretnju sigurnosti države. Podnosilac predstavke je u više navrata osporavao svoj pritvor. Žalbeno veće državnog suda vratilo je predmet na ponovno razmatranje 15. 05. 2014. godine. Međutim, 05.06.2014. godine državni sud je ponovo potvrdio prethodno donetu odluku Ministarstva sigurnosti od 03.03.2014. godine, imajući u vidu dokaze Obaveštajno-sigurnosne agencije sa oznakom tajnosti, koje je kasnije predočilo podnosiocu predstavke. Podnosilac predstavke je odbacio sve te informacije kao uopštene i nepotkrepljene dokazima. Dana 16.07.2014., žalbeno veće državnog suda potvrdilo je presudu od 05.06.2014. godine. Pritvor mu je produžen, a nakon žalbe, predmet je vraćen na ponovni postupak. Dana 13.06.2014. godine podnosilac predstavke saslušan je u Službi za poslove sa strancima u vezi s mogućnošću primjene blaže mjere nadzora. Ipak, pritvor mu je produžavan tokom cele 2015. godine. Organi vlasti su kontaktirali više od pedeset zemalja od kojih je trideset i devet dalo negativan odgovor na molbu za prihvat podnosioca predstavke, dok ostale zemlje nisu dale nikakav odgovor. Podnosilac predstavke podneo je nekoliko ustavnih apelacija u vezi sa produženjem njegovog pritvora, pozivajući se na članove 3. i 5. stavovi 1. i 4., te na članove 8. i 13. Konvencije. Ustavni sud je utvrdio povredu člana 5. stav 1. (f) Konvencije u odnosu na period pritvora podnosioca predstavke od 21.03.2013. do 14.03.2014. godine, a ostale apelacije odbio je kao neosnovane u više različitih odluka.

Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je proglasio pritužbu prema članu 5. stav 1. Konvencije, u odnosu na pritvor podnosioca predstavke u periodu između 09.07.2012. i 21.03.2013. godine, te između 14.03.2014. i 17.02.2016. godine dopuštenom. Proglasio je i pritužbu prema članu 5. stav 4. Konvencije dopuštenom. Preostali deo predstavke proglasio je nedopuštenim. Utvrđeno je da je došlo do povrede člana 5. stav 1. Konvencije u odnosu na period pritvora podnosioca predstavke nakon avgusta 2014. do njegovog puštanja dana 17.02.2016. godine, te da nije bilo povrede te odredbe u odnosu na periode pritvora od 09.07.2012. do 21.03.2013. godine i od 14.03.2014. do avgusta meseca 2014. godine. Utvrđeno je i da nije došlo do povrede člana 5. stav 4. Konvencije. Sud je utvrdio da tužena država u roku od tri meseca podnosiocu predstavke treba da isplati određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete, uključujući i porez, a nakon isteka tri meseca, plaćaće se obična kamata do izmirenja na taj iznos. Preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje je odbijen.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

ĈETVRTI ODJEL

PREDMET AL HUSIN protiv BOSNE I HERCEGOVINE (br. 2)

(Aplikacija br. 10112/16) 

PRESUDA

STRASBOURG

25.06.2019. godine 

Ova presuda postat će konačna u skladu s odredbom člana 44. stava 2. Konvencije. U presudi su moguće uredničke izmjene.

U predmetu Al Husin protiv Bosne i Hercegovine (br. 2), Evropski sud za ljudska prava (Ĉetvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sljedećem sastavu:

Jon Fridrik Kjølbro, predsjednik,
Faris Vehabović,
Paul Lemmens,
Iulia Antoanella Motoc,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani,
Jolien Schukking, sudije,
i Marialena Tsirli, registrar Odjela,

nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost 28.05.2019. godine, donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu aplikacije protiv Bosne i Hercegovine (br. 10112/16) koju je prema ĉlanu 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija“) Sudu podnio državljanin Sirije, g. Imad Al Husin („podnositelj aplikacije“), dana 17.02.2016. godine.
  2. Podnositelja aplikacije zastupala je lokalna nevladina organizacija Vaša prava. Vladu Bosne i Hercegovine („vlada“) zastupala je njena zastupnica, gdja B. Skalonjić.
  3. Podnositelj aplikacije posebno navodi da je nezakonito zatvoren u Imigracioni centar, suprotno ĉlanovima 3. i 5. stav 1. Konvencije, da nije imao na raspolaganju adekvatne pravne lijekove, suprotno ĉlanu 5. stav 4. Konvencije, te da nije imao izvršno pravo na naknadu štete kako to zahtijeva ĉlan 5. stav 5. Konvencije.
  4. Dana 10.07.2017. godine vlada je obaviještena o ovoj aplikaciji.

 

ĈINJENICE

I OKOLNOSTI SLUĈAJA 

  1. Podnositelj aplikacije rodjen je u Siriji 1963. godine. Trenutno je nastanjen na Ilidži, u Kantonu Sarajevo. 

A.     Relevantna pozadina slučaja 

  1. Godine 1983., podnositelj aplikacije je došao u tadašnju Socijalistiĉku Federativnu Republiku Jugoslaviju na studije. Prvo je studirao na Beogradskom univerzitetu, u Srbiji, a potom na Rijeĉkom univerzitetu, u Hrvatskoj.
  2. Kako izgleda, podnositelj aplikacije je posljednji put bio u Siriji u januaru 1993. godine. Ostao je tamo mjesec dana i dobio novi sirijski pasoš.
  3. Godine 1993., nakon povratka iz Sirije, podnositelj aplikacije je u Hrvatskoj upoznao izbjeglicu iz Bosne i Hercegovine („BiH“). Vjenĉali su se prema muslimanskom vjerskom obredu godine 1993., a potom obavili i gradjansko vjenĉanje 1995. godine. Imaju troje djece koja su rodjena 1994., 1997. i 1999. godine.
  4. U ratu koji se vodio u periodu 1992-95. podnositelj aplikacije je bio pripadnik jedinice El Mudžahedin koja je bila organizirana kao jedinica u okviru lokalnih snaga Armije Republika Bosne i Hercegovine („ARBiH“) u avgustu 1993. godine (za više informacija o stranim mudžahedinima u BiH vidjeti Al Husin protiv Bosne i Hercegovine, br. 3727/08, taĉke 8-14, 07.02.2012. godine). Nepoznatog datuma podnositelj aplikacije je dobio državljanstvo BiH.
  5. Ĉlan III Aneksa 1A Dejtonskog mirovnog sporazuma poziva na povlaĉenje svih stranih snaga (ukljuĉujući individualne savjetnike, borce za slobodu, instruktore, dobrovoljce i osoblje) iz susjednih i drugih država, bez obzira na to da li su bile pravno i vojno podredjene bilo kojim od lokalnih snaga. U skladu s tim, dana 14.12.1995. godine ARBiH je raspustila jedinicu El Mudžahedin i naredila njenim stranim pripadnicima da napuste zemlju do 01.1996. godine. Iako je većina stranih pripadnika te jedinice napustila BiH, neki od njih (poput podnositelja aplikacije) podnijeli su zahtjev za državljanstvo BiH i nastavili živjeti u BiH. Nakon napada na Sjedinjene Države 11.09.2001. godine, službeni stav prema stranim mudžahedinima se promijenio. Mnogima je oduzeto državljanstvo BiH ili su protjerani iz BiH nakon što su proglašeni prijetnjom po sigurnost države.
  6. Neposredno nakon rata koji se vodio u periodu 1992.-95., podnositelj aplikacije bio je vodja grupe stranih mudžahedina i njihovih domaćih pristalica sa sjedištem u Donjoj Boĉinji, selu u srednjoj BiH. Ta grupa je zagovarala islam inspiriran saudijskom vehabijsko/selefijskom verzijom. Kao vodja ove grupe, podnositelj aplikacije je ispitivao dvojicu lokalnih Srba u periodu od nekoliko sati 1998. godine. Zbog toga je u maju 2000. godine oglašen krivim za nezakonito lišenje slobode i izreĉena mu je uslovna kazna zatvora.
  7. Dana 05.04.2007. godine podnositelju aplikacije je oduzeto državljanstvo BiH, ĉime je njegov boravak u BiH postao nezakonit. Organi vlasti su utvrdili da je on stekao državljanstvo BiH prevarom, na osnovu lažnih podataka i prikrivanjem relevantnih ĉinjenica.
  8. Dana 06.10.2008. godine podnositelj aplikacije je stavljen pod nadzor u imigracioni centar iz sigurnosnih razloga, u skladu sa ĉlanom 99. stav 2. (b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu iz 2008. godine, budući da je utvrdjeno da predstavlja prijetnju po sigurnost države.
  9. Nakon što je odbila zahtjev za azil podnositelja aplikacije, Služba za poslove sa strancima je donijela rješenje o njegovom protjerivanju dana 01.02.2011. godine. Odluĉeno je da se podnositelj aplikacije protjera i da mu se zabrani ponovni ulazak u BiH na pet godina. Dana 02.03.2011. i 29.11.2011. godine, nakon žalbi podnositelja aplikacije, Ministarstvo sigurnosti i Sud Bosne i Hercegovine („državni Sud“), potvrdili su tu odluku u svojim postupcima. Nakon toga podnositelj aplikacije je stavljen u pritvor radi protjerivanja, u skladu sa ĉlanom 99. stav 1. (a) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu iz 2008. godine.
  10. Dana 29.12.2011. godine podnositelj aplikacije je podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine („Ustavni sud“) protiv odluka Službe za poslove sa strancima, Ministarstva sigurnosti i državnog suda od 01.02.2011., 02.03.2011., odnosno 29.11.2011. godine (vidi taĉku gore). Podnositelj aplikacije se pozvao na ĉlanove 2., 3., 5. i 8. Konvencije i ĉlan 2. Protokola br. 4 uz Konvenciju. Ustavni sud je donio odluku 30.10.2012. godine (vidi taĉku 20. u tekstu dolje). 

B.  Prvi predmet podnositelja aplikacije pred Sudom 

  1. Dana 22.01.2008. podnositelj aplikacije je podnio svoju prvu aplikaciju Sudu (vidi Al Husin, citiran gore), žaleći se, naroĉito, da bi deportacijom u Siriju bio izložen riziku od postupanja u suprotnosti ĉlanu 3. Konvencije, te da bi njegovo pritvaranje predstavljalo povredu ĉlana stav 1 .Konvencije. Dana 15.03.2011., nakon što je rješenje o protjerivanju protiv podnositelja aplikacije doneseno i postalo pravosnažno (vidi taĉku 14. gore), Sud je, u interesu stranaka i pravilnog vodjenja postupka, odluĉio ukazati vladi da podnositelj aplikacije ne smije biti protjeran u Siriju do daljnjeg (pravilo 39. Pravila Suda).
  2. U presudi od 07.02.2012., Sud je smatrao da bi došlo do povrede ĉlana 3. u sluĉaju deportacije podnositelja aplikacije u Siriju (vidi Al Husin, citiran gore, taĉka 54.). Sud je smatrao da instrukcija data vladi u skladu s pravilom 39. treba ostati na snazi dok navedena presuda ne postane konaĉna ili dok Sud ne donese drugu odluku u vezi s tim (ibid., taĉka 92). Sud je dalje utvrdio povredu ĉlana 5. stav 1. u odnosu na period trajanja pritvora podnositelja aplikacije od 06.10.2008. do 31.01.2011. godine, budući da je za to vrijeme bio pritvoren iako protiv njega nije bilo doneseno rješenje o protjerivanju (ibid., taĉke 62-66.; vidi takodjer taĉku 14. gore u tekstu). U pogledu trajanja njegovog pritvora od 01.02.2011. godine pa nadalje, Sud je utvrdio da nije bilo kršenja ĉlana 5. stav 1. Konvencije (ibid., taĉke 67.-69.). Ta presuda postala je konaĉna dana 09.07.2012. godine. 

C.  Predmetni slučaj 

1.   Postupak deportacije

  1. Dana 06.03.2012. godine žalbeno vijeće državnog suda poništilo je presudu državnog suda od 29.11.2011., ukinulo odluke od 01.02.2011. i 02.03.2011. godine (vidi taĉku 14. gore) i vratilo predmet Službi za poslove sa strancima na ponovno razmatranje. žalbeno vijeće je smatralo da organi uprave i državni sud nisu uzeli u obzir situaciju u zemlji porijekla podnositelja aplikacije, te potencijalne povrede njegovih prava prema ĉlanu 3.i 5. Konvencije u sluĉaju njegove deportacije u Siriju.
  2. Dana 15.03.2012. godine Služba za poslove sa strancima je donijela novo rješenje o protjerivanju podnositelja aplikacije kojim mu je zabranjen ulazak u BiH u periodu od pet godina. U rješenju je takodjer utvrdjeno da od momenta kada je podnositelj aplikacije postao predmet protjerivanja, u sluĉaju da on odbije dobrovoljno napustiti državu, izdat će se dodatno zaključak o dozvoli izvršenja u kojem će se navesti zemlja destinacije kao i naĉin, vrijeme, te mjesto izvršenja. Dana 03.04.2012., odnosno 04.07.2012. godine, nakon žalbi podnositelja aplikacije, Ministarstvo sigurnosti i državni sud su ponaosob potvrdili tu odluku. Državni sud je naroĉito odbio žalbeni navod podnositelja aplikacije u pogledu nenavodjenja zemlje destinacije u rješenju o protjerivanju. Državni sud je naglasio da prema Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu iz 2008. godine, zemlja destinacije treba biti navedena u zakljuĉku o dozvoli izvršenja (vidi taĉku 77.u tekstu dolje).
  3. Dana 30.10.2012. godine Ustavni sud je odbacio ustavnu apelaciju podnositelja aplikacije (vidi taĉku gore u tekstu). Taj sud je utvrdio da su se okolnosti predmeta podnositelja aplikacije promijenile nakon presude Evropskog suda od 07.02.2012. godine (vidi taĉku 17. gore u tekstu) te da, prema tome, dalje razmatranje njegovih pritužbi više nije bilo potrebno.

2. Pritvor podnositelja aplikacije u Imigracionom centru

a) Odluke organa uprave i državnog suda

  1. Dana 16.02.2012. godine Služba za poslove sa strancima  je produžila pritvor podnositelja aplikacije radi njegovog protjerivanja, na period od trideset dana po istom osnovu kao i ranije (vidi taĉku 13. gore u tekstu). Nakon toga, tokom 2012. i 2013. godine, pritvor podnositelja aplikacije bio je redovno preispitivan i produžavan svakog mjeseca (a nakon izmjena Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu iz 2008. godine, svaka dva mjeseca; vidi taĉku u tekstu dolje). Služba za poslove sa strancima  je smatrala da su razlozi za pritvor podnositelja aplikacije i dalje postojali– naroĉito imajući u vidu dokaze koje je dostavila Obavještajno-sigurnosna agencija, a koji su ukazivali da je podnositelj aplikacije i dalje predstavljao prijetnju sigurnosti države. On je nezakoniti stanovnik u BiH koji je odbio dobrovoljno napustiti državu. Nadalje, Služba za poslove sa strancima imala je u vidu stav Suda da bi deportacija podnositelja aplikacije u Siriju dovela do povrede ĉlana 3. Konvencije, te ĉinjenicu da uvjeti za njegovu deportaciju u sigurnu treću zemlju nisu bili ispunjeni. Svaki put kada je produžavan pritvor podnositelja aplikacije, Služba je ispitivala da li je opravdano izricanje blažih preventivnih mjera.
  2. Podnositelj aplikacije je u više navrata osporavao svoj pritvor. Njegove žalbe odbili su Ministarstvo sigurnosti i državni sud, koji su u biti potvrdili razloge na koje se pozvala Služba za poslove sa strancima.
  3. Dana 26.02.2014. godine, Služba za poslove sa strancima produžila je pritvor podnositelja aplikacije. Ovo rješenje potvrdili su 03.03.2014. i 10.03.2014. godine Ministarstvo sigurnosti, odnosno državni sud.
  4. Dana 14.05.2014. godine, žalbeno vijeće državnog suda poništilo je presudu od 10.03.2014. godine (vidi taĉku gore u tekstu) i vratilo predmet na ponovno razmatranje. žalbeno vijeće, pozivajući se na praksu Suda, smatralo je da je podnositelj aplikacije trebao biti obaviješten o razlozima njegovog kontinuiranog pritvora, te po kojem osnovu se smatralo da on predstavlja opasnost po sigurnost. Istaknuto je da podnositelju aplikacije nije bilo neophodno predoĉiti sve relevantne informacije. Medjutim, informacije koje mu je pružila Obavještajno-sigurnosna agencija nisu ispunjavale minimum zahtjeva iz ĉlana 5. Konvencije kako bi produženje pritvora podnositelja aplikacije bilo opravdano. žalbeno vijeće je dalje naglasilo da su sudovi ovlašteni da ocijene postojanje osnova sumnje, odnosno osnovanost razloga Obavještajno-sigurnosne agencije. Bez takve ocjene sudsko preispitivanje predmeta podnositelja aplikacije svelo bi se na puku formalnost, što bi bilo protivno ĉlanu 5. Konvencije. Nadalje, prilikom ispitivanja mogućnosti primjene druge, blaže mjere nadzora  državni sud je cijenio opće i apstraktne argumenate, bez bilo kakvog daljeg obrazloženja. žalbeno vijeće je pozvalo državni sud da ispita takvu mogućnost imajući u vidu okolnosti sluĉaja – naroĉito, dužinu trajanja pritvora podnositelja aplikacije, osobne prilike podnositelja aplikacije i dokaze koji se odnose na nacionalnu sigurnost.
  5. Dana 05.06.2014. godine državni sud je ponovno potvrdio odluku Ministarstva sigurnosti od 03.03.2014. godine (vidi taĉku gore u tekstu). Taj sud je istakao da je dana 21.05.2014. godine, Obavještajno-sigurnosna agencija sudu dostavila na uvid dokaze sa oznakom tajnosti, kao i „otvorene“ dokaze na uvid podnositelja aplikacije. Dana 23.05.2014. godine Sud je saslušao podnositelja aplikacije i predoĉio mu dokaz bez oznake tajnosti, ĉiji relevantni dio glasi kako slijedi:

„Imad Al Husin je došao [u Bosnu i Hercegovinu] neposredno nakon izbijanja ratnih sukoba ... [U to vrijeme on] angažovan kao pripadnik odreda El Mudžahid u kojem je bio jedan od glavnih logistiĉara. Podnositelj aplikacije je bio aktivan prilikom formiranja mudžahedinske zajednice u Donjoj Boĉinji, općina  Maglaj; [mudžahedinska zajednica] je bila zatvorena i prva takve vrste u BiH..., u toj zajednici podnositelj aplikacije je bio zadužen za kontakte sa organima vlasti.

Obavještajni podaci ukazuju da Imad Al Husin posjeduje nekretnine u BiH milionske vrijednosti, a raspolaže i bankovnim raĉunima u inostranstvu... da su stanovnici zajednice u Boĉinji... svojevremeno govorili da „ne priznaju nikakve zakone BiH“, te da „ne priznaju bosansku vlast“... [Podnositelj aplikacije ], kao jedan od lidera mudžahedinske zajednice u Boĉinji bio je upoznat sa odlascima pojedinaca, bivših pripadnika odreda El Mudžahid i stanovnika Boĉinje, na ratišta u svijetu gdje  se inaĉe bore mudžahedini u  prvom redu u  Afganistanu      Kao  lider mudžahedinske zajednice, bio je u kontaktu sa mudžahedinima koji su se borili ili se sada bore u Afganistanu, Ĉeĉeniji, Iraku, Libiji, Siriji. Većina tih lica su zbog svoje aktivnosti i veza oznaĉena da mogu predstavljati prijetnju nacionalnoj sigurnosti ... Imad Al Husin je bio radno angažovan i u HO Islamic Relief, ĉiji direktor je u to vrijeme bio Enam Arnout koji je u SAD osudjen za terorizam... Imad Al Husin je tokom 1995. godine, održavao kontakte sa saudijcem Ahmedom Zuhairom ..., a inaĉe to lice je bilo umiješano u izvodjenje više teroristiĉkih (ne)djela na teritoriju BiH ... zajedno sa nekolicinom stranih državljana Imad Al Husin se angažovao na formiranju [nekoliko firmi, ukljuĉujući] Al Karamein, Bedr Bosna, u kojima su uglavnom bili zaposleni strani državljani koji su kao dobrovoljci uĉestvovali u ratu u BiH. Inspektori finansijske policije Federacije BiH su u dva navrata, 2002. i 2005. godine, vršili kontrolu  poslovanja  preduzeća  Bedr  Bosna  uglavnom  u  vezi  utaje  poreza      ... Od sredine 2007. godine poĉeo se intenzivnije družiti s licima iz sarajevskog kriminalnog miljea. Dana 25.06.2008. godine, Imad Al Husin je pokušao kupiti streljivo, vjerovatno za pištolj, u prodavnici naoružanja u ulici Hifzi Bjelavca .... u Sarajevu ..., a  s obzirom da  nije  imao  dozvolu,  prodavaĉ  mu  nije  htio  prodati traženu robu ... Tokom 2008. godine posjetio ga je Hussam Mousaa El Abed koji je u to vrijeme živio u Danskoj; kojom prilikom mu je uruĉio  novac sakupljen u inostranstvu... Al  Abed se inaĉe  sumnjiĉi za  finansijsku potporu teroristiĉkim organizacijama  u  svijetu........ Imad Al Husin je 03.04.2007. godine dobio putnu ispravu Sirije u Ambasadi te zemlje u Beogradu     Njegova porodica u Siriji spada u red uticajnijih, njeni ĉlanovi su na visokim položajima režima Bašara Al Asada, a njegov brat je prije penzionisanja, bio pukovnik sirijske vojske. Imad Al Husin je bio u vezi sa većim brojem lica koja se sumnjiĉe za povezanost sa medjunarodnim terorizmom, bilo da su boravili u mudžahedinskoj zajednici u Boĉinji, bilo da su je posjećivali ili da su boravili u inostranstvu.“

  1. Podnositelj aplikacije je odbacio sve te informacije kao uopćene i nepotkrijepljene dokazima. On je naroĉito osporio tvrdnju da zagovara islam inspiriran saudijskom vehabijsko/selefijskom verzijom. On je rekao da ga ne bi trebalo posmatrati kao teroristu samo zato što govori arapski jezik i što se kreće u arapskoj zajednici u BiH. Podnositelj aplikacije je izjavio da su jedne prilike on i neki njegovi prijatelji pomogli Obavještajno- sigurnosnoj agenciji da pronadje i uhapsi osobe povezane sa ubistvom jednog policajca. On je dalje istaknuo da je nakon zahtjeva organizacija Human Rights Watch i Amnesty International, Izvještaj o terorizmu State Departmenta Sjedinjenih Država za 2007. godinu – konkretno u dijelu za Bosnu i Hercegovinu u kojem je podnositelj aplikacije pogrešno identificiran kao Abu Hamza al-Masri, državljanin Egipta i osudjeni terorist,-ispravljen 2008. godine. Podnositelj aplikacije je takodjer naveo da se uvijek odazivao na pozive organa vlasti. On je takodjer dostavio potvrdu Islamske zajednice BiH da je on njen ĉlan i izjave dvojice imama iz Sarajeva da podnositelj aplikacije nikada nije držao predavanje u njihovim džamijama. Nadalje, podnositelj aplikacije je takodjer osporio istinitost navoda u pogledu njegovih bankovnih raĉuna i nekretnina. Tražio je da mu se predoĉe dokazi u prilog takvih tvrdnji.
  2. Državni sud je smatrao da podnositelj aplikacije nije uspio dovesti u pitanje ili osporiti dokaze iz dijela otvorenog spisa kojeg je dostavila Obavještajno-sigurnosna agencija. Umjesto toga, on je koristio apstraktne i uopćene tvrdnje nastojeći umanjiti važnost informacija sadržanih u njima. Nadalje, podnositelj aplikacije je podnio odredjene dokumente (pisane izjave, pisma itd.) prvi put na roĉištu održanom 23.05.2014. godine, iako je bilo oĉito da ih je imao i ranije. Nakon što je ocijenio obrazloženja Službe za poslove sa strancima i Ministarstva sigurnosti, sadržaj dokaza sa  oznakom tajnosti i bez oznake tajnosti, kao i argumente podnositelja aplikacije, sud je zakljuĉio da i dalje postoje osnovi sumnje u pogledu podnositelja aplikacije kao prijetnje nacionalnoj sigurnosti, te da izricanje blaže mjere nije opravdano, s obzirom na posebne okolnosti toga sluĉaja. Državni sud je zakljuĉio da nije došlo do povrede ĉlana 5. stav 1. Konvencije. Taj sud je takodjer smatrao da, suprotno navodima podnositelja aplikacije da se boji da bi u Siriji bio kriviĉno gonjen, iz spisa je oĉito da je njegova porodica veoma utjecajna i bliska režimu Bašara Al Asada. Mnogi ĉlanovi porodice podnositelja aplikacije bili su na visokim položajima u vladi. Njegov brat je bio pukovnik sirijskih snaga sigurnosti u penziji. Takodjer, 03.04.2007. godine podnositelj aplikacije je dobio pasoš od Ambasade Sirije u Beogradu. Sud je zakljuĉio da u postojećim okolnostima više ne postoje smetnje za deportaciju podnositelja aplikacije u Siriju. Konaĉno, sud je cijenio napore Ministarstva sigurnosti u pronalasku sigurne treće zemlje i zakljuĉio da je ono postupalo revnosno i u tijesnoj saradnji s Ministarstvom vanjskih poslova. Medjutim, trideset i dvije zemlje, ukljuĉujući i arapske zemlje, odbile su prihvatiti podnositelja aplikacije, navodeći kao razlog liĉnost i okolnosti koje se vežu za njega.
  3. Dana 16.07.2014., žalbeno vijeće državnog suda potvrdilo je presudu od 05.06.2014. godine.
  4. U medjuvremenu, 27.05.2014. godine Služba za poslove sa strancima je odredila dalje produženje pritvora podnositelja aplikacije. Dana 02.06.2014. godine, po žalbi podnositelja aplikacije, Ministarstvo sigurnosti je tu odluku potvrdilo.
  5. Dana 11.06.2014. godine, državni sud je po žalbi podnositelja aplikacije ukinuo odluke od 05.2014. i 02.06.2014. godine (vidi taĉku 29 u tekstu gore) i vratio predmet Službi za poslove sa strancima na ponovno razmatranje. Državni sud je posebno istaknuo da je naredba o deportaciji izdana 01.02.2011. godine (vidi taĉku gore u tekstu), a da je podnositelj aplikacije pritvoren radi deportacije duže od tri godine, a po osnovu državne sigurnosti duže od pet godina. Za to vrijeme nije pokrenut nikakav kriviĉni postupak protiv njega. Takodjer, dokazi iz otvorenog dijela spisa koji su predoĉeni podnositelju aplikacije bili su općepoznati budući da su već bili objavljeni u medijima. Nije izgledno da će naredba o deportaciji biti izvršena: relevantni organi vlasti su kontaktirali više od trideset zemalja, ali niti jedna od njih ne prihvata podnositelja aplikacije. Nadalje, iz spisa proizlazi da Obavještajno-sigurnosna agencija nema bilo kakve nove dokaze koji bi opravdali kontinuirani pritvor podnositelja aplikacije. Dokazi na kojima se zasniva njegov kontinuirani pritvor su isti oni koji su navedeni u vrijeme kada je inicijalno stavljen u pritvor. Državni sud je dalje dodao da sama zabrinutost da bi podnositelj aplikacije mogao predstavljati prijetnju po nacionalnu sigurnost nije dovoljna za razuman zakljuĉak o stvarnoj prijetnji koju on predstavlja. Pritvor zasnovan samo na razlozima sigurnosti suprotan je ĉlanu 5. stav 1. Konvencije. Organi uprave nisu opravdali svoj zakljuĉak u pogledu postojanja osnovane sumnje da bi puštanjem iz pritvora podnositelj aplikacije predstavljao opasnost po nacionalnu sigurnost. Nadalje, njihovo razmatranje mogućnosti primjene blaže mjere nadzora ukljuĉivalo je iznošenje općih i apstraktnih argumenata, bez bilo kakvog daljeg obrazloženja. Sud je stoga naredio Službi da ispita takvu mogućnost   u svjetlu argumenata prezentiranih u presudi suda.
  6. Nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak, dana 20.06.2014. godine, Služba za poslove sa strancima je opet produžila pritvor  podnositelja aplikacije radi njegove deportacije i iz razloga nacionalne sigurnosti. Dana 13.06.2014. godine podnositelj aplikacije saslušan je u Službi za poslove sa strancima u vezi s mogućnošću primjene blaže mjere nadzora. Tom prilikom on je naveo da ima smještaj (registrirano prebivalište) izvan Imigracionog centra, ali da nema financijskih sredstava. Nadalje, podnositelj aplikacije je istaknuo da mjera nadzora koja ukljuĉuje zabranu napuštanja registriranog mjesta prebivališta, koje se nalazi na Ilidži, ne bi bilo odgovarajuća za njega jer su mu potrebne usluge medicinske zaštite u Sarajevu. Služba za poslove sa strancima je smatrala da su okolnosti koje opravdavaju pritvor podnositelja aplikacije ostale iste. Dalje je naglašeno da se poduzimaju sve potrebne radnje u cilju iznalaženja sigurne treće zemlje u koju bi podnositelj aplikacije mogao biti deportovan.
  7. Ministarstvo sigurnosti i državni sud su 23.06.2014., odnosno 27.06.2014. potvrdili rješenje Službe od 20.06.2014. godine.
  8. Nakon toga, do kraja 2014. kao i tokom cijele 2015. godine, pritvor podnositelja aplikacije kontinuirano je produžavan. Ministarstvo sigurnosti, državni sud i žalbeno vijeće državnog suda su odbili sve njegove žalbe.
  9. U ovom periodu održano je nekoliko roĉišta na državnom sudu.
  10. Na roĉištu od 09.11.2014. godine podnositelj aplikacije je izjavio da je kontaktirao vlasti Republike Turske u vezi s mogućnošću da se tamo preseli, ali da je njegov zahtjev odbijen na osnovu informacija koje im je dostavila Obavještajno-sigurnosna agencija. Nadalje, podnositelj aplikacije je prigovorio da mu nije data mogućnost da se izjasni na dokaze bez oznake tajnosti. Budući da Obavještajno-sigurnosna agencija nije imala novih informacija koje se odnose na podnositelja aplikacije, državni sud je odluĉio o aplikantovim podnescima pripojiti zapisnik sa roĉišta održanog 23.05.2014. godine na kojem mu je pružena prilika da se izjasni na dokaze iz otvorenog dijela spisa (vidi taĉku 25. gore u tekstu).
  11. Na roĉištu od 03.03.2015. godine državni sud je prezentirao podnositelju aplikacije dokaze bez oznake tajnosti koje je podnijela Obavještajno-sigurnosna agencija. Iste informacije Obavještajno-sigurnosna agencija je već dostavila pravnom zastupniku podnositelja aplikacije 06.02.2015. godine. Te informacije su se u biti odnosile na ulogu podnositelja aplikacije kao samoproglašenog vodje mudžahedinske zajednice u Donjoj Boĉinji i pozvale se na njegovu osudu zbog nezakonitog lišenja slobode iz 2000. godine (vidi taĉku gore u tekstu). U njima se takodjer navodi da je do stavljanja u pritvor podnositelj aplikacije dosljedno zagovarao islam inspiriran saudijskom, vehabijsko/selefijskom verzijom islama, te javno izražavao svoju podršku Osami bin Ladenu. Ostale informacije bile su identiĉne onima koje su podnositelju aplikacije date na uvid na roĉištu 23.05.2014. godine (vidi taĉku 25. gore u tekstu). Podnositelj aplikacije je odbacio te informacije kao uopćene i rekao da protiv njega nikada nije pokrenut kriviĉni postupak.
  12. U svojim odlukama nakon ovog roĉišta državni sud je naroĉito istaknuo da su relevantni organi vlasti revnosno radili na iznalaženju sigurne treće zemlje, u skladu sa ĉlanom 5. stav 1. Konvencije, te da podnositelj aplikacije još uvijek predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Organi vlasti su kontaktirali više od pedeset zemalja od kojih je trideset i devet dalo negativan odgovor na molbu za prihvat podnositelja aplikacije dok ostale zemlje nisu dale nikakav odgovor. Državni sud je takodjer podržao zakljuĉak organa uprave u vezi s mogućnošću primjene blaže mjere nadzora.
  13. Na roĉištu od 03.06.2015. godine podnositelj aplikacije je obaviješten da Obavještajno-sigurnosna agencija nije podnijela nove informacije ili dokaze protiv njega. Prema tome, državni sud je odluĉio argumentaciji podnositelja aplikacije priložiti zapisnik sa roĉišta održanog 03.03.2015. godine na kojem je on imao priliku da se izjasni o dokazima iz otvorenog dijela spisa (vidi taĉku 36. gore u tekstu).
  14. Na roĉištu održanom 28.08.2015. godine državni sud je odluĉio da izvještaj Obavještajno-sigurnosne agencije od 17.08.2015. godine ne sadrži bilo kakve nove informacije u odnosu na podnositelja aplikacije. Stoga je državni sud opet argumentaciji podnositelja aplikacije priložio zapisnik s roĉišta održnog 03.03.2015. godine na kojem je imao priliku da se izjasni o dokazima iz otvorenog dijela spisa (vidi taĉku 36. gore u tekstu).
  15. Na roĉištu održanom 30.11.2015. godine državni sud je utvrdio da izvještaj Obavještajno-sigurnosne agencije koji je podnesen 16.11.2015. godine ne sadrži bilo kakve nove informacije koje se odnose na podnositelja aplikacije. Prema tome, sud se ponovno pozvao na argumentaciju podnositelja aplikacije sa roĉišta održanog 03.03.2015. na kojem su mu predoĉeni dokazi bez oznake tajnosti (vidi taĉku 36. gore u tekstu).

b) Odluke Ustavnog suda

  1. Podnositelj aplikacije podnio je nekoliko ustavnih apelacija u vezi sa produženjem njegovog pritvora, pozivajući se na ĉlanove 3. i 5. stavovi 1. i 4., te na ĉlanove 8. i 13. Konvencije. On je posebno naveo da mu nije dat uvid u dokaze sa oznakom tajnosti, da je stavljen u preventivni pritvor, te da nije realno oĉekivati da bilo koja druga zemlja prihvati osobu koja je proglašena prijetnjom po nacionalnu sigurnost.
  2. U svojoj odluci od 28.02.2013. godine (odluka br. AP 222/13) Ustavni sud je ispitao zakonitost pritvora podnositelja aplikacije od 12.11. 2012. do 10.12.2012. godine i odbacio njegovu apelaciju kao oĉigledno neosnovanu, u biti potvrdjujući obrazloženje državnog suda i relevantnih organa uprave.
  3. Dana 17.06.2015. godine (Odlukom br. AP 2742/13) Ustavni sud je ispitao apelaciju podnositelja aplikacije protiv šesnaest presuda državnog suda donesenih izmedju 14.03.2013. i 25.03.2015. godine koje se odnose na zakonitost njegovog pritvora u periodu izmedju 21.03.2013. i 07.06.2015. godine. Ustavni sud je utvrdio povredu ĉlana 5. stav 1. (f) Konvencije u odnosu na period pritvora podnositelja aplikacije od 21.03.2013. do 14.03.2014. godine (ĉiju zakonitost je razmatrao državni sud u presudama donesenim izmedju 14.03.2013. i 6.01.2014. godine). Ustavni sud je odbio preostali dio apelacije kao oĉigledno neosnovan. Ta odluka je dostavljena podnositelju aplikacije dana 13.08.2015. godine.

Relevantni dio odluke Ustavnog suda glasi:

„46. U odnosu na osporene presude koje su donesene u periodu od 14. marta 2013. godine do 6. januara 2014. godine, Ustavni sud primjećuje ... da je nesporno je da su apelantu izreĉene mjere o izuzetnom produženju nadzora, jer je utvrdjeno da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost ... Apelantu nije bila uskraćena mogućnost sudskog preispitivanja ovih odluka. Medjutim, ĉinjenica da je apelant prijetnja za nacionalnu sigurnost ocijenjena je na osnovu informacije Obavještajno- sigurnosne agencije. Apelant je osporavao da on nije upoznat sa onim što mu se stavlja na teret, a državni sud je ocijenio ove navode neosnovanim, jer relevantne odredbe zakona zabranjuju preispitivanje spisa koji se vodi kao „povjerljiv“ ukoliko se to protivi javnom interesu.

47. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4064/13 ... utvrdio povredu prava iz ĉlana 5. stav 1. taĉka (f) Konvencije u situaciji kada je... apelant lišen slobode zbog toga što je predstavljao prijetnju za nacionalnu sigurnost na osnovu informacije Obavještajno-sigurnosne agencije s kojom nije bio upoznat ni u naznakama, te koju je Sud BiH propustio ocijeniti na adekvatan naĉin i izjasniti se o njenoj utemeljenosti.

48. Ustavni sud ne nalazi niti jedan razlog da odstupi od navedenog stava u odnosu na osporene presude koje su donesene u periodu od 14.03.2013. godine do 06.01.2014. godine, budući da apelant nije bio upoznat sa sadržajem informacije Obavještajno-sigurnosne agencije na osnovu koje je oznaĉen kao osoba koja predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, niti je državni sud cijenio navedenu informaciju na adekvatan naĉin i izjasnio se o njenoj utemeljenosti. Ustavni sud zakljuĉuje da u odnosu na ove presude postoji povreda prava iz ĉlana5. stav 1. taĉka (f) Konvencije.

...

55. [U odnosu na druge sporne presude] Ustavni sud primjećuje da su apelantu izreĉene mjere o izuzetnom produženju nadzora, jer je utvrdjeno da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost u smislu Zakona, koji je dosljedno poštivan ... i apelantu nije bila uskraćena mogućnost sudskog preispitivanja ovih odluka ... [Dana 14.05.2014. godine žalbeno vijeće] državnog suda, ukinulo je presudu od 10. marta 2014. godine ... zato što su sud i upravni organi bili dužni omogućiti apelantu da se upozna sa razlozima stavljanja pod nadzor, radnjama, okolnostima, ĉinjenicama na osnovu kojih je OSA zakljuĉila da apelant predstavlja prijetnju za javni poredak ...

...

57. Ustavni sud nadalje podsjeća da je apelant državljanin Sirije, dakle, da nije osoba bez državljanstva, da je apelantu oduzeto državljanstvo BiH, jer je utvrdjeno da je državljanstvo stekao prevarom, davanjem lažnih informacija i prikrivanjem relevantnih ĉinjenica, da je apelant stavljen pod nadzor ... zato što predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, te da je apelantu izreĉena mjera protjerivanja iz BiH. S druge strane, Evropski sud u citiranoj presudi ... istakao je ... da postoji stvarni rizik da bi aplikant, ako bi bio protjeran u Siriju, bio izložen nehumanom postupanju. Iz osporenih presuda slijedi da je trideset devet država odbilo zahtjev BiH za prihvat apelanta. Ustavni sud nalazi da sve navedeno ukazuje na postojanje posebnih okolnosti u konkretnom sluĉaju. Imajući u vidu navedeno, zatim, ĉinjenicu da su nadležni organi pokazali zahtijevanu marljivost s obzirom na situaciju, ĉinjenicu da apelant nije izbjeglica, niti je osoba bez državljanstva ... te ĉinjenicu da je data adekvatna garancija u ocjeni da je barem prima facie postojao osnov za vjerovanje da, ukoliko apelant bude na slobodi, to bi predstavljalo opasnost za nacionalnu sigurnost - Ustavni sud zakljuĉuje da nije povrijedjeno apelantovo pravo iz ĉlana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i ĉlana 5. stav 1. taĉka f) Evropske konvencije u odnosu na ostale presude [donesene izmedju 06.01.2014. i 25.03.2015. godine] ...

...

64. Ustavni sud smatra neophodnim naglasiti da, iako je utvrdio povredu prava iz ĉlana 5. stav 1. taĉka f) Konvencije u odnosu na presude donesene u periodu od 14. marta 2013. godine do 6. januara 2014. godine, a budući da u odnosu na ostale presude koje su kasnije donesene nije utvrdio kršenje ovog prava, Ustavni sud nalazi da je, izuzetno u okolnostima konkretnog sluĉaja, dovoljno utvrditi kršenje ljudskih prava u tim presudama, te da nema potrebe da predmet u ovom dijelu vraća na ponovno odluĉivanje ...“

  1. Dana 22.12.2015. godine (odluka br. AP 2832/15) Ustavni sud je ispitao apelaciju podnositelja aplikacije protiv presuda koje je džavni sud donio izmedju maja i decembra 2015. Podnositelj aplikacije se pozvao na iste odredbe kao i ranije. Ustavni sud je smatrao da nije bilo bitnih izmijena u pravnim i ĉinjeniĉnim okolnostima predmeta od njegove odluke od 17.06.2015. godine (vidi taĉku 43. gore u tekstu) i utvrdio da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja aplikacije. Ustavni sud se u biti pozvao na razloge navedene u njegovoj odluci od 17.06.2015. Smatrao je da su vlasti postupale revnosno u svojim nastojanjima da pronadju sigurnu treću zemlju (kontaktirano je više od pedeset zemalja) i ispitao je mogućnost primjene blaže mjere nadzora. Taj sud je takodjer uzeo u obzir ĉinjenicu da je podnositelj aplikacije saslušan u pogledu okolnosti njegovog pritvora u postupku sudskog preispitivanja, te da je data adekvatna ocjena (prima facie osnovane) sumnje da bi njegovo puštanje iz pritvora predstavljalo opasnost po nacionalnu sigurnost.

3. Primjena preventivnih mjera

  1. U odgovoru na zahtjev Službe za poslove sa strancima za dostavljanjem novih informacija u odnosu na podnositelja aplikacije, dana 25.01.2016. Obavještajno-sigurnosna agencija je navela da nema novih informacija, ali da i dalje smatra da podnositelj aplikacije predstavlja potencijalnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Medjutim, uzimajući u obzir odredbe Zakona o strancima iz 2015. godine (vidi taĉke i 79. dolje u tekstu), Obavještajno-sigurnosna agencija je istakla da se svrha nadzora može postići blažom mjerom nadzora.
  2. Dana 03.02.2016. godine Obavještajno-sigurnosna agencija je dostavila Službi za poslove sa strancima obavještajno-sigurnosne materijale koji se odnose na podnositelja aplikacije; Službi je posebno ukazano na dio otvorenog spisa koji se može dati na uvid podnositelju aplikacije.
  3. Dana 10.02.2016. godine podnositelj aplikacije je saslušan u Službi za poslove sa strancima; predoĉeni su mu odredjeni dokazi bez oznake tajnosti, dok su mu odredjeni materijali ostali nedostupni. Podnositelj aplikacije je pred Službom izjavio da je već obaviješten o sadržaju dokaza iz otvorenog dijela spisa u postupku pred državnim sudom. On je takodjer izjavio da ima smještaj i registrirano prebivalište, kao i financijsku potporu. Supruga podnositelja aplikacije, koja je takodjer je saslušana, potvrdila je da će on boraviti u njenoj kući, te da će ga ona izdržavati za vrijeme njegovog boravka.
  4. Dana 17.02.2016. godine Služba za poslove sa strancima okonĉala je pritvor podnositelja aplikacije u skladu sa Zakonom o strancima iz 2015. godine, jer je trajao duže od osamnaest mjeseci (vidi taĉku 78. dolje u tekstu). Istim rješenjem podnositelju aplikacije su odredjene preventivne mjere koje su ukljuĉivale sljedeće: zabrana napuštanja Kantona Sarajevo (koji ukljuĉuje i općinu Ilidža); obavezu osobnog javljanja policijskoj stanici Ilidža izmedju 9.30 i 10.30 sati prije podne svake srijede, subote i nedjelje; te obavezu javljanja Službi za poslove sa strancima putem telefona (s kućnog broja) svakog ponedjeljka, utorka, ĉetvrtka i petka izmedju 30 i 10.30 sati prije podne. Takodjer, podnositelju aplikacije oduzet je pasoš koji je istekao 02.04.2009. godine. Pri tome, Služba za poslove sa strancima se pozvala na ĉlan 119. Zakona o strancima iz 2015. godine koji propisuje da ukupno trajanje pritvora osobe ne može biti duže od  osamnaest mjeseci (vidi taĉku 78. dolje u tekstu).
  5. Blaža mjera nadzora trebala je ostati na snazi dok podnositelj aplikacije dobrovoljno ne napusti zemlju ili dok ne bude prisilno udaljen, sve dok razlozi zbog kojih je stavljen pod nadzor ostanu neizmjenjeni.

4. Nastojanja da se osigura prihvat podnositelja aplikacije u sigurnoj trećoj zemlji

  1. Dana 10.09.2012. godine Služba za poslove sa strancima je zatražila od Ministrarstva vanjskih poslova da kontaktira zemlje koje su geopolitiĉki i kulturno bliske Siriji. Dana 10.10., 09.11. i 29.11.2012. godine Služba za poslove sa strancima kontaktirala je Ministarstvo vanjskih poslova, tražeći informacije o tom postupku.
  2. Do 19.10.2012. godine Slovenija, Jordan i Kipar obavijestili su Ministarstvo vanjskih poslova da ne žele prihvatiti podnositelja aplikacije.
  3. Izmedju 09.11.2012. i 27.11.2013. godine kontaktirano je devet zemalja (Austrija, Egipat, Kuvajt, Saudijska Arabija, Bahrein, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman i Jemen).
  4. Do januara 2013. godine primljeni su negativni odgovori od dvadeset i tri zemlje (Estonija, Španija, Francuska, Belgija, Ĉeška Republika, Slovaĉka, Lihtenštajn, Danska, Švicarska, Madjarska, Moldavija, Crna Gora, Ukrajina, Austrija, Norveška, Holandija, Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija, Poljska, Turska, Njemaĉka, Srbija, Italija i Bugarska).
  5. Dana 21.08. i 28.11.2013. godine Ministarstvo vanjskih poslova je obavijestilo Službu za poslove sa strancima da su Jemen i Oman odbili prihvatiti podnositelja aplikacije.
  6. Dana 27.11.2013. godine Ministarstvo vanjskih poslova je zatražilo od Kuvajta, Saudijske Arabije, Bahreina, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata da daju odgovore na molbe za prihvat podnositelja aplikacije.
  7. Dana 09.12.2013. godine Katar je odbio prihvatiti podnositelja aplikacije.
  8. Dana 4.03.2014. Ministarstvo vanjskih poslova je obavijestilo Službu za poslove sa strancima da Kuvajt ne želi prihvatiti podnositelja aplikacije.
  9. Dana 30.04.2014. Ujedinjeni Arapski Emirati obavijestili su Ministarstvo vanjskih poslova da ne žele prihvatiti podnositelja aplikacije.
  10. Dana 16.06.2014. i 13.11.2014. godine Ministarstvo vanjskih poslova podnijelo je molbu Ambasadi Sirije u Beogradu da Sirija prihvati podnositelja aplikacije.
  11. Dana 08. i 14.08.2014. godine Služba za poslove sa strancima i Ministarstvo vanjskih poslova su obavijestili podnositelja aplikacije da je još deset zemalja odbilo njihovu molbu (Egipat, Latvija, Litvanija, Grĉka, Rumunija, Švedska, Maroko, Hrvatska, Saudijska Arabija i Bahrein).
  12. Dana 12. i 13.08.2014. godine Ministarstvo vanjskih poslova ponovno je kontaktiralo Ujedinjene Arapske Emirate.
  13. Dana 14.11.2014. i 17.02.2015. godine Ministarstvo vanjskih poslova obavijestilo je podnositelja aplikacije da nije bilo novih dogadjanja u pogledu traženja sigurne treće zemlje.
  14. Dana 18.02. i 03.03.2015. godine Služba za poslove sa strancima je kontaktirala Ministarstvo vanjskih poslova, tražeći nove informacije u vezi sa postupkom ĉiji je cilj pronalaženje sigurne treće zemlje.
  15. Na zahtjev Službe za poslove sa strancima, dana 19.05.2015. godine, Ministarstvo vanjskih poslova je zatražilo od Kanade da prihvati podnositelja aplikacije. Dana 27.08.2015. Kanada je odbila tu molbu.
  16. Dana 15.06.2015., Služba je podnijela molbu Turskoj ambasadi u Sarajevu da Turska prihvati podnositelja aplikacije.
  17. Nadalje, tokom cijele 2015. godine vršeni su pokušaji da se organizira sastanak u Ambasadi Saudijske Arabije u Sarajevu kako bi se razgovoralo o mogućnosti prihvata podnositelja aplikacije u toj zemlji. Medjutim, kako izgleda, taj sastanak nije održan.
  18. Dana 12.02.2016. godine Služba za poslove sa strancima je predložila da Ministarstvo vanjskih poslova podnese zahtjev za prihvat podnositelja aplikacije u Kazahstan. Dana 22.02.2016. godine Ministarstvo vanjskih poslova je obavijestilo Službu za strance da je zatražilo od Ambasade BiH u Rusiji (koja je pokrivala i Kazahstan) da podnese takvu molbu.
  19. U nekoliko navrata zastupnici podnositelja aplikacije tražili su pristup informacijama o aktivnostima koje vlasti preduzimaju u cilju iznalaženja sigurne treće zemlje. Takav pristup je redovno omogućavan, a Služba za poslove sa strancima i Ministarstvo vanjskih poslova pružali su sve relevantne informacije.

5. Uvjeti pritvora

  1. Vlada je pružila slijedeće informacije u pogledu uvjeta u Imigracionom centru.
  2. Podnositelj aplikacije bio je smješten u ćeliju površine 20,5 kvadratnih metara u kojoj je bilo smješteno najviše ĉetiri pritvorenika istovremeno. Tako je svaki od njih imao pet kvadratnih metara liĉnog prostora. Svaka ćelija imala je stakleni prozor (160 centimetara visok i 120 centimetara širok), sanitarije, pristup pitkoj vodi i grijanje. Svaki pritvorenik redovno je dobijao toaletne potrepštine.
  3. Pritvorenicima su služena tri obroka dnevno i imali su raspored dnevnih aktivnosti (sportske aktivnosti, medicinske preglede, slobodno vrijeme, itd.). Imigracioni centar posjeduje biblioteku i prostorije za vjerske aktivnosti, te za boravak u slobodno vrijeme.
  4. Svaki pritvorenik imao je pravo na jednu posjetu sedmiĉno. Rukovoditelj Imigracionog centra mogao je odobriti i ĉešće posjete ukoliko su one bile u interesu porodice pritvorenika. Nije bilo prostorija za braĉne posjete.
  5. Tokom cijelog perioda njegovog pritvora podnositelju aplikacije je pružana adekvatna zdravstvena zaštita, ukljuĉujući nekoliko specijalistiĉkih pregleda.

6. Informacije koje je dostavio podnositelj aplikacije u pogledu njegovog sirijskog državljanstva

  1. U odgovoru na izjašnjenje vlade, podnositelj aplikacije je dostavio kopiju odluke od 08.11.2007. godine, napisanu na arapskom jeziku i izdatu od Ministarstva unutrašnjih poslova Sirije kojim mu je oduzeto državljanstvo Sirije. Podnositelj aplikacije je takodjer priložio kopiju ovjerenog prijevoda te odluke od 28.07.2015. godine na jednom od službenih jezika Bosne i Hercegovine.

 

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A.  Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu iz 2008. godine 

  1. Prema ĉlanu 99. stav 2.(b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu iz 2008. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ (SG BiH), 36/08 i 87/12), kako je glasio do 30.10.2012. godine, stranac je morao biti stavljen u pritvor ako se utvrdi da predstavlja prijetnju po javni poredak ili nacionalnu sigurnost, bez obzira na to da li je doneseno rješenje o protjerivanju. Nakon donošenja rješenja o protjerivanju, stranac je takodjer mogao biti stavljen pod nadzor prema ĉlanu 99. stav 1.(a) toga zakona. Od 30.10.2012. godine stranac za kojeg je utvrdjeno da predstavlja prijetnju po javni poredak ili nacionalnu sigurnost mogao je biti stavljen u pritvor samo ako je doneseno rješenje o protjerivanju (ĉlan 99. stav 2. Zakona nakon izmjena od 2012. godine).
  2. Do 30.10.2012. godine prvo rješenje o protjerivanju važilo je trideset dana i moglo je biti produžavano neograniĉen broj puta po trideset dana. Od 10.2012. godine pa nadalje, prvo rješenje o protjerivanju važilo je devedeset dana (ĉlan 100. stav 3. Zakona). Moglo je biti produžavano više puta na periode do devedeset dana. Medjutim, ukupno trajanje nadzora moglo je biti duže od 180 dana samo u izuzetnim okolnostima, na primjer kada stranac onemogućava svoje protjerivanje ili ako je protjerivanje u roku od 180 dana onemogućeno iz drugih razloga. Ukupni period nadzora nije mogao biti duži od osamnaest mjeseci u kontinuitetu osim ako je utvrdjeno da stranac predstavlja prijetnju po javni poredak ili nacionalnu sigurnost (ĉlan 102. stav 6.). Ako udaljenje stranca iz zemlje nije bilo moguće u roku od osamnaest mjeseci, mogla je biti izreĉena blaža mjera nadzora.
  3. Prema ĉlanu 88. stav 1.(h) Zakona iz 2008. godine, strancu može biti izreĉena mjera protjerivanja ako predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Prema ĉlanu 93. Zakona iz 2008. godine, kada stranac postane predmet protjerivanja, u roku od sedam dana mora se donijeti zakljuĉak o dozvoli izvršenja. Zakljuĉak o dozvoli izvršenja sadrži informaciju o zemlji prihvata, kao i naĉin, vrijeme i mjesto izvršenja (ĉlan 93.stav 4).

B.  Zakon o strancima iz 2015. godine 

  1. Zakon o strancima iz 2015. godine (Zakon o strancima, SL BiH, br. 88/15) stupio je na snagu 25.11.2015. godine i zamijenio Zakon iz 2008. godine. Odredbe relevantne za predmetni sluĉaj ostale su iste, osim što u odredbi ĉlana 119. koja uredjuje nadzor (u svrhu protjerivanja) stranca za kojeg je utvrdjeno da predstavlja opasnost po javni poredak ili nacionalnu sigurnost, maksimalni period pritvora ne može biti duži od osamnaest mjeseci; u odnosu na ovu odredbu nisu predvidjeni izuzeci.
  2. Izricanje blaže mjere nadzora propisano je u ĉl. 118. i 119. Zakona. Stavljanje stranca pod nadzor ograniĉenjem kretanja na odredjeno mjesto ili podruĉje, uz obavezu javljanja Službi za poslove sa strancima ili policiji, može se izreći strancu (i) ako je, inter alia, utvrdjeno da predstavlja opasnost po javni poredak ili nacionalnu sigurnost, ili (ii) u svrhu njegovog udaljenja iz zemlje (ĉlan 118. stav 2.). Takva mjera ostaje na snazi do udaljenja stranca ili njegovog dobrovoljnog odlaska iz zemlje, odnosno dok postoje razlozi zbog kojih je izreĉena ta preventivna mjera (ĉlan 119. stav 2. ).

C.  Zakon o zaštiti tajnih podataka iz 2005. godine 

  1. Zakon o zaštiti tajnih podataka iz 2005. godine (SG BiH, br. 54/05 i 12/09) stupio je na snagu 17.08.2005. godine. Prema ĉlanu 5. Zakona, sudije državnog suda i Ustavnog suda imaju pristup tajnim podacima svih stepena tajnosti bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima ako je takav pristup potreban radi obavljanja njihovih dužnosti. 

D.   Zakon o krivičnom postupku iz 2003. godine 

  1. Prema ĉlanu 436. Zakona o kriviĉnom postupku iz 2003. godine (SG BiH, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) osobi koja je bila u pritvoru protiv koje nikada nije pokrenut kriviĉni postupak ili je postupak obustavljen – ili koja je oslobodjena optužbe ili je optužba odbijena-ima pravo na naknadu štete. To pravo pripada i osobi koja je lišena slobode ili pritvorena na period duži nego što je to bilo potrebno zbog greške ili nezakonitog rada organa. 

E.   Zakon o parničnom postupku iz 2004. godine 

  1. U skladu sa ĉlanom 21. Zakona o parniĉnom postupku (SG BiH, br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16), državni sud je nadležan da ispita tužbu koja se odnosi na zaštitu prava osobe bez obzira na to je li postavljen zahtjev za naknadu štete.

F.   Zakon o obligacionim odnosima iz 1978. godine 

  1. U skladu sa ĉlanom 200. Zakona o obligacionim odnosima iz 1978, (Službeni list Socijalistiĉke Federativne Republike Jugoslavije br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te Službeni list Republike Bosne i Hercegovine br. 2/92, 13/93 i 13/94), sud će dosuditi naknadu nematerijalne štete za povredu prava osobe poput povrede prava na slobodu.

 

III RELEVANTNI MEĐUNARODNI DOKUMENTI 

  1. Dana 26.09.2012. godine Komitet ministara Vijeća Evrope, u svojoj nadzornoj funkciji u skladu s odredbama ĉlana 46. stav 2. Konvencije, usvojio je odluku u vezi s implementacijom presude Al Husin (vidi dokument br. CM/Del/Dec(2012)1150/6), koji glasi:

„Zamjenici su

1. konstatovali da je Sud utvrdio potencijalnu povredu ĉlana 3. Konvencije u sluĉaju protjerivanja aplikanta u Siriju;

2. pozdravili ĉinjenicu da su vlasti Bosne i Hercegovine brzo pružili garancije da aplikant neće biti protjeran u Siriju;

3. pozvali nadležne vlasti da redovno obavještavaju Komitet ministara o tijeku aktivnosti na pronalasku treće sigurne zemlje u koju bi se aplikant protjerao, ukljuĉujući i dobijanje garancija od treće zemlje da aplikant neće biti vraćen u Siriju;

4. konstatovali da je Parlamentarna skupština BiH usvojila u prvom ĉitanju izmjene i dopune relevantnog zakonodavstva na temelju kojeg će pritvor stranaca biti moguć tek nakon donošenja rješenja o protjerivanju;

5. pozvali nadležne vlasti da dostave više informacija o sadržaju ovih novih izmjena i dopuna “

  1. Dana 01.02.2017. godine Komitet ministara usvojio je rezoluciju kojom je odluĉio okonĉati nadzor nad implementacijom presude Al Husin (vidi dokument br. CM/ResDH(2017)28).

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ĈLANA 5. stav 1. KONVENCIJE 

  1. Podnositelj aplikacije je tvrdio da je njegovo lišenje slobode bilo nezakonito i nespojivo sa ĉlanom 5. stav 1. Konvencije ĉiji relevantni dio glasi:

„1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost osobe. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u sljedećim sluĉajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

...

(f) u sluĉaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe da bi se sprijeĉio njen neovlašteni ulazak u zemlju, ili osobe protiv koje se preduzimaju mjere u cilju deportacije ili ekstradicije.“

A. Dopuštenost 

1. Može li podnositelj aplikacije tvrditi da je „žrtva“

  1. Vlada je navela da je 17.06.2015. godine Ustavni sud utvrdio povredu ĉlana 5. stav 1. u odnosu na pritvor podnositelja aplikacije u periodu izmedju 21.03.2013. i 14.03.2014. godine (vidi taĉku gore u tekstu). Podnositelj aplikacije stoga više ne može tvrditi da je  žrtva  navodne povrede u smislu ĉlana 34. Konvencije u odnosu na taj period.
  2. Podnositelj aplikacije se usprotivio.
  3. Sud ponavlja da odluka ili mjera koja ide u prilog podnositelju aplikacije u naĉelu nije dovoljna da ga liši statusa žrtve, osim ako su domaći organi, bilo izriĉito ili u biti, priznali relevantnu povredu Konvencije, a potom mu na ime toga pružili praviĉnu naknadu (vidi Scordino protiv Italije (br.1) [VV], br. 36813/97, taĉka 180., ESLJP 2006-V, i Rooman potiv Belgije [VV], br. 18052/11, taĉka 129., 31.01.2019.). Naknada od strane domaćih organa mora biti primjerena i dovoljna (vidi Kudić protiv Bosne i Hercegovine, br. 28971/05, taĉka 17., 9.12.2008.). Nadalje, Sud je već imao priliku, u kontekstu razliĉitih ĉlanova Konvencije, ukazati da status „žrtve“ podnositelja aplikacije takodjer može ovisiti o obimu naknade dosudjene na domaćem nivou, kada je to primjereno, ili barem o mogućnosti traženja i dobijanja naknade za pretrpljenu štetu, imajući u vidu ĉinjenice na koje se žali pred Sudom (vidi Kurić i drugi protiv Slovenije [VV], br. 26828/06, taĉka 262., ESLJP 2012. (izvaci)). U pogledu pritužbi prema ĉlanu stav 1., Sud je zauzeo stav da u posebnim okolnostima može prihvatiti da postojanje jasnog i utvrdjenog postupka u domaćem pravu kojim se može zahtijevati adekvatan iznos naknade, može predstavljati dovoljnu naknadu u smislu prakse Suda u vezi sa ĉlanom 34. Konvencije (vidi Klinkel protiv Njemačke (odl.), br. 47156/16, taĉka 29., 11.12.2018.).
  4. Vraćajući se na okolnosti predmetnog sluĉaja Sud primjećuje da iako Ustavni sud nije dosudio naknadu podnositelju aplikacije, on je izriĉito priznao povredu njegovih prava iz ĉlana 5. stav 1. Konvencije u odnosu na period njegovog pritvora izmedju 21.03.2013. i 14.03.2014. godine. Takvo priznanje otvorilo je podnositelju aplikacije mogućnost da zahtijeva naknadu u posebnom postupku. Zakon o parniĉnom postupku iz 2003. godine propisuje mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu prava osobe pred državnim sudom, a opća pravila o odgovornosti za štetu propisuju tužbu za naknadu štete zbog kršenja prava na slobodu i drugih prava osobe (vidi taĉke i 83. gore u tekstu). U takvim okolnostima, Sud nalazi da se moglo razumno oĉekivati da se podnositelj aplikacije obrati domaćim sudovima kako bi dobio naknadu štete za priznanje povrede njegovih prava iz ĉlana 5.stav 1. Konvencije, umjesto da se obrati ovom sudu kako bi bila potvrdjena već priznata nezakonitost njegovog pritvora (vidi Klinkel, citiran gore u tekstu, taĉka 30.).
  5. Stoga Sud prihvaća prigovor vlade i smatra da podnositelj aplikacije više ne može tvrditi da je „žrtva“ povrede ĉlana 5. stav 1. Konvencije u smislu ĉlana Konvencije u odnosu na period njegovog pritvora izmedju 21.03.201. i 14.03.2014. godine. Ovaj dio aplikacije mora se stoga odbaciti u skladu sa ĉlanom 35. stav 4. Konvencije.

2. Ostali osnovi nedopuštenosti

  1. Sud primjećuje da pritužba koja se odnosi na period pritvora podnositelja aplikacije izmedju 09.07.2012. i 21.03.2013. godine i izmedju 14.03.2014. godine do njegovog puštanja iz pritvora dana 17.02.2016. godine nije oĉigledno neosnovana u smislu ĉlana 35. stav 3. (a) Konvencije. Sud dalje primjećuje da ona nije nedopuštena niti po bilo kojem drugom osnovu, te se stoga mora proglasiti dopuštenom.

B.  Meritum

1. Podnesci stranaka

  1. Podnositelj aplikacije tvrdi da je bio pritvoren duže od osam godina u kontinuitetu – od 06.10.2008. do 17.02.2016. godine. On je takodjer naveo da je njegovo udaljenje iz zemlje bilo nemoguće na poĉetku postupka te da je tako bilo i tokom cjelokupnog trajanja njegovog pritvora zbog ĉinjenice da je oznaĉen kao osoba koja predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost – što je navedeno u svim molbama upućenim trećim zemljama za njegov prihvat. U takvim okolnostima bilo je jasno da ni jedna zemlja neće biti zainteresirana da ga prihvati na svoju teritoriju. Nadalje, molbe za prihvat podnositelja aplikacije u druge zemlje uvijek su upućivane samo nekoliko dana prije nego što je Služba za poslove sa strancima trebala preispitati i produžiti njegov pritvor. Stoga je evidentno da postupak deportacije nije vodjen s odgovarajućom revnošću, te da domaći organi nisu postupali u dobroj vjeri. Štoviše, domaći organi su 2014. godine kontaktirali Ambasadu Sirije u Beogradu tražeći od njih da prihvate podnositelja aplikacije, iako su već dali garancije da on neće biti izruĉen u državu porijekla. Podnositelj aplikacije dalje navodi da je od 08.11.2007. godine osoba bez državljanstva (vidi taĉku 74. gore u tekstu).
  2. Vlada tvrdi da je pritvor podnositelja aplikacije odredjen u skladu sa domaćim zakonom, radi udaljenja iz zemlje (vidi taĉku gore u tekstu). Sve odluke kojima mu je produžavan pritvor bile su predmet sudskog preispitivanja pred državnim sudom i Ustavnim sudom. Nakon presude Suda od 07.02.2012. godine (vidi Al Husin, citirana gore u tekstu), relevantni domaći organi pokrenuli su postupak kako bi osigurali prihvat podnositelja aplikacije u sigurnu treću zemlju. Iz spisa je oĉito da su ti postupci vodjeni revnosno. Iako su tokom cjelokupnog trajanja pritvora podnositelja aplikacije domaći organi smatrali da njegovo udaljenje iz zemlje ima realne izglede, oni nisu mogli prinuditi bilo koju treću zemlju da ga prihvati.
  3. Kada je rijeĉ o tvrdnji podnositelja aplikacije o gubitku državljanstva Sirije, vlada tvrdi da je ova informacija prvi put iznesena u pisanom izjašnjenju podnositelja aplikacije (vidi taĉku 74. gore u tekstu). Kopija odluke od 08.11.2007. godine kojom mu je navodno oduzeto državljanstvo, nikada nije dostavljena domaćim organima. Iako nije jasno kada je podnositelj aplikacije dobio tu odluku, evidentno je da je znao za nju bar od 28.07.2015. godine kada je prevedena na jedan od službenih jezika Bosne i Hercegovine (vidi taĉku 74. gore u tekstu). Medjutim, prije i nakon toga datuma, u svim podnescima podnositelja aplikacije domaćim organima on je oslovljavan kao sirijski državljanin.

2. Ocjena Suda 

a) Opća načela

  1. Ĉlan 5. štiti temeljna ljudska prava, odnosno pruža zaštitu pojedincu od proizvoljnog uplitanja države u njegovo pravo na slobodu. Taĉke od (a) do (f) ĉlana 5. stav 1. sadrže iscrpnu listu dozvoljenih osnova po kojima osoba može biti lišena slobode, i nikakvo lišenje slobode neće biti zakonito ako ne potpada pod jedan od tih osnova. Jedan od izuzetaka, sadržan u taĉki (f), dopušta državi kontrolu slobode stranaca u kontekstu imigracije (vidi Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 13229/03, taĉke 43. i 64., ESLJP 2008.).
  2. Ĉlan 5. stav 1. (f) ne zahtijeva da se pritvor razumno smatra neophodnim, na primjer kako bi se osoba o kojoj je rijeĉ sprijeĉila da poĉini kriviĉno djelo ili da pobjegne. Svako lišenje slobode prema drugom aspektu ĉlana 5. stav 1. (f) bit će opravdano, medjutim, samo dok traje postupak deportacije ili ekstradicije. Ako se takvi postupci ne vode uz odgovarajuću revnost, pritvor prestaje biti dopušten prema ĉlanu 5. stav 1. (f). Lišenje slobode takodjer mora biti „zakonito“. Kada je rijeĉ o „zakonitosti“ pritvora, ukljuĉujući i pitanje da li je proveden „zakonom propisani postupak“, Konvencija se u biti poziva na domaći zakon i utvrdjuje obavezu poštovanja materijalnih i procesnih pravila domaćeg zakona. Medjutim, poštovanje domaćeg zakona nije dovoljno: ĉlan 5. stav 1. takodjer zahtijeva da svako lišenje slobode mora biti u skladu sa svrhom zaštite osobe od arbitrarnosti. Temeljno naĉelo jeste da nijedan pritvor koji je arbitraran ne može biti spojiv sa ĉlanom 5. stav 1., a pojam „arbitrarnosti“ iz ĉlana 5. stav proteže se dalje od neuskladjenosti sa domaćim zakonom, tako da lišenje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg zakona, ali ipak arbitrarno, te stoga protivno Konvenciji. Kako bi se izbjeglo da se pritvor oznaĉi arbitrarnim, on prema ĉlanu 5. stav 1. (f) mora biti odredjen u dobroj vjeri; on mora biti tijesno povezan sa osnovom pritvora na koji se poziva vlada; mjesto i uvjeti pritvora moraju biti odgovarajući; i trajanje pritvora ne može biti duže od perioda koji je opravdano potreban za svrhu koja se želi postići (vidi A.  i  drugi  protiv  Ujedinjenog  Kraljevstva  [VV],  br. 3455/05,  taĉka 164., ESLJP 2009.).
  3. Konaĉno, Sud ponavlja da domaći organi imaju obavezu razmotriti jesu li realni izgledi za udaljenje iz zemlje, te je li pritvor radi udaljenja iz zemlje od samog poĉetka opravdan, odnosno i dalje opravdan (vidi Amie i drugi protiv Bulgarske, br. 58149/08, taĉka 77., 12.02.2013., i Kim protiv Rusije, br. 44260/13, taĉka 5., 07.2014.).

b) Primjena na predmetni slučaj

  1. Nije sporno da smještaj podnositelja aplikacije u Imigracioni centar predstavlja „lišenje slobode“ te da taj pritvor ulazi u okvir taĉke (f) ĉlana 5. stav 1.Konvencije.
  2. Sud napominje da je podnositelj aplikacije stavljen u pritvor dana 06.10.2008. godine (vidi taĉku gore u tekstu), a da je pušten uz izricanje blaže mjere nadzora dana 17.02.2016. godine (vidi taĉku 48. gore u tekstu). U svojoj presudi od 07.02.2012. godine (vidi presudu Al Husin, citiranu gore u tekstu) Sud je ispitao pritvor podnositelja aplikacije u periodu izmedju 06.10.2008. i 07.02.2012. godine i utvrdio povredu ĉlana 5. stav 1. u odnosu na period tokom kojeg je bio pritvoren bez rješenja o protjerivanju (od 06.10.2008. do 31.01.2011. godine – vidi taĉke 14. i 17. gore u tekstu). Nadalje, indikacija koju je Sud u tom postupku dao vladi prema pravilu 39. Pravila Suda (odnosno da podnositelj aplikacije ne smije biti protjeran u Siriju) ostala je na snazi do 09.07.2012. godine kada je presuda postala konaĉna (vidi taĉku 17. gore u tekstu; vidi takodjer presudu Al Husin, citiranu gore u tekstu, taĉka 92.). Sud ponavlja u tom smislu da su zemlje potpisnice obavezne prema ĉlanu 34. Konvencije da poštuju privremene mjere iz pravila 39. (vidi Mamatkulov i Askarov protiv Turske [VV], br. 46827/99 i 46951/99, taĉke 99.-129., ESLJP 2005-I, i Al Husin, citirana gore u tekstu, taĉka 67.).
  3. Prema tome, period pritvora koji je potrebno razmotriti u ovom predmetu otpoĉeo je 09.07.2012. godine kada je privremena mjera ukinuta i kada su domaći organi pokrenuli postupak za protjerivanje podnositelja aplikacije u sigurnu treću zemlju, a završio je 17.02.2016. godine, kada je podnositelj aplikacije pušten uz blažu mjeru nadzora. Sud je već zakljuĉio gore u tekstu da je podnositelj aplikacije izgubio status žrtve u odnosu na period pritvora izmedju 21.03.2013. i 14.03.2014. godine (vidi taĉku 91. gore u tekstu). Tako je relevantni period trajao od 09.07.2012. do 17.02.2016. godine, s tim da se oduzima period koji je razmatrao Ustavni sud u pogledu kojeg je podnositelj aplikacije izgubio status žrtve.
  4. Kada je rijeĉ o zakonitosti pritvora, Sud primjećuje da se lišenje slobode podnositelja aplikacije temeljilo na ĉlanu 99. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu iz 2008. godine i ĉlanu 119. Zakona o strancima iz 2015. godine, iz razloga sigurnosti i radi protjerivanja (vidi taĉku 13., 14.,75. i 78. gore u tekstu). Prema tome, pritvor podnositelja aplikacije bio je u skladu sa slovom domaćeg zakona.
  5. Kljuĉno pitanje u predmetnom sluĉaju jeste može li se reći da je „mjera [o kojoj je rijeĉ] poduzeta radi protjerivanja“ tokom cijelog perioda trajanja pritvora podnositelja aplikacije i, posljediĉno, je li ona opravdana prema ĉlanu 5. stav 1. (f).
  6. Kako je već reĉeno (vidi taĉke 17. i 100. gore u tekstu), ĉlan 3. je sprijeĉio protjerivanje podnositelja aplikacije u Siriju. Sud ponavlja da ukoliko postoje prepreke za protjerivanje u odredjenu zemlju, ali su druge destinacije u naĉelu moguće, pritvor, dok ne dodje do aktivnih nastojanja organa vlasti da organiziraju protjerivanje u treću zemlju, može spadati u okvir ĉlana 5. stav 1. (f) (vidi i drugi protiv Bugarske, br. 41416/08, taĉka 73., 26.07.2011.). U vezi s tim, Sud napominje da su od septembra 2012. domaći organi poĉeli tražiti drugu zemlju koja je voljna prihvatiti podnositelja aplikacije (vidi taĉku 50. gore u tekstu). Sud dalje napominje da od tada pa do 17.02.2016. godine, kada je podnositelj aplikacije pušten uz preventivnu mjeru, vlasti su kontaktirale ĉetrdeset i tri zemlje (uporedi Kim citirana gore u tekstu, taĉka 52., i M. i drugi protiv Bugarske, citirana gore u tekstu, taĉke 73. i 74.). Medjutim, do avgusta 2014. godine trideset i osam zemalja je odbilo prihvatiti podnositelja aplikacije (vidi taĉke 51., 53., 54., 56., 57., 58. i 60. gore u tekstu). Sud smatra da je u najmanju ruku od tog vremena organima vlasti moralo postati jasno da će pokušaji da se podnositelj aplikacije protjera u sigurnu treću zemlju propasti.
  7. Nakon tog perioda, organi vlasti su kontaktirali još dvije zemlje (Kanadu i Kazahstan – vidi taĉke i 67. gore u tekstu) i poslali nove molbe Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Turskoj (vidi taĉke 61. i 65. gore u tekstu). Takodjer, došlo je do propalog pokušaja da se organizira sastanak u Ambasadi Saudijske Arabije (vidi taĉku 65. gore u tekstu).
  8. Podnositelj aplikacije je pušten iz pritvora uz izricanje blaže mjere nadzora tek kada je njegov pritvor prešao maksimalno trajanje pritvora prema novom Zakonu o strancima (vidi taĉku 48. gore u tekstu).
  9. Navedena razmatranja su dovoljna da Sud može zakljuĉiti da razlozi za mjeru pritvora podnositelja aplikacije - poduzetu radi njegovog protjerivanja iz zemlje – nisu bili validni tokom cijelog perioda njegovog pritvora, zbog nepostojanja realnih izgleda za njegovo protjerivanje.
  10. Stoga je došlo do povrede ĉlana 5. stav 1. (f) Konvencije u pogledu perioda pritvora podnositelja aplikacije nakon avgusta 2014. godine do njegovog puštanja dana 17.02.2016. godine. Nije bilo povrede te odredbe u odnosu na period pritvora od 09.07.2012. do 21.03.2013. godine, te od 14.03.2014. do avgusta 2014. godine.
  11. S obzirom na ovaj zakljuĉak, Sud ne smatra potrebnim da ispita je li postupak vodjen s dužnom revnošću, niti da razmatra tvrdnje podnositelja aplikacije o njegovom navodnom statusu osobe bez državljanstva.

 

II NAVODNA POVREDA ĈLANA 5. stav 4. KONVENCIJE 

  1. Podnositelj aplikacije je tvrdio da postupci pred domaćim sudovima u kojima je nastojao osporiti svoj pritvor nisu bili u skladu sa zahtjevima ĉlana 5. stav 4. koji glasi:

„Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak kako bi sud u kratkom roku odluĉio o zakonitosti lišenja slobode, te ukoliko ono nije bilo zakonito, naredio puštanje na slobodu.“

A.   Dopuštenost 

  1. Sud zapaža da ova pritužba nije oĉigledno neosnovana u smislu ĉlana 35. stav 3. (a) Konvencije. Sud dalje primjećuje da ona nije nedopuštena niti po bilo kojem drugom osnovu, te se stoga mora proglasiti dopuštenom.

B.   Meritum

1.  Podnesci strana

  1. Podnositelj aplikacije tvrdi da pred žalbenim vijećem državnog suda u donošenju presude od 14.05.2014. godine (vidi taĉku gore u tekstu) niti on, niti njegovi zastupnici nisu imali uvid u bilo koje relevantne materijale koji se odnose na pitanje nacionalne sigurnosti; ovo je postupak osporavanja zakonitosti njegovog pritvora uĉinilo potpuno neuĉinkovitim, suprotno ĉlanu 5. stav 4. Konvencije. Nadalje, dokazi bez oznake tajnosti u koje je dobio uvid (nakon presude kojom je naredjeno njihovo otkrivanje) sadržavali su samo opće navode, bez bilo kakvih ĉvrstih dokaza. Podnositelj aplikacije nikada nije obaviješten, barem u osnovi, o sadržaju dokaza sa oznakom tajnosti; prema tome, on nije bio u mogućnosti da na adekvatan naĉin pripremi svoju odbranu.
  2. Vlada tvrdi da je podnositelj aplikacije imao mogućnost zatražiti sudsko preispitivanje odluka o produžetku njegovog pritvora pred državnim sudom i Ustavnim sudom (potpuno neovisni sudovi koji su mogli ispitati sve relevantne dokaze, kako one sa oznakom tajnosti, tako i one bez oznake tajnosti). Nadalje, nakon presude državnog suda od 14.05.2014. godine (vidi taĉku gore u tekstu), podnositelj aplikacije je dobio uvid u dio materijala koji se odnose na nacionalnu sigurnost s kojeg je skinuta oznaka tajnosti (vidi taĉku 25. gore u tekstu). Materijali s kojih je skinuta oznaka tajnosti sadrže dovoljno detaljnih navoda protiv njega da bi ih on mogao efikasno osporiti. Nadalje, dokazi iz otvorenog dijela spisa bili su odluĉujući u utvrdjivanju zakonitosti pritvora podnositelja aplikacije.

2. Ocjena Suda

  1. Kao što je Sud objasnio u presudi i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (citrana gore u tekstu, taĉka 203.), zahtjev za procesnom praviĉnošću prema ĉlanu 5. stav 4. ne nameće jedinstven, nepromjenljiv standard koji se primjenjuje bez obzira na kontekst, ĉinjenice i okolnosti predmeta o kojemu je rijeĉ. Kao opće pravilo, postupak iz ĉlana 5. stav 4. mora imati sudski karakter, ali nije uvijek neophodno da taj postupak bude popraćen istim garancijama kao što su one koje zahtijeva ĉlan 6. u pogledu kriviĉnog ili parniĉnog postupka. Garancije koje on pruža moraju biti odgovarajuće s obzirom na vrstu lišenja slobode o kojoj je rijeĉ (vidi Sher i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 5201/11, taĉka 147., ESLJP 2015. (izvaci)).
  2. Konkretno, organi vlasti moraju osigurati uvid u dovoljno informacija da bi aplikant mogao znati prirodu navoda protiv njega i kako bi imao mogućnost iznošenja dokaza kojim bi ih pobijao. Oni takodjer moraju osigurati da podnositelj aplikacije ili njegovi pravni savjetnici mogu stvarno uĉestvovati u sudskom postupku za produženje pritvora (ibid., taĉka 149).
  3. Vraćajući se na ĉinjenice predmetnog sluĉaja, Sud zapaža da je podnositelj aplikacije bio stavljen u pritvor radi protjerivanja iz razloga koji se odnose na nacionalnu sigurnost. Sud je ranije utvrdio da u predmetima koji se tiĉu pitanja od naroĉitog javnog interesa, pravo podnositelja aplikacije iz ĉlana 5. stav 4. na procesnu praviĉnost mora biti ocijenjeno u odnosu na taj interes (vidi i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citirana gore u tekstu, taĉka 217.).
  4. Sud napominje da je u svojoj odluci od 17.06.2015. godine Ustavni sud utvrdio povredu ĉlana 5. stav 1. u odnosu na period pritvora podnositelja aplikacije od 21.03.2013. do 14.03.2014. godine zbog propusta da se podnositelju aplikacije pruže na uvid dokazi povezani s nacionalnom sigurnošću, te zbog nedostatka adekvatnog sudskog preispitivanja tih dokaza (vidi taĉku gore u tekstu). Sud dalje napominje da Ustavni sud nije utvrdio povredu ĉlana 5. stav 1. u odnosu na kasniji period pritvora podnositelja aplikacije od 15.03.2014. do 07.06.2015. godine (vidi taĉku 43. gore u tekstu). Sud je uzeo u obzir ĉinjenicu da je nakon presude žalbenog vijeća državnog suda od 14.05.2014. godine (vidi taĉku 24. gore u tekstu), podnositelju aplikacije pružen uvid u dio dokaza koji se odnosi na nacionalne sigurnosti, a ĉini dio otvorenog spisa s kojeg je skinuta oznaka tajnosti. Sud je takodjer utvrdio da je naknadni postupak sudskog preispitivanja ponudio adekvatne garancije da postoji u najmanju ruku prima facie osnov za vjerovanje da bi puštanjem podnositelja aplikacije na slobodu, nacionalna sigurnost bila ugrožena.
  5. Sud dalje primjećuje da je na roĉištima pred državnim sudom od 23.05.2014. i 03.03.2015. godine (vidi taĉke i 36. gore u tekstu), te na saslušanju u postupku pred Službom za poslove sa strancima od 10.02.2016. godine (vidi taĉku 47. gore u tekstu), podnositelju aplikacije omogućen uvid u dokaze protiv njega, a koji ĉine dio otvorenog spisa. Na roĉištima od 03.06., 28.08. i 30.11.2015. godine državni sud je obavijestio podnositelja aplikacije da izvještaji Obavještajno-sigurnosne agencije ne sadrže bilo kakve nove informacije u odnosu na njega (vidi taĉke 38., 39. i 40. gore u tekstu).
  6. U presudi i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (citirana gore u tekstu) Sud je općenito istaknuo da se, u situaciji kada su dokazi u velikoj mjeri pruženi na uvid podnositelju aplikacije, a materijal koji je dostupan za uvid igra dominantnu ulogu prilikom utvrdjivanja osnova za lišenje slobode, ne može reći da je podnositelju aplikacije uskraćena mogućnost da uĉinkovito osporava osnovanost sumnje protiv njega. Sud je takodjer istakao da ĉak i kada su svi, ili većina dokaza ostali povjerljivi, ukoliko su navodi sadržani u materijalima dostupnim za uvid dovoljno konkretni, treba omogućiti podnositelju aplikacije da svojim zastupnicima i specijalnom advokatu pruži informacije, ako takve informacije postoje, kojima pobija te navode, pri ĉemu on ne mora znati detalje ili izvore dokaza koji ĉine osnov navoda o kojima je rijeĉ (ibid., taĉka 220.).
  7. U predmetnom sluĉaju državni sud – koji je potpuno neovisan sud i mogao je pregledati sve relevantne dokaze, kako one sa oznakom tajnosti, tako i one bez oznake tajnosti – bio je u najboljoj poziciji da osigura da se bez potrebe ne uskraćuje podnositelju aplikacije uvid u bilo koje materijale (vidi, mutatis mutandis, Sher i drugi, citiran gore u tekstu, taĉka 153.). Iako pravni sistem tužene države ne dozvoljava angažiranje  specijalnih  advokata, Sud unatoĉ tome napominje da je podnositelj aplikacije ipak imao mogućnost uĉinkovito osporavati navode protiv njega: bio je obaviješten o pravnom osnovu i razlozima svog pritvora; pružen mu je uvid u materijale bez oznake tajnosti i imao je mogućnost da ih ospori; bio je pravno zastupan i mogao se obraćati državnom sudu svojim podnescima; imao je mogućnost (koju je iskoristio) zatražiti sudsko preispitivanje na tri instance (državni  sud, žalbeno vijeće državnog suda i Ustavni sud).
  8. Nadalje, navodi sadržani u materijalima iz otvorenog dijela spisa, bez oznake tajnosti bili su dovoljno konkretni da omoguće podnositelju aplikacije da uĉinkovito osporava sumnju koja je postojala protiv njega. Kao primjer može se uzeti navod da je podnositelj aplikacije bio ĉlan jedinice El Mudžahedin i jedan od vodja mudžahedinske zajednice u Donjoj Boĉinji, ili navodi o pokušaju kupovine municije odredjenog dana na odredjenom mjestu. Takodjer, pružene su mu informacije o imenima osumnjiĉenih terorista i njihovih pomagaĉa, sa kojima se podnositelj aplikacije navodno sastao, kao i pojedinosti o aktivnostima podnositelja aplikacije u Bosni i Hercegovini nakon rata (vidi taĉku 25. gore u tekstu).
  9. U svjetlu navedenog, Sud smatra da je podnositelju aplikacije pružena razumna prilika da iznese svoje argumente. Stoga nije bilo povrede ĉlana 5. stav 4. Konvencije.

 

III NAVODNA POVREDA ĈLANA 5. stav 5. KONVENCIJE 

  1. Podnositelj aplikacije se takodjer žalio da nije imao izvršno pravo na obeštećenje, kako to zahtijeva ĉlan 5. stav 5. Iako je Ustavni sud u odluci od 17.06.2015. godine utvrdio da je njegov pritvor u periodu izmedju 21.03.2013. i 14.03.2014. godine predstavljao povredu ĉlana 5. stav 1., nije mu dosudjena naknada štete. Ĉlan 5. stav 5. Konvencije propisuje:

„Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišenja slobode protivno odredbama ovog ĉlana ima izvršno pravo na obeštećenje.“

  1. Vlada je osporila taj argument. Vlada tvrdi da je podnositelj aplikacije imao pravo na naknadu prema ĉlanu 436. Zakona o kriviĉnom postupku (vidi taĉku gore u tekstu), u vezi sa ĉlanom 200. Zakona o obligacionim odnosima iz 1978. godine (vidi taĉku 83. gore u tekstu), ali je propustio iskoristiti taj pravni lijek. Prema tome, ovu pritužbu treba odbaciti zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.
  2. Sud primjećuje da se domaći pravni lijek predvidjen Zakonom o parniĉnom postupku iz 2004. godine odnosi na lišenje slobode i pritvor u kontekstu kriviĉnog postupka, dok je podnositelj aplikacije u predmetnom sluĉaju stavljen u pritvor u toku upravnog postupka vodjenog za njegovo protjerivanje. Medjutim, Sud primjećuje da Zakon o parniĉnom postupku iz 2003. godine predvidja tužbu za zaštitu prava osobe, sa ili bez podnesenog zahtjeva za naknadu, pred državnim sudom, kao i da opća pravila o odgovornosti za štetu predvidjaju podnošenje tužbe za naknadu štete zbog povrede prava na slobodu ili drugih prava osobe (vidi taĉke i 83. gore u tekstu).
  3. Podnositelj aplikacije nije osporavao efikasnost i raspoloživost ovog pravnog lijeka, niti je naveo bilo kakve razloge za propust da to uĉini. U takvim okolnostima, Sud smatra da je ova pritužba nedopuštena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, te se mora odbaciti u skladu sa ĉlanom 35. stavovi 1. i 4. Konvencije.

 

IV NAVODNA POVREDA ĈLANA 3. KONVENCIJE 

  1. Podnositelj aplikacije se žali da su uvjeti njegovog smještaja u centru za pritvor stranaca bili nespojivi sa ĉlanom 3. Konvencije koji glasi:

„Niko ne smije biti podvrgnut muĉenju, niti nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.“

  1. Vlada je osporila ovaj argument.
  2. Sud primjećuje da podnositelj aplikacije nije osporio ĉinjenice koje je navela vlada u vezi s uvjetima smještaja u Imigracionom centru (vidi taĉke 70.-73.). Osim uopćenih, nejasnih i nepotkrijepljenih pritužbi, podnositelj aplikacije nije ponudio bilo kakve dokaze u prilog svojih navoda (za razliku od sluĉaja Kim, citiran gore u tekstu, taĉke 31.-35.). Slijedi da je ova pritužba oĉigledno neosnovana, te se mora odbaciti u skladu sa ĉlanom 35.stavovi 3. (a) i 4. Konvencije.

 

V PRIMJENA ĈLANA 41. KONVENCIJE 

  1. Ĉlan 41. Konvencije propisuje:

„Ukoliko Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih Protokola, te ukoliko zakonodavstvo visoke ugovorne strane o kojoj je rijeĉ omogućuje samo djelomiĉno obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti praviĉnu naknadu oštećenoj strani.“

A.   Naknada štete 

  1. Podnositelj aplikacije potražuje 150.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada je istaknula da je traženi iznos neopravdan i prekomjeran, naroĉito s obzirom na iznos praviĉne naknade koji je podnositelju aplikacije dosudjen u prvom sluĉaju (vidi presudu Al Husin, citiranu gore u tekstu, taĉka ).
  3. Sud prihvaća da je podnositelj aplikacije pretrpio duševnu bol usljed utvrdjene povrede i da je stoga opravdano dosuditi naknadu na ime nematerijalne štete. Vršeći svoju ocjenu na praviĉnoj osnovi kako to zahtijeva Konvencija, te imajući u vidu ĉinjenicu da je u sluĉaju podnositelja aplikacije već utvrdio jednu povredu (vidi presudu Al Husin, citiranu gore u tekstu), Sud podnositelju aplikacije dosudjuje 9.000 eura po tom osnovu, kao i svaki porez koji može biti zaraĉunat.

B.  Troškovi i izdaci 

  1. Kako podnositelj aplikacije nije podnio zahtjev za troškove i izdatke, Sud nije dosudio naknadu po tom osnovu.

C.  Zatezna kamata 

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke, uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO,

  1. Proglašava pritužbu prema ĉlanu 5. stav 1. Konvencije, u odnosu na pritvor podnositelja aplikacije u periodu izmedju 09.07.2012. i 21.03.2013. godine, te izmedju 14.03.2014. i 17.02.2016. godine dopuštenom; 
  1. Proglašava pritužbu prema ĉlanu 5. stav 4. Konvencije dopuštenom; 
  1. Proglašava preostali dio aplikacije nedopuštenim; 
  1. Utvrđuje da je došlo do povrede ĉlana 5. stav 1. Konvencije u odnosu na period pritvora podnositelja aplikacije nakon avgusta 2014. do njegovog puštanja dana 17.02.2016. godine, te da nije bilo povrede te odredbe u odnosu na periode pritvora od 09.07.2012. do 21.03.2013. godine i od 14.03.2014. do avgusta mjeseca 2014. godine; 
  1. Utvrđuje da nije došlo do povrede ĉlana 5. stav 4. Konvencije; 
  1. Utvrđuje
    • da u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane konaĉna tužena država ima isplatiti  podnositelju  aplikacije,  u  skladu  sa  ĉlanom 44. stav 2. Konvencije, 9.000 eura (devet hiljada eura) na ime nematerijalne štete, kao i svaki porez koji se može  zaraĉunati, pretvoreno u valutu tužene države po teĉaju na dan izmirenja;
    • da će se od isteka navedenog roka od tri mjeseca do izmirenja, na navedeni iznos plaćati obiĉna kamata po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda; 
  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja aplikacije za praviĉnu naknadu.

 

Saĉinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanom obliku dana 25.06.2019. godine u skladu sa pravilom 77. stavovi 2. i 3. Pravila Suda.

Marialena Tsirli                                                                 Jon Fridrik Kjølbro

registrar                                                                             predsjednik

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

FOURTH SECTION

CASE OF AL HUSIN v. BOSNIA AND HERZEGOVINA (No. 2)

(Application no. 10112/16)

JUDGMENT

STRASBOURG

25 June 2019

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Al Husin v. Bosnia and Herzegovina (no. 2),

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Jon Fridrik Kjølbro, President,
Faris Vehabović,
Paul Lemmens,
Iulia Antoanella Motoc,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Georges Ravarani,
Jolien Schukking, judges,

and Marialena TsirliSection Registrar,

Having deliberated in private on 28 May 2019,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 10112/16) against Bosnia and Herzegovina lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Syrian national, Mr Imad Al Husin (“the applicant”), on 17 February 2016.

2.  The applicant was represented by Vaša Prava, a local non-governmental organisationThe Government of Bosnia and Herzegovina (“the Government”) were represented by their Agent, Ms B. Skalonjić.

3.  The applicant alleged, in particular, that he had been unlawfully detained in the Immigration Centre, in breach of Articles 3 and 5 § 1 of the Convention, that he had not had adequate remedies at his disposal, in breach of Article 5 § 4 of the Convention, and that he did not have an enforceable right to compensation as required by Article 5 § 5 of the Convention.

4.  On 10 July 2017 the Government were given notice of the application.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in Syria in 1963. He currently lives in Ilidža, Sarajevo Canton.

A.  Relevant background

6.  In 1983 the applicant went to the then Socialist Federal Republic of Yugoslavia to pursue his studies. He first studied at Belgrade University, in Serbia, and then at Rijeka University, in Croatia.

7.  It would appear that the last time the applicant was in Syria was in January 1993. He stayed for one month and obtained a new Syrian passport.

8.  In 1993, having returned from Syria, the applicant met a refugee from Bosnia and Herzegovina (“BH”) in Croatia. They were married in a Muslim wedding ceremony in 1993 and then in a civil ceremony in 1995. They have three children together, born in 1994, 1997 and 1999.

9.  During the 1992-95 war the applicant was a member of the El Mujahedin unit which had been organised as a unit within the local forces of the Army of the Republic of Bosnia and Herzegovina (“the ARBH) in August 1993 (for more information about foreign mujahedin in BH see Al Husin v. Bosnia and Herzegovina, no. 3727/08, §§ 8-14, 7 February 2012). On an unknown date the applicant obtained BH citizenship.

10.  Article III of Annex 1A to the Dayton Peace Agreement called for the withdrawal of all foreign forces (including individual advisors, freedom fighters, trainers, volunteers and personnel) from neighbouring and other States, irrespective of whether they were legally and militarily subordinated to any of the local forcesAccordingly, on 14 December 1995 the ARBH disbanded the El Mujahedin unit and ordered its foreign members to leave the country by 10 January 1996. Whereas most of the units foreign members left BH, some of them (such as the present applicant) applied for BH citizenship and continued to live in BH. After the attacks in the United States of 11 September 2001, the official attitude towards foreign mujahedin changed. Many lost their BH citizenship or were deported from BH after being declared a threat to national security.

11.  In the immediate aftermath of the 1992-95 war, the applicant acted as the leader of a group of foreign mujahedin and their local supporters based in Donja Bočinja, a village in central BH. The group advocated the Saudi-inspired Wahhabi/Salafi version of Islam. In his role as the groups leader, the applicant interrogated two local Serbs for a couple of hours in 1998. This led to his conviction for unlawful deprivation of liberty in May 2000 and a suspended prison sentence.

12.  On 5 April 2007 the applicants BH citizenship was revoked, as a result of which he became unlawfully resident in BH. The authorities held that he had acquired BH citizenship by means of fraudulent conduct, false information and the concealment of relevant facts.

13.  On 6 October 2008 the applicant was placed in an immigration centre on security grounds, pursuant to section 99(2)(b) of the 2008 Aliens Act, because it had been established that he posed a threat to national security.

14.  Following the dismissal of an asylum claim lodged by the applicantthe Aliens Service issued a deportation order in respect of him on 1 February 2011. It was decided to expel the applicant and to prohibit his re-entry to BH for five years. On 2 March 2011 and 29 November 2011, following appeals by the applicant, the Ministry of Security and the State Court of Bosnia and Herzegovina (“the State Court”), respectively, upheld that decisionThereafter the applicant was detained with a view to his deportation, pursuant to section 99(1)(a) of the 2008 Aliens Act.

15.  On 29 December 2011 the applicant lodged a constitutional appeal with the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina (“the Constitutional Court”) against the decisions of the Aliens Service, the Ministry of Security and the State Court of 1 February 2011, 2 March 2011 and 29 November 2011, respectively (see paragraph 14 above). The applicant invoked Articles 2, 3, 5 and 8 of the Convention and Article 2 of Protocol No. 4 to the Convention. The Constitutional Court gave a decision on 30 October 2012 (see paragraph 20 below).

B.  The applicants first case before the Court

16.  On 22 January 2008 the applicant lodged his first application with the Court (see Al Husin, cited above), complaining, in particular, that his deportation to Syria would expose him to the risk of treatment contrary to Article 3 of the Convention and that his detention amounted to a breach of Article 5 § 1 of the Convention. On 15 March 2011, after a deportation order against the applicant had been issued and become final (see paragraph 14 above), the Court decided, in the interests of the parties and the proper conduct of the proceedings, to indicate to the Government that the applicant should not be expelled to Syria until further notice (Rule 39 of the Rules of Court).

17.  In a judgment of 7 February 2012 the Court held that there would be a violation of Article 3 in the event of the applicants deportation to Syria (see Al Husin, cited above, § 54). The Court considered that the indication made to the Government under Rule 39 should remain in force until the above-mentioned judgment became final or until the Court took a further decision in that connection (ibid., § 92). The Court furthermore found a violation of Article 5 § 1 with regard to the period of the applicants detention from 6 October 2008 until 31 January 2011 because during that time he had been detained without a deportation order having been issued against him (ibid., §§ 62-66; see also paragraph 14 above). As regards his detention from 1 February 2011 onwards, the Court found that there had been no violation of Article 5 § 1 of the Convention (ibid., §§ 67-69). That judgment became final on 9 July 2012.

C.  The present case

1.  Deportation proceedings

18.  On 6 March 2012 the Appeals Chamber of the State Court reversed the State Courtjudgment of 29 November 2011quashed the decisions of 1 February 2011 and 2 March 2011 (see paragraph 14 above) and remitted the case to the Aliens Service for reconsiderationThe Appeals Chamber held that the administrative authorities and the State Court had failed to take into account the situation in the country of the applicants origin and the potential violations of his rights under Article 3 and 5 of the Convention in the event of his deportation to Syria.

19.  On 15 March 2012 the Aliens Service issued a new deportation order in respect of the applicant, which prohibited his re-entry into BH for five years. The order furthermore stated that once the applicant had become subject to expulsion, in the event that he failed to voluntarily leave the country, an additional “removal directions” (zaključak o dozvoli izvršenjaorder would be issued specifying a destination country and the manner, the time, and the place of the enforcement thereofOn 3 April 2012 and 4 July 2012, following appeals by the applicant, the Ministry of Security and the State Court, respectively, upheld that decision. The State Court rejected, in particular, the applicants complaint concerning the lack of specification of a destination country in the deportation order. It emphasised that under the 2008 Aliens Act a destination country was to be specified only in the relevant removal directions (see paragraph 77 below).

20.  On 30 October 2012 the Constitutional Court dismissed the applicants constitutional appeal (see paragraph 15 above)It held that the circumstances of the applicants case had changed following the Courts judgment of 7 February 2012 (see paragraph 17 above) and that consequently, the further examination of his complaints was no longer necessary.

2.  The applicants detention in the Immigration Centre

(a)  Decisions of the administrative authorities and the State Court

21.  On 16 February 2012 the Aliens Service extended the applicants detention, with a view to his deportation, for a period of thirty days on the same grounds as before (see paragraph 13 above). Thereafter, throughout 2012 and 2013, the applicants detention was regularly examined and extended every month (and, following changes to the 2008 Aliens Act, every two months; see paragraph 76 below). The Aliens Service held that the reasons for the applicants detention still pertained – specifically in view of evidence provided by the National Security Agency that indicated that the applicant still posed a threat to national security. He was an unlawful resident in BH who had refused to leave the country voluntarily. Furthermore, the Aliens Service had regard to the Courts finding that the applicants deportation to Syria would have led to a violation of Article 3 of the Convention and to the fact that the conditions for his deportation to a safe third country had not been met. Each time the applicants detention was extended, the Aliens Service examined whether it was justified to impose less strict preventive measures.

22.  The applicant repeatedly challenged his detention. His appeals were rejected by the Ministry of Security and the State Court, respectively, which had essentially endorsed the reasons advanced by the Aliens Service.

23.  On 26 February 2014 the Aliens Service further extended the applicants detention. That decision was upheld on 3 March 2014 and 10 March 2014 by the Ministry of Security and the State Court, respectively.

24.  On 14 May 2014 the Appeals Chamber of the State Court quashed the judgment of 10 March 2014 (see paragraph 23 above) and remitted the case for re-examination. The Appeals Chamber, referring to the Courts case-law, held that the applicant should have been informed of the reasons for his continued detention and of the grounds on which he was deemed to be a security risk. It emphasised that it was not necessary to present all of the relevant information to the applicant. However, the information provided to him by the National Security Agency had not satisfied the minimum requirements under Article 5 of the Convention to justify the extension of the applicants detention. The Appeals Chamber furthermore emphasised that the courts were entitled to assess the existence of any reasonable doubt – that is to say the reasons given by the National Security Agency. Without such an assessment the examination by a court of the applicants case would constitute a pure formality, which would be contrary to Article 5 of the Convention. Furthermore, the State Courts examination of the possibility to apply other less strict preventive measure had involved the assessment of general and abstract arguments, without any further considerationThe Appeals Chamber invited the State Court to examine that possibility in the light of the circumstances of the case  in particular, the length of the applicantdetention, the applicants personal circumstances and the evidence related to national security.

25.  On 5 June 2014 the State Court again upheld the Ministry of Securitys decision of 3 March 2014 (see paragraph 23 above). The court stated that on 21 May 2014 the National Security Agency had submitted classified evidence for the courts review and open evidence for the applicants review. On 23 May 2014 the court heard the applicant and disclosed to him the open evidence, the relevant part of which reads as follows:

Imad Al Husin arrived [in Bosnia and Herzegovina] immediately after the outbreak of war ... [At the time he] was a member of the El Mujahedin unit, in which he was one of the main persons in charge of logistical support. The applicant acted as one of the leaders in the formation of mujahedin community in Donja Bočinja, in the municipality of Maglaj; [the mujahedin community] was a closed community and the first of that sort in Bosnia and Herzegovina ... the applicant was in charge of reconstruction and building and of maintaining contacts with the authorities.

Security information shows that Imad Al Husin owns various real estate in Bosnia and Herzegovina worth millions, as well as [holding] bank accounts abroad ... the members of the Bočinja community claimed that they did not respect the laws of Bosnia and Herzegovina and did not recognise the Bosnian Government... [The applicant], as one of the leaders of the mujahedin community, knew that some members of his community had left to fight with other mujahedin, mostly in Afghanistan ... He had contacts with mujahedin who had fought or were still fighting in Afghanistan, Chechnya, Iraq, Libya and Syria. Most of those persons were declared to be a threat to national security ... Imad Al Husin was involved in the humanitarian agency Islamic Relief, [which was] led at the time by Enam Arnaout, who was later convicted of terrorism in the United States ... In 1995 Imad Al Husin maintained contacts with a certain Ahmed Zuhair ... from Saudi Arabia, who has been involved in several terrorist attacks in Bosnia and Herzegovina ... Together with several other foreign citizens, Imad Al Husin has established [several companies, including] PP Al Karamein [and] Bedr Bosna, which have employed mostly former foreign fighters who participated in the war in Bosnia and Herzegovina. In 2002 and 2005 the Federal Financial Police discovered a number of irregularities concerning the Bedr Bosna company, mostly concerning tax evasion ... From mid-2007 he maintained closer contacts with members of criminal circles in Sarajevo ... On 25 June 2008 Imad Al Husin attempted to buy ammunition, most probably for a gun, in an ammunition shop located in Hifzi Bjelavca Street ... in Sarajevo ... but was refused because he did not possess a gun licenc... In 2008 he was visited by a certain Hussam Mousaa El Abed, who at the time lived in Denmarkon that occasion he gave [to the applicant] money collected abroad ... Al Abed was suspected of providing financial support to terrorist organisations ... On 3 April 2007 Imad Al Husin obtained a passport from the Syrian Embassy in Belgrade ... His family in Syria is very influential and its members serve at the highest level of Bashar Al Assads government. His brother used to be a colonel in the Syrian Army. Imad Al Hussin is or has been in contact with many persons suspected of international terrorism, including [persons] who lived in the mujahedin community in Bočinja, as well as [persons] living abroad who visited the community.”

26.  The applicant dismissed all the information as general and unsubstantiated. He in particular denied the assertion that he had advocated the Saudi-inspired Wahhabi/Salafi version of Islam. He argued that he should not have been perceived as a terrorist just because he spoke Arabic and moved in the BH Arabic community. The applicant submitted that on one occasion he and some of his friends had helped the National Security Agency to locate and arrest persons connected with the killing of a police officer. He furthermore pointed out that, following request by Human Rights Watch and Amnesty Internationalthe United States State Departments 2007 Country Report on Terrorism – specifically, the entry for Bosnia and Herzegovina, in which the applicant had been wrongly identified as Abu Hamza al-Masri, an Egyptian national and a convicted terrorist – had been amended in 2008. The applicant also submitted that he had always responded to summonses issued by the authorities. He furthermore provided a certificate issued by the BH Islamic Community confirming that he had been one of its members and statements given by two imams from Sarajevo attesting that the applicant had never given any lectures in their respective mosques. Moreover, the applicant also denied the veracity of the allegation regarding his bank accounts and real estate. He asked to be presented with evidence in support of those claims.

27.  The State Court held that the applicant had not succeeded in calling into question or refuting the open evidence submitted by the National Security AgencyRather, he had used abstract and general statements in an effort to downplay the importance of the information provided therein. Furthermore, the applicant had submitted certain documents (written statements, letters and so on) for the first time at the hearing of 23 May 2014, even though it was apparent that he had had them before. Having assessed the reasons given by the Aliens Service and the Ministry of Security, the content of the classified and open evidence, and the applicants arguments, the court concluded that there still existed reasonable doubt as to whether or not the applicant posed a threat to national security and that the imposition of a less strict preventive measure was not justified, given the particular circumstances of the case. The State Court concluded that there had been no violation of Article 5 § 1 of the Convention. The court furthermore held that, contrary to the applicants arguments that he feared criminal prosecution in Syria, it was evident from the case file that his family was very influential and close to Bashar Al Assads regime. Many members of the applicants family occupied high positions in government. His brother was a retired colonel in the Syrian Security Forces. Moreover, on 3 April 2007 the applicant had obtained a passport from the Syrian Embassy in Belgrade. The court concluded that in the prevailing circumstances there were no longer any obstacles to the applicants deportation to Syria. Lastly, the court assessed the Ministry of Securitys efforts in finding a safe third country and concluded that it had acted diligently and in close cooperation with the Ministry of Foreign Affairs. However, thirty-two countries, including all the Arab states, had refused to accept the applicant, giving as a reason his personality and the circumstances surrounding him.

28.  On 16 July 2014 the Appeals Chamber of the State Court upheld the judgment of 5 June 2014.

29.  In the meantime, on 27 May 2014 the Aliens Service further extended the applicants detention. On 2 June 2014, following an appeal by the applicant, the Ministry of Security upheld that decision.

30.  On 11 June 2014 the State Court, following an appeal by the applicant, quashed the decisions of 27 May 2014 and 2 June 2014 (see paragraph 29 above) and remitted the case to the Aliens Service for reconsideration. The court noted in particular that the deportation order had been issued on 1 February 2011 (see paragraph 14 above) and that the applicant had been detained with a view to deportation for more than three years, and on national-security grounds for more than five years. During that time no criminal proceedings had been opened against him. Furthermore, the open evidence presented to the applicant was widely known as it had already been published in the media. The deportation order was unlikely to be enforced: the relevant authorities had contacted more than thirty countries, but none of them had agreed to accept the applicant. Moreover, it was apparent from the case file that the National Security Agency did not have any new evidence that would justify the applicants continued detention. The evidence on which his continued detention was based was the same as that which had been cited as justification for his initial detention. The court furthermore added that a concern that the applicant could pose a threat to national security, without any new evidence, was not enough to draw a reasonable conclusion regarding the actual threat that he represented. A detention based solely on security grounds was contrary to Article 5 § 1 of the Convention. The administrative authorities had not justified their conclusion concerning the persistence of a reasonable suspicion that the applicant would pose a risk to national security if released. Furthermore, their examination of the possibility to apply less strict preventive measures had involved general and abstract arguments, without any further explanation being givenThe court ordered the Aliens Service to examine such a possibility in the light of the arguments presented in its judgment.

31.  Following the remittal of the case, on 20 June 2014 the Aliens Service further extended the applicants detention with a view to his deportation and on national-security groundsOn 13 June 2014 the applicant was heard by the Aliens Service concerning the possibility of less strict preventive measures being applied. On that occasion he submitted that he had accommodation (his registered place of residenceoutside the Immigration Centre but that he did not have any financial means. Furthermore, the applicant submitted that a preventive measure that included a prohibition on his leaving his registered place of residence, which was in Ilidža, would not have been suitable for him because he needed the services of medical-care service located in Sarajevo. The Aliens Service held that the circumstances justifying the applicants detention remained the same. It furthermore emphasised that all necessary steps were being taken with a view to finding a safe third country to which the applicant could be deported.

32.  On 23 June 2014 and 27 June 2014 the Ministry of Security and the State Court, respectively, upheld the Aliens Servicedecision of 20 June 2014.

33.  Thereafter, until the end of 2014 and throughout 2015 the applicants detention was continually extended. All of his appeals were dismissed by the Ministry of Security, the State Court and the Appeals Chamber of the State Court, respectively.

34.  During this period several hearings were held before the State Court.

35.  At a hearing of 9 September 2014 the applicant submitted that he had contacted the authorities of the Republic of Turkey concerning the possibility of his moving there, but that his request had been refused on the basis of information provided by the National Security Agency. Moreover, the applicant objected that he had not been given the possibility to comment on the open evidence. Since the National Security Agency did not have any new information concerning the applicant, the State Court decided to join to the applicants submissions the minutes of the hearing of 23 May 2014 at which he had had the possibility to comment on open evidence (see paragraph 25 above).

36.  At a hearing of 3 March 2015 the State Court presented to the applicant open evidence submitted by the National Security AgencyThe same information had already been submitted to the applicants representative on 6 February 2015 by the National Security Agency. The information essentially described the applicants role as that of the self-proclaimed leader of the mujahidin community in Donja Bočinja and referred to his conviction for unlawful deprivation of liberty in 2000 (see paragraph 11 above). It furthermore stated that until being placed in detention, the applicant had consistently advocated the Saudi-inspired Wahhabi/Salafi version of Islam and had publicly expressed his support for Osama bin Laden. The rest of the information was identical to that disclosed to the applicant at the hearing of 23 May 2014 (see paragraph 25 above). The applicant rejected that information as too general and submitted that no criminal proceedings had ever been initiated against him.

37.  In its decisions following the hearing the State Court held in particular that the relevant authorities were diligently working on finding a safe third country, in compliance with Article 5 § 1 of the Convention, and that the applicant still posed a threat to national security. The authorities had contacted more than fifty countries, of which thirty-nine had given a negative response to request to accept the applicant, while the others had not responded at all. The State Court furthermore endorsed the administrative bodies conclusion concerning the possibility of applying a less strict preventive measure.

38.  At hearing of 3 June 2015 the applicant was informed that there had been no new information or evidence submitted against him by the National Security Agency. Accordingly, the State Court decided to join to the applicants submissions the minutes from the hearing of 3 March 2015 at which he had had the possibility to comment on the open evidence (see paragraph 36 above).

39.  At hearing of 28 August 2015 the State Court ruled that report submitted by the National Security Agency on 17 August 2015 did not contain any new information concerning the applicant. The State Court thus joined again to the applicants submissions the minutes of the hearing of 3 March 2015 at which he had had the possibility to comment on the open evidence (see paragraph 36 above).

40.  At hearing of 30 November 2015 the State Court held that the National Security Agencys report, submitted on 16 November 2015, did not contain any new information concerning the applicant. Accordingly, the court again referred to the applicants submissions during the hearing of 3 March 2015 at which the open evidence had been presented to him (see paragraph 36 above).

(b)  The Constitutional Courts decisions

41.  The applicant lodged several constitutional appeals concerning the extension of his detention, relying on Articles 3 and 5 §§ 1 and 4and on Articles 8 and 13 of the ConventionHe alleged in particular that he had not been granted access to closed evidence, that he had been placed in preventive detention and that it was unrealistic to expect any other country to accept a person who had been declared a threat to national security.

42.  In a decision of 28 February 2013 (decision no. AP 222/13) the Constitutional Court examined the lawfulness of the applicants detention from 12 November 2012 until 10 December 2012 and dismissed his appeal as manifestly ill founded, essentially endorsing the reasoning of the State Court and the relevant administrative bodies.

43.  On 17 June 2015 (decision no. AP 2742/13) the Constitutional Court examined an appeal lodged by the applicant against sixteen judgments delivered by the State Court between 14 March 2013 and 25 March 2015 concerning the lawfulness of his detention in the period between 21 March 2013 and 7 June 2015The Constitutional Court found a violation of Article 5 § 1 (f) of the Convention with regard to the period of the applicants detention from 21 March 2013 until 14 March 2014 (the lawfulness of which had been addressed by the State Court in judgments delivered between 14 March 2013 and 6 January 2014). It dismissed the rest of the applicants complaints as manifestly ill-founded. That decision was delivered to the applicant on 13 August 2015.

The relevant part of the Constitutional Courts decision reads as follows:

46.  As regards the judgments delivered between 14 March 2013 and 6 January 2014 the Constitutional Court notes ... that is evident that the appellants detention was extended in accordance with the law because it had been established that he posed a threat to national security ... The appellant had the possibility to challenge those decisions. However, the fact that the appellant posed a threat to national security was established on the basis of [information held by] the National Security Agency. The appellant alleged that he had not been informed of the charges against him in this respect, but the State Court considered that those arguments were unsubstantiated, because the relevant provisions prohibited the examination of secret evidence if to do so would be against the public interest.

47.  The Constitutional Court reiterates that in case no. AP 4064/13 ... it found a violation of Article 5 § 1 (f) of the Convention in respect of a situation in which ... the appellant had been detained on the basis of [information held by] the National Security Agency whose content had never been disclosed to him, not even in substance, and the State Court had failed to adequately examine that information and assess its reliability.

48.  The Constitutional Court does not see any reason to depart from [that] practice ... in the present case as regards the judgments delivered in the period from 14 March 2013 until 6 January 2014, since the content of the [National Security Agencys] information, on the basis of which he was declared a threat to national security, was not disclosed to the appellant, and the State Court failed to adequately examine that information and assess its reliability. The Constitutional Court concludes that there has been a violation of Article 5 § 1 (f) of the Convention in relation to those judgments.

...

55.  [As regards the other impugned judgments] ... the Constitutional Court notes that the appellant was detained because it had been established that he posed a threat to national security; his detention was extended in accordance with the law ..., and he had the possibility of [seeking] judicial review of these decisions ... [On 14 May 2014 the Appeals Chamber of] the State Court quashed the judgment of 10 March 2014 because the State Court and the administrative bodies should have disclosed to the appellant the reasons for his detention and the circumstances and facts which had led ... [the National Security Agency] to conclude that he posed a threat to national security ...

...

57.  The Constitutional Court notes furthermore that the appellant is a Syrian national and not a stateless person, that his BH citizenship was revoked because it was established that he had acquired it by means of fraudulent conduct, false information and the concealment of relevant facts; and that he was placed in detention ... on national-security grounds and that a deportation order has been issued against him. On the other hand, in its judgment no. 3727/08, cited above, the European Court held ... that there was a real risk that the appellant would be exposed to inhuman treatment if deported to Syria ... It is evident from the impugned judgments that thirty-nine countries have refused a request by BH to accept the appellant. All of the above indicates the existence of special circumstances in the present case. In view of that – and the fact that the authorities have displayed particular diligence in the case of the applicant, who is neither a refugee nor a stateless person ... and the adequate assessment of the existence of prima facie reasonable suspicion that if released the appellant would pose a threat to national security – the Constitutional Court concludes, all the while taking into account the excessive length of the appellants detention, that there was no violation of Article II/3.d of the Constitution of Bosnia and Herzegovina and no violation of Article 5 § 1 (f) of the Convention as regards the rest of the impugned judgments [delivered between 6 January 2014 and 25 March 2015] ...

...

64.  The Constitutional Court considers it necessary to emphasise that although it has found a violation of Article 5 § 1 (f) of the Convention in respect of the judgments delivered between 14 March 2013 and 6 January 2014given that it did not find such a violation in respect of the rest of the [impugned] judgments, it considers that exceptionally, in the particular circumstances of the case, the finding of a violation is sufficient and that there is no need to remit the case for a rehearing ...

44.  On 22 December 2015 (decision no. AP 2832/15) the Constitutional Court examined an appeal lodged by the applicant against the judgments delivered by the State Court between May and December 2015. The applicant relied on the same provisions as before. The Constitutional Court held that there had been no substantial changes in the legal and factual circumstances of the case since its decision of 17 June 2015 (see paragraph 43 above) and found that there had been no violation of the applicants constitutional rightsEssentially, the court referred to the reasons given in its decision of 17 June 2015. It considered that the authorities had acted diligently in their efforts to find a safe third country (more than fifty countries had been contacted) and had examined the possibility of applying a less strict preventive measure. The court had furthermore taken into account the fact that the applicant had been heard regarding the circumstances of his detention in judicial-review proceedings and that an adequate assessment had been made of the (prima facie reasonable) suspicion that if released he would pose a threat to national security.

3.  Application of preventive measures

45.  In response to a request from the Aliens Service for new information concerning the applicant, on 25 January 2016 the National Security Agency indicated that it had no new information but that it still considered that the applicant constituted a potential threat to national security. However, taking into account the provisions of the 2015 Aliens Act (see paragraphs 78 and 79 below), the National Security Agency submitted that the purpose of the supervision could be achieved by means of a less strict preventive measure.

46.  On 3 February 2016 the National Security Agency submitted to the Aliens Service national-security-related material concerning the applicant; it also indicated to the Aliens Service which part of that material could be disclosed to him.

47.  On 10 February 2016 the applicant was heard by the Aliens Service; certain open evidence was presented to him, while certain material remained closed. The applicant submitted to the Aliens Service that he had already been informed of the content of the open evidence during the proceedings before the State Court. He furthermore stated that he had accommodation and his registered place of residence and financial support. The applicants wife, who was also heard, confirmed that he would be staying at her house and that she would be providing for him during his stay.

48.  On 17 February 2016 the Aliens Service terminated the applicants detention, in accordance with the 2015 Aliens Act, because it had exceeded eighteen months (see paragraph 78 below). By the same decision preventive measures were imposed on the applicant, which included the following: a prohibition on his leaving the Sarajevo Canton (which encompasses Ilidža municipality); the duty to report to the Ilidža police in person between 9.30 a.m. and 10.30 a.m. every Wednesday, Saturday and Sundayand the duty to report to the Aliens Service by telephone (from his landline number) every Monday, Tuesday, Thursday and Friday between 9.30 a.m. and 10.30 a.m. Furthermore, the applicants passport, which had expired on 2 April 2009, was seized. In doing so Aliens Service referred to section 119 of the 2015 Aliens Act, which provided that the total period of a persondetention could not exceed eighteen months (see paragraph 78 below).

49.  The preventive measures were to remain in force until the applicant left the country voluntarily or until he was forcibly removed, for as long as the reasons for which he was placed under supervision remained the same.

4.  Efforts to secure the applicants admission to a safe third country

50.  On 10 September 2012 the Aliens Service asked the Ministry of Foreign Affairs to contact countries which were geopolitically and culturally close to Syria. On 10 October, 9 November and 29 November 2012 the Aliens Service contacted the Ministry of Foreign Affairs, asking for updates on the proceedings.

51.  By 19 October 2012 Slovenia, Jordan and Cyprus had informed the Ministry of Foreign Affairs that they were not willing to accept the applicant.

52.  Between 9 November 2012 and 27 November 2013 nine countries were contacted (Austria, Egypt, Kuwait, Saudi Arabia, Bahrain, Qatar, the United Arab Emirates, Oman and Yemen).

53.  By January 2013 negative responses had been received from twenty-three countries (Estonia, Spain, France, Belgium, the Czech Republic, Slovakia, Lichtenstein, Denmark, Switzerland, Hungary, Moldova, Montenegro, Ukraine, Austria, Norway, the Netherlands, the former Yugoslav Republic of Macedonia, Poland, Turkey, Germany, Serbia, Italy and Bulgaria).

54.  On 21 August and 28 November 2013 the Ministry of Foreign Affairs informed the Aliens Service that Yemen and Oman, respectively, had refused to accept the applicant.

55.  On 27 November 2013 the Ministry of Foreign Affairs asked Kuwait, Saudi Arabia, Bahrain, Qatar and the United Arab Emirates to provide responses to the requests that they agree to accept the applicant.

56.  On 9 December 2013 Qatar refused to accept the applicant.

57.  On 4 March 2014 the Ministry of Foreign Affairs informed the Aliens Service that Kuwait was not willing to accept the applicant.

58.  On 30 April 2014 the United Arab Emirates informed the Ministry of Foreign Affairs that they did not wish to accept the applicant.

59.  On 16 June 2014 and 13 November 2014 the Ministry of Foreign Affairs lodged a request with the Syrian Embassy in Belgrade for Syria to accept the applicant.

60.  On and 14 August 2014 the Aliens Service and the Ministry of Foreign Affairs, respectively, informed the applicant that ten more countries had refused their request (Egypt, Latvia, Lithuania, Greece, Romania, Sweden, Morocco, Croatia, Saudi Arabia and Bahrain).

61.  On 12 and 13 August 2014 the Ministry of Foreign Affairs again contacted the United Arab Emirates.

62.  On 14 November 2014 and 17 February 2015 the Ministry of Foreign Affairs informed the applicant that there had been no new developments concerning the search for a safe third country.

63.  On 18 February and 3 March 2015 the Aliens Service contacted the Ministry of Foreign Affairs, asking for updates concerning the proceedings aimed at finding a safe third country.

64.  At the request of the Aliens Service, on 19 May 2015 the Ministry of Foreign Affairs asked Canada to accept the applicant. On 27 August 2015 Canada refused the request.

65.  On 15 June 2015 the Aliens Service lodged a request with the Turkish Embassy in Sarajevo for the applicant to be accepted by Turkey.

66.  Furthermore, throughout 2015 attempts were made to organise a meeting at Saudi Arabiaembassy in Sarajevo with a view to discussing the possibility of the applicants admission to that country. However, it would appear that the meeting did not take place.

67.  On 12 February 2016 the Aliens Service proposed that the Ministry of Foreign Affairs lodge a request for the applicants admission to KazakhstanOn 22 February 2016 the Ministry of Foreign Affairs informed the Aliens Service that it had asked the BH Embassy in Russia (which also covered Kazakhstan) to lodge such request.

68.  On several occasions the applicants representatives requested access to information concerning the activities undertaken by the authorities with a view to finding a safe third country. Such access was regularly granted and the relevant information provided by the Aliens Service and the Ministry of Foreign Affairs.

5.  Conditions of detention

69.  The Government submitted the following information concerning conditions in the Immigration Centre.

70.  The applicant had been placed in a cell with a surface area of 20.5 square metres in which maximum of four detainees were held at any one time. Thus, each of them had five square metres of personal spaceEach cell had glass window (160 centimetres tall and 120 centimetres wide), sanitary facilitiesdirect access to drinking water, and heatingEach inmate was regularly provided with the necessary toiletries.

71.  Detainees had three meals per day and a schedule of daily activities (sporting activities, medical examinationsleisure time, and so on). The Immigration Centre possessed a library and premises for religious activities and for spending leisure time.

72.  Each detainee had a right to one visit per week. The head of the Immigration Centre could authorismore frequent visits should they be in the interests of the family of the detainee concerned. There were no facilities for conjugal visits.

73.  Throughout his detention the applicant was afforded adequate health care, including several examinations conducted by specialists.

6.  Information submitted by the applicant concerning his Syrian nationality

74.  In his reply to the Governments observations, the applicant submitted a copy of a decision of 8 November 2007, written in Arabic and issued by the Syrian Ministry of Interior, by which his Syrian nationality had been revoked. The applicant also enclosed copy of the certified translation, dated 28 July 2015, of that decision into one of the official languages of Bosnia and Herzegovina.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

A.  The 2008 Aliens Act

75.  Under section 99(2)(b) of the 2008 Aliens Act (Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu, Official Gazette of Bosnia and Herzegovina (OG BH), nos. 36/08 and 87/12)as worded until 30 October 2012, an alien had to be detained if it had been established that he or she constituted a threat to public order or national security, irrespective of whether a deportation order has been issued. Once a deportation order had been issued, the alien concerned could also be detained under section 99(1)(a) of that Act. From 30 October 2012 onwards an alien, in respect of whom it had been established that he or she constituted a threat to public order or national security, could only be detained after a deportation order had been issued (section 99(2) of the Act, as amended in 2012).

76.  Until 30 October 2012 an initial detention order had been valid for thirty days and could have been extended any number of times for up to thirty days at a time. From 30 October 2012 onwards an initial detention order was valid for ninety days (section 100(3) of the Act). It could be extended any number of times for up to ninety days at a time. However, the total period of detention could only exceed 180 days in exceptional circumstances, such as if an alien prevented his or her own removal or if it was impossible to remove an alien within 180 days for other reasons. The total period of detention could not exceed eighteen months continuously, except if it had been established that an alien constituted a threat to public order or national security (section 102 (6)). If it was impossible to remove an alien within eighteen months, a less strict preventive measure could be imposed.

77.  Under section 88(1)(h) of the 2008 Act, the authorities were entitled to issue deportation orders against aliens constituting a threat to public order or national security. Under section 93 of the 2008 Act, once an alien had become subject to expulsion, removal directions were to be issued within seven days. A destination country, together with the manner, the time, and the place of enforcement, were to be specified in the removal directions (section 93(4)).

B.  The 2015 Aliens Act

78.  The 2015 Aliens Act (Zakon o strancima, OG BH, no. 88/05) entered into force on 25 November 2015, replacing the 2008 Act. The provisions relevant to the present case remained the same, except that under section 119, which regulates the detention (with a view to deportation) of an alien in respect of whom it has been established that he or she constitutes a threat to public order or national security, the maximum period of detention cannot exceed eighteen months; no exceptions to this provision are stipulated.

79.  The imposition of preventive measures is regulated by sections 118 and 119 of the Act. A preventive measure restricting liberty of movement to a certain place or area, with the obligation to report to the Aliens Service or police, can be imposed on an alien (i) if, inter alia, it has been established that he or she constitutes a threat to public order or national security, or (ii) for the purpose of his removal from the country (section 118 (2)). Such measure will remain in force until the alienremoval or voluntary departure from the country or for as long as the reasons for that preventive measure persist (section 119 (2)).

C.  The 2005 Secret Data Act

80.  The 2005 Secret Data Act (Zakon o zaštiti tajnih podataka, OG BH, nos. 54/05 and 12/09) entered into force on 17 August 2005. Under section 5 of that Act, the judges of the State Court and the Constitutional Court have access to all levels of classified data without the need to observe any formalities (such as obtaining security clearance or special authorisation) if such access is required for the exercise of their duties.

D.  The 2003 Criminal Procedure Code

81.  Under Article 436 of the 2003 Criminal Procedure Code (Zakon o krivičnom postupku, OG BH, nos. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 and 72/13) a person who has been detained but against whom criminal proceedings were never instituted or were discontinued – or if he or she was acquitted, or if the criminal charges in question were dismissed – has a right to compensation. The same right belongs to a person who has been arrested or detained for a period longer than necessary owing to a mistake or unlawful action on the part of the authorities.

E.  The 2004 Civil Procedure Code

82.  In accordance with Article 21 of the Civil Procedure Code (Zakon o parničnom postupku, OG BH, nos. 36/04, 84/07, 58/13 and 94/16), the State Court has a jurisdiction to examine an action for the protection of personality rights, submitted with or without a compensation claim.

F.  The 1978 Civil Obligations Act

83.  In accordance with section 200 of the 1978 Civil Obligations Act (Zakon o obligacionim odnosima, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 29/78, 39/85, 45/89 and 57/89, and Official Gazette of the Republic of Bosnia and Herzegovina nos. 2/92, 13/93 and 13/94), court shall award compensation for non-pecuniary damage in respect of a breach of personality rights, such as a breach of the right to liberty.

III.  RELEVANT INTERNATIONAL DOCUMENTS

84.  On 26 September 2012 the Committee of Ministers of the Council of Europe, in its supervisory function under the terms of Article 46 § 2 of the Convention, adopted a decision concerning the implementation of the Al Husin judgment (see document no. CM/Del/Dec(2012)1150/6), which reads as follows:

The Deputies

1.  noted that the Court found a potential violation of Article 3 of the Convention in the event of the applicants deportation to Syria;

2.  welcomed the fact that the authorities of Bosnia and Herzegovina have rapidly given assurances that the applicant would not be deported to Syria;

3.  invited the authorities to keep the Committee regularly informed on the developments concerning the identification of a safe third country for the possible deportation of the applicant, including on the assurances obtained from the third country against his repatriation to Syria;

4.  noted that the Parliamentary Assembly of Bosnia and Herzegovina adopted at the first reading legislative amendments in order to ensure that detention of aliens on security grounds will only be possible after a deportation order is issued;

5.  invited the authorities to provide more detailed information on the content of these new legislative amendments.

85.  On 1 February 2017 the Committee of Ministers adopted a resolution deciding to close its examination of the implementation of the Al Husin judgment (see document no. CM/ResDH(2017)28).

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

86.  The applicant contended that his detention had been unlawful and incompatible with Article 5 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(f)  the lawful arrest or detention of a person to prevent his effecting an unauthorised entry into the country or of a person against whom action is being taken with a view to deportation or extradition.”

A.  Admissibility

1.  Whether the applicant may claim to be a “victim”

87.  The Government submitted that on 17 June 2015 the Constitutional Court had found a violation of Article 5 § 1 as regards the period of the applicants detention between 21 March 2013 and 14 March 2014 (see paragraph 43 above). The applicant could therefore no longer claim to be a victim of the alleged violation within the meaning of Article 34 of the Convention in relation to that period.

88.  The applicant disagreed.

89.  The Court reiterates that a decision or measure favourable to the applicant is not in principle sufficient to deprive him of his status as a victim unless the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for, the relevant breach of the Convention (see Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, § 180, ECHR 2006V, and Rooman v. Belgium [GC], no. 18052/11, § 129, 31 January 2019). The redress afforded by the national authorities must be appropriate and sufficient (see Kudić v. Bosnia and Herzegovina, no. 28971/05, § 17, 9 December 2008). Furthermore, the Court has already had occasion to indicate in the context of different Convention Articles that an applicant“victim” status may also depend on the level of compensation awarded at domestic level, where appropriate, or at least on the possibility of seeking and obtaining compensation for the damage sustained, having regard to the facts about which he or she complains before the Court (see Kurić and Others v. Slovenia [GC], no. 26828/06, § 262, ECHR 2012 (extracts)). In respect of a complaint under Article 5 § 1, the Court has held that in specific circumstances it can accept that the existence of a clear and established avenue under domestic law under which an adequate amount of compensation can be claimed may constitute sufficient redress within the meaning of the Courts case-law on Article 34 of the Convention (see Klinkel v. Germany (dec.), no. 47156/16, § 29, 11 December 2018).

90.  Turning to the circumstances of the present case, the Court notes that while the Constitutional Court did not award the applicant any redress, it had expressly acknowledged the breach of his rights under Article 5 § 1 of the Convention with respect to the period of his detention between 21 March 2013 and 14 March 2014. Such acknowledgement opened up the possibility for the applicant of claiming compensation in a separate set of proceedings. The 2003 Civil Proceedings Code provides for an action for the protection of personality rights before the State Court and the general rules of tort law provide for an action for damages for the breach of liberty and other personality rights (see paragraphs 82 and 83 above). In these circumstances, the Court finds that the applicant could reasonably have been expected to turn to the domestic courts to obtain compensation for the acknowledged breach of his rights under Article 5 § 1 of the Convention, rather than turning to this Court to seek confirmation of the already recognised unlawfulness of his detention (see Klinkel, cited above, § 30).

91.  Therefore, the Court upholds the Governments objection and considers that the applicant can no longer claim to be the “victim” of a violation of Article 5 § 1 of the Convention for the purposes of Article 34 of the Convention as regards the period of his detention between 21 March 2013 and 14 March 2014. This part of the application must therefore be rejected in accordance with Article 35 § 4 of the Convention.

2.  Other grounds of inadmissibility

92.  The Court notes that the complaint concerning the period of the applicants detention between 9 July 2012 and 21 March 2013 and between 14 March 2014 until his release on 17 February 2016 is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It furthermore notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties submissions

93.  The applicant argued that he had been detained for more than eight years continually – from 6 October 2008 until 17 February 2016. He furthermore submitted that his removal had been impossible at the beginning of the proceedings and had remained so throughout his detention by virtue of the fact that he had been deemed to constitute a threat to national security – a fact indicated in all requests to third countries to admit him. In such circumstances, it had been clear that no country would have an interest in accepting him on its territory. Furthermore, requests for the applicant to be admitted to other countries had always been sent only a few days before the Aliens Service had been due to examine and extend his detention. Therefore, it was evident that the deportation proceedings had not been pursued with due diligence and that the domestic authorities had not acted in good faith. Moreover, the domestic authorities had contacted the Syrian Embassy in Belgrade in 2014, asking it to accept the applicant, despite their already having guaranteed that he would not be expelled to his country of origin. The applicant furthermore alleged that since 8 November 2007 he had been a stateless person (see paragraph 74 above).

94.  The Government argued that the applicants detention had been ordered, in accordance with domestic law, with a view to deportation (see paragraph 14 above). All the decisions extending his detention had been subject to judicial review before the State Court and the Constitutional Court, respectively. After the Courts judgment of 7 February 2012 (see Al Husin, cited above), the relevant domestic authorities had initiated proceedings to secure the applicants admission to a safe third country. It was evident from the case file that those proceedings had been pursued diligently. Although throughout the applicants detention the domestic authorities had viewed his removal as a realistic prospect, they could not have compelled a third country to accept him.

95.  As regards the applicants submissions regarding the loss of his Syrian nationality, the Government contended that this information had been submitted for the first time in the applicants written observations (see paragraph 74 above). A copy of the decision of 8 November 2007 by which his nationality had allegedly been revoked had never been submitted to the national authorities. While it was unclear when the applicant had obtained that decision, it was evident that he had been aware of it at least since 28 July 2015, when it had been translated into one of the official languages of Bosnia and Herzegovina (see paragraph 74 above). However, before and after that date in all the applicants submissions to the national authorities he had been referred to as a Syrian national.

2.  The Courts assessment

(a)  General principles

96.  Article 5 of the Convention enshrines a fundamental human right, namely the protection of the individual against arbitrary interference by the State with his or her right to liberty. Sub-paragraphs (a) to (f) of Article 5 § 1 contain an exhaustive list of permissible grounds on which persons may be deprived of their liberty and no deprivation of liberty will be lawful unless it falls within one of those grounds. One of the exceptions, contained in sub-paragraph (f), permits the State to control the liberty of aliens within the context of immigration (see Saadi v. the United Kingdom [GC], no. 13229/03, §§ 43 and 64, ECHR 2008).

97.  Article 5 § 1 (f) does not demand that detention be reasonably considered necessary, for example to prevent the individual in question from committing an offence or fleeing. Any deprivation of liberty under the second limb of Article 5 § 1 (f) will be justified, however, only for as long as deportation or extradition proceedings are in progress. If such proceedings are not prosecuted with due diligence, the detention will cease to be permissible under Article 5 § 1 (f). The deprivation of liberty must also be “lawful”. Where the “lawfulness” of detention is at issue, including the question of whether “a procedure prescribed by law” has been followed, the Convention refers essentially to national law and lays down the obligation to conform to the substantive and procedural rules of national law. Compliance with national law is not, however, sufficient: Article 5 § 1 requires in addition that any deprivation of liberty should be in keeping with the purpose of protecting the individual from arbitrariness. It is a fundamental principle that no detention which is arbitrary can be compatible with Article 5 § 1, and the notion of “arbitrariness” in Article 5 § 1 extends beyond lack of conformity with national law, so that a deprivation of liberty may be lawful in terms of domestic law but still arbitrary and thus contrary to the Convention. To avoid being branded as arbitrary, detention under Article 5 § 1 (f) must be carried out in good faith; it must be closely connected to the ground of detention relied on by the Government; the place and conditions of detention should be appropriate; and the length of the detention should not exceed that reasonably required for the purpose pursued (see A. and Others v. the United Kingdom [GC], no. 3455/05, § 164, ECHR 2009).

98.  Lastly, the Court reiterates that the domestic authorities have an obligation to consider whether removal is a realistic prospect and whether detention with a view to removal is from the outset, or continues to be, justified (see Amie and Others v. Bulgaria, no. 58149/08, § 77, 12 February 2013, and Kim v. Russia, no. 44260/13, § 53, 17 July 2014).

(b)  Application to the present case

99.  It is not disputed that the applicants placement in the Immigration Centre amounted to “deprivation of liberty” and that the detention fell within the ambit of sub-paragraph (f) of Article 5 § 1 of the Convention.

100.  The Court notes that the applicant was detained on 6 October 2008 (see paragraph 13 above) and released under a preventive measure on 17 February 2016 (see paragraph 48 above). In its judgment of 7 February 2012 (see Al Husin, cited above) the Court examined the applicants detention during the period between 6 October 2008 and 7 February 2012 and found a violation of Article 5 § 1 with regard to the period during which he had been detained without a deportation order (from 6 October 2008 until 31 January 2011 – see paragraphs 14 and 17 above). Furthermore, the indication made to the Government in the course of those proceedings under Rule 39 of the Rules of Court (namely that the applicant should not be expelled to Syria) remained in force until 9 July 2012, when the judgment became final (see paragraph 17 above; see also Al Husin, cited above, § 92). The Court reiterates in that regard that the Contracting States are obliged under Article 34 of the Convention to comply with interim measures indicated under Rule 39 (see Mamatkulov and Askarov v. Turkey [GC], nos. 46827/99 and 46951/99, §§ 99-129, ECHR 2005I, and Al Husin, cited above, § 67).

101.  Therefore, the period of detention to be considered for the purposes of the present case began on 9 July 2012, when the interim measure was lifted and the domestic authorities initiated proceedings for the applicants removal to a safe third country, and ended on 17 February 2016, when the applicant was released under a preventive measure. The Court has already concluded above that the applicant has lost his victim status in respect of the period of detention between 21 March 2013 and 14 March 2014 (see paragraph 91 above). The relevant period thus lasted from 9 July 2012 until 17 February 2016 with the subtraction of the period covered by the Constitutional Court in respect of which the applicant has lost his victim status.

102.  As to the lawfulness of the detention, the Court notes that the applicants deprivation of liberty was based on section 99 of the 2008 Aliens Act and on section 119 of the 2015 Aliens Act, on security grounds and with a view to deportation (see paragraphs 131475 and 78 above). Accordingly, the applicants detention was in compliance with the letter of the national law.

103.  The salient issue in the present case is whether it can be said that the “action [in question was] taken with a view to deportation” throughout the duration of the applicants detention and, consequently, whether it was justified under Article 5 § 1 (f).

104.  As already stated above (see paragraphs 17 and 100 above), Article 3 prevented the applicants removal to Syria. The Court reiterates that where there are obstacles to deportation to a given country, but where other destinations are in principle possible, detention pending active efforts by the authorities to organise removal to a third country may fall within the scope of Article 5 § 1 (f) (see  M. and Others v. Bulgaria, no. 41416/08, § 73, 26 July 2011). In that connection, the Court notes that from September 2012 the domestic authorities started looking for another State willing to accept the applicant (see paragraph 50 above). The Court further notes that from then until 17 February 2016, when the applicant was released under a preventive measure, the authorities contacted forty-three countries (contrast, Kim, cited above, § 52, and M. and Others v. Bulgaria, cited above, §§ 73 and 74). However, by August 2014 thirty-eight countries had refused to accept the applicant (see paragraphs 515354565758 and 60 above). The Court considers that at the latest from that point in time it must have become clear to the authorities that the attempts to remove the applicant to a safe third country were bound to fail.

105.  After that period, the authorities contacted two new countries (Canada and Kazakhstan – see paragraphs 64 and 67 above) and sent fresh requests to the United Arab Emirates and Turkey (see paragraphs 61 and 65 above). Moreover, there was also a failed attempt to organise a meeting at the Saudi Arabian embassy (see paragraph 65 above).

106.  The applicant was released under a preventive measure only when his detention had exceeded the maximum duration under the new Aliens Act (see paragraph 48 above).

107.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that the grounds for the applicants detention – action taken with a view to his expulsion – did not remain valid for the whole period of his detention owing to the lack of a realistic prospect of his expulsion.

108.  There has accordingly been a violation of Article 5 § 1 (f) of the Convention with regard to the period of the applicants detention after August 2014 until his release on 17 February 2016. There has been no violation of this provision as regards the period of detention from 9 July 2012 until 21 March 2013 and from 14 March 2014 until August 2014.

109.  In view of this conclusion, the Court does not find it necessary to examine whether the proceedings were conducted with due diligence or to consider the applicants claims about his alleged statelessness.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

110.  The applicant contended that the proceedings before the domestic courts in respect of his efforts to challenge his detention had not complied with the requirements of Article 5 § 4, which states:

“Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

A.  Admissibility

111.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It furthermore notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties submissions

112.  The applicant submitted that before the Appeals Chamber of the State Courts judgment of 14 May 2014 (see paragraph 24 above) neither he nor his representatives had had access to any relevant material related to national security; this had rendered completely ineffective the proceedings challenging the lawfulness of his detention, contrary to Article 5 § 4 of the Convention. Furthermore, the open evidence disclosed to him (following the judgment ordering the disclosure thereof) had contained only general allegations, and not any firm evidence. The applicant had never been informed, at least in substance, of the content of the closed evidence; accordingly, he had not been able to prepare his defence adequately.

113.  The Government submitted that the applicant had had the possibility to seek judicial review of the decisions to extend his detention before the State Court and the Constitutional Court (fully independent courts that could have examined all the relevant evidence, both closed and open)Furthermore, following the State Courts judgment of 14 May 2014 (see paragraph 24 above), the applicant had been given access to the part of the national-security-related material that had been declassified (see paragraph 25 above). The open material against him had contained sufficiently detailed allegations for him to be able to effectively challenge them. Moreover, the open evidence had been decisive in determining the lawfulness of the applicants detention.

2.  The Courts assessment

114.  As the Court explained in A. and Others v. the United Kingdom (cited above, § 203), the requirement of procedural fairness under Article 5 § 4 does not impose a uniform, unvarying standard to be applied irrespective of the context, facts and circumstances of the case in question. As a general rule, an Article 5 § 4 procedure must have a judicial character, but it is not always necessary that the procedure be attended by the same guarantees as those required under Article 6 in respect of criminal or civil litigation. The guarantees it provides must be appropriate to the type of deprivation of liberty in question (see Sher and Others v. the United Kingdom, no. 5201/11, § 147, ECHR 2015 (extracts)).

115.  In particular, the authorities must disclose adequate information to enable an applicant to know the nature of the allegations against him and to have the opportunity to lead evidence to refute them. They must also ensure that the applicant or his legal advisers are able effectively to participate in court proceedings concerning continued detention (ibid., § 149).

116.  Turning to the facts of the present case, the Court notes that the applicant was detained with a view to his deportation on national-security grounds. The Court has previously held that in cases concerning matters of strong public interest, an applicants right under Article 5 § 4 to procedural fairness has to be balanced against that interest (see A. and Others v. the United Kingdomcited above, § 217).

117.  The Court notes that in its decision of 17 June 2015 the Constitutional Court found a violation of Article 5 § 1 with regard to the period of the applicants detention from 21 March 2013 until 14 March 2014 because of the failure to disclose evidence related to national security and because of the lack of adequate judicial review of that evidence (see paragraph 43 above). The Court furthermore notes that the Constitutional Court found no violation of Article 5 § 1 as regards the applicantsubsequent detention from 15 March 2014 until 7 June 2015 (see paragraph 43 above). The court took into account the fact that, following the judgment of the Appeals Chamber of the State Court of 14 May 2014 (see paragraph 24 above), the applicant had been given access to that part of the national-security-related evidence that had been declassified. It also held that the subsequent judicial-review proceedings had offered an adequate guarantee that there had been at least prima facie grounds for believing that, if the applicant were at liberty, national security would be put at risk.

118.  The Court furthermore notes that at the hearings before the State Court of 23 May 2014 and of 3 March 2015 (see paragraphs 25 and 36 above) and at the hearing before the Aliens Service of 10 February 2016 (see paragraph 47 above), the applicant was given access to the open evidence against him. At the hearings of 3 June, 28 August and 30 November 2015 the State Court informed the applicant that the National Security Agencys reports did not contain any new information regarding him (see paragraphs 3839 and 40 above).

119.  In A. and Others v. the United Kingdom (cited above) the Court observed generally that, where evidence was to a large extent disclosed and open material played the predominant role in the determination of the grounds for his deprivation of liberty, it could not be said that an applicant had been denied an opportunity effectively to challenge the reasonableness of any suspicions about himIt also noted that even where all or most of the underlying evidence remained undisclosed, if the allegations contained in the open material were sufficiently specific, it should have been possible for an applicant to provide his representatives and special advocate with information with which to refute them, if such information existed, without his having to know the details or sources of the evidence that form the basis of the allegations in question (ibid., § 220).

120.  In the present case the State Court – which was a fully independent court and could examine all the relevant evidence, both closed and open – was best placed to ensure that no material was unnecessarily withheld from the applicant (see, mutatis mutandisSher and Otherscited above, § 153). Although the legal system of the respondent State did not allow for the provision of special advocates, the Court notes nonetheless that the applicant still had the possibility to effectively challenge the allegations against him: he was informed of the legal basis and reasons for his detention; he was given access to the open material and had the opportunity to challenge it; he was legally represented and able to make submissions to the State Court; and he had the possibility (which he used) to seek judicial review at three instances (the State Court, the Appeals Chamber of the State Court and the Constitutional Court).

121.  Furthermore, the allegations contained in the open material were sufficiently specific to allow the applicant to effectively challenge the suspicions against him. An example would be the allegation made that the applicant had been a member of the El Mujahedin unit and one of the leaders of mujahedin community in Donja Bočinja, or the allegations about an attempt to purchase ammunition on specific date and at a specific place. Moreover, the names of the suspected terrorists and their supporters, with whom the applicant had allegedly met, were provided, as well as details concerning the applicantactivities in Bosnia and Herzegovina after the war (see paragraph 25 above).

122.  In the light of the foregoing, the Court considers that the applicant was given a reasonable opportunity to present his case. There has accordingly been no violation of Article 5 § 4 of the Convention.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 5 OF THE CONVENTION

123.  The applicant furthermore complained that he had no enforceable right to compensation, as required by Article 5 § 5. Although his detention during the period between 21 March 2013 and 14 March 2014 had been found to be in breach of Article 5 § 1 by the Constitutional Court in a decision of 17 June 2015, he had not been awarded any compensation. Article 5(5) of the Convention provides:

 “Everyone who has been the victim of arrest or detention in contravention of the provisions of this Article shall have an enforceable right to compensation.”

124.  The Government contested that argument. They argued that the applicant had a right to compensation under Article 436 of the 2003 Criminal Procedure Code (see paragraph 81 above), in connection with section 200 of the 1978 Civil Obligations Act (see paragraph 83 above), but he had failed to used that remedy. Therefore, this complaint should be should be rejected on non-exhaustion grounds.

125.  The Court notes that the domestic remedy envisaged under the 2003 Civil Procedure Code concerns arrests and detention in the context of the criminal proceedings, while the present applicant was detained in the course of the administrative proceedings for his deportation. However, the Court notes that the 2003 Civil Proceedings Code provides for an action for the protection of personality rights, with or without compensation claim, before the State Court, as well as that the general rules of tort law provide for an action for damages for breach of liberty and other personality rights (see paragraphs 82 and 83 above).

126.  The applicant did not contest the effectiveness and availability of this remedy nor did he offer any reason for the failure to use it. In these circumstances, the Court considers that this complaint is inadmissible on non-exhaustion grounds and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention.

IV.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

127.  The applicant complained that the conditions of his detention in the detention centre for aliens had been incompatible with Article 3 of the Convention, which reads as follows:

 “No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

128.  The Government contested that argument.

129.  The Court notes that the applicant did not dispute the facts submitted by the Government concerning conditions in the Immigration Centre (see paragraphs 70-73). Apart from generalvague and unsubstantiated complaints, the applicant did not offer any evidence in support of his allegations (contrast Kim, cited above, §§ 31-35). It follows that this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected, in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

V.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

130.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

131.  The applicant claimed 150,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

132.  The Government submitted that the amount claimed was unjustified and excessive, in particular in view of the amount of just satisfaction awarded in the applicants first case (see Al Husin, cited above, § 87).

133.  The Court accepts that the applicant suffered distress as a result of the breach found and that an award in respect of non-pecuniary damage is therefore justified. Making its assessment on an equitable basis, as required by the Convention, and having regard to the fact that it has already found a violation in the applicants case (see Al Husin, cited above), the Court awards the applicant EUR 9,000 under this head, plus any tax that may be chargeable.

B.  Costs and expenses

134.  As the applicant did not claim costs and expenses, the Court makes no award under this head.

C.  Default interest

135.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Declares the complaint under Article 5 § 1 of the Conventionconcerning the applicants detention between 9 July 2012 and 21 March 2013, and between 14 March 2014 and 17 February 2016 admissible;

2.  Declares the complaint under Article 5 § 4 admissible of the Convention;

3.  Declares the remainder of the application inadmissible;

4.  Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention with regard to the period of the applicants detention after August 2014 until his release on 17 February 2016 and that there has been no violation of that provision as regards the periods of detention from 9 July 2012 until 21 March 2013 and from 14 March 2014 until August 2014;

5.  Holds that there has been no violation of Article 5 § 4 of the Convention;

6.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final, in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 9,000 (nine thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period, plus three percentage points;

7.  Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 25 June 2019, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Marialena TsirliJon                                      Fridrik Kjølbro
Registrar                                                     President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude