Šaranović protiv Crne Gore

Država na koju se presuda odnosi
Crna Gora
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
31775/16
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
05.03.2019
Članovi
5
5-1
5-1-c
Kršenje
5
5-1
5-1-c
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Zakonom propisani postupak
(Čl. 5-1-c) Privođenje lica pred nadležnu sudsku vlast
Tematske ključne reči
borba protiv organizovanog kriminala
lišenje slobode
trajanje pritvora
zakonitost pritvora / lišenja slobode
VS deskriptori
1.5 Član 5. - pravo na slobodu i sigurnost
1.5.2 Zakonitost lišenja slobode
1.5.2.4 Sudski nalog
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnosilac predstavke je rođen 1938. godine i živeo je u Budvi. Žalio se Sudu da je njegov pritvor od 15. novembra do 15. decembra 2014. godine bio nezakonit, da je njegov pritvor mogao trajati najduže šest meseci bez optužnice i da relevantna rešenja o produženju pritvora i odluka Ustavnog suda nisu bili dovoljno obrazloženi. Nakon smrti podnosioca predstavke 11. marta 2017. godine, njegova supruga je izrazila želju da nastavi sa predstavkom pred Sudom.

Nakon ubistva brata podnosioca predstavke u Beogradu, i nakon ubistva X iz zasede u Beogradu (čiji je brat 2010. godine od strane Tužilaštva za organizovani kriminal Srbije označen kao vođa kriminalne organizacije odgovorne inter allia za ubistvo premijera Srbije 2003. godine), 18. jula 2013. godine, Tužilaštvo za organizovani kriminal Srbije otvorilo je istragu u odnosu na podnosioca predstavke i još nekoliko lica u vezi sa ubistvom X. Naredba o sprovođenju istrage je ukazivala da je podnosilac predstavke organizovao ubistvo X jer je smatrao da je brat lica X odgovoran za smrt njegovog brata. Podnosilac predstavke je uhapšen u Crnoj Gori u julu 2013. godine. Viši sud u Podgorici, uz potvrdu Apelacionog suda odbio je izručenje podnosioca predstavke Srbiji. Podnosilac predstavke je pušten iz pritvora 4. aprila 2014. godine, a 8. aprila 2014. godine uhapršen je u Crnoj gori zbog procene da bi mogao da utiče na svedoke i da bi njegovo puštanje na slobodu moglo da remeti javni red i mir. Pritvor mu je produžavan više puta, a Ustavni sud odbio je žalbu podnosioca predstavke, odlukom od 29. maja 2015. godine. Između 26. februara 2015. godine i 23. septembra 2016. Godine podnosilac predstavke je hospitalizovan u Cetinju. Između 17. aprila 2015. godine i 10. avgusta 2016. godine, rok za završetak istrage je produžavan 17 puta, svaki put na po mesec dana, na osnovu zahteva Višeg državnog tužioca. Dana 8. juna 2016. godine protiv podnosioca predstavke i još nekoliko lica u Srbiji je podignuta optužnica zbog kriminalnog udruživanja, a optužnicu je potvrdio Viši sud u Beogradu. Dana 25. jula 2016. godine podnosilac predstavke je uložio ustavnu žalbu na rešenje Višeg suda o produženju pritvora od 11. maja 2016. godine, i odluku Apelacionog suda od 30. maja 2016. godine kojom se ovo rešenje potvrđuje. Podnosilac predstavke pušten je na slobodu 9. decembra 2016. godine, a 11. marta 2017. godine je ubijen ispred svoje kuće sa najmanje 15 hitaca iz automobila u pokretu. Dana 13. aprila 2017. godine Viši sud je obustavio postupak zbog smrti podnosioca predstavke. Optužnica protiv podnosioca predstavke u Crnoj Gori nikada nije stupila na snagu.

Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je utvrdio da supruga podnosioca predstavke ima osnova da nastavi postupak pred Sudom u ime podnosioca predstavke, proglasivši žalbe u vezi zakonitosti pritvora između 16. novembra i 15. decembra 2014. godine prihvatljivim a ostatak predstavke neprihvatljivim. Sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 5 stav 1 (c) Konvencije u vezi sa pritvorom podnosioca predstavke između 16. novembra i 15. decembra 2014. godine, kao i da utvrđivanje povrede predstavlja dovoljno pravično zadovoljenje za nematerijalnu štetu koju je pretrpeo podnosilac predstavke. Utvrđeno je i da tužena država treba da isplati podnosiocu predstavke određeni iznos na ime troškova i izdataka. Preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje je odbijen.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGO ODJELJENJE

PREDMET ŠARANOVIĆ protiv CRNE GORE

(Predstavka br. 31775/16)

PRESUDA

STRAZBUR

 5. mart 2019. godine

Ova presuda će postati pravosnažna pod okolnostima predviđenim članom 44 stav 2 Konvencije. Može biti predmet redakcijske izmjene. 

U predmetu Šaranović protiv Crne Gore, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odjeljenje), na zasijedanju Vijeća u sastavu:

Robert Spano, predsjednik,
Paul Lemmens,
Işıl Karakaş,
Valeriu Griţco,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Ivana Jelić,
Arnfinn Bårdsen, sudije,
i Hasan Bakirci, zamjenik Registrara odjeljenja,

Nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost održanoj 5. februara 2019. godine, donosi sledeću presudu, koja je usvojena tog dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je pokrenut predstavkom (br. 31775/16) koju je Sudu protiv Crne Gore, na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: “Konvencija”) podnio državljanin Crne Gore, g-din Slobodan Šaranović (u daljem tekstu: “podnosilac predstavke”), 2. juna 2016. godine.
  2. Podnosioca predstavke je zastupao g-din G. Rodić, advokat iz Podgorice. Vladu Crne Gore (u daljem tekstu: “Vlada”) je zastupala njihova zastupnica, g-đa V. Pavličić.
  3. Podnosilac predstavke je naveo, konkretno, da je njegov pritvor od 15. novembra do 15. decembra 2014. godine bio nezakonit, da je njegov pritvor mogao trajati najduže šest mjeseci bez optužnice i da relevantna rješenja o produženju pritvora i odluka Ustavnog suda nijesu bili dovoljno obrazloženi. Nakon smrti podnosioca predstavke 11. marta 2017. godine, njegova supruga je izrazila želju da nastavi sa predstavkom pred Sudom (vidjeti stavove 56-59).
  4. Dana 17. januara 2018. godine obavještenje o žalbama koje se odnose na zakonitost i dužinu trajanja pritvora podnosioca predstavke, i na navodni nedostatak obrazloženja rješenja o pritvoru i odluke Ustavnog suda je proslijeđeno Vladi; ostatak predstavke je proglašen neprihvatljivim na osnovu Pravila 54 stav 3 Poslovnika Suda.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Podnosilac predstavke je rođen 1938. godine i živio je u Budvi. 

A. Osnovne informacije 

  1. Dana 8. oktobra 2009. godine brat podnosioca predstavke je ubijen u Beogradu, Srbija. Ubrzo nakon toga, podnosilac predstavke je javno ponudio nagradu za bilo koju relevantnu informaciju.
  2. Dana 29. aprila 2013. godine X je ubijen iz zasjede u Beogradu sa 15 hitaca. Brat lica X je 2010. godine od strane Tužilaštva za organizovani kriminal Srbije označen kao vođa kriminalne organizacije odgovorne za, inter alia, ubistvo premijera Srbije 2003.
  3. Dana 18. jula 2013. godine Tužilaštvo za organizovani kriminal Srbije je otvorilo istragu u odnosu na podnosioca predstavke i još nekoliko lica u vezi sa ubistvom X. Naredba o sprovođenju istrage je ukazivala da je podnosilac predstavke organizovao ubistvo X jer je smatrao da je brat lica X odgovoran za smrt njegovog brata. Nepoznatog datuma između 18. i 26. jula 2013. godine podnosilac predstavke je uhapšen u Crnoj Gori.
  4. Dana 26. jula 2013. godine Ministarstvo pravde Srbije je zatražilo izručenje podnosioca predstavke Srbiji zbog sumnje da je počinio teško ubistvo. Dana 29. januara 2014. godine Viši sud u Podgorici je odbio zahtjev, a tu odluku je potvrdio Apelacioni sud. Nepoznatog datuma u februaru 2014. godine podnosilac predstavke je pušten iz pritvora. Dana 4. aprila 2014. godine Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore je odobrilo krivično gonjenje podnosioca predstavke u Crnoj Gori. 

B.     Pritvor podnosioca predstavke 

  1. Dana 8. aprila 2014. godine podnosilac predstavke je uhapšen u Crnoj Gori. Odluka se zasnivala na procjeni da je mogao da utiče na svjedoke i da bi njegovo puštanje na slobodu moglo ozbiljno da poremeti javni red i mir. Takođe je uzeta u obzir ozbiljnost djela za koje je osumnjičen i ozbiljnost zaprijećene kazne.
  2. Dana 9. aprila 2014. godine Više državno tužilaštvo je donijelo naredbu o sprovođenju istrage u odnosu na podnosioca predstavke zbog osnovane sumnje da je počinio teško ubistvo putem podstrekavanja.
  3. Dana 10. aprila 2014. godine podnosioca predstavke je saslušao istražni sudija Višeg suda u Podgorici. On je izjavio, inter alia, da nije imao bilo kakvog razloga niti bilo kakvu mogućnost da utiče na ostale osumnjičene s obzirom da su se oni nalazili u pritvoru pod posebnim režimom u Beogradu. Takođe je izjavio da je bio u ekstradicionom pritvoru sedam mjeseci i da javnost nije bila uznemirena nakon njegovog puštanja na slobodu. Takođe je izjavio da nije pobjegao, niti je imao razloga da to učini, i da njegova supruga i maloljetno dijete žive takođe u Crnoj Gori. Ponudio je da preda svoj pasoš i da plati jemstvo kao zamjenu za pritvor.
  4. Istog dana istražni sudija je odredio pritvor podnosiocu predstavke računajući od 8. aprila 2014. godine, u trajanju od najduže mjesec dana, zbog osnovane sumnje da je počinio teško ubistvo putem podstrekavanja, za koje je predviđena zatvorska kazna od deset godina ili više. Pritvor je određen na osnovu člana 175 stav 1 tačke (2) i (4) Zakonika o krivičnom postupku (u daljem tekstu: “ZKP”; vidjeti donji stav 44). U rješenju je navedeno da podnosilac predstavke može da utiče na svjedoke. Takođe je uzet u obzir način na koji je krivično djelo počinjeno, da je motiv bila osveta i da bi puštanje na slobodu podnosioca predstavke moglo da izazove revolt stanovništva i da predstavlja prijetnju javnom redu i miru. U smislu svega gore navedenog smatrano je neprihvatljivim da podnosilac predstavke ostane na slobodi tokom postupka.
  5. Dana 15. i 24. aprila 2014. godine Viši sud, na zasijedanju vijeća od troje sudija, odbio je žalbe na rješenje o pritvoru koje su uložili podnosilac predstavke i njegovi zastupnici. Sud se pozvao na iste razloge i utvrdio da nije bilo povrede člana 5 Konvencije.
  6. Pritvor podnosioca predstavke je dalje produžen 7. maja, 6. juna, 7. jula, 4. avgusta i 5 septembra 2014. godine, svaki put na po mjesec dana, na osnovu člana 175 stav 1 tačke (2) i (4) ZKP-a. Obrazloženje je bilo isto kao ranije: postojala je osnovana sumnja da je podnosilac predstavke počinio navedeno krivično djelo; ukoliko bude pušten na slobodu može uticati na svjedoke, s obzirom da je istraga bila u toku i da je trebalo da bude saslušano još nekoliko svjedoka; zakonska kazna za navedeno krivično djelo je deset godina zatvora ili više, koje djelo je naročito teško zbog motiva – osveta – i njegovih posljedica – smrt X; i da su postojale izuzetne okolnosti koje su ukazivale da bi njegovo puštanje na slobodu predstavljalo značajnu prijetnju za javni red i mir s obzirom da su mediji opširno izvještavali o smrti X.
  7. Odlukom od 20. juna 2014. godine Apelacioni sud je potvrdio rješenja od 7. maja i 6. juna 2014. godine. Sud je takođe ispitivao zdravstveno stanje i porodičnu situaciju podnosioca predstavke i smatrao da oni nijesu od uticaja. Na rješenja od 7. jula, 4. avgusta i 5. septembra 2014. godine nije bila dozvoljena žalba.
  8. Dana 7. oktobra 2014. godine, Viši državni tužilac je podigao optužnicu protiv podnosioca predstavke zbog teškog ubistva putem podstrekavanja i zbog kriminalnog udruživanja. Istog dana, Viši sud je produžio pritvor “do dalje odluke suda”. Dana 16. oktobra 2014. godine Apelacioni sud je ukinuo rješenje Višeg suda.
  9. Dana 17. oktobra 2014. godine Viši sud je produžio pritvor podnosiocu predstavke “do dalje odluke suda” na osnovu člana 175 stav 1 tačka (4) ZKP-a. Pozvao se na iste razloge kao i ranije i dodao da, ukoliko bude pušten na slobodu, podnosilac predstavke može da pobjegne. Smatrao je da je pritvor proporcionalan težini predmetnog krivičnog djela, uzimajući u obzir “sve okolnosti predmeta”, i da se svrha pritvora iz člana 175 stav 1 tačka (4) ne može postići drugim, manje restriktivnim mjerama.
  10. Dana 22. oktobra 2014. godine Viši sud je vratio optužnicu tražeći dopunu istrage u odnosu na krivično djelo kriminalno udruživanje.
  11. Dana 31. oktobra 2014. godine Apelacioni sud je odbio žalbe koje su uložili podnosilac predstavke i njegovi zastupnici na rješenje o produženju pritvora od 17. oktobra 2014. godine. Smatrao je da je obrazloženje Višeg suda jasno i detaljno, uz izuzetak nalaženja da podnosilac predstavke može da pobjegne, što je bila očigledna omaška, ali je smatrao da to nije od značaja za zakonitost njegovog daljeg pritvora. Takođe je utvrdio da ono što je bilo relevantno za zakonitost daljeg pritvora podnosioca predstavke jeste da optužnica mora biti podignuta u roku od šest mjeseci, što je ispunjeno s obzirom da je istraga započela 9. aprila 2014. godine, a optužnica je podignuta 7. oktobra 2014. godine. Nije bilo od značaja to što je optužnica vraćena, ili što je podignuta za dva krivična djela dok je pritvor podnosioca predstavke produžavan u odnosu na samo jedno od ta dva. Sud je “takođe razmatrao ... lične i porodične okolnosti [ponosioca predstavke] ... i ... ostale navode, ali je našao ... da nijesu od uticaja”.
  12. Dana 13. novembra 2014. godine, Više državno tužilaštvo je donijelo naredbu o dopuni istrage, konkretno u odnosu na kriminalno udruživanje.
  13. Dana 15. decembra 2014. godine podnosilac predstavke se obratio zatvorskoj upravi i tražio puštanje na slobodu. On je tvrdio da njegov pritvor nije bio ispitan nakon isteka perioda od 30 dana, te da je shodno tome bio nezakonit od 15. novembra 2014. godine. Pozvao se na član 179 stav 2 ZKP-a (vidjeti donji stav 47).
  14. Istog dana, 15. decembra 2014. godine, Viši sud je produžio njegov pritvor “do donošenja dalje odluke suda” na osnovu člana 175 stav 1 tačka (4) ZKP-a. U rješenju je navedeno da istraga još uvijek nije okončana, a s obzirom da se podnosilac predstavke nalazi u pritvoru, sud je, po službenoj dužnosti, na osnovu člana 179 stav 2 ZKP-a ispitao njegov dalji pritvor. Navodeći iste razloge kao i ranije, a naročito da bi puštanje na slobodu podnosioca predstavke predstavljalo ozbiljnu prijetnju za javni red i mir,  sud je smatrao da postoje dovoljni razlozi koji opravdavaju produženje pritvora. Sud je takođe smatrao da se pritvor ne može zamijeniti nekom drugom, manje restriktivnom mjerom.
  15. U periodu između 19. i 22. decembra 2014. godine, podnosilac predstavke je uložio žalbu na ovo rješenje. Tvrdio je, konkretno, da sud nije ispitao u roku od 30 dana da li su i dalje postojali razlozi za njegov pritvor, i kada je to uradio, samo je kopirao ranije obrazloženje bez stvarnog ispitivanja šta bi tačno poremetilo javni red i mir, s obzirom na to da se ništa nije dogodilo kada je pušten na slobodu nakon sedmomjesečnog ekstradicionog pritvora. Tvrdio je da je ovo bilo u suprotnosti i sa nacionalnim zakonodavstvom i sa članom 5 Konvencije.
  16. Dana 25. decembra 2014. godine Apelacioni sud je odbio žalbe. Utvrdio je da je na osnovu člana 179 stav 2 ZKP-a sud imao obavezu da ispita da li razlozi za pritvor i dalje postoje i da donese novo rješenje kojim se produžava ili ukida pritvor svakih 30 dana prije nego što je optužnica stupila na snagu, i svakih dva mjeseca nakon što je optužnica stupila na snagu. Ipak, propust suda da to uradi u predviđenom roku ni u kom slučaju ne znači da je pritvor prekinut. Takođe je utvrdio da je pritvor podnosioca predstavke bio zakonit, jer je optužnica podignuta u roku od šest mjeseci. Nije bilo relevantno da je vraćena i zahtijevana dalja istraga.
  17. Nepoznatog datuma, očigledno između decembra 2014. godine i 8. januara 2015. godine, podnosilac predstavke je uložio ustavnu žalbu. Pozvao se na članove 29 i 30 Ustava, član 177 ZKP-a (vidjeti donje stavove 38-39 i 46) i članove 5, 6 i 13 Konvencije. Tvrdio je, inter alia;: (a) da su sudovi propustili da ispitaju njegov pritvor i donesu relevantno rješenje u roku od 30 dana; (b) da je njegov pritvor već trajao duže od osam mjeseci a da optužnica nije stupila na snagu iako je zakonsko ograničenje šest mjeseci; (c) da su rješenja o produženju njegovog pritvora bila nedovoljno obrazložena, da su obrazloženja bila identična, samo kopirana sa jednog rješenja na drugo, a razlozi sadržani u prvom rješenju o pritvoru više ne mogu biti dovoljni. Konkretno, sud nije uzeo u obzir ukupnu dužinu trajanja njegovog pritvora ili njegove lične okolnosti – da je imao 77 godina u tom trenutku, da je imao maloljetnu ćerku, da je imao ozbiljne zdravstvene probleme, da nikada ranije nije bio osuđivan i da je bio ugledni građanin. Takođe, u rješenjima nije bilo navedeno koliko će pritvor trajati, što ih čini proizvoljnim a njegovo lišavanje slobode nezakonitim. Podnosilac predstavke se pozvao, inter alia, na presude Letellier protiv Francuske, 26. jun 1991. godine, Serija A br. 207; Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, Serija A no. 225; i Jablonski protiv Poljske, br. 33492/96, 21. decembar 2000. godine.
  18. Dana 29. maja 2015. godine Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu podnosioca predstavke, koja odluka mu je uručena 9. januara 2016. godine. Ovaj sud je smatrao da su neutemeljeni navodi podnosioca predstavke koji se odnose na to da njegov pritvor nije bio ispitivan u zakonski predviđenom roku i da optužnica nije stupila na pravnu snagu. Priznao je da je razumna sumnja conditio sine qua non, ali da nakon nekog vremena više nije dovoljna. Ipak, utvrdio je da su Viši sud i Apelacioni sud ispitivali postojanje razumne sumnje, procjenjivali postojeće dokaze i druge okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora, upućujući koji dokazi su uzeti u obzir i dajući jasno i precizno objašnjenje za njihovo prihvatanje. Stoga, osporena rješenja su obrazložena, kod njih nije bilo proizvoljnosti, pa stoga nije bilo ni povrede člana 5. 

C.     Ostale relevantne činjenice 

  1. Pritvor podnosioca predstavke je dalje produžavan 15. januara, 30. januara, 2. marta, 2. aprila, 4. maja, 4. juna, 6. jula, 6. avgusta, 10. septembra, 9. oktobra, 9. novembra i 9. decembra 2015. godine, 11. januara, 11. februara, 11. marta, 11. aprila, 11. maja, 13. juna, 15. jula, 25. jula, 1. septembra, 4. oktobra i 4. novembra 2016. godine. Rješenja od 11. marta, 11. aprila i 15. jula nijesu uključena u spise predmeta. Svim ostalim rješenjima pritvor je produžavan “do dalje odluke suda” i dati su isti razlozi za pritvor kao ranije. Sva ova rješenja je potvrdio Apelacioni sud. Ovaj sud je eksplicitno utvrdio da jednom kada se podigne optužnica a zatim vrati, pritvor se produžava ili ukida na osnovu člana 179 stav 2 ZKP-a.
  2. Dana 29. januara 2015. godine Viši državni tužilac je podigao optužnicu protiv podnosioca predstavke zbog teškog ubistva putem podstrekavanja i zbog kriminalnog udruživanja. Dana 13. februara 2015. godine Viši sud je vratio optužnicu, tražeći dopunu istrage.
  3. Između 26. februara 2015. godine i 23. septembra 2016. godine podnosilac predstavke je hospitalizovan u Cetinju. Hospitalizovan je ponovo 28. novembra 2016. godine. U spisima predmeta se ne nalaze informacije o tome kada je otpušten iz bolnice.
  4. Između 17. aprila 2015. godine i 10. avgusta 2016. godine, rok za završetak istrage je produžavan 17 puta, svaki put na po mjesec dana, na osnovu zahtjeva Višeg državnog tužioca.
  5. Dana 8. juna 2016. godine protiv podnosioca predstavke i još nekoliko lica u Srbiji je podignuta optužnica zbog kriminalnog udruživanja. Dana 15. jula 2016. godine optužnicu je potvrdio Viši sud u Beogradu.
  6. Dana 22. jula 2016. godine Viši državni tužilac u Podgorici je podigao treću optužnicu protiv podnosioca predstavke zbog teškog ubistva putem podstrekavanja i zbog kriminalnog udruživanja. Dana 19. oktobra 2016. godine optužnica je vraćena radi dopune istrage.
  7. Dana 25. jula 2016. godine podnosilac predstavke je uložio ustavnu žalbu na rješenje Višeg suda o produženju pritvora od 11. maja 2016. godine, i odluku Apelacionog suda od 30. maja 2016. godine kojom se ovo rješenje potvrđuje. Pozvao se, inter alia, na članove 5, 6 i 13 Konvencije. Tvrdio je da je Sud utvrdio povredu člana 5 u predmetu koji je istovjetan sa njegovim i pozvao se na presudu Mugoša protiv Crne Gore, 76522/12, 21. jun 2016. godine. Žalio se ponovo na nezakoniti pritvor konkretno između 15. novembra i 15 decembra 2014. godine, i na svih 25 rješenja o produženju pritvora jer nijesu bila dovoljno obrazložena, a obrazloženja su kopirana sa jednog rješenja na drugo. Izgleda da je postupak odlučivanja po ustavnoj žalbi još uvijek u toku.
  8. Dana 9. decembra 2016. godine pritvor podnosioca predstavke je ukinut i on je pušten na slobodu. Viši sud je našao da više ne postoje razlozi za njegovo zadržavanje u pritvoru. Taj sud je uzeo u obzir dotadašnje trajanje pritvora, činjenicu da je optužnica vraćena treći put i da nije bilo sigurno kada će, i da li će uopšte stupiti na snagu, i našao da podnosilac predstavke ne treba da snosi posljedice toga. Takođe je uzeo u obzir da pritvor može trajati najduže tri godine, kao i član 6 Konvencije. Ovo rješenje je potvrdio Apelacioni sud 14. decembra 2016. godine.
  9. Dana 11. marta 2017. godine podnosilac predstavke je ubijen ispred njegove kuće sa najmanje 15 hitaca ispaljenih iz vozila u pokretu.
  10. Dana 13. aprila 2017. godine Viši sud je obustavio postupak zbog smrti podnosioca predstavke. Optužnica protiv podnosioca predstavke u Crnoj Gori nikada nije stupila na snagu.

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA 

A.     Ustav Crne Gore iz 2007. godine (objavljen u “Sl. listu CG”, br. 01/07) 

  1. U članu 29 su navedeni detalji koji se odnose na pravo na slobodu. Predviđeno je da je lišavanje slobode dopušteno samo iz razloga i u skladu sa postupkom koji je predviđen zakonom. Nezakonito lišavanje slobode je kažnjivo.
  2. Član 30 sadrži detalje u vezi sa pritvorom. Konkretno, u stavu 4 je predviđeno da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće moguće vrijeme.
  3. Članom 32 je predviđeno pravo na pravično suđenje.
  4. Ustav je stupio na snagu 22. oktobra 2007. 

B.     Zakonik o krivičnom postupku iz 2009. godine (Objavljen u “Sl. listu CG”, br. 057⁄09, 049⁄10, 047⁄14, 002⁄15, 035⁄15, 058⁄15 i 028⁄18) 

  1. Članom 15 je predviđena, inter alia, obaveza sudova da sprovedu postupak bez odlaganja, i da svedu trajanje pritvora na minimum.
  2. Članom 174 stav 2 je predviđena obaveza svih organa uključenih u krivični postupak da postupaju sa naročitom hitnošću ukoliko se optuženi nalazi u pritvoru.
  3. Članom 175 stav 1 je predviđeno da se pritvor može odrediti ukoliko postoji osnovana sumnja da je optuženi počinio krivično djelo:

“...

(2) ako postoje okolnosti koje ukazuju da će ... ometati postupak uticanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače...;

[...]

(4) za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i koje je posebno teško zbog načina izvršenja ili posljedica, i ako postoje posebne okolnosti koje ukazuju da bi osoba ozbiljno prijetila održavanju javnog reda i mira.”

Od 16. januara 2015. godine dio člana 175 stav 1 tačka (4) je prestao da bude na snazi, naročito dio “i ako postoje posebne okolnosti koje ukazuju da bi osoba ozbiljno prijetila održavanju javnog reda i mira.” Od 14. avgusta 2015. godine relevantni dio navedenog člana predviđa pritvor kada je neophodan za neometano sprovođenje postupka i ako je krivično djelo posebno teško zbog načina izvršenja ili posljedica, i za koje lice može biti osuđeno na 10 godina ili više.

  1. Članom 176 stav 2 je predviđeno da rješenje o pritvoru mora sadržati, inter alia, period trajanja pritvora.
  2. Član 177 određuje detalje koji se odnose na pritvor tokom istrage. Predviđeno je da okrivljeni može biti pritvoren najduže jedan mjesec na osnovu odluke istražnog sudije. Nakon isteka tog roka okrivljeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora. Na predlog državnog tužioca sud može produžiti pritvor još dva mjeseca. Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina, vijeće Vrhovnog suda može, na obrazloženi predlog državnog tužioca, iz važnih razloga, produžiti pritvor najduže za još tri mjeseca. Ako se do isteka ovih rokova ne podigne optužnica, okrivljeni će se pustiti na slobodu.
  3. Članom 179 su predviđeni detalji koji se odnose na pritvor nakon podizanja optužnice. Stavom 1 ovog člana je predviđeno, inter alia, da pritvor može trajati najduže tri godine od podizanja optužnice do donošenja prvostepene presude. Članom 179 stav 2 je predviđeno da je vijeće dužno, po predlogu stranaka ili po službenoj dužnosti, da ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rješenje o produženju ili ukidanju pritvora po isteku svakih trideset dana do stupanja optužnice na pravnu snagu, a svaka dva mjeseca nakon stupanja optužnice na pravnu snagu.
  4. Članovima 290 i 291 je predviđeno da će državni tužilac podići optužnicu u roku od 15 dana nakon okončanja istrage, i da kada se okonča istraga, postupak može da se sprovodi samo na osnovu optužnice.
  5. Članom 292 stav 2 je predviđeno da se optužnicom može predložiti produženje pritvora, ali da tužilac mora učiniti izvjesnim da se drugim mjerama ne može postići cilj zbog kojeg se predlaže produženje pritvora.
  6. Članom 293 stav 6 je omogućeno da sud vrati optužnicu zbog, inter alia, dopune istrage. Tužilac ima dva mjeseca da je sprovede. Na zahtjev tužioca i iz opravdanih razloga ovaj vremenski rok može biti produžen.
  7. Ovaj Zakonik je stupio na snagu 1. septembra 2011. godine i dopunjen je, inter alia, u januaru i avgustu 2015. godine (vidjeti gornji stav 44).

C.     Praksa Ustavnog suda 

  1. Dana 20. juna 2011. godine Ustavni sud je prihvatio ustavnu žalbu koju su podnijeli R.K. i D.M. (Už-III br. 348⁄11). Utvrdio je, inter alia, da Viši sud nije produžio njihov pritvor u zakonskom roku i da Apelacioni sud nije odlučio u zakonskom roku o njihovoj žalbi na rješenje o produženju pritvora, i da neusaglašenost sa nacionalnim zakonodavstvom vodi do povrede člana 5 Konvencije. Pri tom, sud se pozvao na presudu Van der Leer protiv Holandije (21. februar 1990. godine, stav 22, Serija A 170-A). Ova odluka je objavljena u “Sl. listu CG”, br. 30⁄11 od 22. juna 2011. godine.
  2. Dana aprila 2012. godine Ustavni sud je odbio ustavnu žalbu N.M. (Už-III br. 152⁄12). Smatrao je da sudovi imaju obavezu da svaka dva mjeseca ispitaju da li postoje razlozi za produženje pritvora i, zavisno od okolnosti, da ga produže ili ukinu. Nije bila obaveza suda da navede koliko dugo će pritvor trajati, s obzirom na obavezu da kontrolišu trajanje pritvora svaka dva mjeseca. Ipak, ovi zakonski rokovi nijesu bili obavezujući i činjenica da je rješenje donijeto nakon dva mjeseca i četiri dana ne može  biti odlučujuća da se donese zaključak da je povrijeđeno pravo na slobodu žalioca.

D.     Relevantni pravni stav Vrhovnog suda 

  1. Dana 24. juna 2013. godine Vrhovni sud je zauzeo pravni stav da nakon što optužnica bude vraćena i tražena dopuna istrage, dalji pritvor treba odrediti na osnovu člana 179 ZKP-a.
  2. Dana 17. januara 2017. godine Vrhovni sud je zauzeo pravni stav da nacionalni sudovi moraju da se dosljedno pridržavaju rokova za kontrolu pritvora iz člana 179 stav 2 ZKP-a i da prekoračenje navedenih rokova ima za posljedicu povredu prava na slobodu i bezbjednost ličnosti.

 

PRAVO

I SMRT PODNOSIOCA PREDSTAVKE 

  1. Dana 11. marta 2017. godine, podnosilac predstavke je ubijen. Dana 30. marta 2017. godine supruga podnosioca predstavke je obavijestila Sud da želi da nastavi sa postupkom koji je pokrenuo njen pokojni suprug.
  2. Vlada nije imala komentare u ovom smislu.
  3. Sud je napravio razliku između predstavki gdje je direktna žrtva preminula prije podnošenja predstavke Sudu i onih gdje je on ili ona preminuo nakon što je predstavka podnijeta, kao što je slučaj u konkretnoj predstavci, koju je podnijela sama žrtva. U ovim predmetima Sud je prihvatio da bliski rođaci, članovi uže porodice ili nasljednici mogu u  suštini nastaviti sa predstavkom, pod pretpostavkom da imaju dovoljno pravnog interesa u predmetu (vidjeti Provenzano protiv Italije, br. 55080/13, stav 96, 25. oktobar 2018. godine, i izvori tamo citirani). Nije samo materijalni interes taj koji nasljednici preminulog podnosioca predstavke mogu imati u svojoj namjeri da nastave sa predstavkom. Slučajevi o ljudskim pravima pred Sudom uopšteno takođe imaju i moralnu dimenziju, i lica bliska podnosiocu predstavke mogu na osnovu toga imati pravni interes da obezbijede da pravda bude zadovoljena, čak i nakon smrti podnosioca predstavke (vidjeti Malhous protiv Republike Češke (odl.) [VV], br. 33071/96, ECHR 2000-XII). Stoga, u predmetima gdje je direktna žrtva preminula nakon podnošenja predstavke, odlučujući faktor nije da li su predmetna prava prenosiva na nasljednike koji žele da nastave sa predstavkom, već da li osoba koja želi da nastavi sa postupkom može imati pravni interes da traži da Sud odluči u predmetu na osnovu želje podnosioca predstavke da koristi pojedinačno i lično pravo da podnese predstavku Sudu (vidjeti Ergezen protiv Turske, br. 73359/10, stavovi 27 i 29, 8. april 2014. godine).
  4. Na osnovu toga, Sud je prihvatio da g-đa Šaranović, kao supruga podnosioca predstavke, ima pravni interes da nastavi postupak u njegovo ime (vidjeti Vaščenkovs protiv Letonije, br. 30795/12, stav 29, 15. decembar 2016. godine, i izvori tamo citirani). Na osnovu toga, Sud smatra da ona ima osnova da nastavi sa postupkom pred Sudom u ime podnosioca predstavke. Ipak, tekst presude će se odnositi na pokojnog g-dina Šaranovića kao “podnosioca predstavke”.

II NAVODNA POVREDA ČLANOVA 5 I 6 KONVENCIJE 

  1. Podnosilac predstavke se žalio na osnovu člana 5 Konvencije. Tvrdio je, konkretno, da: (a) je njegov pritvor od 15. novembra do 15. decembra 2014. godine bio nezakonit jer nije bilo rješenja o pritvoru za taj period zbog propusta domaćih sudova da ispitaju njegov pritvor u roku od 30 dana; u svakom slučaju, pritvor je mogao trajati najduže šest mjeseci bez optužnice, ali je u njegovom slučaju trajao više od dvije godine a da optužnica nije stupila na snagu; (b) su rješenja kojima je produžavan pritvor koji je trajao duže od dvije godine, bila nedovoljno obrazložena. Posebno, sudovi su propustili da zaista ispitaju da li su postojali razlozi za njegov pritvor, već su kopirali obrazloženje sa jednog rješenja na drugo.
  2. Podnosilac predstavke se takođe žalio na osnovu člana 6 Konvencije da odluka Ustavnog suda od 29. maja 2015. godine nije sadržala obrazloženje u vezi sa njegovim žalbama, pa da na osnovu toga nije imao na raspolaganju djelotvorni pravni lijek.
  3. Vlada je osporila ove navode.
  4. U relevantnom dijelu članova 5 i 6 Konvencije na koje se pozvao podnosilac predstavke, navedeno je kako slijedi:

Član 5

“1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

...

(c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon krivičnog djela pobjegne;

...

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.”

Član 6

“1. Prilikom utvrđivanja ... osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...]”.

1. Član 5 stav 1 (c) Konvencije

a) Podnesci stranaka

i) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da postoji jasna razlika između toga da li je optužnica podnijeta sudu i da li je stupila na snagu. Režim pritvora je definisan time da li je optužnica podnijeta sudu. Jedino ograničenje koje zakonodavstvo predviđa jeste da pritvor može trajati najduže tri godine od podizanja optužnice do donošenja prvostepene presude. Jednom kada se optužnica vrati radi dopune istrage, o daljem pritvoru se odlučuje na osnovu člana 179 ZKP-a (vidjeti gornji stav 54), odnosno pritvor mora biti ispitivan svakih trideset dana prije nego što optužnica stupi na snagu, a svaka dva mjeseca nakon što stupi na snagu. Vlada je tvrdila da sudovi nijesu bili u obavezi da navedu koliko će dugo pritvor trajati, s obzirom na njihovu obavezu periodičnog ispitivanja da li razlozi za pritvor još uvijek postoje. Ipak, ovi vremenski rokovi nijesu bili prekluzivni. Ovi rokovi su samo bili ograničenja u okviru kojih postojeća rješenja moraju svaki put da budu ispitivana, a rješenje o produženju pritvora ne predstavlja novo rješenje o pritvoru svaki put kada prethodno istekne. Stoga, ne može se smatrati da je pritvor istekao ili da je bio nezakonit ukoliko ispitivanje nije obavljeno u zakonom predviđenom roku. Vlada “nije osporavala činjenicu da za određeni vremenski period nije [bilo] pisanog obavještenja o rješenju o produženju pritvora domaćeg suda”.

ii) Podnosilac predstavke

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da su sudovi bili obavezni da ispitaju njegov pritvor svakih trideset dana s obzirom da optužnica nije stupila na snagu, tj. najkasnije do 15. novembra 2014. godine. Vremenski rokovi u okviru kojih su sudovi bili obavezni da ispitaju pritvor su bili prekluzivni a ne indikativni. Tvrdnja Vlade da rješenje o produženju pritvora ne predstavlja novo rješenje je apsurdna. U članu 179 stav 2 je navedeno da sud ima obavezu da donese rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Ovo nužno podrazumijeva da svako takvo rješenje predstavlja novu odluku o pritvoru. Sa svakim novim rješenjem sud iznova ispituje da li i dalje postoje razlozi za pritvor i mora da utvrdi razloge za njegovo produženje. Na osnovu toga, njegov pritvor je prestao da bude zakonit na dan kada je trebalo da bude ispitan, i svaki dalji pritvor se mora proglasiti nezakonitim. Stoga, on je proveo 30 dana u pritvoru bez bilo kakvog rješenja u tom smislu, u suprotnosti sa članom 5 stav 1 Konvencije. Pozvao se na presudu Mugoša protiv Crne Gore, br. 76522/12, 21. jun 2016.
  2. Podnosilac predstavke je dalje tvrdio da u fazi istrage pritvor može trajati šest mjeseci, nakon čega se postupak nastavlja na osnovu optužnice. Ukoliko je optužnica vraćena tužilac ima dva mjeseca da sprovede dopunu istrage. Ovi vremenski rokovi nijesu prekluzivni i mogu biti produženi zbog izuzetnih razloga. Ipak, sigurno je da je namjera zakonodavca bila da spriječi tužioce da odugovlače postupak sprovođenjem beskrajne istrage.
  3. U njegovom slučaju, tužilac je podigao optužnicu jedan dan prije isteka šesto-mjesečnog perioda, pa je na osnovu toga formalno postupio u skladu sa zakonskim rokom. Ipak, optužnica je prvenstveno podignuta sa ciljem da se on zadrži u pritvoru. Konkretno, optužnica je vraćana tri puta, ni jednom nije stupila na snagu, a vremenski rok za dopunu istrage je produžavan šesnaest puta, čime je dodatna istraga trajala dvije godine i dva mjeseca. Od kad je podignuta prva optužnica donijeto je više od dvadeset rješenja o produženju njegovog pritvora.

b) Relevantni principi

  1. Relevantni principi u ovom smislu su dati u presudi Mooren protiv Njemačke [VV], br. 11364/03, stav 72, 9. jul 2009. godine. Konkretno, izrazi „zakonito” i „u skladu sa zakonom propisanim postupkom” upotrijebljeni u članu 5 stav 1 Konvencije u biti upućuju natrag na domaće pravo te navode na obavezu postupanja u skladu s njegovim materijalnim i procesnim pravilima. Iako je prvenstveno na domaćim organima, posebno sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, drugačije je u odnosu na predmete gdje na osnovu člana 5 stav 1 nepoštovanje domaćeg prava povlači za sobom povredu Konvencije. U takvim slučajevima, Sud može i treba da koristi određeno ovlašćenje da ispita da li je domaće pravo sprovedeno (vidjeti, među ostalim izvorima, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 10. jun 1996. godine, stav 41, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-III; Douiyeb protiv Holandije [VV], br. 31464/96, stavovi 44-45, 4. avgust 1999. godine i Mooren, gore citirana, stav 73).
  2. Ipak, “zakonitost” pritvora na osnovu domaćeg zakona jeste primarni, ali ne uvijek i odlučujući element. Sud mora dodatno biti zadovoljen da je pritvor tokom razmatranog perioda bio u skladu sa članom 5 stav 1, a to je da se spriječi da lica budu lišena slobode na proizvoljnoj osnovi. Sud, štaviše, mora utvrditi da li je sam domaći zakon u skladu sa Konvencijom, uključujući opšte principe tamo izražene ili implicirane (vidjeti, na primjer, X protiv Finske, br. 34806/04, stav 148, ECHR 2012 (izvodi); Bik protiv Rusije, br. 26321/03, stav 30, 22. april 2010. godine; i Winterwerp protiv Holandije, 24. oktobar 1979. godine, stav 45, Serija A br. 33).

c) Ocjena Suda 

i) Zakonitost pritvora između 15. novembra i 15. decembra 2014. godine

α) Prihvatljivost

  1. Sud primjećuje da ova žalba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 stav 3 (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu. Stoga mora biti proglašena prihvatljivom. 

β) Osnovanost

  1. Sud primjećuje na početku da je pritvor podnosioca predstavke odredio istražni sudija 10. aprila 2014. godine, i da je nakon toga produžavan od strane relevantnih sudova 7. maja, 6. juna, 7. jula, 4. avgusta, 5. septembra, svaki put na po mjesec dana, a zatim 7. oktobra, 17. oktobra i 15. decembra 2014, svaki put do dalje odluke suda. Dok se u prvom rješenju o određivanju pritvora mora navesti dužina trajanja (vidjeti gornji stav 45), svako naredno rješenje o produženju pritvora, očigledno ne mora da precizira bilo što u tom smislu, kao što je to objasnio Ustavni sud (vidjeti gornji stav 53, takođe presudu Mugoša, gore citirana, stav 52). Zaista, u rješenjima od 7. oktobra, 17. oktobra i 15 decembra 2014. godine, kao i narednim, navedeno je samo da će pritvor podnosioca predstavke trajati do dalje odluke suda (vidjeti gornje stavove 17-18, 23 i 28).
  2. Dalje se primjećuje da je zakonodavstvo, sa svoje strane, izričito predvidjelo obavezu sudova da ispitaju da li razlozi za pritvor postoje ili ne, svakih trideset dana sve dok optužnica ne stupi na snagu, i svaka dva mjeseca nakon što optužnica stupi na snagu. U zavisnosti od toga da li razlozi za pritvor postoje ili ne, sudovi će produžiti ili ukinuti pritvor. Strane su saglasne da optužnica protiv podnosioca predstavke nikada nije stupila na pravnu snagu, što čini primjenjivim zakonski rok od trideset dana. Takođe je jasno da je vremenski rok prekoračen u slučaju podnosioca predstavke, što Vlada nije osporavala (vidjeti gornji stav 64 in fine).
  3. Ipak, Vlada je tvrdila da ovi vremenski rokovi nijesu prekluzivni. Prilikom odlučivanja o ustavnoj žalbi podnosioca predstavke, Ustavni sud je, sa svoje strane, smatrao neosnovanim sve navode koji se odnose na to da ispitivanje pritvora nije bilo sprovedeno regularno. Dok je prvobitno na domaćim organima, naročito sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo (vidjeti Benham, gore citirana, stav 41) Sud primjećuje da je 2011. godine Ustavni sud, u sličnoj situaciji, utvrdio da neusaglašenost sa domaćim zakonodavstvom i sa tamo propisanim zakonskim rokovima, dovodi do povrede člana 5 Konvencije (vidjeti gornji stav 52). Konačno, u svom pravnom stavu koji je zauzeo u januaru 2017. godine, Vrhovni sud je utvrdio da domaći sudovi moraju da se striktno pridržavaju rokova za ispitivanje pritvora kako je predviđeno u članu 179 stav 2 ZKP-a, i da propust da se to uradi predstavlja povredu prava na slobodu i sigurnost.
  4. Sud smatra da je postupanje u zakonskim rokovima za preispitivanje osnovanosti pritvora od najvećeg značaja, naročito kada domaći sudovi nijesu bili u obavezi da navedu tačno trajanje pritvora (vidjeti gornji stav 71).
  5. Takođe ponavlja da kada je u pitanju lišavanje slobode, naročito je značajno da se ispune opšti principi pravne sigurnosti. Stoga je suštinsko da uslovi za lišavanje slobode na osnovu domaćeg zakona budu jasno definisani i da zakon sam po sebi bude predvidljiv u svojoj primjeni, tako da ispuni standard “zakonitosti” utvrđen Konvencijom, kojim standardom je propisano da svi zakoni budu dovoljno precizni da omoguće licu - ukoliko je potrebno uz odgovarajući savjet - da predvidi, u mjeri koja je razumna u datim okolnostima, posljedice koje konkretna radnja može proizvesti (vidjeti Steel i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23. septembar 1998. godine, stav 54, Izvještaj o presudama i odlukama 1998-VII).
  6. Sud smatra da je, u konkretnom predmetu, relevantno zakonodavstvo dovoljno jasno formulisano. Ipak, nedostatak preciznosti u rješenjima o pritvoru kada je u pitanju trajanje produženja pritvora, i nedostatak dosljednosti u tom periodu, prije nego što je Vrhovni sud zauzeo pravni stav 2017. godine o tome da li su zakonski rokovi za preispitivanje osnovanosti pritvora bili obavezujući ili ne, činili su ih nepredvidljivim u njihovoj primjeni (vidjeti Mugoša, gore citirana, stav 56).
  7. U smislu gore navedenog, Sud smatra da je pritvor podnosioca predstavke bio zakonit 15. novembra 2014. godine, što je bio posljednji dan tridesetodnevnog perioda, ali da nije bilo zakonskog osnova za pritvor od 16. novembra do 15. decembra 2014. godine. Stoga, pritvor podnosioca predstavke od 16. novembra do 15. decembra 2014. godine nije bio “zakonit” u smislu člana 5 stav 1 Konvencije (vidjeti Mugoša, gore citirana, stav 57). Shodno tome, bilo je povrede te odredbe u tom smislu.

ii) Zakonitost pritvora nakon šestomjesečnog roka

  1. Podnosilac predstavke se takođe žalio da je njegov pritvor u fazi istrage mogao trajati najduže šest mjeseci ako optužnica nije stupila na pravnu snagu, pri čemu je u njegovom slučaju trajao duže od dvije godine.
  2. Sud primjećuje da je relevantnim domaćim zakonodavstvom predviđeno da optužnica treba da bude podignuta, a ne da stupi na snagu, u roku od šest mjeseci. Dalje je primijećeno da nema odredbi koje propisuju da optužnica mora stupiti na snagu da bi se pritvor produžio. Suprotno tome, relevantno domaće zakonodavstvo omogućava vraćanje optužnice i zahtijevanje dopune istrage, i produžavanje pritvora (vidjeti gornje stavove 49 i 50). Vrhovni sud je zauzeo stav 2013. godine, prije nego što je pritvoren podnosilac predstavke, i pojasnio na osnovu kojih odredbi ZKP-a pritvor treba da bude produžen u slučajevima kada se vrati optužnica. Dodatno, sam podnosilac predstavke je tvrdio da vremenski rokovi za okončanje istrage nijesu bili obavezujući i da su se mogli produžavati.
  3. Sud dalje primjećuje da nije sporno između strana da je optužnica podignuta u roku od šest mjeseci, odnosno da je ispoštovan ovaj zakonski rok. Dalje se primjećuje da kada je optužnica vraćena i naložena dopuna istrage, naložena je samo za krivično djelo kriminalnog udruživanja, ali ne i u odnosu na krivično djelo teško ubistvo putem podstrekavanja. U svakom slučaju, kao što su se i strane usaglasile, zakonski rokovi u ovom smislu nijesu obavezujući i mogu biti produžavani. Dalje je u ovom smislu primijećeno da su zakonski rokovi za istragu svaki put produžavani u skladu sa propisanim zakonskim postupkom na osnovu zahtjeva nadležnog državnog tužioca (vidjeti gornji stav 31). Sa izuzetkom gore navedenog perioda između 16. novembra i 15. decembra 2014. godine, pritvor podnosioca predstavke je tokom cijelog trajanja redovno ispitivan. Konačno, zakonsko ograničenje pritvora je tri godine nakon podizanja optužnice i prije donošenja prvostepene odluke (vidjeti, a contrario, Korchuganova protiv Rusije, br. 75039/01, stav 51, 8. jun 2006. godine). Za razliku od prethodne žalbe, ne postoje indikacije, bilo od strane podnosioca predstavke ili koji proističu iz spisa predmeta, da su domaći sudovi nedosljedno primjenjivali sudsku praksu.
  4. U smislu gore navedenog, Sud smatra da je, u konkretnom predmetu, relevantno domaće zakonodavstvo i dovoljno precizno i predvidljivo u svojoj primjeni, i da produženje pritvora podnosioca predstavke duže od šest mjeseci nije bilo nezakonito. Na osnovu toga, ova žalba je očigledno neosnovana i mora biti odbačena u skladu sa članom 35 stavovi 3 (a) i 4 Konvencije.

2. Član 5 stav 3 Konvencije

  1. Vlada je tvrdila da je Viši sud dao relevantne i dovoljne razloge za pritvor podnosioca predstavke. Konkretno, uzeo je u obzir osnovanu sumnju da je počinio predmetno krivično djelo, njegove okolnosti, težinu i posljedice, način na koji je počinjeno, kao i načelo supsidijarnosti. Svi ovi razlozi su opravdavali pritvor, kako je to i Sud prihvatio u svojoj praksi. Vlada se pozvala na presudu Letellier protiv Francuske, 26. jun 1991. godine, Serija A br. 207, u ovom smislu. Sva ova rješenja su potvrđena po žalbi. Vlada je takođe tvrdila da dužina pritvora podnosioca predstavke nije bila prekomjerna u smislu svih okolnosti ovog složenog predmeta koji se odnosio na međunarodni organizovani kriminal.
  2. Podnosilac predstavke je tvrdio da sudovi nijesu na odgovarajući način ispitali razloge za njegov pritvor koji je trajao duže od dvije godine, i da su razlozi za pritvor ostali identični tokom cijelog perioda u svim rješenjima. Sudovi su produžavali njegov pritvor na čisto apstraktan način, samo rezimirajući sadržaj optužnice, koja nikada nije stupila na pravnu snagu, i samo su uopšteno navodili da su uzeli u obzir načelo supsidijarnosti, bez davanja bilo kakvog obrazloženja u ovom smislu.
  3. Sud primjećuje da su žalba podnosioca predstavke zbog navodnog nedovoljnog obrazloženja rješenja o produženju pritvora duže od dvije godine i implicitna žalba na dužinu trajanja pritvora, pokrenute u njegovoj drugoj ustavnoj žalbi koja je očigledno još u radu. Na osnovu toga, ove žalbe, kao prijevremene, moraju biti odbačene na osnovu člana 35 stavovi 1 i 4 Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih ljekova.

3. Član 5 stav 4 Konvencije

  1. Vlada je tvrdila da je Ustavni sud u suštini ispitao sve relevantne argumente. Konkretno, smatrao je da je odluka o pritvoru bila dobro obrazložena.
  2. Podnosilac predstavke je potvrdio svoje žalbe (vidjeti gornji stav 61). Konkretno, Ustavni sud je samo rezimirao relevantna rješenja Višeg suda i Apelacionog suda, samo uopšteno primjećujući da nije našao da je bilo proizvoljnosti, bez davanja objašnjenja za bilo koju žalbu.
  3. Sud ponavlja da je obim predmeta koji mu je upućen prilikom vršenja prava na pojedinačnu predstavku određen žalbom podnosioca predstavke. Žalba se sastoji od dva elementa: činjeničnih navoda i pravnih argumenata. Na osnovu jura novit curia principa, Sud nije obavezan zakonskim osnovima koje je naveo podnosilac predstavke na osnovu Konvencije i Protokola uz nju i ima ovlašćenja da odluči o karakterizaciji koju će na osnovu prava dati činjenicama žalbi ispitujući ih na osnovu članova ili odredbi Konvencije koje su različite od onih na koje se poziva podnosilac predstavke (vidjeti Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10 i 22768/12, stav 126, 20. mart 2018. godine). Nakon prijema izjašnjenja strana u vezi žalbe, Sud smatra da treba da bude ispitana na osnovu člana 5 stav 4 Konvencije (vidjeti Idalov protiv Rusije [VV], br. 5826/03, stav 161, 22. maj 2012. godine; Nikolova protiv Bugarske [VV], br. 31195/96, stav 61 in fine, ECHR 1999-II; i Rasul Jafarov protiv Azerbejdžana, br. 69981/14, stav 141, 17. mart 2016. godine), koji glasi kako slijedi:

“4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje .”

  1. Vraćajući se na konkretan predmet, Sud primjećuje da se u prvoj ustavnoj žalbi podnosilac predstavke žalio, inter alia, na neobrazložena rješenja za prvih osam mjeseci pritvora (vidjeti gornji stav 26), pri čemu se pred Sudom žalio na neobrazložena rješenja kojim je njegov pritvor produžavan duže od dvije godine. Kasnija žalba, kako je gore navedeno, je još uvijek u toku pred Ustavnim sudom i, kao takva je preuranjena na osnovu člana 35 stavovi 1 i 4 Konvencije.
  2. Kada su u pitanju žalbe koje je pokrenuo podnosilac predstavke u svojoj prvoj ustavnoj žalbi, Sud primjećuje da je Ustavni sud, u svojoj odluci od 29. maja 2015. godine, eksplicitno i opsežno ispitao navode podnosioca predstavke koji su se odnosili na navodni nedostatak obrazloženja u rješenjima o produženju pritvora za prvih osam mjeseci i odbio ih. Takođe je ispitao njegove druge žalbe koje se odnose na činjenicu da optužnica nije stupila na pravnu snagu i da njegov pritvor nije redovno ispitivan, i smatrao ih neosnovanim (vidjeti gornji stav 27). Sud smatra da je time Ustavni sud eksplicitno odgovorio na žalbe podnosioca predstavke. Na osnovu toga, žalbe podnosioca predstavke su očigledno neosnovane i moraju biti odbačene u skladu sa članom 35 stavovi 3 (a) i 4 Konvencije.

III PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE 

  1. Članom 41 Konvencije je predviđeno: 

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

A.     Šteta 

  1. Podnosilac predstavke je tražio 100.000,00 eura na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila zahtjev podnosioca predstavke kao neosnovan i nerealan.
  3. Sud smatra da, u okolnostima predmeta, utvrđivanje povrede predstavlja dovoljno pravično zadovoljenje za bilo koju nematerijalnu štetu koju je mogao pretrpjeti podnosilac predstavke (vidjeti, mutatis mutandis, Gafà protiv Malte, br. 54335/14, stav 80, 22. maj 2018. godine).

B.     Troškovi i izdaci 

  1. Podnosilac predstavke je takođe tražio 6.388,53 eura za troškove i izdatke nastale pred Sudom.
  2. Vlada je osporila zahtjev podnosioca predstavke kao nerazumno visok i bez dokaza da su oni stvarno nastali i opravdani.
  3. Na osnovu prakse Suda, podnosilac predstavke ima pravo na nadoknadu troškova postupka samo ako dokaže da su ti troškovi stvarno i neophodno nastali i da su razumni u iznosu. U konkretnom predmetu razmatrajući dokumenta koja je imao na raspolaganju i na osnovu gore navedenih kriterijuma, Sud smatra razumnim da dodijeli iznos od 1.500,00 eura za troškove nastale u postupku pred Sudom.

C.     Kamata 

  1. Sud smatra da je primjereno da kamatna stopa bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna boda.

 

SA OVIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO,

  1. Utvrđuje da supruga podnosioca predstavke ima osnova da nastavi postupak pred Sudom u ime podnosioca predstavke; 
  1. Proglašava žalbe u vezi zakonitosti pritvora između 16. novembra i 3. decembra 2014.    godine   prihvatljivim    a    ostatak    predstavke neprihvatljivim; 
  1. Utvrđuje da je bilo povrede člana 5 stav 1 (c) Konvencije u vezi sa pritvorom podnosioca predstavke između 16. novembra i 15. decembra 2014. godine; 
  1. Utvrđuje da utvrđivanje povrede predstavlja dovoljno pravično zadovoljenje za nematerijalnu štetu koju je pretrpio podnosilac predstavke; 
  1. Utvrđuje

a) da tužena država treba da plati podnosiocu predstavke 1.500,00 eura (hiljadu i pet stotina eura), uvećano za bilo koje poreze koji se mogu obračunati podnosiocu predstavke, na ime troškova i izdataka, u roku od tri mjeseca od dana kada ova presuda postane pravosnažna u skladu sa članom 44 stav 2 Kovencije;

b) da će se od isteka gore navedena tri mjeseca do isplate, kamata obračunavati na gornje iznose po najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom obračunskog perioda, uz dodatak od tri procentna poena; 

  1. Odbacuje ostatak    žalbe     podnosioca     predstavke    za     pravičnim zadovoljenjem.

 

Sačinjeno na engleskom jeziku, u pisanoj formi, 5. marta 2019. godine, na osnovu Pravila 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

 

Hasan Bakirci                                                                       Robert Spano

zamjenik registrara                                                                    predsjednik

 

____________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://sudovi.me/vrhs/sadrzaj/NQN9

 

 

SECOND SECTION

 

CASE OF ŠARANOVIĆ v. MONTENEGRO

(Application no. 31775/16)

JUDGMENT

STRASBOURG

5 March 2019

FINAL

07/10/2019

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Šaranović v. Montenegro,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Robert Spano, President,
Paul Lemmens,
Işıl Karakaş,
Valeriu Griţco,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Ivana Jelić,
Arnfinn Bårdsen, judges,
and Hasan BakirciDeputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 5 February 2019,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 31775/16) against Montenegro lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Montenegrin national, Mr Slobodan Šaranović (“the applicant”), on 2 June 2016.

2.  The applicant was represented by Mr G. Rodić, a lawyer practising in Podgorica. The Montenegrin Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms V. Pavličić.

3.  The applicant alleged, in particular, that his pre-trial detention between 15 November and 15 December 2014 had been unlawfulthat his detention could last six months at most without an indictment and that the relevant decisions extending his detention and the Constitutional Courts decision had lacked reasoning. After the applicants death on 11 March 2017 his wife expressed a wish to pursue the application before the Court (see paragraphs 56-59).

4.  On 17 January 2018 notice of the complaints concerning the lawfulness and length of the applicants pre-trial detention, and the alleged lack of reasoning in the decisions on detention and the Constitutional Courts decision was given to the Government; the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in 1938 and lived in Budva.

A.  Background information

6.  On 8 October 2009 the applicants brother was murdered in Belgrade, Serbia. Shortly afterwards the applicant publicly offered a reward for any relevant information.

7.  On 29 April 2013 X was murdered in an ambush in Belgrade by 15 shots. Xbrother had been identified in 2010 by the Organised Crime Prosecution Service in Serbia as the leader of a criminal organisation responsible for, inter alia, the murder in 2003 of the then Prime Minister of Serbia.

8.  On 18 July 2013 the Organised Crime Prosecution in Serbia opened an investigation in respect of the applicant and several other persons in relation to the murder of X. The investigation order implied that the applicant had arranged the murder of X as he had considered Xs brother responsible for the murder of his own brother. On an unspecified date between 18 and 26 July 2013 the applicant was arrested in Montenegro.

9.  On 26 July 2013 the Ministry of Justice of Serbia sought the applicants extradition to Serbia on suspicion that he had committed an aggravated murder. On 29 January 2014 the High Court (Viši sudin Podgorica refused the request, which decision was upheld by the Court of Appeals (Apelacioni sud). On an unspecified date in February 2014 the applicant was released from detention. On 4 April 2014 the Supreme State Prosecution of Montenegro authorised the applicants prosecution in Montenegro.

B.  The applicants detention

10.  On 8 April 2014 the applicant was arrested in Montenegro. The decision was based on the assessment that he could influence the witnesses and that his release could seriously disturb public peace and order. It also took into account the gravity of the offence he was suspected of and the severity of the penalty potentially faced.

11.  On 9 April 2014 the High State Prosecutor ordered an investigation (naredba o sprovođenju istragein respect of the applicant on reasonable suspicion that he had committed aggravated murder through incitement (teško ubistvo putem podstrekavanja).

12.  On 10 April 2014 the applicant was heard by an investigating judge of the High Court in Podgorica. He submitted, inter alia, that he had neither any reason nor any possibility to influence the other suspects given that they were in detention under special regime in Belgrade. He also submitted that he had been in extradition detention for seven months and that the public had not been disturbed after he had been released. He also maintained that he had not flednor did he have any reason to do so, and that his wife and a minor child lived in Montenegro, too. He offered to hand in his passport and to put up bail (jemstvo) in lieu of detention.

13.  The same day the investigating judge ordered the applicants detention as of 8 April 2014, for one month at most, on reasonable suspicion (osnovana sumnjathat he had committed an aggravated murder through incitement, the penalty for which was ten years of imprisonment or more. The detention was ordered on the basis of Article 175 § 1(2) and (4) of the Criminal Procedure Code (hereinafter “CPC”; see paragraph 44 below). The decision specified that the applicant could influence witnesses. It also took into account the manner in which the offence had been committed, that the motive for it had been revenge and that the applicants release could provoke an outcry among the people and could threaten public peace and order. In view of all that it was considered unacceptable that the applicant remain free during the proceedings.

14.  On 15 and 24 April 2014 the High Court, in a three-judge panel, dismissed the appeals against the detention order lodged by the applicant and his representatives respectivelyThe court relied on the same reasons and found that there was no violation of Article 5 of the Convention.

15.  The applicants detention was further extended on 7 May, 6 June, 7 July, 4 August and 5 September 2014, each time for a month, relying on Article 175 § 1(2) and (4). The reasoning was the same as before: there was reasonable suspicion that the applicant had committed the said criminal offence; if released he could influence the witnesses, given that the investigation was ongoing and several witnesses were yet to be heard; the statutory penalty for the said criminal offence was ten years imprisonment or morewhich offence was particularly grave in view of its motive – revenge – and its consequence – Xdeath; and there were exceptional circumstances indicating that his release would seriously threaten public peace and order given that the media had extensively reported on the murder of X.

16.  By decision of 20 June 2014 the Court of Appeals upheld the decisions of 7 May and 6 June 2014. The court also examined the applicants health-related and family circumstances and considered them to be of no impact” (nijesu od uticaja). No appeal was allowed against the decisions of 7 July, 4 August and 5 September 2014.

17.  On 7 October 2014 the High State Prosecutor issued an indictment against the applicant for aggravated murder through incitement and for criminal association. The same day the High Court extended his detention “until a further decision of the court”. On 16 October 2014 the High Courts decision was quashed by the Court of Appeal.

18.  On 17 October 2014 the High Court extended the applicants detention “until a further decision of the court”, on the basis of Article 175 § 1(4) of the CPCIt relied on the same reasons as before, and added that, if released, the applicant could abscond. It considered that detention was proportionate to the gravity of the criminal offence at issue, taking into account “all the circumstances of the case”, and that the purpose of detention from Article 175 § 1(4) could not be achieved by any other, less restrictive measure.

19.  On 22 October 2014 the High Court returned the indictment, requiring further investigation in respect of the offence of criminal association.

20.  On 31 October 2014 the Court of Appeals dismissed the appeals submitted by the applicant and his representatives against the decision of 17 October 2014 extending his detentionIt considered that the High Courts reasoning was clear and detailed, the only exception being the finding that the applicant could abscond, which was an obvious error (omaška), but it considered it of no importance for the lawfulness of his detention. It also held that what was relevant for the lawfulness of the applicants further detention was that the indictment should be issued within six months, which had been complied with given that the investigation had begun on 9 April 2014 and the indictment had been issued on 7 October 2014. It was of no relevance that the indictment had been returned, or that it had been issued for two criminal offences whereas the applicants detention had been extended relying on only one of the two. The court also considered ... [the applicants] personal and family circumstances ... and ... other submissions, but found them ... of no influence.

21.  On 13 November 2014 the High State Prosecutor ordered further investigation (naredba o proširenju istrage), in particular in respect of criminal association.

22.  On 15 December 2014 the applicant approached the prison authorities and sought that he be released. He submitted that his detention had not been reviewed after a 30-day period and that therefore it had been unlawful as of 15 November 2014. He relied on Article 179 § 2 of the CPC (see paragraph 47 below).

23.  The same day, 15 December 2014, the High Court extended his detention “until a further decision was taken by a court” relying on Article 175 § 1(4) of the CPC. The decision specified that the investigation had not been terminated yet, and given that the applicant was in detention the court of its own motion, pursuant to Article 179 § 2 of the CPC, reviewed his further detention. Invoking the same reasons as before, in particular that releasing the applicant would seriously threaten public peace and order, the court considered that there were sufficient reasons justifying the extension of detention. The court also considered that detention could not be replaced by any other, less restrictive measure.

24.  Between 19 and 22 December 2014 the applicant appealed against this decision. He submitted, in particular, that the court had failed to review within 30 days whether the reasons for his detention persisted, and when it had done so, it had merely copied the earlier reasoning without really examining what exactly would disturb public peace and order, as nothing had happened when he had been released after the seven-month extradition detention. He submitted that this was contrary to both national legislation and Article 5 of the Convention.

25.  On 25 December 2014 the Court of Appeals dismissed the appealsIt held that pursuant to Article 179 § 2 of the CPC the court had a duty to review whether the reasons for detention persisted and to issue a new decision extending or revoking it every 30 days before the indictment entered into force, and every two months after the indictment had come into force. However, the courts failure to do so within the said time-limits by no means meant that the detention had ceased. It also held that the applicants detention had been lawful, as the indictment had been issued within six months. It was irrelevant that it had been returned and further investigation requested.

26.  On an unspecified date, apparently between 25 December 2014 and 8 January 2015, the applicant lodged a constitutional appeal. He relied on Articles 29 and 30 of the Constitution, Article 177 of the CPC (see paragraphs 38-39 and 46 below) and Articles 5, 6 and 13 of the Convention. He submitted, inter alia, that: (a) the courts had failed to review his detention and issue a relevant decision within 30 days; (b) his detention had already lasted for more than eight months without the indictment having entered into force even though it was statutorily limited to six months; (c) the decisions extending his detention had been insufficiently reasoned, the reasoning having been identical, merely copied from one decision to another, and the reasons set out in the first detention order could no longer suffice. In particular, the court had not taken into account the overall length of his detention or his personal circumstances  he was 77 years old at the time, had a minor daughter, had severe health problems, had never been convicted before, and had been a respectable citizen. Also, the decisions had not specified how long the detention would last, which made them arbitrary and his deprivation of liberty unlawful. The applicant referred to, inter aliaLetellier v. France, 26 June 1991, Series A no. 207; Clooth v. Belgium, 12 December 1991, Series A no. 225; and Jablonski v. Poland, no. 33492/96, 21 December 2000.

27.  On 29 May 2015 the Constitutional Court dismissed the applicants constitutional appeal, which decision was served on 9 January 2016. The court considered unfounded (neutemeljeni) the applicants allegations relating to his detention not having been reviewed within the statutory timelimits and the indictment not having entered into force. It acknowledged that reasonable suspicion was a conditio sine qua non, but that after certain time it was no longer sufficient. It held, however, that the High Court and the Court of Appeals had examined the existence of reasonable suspicion, assessed the existing evidence and other circumstances justifying the extension of detention, indicated which evidence had been taken into account and given clear and precise explanations in accepting them. Therefore, the disputed decisions were reasoned, there was no arbitrariness in them and hence no violation of Article 5.

C.  Other relevant facts

28.  The applicants detention was further extended on 15 January, 30 January, 2 March, 2 April, 4 May, 4 June, 6 July, 6 August, 10 September, 9 October, 9 November and 9 December 2015, 11 January, 11 February, 11 March, 11 April, 11 May, 13 June, 15 July, 25 July, 1 September, 4 October and 4 November 2016. The decisions of 11 March, 11 April and 15 July 2016 have not been included in the case-file. All the other decisions extended detention “until a further decision of the court” and gave the same reasons for detention as before. All these decisions were upheld by the Court of Appeals. The court explicitly held that once the indictment had been issued and then returned the detention was extended or revoked pursuant to Article 179 § 2 of CPC.

29.  On 29 January 2015 the High State Prosecutor issued an indictment against the applicant for aggravated murder through incitement and for criminal association. On 13 February 2015 the High Court returned the indictment, seeking further investigation.

30.  Between 26 February 2015 and 23 September 2016 the applicant was hospitalised in Cetinje. He was hospitalised again on 28 November 2016. There is no information in the case file as to when he was released from hospital.

31.  Between 17 April 2015 and 10 August 2016 the time limit for finalising the investigation was extended 17 times, each time for one month, pursuant to the High State Prosecutors request to that effect.

32.  On 8 June 2016 an indictment was issued in Serbia against the applicant and several other persons for criminal association. On 15 July 2016 the indictment was approved by the High Court in Belgrade.

33.  On 22 July 2016 the High State Prosecutor in Podgorica issued a third indictment against the applicant for aggravated murder through incitement and for criminal association. On 19 October 2016 the indictment was returned for further investigation.

34.  On 25 July 2016 the applicant lodged a constitutional appeal against the High Court decision of 11 May 2016 extending his detention, and the Court of Appeals decision of 30 May 2016 upholding it. He invoked, inter alia, Articles 5, 6 and 13 of the Convention. He submitted that the Court had found a violation of Article 5 in a case identical to his, and referred to Mugoša v. Montenegro, no. 76522/12, 21 June 2016. He complained again about the unlawful detention, in particular between 15 November and 15 December 2014, and about all 25 decisions extending his detention being insufficiently reasoned, the reasoning having been copied from one decision to another. It would appear that this constitutional appeal is still pending.

35.  On 9 December 2016 the applicants detention was revoked and he was released. The High Court found that the reasons for his detention no longer persisted. The court took into account the length of detention thus far, the fact that the indictment had been returned for the third time, and that it was uncertain when and if at all it would come into force, and held that the applicant should not bear the consequences of that. It also took into account that the detention could last three years at most, as well as Article 6 of the Convention. This decision was upheld by the Court of Appeals on 14 December 2016.

36.  On 11 March 2017 the applicant was murdered in front of his house by at least 15 shots fired from a moving vehicle.

37.  On 13 April 2017 the High Court terminated the proceedings (obustavio postupak) due to the applicants death. The indictment against the applicant in Montenegro had never entered into force.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Constitution of Montenegro 2007 (Ustav Crne Gore; published in the Official Gazette of Montenegro - OGM - no. 0107)

38.  Article 29 sets out details as regards the right to liberty. It provides that a deprivation of liberty is allowed only for the reasons and in accordance with the procedure provided for by the law. Unlawful deprivation of liberty is punishable (kažnjivo).

39.  Article 30 contains details as regards detention. Paragraph 4, in particular, provides that the duration of detention must be as short as possible (mora biti svedeno na najkraće moguće vrijeme).

40.  Article 32 provides for the right to a fair trial.

41.  The Constitution entered into force on 22 October 2007.

B.  The Criminal Procedure Code 2009 (Zakonik o krivičnom postupku; published in the OGM nos. 05709, 04910, 04714, 00215, 03515, 05815, and 02818)

42.  Article 15 provides, inter alia, for an obligation of the courts to conduct proceedings without delay, and to keep the duration of detention to a minimum.

43.  Article 174 § 2 provides for a duty of all the bodies involved in criminal proceedings to act with particular urgency if the accused is in detention.

44.  Article 175 § 1 provided that detention could be ordered if there was reasonable suspicion that an individual had committed a crime:

...

(2) if there were circumstances indicating that he or she would ... obstruct the proceedings by influencing the witnesses or accomplices ...;

[...]

(4) for which he or she could be sentenced to ten years imprisonment or more, and which was particularly grave due to the manner in which it had been committed or its consequences, and there were special circumstances indicating that the release of that person would seriously threaten the maintenance of public order and peace.”

As of 16 January 2015 part of Article 175 § 1(4) ceased to be in force, notably the words “and there were special circumstances indicating that the release of that person would seriously threaten the maintenance of public order and peace”. As of 14 August 2015 the relevant part of the said Article provides for detention when it is necessary for the unimpeded conduct of the proceedings, and the criminal offence at issue is particularly grave due to the manner in which it was committed or its consequences, and for which a person could be sentenced to 10 years or more.

45.  Article 176 § 2 provides that a detention order must contain, inter alia, a period of detention.

46.  Article 177 sets out details as regards detention during an investigation. It provides that an accused can be detained for one month at most on the basis of an investigating judges decision. After the expiry of that time-limit the accused can be detained only on the basis of decisions extending his or her detention. Following a proposal of the State Prosecutor, the detention can be extended for two more months by the court. If the proceedings are conducted for a criminal offence for which the statutory penalty is more than five years of imprisonment a panel of the Supreme Court can, for important reasons, extend the detention for three more months at most. If by the end of these time-limits the indictment has not been issued the accused shall be released.

47.  Article 179 set out details as regards detention after an indictment has been issued. Paragraph 1 thereof provides, inter alia, that detention can last three years at most after the indictment has been issued until the firstinstance judgment is rendered. Article 179 § 2 provides that a court “has a duty” (je dužno) to examine, pursuant to a proposal of the parties or of its own motion, if the reasons for detention persist, and to issue a decision extending detention or revoking it every thirty days before the indictment enters into force, and every two months after the indictment enters into force.

48.  Articles 290 and 291 provide that the State Prosecutor shall issue an indictment within 15 days after the investigation has been concluded, and that once the investigation has been concluded, the proceedings can be conducted only on the basis of the indictment.

49.  Article 292 § 2 provides that the indictment can propose the extension of detention, but that the prosecutor must make certain (izvjesnim) that other measures cannot achieve the aims for which the extension of detention is proposed.

50.  Article 293 § 6 allows the court to return the indictment for, inter alia, further investigation. The prosecutor has two months to conduct it. On the request of the prosecutor and for justified reasons this time-limit can be extended.

51.  This Code entered into force on 1 September 2011, and was amended, inter alia, in January and August 2015 (see paragraph 44 above).

C.  The Constitutional Courts case-law

52.  On 20 June 2011 the Constitutional Court accepted a constitutional appeal submitted by R.K. and D.M. (Už-III br. 34811). It found, inter alia, that the High Court had not extended their detention within the statutory time-limit and that the Court of Appeals had not ruled within the statutory time-limit on their appeal against the decision extending their detention, and that noncompliance with the national legislation led to a violation of Article 5 of the Convention. In so doing, the court relied on Van der Leer v. the Netherlands (21 February 1990, § 22, Series A no. 170A). This decision was published in the OGM no. 3011 on 22 June 2011.

53.  On 20 April 2012 the Constitutional Court dismissed N.M.s constitutional appeal (Už-III br. 15212). It considered that the courts had a duty to examine every two months if reasons for detention persisted and, depending on the circumstances, to extend or revoke it. There was no obligation on the courts to specify how long the detention would last, given their obligation to control the duration of the detention every two months. These statutory time-limits, however, were not mandatory and the fact that the decision had been issued after two months and four days could not therefore be decisive for concluding that the applicants right to liberty had been violated.

D.  The relevant legal opinions of the Supreme Court

54.  On 24 June 2013 the Supreme Court issued a legal opinion that after the indictment had been returned and further investigation requested, further detention should be ruled on pursuant to Article 179 of the CPC.

55.  On 17 January 2017 the Supreme Court issued a legal opinion that the national courts must consistently comply with the time-limits (da se dosljedno pridržava rokova) for reviewing detention provided for in Article 179 § 2 of the CPC and that failure to do so violates the right to liberty and security.

THE LAW

I.  THE APPLICANTS DEATH

56.  On 11 March 2017 the applicant was murdered. On 30 March 2017 the applicantwife informed the Court that she wished to maintain the proceedings lodged by her late husband.

57.  The Government made no comment in this regard.

58.  The Court has differentiated between applications where the direct victim has died before the application was lodged with the Court, and those where he or she has died after the application was lodged, as in the present application, which was lodged by the victim himself. In the latter cases, the Court has accepted that the next-of-kin, close family members or heirs may in principle pursue the application, provided that they have sufficient interest in the case (see Provenzano v. Italy, no. 55080/13§ 96, 25 October 2018, and the authorities cited therein). It is not only material interests which the successor of a deceased applicant may pursue by his or her wish to maintain the application. Human rights cases before the Court generally also have a moral dimension, and persons near to an applicant may thus have a legitimate interest in ensuring that justice is done, even after the applicants death (see Malhous v. the Czech Republic (dec.) [GC], no. 33071/96, ECHR 2000-XII). Thus, in cases where the direct victim has died after the application was lodged, the decisive factor is not whether the rights at issue are transferable to heirs willing to pursue an application, but whether the persons wishing to pursue the proceedings can claim a legitimate interest in seeking that the Court decide the case on the basis of the applicants desire to use his individual and personal right to lodge a case before the Court (see Ergezen v. Turkey, no. 73359/10, §§ 27 and 29, 8 April 2014).

59.  The Court thus accepts that Mrs Šaranović, as the applicantwife, has a legitimate interest in pursuing the proceedings on his behalf (see Vaščenkovs v. Latviano. 30795/12, § 29, 15 December 2016, and the authorities cited therein). Accordingly, the Court considers that she has standing to continue the proceedings before the Court in the applicants stead. The text of this judgment will, however, continue to refer to the late Mr. Šaranović as “the applicant”.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 5 AND 6 OF THE CONVENTION

60.  The applicant complained under Article 5 of the Convention. He submitted, in particular, that: (a) his detention between 15 November and 15 December 2014 had been unlawful as there had been no decision on detention for that period due to the failure of the domestic bodies to review his detention within the 30-day time-limit; in any event, detention could last six months at most without an indictment, but in his case it had lasted for more than two years without the indictment having entered into force; (b) the decisions extending his detention, which had lasted for more than two years, had been insufficiently reasonedNotably, the courts had failed to really examine whether the reasons for his detention persisted but had rather copied the reasoning from one decision to another.

61.  The applicant also complained under Article 6 of the Convention that the Constitutional Courts decision of 29 May 2015 had lacked reasoning in respect of his complaints and that thus he had no effective remedy at his disposal.

62.  The Government contested these arguments.

63.  Articles 5 and 6 of the Convention, on which the applicant relied, insofar as relevant, read as follows:

Article 5

“1.  Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(c)  the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

...

3.  Everyone arrested or detained in accordance with the provisions of paragraph 1 (c) of this Article shall be brought promptly before a judge or other officer authorised by law to exercise judicial power and shall be entitled to trial within a reasonable time or to release pending trial. Release may be conditioned by guarantees to appear for trial.

Article 6

“1. In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by the law. [...]”.

1.  Article 5 § 1 (c) of the Convention

a.  The parties submissions

i.  The Government

64.  The Government submitted that there was a clear distinction between whether the indictment had been submitted to the court and whether it had entered into force. The detention regime was defined by whether the indictment had been submitted to the court. The only limitation provided for by the legislation was that detention could last three years at most after the indictment had been issued until the first-instance judgment was rendered. Once the indictment had been returned requiring further investigation, further detention was decided pursuant to Article 179 of the CPC (see paragraph 54 above), that is the detention was to be reviewed every thirty days before the indictment entered into force, and every two months after it entered into force. The Government averred that the courts were not obliged to specify how long the detention would last, given their duty to periodically review if the reasons for detention persisted. These time-limits, however, were not mandatory (prekluzivni). These time limits were just limits within which the existing decision had each time to be reviewed, and the decisions on extension of the detention did not represent new decisions on detention each time after the previous one had expired. Therefore, it could not be considered that detention had ended or that it had been unlawful if the review had not been undertaken within the statutory time-limit. The Government did not dispute the fact that for the certain time period there [was] no written notice of decision on extension of detention of domestic court”.

ii.  The applicant

65.  The applicant submitted that the courts had had a duty to review his detention every thirty days given that the indictment had not entered into force, that is by 15 November 2014 at the latest. The time-limits within which the courts had to do so were mandatory and not indicative. The Governments argument that the decisions extending detention did not represent new decisions was absurd. Article 179 § 2 specified that the court had a duty to issue a decision extending or revoking detention. This necessarily meant that each decision so given was a new decision on detention. By every new decision the court examined afresh if the reasons for detention persisted and had to set out the reasons extending it. His detention had thus ceased to be lawful the day when it was supposed to be reviewed, and any further detention had to be declared unlawful. Therefore, he had spent 30 days in detention without any decision to that effect, in breach of Article 5 § 1 of the Convention. He relied on Mugoša v. Montenegro, no. 76522/12, 21 June 2016.

66.  The applicant further maintained that at the stage of investigation the detention could last six months, after which the proceedings were conducted on the basis of the indictment. If the indictment was returned the prosecutor had two months to conduct further investigation. These time-limits were not mandatory and could be extended for exceptional reasons. However, it is certain that the intention of the legislator was to prevent prosecutors from dragging out the proceedings by conducting endless investigations.

67.  In his case the prosecutor had issued the indictment one day before the expiry of the six-month period and thus had formally complied with the statutory time-limit. However, the indictment had been issued primarily with the aim of keeping him in detention. Notably, the indictment had been returned three timesnever once had it ever entered into force, and the timelimit for further investigation had been extended sixteen times, the additional investigation having lasted for two years and two months. Since the first indictment had been issued there had been more than twenty decisions extending his detention.

b.  The relevant principles

68.  The relevant principles in this regard are set out in Mooren v. Germany [GC], no. 11364/03, § 72, 9 July 2009. In particular, the expressions “lawful” and “in accordance with a procedure prescribed by law” in Article 5 § 1 essentially refer back to national law and state the obligation to conform to the substantive and procedural rules thereof. While it is normally in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law, it is otherwise in relation to cases where, as under Article 5 § 1, failure to comply with that law entails a breach of the Convention. In such cases the Court can and should exercise a certain power to review whether national law has been observed (see, among other authorities, Benham v. the United Kingdom, 10 June 1996, § 41, Reports of Judgments and Decisions 1996III; Douiyeb v. the Netherlands [GC], no. 31464/96, §§ 44-45, 4 August 1999; and Mooren, cited above, § 73).

69.  However, the “lawfulness” of detention under domestic law is the primary but not always a decisive element. The Court must in addition be satisfied that detention during the period under consideration was compatible with the purpose of Article 5 § 1, which is to prevent persons from being deprived of their liberty in an arbitrary fashion. The Court must moreover ascertain whether domestic law itself is in conformity with the Convention, including the general principles expressed or implied therein (see, for example, X v. Finland, no. 34806/04, § 148, ECHR 2012 (extracts); Bik v. Russia, no. 26321/03, § 30, 22 April 2010; and Winterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, § 45, Series A no. 33).

c.  The Courts assessment

i)  The lawfulness of detention between 15 November and 15 December 2014

α)  Admissibility

70.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

β)  Merits

71.  The Court notes at the outset that the applicants detention was ordered by the investigating judge on 10 April 2014, and afterwards extended by the relevant courts on 7 May, 6 June, 7 July, 4 August, 5 September, each time for a month, and then on 7 October, 17 October and 15 December 2014, each time until a further court decision. While the first detention order must specify the length of detention (see paragraph 45 above)any subsequent ones, extending detention, apparently do not have to specify anything in this regard, as explained by the Constitutional Court (see paragraph 53 above; see also Mugoša, cited above, § 52). Indeed, the decisions of 7 October, 17 October and 15 December 2014, as well as the subsequent ones, merely specified that the applicants detention would last until further decision of the court (see paragraphs 17-18, 23 and 28 above).

72.  It is further noted that the legislation, for its part, explicitly provides for the obligation of the courts to examine whether the reasons for detention persist or not, every thirty days for as long as the indictment has not entered into force, and every two months after the indictment has entered into force. Depending on whether the reasons for detention persist or not the courts shall extend it or revoke it. The parties agree that the indictment against the applicant never entered into force, which made the thirty-day time-limit applicable. It is also clear that this time-limit was exceeded in the applicants case, which the Government would not appear to contest (see paragraph 64 in fine above).

73.  They submitted, however, that these time-limits were not mandatory. When ruling on the applicants constitutional appeal, the Constitutional Court, for its part, considered unfounded his allegations relating to the review of detention not having been undertaken regularly. While it is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law (see Benham, cited above, § 41) the Court observes that in 2011 the Constitutional Court, in a similar situation, had found that noncompliance with the national legislation and the time-limits contained therein led to a violation of Article 5 of the Convention (see paragraph 52 above). Finally, in its general legal opinion, issued in January 2017, the Supreme Court held that the national courts had to consistently comply with the time-limits for reviewing detention provided for in Article 179 § 2 and that failure to do so was in breach of the right to liberty and security.

74.  The Court considers that compliance with statutory time-limits for re-examination of the grounds for detention is of utmost importance, particularly when the domestic courts were not obliged to specify the exact duration of the detention (see paragraph 71 above).

75.  It also reiterates that where deprivation of liberty is concerned it is particularly important that the general principle of legal certainty be satisfied. It is therefore essential that the conditions for deprivation of liberty under domestic law be clearly defined and that the law itself be foreseeable in its application, so that it meets the standard of “lawfulness” set by the Convention, a standard which requires that all law be sufficiently precise to allow the person – if need be, with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail (see Steel and Others v. the United Kingdom, 23 September 1998, § 54, Reports of Judgments and Decisions 1998VII).

76.  The Court considers that, in the present case, the relevant legislation itself seems to be sufficiently clearly formulated. However, the lack of precision in detention orders in respect of the duration of detention extension and the lack of consistency at the time, before the Supreme Court issued its legal opinion in 2017, on whether the statutory time-limits for reexamination of detention grounds were mandatory or not made it unforeseeable in its application (see Mugoša, cited above, § 56).

77.  In view of the above, the Court considers that the applicants detention was lawful on 15 November 2014, which was the last day of the 30-day period, but that there was no legal basis for his detention between 16 November and 15 December 2014. Therefore, the applicants detention between 16 November and 15 December 2014 was not “lawful” within the meaning of Article 5 § 1 of the Convention (see Mugoša, cited above, § 57). Consequently, there has been a breach of that provision in that regard.

ii)  The lawfulness of detention after the six-month time limit

78.  The applicant also complained that his detention at the investigation stage could last six months at most without an indictment having entered into force, whereas in his case it had lasted for more than two years.

79.  The Court notes that the relevant domestic legislation requires an indictment to be issued, and not that it enter into force, within six months. It is further observed that there is no provision requiring that the indictment enter into force for detention to be extended. On the contrary, the relevant domestic legislation allows for an indictment to be returned and for further investigation to be requested, and for detention to be extended (see paragraphs 49 and 50 above). The Supreme Court had issued its opinion in 2013, that is before the applicant was detained, and had clarified pursuant to which provision of the CPC the detention was to be extended in cases when an indictment had been returned. In addition, the applicant himself submitted that the time-limits for finalising the investigation were not mandatory and that they could be extended.

80.  The Court further notes that there is no dispute between the parties that the indictment was issued within six months, that is the statutory timelimit for this was complied with. It is further observed that while the indictment was returned and further investigation requested, it was requested only in respect of the criminal offence of criminal association, and not in respect of the criminal offence of aggravated murder through incitement. In any event, as agreed by the parties, the statutory time-limits in this regard are not mandatory and can be extended. It is further noted in this respect that the time-limits for investigation were each time extended in accordance with the prescribed statutory procedure following the request of the competent State Prosecutor (see paragraph 31 above). With the exception of the above period between 16 November and 15 December 2014 the applicants detention during the entire period was reviewed on regular basis. Finally, the statutory limit for detention is three years after the indictment has been issued and before the first-instance judgment is rendered (see, contrarioKorchuganova v. Russia, no. 75039/01, § 51, 8 June 2006). Contrary to the previous complaint there is no indication, either by the applicant or transpiring from the case-file, that the domestic bodies applied the relevant provisions inconsistently.

81.  In view of the above, the Court considers that, in the present case, the relevant legislation is both sufficiently precise and foreseeable in its application, and that extending the applicants detention beyond six months was not unlawful. Accordingly, this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

2.  Article 5 § 3 of the Convention

82.  The Government submitted that the High Court had given relevant and sufficient reasons for the applicants detention. In particular, it had taken into account the reasonable suspicion that he had committed the criminal offence at issue, the circumstances, gravity, and the consequences thereof, the manner in which it had been committed, as well as the principle of subsidiarity. All these reasons justified detention, as accepted by the Court in its case-law. The Government relied on Letellier v. France, 26 June 1991, Series A no. 207, in this regard. All these decisions were upheld on appeal. The Government also submitted that the length of the applicants detention had not been excessive in view of all the circumstances of this complex case related to international organised crime.

83.  The applicant submitted that the courts had failed to properly examine the reasons for his detention, which had lasted for more than two years, and that the reasoning therefor had remained identical throughout the entire period in all the decisions. The courts had extended his detention in a purely abstract manner, only summarising the content of the indictment, which had never entered into force, and had only generally stated that they had taken into account the principle of subsidiarity, without giving any reasons in that regard.

84.  The Court notes that the applicants complaint about alleged insufficient reasoning in the decisions extending his detention for more than two years, and an implicit complaint about the length of detention, have been raised in his second constitutional appeal, which would appear to be still pending. Accordingly, these complaints, being premature, must be rejected under Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention for non-exhaustion of domestic remedies.

3.  Article 5 § 4 of the Convention

85.  The Government submitted that the Constitutional Court had examined in substance all the relevant arguments. In particular, it had considered that the decisions on detention had been well-reasoned.

86.  The applicant reaffirmed his complaint (see paragraph 61 above)In particular, the Constitutional Court had merely summarised the relevant decisions of the High Court and the Court of Appeals, only generally noting that it had not found any arbitrariness, without giving its own explanation for any of the complaints.

87.  The Court reiterates that the scope of a case referred to it in the exercise of the right of individual application is determined by the applicants complaint. A complaint consists of two elements: factual allegations and legal arguments. By virtue of the jura novit curia principle the Court is not bound by the legal grounds adduced by the applicant under the Convention and the Protocols thereto and has the power to decide on the characterisation to be given in law to the facts of a complaint by examining it under Articles or provisions of the Convention that are different from those relied upon by the applicant (see Radomilja and Others v. Croatia [GC]nos. 37685/10 and 22768/12§ 126, 20 March 2018). Upon receiving the observations from the parties relating to this complaint the Court considers that it falls to be examined under Article 5 § 4 of the Convention (see Idalov v. Russia [GC], no. 5826/03, § 161, 22 May 2012; Nikolova v. Bulgaria [GC], no. 31195/96, § 61 in fine, ECHR 1999II; and Rasul Jafarov v. Azerbaijan, no. 69981/14, § 141, 17 March 2016), which reads as follows:

“4.  Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

88.  Turning to the present case, the Court notes that in his first constitutional appeal the applicant complained, inter alia, about the unreasoned decisions in the first eight months of his detention (see paragraph 26 above), whereas before this Court he rather complained about unreasoned decisions extending his detention for more than two years. The latter complaint, as noted above, is currently pending before the Constitutional Court and, as such, is premature under Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention.

89.  As regards the complaints raised by the applicant in his first constitutional appeal, the Court notes that the Constitutional Court, in its decision of 29 May 2015, explicitly and extensively examined the applicants submissions relating to the alleged lacked of reasoning in the decisions extending his detention for the first eight months and dismissed them. It also examined his other complaints, relating to the indictment not having entered into force and his detention not having been reviewed regularly, and considered them unfounded (see paragraph 27 above). The Court considers that the Constitutional Court thus explicitly replied to the applicants complaints. Accordingly, the applicants complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

90.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

91.  The applicant claimed 100,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage.

92.  The Government contested the applicants claim as unfounded and unrealistic.

93.  The Court considers that, in the circumstances of the case, the finding of a violation constitutes sufficient just satisfaction for any nonpecuniary damage that may have been sustained by the applicant (seemutatis mutandisGafà v. Maltano. 54335/14, § 80, 22 May 2018).

B.  Costs and expenses

94.  The applicant also claimed EUR 6.388, 53 for the costs and expenses incurred before the Court.

95.  The Government contested the applicants claim as unreasonably high and without proof that they had been actually incurred and justified.

96.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 1,500 for the proceedings before the Court.

C.  Default interest

97.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Holds that the applicants wife has standing to continue the proceedings before the Court in the applicants stead;

2.  Declares the complaint concerning the lawfulness of detention between 16 November and 15 December 2014 admissible and the remainder of the application inadmissible;

3.  Holds that there has been a violation of Article § 1 (c) of the Convention in respect of the applicants detention between 16 November and 15 December 2014;

4.  Holds that the finding of a violation constitutes in itself sufficient just satisfaction for the non-pecuniary damage sustained by the applicant;

5.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant EUR 1,500 (one thousand and five hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6.  Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 5 March 2019, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Hasan Bakirci                                            Robert Spano
Deputy Registrar                                          President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude