Bochan protiv Ukrajine br.2

Država na koju se presuda odnosi
Ukrajina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
22251/08
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
05.02.2015
Članovi
6
6-1
35
35-3
41
46
46-1
46-2
P1-1-1
Kršenje
6
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Ratione materiae
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 46-1) Povinovanje presudi
(Čl. 46-2) Izvršenje presude
(Čl. 46-2) Pojedinačne mere
(Čl. 46-2) Ponovno pokretanje postupka
Tematske ključne reči
pravo na delotvoran pravni lek
tužba za naknadu imovinske štete
VS deskriptori
1.6.5 Pravično suđenje
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Podnositeljika predstavke je rođena 1917. godine i živi u Ternopilu. Ona se, po prvi put, obratila Evropskom sudu ističući povredu prava na pravično suđenje i prava na neometano uživanje svoje imovine povodom spora koji je imala u pogledu dela svojine na kući sa drugim licem.

U presudi od 3. avgusta 2007. godine, Sud je utvrdio povredu prava podnositeljke na pravično suđenje. Prema rečima Evropskog suda, povreda je nastupila kako zbog načina na koji je Vrhovni sud predmet podnositeljke dodelio sudu druge mesne nadležnosti, tako i zbog nedostataka u samom obrazloženju date odluke. U toj presudi, Sud je istakao da podnositeljka na osnovu ukrajinskog prava ima mogućnost da zahteva preispitivanje pravnosnažno okončanog postupka pred domaćim sudovima zbog utvrđene povrede Konvencije na osnovu tzv. „žalbe u svetlu vanrednih okolnosti“ koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz gorenavedene presude Evropskog suda. Podnositeljka je, nakon toga, podnela novi zahtev u kojem je istakla da se odluka Vrhovnog suda zasniva na pogrešnom tumačenju presude Evropskog suda. Njen zahtev je bio odbačen.

Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je proglasio žalbeni navod podnositeljike predstavke na osnovu člana 6. stav 1. Konvencije o nepravičnosti postupka u kojem je donesena odluka Vrhovnog suda od 14. marta 2008. godine i njen žalbeni navod na osnovu člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju da je bila lišena imovine na nezakonit način zbog tog postupka, prihvatljivim, a ostatak predstavke neprihvatljivim. Utvrđeno je da je doščo do povrede člana 6. Stav 1. Konvencije, kao i da nije potrebno ispitivati žalbu na osnovu člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Odlučeno je da zužena država treba da podnositeljki isplati 10 000 evra u roku od tri meseca, uključujući i bilo koji porez koji može biti zaračunat na ovaj iznos, na ime nematerijalne štete. Nakon isteka navedena tri meseca, obraćunavaće se obična kamata na pomenuti iznos, do izmirenja. Preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje je odbijen. U okviru presude nalaze se izdvojena mišljenja, i to zajedničko izdvojeno mišljenje o slaganju sudija Yudkivske i Lemmensa kao i mišljenje o slaganju sudije Wojtyczeka.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

 VELIKO VIJEĆE

 PREDMET BOCHAN protiv UKRAJINE (broj 2)

 (Predstavka broj 22251/08)

 PRESUDA

Ova verzija je ispravljena 11. marta 2015. godine na osnovu pravila 81. Pravila Suda.

 STRASBOURG

5. februara 2015. godine

 Ova presuda je konačna, ali može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Bochan protiv Ukrajine (broj 2), Evropski sud za ljudska prava (Veliko vijeće), zasijedajući u Velikom vijeću u sljedećem sastavu:

Dean Spielmann, predsjednik,
Josep Casadevall,
Guido Raimondi,
Ineta Ziemele,
Mark Villiger,
Isabelle Berro,
Boštjan M. Zupančič,
Alvina Gyulumyan,
Ganna Yudkivska,
Angelika Nußberger,
Erik Møse,
André Potocki,
Paul Lemmens,
Paul Mahoney,
Aleš Pejchal,
Krzysztof Wojtyczek,
Dmitry Dedov, sudije,
i Lawrence Early, pravni savjetnik,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, koje je održano 7. maja i 19. novembra 2014. godine, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena posljednjeg navedenog dana:

POSTUPAK

1. Postupak je pokrenut predstavkom (broj 22251/08) protiv Ukrajine koju je Sudu podnijela ukrajinska državljanka, gđa Mariya Ivanivna Bochan (podnositeljica predstavke), na osnovu člana 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) 7. aprila 2008. godine.

2. Podnositeljicu predstavke je zastupao njen sin, gosp. I. Bochan, advokat iz Ternopila. Ukrajinsku vladu (Vlada) je zastupala njen zastupnica, gđa N. Sevostyanova, iz Ministarstva pravde.

3. Podnositeljica predstavke, pozivajući se na član 6. stav 1. Konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, se žalila na postupak vođen u okviru “apelacije u svjetlu posebnih okolnosti” koju je uložila, kao što joj omogućava ukrajinsko pravo, na osnovu presude koju je donio Sud u vezi s prethodnim predmetom podnositeljice predstavke (vidi, Bochan protiv Ukrajine, broj 7577/02, od 3. maja 2007. godine).

4. Dana 6. septembra 2011. godine, predstavka je saopćena Vladi.

5. Dana 19. novembra 2013. godine, Vijeće Petog odjeljenja, u sljedećem sastavu: Mark Villiger, predsjednik, Angelika Nußberger, Boštjan M. Zupančič, Ganna Yudkivska, André Potocki, Paul Lemmens, Aleš Pejchal, sudije, i Claudia Westerdiek, registrarka tog odjeljenja, je ustupilo nadležnost Velikom vijeću budući da nijedna stranka nije uložila prigovor na ustupanje (član 30. Konvencije i pravilo 72. Pravila Suda).

6. Sastav Velikog vijeća je određen u skladu s odredbama člana 26. st. 4. i 5. Konvencije i pravilom 24. Pravila Suda.

7. I Podnositeljica predstavke i Vlada su dostavile zapažanja u pismenoj formi. Dana 17. marta 2014. godine, nakon šo je konsultirao stranke, predsjednik Velikog vijeća je odlučio da se rasprava neće održati.

 

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

8. Podnositeljica predstavke je rođena 1917. godine i živi u Ternopilu.

9. Činjenice predmeta, onako kako su ih predočile stranke, se mogu rezimirati kao što slijedi.

A. Činjenična pozadina predmeta

10. Od 1997. godine, podnositeljica predstavke pokušava bezuspješno ostvariti vlasničko pravo na dio kuće, čiji je vlasnik bio gosp. M. u relevantno vrijeme, i na zemljište na kojem je kuća sagrađena. Njen zahtjev se zasniva na sljedećim argumentima: da je dio predmetne kuće bio sagrađen na njen trošak i trošak njenog pokojnog muža; da je njen muž stekao imovinu na zakonit način, koju je ona kasnije naslijedila; da imovina nije prodana gosp. M., iako je prvobitno sklopljen ugovor između njega i sina podnositeljice predstavke; da je kupoprodajni ugovor, na osnovu kojeg gosp. M. tvrdi da je vlasnik, krivotvoren.

11. Imovinski zahtjev podnositeljice predstavke je razmatran nekoliko puta. Konačno, nakon što je Vrhovni sud predmet ponovo vratio nižestepenim sudovima koji su imali drugačiju teritorijalnu jurisdikciju, zahtjev podnositeljice predstavke je odbijen. Pozivajući se na izjave 17 svjedoka, od kojih je jedan saslušan lično, te dokumente koje je dostavio gosp. M., sudovi na dvije instance jurisdikcije, su ustanovili da je gosp. M. kupio od sina podnositeljice predstavke temelje dijela predmetne kuće 1993. godine te da je potom sagradio kuću o svom trošku. Prema tome, gosp. M. je zakoniti vlasnik tog dijela kuće te ima pravo da uživa zemljište na kojem je ona sagrađena. Konačnu odluku, kojom su potvrđena rješenja nižestepenih sudova, je donio Vrhovni sud 22. augusta 2002. godine.

B. Presuda Suda u prvom predmetu

12. Dana 17. jula 2001. godine, podnositeljica predstavke je podnijela predstavku Sudu. Ona se naročito žalila na nepravičnost postupaka koje su vodili domaći sudovi u vezi s njenim zahtjevom. Ona se također žalila na dužinu postupka te povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, neovisno i u vezi sa članom 14. Konvencije, zbog ishoda tih postupaka.

13. Dana 3. maja 2007. godine, Sud je donio presudu u predmetu, koja je postala konačna 3. augusta 2007. godine. Sud je odlučio da je član 6. stav 1. Konvencije prekršen zbog okolnosti u kojima je Vrhovni sud ponovo vratio predmet te izostanka zadovoljavajućih obrazloženja domaćih odluka, što su bili aspekti koji su razmatrani zajedno i kumulativno (vidi, Bochan, citirana gore, stav 85).

14. Presuda Suda je sadržavala sljedeći dio:

“74. (...) Vrhovni sud je naložio ponovno vraćanje [predmeta podnositeljice predstavke], nakon što se izričito nije složio sa zaključcima nižestepenih sudova u pogledu činjenica te nakon što je predočio svoje stanovište o jednom od glavnih aspekata predmeta (...), čak prije preispitivanja činjenica i ocjene dokaza nižestepenih sudova (...). Osim toga, budući da Vrhovni sud nije obrazložio ponovno vraćanje predmeta, Sud smatra da bi se bojazan podnositeljice predstavke, da su sudije Vrhovnog suda, naročito njegov zamjenik predsjednika, imale već unaprijed određenu ideju o ishodu predmeta te da bi sudije kojima je proslijeđen predmet 9. oktobra 2000. godine razmatrale predmet u skladu sa stanovištem Vrhovnog suda, mogla smatrati objektivno opravdanom.

75. Sud smatra da je ta ukupna proceduralna situacija također ugrozila princip pravne sigurnosti (vidi, Ryabykh protiv Rusije, broj 52854/99, st. 51-52, ECHR 2003‑IX). Činjenica, da su se stanovišta Vrhovnog suda o predmetu podnositeljice predstavke razlikovala od onih nižestepenih sudova, nije mogla biti jedini osnov za višestruko preispitivanje. Viši sudovi trebaju obavljati kontrolu da bi korigovali sudske grešake, grubo kršenje pravde, a ne da bi supstituirali ocjenu činjenica koju su obavili nižestepeni sudovi.”

15. Sud je dalje istakao da domaći sudovi nisu dali nikakav odgovor na argumente podnositeljice predstavke u vezi s pouzdanošću izjava svjedoka i valjanošću materijalnih dokaza, što su bila odlučujuća pitanja za ishod predmeta (vidi, Bochan, citiran gore, st. 81-84).

16. Pozivajući se na zaključke u vezi sa članom 6. stav 1. Konvencije, Sud je odlučio da nije potrebno odlučivati o žalbenom navodu podnositeljice predstavke zasnovanom na članu 1. Protokola broj 1, jer se ne radi o istom pitanju (vidi, Bochan, citiran gore, stav 91).

17. Žalbeni navodi podnositeljice predstavke o dužini postupka i povredi člana 1. Protokola broj 1 u vezi sa članom 14. Konvencije su odbijeni kao neosnovani (vidi, Bochan, citiran gore, st. 87. i 93).

18. Podnositeljici predstavke je dodijeljeno 2000 EUR po osnovu pravičnog zadovoljenja u pogledu nematerijalne štete. Sud je također istakao “da ukrajinsko pravo omogućava podnositeljici predstavke da traži novo saslušanje svog predmeta u svjetlu zaključka Suda da domaći sudovi nisu poštivali član 6. u njenom predmetu” (vidi, Bochan, citiran gore, st. 97. i 98).

19. Komitet ministara Vijeća Evrope do danas još uvijek nije okončao nadgledanje izvršenja presude na osnovu člana 46. stav 2. Konvencije.

C. “Apelacija u svjetlu posebnih okolnosti” koju je uložila podnositeljica predstavke

20. Dana 14. juna 2007. godine, podnositeljica predstavke je uložila “apelaciju u svjetlu posebnih okolnosti” Vrhovnom sudu naročito na osnovu članova 353. do 355. Zakona o građanskom postupku iz 2004. godine (vidi, stav 24. dole). Pozivajući se na presudu Suda od 3. maja 2007. godine, ona je tražila da Vrhovni sud ukine sudske odluke u njenom predmetu i da donese novu presudu kojom bi se u potpunosti usvojili njeni zahtjevi. Ona je priložila uz apelaciju kopije presude Suda i domaćih odluka.

21. Odlukom od 14. marta 2008. godine, vijeće od 18 sudija Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda je ispitalo apelaciju te je, pozivajući se na član 358. Zakona o građanskom postupku iz 2004. godine (vidi, stav 24. dole), odbilo apelaciju podnositeljice predstavke. Relevantni dio odluke Vrhovnog suda glasi:

“Presudom od 3. maja 2007. godine, Evropski sud za ljudska prava je proglasio žalbene navode podnositeljice predstavke o nepravičnosti postupka i povredi člana 1. Protokola broj 1 prihvatljivim, a ostatak predstavke neprihvatljivim. Povreda člana 6. stav 1. Konvencije (...) je ustanovljena u tom predmetu. [Sud] je naložio tuženoj državi da isplati podnositeljici predstavke, u roku od tri mjeseca od dana kada je presuda postala konačna u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije, 2000 EUR (dvije hiljade eura) u pogledu nematerijalne štete (...).

U stavu 64. presude Evropskog suda za ljudska prava je naznačeno da se argumenti podnositeljice predstavke uglavnom odnose na četiri sljedeća pitanja:

(a) da li su sudovi, koji su razmatrali predmet [podnositeljice predstavke], bili neovisni i nepristrasni?

(b) da li je činjenica, da je predmet razmatrao Okružni sud Čemerovetski, onemogućila da podnositeljica predstavke učestvuje u postupku?

(c) da li se princip jednakosti oružja poštivao u pogledu propusta domaćih sudova da saslušaju svjedoke čije su pismene izjave sudovi prihvatili kao dokaze?

(d) da li su konačne odluke koje su donijeli prvostepeni, apelacioni i kasacioni sud dovoljno obrazložene?

Kao što proizilazi iz materijala, podnositeljicu predstavke je zastupao u [domaćim] postupcima njen sin, advokat (...). Ona se nije pojavila nijednom pred sudom za vrijeme tog postupka, iako je uredno bila informirana o ročištima.

Nijedan učesnik u postupku, uključujući gosp. B. I. [sina podnositeljice predstavke], nije tražio pozivanje svjedoka (...). Gosp. B. I. je propustio da predoči izjave svjedoka (...) kojima bi se dokazalo da je kuća sagrađena o njegovom (ili njegovog oca ili majke) trošku.

Nijedna stranka, uključujući gosp. B. I., nije tražila izuzeće [prvostepenog] sudije. Žalbene navode o izostanku objektivnosti (...) je predočio samo gosp. B.I. nakon što je usvojena presuda u ovom predmetu.

Kao što se može vidjeti iz spisa predmeta, valjanost kupoprodajnog ugovora od 18. marta 1993. godine, prema kojem je gosp. M. kupio od gosp. B. I. dio temelja i nešto građevinskog materijala, nije osporena (...). Osim toga, postoji dokument koji potvrđuje da je lijeva strana kuće sagrađena o trošku gosp. M. te dokument, prema kojem je gosp. M. platio gosp. B. I. 1.550.000.000 karbovaneca [bivša prelazna valuta Ukrajine prije septembra 1996. godine] za temelje lijevog dijela kuće. Te okolnosti nisu odbačene vještačenjem u ovom predmetu.

U svojoj presudi, Evropski sud za ljudska prava je također istakao da podnositeljica predstavke (...) nije predočila dokaze da je bila diskriminirana u uživanju imovinskih prava u suprotnosti sa članom 14. Konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 zbog ishoda građanskog postupka. [Sud] je zaključio da su žalbeni navodi podnositeljice predstavke [na osnovu tih odredbi] morali biti odbačeni kao očigledno neosnovani primjenom člana 35. st. 3. i 4. Konvencije. Prema tome, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da su odluke [domaćih] sudova zakonite i osnovane te je odlučio da dodijeli podnositeljici predstavke naknadu u iznosu od 2000 EUR samo zbog toga što su ukrajinski sudovi prekršili zahtjev u vezi s ‘razumnim vremenom’.

U svjetlu navedenog, odluke sudova u ovom predmetu se ne mogu ukinuti zbog razloga navedenih u predstavci gđe Bochan.

Pozivajući se na [član] 358. [Zakona o građanskom postupku Ukrajine], vijeće sudija Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Ukrajine

[je odlučio]:

Da ne odobri zahtjev [gđe Bochan M. I.] za preispitivanje, u svjetlu posebnih okolnosti, presude od 19. januara 2001. godine Okružnog suda Čemerovetski (Hmeljnička oblast), odluke od 1. marta 2001. godine Apelacionog suda Hmeljničke oblasti i odluku od 22. augusta 2002. godine Vrhovnog suda Ukrajine.”

22. Dana 8. aprila 2008. godine, podnositeljica predstavke je uložila novu “apelaciju u svjetlu posebnih okolnosti” Vrhovnom sudu. Ona je istakla da je odluka od 14. marta 2008. godine bila zasnovana neispravnom “tumačenju” presude Suda od 3. maja 2007. godine te je zatražila od Vrhovnog suda da ponovo razmotri meritum predmeta u svjetlu zaključaka Suda u vezi sa članom 6. stav 1. Konvencije u toj presudi, kao što je naznačeno u stavu 15. gore.

23. Dana 5. juna 2008. godine, vijeće od sedam sudija Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, pozivajući se na član 356. Zakona o građanskom postupku iz 2004. godine, je proglasilo apelaciju neprihvatljivom, budući da ona nije sadržavala argumente koji bi mogli poslužiti kao osnov za ponovno razmatranje predmeta u svjetlu posebnih okolnosti u skladu sa članom 354. Zakona o građanskom postupku iz 2004. godine (vidi, stav 24. dole u vezi sa članom 354. i relevantniim izvodima iz člana 356. Zakona).

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A. Zakon o građanskom postupku iz 2004. godine

24. Relevantni izvodi iz tog zakona, kao što su propisivali u relevantno vrijeme, glase:

Član 353. Pravo na osporavanje sudskih odluka u svjetlu posebnih okolnosti

“1. Stranke u postupku (...) imaju pravo da ospore sudske odluke u građanskim predmetima pred Vrhovnim sudom Ukrajine u svjetlu posebnih okolnosti nakon što [te odluke] budu predmet kasacionog preispitivanja.”

Član 354. Osnovi za ulaganje apelacije u svjetlu posebnih okolnosti

“1. Nakon što je neka sudska odluka u građanskom predmetu bila predmet kasacionog preispitivanja, ona može biti preispitana u svjetlu posebnih okolnosti ako je protiv nje žalbeni lijek uložen na osnovu [sljedećih] okolnosti:

(1) odstupanja u primjeni zakona od strane kasacionog suda (ili sudova);

(2) zaključka koji je donijela neka međunarodna sudska vlast, čiju jurisdikciju je priznala Ukrajina, da su nekom [domaćom] sudskom odlukom prekršene međunarodne obaveze Ukrajine.”

Član 355. Ulaganje apelacije u svjetlu posebnih okolnosti

“1. Apelacija se može uložiti u roku od jednog mjeseca od momenta kada su otkrivene posebne okolnosti.

2. Apelacija u svjetlu posebnih okolnosti se ulaže u skladu s pravilima koja se primjenjuju na kasacionu žalbu.

(...).”

Član 356. Prihvatljivost apelacije u svjetlu posebnih okolnosti

“1. Vijeće od sedam sudija odlučuje o pitanju prihvatljivosti apelacije u svjetlu posebnih okolnosti (...).

2. Apelacija se proglašava prihvatljivom (...) ako je najmanje trojica sudija smatraju prihvatljivom (...).

3. Protiv odluke koja se odnosi na prihvatljivost apelacije (...) se ne može uložiti žalba.

4. Kopija odluke kojom se apelacija proglašava prihvatljivom (...) se šalje strankama u postupku (...).

5. Ako se apelacija proglasi prihvatljivom (...) sud može obustaviti izvršenje relevantnih odluka.

6. Pravila iz stavova 1. do 4. ovog člana nisu primjenjiva na apelaciju koja se ulaže na osnovu razloga koji je propisan u stavu 2. člana 354. ovog zakona.”

Član 357. Postupak za ispitivanje u svjetlu posebnih okolnosti

“1. Ispitivanje predmeta u svjetlu posebnih okolnosti predstavlja vrstu kasacionog postupka (різновидом касаційного провадження).

2. Predmet razmatra vijeće sudija koje predstavlja najmanje dvije trećine članova Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Ukrajine (...).

(...)

4. Ispitivanje predmeta u svjetlu posebnih okolnosti se mora obaviti na osnovu pravila koja se primjenjuju na kasacioni postupak.”

Član 358. Ovlasti Vrhovnog suda Ukrajine pri ispitivanju predmeta u svjetlu posebnih okolnosti

“1. Pri ispitivanju predmeta u svjetlu posebnih okolnosti, Vrhovni sud Ukrajine ima ovlast da:

(1) odbije žalbu i ostavi odluku nepromijenjenu (...).

(2) ukine, u potpunosti ili djelomično, sudsku odluku i predmet vrati na ponovno razmatranje prvostepenom sudu, apelacionom sudu ili kasacionom sudu (...).

(3) ukine odluku apelacionog suda ili kasacionog suda i potvrdi odluku koja je ukinuta greškom (...).

(4) ukine odluke u predmetu i da obustavi postupak (...).

(5) izmijeni odluku ili usvoji novu odluku u meritumu predmeta (...).”

Član 360. Obavezujuća snaga odluka Vrhovnog suda

“1. Odluke koje usvoji Vrhovni sud Ukrajine u svjetlu posebnih okolnosti imaju zakonsku snagu nakon donošenja te se protiv njih ne može uložiti žalba.”

B. Zakon o izvršenju presuda i primjeni sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava od 23. februara 2006. godine 1]

25. Relevantni dijelovi tog zakona, onako kako su propisivali u relevantno vrijeme, glase:

“Ovaj zakon regulira odnose koji proizilaze iz: obaveze države da izvrši presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetima protiv Ukrajine; potrebe da se eliminiraju uzroci povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i protokola uz nju koje je počinila Ukrajina; potrebe da se implementiraju evropski standardi o ljudskim pravima u pravnoj i upravnoj praksi Ukrajine; nužnosti da se stvore uvjeti za reduciranje broja predstavki protiv Ukraine pred Evropskim sudom. ”

Član 1. Definicije

“1. U svrhu ovog zakona, korišteni termini imaju sljedeće definicije:

(...)

Konvencija – Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950. godine i protokoli uz nju koje je ukrajinski [parlament] priznao kao obavezujuće;

Sud – Evropski sud za ljudska prava;

(...)

Korisnik – (a) podnositelj predstavke pred Evropskim sudom za ljudska prava u predmetu protiv Ukrajine u čiju korist je Sud donio presudu ili u kojem predmetu su stranke postigle prijateljsko rješenje, ili njegov zastupnik, ili njegov nasljednik (...);

Izvršenje presude [Suda] – (a) plaćanje odštete korisniku; (b) usvajanje individualnih mjera; (c) usvajanje generalnih mjera;

(...).”

Član 2. Izvršenje presude [Suda]

“1. Presude [Suda] su obvezujuće i izvršne za Ukrajinu u skladu sa članom 46. Konvencije.

2. Postupak za izvršenje presude Suda je reguliran ovim zakonom, Zakonom o izvršnom postupku i drugim propisima, uzimajući u obzir izričite odredbe ovog zakona.”

Član 10. Dodatne pojedinačne mjere

“1. Osim plaćanja odštete, usvajaju se pojedinačne mjere s ciljem povrata prava korisnika [koja su] bila povrijeđena.

2. Pojedinačne mjere uključuju:

(a) ponovno uspostavljanje, u onoj mjeri u kojoj je moguće, pravnog statusa koji je korisnik imao prije nego što je Konvencija prekršena (restitutio in integrum);

(...)

3. Pravni status korisnika se vraća u prethodno stanje, inter alia, pomoću:

(a) ponovnog razmatranja predmeta od strane suda, uključujući obnovu postupka u tom predmetu;

(b) ponovnog razmatranja predmeta od strane upravnog tijela.”

Član 11. Koraci koje Ured zastupnika vlade mora poduzeti u pogledu pojedinačnih mjera

“1. Ured zastupnika vlade, u roku od tri dana od prijema saopćenja Suda da je presuda postala konačna:

(a) šalje korisniku saopćenje uz obrazloženje u vezi s njegovim pravom da pokrene postupak za preispitivanje njegovog predmeta i/ili da traži obnovu postupka u skladu sa zakonom na snazi (...).”

III. PRAVO I PRAKSA U DRŽAVAMA ČLANICAMA VIJEĆA EVROPE

26. Komparativni pregled domaćeg zakonodavstva i prakse u trideset osam država članica Vijeća Evrope pokazuje da su mnoge države uspostavile domaće mehanizme kojima se omogućava podnošenje zahtjeva za preispitivanje građanskih predmeta koji su okončani konačnim sudskim odlukama na osnovu zaključka Suda o kršenju Konvencije. Naime, u dvadeset dvije države članice, domaći Zakon o građanskom postupku pruža eksplicitno mogućnost za uspješnog podnositelja predstavke da traži preispitivanje građanskog predmeta na osnovu zaključka o kršenju koji je donio Evropski sud za ljudska prava ili drugi međunarodni sud. To je tako u pogledu Albanije, Andore, Armenije, Azerbejdžana, Hrvatske, Češke Republike, Estonije, Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, Gruzije, Njemačke, Latvije, Litvanije, Moldavije, Crne Gore, Norverške, Portugala, Rumunije, Rusije, Srbije, Slovačke, Švicarske i Turske. U svim tim državama, zahtjevi za preispitivanje se podnose sudu. Međutim, nivo jurisdikcije varira od države članice do države članice. U nekima je to najviši sud koji razmatra zahtjev, to jest Vrhovni sud (što je slučaj s Albanijom, Azerbejdžanom, Estonijom i Litvanijom) ili Ustavni sud (Češka Republika). U drugima se zahtjev podnosi sudu čija se odluka osporava (Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija i Srbija). U principu, preispitivanje nije automatsko te je predmet kriterija prihvatljivosti, kao što su rokovi, status podnositelja predstavke i obrazloženje zahtjeva (takav je slučaj, na primjer, u Albaniji, Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji i Turskoj). Neka domaća zakonodavstva propisuju ispunjavanje drugačijih uvjeta, na primjer, da ozbiljne posljedice povrede i dalje postoje (Rumunija) ili da se odštetom nije otklonila povreda (Slovačka), ili da se podnositelj predstavke ne može obeštetiti drugim sredstvima (Estonija).

 27. Dok preispitivanje građanskih predmeta na osnovu zaključka o povredi Konvencije do kojeg je došao Sud nije izričito predviđeno pravnim odredbama na snazi u šesnaest od trideset osam država članica (Austrija, Belgija, Španija, Francuska, Grčka, Mađarska, Italija, Irska, Lihtenštajn, Luksemburg, Monako, Nizozemska, Poljska, Slovenija, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo (Engleska i Vels), podnositelji predstavki koji su dobili odluku u kojoj je ustanovljena povreda Konvencije još uvijek imaju mogućnost, u nekim od navedenih država (na primjer, Francuska, Nizozemska, Poljska), da traže preispitivanje svog predmeta na osnovu postupka preispitivanja u svjetlu novih činjenica koje su se pojavile ili proceduralnih grešaka koje su počinjene.

IV. PREPORUKA KOMITETA MINISTARA BROJ R (2000) 2

28. U svojoj Preporuci broj R (2000) 2, koja je usvojena 19. januara 2000. godine na 694. sastanku delegata ministara, Komitet ministara je istakao da praksa pri nadgledanju izvršenja presuda Suda pokazuje da se preispitivanje nekog predmeta ili obnova postupka u određenim okolnostima pokazala najefikasnijim, ako ne i jedinim, sredstvom za postizanje restitutio in integrum. Prema tome, Komitet ministara je pozvao države da uspostave mehanizme za preispitivanje predmeta u kojima je Sud ustanovio povredu Konvencije, naročito u sljedećim slučajevima:

“(i) oštećena stranka i dalje trpi veoma ozbiljne negativne posljedice zbog ishoda predmetne domaće odluke, koje nisu adekvatno otklonjene pravičnim zadovoljenjem te se ne mogu ispraviti izuzev preispitivanjem ili obnovom postupka, i

(ii) presuda Suda vodi zaključku da je

(a) osporena domaća odluka u meritumu suprotna Konvenciji, ili

(b) ustanovljena povreda uzrokovana proceduralnim greškama ili nedostacima koji su takve težine da postoji ozbiljna sumnja u ishod osporenog domaćeg postupka.”

 

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. STAV 1. KONVENCIJE I ČLANA 1. PROTOKOLA BROJ 1

29. Podnositeljica predstavke se žali na postupak koji se odnosi na njenu “apelaciju u svjetlu posebnih okolnosti” (“posebna apleacija”), koji se okončao odlukom koju je donio Vrhovni sud 14. marta 2008. godine. Naime, ona je istakla da Vrhovni sud, prilikom ispitivanja posebne apelacije, nije uzeo u obzir zaključke Suda u vezi sa članom 6. stav 1. Konvencije iz njegove presude od 3. maja 2007. godine, koji se odnose na ocjenu dokaza koju su obavili domaći sudovi (vidi, stav 15. gore). On je također propustio da razmotri neke važne aspekte predmeta, naročito valjanost osnovnih materijalnih dokaza na kojima su zasnovane odluke domaćih sudova. Osim toga, njegovo obrazloženje koje se odnosi na ishod prethodne predstavke je u suprotnosti sa zaključcima Suda iz presude od 3. maja 2007. godine (vidi, st. 13. i 18. gore). Prema podnositeljici predstavke, nepravičan način na koji je Vrhovni sud razmatrao njenu posebnu apelaciju je doveo do nove povrede člana 6. stav 1. Konvencije i člana 1. Protokola broj 1. Te odredbe, u relevantnom dijelu, glase:

Član 6. stav 1.

“Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza (...), svako ima pravo na pravično (...) raspravu (...) pred (...) sudom.”

Član 1. Protokola broj 1

“ Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

30. Sud na početku ističe da je ova predstavka nastavak prethodne predstavke koju je podnijela ista podnositeljica predstavke u građanskom postupku koji se odnosio na spor o vlasništvu nad jednim dijelom imovine. U svojoj presudi od 3. maja 2007. godine, koja se odnosi na tu predstavku, Sud je odlučio da su odluke domaćih sudova donesene u postupku u kojem nisu poštivane garancije u vezi s neovisnošću i nepristrasnošću, koje karakteriziraju pravičan postupak u smislu člana 6. stav 1, te pravnom sigurnosti i obavezom da se pruži zadovoljavajuće obrazloženje (vidi st. 13-15 gore). Pozivajući se u osnovi na presudu Suda od 3. maja 2007. godine, podnositeljica predstavke je uložila posebnu apelaciju Vrhovnom sudu kojom je osporila navedene odluke. U martu 2008. godine, nakon postupka koji je predmet ovog predmeta, Vrhovni sud je odbio njenu apelaciju, smatrajući da su odluke domaćih sudova isprave i osnovane.

 31. Sud mora prije svega odlučiti da li član 46. onemogućava da Sud razmatra različite žalbene navode podnositeljice predstavke, imajući u vidu nadležnosti koje se raspodjeljuju na osnovu Konvencije između Komiteta ministara i Suda u pogledu nadgledanja izvršenja presuda Suda (vidi, na primjer, Lyons i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), broj 15227/03, ECHR 2003‑IX). Drugo, ako ne onemogućava, on mora ispitati da li su se garancije iz Konvencije, naročito one na osnovu člana 6. stav 1. (vidi, Steck-Risch i ostali protiv Lihtenštajna (odluka), broj 29061/08, od 11. maja 2010. godine) morale primijeniti na domaći postupak o posebnoj apelaciji podnositeljice predstavke i, ako jesu, da li su se zahtjevi iz člana 6. stav 1. poštovali.

32. Potrebno je istaći prije svega da su žalbeni navodi podnositeljice predstavke u osnovi usmjereni protiv postupka koji se odnosi na njenu posebnu apelaciju uloženu 14. juna 2007. godine, a koju je Vrhovni sud odbio 14. marta 2008. godine. Imajući u vidu njenu prirodu i ishod, slična apelacija, koju je podnositeljica predstavke uložila nakon toga i koju je Vrhovni sud odbio 5. juna 2008. godine, će biti također uzeta u obzir (vidi, st. 55-56 dole).

A. Da li član 46. Konvencije onemogućava da Sud ispita žalbene navode predočene u ovoj predstavci

1. Opći principi

33. Pitanje poštivanja presuda Suda od strane visokih strana ugovornica nije obuhvaćeno jurisdikcijom Suda ako nije pokrenuto u kontekstu “postupka nepoštivanja” predviđenog članom 46. st. 4. i 5. Konvencije (vidi, Ujedinjena makedonska organizacija Ilinden – PIRIN i ostali protiv Bugarske (broj 2), br. 41561/07 i 20972/08, stav 56, od 18. oktobra 2011. godine). Prema članu 46. stav 2, Komitet ministara ima ovlasti da nadgleda izvršenje presuda Suda i da evaluira mjere koje poduzimaju tužene države. Međutim, uloga Komiteta ministara u sferi izvršenja presuda Suda ne onemogućava Sud da ispita novu predstavku koja se odnosi na mjere koje je poduzela tužena država pri izvršavanju presude ako ta predstavka sadrži relevantne informacije u vezi s pitanjima koja nisu riješena u prvobitnoj presudi (vidi, Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) protiv Švicarske (broj 2) [VV], broj 32772/02, st. 61‑63, ECHR 2009).

34. Relevantni opći principi su rezimirani u predmetu Egmez protiv Kipra ((odluka), broj 12214/07, st. 48-56, od 18. septembra 2012), su sljedeći:

“48. Sud ponavlja da su zaključci o povredi u njegovoj presudi u principu deklaratorni (vidi, Krčmář i ostali protiv Češke Republike (odluka), broj 69190/01, od 30. marta 2004; Lyons i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), broj 15227/03, ECHR 2003-IX; i Marckx protiv Belgije, od 13. juna 1979, stav 58, Serija A broj 31) i da se, u smislu člana 46. Konvencije, visoke strane ugovornice, obavezuju da će se povinovati konačnim presudama Suda u svakom predmetu u kojem su one stranke budući da je Komitet ministara zadužen za njihovo izvršenje (vidi, mutatis mutandisPapamichalopoulos i ostali protiv Grčke (član 50), od 31. oktobra 1995, stav 34, Serija A broj 330-B). Slijedi, inter alia, da presuda u kojoj Sud ustanovi povredu Konvencije ili njenih protokola nameće tuženoj državi pravnu obavezu ne samo da plati iznose dodijeljene dotičnim osobama na osnovu pravičnog zadovoljenja nego i da izabere, pod kontrolom Komiteta ministara, opće mjere i/ili, ako je potrebno, individualne mjere koje je potrebno usvojiti u njenom pravnom sistemu da bi okončala povredu koju je ustanovio Sud i otklonila njene posljedice onoliko koliko je moguće (vidi, Pisano protiv Italije (skidanje sa spiska) [VV], broj 36732/97, stav 43, od 24. oktobra 2002. godine Scozzari i Giunta protiv Italije [VV], br. 39221/98 i 41963/98, stav 249, ECHR 2000-VIII). Tužena država može i dalje slobodno, pod kontrolom Komiteta ministara, da izabere sredstva kojima će ispuniti svoju pravnu obavezu na osnovu člana 46. Konvencije, pod uvjetom da su ta sredstva u skladu sa zaključcima iz presude Suda (vidi, navedenu presudu Scozzari and Giunta, stav 249). Sa svoje strane, Sud nema nikakvu ulogu u tom dijalogu (Lyons i ostali, citirana gore).

49. Premda Sud može u izvjesnim situacijama naznačiti specifičan lijek ili neku drugu mjeru koju tužena država treba poduzeti (vidi, na primjer, Assanidze protiv Gruzije [VV], broj 71503/01, tačka 14. operativnog dijela, ECHR 2004-II; Gençel protiv Turske, broj 53431/99, stav 27, od 23. oktobra 2003), još uvijek je na Komitetu ministara da evaluira provođenje takvih mjera na osnovu člana 46. stav 2. Konvencije (vidi, Greens i M. T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 60041/08 i 60054/08, stav 107, od 23. novembra 2010; Suljagić protiv Bosne i Hercegovine, broj 27912/02, stav 61, 3. novembra 2009; Hutten Czapska protiv Poljske (prijateljsko rješenje) [VV], broj 35014/97, stav 42, od 28. aprila 2008; Hutten Czapska protiv Poljske [VV], broj 35014/97, st. 231-239 i operativni dio, ECHR 2006-VIII); Broniowski protiv Poljske (prijateljsko rješenje) [VV], broj 31443/96, stav 42, ECHR 2005-IX; i Broniowski protiv Poljske [VV], broj 31443/96, st. 189-194 i operativni dio, ECHR 2004-V).

50. Prema tome, Sud je uvijek isticao da nema jurisdikciju da provjerava da li se država ugovornica povinovala obavezama koje joj nameće jedna od presuda Suda. On je tako odbio da ispituje žalbene navode koji se odnose na propuste država da izvršavaju presude, proglašavajući takve žalbene navode neprihvatljivim ratione materiae (vidi, Moldovan i ostali protiv Moldavije (odluka), broj 8229/04, od 15. februara 2011; Dowsett protiv Ujedinjenog Kraljevstva (broj 2) (odluka), broj 8559/08, od 4. januara 2011; Öcalan protriv Turske (odluka), broj 5980/07, od 6. jula 2010; Haase protiv Njemačke, broj 11057/02, ECHR 2004 III; Komanický protiv Slovačke (odluka), broj 13677/03, od 1. marta 2005; Lyons i ostali, citirana gore ; Krčmář i ostali, citirana gore; i [Fischer] protiv Austrije (odluka), broj 27569/02, ECHR 2003 VI).

51. Međutim, uloga koju Komitet ministara ima u ovoj sferi ne znači da mjere koje poduzme tužena država da bi otklonila povredu koju je ustanovio Sud ne može pokrenuti novo pitanje koje nije odlučeno presudom (vidi, Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), citirana gore, stav 62; Hakkar protiv Francuske (odluka), broj 43580/04, od 7. aprila 2009; Haase, citirana gore; Mehemi [protiv Francuske (broj 2), broj 53470/99, stav 43, ECHR 2003‑IV]; Rongoni protiv Italije, broj 44531/98, stav 13, od 25. oktobra 2001; Rando protiv Italije, 38498/97, stav 17, od 15. februara 2000; Leterme protiv Francuske, od 29. aprila 1998, Izvještaji 1998-III; Pailot protiv Francuske, 22. aprila 1998, stav 57, Izvještaji 1998-II; i Olsson protiv Švedske (broj 2), od 27. novembra 1992, Serija A broj 250) i, kao takve, čine predmet nove predstavke koju bi mogao razmatrati Sud.

52. Na tom osnovu, Sud je ustanovio da ima nadležnost da razmatra žalbene navode u velikom broju predmeta koji predstavljaju nastavak predmeta u kojima su, na primjer, domaće vlasti ponovo ispitale predmet u okviru izvršenja jedne od presuda Suda, bilo da se radi o obnovi postupka (vidi, Emre protiv Švicarske (broj 2), broj 5056/10, od 11. oktobra 2011, i Hertel [protiv Švicarske (odluka), broj 53440/99, ECHR 2002-I]) ili vođenju čitavog novog niza domaćih postupaka (vidi, Ujedinjena makedonska organizacija Ilinden – PIRIN i ostali protiv Bugarske (broj 2), br. 41561/07 i 20972/08, od 18. oktobra 2011. godine i Liu protiv Rusije (broj 2), broj 29157/09, od 26. jula 2011).

53. Osim toga, u specifičnom kontekstu neke kontinuirane povrede prava iz Konvencije nakon usvajanja neke presude u kojoj je Sud ustanovio da je to pravo bilo kršeno određeni period, nije neuobičajeno da Sud ispituje drugu predstavku koja se odnosi na povredu tog prava u periodu koji je uslijedio (vidi, inter aliaIvanţoc i ostali protiv Moldavije i Rusije, broj 23687/05, st. 93-96, od 15. novembra 2011. godine u vezi s kontinuiranim pritvorom; Wasserman protiv Rusije (broj 2), broj 21071/05, st. 36-37, od 10. aprila 2008 u vezi sa neizvršenjem domaće presude; i Rongoni protiv Italije, citirana gore, stav 13, u vezi s dužinom postupka). U takvim predmetima, ‘novo pitanje’ rezultira iz trajanja povrede koja je činila osnov početne odluke Suda. Međutim, ispitivanje od strane Suda je ograničeno na nove predmetne periode te na bilo koje nove žalbene navode u tom pogledu (vidi, na primjer, Ivanţoc i ostali, citirana gore).

54. Iz sudske prakse Suda jasno proizilazi da konstatiranje postojanja ‘novog pitanja’ mnogo ovisi o specifičnim okolnostima određenog predmeta i da razlike između predmeta nisu uvijek jasne. Tako, na primjer, u predmetu Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) (citiran gore), Sud je ustanovio da je nadležan da ispituje žalbeni navod da je predmetni domaći sud odbio zahtjev za obnovu postupka nakon presude Suda. Sud se uglavnom pozvao na činjenicu da su razlozi za odbijanje zahtjeva novi te da, prema tome, predstavljaju relevantne nove informacije koje mogu dovesti do nove povrede Konvencije (vdi, Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), citirana gore, stav 65). On je dalje uzeo u obzir činjenicu da je Komitet ministara okončao svoje nadgledanje izvršenja presude Suda ne uzimajući u obzir odbijanje obnove postupka jer nije bio informiran o toj odluci. Sud je smatrao da predmetno odbijanje, i sa te tačke gledišta, predstavlja novu činjenicu (ibid, stav 67). Slično tome, u presudi koja je nedavno donesena u predmetu Emre (citirana gore), Sud je ustanovio da nova domaća presuda donesena nakon obnove postupka, i u kojoj je domaći sud pristupio novom uravnoteženju interesa, predstavlja novu činjenicu. On je također istakao u tom pogledu da izvršni postupak pred Komitetom ministara još nije počeo. Međutim, slični žalbeni navodi su bili odbijeni u predmetima Schelling protiv Austrije (broj 2) (odluka), broj 46128/07, od 16. septembra 2010. godine i Steck-Risch i ostali protiv Lihtenštajna (odluka) broj 629061//08, od 11. maja 2010) jer je Sud smatrao, imajući u vidu činjenice iz spisa, da se odluke domaćih sudova, kojima se odbijaju zahtjevi za obnovu postupka, ne zasnivaju na ili nisu u vezi s novim razlozima koji mogu dovesti do nove povede Konvencije. Nadalje, u predmetu Steck-Risch, Sud je istakao da je Komitet ministara okončao svoje nadgledanje izvršenja prethodne presude prije odbijanja domaćih sudova da obnove postupak i bez pozivanja na činjenicu da se može podnijeti zahtjev za obnovu postupka. Nije bilo ni relevantnih novih informacija u tom pogledu.

55. U tom kontekstu je potrebno spomenuti i kriterije uspostavljene sudskom praksom u vezi sa članom 35. stav 2. tačka (b), u smislu kojih neka predstavka treba biti proglašena neprihvatljivom ako se ‘u suštini radi o istom pitanju kao što je ono koje je Sud već ispitao (...) te ne sadrži relevantne informacije’: (i) predstavka se smatra ‘suštinski istom’ ako su stranke, žalbeni navodi i činjenice identični (vidi, Verein Gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) citirana gore, stav 63. i Pauger protiv Austrije (odluka), br. 16717/90 i 24872/94, odluke Komisije od 9. januara 1995. godine); (ii) koncept žalbenog navoda je okarakteriziran činjenicama koje su u njemu navedene, a ne pukim pravnim osnovama i argumentima na koje se u njima poziva (vidi, Guerra i ostali protiv Italije, od 19. februara 1998, stav 44, Izvještaji 1998-I and Powell i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1990, stav 29, Serija A broj 172); i (iii) ako podnositelj predstavke dostavi nove informacije, predstavka neće biti suštinski ista kao prethodna (vidi, Patera protiv Češke Republike (odluka), broj 25326/03), odluka Komisije od 10. januara 1996. godine i Chappex protiv Švicarske (odluka), broj 20338/92, odluka Komisije od 12. oktobra 1994. godine).

56. Prema tome, ovlaštenja dodijeljena Komitetu ministara članom 46. da nadgleda izvršenje presuda Suda i evaluira implementiranje mjera koje poduzimaju države na osnovu tog člana neće biti ugrožena ako Sud mora razmatrati relevantne nove informacije u kontekstu nove predstavke (vidi, Verein Gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) citirana gore, stav 67).”

2. Primjena navedenih principa na ovaj predmet

35. U ovom predmetu, Sud smatra da se neka od zapažanja podnositeljice predstavke mogu shvatiti kao žalbeni navodi o izostanku ispravnog izvršenja presude Suda od 3. maja 2007. godine u njenom prethodnom predmetu. Podnositeljica predstavke se naročito može shvatiti na način da tvrdi da nedostaci u prvobitnom domaćem postupku, koji je bio predmet presude Suda iz 2007. godine, nisu otklonjeni u postupku koji je okončan odlukom Vrhovnog suda koja je donesena 14. marta 2008. godine budući da Vrhovni sud nije razmatrao valjanost osnovnih materijalnih dokaza na kojima su zasnovane osporene odluke domaćih sudova (vidi, stav 29. gore). Međutim, žalbeni navodi o neizvršavanju presude Suda ili neotklanjanju povrede koju je Sud već ustanovio nisu obuhvaćeni nadležnošću ratione materiae Suda (vidi, sažetak sudske prakse Suda prenesen u prethodni stav, a naročito odluku Lyons and Others, citiranu gore). Prema tome, žalbeni navodi podnositeljice predstavke u vezi s neotklanjanjem prvobitne povrede člana 6. stav 1. Konvencije koju je ustanovio Sud u svojoj presudi donesenoj 2007. godine se moraju proglasiti inkompatibilnim ratione materiae s Konvencijom u skladu sa članom 35. st. 3. tačka (a) i 4. Konvencije.

36. Međutim, u novoj predstavci se navodi novi žalbeni navod, koji se ne odnosi toliko na ishod postupka koji je okončao Vrhovni sud 2008. godine koliko na vođenje i pravičnost tog postupka – koje je vođen nakon osporenog domaćeg postupka koji je predmet presude Suda donesene 2007. godine i koji se razlikuje od tog postupka.

37. Žalbeni navod podnositeljice predstavke u tom pogledu, kao što se može zaključiti iz njenih zapažanja, se odnosi na način na koji je Vrhovni sud razmatrao jedan od njenih glavnih argumenata zasnovanih na presudi iz 2007. godine. Naime, ona je istakla da je obrazloženje Vrhovnog suda u njegovoj odluci od 14. marta 2008. godine u očiglednoj suprotnosti sa zaključcima Suda iz njegove presude donesene 2007. godine (vidi, stav 29. gore). Prema tome, taj novi žalbeni navod je u vezi s načinom na koji je donesena odluka iz marta 2008. godine u postupku koji se odnosi na posebnu apelaciju podnositeljice predstavke, a ne s njegovim ishodom kao takvim ili djelotvornošću domaćih sudova pri izvršavanju presude Suda (uporedi s odlukama Steck-Risch i ostali, Öcalan, i Schelling (broj 2), citirane gore, gdje nikakva drugačija nepravičnost nije navedena u pogledu vođenja relevantnog novog postupka koji su vodili podnositelji predstavki u tim predmetima na domaćem nivou). Premda su inicijative podnositeljice predstavke za preispitivanje domaćih odluka u ovom predmetu nesumnjivo vezane za izvršenje presude Suda d 3. maja 2007. godine, njeni žalbeni navodi o nepravičnosti kasnijih sudskih postupaka se odnose na situaciju koja se razlikuje od situacije ispitane u toj presudi i sadrže relevantne nove informacije koje se odnose na pitanja koja nisu odlučena u toj presudi.

38. Kao posljedica toga, u ovom predmetu, „novo pitanje“ za koje Sud ima nadležnost da ispita, a da ne ugrožava prerogative tužene države i Komiteta minsitara na osnovu člana 46. Konvencije, se odnosi na navodnu nepravičnost postupka o posebnoj apelaciji podnositeljice predstavke, za razliku od njegovog ishoda kao takvog i njegovog dejstva na ispravno izvršenje presude Suda od 3. maja 2007. godine.

39. Prema tome, član 46. Konvencije ne onemogućava Sud da ispituje novi žalbeni navod podnositeljice predstavke o nepravičnosti postupka koji je okončan odlukom koju je Vrhovni sud donio 14. marta 2008. godine. Sud će sada razmotriti pitanje da li su se garancije pravičnosti predviđene članom 6. stav 1. Konvencije morale primijeniti na osporeni domaći postupak.

B. Da li je novi žalbeni navod podnositeljice predstavke kompatibilan ratione materiae sa članom 6. stav 1. Konvencije

1. Argumenti stranaka

40. Vlada je istakla da član 6. nije primjenjiv na postupak koji se odnosi na “apelaciju u svjetlu posebnih okolnosti” koju je uložila podnositeljica predstavke. Vlada je istakla da je odluka koju je Vrhovni sud donio 14. marta 2008. godine, kojom je odbio njenu prvu žalbu, bila privremena te njom nije odlučeno o njenim građanskim pravima ili obavezama. Odlukom koju je Vrhovni sud donio kasnije, 5. juna 2008. godine, kojom je odbio njenu drugu apleaciju, su “definirana” njena građanska prava i obaveze. Međutim, budući da se podnositeljica predstavke nije žalila na postupak vođen u junu 2008. godine, član 6. nije bio primjenjiv.

41. Podnositeljica predstavke je istakla da je član 6. stav 1. Konvencije primjenjiv na postupak koji se odnosi na posebnu apelaciju, a koji je okončan odlukom koju je Vrhovni sud donio 14. marta 2008. godine.

2. Ocjena Suda

(a) Opći principi

42. Sud ponovo ističe da mora postojati spor (“contestation” u tekstu na francuskom) u vezi s nekim “pravom” za koje se može reći, barem na dokazivim osnovama, da je priznato na osnovu domaćeg prava, bez obzira da li je to pravo zaštićeno Konvencijom, da bi “građanski” aspekt člana 6. stav 1. bio primjenjiv. Spor mora biti stvaran i ozbiljan; on se može odnositi ne samo na stvarno postojanje nekog prava nego i na opseg i način njegovog ostvarivanja; i, konačno, rezultat postupka mora biti direktno odlučujući za predmetno pravo, budući da puke slabe veze ili daleke posljedice nisu dovoljne za primjenu člana 6. stav 1 (vidi, inter alia, ostale presude, Micallef protiv Malte [VV], broj 17056/06, stav 74, ECHR 2009; i Boulois protiv Luksemburga [VV], broj 37575/04, stav 90, ECHR 2012).

43. U tom pogledu, karakter zakona koji reguliraju način na koji treba odlučiti o predmetu (građanski, komercijalni, administrativni itd.) i organa koji ima nadležnost da odlučuje o pitanju (redovni sud, upravni organ itd.) nisu od odlučujuće važnosti (vidi, Micallef, citirana gore, stav 74).

(b) Sudska praksa koja se odnosi na primjenjivost člana 6. na postupak u vezi s vanrednim pravnim lijekovima

44. U skladu s navedenim principima, prema dugogodišnjoj i konstantnoj sudskoj praksi, Konvencija ne garantira pravo na obnovu okončanog postupka. Vanredni pravni lijekovi kojima se traži obnova okončanog sudskog postupka obično ne implicira utvrđivanje “građanskih prava i obaveza” ili osnovanosti “bilo kakve krivične optužbe” te je, prema tome, član 6. neprimjenjiv na njih (vidi, inter aliaX. protiv Austrije, broj 7761/77, odluka Komisije od 8. maja 1978, D.R. 14, str. 171; Surmont i De Meurechy protiv Belgije, br. 13601/88 i 13602/88, odluka Komisije od 6. jula 1989, D.R. 62, str. 284; J. F. protiv Francuske (odluka), broj 39616/98, od 20. aprila 1999; Zawadzki protiv Poljske (odluka) broj 34158/96, od 6. jula 1999; Sonnleitner protiv Austrije (odluka) broj 34813/97, od 6. januara 2000; Sablon protiv Belgije, broj 36445/97, stav 86, od 10. aprila 2001; Valentin Gorizdra protiv Moldavije (odluka) broj 53180/99, od 2. jula 2002; Kucera protiv Austrije, broj 40072/98, od 3. oktobra 2002; Fischer, citirana gore; Jussy protiv Francuske, broj 42277/98, stav 18, od 8. aprila 2003; Dankevich protiv Ukrajine, broj 40679/98, od 29. aprila 2003; Steck-Risch i ostali, citirana gore; Öcalan, citirana gore; Schelling (broj 2), citirana gore; Hurter protiv Švicarske (odluka), broj 48111/07, od 15. maja 2012; Dybeku protiv Albanije (odluka), broj 557/12, stav 30, od 11. marta 2014). Naime, kada se o predmetu odluči konačnom domaćom presudom koja je dobila snagu res iudicata, ne može se u principu tvrditi da naknadni vanredni pravni lijek ili zahtjev kojim se traži preispitivanje presude omogućavaju da se na opravdan način tvrdi da postoji pravo koje je priznato domaćim pravom ili da je ishod postupka u toku kojeg se odlučuje da li preispitivati ili ne isti predmet odlučujući za “utvrđivanje građanskih prava i obaveza ili bilo kakve krivične tužbe” (uporedi s presudom Melis protiv Grčke, broj 30604/07, st. 18-20, od 22. jula 2010, koja odstupa od takvog pristupa).

45. Taj pristup se slijedi i u predmetima u kojima se obnova okončanog domaćeg sudskog postupka traži na osnovu zaključka Suda o povredi Konvencije (vidi, na primjer, Fischer, citirana gore). Pri proglašavanju žalbenog navoda podnositeljice predstavke prihvatljivim na osnovu člana 6. u predmetu Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) protiv Švicarske (broj 2) (broj 32772/02, stav 24, od 4. oktobra 2007), Vijeće je istaklo:

“24. (...) Is sudske prakse proizilazi da taj član nije primjenjiv na postupak koji se odnosi na zahtjev za ponovo suđenje ili obnovu građanskog postupka (vidi, Sablon protiv Belgije, broj 36445/97, stav 86, od 10. aprila 2001). Sud ne vidi nijedan razlog da ne primijeni to obrazloženje i na zahjtev za obnovu postupka nakon što je ustanovio povredu Konvencije (vidi, u vezi sa krivičnim postupkom, [Fischer] protiv Austrije (odluka), broj 27569/02, ECHR 2003‑VI). Prema tome, on smatra da je žalbeni navod na osnovu člana 6. inkompatibilan ratione materiae s odredbama Konvencije.”

46. Međutim, ako bi vanredni pravni lijek vodio ka ili stvarno rezultirao ponovnim razmatranjem predmeta, član 6. se primjenjuje na uobičajen način na postupak “ponovnog razmatranja” (vidi, na primjer, Sablon, citirana gore, st. 88-89; Vanyan protiv Rusije, broj 53203/99, stav 56, od 15. decembra 2005; Zasurtsev protiv Rusije, broj 67051/01, stav 62, od 27. aprila 2006; Alekseyenko protiv Rusije, broj 74266/01, stav 55, od 8. januara 2009; Hakkar, citirana gore; i Rizi protiv Albanije (odluka), broj 49201/06, stav 47, od 8. novembra 2011).

47. Osim toga, ustanovljeno je da je član 6. primjenjiv u nekim slučajevima u kojima se postupak, iako okvalificiran kao “vanredan” ili “poseban” u domaćem pravu, smatra sličnim po prirodi i opsegu redovnom žalbenom postupkom budući da se domaća klasifikacija postupka ne smatra odlučujućom za pitanje primjenjivosti.

48. Tako je u presudi San Leonard Band Club protiv Malte (broj 77562/01, st. 41-48, ECHR 2004 IX) Sud smatrao da je član 6. primjenjiv na postupak koji je odnosio na zahtjev za reviziju postupka. Sud je smatrao da je zahtjev sličan žalbi koja se ulaže zbog pogrešne primjene prava kasacionom sudu, da vlasti Malte ne uživaju nikakvu diskrecionu ovlast, nego da trebaju donijeti odluku o zahtjevu i da je ishod revizionog postupka odlučujući za “građanska prava i obaveze” kompanije-podnositeljice predstavke.

49. Slično tome, u presudi Maresti protiv Hrvatske (broj 55759/07, od 25. juna 2009), Sud je ustanovio da je postupak koji se odnosio na zahtjev za vanredno preispitivanje jedne konačne presude u krivičnom predmetu obuhvaćen opsegom člana 6. Pri ispitivanju prirode i specifičnih karakteristika tog postupka, on je istakao da je zahtjev za vanredno preispitivanje na raspolaganju optuženom samo u striktno ograničenom slučaju pogrešne primjene prava počinjene na štetu optuženog, da zahtjev mora biti podnesen u striktnom roku od mjesec dana nakon dostavljanja presude žalbenog suda optuženom i da su razlozi koji opravdavaju vanredno preispitivanje izričito nabrojani u Zakonu o krivičnom postupku Hrvatske te ne podliježu bilo kakvoj diskrecionoj odluci Vrhovnog suda Hrvatske. Sud je dalje istakao da zahtjev za vanredno preispitivanje ima svoj ekvivalent u hrvatskom građanskom postupku u formi žalbe u predmetima koji se odnose na pogrešenu primjenu prava na koje se primjenjuje član 6 (vidi, st. 25-28 navedene presude).

50. Ukratko, dok član 6. stav 1. u principu nije primjenjiv na vanredne pravne lijekove kojima se traži obnova okončanog sudskog postupka, priroda, opseg i specifične karakteristike postupka u vezi s određenim vanrednim pravnim lijekom u određenom pravnom sistemu mogu biti takvi da je postupak u vezi s takvom vrstom pravnog lijeka obuhvaćen opsegom člana 6. stav 1. i garancijama pravičnosti postupka koje on dodjeljuje strankma u postupku. Prema tome, Sud mora ispitati prirodu, opseg i specifične karakteristike predmetnog vanrednog pravnog lijeka u ovom predmetu.

(c) Primjena navedenih principa na ovaj predmet

51. Dakle, imajući u vidu konkretne okolnosti ovog predmeta, Sud ističe da je Zakon o građanskom postupku garantirao u relevantno vrijeme strankama u postupku, koji je okončan kasacionom odlukom, “pravo da ospore pred Vrhovnim sudom (...) sudske odluke u građanskim predmetima u svjetlu posebnih okolnosti” (član 353, uvodna odredba dijela tog zakona koja se odnosi na posebne pravne lijekove – tekst u stavu 24. gore). Na osnovu sljedeće odredbe tog zakona (član 354. stav 1– tekst također u stavu 24. gore), “zaključak koji je donijela neka međunarodna sudska vlast, čiju jurisdikciju je priznala Ukrajina, da su nekom [domaćom] sudskom odlukom prekršene međunarodne obaveze Ukrajine” je bio jedan od razloga na osnovu kojeg se može uložiti takav vanredan pravni lijek. Član 357. (ibid.) je dalje definirao “ispitivanje predmeta u svjetlu posebnih okolnosti” kao “vrstu kasacionog postupka” uporedivog s takvim postupkom, kako s tačke gledišta revizionih ovlasti koje vrši Vrhovni sud tako s tačke gledišta primjenjivog postupka. Ovlasti u vezi s odlučivanjem Vrhovnog suda u pogledu ishoda posebne apelacije su bile uporedive s ovlastima koje je imao u u pogledu kasacionih pravnih lijekova. Prema tome, postupak u vezi s posebnom apelacijom je mogao rezultirati jednom od različitih tipova odluka predviđenih članom 358, naročito odlukom “da se odbije žalba, a [osporena] odluka ostane nepromijenjena”, “da se ukine, u potpunosti ili djelomično, [osporena] sudska odluka i da se predmet vrati [nadležnom nižestepenom sudu]” u svrhu ponovnog razmatranja “da se ukine [osporena] odluka apelacionog suda ili kasacionog suda te da se potvrdi odluka ukinuta greškom”, ili “da se izmijeni [osporena] odluka ili da se usvoji nova odluka u meritumu predmeta” (ibid.).

52. U svrhu ispitivanja koje ovaj Sud treba da provede u vezi s prirodom i opsegom lijeka koji je uložila podnositeljica predstavke na osnovu Zakona o građanskom postupku, pozadina zakonodavnog konteksta, koju predstavljaju odredbe Zakona iz 2006. godine o izvršenju presuda i primjeni sudske prakse Evropskog suda o ljudskim pravima, može također biti od značaja (vidi, stav 25. gore, u koji su preneseni relevantni dijelovi tog zakona). Naime, član 10. stav 3. tačka (a) tog zakona propisuje da će “prethodni pravni status korisnika” – tj. podnositelja predstavke koji je uspio u predmetu pred ovim Sudom– “biti ponovo uspostavljen, inter alia, tako što će sud ponovo razmatrati predmet, uključujući obnovu postupka u tom predmetu” (ibid.). Osim toga, prema članu 11. stav 1. tačka (a) istog zakona, od Ureda zastupnika vlade se traži da pošalje korisniku “saopćenje uz obrazloženje u vezi s njegovim pravom da pokrene postupak za preispitivanje njegovog predmeta i/ili da traži obnovu postupka u skladu sa zakonom na snazi”.

53. Prema tome, primjenjivi nacionalni pravni okvir je stavio podnositeljici predstavke na raspolaganje pravni lijek koji je omogućio da Vrhovni sud preispita njen građanski predmet u svjetlu zaključka ovog Suda da su prvobitne domaće odluke bile nepravilne. Imajući u vidu propisani tip sudskog preispitivanja, posebna žalba koju je uložila podnositeljica predstavke se može smatrati produženjem prvobitnog (okončanog) građanskog postupka, koji je srodan kasacionom postupku, kao što je definirano ukrajinskim pravom. Imajući u vidu navedeno, Sud smatra da dok posebne karakteristike tog kasacionog tipa postupka mogu uticati na način na koji propisane proceduralne garancije člana 6. stav 1. djeluju (vidi, Delcourt protiv Belgije, od 17. januara 1970, stav 26, Serija A broj 11), Sud smatra da bi te garancije trebale biti primjenjive na isti način kao što su generalno primjenjive na kasacioni postupak u građanskim stvarima (vidi, na primjer, Mushta protiv Ukrajine, broj 8863/06, stav 39, od 18. novembra 2010; i, mutatis mutandisSan Leonard Band Club i Maresti, citirana gore u st. 48-49).

54. Taj zaključak, koji proizilazi iz primjenjivih ukrajinskih pravnih odredaba, je potvrđen opsegom i prirodom “ispitivanja” koje je stvarno proveo Vrhovni sud 14. marta 2008. godine prije nego što je odbio posebnu apelaciju podnositeljice predstavke, ostavivši osporene odluke nepromijenjenim. U toku tog ispitivanja, Vrhovni sud je preispitao materijal iz spisa i sudske odluke donesene u prvobitnom postupku u svjetlu novih argumenata podnositeljice predstavke, koji su uglavnom zasnovani na presudi Suda od 3. maja 2007. godine (vidi, st. 20-21 gore). Prema tome, odvijanje postupka vođenog u martu 2008. godine je sasvim uporedivo s postupkom koji se odnosi na kasacionu žalbu podnositeljice predstavke o kojoj je odlučivao Vrhovni sud u augustu 2002. godine (vidi, stav 11. gore Bochan, citirana gore, stav 39), na koji se primjenjivao član 6. stav 1. ratione materiae. Prema Sudu, u martu 2008. godine, Vrhovni sud je preispitao građanski predmet podnositeljice predstavke “u svjetlu posebnih okolnosti”, naime, presude Suda donesene 2007. godine, u okviru kasacionog tipa postupka, te nije ustanovio nijedan razlog za ukidanje osporenih odluka. Prema tome, on je obavio “ponovno razmatranje”, kao što je to naznačeno u zakonu iz 2006. godine, njenog imovinskog zahtjeva na novim osnovama koje su u vezi s tumačenjem presude koju je Sud donio 3. maja 2007. godine, iako je odlučio da ne mijenja ishod predmeta, a naročito da ne nalaže da nižestepeni sud u potpunosti obnavlja postupak.

55. Činjenica da je Vrhovni sud, u junu 2008. godine na osnovu člana 356. Zakona, proglasio žalbu, koju je podnositeljica uložila naknadno u aprilu 2008. godine, neprihvatljivom zbog formalnih razloga i bez daljenjeg “ispitivanja” materijalnih aspekata predmeta (vidi, stav 23. gore), ne mijenja ništa u pogledu navedenih zaključaka.

56. Dakle, u svjetlu relevantnih odredaba ukrajinskog zakonodavstva te prirode i opsega postupka koji je okončan odlukom koju je donio Vrhovni sud 14. marta 2008. godine u vezi s posebnom apelacijom podnositeljice predstavke, koja je potom potvrđena odlukom iz juna 2008. godine, Sud smatra da je taj postupak bio odlučujući za utvrđivanje prava i obaveza građanskog karaktera podnositeljice predstavke. Prema tome, relevantne garancije člana 6. stav 1. su se primjenjivale na taj postupak. Prema tome, prigovor Vlade koji se odnosi na primjenjivost te odredbe na osporeni postupak se mora odbiti.

57. Neovisno o zaključku o primjenjivosti člana 6. stav 1. na tip predmetnog postupka u ovom predmetu, Sud podsjeća da je na državama ugovornicama da odluče koji je najbolji način da izvrše presude Suda, a da ne ugroze principe res iudicata ili pravne sigurnosti u građanskim postupcima, naročito kada se takvi postupci odnose na treća lica čije je vlastite legitimne interese potrebno zaštititi. Nadalje, čak i ako neka država ugovornica pruža mogućnost da se zahtijeva obnavljanje okončanog sudskog postupka na osnovu presude Suda, na domaćim vlastima je da obezbijede postupak za razmatranje takvih zahtjeva i da uspostave kriterije za određivanje da li se zatražena obnova postupka nameće u nekom određenom predmetu. Ne postoji uniforman pristup među državama ugovornicama u pogledu mogućnosti da se traži obnova okončanog građanskog postupka nakon zaključka o povredi do kojeg je došao ovaj Sud ili u pogledu modaliteta implementiranja postojećih mehanizama obnove (st. 26-27 gore).

58. Međutim, prethodni zaključci ne umanjuju ni po čemu važnost koju u svrhu djelotvornosti sistema Konvencije imaju domaći postupci koji omogućavaju vraćanje na neki predmet u svjetlu konstatiranja povrede garancija pravičnosti postupka predviđenih članom 6. Naprotiv, takvi postupci se mogu smatrati važnim aspektom izvršenja njegovih presuda, kao što to regulira član 46. Konvencije, te njihovo postojanje dokazuje predanost neke države ugovornice Konvenciji i sudskoj praksi Suda (vidi, Lyons i ostali, citirana gore). U tom pogledu, Sud podsjeća na Preporuku broj R (2000) 2 koju je usvojio Komitet ministara, u kojoj on poziva države strane u Konvenciji da osiguraju postojanje adekvatnih mogućnosti za obnavljanje postupaka na domaćem nivou kada Sud ustanovi neku povredu Konvencije (vidi, stav 28. gore). On ponovo potvrđuje svoje mišljenje da takve mjere mogu predstavljati “najefikasnije, ako ne i jedino, sredstvo za postizanje restitutio in integrum” (vidi, Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) (broj 2), citirana u st. 33. i st. i 89; i Steck-Risch i ostali, citirana gore).

C. Da li novi žalbeni navod podnositeljie predstavke na osnovu člana 6. stav 1. Konvencije ispunjava ostale uvjete prihvatljivosti

59. Sud dalje ističe da žalbeni navod podnositeljice predstavke o nepravičnosti postupka u kojem je donesena odluka Vrhovnog suda 14. marta 2008. godine nije očigledno neosnovan u smislu člana 35. stav 3. tačka (a) Konvencije i da nije neprihvatljiv ni na bilo kojem drugom osnovu. Prema tome, on se mora proglasiti prihvatljivim.

D. Meritum novog žalbenog navoda podnositeljice predstavke na osnovu člana 6. stav 1. Konvencije

60. U vezi s pitanjem poštivanja zahtjeva iz člana 6. stav 1. u ovom predmetu, Sud ističe da je žalbeni navod podnositeljice perdstavke o nepravičnosti usmjeren konkretno protiv obrazloženja Vrhovnog suda u odluci od 14. marta 2008. godine.

61. On ponovo ističe da, prema njegovoj dugogodišnjoj i konstantnoj sudskoj praksi, nije na Sudu da razmatra navodne greške u primjeni prava ili ustanovljenim činjenicama koje su počinili domaći sudovi, osim ako su one dovele do povrede prava i sloboda zaštićenih Konvencijom (vidi, na primjer, García Ruiz protiv Španije [VV], broj 30544/96, stav 28, ECHR 1999‑I; i Perez protiv Francuske [VV], broj 47287/99, stav 82, ECHR 2004‑I), na primjer, kada se, izuzetno, može reći da su dovele do “nepravičnosti” koja je inkompatibilna sa članom 6. Konvencije. Dok ta odredba garantira pravo na pravičan postupak, ona ne propisuje pravila o prihvatljivosti dokaza ili načinima na koji dokazi trabaju biti ocijenjeni, budući da su to prvenstveno pitanja koja trebaju regulirati domaće pravo i domaći sudovi. U principu, Sud ne treba preispitivati pitanja kao što je važnost koju domaći sudovi pridaju nekim dokazima ili zaključcima ili ocjenama pitanja koja razmatraju. Sud ne treba djelovati u svojstvu četvrte instance te, prema tome, neće dovoditi u pitanje presudu domaćih sudova na osnovu člana 6. stav 1, osim u slučaju da se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, na primjer, Dulaurans protiv Francuske, broj 34553/97, st. 33-34 i 38, od 21. marta 2000; Khamidov protiv Rusije, broj 72118/01, stav 170, od 15. novembra 2007; i Anđelković protiv Srbije, broj 1401/08, stav 24, od 9. aprila 2013).

62. Prema tome, u presudi Dulaurans, Sud je ustanovio povredu prava na pravično suđenje zbog toga što je jedini razlog zbog kojeg je francuski kasacioni sud došao do svoje osporene odluke, kojom je odbačena kao neprihvatljiva kasaciona žalba podnositelja predstavke, bio rezultat “une erreur manifeste d’appréciation” (“očigledne greške pri ocjeni”) (vidi, Dulaurans, citirana gore). Logika na kojoj počiva pojam “erreur manifeste d’appréciation” (koncept francuskog upravnog prava), onako kako se koristi u kontekstu člana 6. stav 1. Konvencije, je bez ikakve sumnje da ako je greška domaćeg suda u pogledu primjene prava ili ustanovljenih činjenica toliko očigledna da se može okvalificirati kao “očigledna greška” – u smislu da je nijedan razuman sud ne bi mogao počiniti –, ona može biti takva da nanosi štetu pravičnosti postupka. U predmetu Khamidov, nerazumnost zaključka domaćih sudova u pogledu činjenica je bila “toliko flagrantna i očigledna” da je Sud odlučio da se osporeni postupak mora smatrati “uveliko proizvoljnim” (vidi, Khamidov, citirana gore, stav 174). U presudi Anđelković, Sud je ustanovio da su proizvoljnost odluke domaćih sudova, koja u suštini nije imala pravni osnov u domaćem pravu te nije sadržavala vezu između ustanovljenih činjenica, primjenjivo pravo i ishod postupka doveli do „uskraćivanja pravde“ (vidi, Anđelković, citirana gore, stav 27).

63. U ovom predmetu, Sud ističe da je Vrhovni sud, u svojoj odluci od 14. marta 2008. godine, uveliko pogrešno predstavio zaključke Suda iz njegove presude od 3. maja 2007. godine. Naime, Vrhovni sud je posebno objasnio da je ovaj Sud ustanovio da su odluke domaćih sudova u njenom predmetu bile zakonite i osnovane i da je njoj dodijeljena pravična naknada zbog povrede garancije “razumnog vremena”, što je u u potpunosti pogrešno (vidi, st. 13-18 i 21. gore).

64. Sud ističe da se obrazloženje Vrhovnog suda ne svodi samo na različito tumačenje pravnog teksta. Prema Sudu, on se samo može smatrati “uveliko proizvoljnim” ili da vodi “uskraćivanju pravde” u smislu da je iskrivio prirodu presude iz 2007. godine u prvom predmetu Bochan (citirana gore) na način da osujetio pokušaj podnositeljice predstavke da se ispita njen imovinski zahtjev u svjetlu presude Suda u njenom prethodnom predmetu u okviru kasacionog tipa postupka predviđenog na osnovu domaćeg prava (vidi, st. 51-53). U tom pogledu, potrebno je istaći da je Sud, u svojoj presudi donesenoj 2007. godine, ustanovio da, imajuću u vidu okolnosti u kojima je Vrhovni sud ponovo proslijedio predmet podnositeljice predstavke nižestepenim sudovima, sumnje podnositeljice predstavke u pogledu nepristrasnosti sudija koji su razmatrali predmet, uključujući sudije Vrhovnog suda, su bile objektivno opravdane (vidi, st. 13-15 gore).

65. Prema tome, u svjetlu zaklučaka Suda u pogledu prirode i implikacija nedostatka odluke Vrhovnog suda od 14. marta 2008. godine (vidi, st. 63-64 gore), potrebno je zaključiti da osporeni postupak nije zadovoljio zahtjeve “pravičnog suđenja” iz člana 6. stav 1. Konvencije i da je ta odredba prekršena.

E. Novi žalbeni navod podnositeljice predstavke u vezi sa članom 1. Protokola broj 1

66. Podnositeljica predstavke je istakla da je bila nezakonito lišena svoje imovine zbog postupka koji se vodio u vezi s njenom posebnom apelacijom. Ona se pozvala na član 1. Protokola broj 1.

67. Sud ističe da je njen žalbeni navod povezan sa žalbenim navodom koji je ispitan gore te se također mora proglasiti prihvatljivim.

68. Imajući u vidu zaključak na osnovu člana 6. stav 1. Konvencije (vidi, stav 65), Sud zaključuje da nije potrebno ispitivati da li je član 1. Protokola broj 1 prekršen u ovom predmetu.

II. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

69. Član 41. Konvencije propisuje:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo dijelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

A. Šteta

70. Podnositeljica predstavke traži isplatu 300 000 eura (EUR) u pogledu štete nastale navodnom povredom njenih prava na osnovu člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola broj 1.

71. Vlada je istakla da podnositeljica predstavke nije specificirala prirodu štete koju je navodno pretrpila odlukom Vrhovnog suda u njenom predmetu i da nije predočila nikakve dokaze u prilog svom zahtjevu. Prema tome, zahtjev se mora u potpunosti odbiti.

72. Sud ističe da podnositeljica predstavke nije predočila nikakve detalje o prirodi navodne štete ili njene težine. Ipak, on smatra da je podnositeljica predstavke morala pretpiti poteškoće i zebnju zbog “nepravičnog” načina na koji je Vrhovni sud razmatrao njenu posebnu apelaciju, što je dovelo do neuspjelih pokušaja da se ispita njen imovinski zahtjev u svjetlu presude Suda u njenom prethodnom predmetu u okviru kasacionog tipa postupka koji omogućava domaće pravo (vidi, stav 64. gore). Sud ne smatra da je adekvatno da ispituje da li je daljnje ponovno razmatranje imovinskog zahtjeva podnositeljice predstavke na domaćem nivou izvodivo, imajući u vidu okolnosti, a naročito popriličan period vremena koje je proteklo u međuvremenu i moguće implikacije takvog ponovnog razmatranja na principe res iudicata i pravne sigurnosti u okončanom građanskom sporu te na legitimne interese trećih lica. S druge strane, podnositeljicu predstavke u stvarnosti treba posmatrati, u svrhu ocjene Suda na osnovu člana 41, kao nekoga ko nema stvarne mogućnosti da otkloni povredu ustanovljenu u njenom predmetu na domaćem nivou. Prema tome, odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud smatra da je razumno da se podnositeljici predstavke dodijeli 10 000 EUR po osnovu nematerijalne štete, plus bilo koji iznos koji bi se mogao zaračunati na osnovu poreza.

B. Troškovi postupka i drugi troškovi

73. Podnositeljica predstavke nije podnijela zahtjev za naknadu troškova postupka i drugih troškova.

C. Zatezna kamata

74. Sud smatra odgovarajućim da se zatezna kamata računa na bazi najniže kreditne stope Evropske centralne banke uvećane za tri procentna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO,

1. Proglašava žalbeni navod podnositeljice predstavke na osnovu člana 6. stav 1. Konvencije o nepravičnosti postupka u kojem je donesena odluka Vrhovnog suda od 14. marta 2008. godine i njen žalbeni navod na osnovu člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju da je bila lišena imovine na nezakonit način zbog tog postupka, prihvatljivim, a ostatak predstavke neprihvatljivim;

2. Odlučuje da je član 6. stav 1. Konvencije prekršen;

3. Odlučuje da nije potrebno ispitati žalbeni navod na osnovu člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju;

4. Odlučuje

(a) da je tužena država dužna isplatiti podnositeljici predstavke, u roku od tri mjeseca, 10 000 EUR (deset hiljada eura), plus bilo koji iznos koji bi se mogao zaračunti na osnovu poreza, po osnovu nematerijalne štete, koji će se pretvoriti u valutu tužene države prema kursu važećem na dan isplate;

(b) da će se od dana isteka navedenog roka od tri mjeseca do isplate plaćati obična kamata na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke za vrijeme tog perioda, uvećanoj za tri procentna boda;

5. Odbija ostatak zahtjeva podnositeljice predstavke za pravično zadovoljenje.

Sačinjena na engleskom i francuskom, te saopćena u pismenoj formi 5. februara 2015. godine u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Pravila Suda.

Lawrence Early           Dean Spielmann
Pravni savjetnik          Predsjednik

U skladu sa članom 45. stav 2. Konvencije i pravilom 74. stav 2. Pravila Suda, sljedeća izdvojena mišljenja se nalaze u prilogu ove presude:

(a) zajedničko mišljenje o slaganju sudija Yudkivske i Lemmensa;

(b) mišljenje o slaganju sudije Wojtyczeka.

D.S.
T.L.E. 

Izdvojena mišljenja nisu prevedena, ali ih sadrži presuda na engleskom i/ili francuskom jeziku, kao službenim jezicima, te se mogu pročitati u bazi podataka o sudskoj praksi Suda HUDOC.

 

 Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund).

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

GRAND CHAMBER

CASE BOCHAN v. UKRAINE (No. 2) 

(Application no. 22251/08)

 JUDGMENT

This version was rectified on 11 March 2015

under Rule 81of the Rules of Court.

STRASBOURG

5 February 2015

This judgment is final.

In the case of Bochan v. Ukraine (no. 2),

The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Dean Spielmann, President,
Josep Casadevall,
Guido Raimondi,
Ineta Ziemele,
Mark Villiger,
Isabelle Berro,
Boštjan M. Zupančič,
Alvina Gyulumyan,
Ganna Yudkivska,
Angelika Nußberger,
Erik Møse,
André Potocki,
Paul Lemmens,
Paul Mahoney,
Aleš Pejchal,
Krzysztof Wojtyczek,
Dmitry Dedov, judges,
and Lawrence Early, Jurisconsult,

Having deliberated in private on 7 May and 19 November 2014,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 22251/08) against Ukraine lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Ukrainian national, Ms Mariya Ivanivna Bochan (“the applicant”), on 7 April 2008.

2. The applicant was represented by her son, Mr I. Bochan, a lawyer practising in Ternopil. The Ukrainian Government (“the Government”) were represented by their Agent, most recently Ms N. Sevostyanova, of the Ministry of Justice.

3. The applicant, relying on Article 6 § 1 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1, complained of the proceedings concerning her “appeal in the light of exceptional circumstances” grounded on the Court’s judgment in the applicant’s previous case (see Bochan v. Ukraine, no. 7577/02, 3 May 2007), as provided for under the applicable Ukrainian legislation.

4. On 6 September 2011 the Government were given notice of the application.

5. On 19 November 2013 a Chamber of the Fifth Section, composed of Mark Villiger, President, Angelika Nußberger, Boštjan M. Zupančič, Ganna Yudkivska, André Potocki, Paul Lemmens, Aleš Pejchal, judges, and Claudia Westerdiek, Section Registrar, relinquished jurisdiction in favour of the Grand Chamber, neither of the parties having objected to relinquishment (Article 30 of the Convention and Rule 72 of the Rules of Court).

6. The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24.

7. The applicant and the Government each filed observations. On 17 March 2014, after consulting the parties, the President of the Grand Chamber decided not to hold a hearing.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8. The applicant was born in 1917 and lives in Ternopil.

9. The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

A. Factual background to the case

10. Since 1997 the applicant has claimed, so far unsuccessfully, title to part of a house, owned by Mr M. at the material time, and to the land on which it stands. Her claim is based on the following arguments: that the part of the house in question was constructed at her and her late husband’s expense; that her husband lawfully obtained title to the property, which she subsequently inherited; that it was not sold to Mr M. despite there having initially been an agreement with the applicant’s son to that effect; and that the sales contract on which Mr M.’s claim to the property was based was forged.

11. The applicant’s property claim was considered on numerous occasions by the domestic courts. Eventually, following the reassignment of the case by the Supreme Court to lower courts with different territorial jurisdiction, the applicant’s claim was dismissed. Relying on the statements of seventeen witnesses, one of whom was heard in person, and documents submitted by Mr M., the courts at two levels of jurisdiction found that Mr M. had bought the foundations of the part of the house in question from the applicant’s son in 1993 and had subsequently built it at his own expense. Mr M., accordingly, was the lawful owner of that part of the house and had the right to use the land on which it had been constructed. The final decision, upholding the rulings of the lower courts, was taken by the Supreme Court on 22 August 2002.

B. The Court’s judgment in the first case

12. On 17 July 2001 the applicant lodged an application with the Court, complaining in particular of unfairness in the domestic court proceedings concerning her claim. She also complained of the length of the proceedings and alleged a violation of Article 1 of Protocol No. 1 taken alone and in conjunction with Article 14 of the Convention on account of their outcome.

13. On 3 May 2007 the Court delivered a judgment in the case, which became final on 3 August 2007. The Court held that there had been a violation of Article 6 § 1 of the Convention, having regard to the circumstances in which the applicant’s case had been reassigned by the Supreme Court and to the lack of sufficient reasoning in the domestic decisions, these issues being taken together and cumulatively (see Bochan, cited above, § 85).

14. The Court reasoned as follows.

“74. ... [The] reassignment [of the applicant’s case] was ordered by the Supreme Court after having expressly disagreed with the findings of the lower courts as to the facts and having stated its position concerning one of the principal aspects of the case ... even before the new assessment of facts and taking of evidence by the lower courts took place ... Considering in addition the Supreme Court’s failure to provide reasons for the reassignment, the Court is of the opinion that the applicant’s fears that the judges of the Supreme Court, including its Deputy President, had a prefixed idea concerning the outcome of the case and that the judges to whom the case had been transferred on 9 October 2000 would have to consider the case in accordance with the Supreme Court’s view could be held to be objectively justified.

75. The Court considers that this overall procedural situation also disturbed the principle of legal certainty (see Ryabykh v. Russia, no. 52854/99, §§ 51-52, ECHR 2003‑IX). The fact that the Supreme Court’s views on the subject of the applicant’s case differed from those of the lower courts could not be a sole ground for its repeated re-examination. Higher courts’ power of review should be exercised for correction of judicial mistakes, miscarriages of justice, and not to substitute the lower courts’ assessment of facts.”

15. The Court further noted that the domestic courts had afforded no reply to the applicant’s submissions concerning the reliability of the witnesses’ statements and the validity of the documentary evidence, which had been decisive for the outcome of the case (see Bochan, cited above, §§ 81-84).

16. Relying on the above findings under Article 6 § 1 of the Convention, the Court decided that it was not necessary to rule on the applicant’s complaint based on Article 1 of Protocol No. 1, as it raised no distinct issue (see Bochan, cited above, § 91).

17. The applicant’s complaints regarding the length of the proceedings and a violation of Article 1 of Protocol No. 1 taken in conjunction with Article 14 of the Convention were dismissed as unsubstantiated (see Bochan, cited above, §§ 87 and 93).

18. The applicant was awarded 2,000 euros (EUR) by way of just satisfaction in respect of non-pecuniary damage. The Court also noted “that the applicant [was] entitled under Ukrainian law to request a rehearing of her case in the light of the Court’s finding that the domestic courts [had not complied] with Article 6 in her case” (see Bochan, cited above, §§ 97-98).

19. To date, the Committee of Ministers of the Council of Europe has not yet concluded the supervision of the execution of the judgment under Article 46 § 2 of the Convention.

C. The applicant’s “appeal in the light of exceptional circumstances”

20. On 14 June 2007 the applicant lodged with the Supreme Court an “appeal in the light of exceptional circumstances” pursuant in particular to Articles 353 to 355 of the Code of Civil Procedure of 2004 (see paragraph 24 below). Relying on the Court’s judgment of 3 May 2007, she asked the Supreme Court to quash the courts’ decisions in her case and to adopt a new judgment allowing her claims in full. She joined to her appeal copies of the Court’s judgment and of the domestic decisions.

21. On 14 March 2008 a panel of eighteen judges of the Civil Division of the Supreme Court, having examined the appeal in chambers and relying on Article 358 of the Code of Civil Procedure of 2004 (set out in paragraph 24 below), dismissed the applicant’s appeal. The relevant part of the Supreme Court’s decision reads as follows.

“By the judgment of 3 May 2007, the European Court of Human Rights declared the applicant’s complaints of unfairness in the proceedings and of a violation of Article 1 of Protocol No. 1 admissible, and the remainder of the application inadmissible. A violation of Article 6 § 1 of the Convention ... was found in the case. [The Court] ordered that the respondent State was to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment became final according to Article 44 § 2 of the Convention, EUR 2,000 (two thousand euros) in respect of non-pecuniary damage ...

In paragraph 64 of the judgment of the European Court of Human Rights, it is noted that the applicant’s submissions mainly concern four issues, namely:

(a) whether the courts, which dealt with [the applicant’s] case, were independent and impartial;

(b) whether the fact that the case was heard by the Chemerovetsk Town Court prevented the applicant from participating in the proceedings;

(c) whether the principle of equality of arms was observed with regard to the failure of the domestic courts to hear the witnesses whose written statements the courts admitted as evidence;

(d) whether the final decisions given by the courts of first, appeal and cassation instances were sufficiently substantiated.

As can be seen from the case materials, the applicant was represented in the [domestic] proceedings by her son, a lawyer ... During the entire duration of the proceedings she failed to appear before the court, although she was duly informed of the hearings.

None of those taking part in the case, including Mr B.I. [the applicant’s son], asked for the witnesses to be summoned ... Mr B.I. failed to submit witness statements ... capable of proving that the house was constructed at his (or his father’s or his mother’s) expense.

None of the parties, including Mr B.I., sought the withdrawal of the [first-instance] judge. Complaints of the court’s lack of objectivity ... were only raised by Mr B.I. after the judgment had been adopted in the case.

As can be seen from the case materials, the validity of the sales contract of 18 March 1993, according to which Mr M. purchased from Mr B.I. half of the foundations and some of the construction materials, was not challenged ... There is also a document confirming that the left-hand side of the house was constructed at Mr M.’s expense and a document according to which Mr M. paid Mr B.I. 1,550,000,000 karbovanets [the former transitional currency of Ukraine before September 1996] for the foundations of the left-hand side of the house. These circumstances were not refuted by the expert examination in the case.

In its judgment, the European Court of Human Rights also noted that the applicant ... had failed to provide evidence that she had suffered discrimination in the enjoyment of her property rights, contrary to Article 14 of the Convention read in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1, on account of the outcome of the civil proceedings. [The Court] concluded that the applicant’s complaints [under these provisions] were to be rejected as manifestly ill-founded pursuant to Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention. Therefore, the European Court of Human Rights concluded that the [domestic] courts’ decisions were lawful and well-founded and decided to award the applicant compensation in the amount of EUR 2,000 only for the violation of the ‘reasonable time’ requirement by the Ukrainian courts.

In the light of the foregoing, the courts’ decisions in the case may not be quashed on the grounds mentioned in Mrs Bochan’s application.

Relying on [Article] 358 of the [Code of Civil Procedure of Ukraine], the panel of judges of the Civil Division of the Supreme Court of Ukraine

[Decided]:

To refuse to allow the appeal [of Mrs M. I. Bochan] for review in the light of exceptional circumstances of the judgment of 19 January 2001 of the Chemerovetsk Town Court of the Khmelnytsk Region, the decision of 1 March 2001 of the Khmelnytsk Regional Court of Appeal and the decision of 22 August 2002 of the Supreme Court of Ukraine.”

22. On 8 April 2008 the applicant lodged a new “appeal in the light of exceptional circumstances” with the Supreme Court. She argued that the decision of 14 March 2008 had been based on an incorrect “interpretation” of the Court’s judgment of 3 May 2007 and requested the Supreme Court to reconsider the merits of the case in the light of the Court’s findings under Article 6 § 1 of the Convention in that judgment as noted in paragraph 15 above.

23. On 5 June 2008 a panel of seven judges of the Civil Division of the Supreme Court, relying on Article 356 of the Code of Civil Procedure of 2004, declared the appeal inadmissible, as it contained no arguments capable of serving as grounds for reconsideration of the case in the light of exceptional circumstances pursuant to Article 354 of the Code of Civil Procedure of 2004 (see paragraph 24 below for the text of Article 354 and for the relevant extracts from Article 356 of the Code).

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Code of Civil Procedure of 2004

24. The relevant extracts from the Code, as worded at the material time, read as follows.

Article 353 – The right to challenge judicial decisions in the light of
exceptional circumstances

“1. Parties to proceedings ... have the right to challenge before the Supreme Court of Ukraine judicial decisions in civil cases in the light of exceptional circumstances after [those decisions] have been reviewed in cassation.”

Article 354 – Grounds for an appeal in the light of exceptional circumstances

“1. After judicial decisions in civil cases have been reviewed in cassation, they may be reviewed in the light of exceptional circumstances if they are appealed against on the [following] grounds:

(1) divergent application of the law by the cassation court (or courts);

(2) a finding by an international judicial authority, whose jurisdiction has been recognised by Ukraine, that a [domestic] judicial decision violated the international commitments of Ukraine.”

Article 355 – Lodging of an appeal in the light of exceptional circumstances

“1. An appeal may be lodged within one month of the discovery of exceptional circumstances.

2. An appeal in the light of exceptional circumstances is to be lodged in accordance with the rules applicable to cassation appeals.

...”

Article 356 – Admissibility of an appeal in the light of exceptional circumstances

“1. The question of admissibility of an appeal in the light of exceptional circumstances ... is to be decided in chambers by a panel of seven judges ...

2. An appeal is to be declared admissible ... if at least three judges so decide ...

3. The decision concerning the admissibility of an appeal ... cannot be appealed against ...

4. A copy of the decision declaring an appeal admissible ... is to be sent to the parties ...

5. If an appeal has been declared admissible ... the court may suspend the execution of the relevant decisions.

6. The rules set out in paragraphs 1 to 4 of this Article are not applicable to an appeal lodged on the ground provided for in paragraph 2 of Article 354 of this Code.”

Article 357 – Procedure for examination in the light of exceptional circumstances

“1. Examination of a case in the light of exceptional circumstances is a kind of cassation procedure [різновидом касаційного провадження].

2. The case is to be heard by a panel of judges representing at least two-thirds of the members of the Civil Division of the Supreme Court of Ukraine ...

...

4. Examination of the case in the light of exceptional circumstances is to be carried out under the rules applicable to cassation proceedings.”

Article 358 – The powers of the Supreme Court of Ukraine when examining cases in the light of exceptional circumstances

“1. When examining a case in the light of exceptional circumstances the Supreme Court of Ukraine has the power:

(1) to dismiss an appeal and to leave a decision unchanged ...

(2) to quash, in full or in part, a judicial decision and to remit the case for fresh consideration to the court of first instance, the court of appeal or the court of cassation ...

(3) to quash a decision of the court of appeal or of the court of cassation and to uphold a decision which was wrongly quashed ...

(4) to quash the decisions in the case and to discontinue the proceedings ...

(5) to amend a decision or to adopt a new decision on the merits of the case ...”

Article 360 – The force of the Supreme Court’s decisions

“The decisions adopted by the Supreme Court of Ukraine in the light of exceptional circumstances have the force of law when delivered and cannot be appealed against.”

B. The Enforcement of Judgments and the Application of the Case-Law of the European Court of Human Rights Act, 23 February 2006[1]

25. The relevant parts of the Act, as worded at the material time, read as follows.

“This Act regulates relations emanating from: the State’s obligation to enforce judgments of the European Court of Human Rights in cases against Ukraine; the necessity to eliminate the causes of a violation by Ukraine of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms and the Protocols thereto; the need to implement European human rights standards in the legal and administrative practice of Ukraine; and the necessity to create conditions to reduce the number of applications against Ukraine before the European Court of Human Rights.”

Section 1 – Definitions

“1. For the purposes of this Act these terms are used with the following meanings:

...

The Convention – the 1950 Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms and the Protocols thereto agreed to be binding by [the Parliament] of Ukraine;

The Court – the European Court of Human Rights;

...

Beneficiary – (a) an applicant before the European Court of Human Rights in a case against Ukraine in whose favour the Court rendered its judgment or in whose case the parties have reached a friendly settlement, or their representatives, or successors ...

Enforcement of [the Court’s] judgment – (a) payment of compensation to the Beneficiary and adoption of individual measures; and (b) adoption of general measures;

...”

Section 2 – Enforcement of [the Court’s] judgment

“1. The [Court’s] judgments are to be binding and enforceable for Ukraine in accordance with Article 46 of the Convention.

2. The procedure for enforcement of the judgment is to be determined by this Act, the Enforcement of Proceedings Act, and by other regulations, having regard to the specific provisions of the present Act.”

Section 10 – Additional individual measures

“1. Individual measures are to be adopted in addition to the payment of compensation and are aimed at restoring the rights of the Beneficiary [which have been] infringed.

2. Individual measures include:

(a) restoring as far as possible the legal status which the Beneficiary had before the Convention was violated (restitutio in integrum);

...

3. The previous legal status of the Beneficiary is to be restored, inter alia, by means of:

(a) reconsideration of the case by a court, including reopening of the proceedings in that case;

(b) reconsideration of the case by an administrative body.”

Section 11 – Actions which the Office of the Government’s Agent shall take with regard to individual measures

“1. The Office of the Government’s Agent, within three days from receipt of the Court’s notification that the judgment has become final:

(a) sends the Beneficiary a notification explaining his right to initiate proceedings for the review of his case and/or to reopen the proceedings according to the law in force;

...”

III. LAW AND PRACTICE IN THE COUNCIL OF EUROPE MEMBER STATES

26. A comparative survey of national legislation and practice in thirty-eight of the member States of the Council of Europe demonstrates that many States have put in place domestic mechanisms providing for the possibility to request review of civil cases terminated by a final judicial decision on the basis of a finding of a violation of the Convention by the Court. In particular, in twenty-two of the member States surveyed, the domestic Code of Civil Procedure explicitly provides for the possibility for a successful applicant to request review of a civil case on the basis of a finding of a violation by the European Court of Human Rights or another international court. This is so for Albania, Andorra, Armenia, Azerbaijan, Croatia, the Czech Republic, Estonia, the former Yugoslav Republic of Macedonia, Georgia, Germany, Latvia, Lithuania, the Republic of Moldova, Montenegro, Norway, Portugal, Romania, Russia, Serbia, Slovakia, Switzerland and Turkey. In all those States, requests for review are to be made to a court. However, the level of jurisdiction differs from member State to member State. In some, it is the highest court which entertains the request, that is the Supreme Court (which is the case in Albania, Azerbaijan, Estonia and Lithuania) or the Constitutional Court (the Czech Republic). In others, the request is made to the court whose decision is challenged (Croatia, the former Yugoslav Republic of Macedonia and Serbia). Normally, review is not automatic and is subject to admissibility criteria, such as time-limits, an applicant’s standing and substantiation of the request (this is the case, for example, in Albania, the former Yugoslav Republic of Macedonia, Georgia, Montenegro and Turkey). Some domestic provisions provide for other conditions to be met, for example that the serious consequence of the violation continues to exist (Romania), or that compensation has not remedied the breach (Slovakia), or that the applicant could not be compensated by any other means (Estonia).

27. While in sixteen of the thirty-eight member States surveyed, review of civil cases on the basis of a finding of a violation of the Convention by the Court is currently not explicitly provided for by the existing legal provisions (this is the case in Austria, Belgium, France, Greece, Hungary, Ireland, Italy, Liechtenstein, Luxembourg, Monaco, the Netherlands, Poland, Slovenia, Spain, Sweden and the United Kingdom (England and Wales)), in some of those States it may still be open to applicants to seek re‑examination in such a situation pursuant to the procedure of review in the light of new facts emerging or procedural errors having been committed (for example, France, the Netherlands and Poland).

IV. COMMITTEE OF MINISTERS’ RECOMMENDATION No. R (2000) 2

28. In its Recommendation No. R (2000) 2, adopted on 19 January 2000 at the 694th meeting of the Ministers’ Deputies, the Committee of Ministers noted that the practice in supervising the execution of the Court’s judgments demonstrated that re-examination of a case or reopening of proceedings proved in certain circumstances the most efficient, if not the only, means of achieving restitutio in integrum. The Committee of Ministers, therefore, called upon the States to introduce mechanisms for re-examining a case following the finding of a violation of the Convention by the Court, especially where:

“(i) the injured party continues to suffer very serious negative consequences because of the outcome of the domestic decision at issue, which are not adequately remedied by the just satisfaction and cannot be rectified except by re-examination or reopening, and

(ii) the judgment of the Court leads to the conclusion that

(a) the impugned domestic decision is on the merits contrary to the Convention, or

(b) the violation found is based on procedural errors or shortcomings of such gravity that a serious doubt is cast on the outcome of the domestic proceedings complained of.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION AND OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

29. The applicant complained of the proceedings concerning her “appeal in the light of exceptional circumstances” (“exceptional appeal”) culminating in the Supreme Court’s decision of 14 March 2008. In particular, she argued that when dealing with her exceptional appeal the Supreme Court had failed to take into account the Court’s findings under Article 6 § 1 of the Convention in its judgment of 3 May 2007 pertaining to the domestic courts’ assessment of the evidence (see paragraph 15 above). It had also omitted to address some important aspects of the case, notably the validity of the principal documentary evidence on which the domestic courts’ decisions had been based. Moreover, its reasoning relating to the outcome of the applicant’s previous application had contradicted the Court’s findings in the judgment of 3 May 2007 (see paragraphs 13 and 18 above). According to the applicant, the unfair manner in which the Supreme Court had dealt with her exceptional appeal had entailed a fresh violation of Article 6 § 1 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1. These provisions read, in so far as relevant to the applicant’s submissions, as follows.

Article 6 § 1

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

Article 1 of Protocol No. 1

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

30. At the outset, the Court notes that the present application is a sequel to a previous application lodged by the same applicant in relation to civil litigation concerning a dispute over title to immovable property. In its judgment of 3 May 2007 concerning that application, the Court held that the domestic courts’ decisions had been reached in proceedings which failed to respect Article 6 § 1 fair-hearing guarantees of independence and impartiality, legal certainty and the requirement to give sufficient reasons (see paragraphs 13-15 above). Relying principally on the Court’s judgment of 3 May 2007, the applicant lodged an exceptional appeal with the Supreme Court challenging the said decisions. In the proceedings decided in March 2008, which are the subject of her present application, the Supreme Court rejected her appeal, holding that the domestic decisions had been correct and well founded.

31. The Court must determine in the first place whether it is prevented by Article 46 of the Convention from dealing with the various complaints made by the applicant, in view of the distribution of powers effected by the Convention between the Committee of Ministers and the Court as regards the supervision of the execution of the Court’s judgments (see, for instance, Lyons and Others v. the United Kingdom (dec.), no. 15227/03, ECHR 2003‑IX). Secondly, in so far as it is not so prevented, it must examine whether the domestic proceedings on the applicant’s exceptional appeal attracted the guarantees of the Convention, in particular those under its Article 6 § 1 (see Steck-Risch and Others v. Liechtenstein (dec.), no. 29061/08, 11 May 2010) and, if so, whether the requirements of Article 6 § 1 were complied with.

32. As a preliminary to this, it is to be noted that the applicant’s complaints are principally directed against the proceedings in her exceptional appeal lodged on 14 June 2007 and rejected by the Supreme Court on 14 March 2008. Bearing in mind the nature and outcome of the applicant’s similar subsequent appeal, rejected by the Supreme Court on 5 June 2008, the Court will also take into account these proceedings (see paragraphs 55-56 below).

A. Whether the Court is prevented by Article 46 of the Convention from examining the complaints made in the present application

1. General principles

33. The question of compliance by the High Contracting Parties with the Court’s judgments falls outside its jurisdiction if it is not raised in the context of the “infringement procedure” provided for in Article 46 §§ 4 and 5 of the Convention (see The United Macedonian Organisation Ilinden – PIRIN and Others v. Bulgaria (no. 2), nos. 41561/07 and 20972/08, § 56, 18 October 2011). Under Article 46 § 2, the Committee of Ministers is vested with the powers to supervise the execution of the Court’s judgments and evaluate the measures taken by respondent States. However, the Committee of Ministers’ role in the sphere of execution of the Court’s judgments does not prevent the Court from examining a fresh application concerning measures taken by a respondent State in execution of a judgment if that application contains relevant new information relating to issues undecided by the initial judgment (see Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) v. Switzerland (no. 2) [GC], no. 32772/02, §§ 61‑63, ECHR 2009).

34. The relevant general principles were summarised in Egmez v. Cyprus ((dec.), no. 12214/07, §§ 48-56, 18 September 2012), as follows.

“48. The Court reiterates that findings of a violation in its judgments are in principle declaratory (see Krčmář and Others v. the Czech Republic (dec.), no. 69190/01, 30 March 2004; Lyons and Others v. the United Kingdom (dec.), no. 15227/03, ECHR 2003-IX; and Marckx v. Belgium, 13 June 1979, § 58, Series A no. 31) and that, by Article 46 of the Convention, the High Contracting Parties undertook to abide by the final judgments of the Court in any case to which they were parties, execution being supervised by the Committee of Ministers (see, mutatis mutandisPapamichalopoulos and Others v. Greece (Article 50), 31 October 1995, § 34, Series A no. 330-B). It follows, inter alia, that a judgment in which the Court finds a breach of the Convention or its Protocols imposes on the respondent State a legal obligation not just to pay those concerned the sums awarded by way of just satisfaction, but also to choose, subject to supervision by the Committee of Ministers, the general and/or, if appropriate, individual measures to be adopted in their domestic legal order to put an end to the violation found by the Court and to redress so far as possible the effects (see Pisano v. Italy (striking out) [GC], no. 36732/97, § 43, 24 October 2002, and Scozzari and Giunta v. Italy [GC], nos. 39221/98 and 41963/98, § 249, ECHR 2000-VIII). Subject to monitoring by the Committee of Ministers, the respondent State remains free to choose the means by which it will discharge its legal obligation under Article 46 of the Convention, provided that such means are compatible with the conclusions set out in the Court’s judgment (see the above-cited Scozzari and Giunta judgment, § 249). For its part, the Court cannot assume any role in this dialogue (see Lyons and Others, cited above).

49. Although the Court can in certain situations indicate the specific remedy or other measure to be taken by the respondent State (see, for instance, Assanidze v. Georgia [GC], no. 71503/01, point 14 of the operative part, ECHR 2004-II; Gençel v. Turkey, no. 53431/99, § 27, 23 October 2003), it still falls to the Committee of Ministers to evaluate the implementation of such measures under Article 46 § 2 of the Convention (see Greens and M.T. v. the United Kingdom, nos. 60041/08 and 60054/08, § 107, ECHR 2010; Suljagić v. Bosnia and Herzegovina, no. 27912/02, § 61, 3 November 2009; Hutten-Czapska v. Poland (friendly settlement) [GC], no. 35014/97, § 42, 28 April 2008; Hutten-Czapska v. Poland [GC], no. 35014/97, §§ 231-39 and the operative part, ECHR 2006-VIII); Broniowski v. Poland (friendly settlement) [GC], no. 31443/96, § 42, ECHR 2005-IX; and Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, §§ 189-94 and the operative part, ECHR 2004-V).

50. Consequently, the Court has consistently emphasised that it does not have jurisdiction to verify whether a Contracting Party has complied with the obligations imposed on it by one of the Court’s judgments. It has therefore refused to examine complaints concerning the failure by States to execute its judgments, declaring such complaints inadmissible ratione materiae (see Moldovan and Others v. Romania (dec.), nos. 8229/04 and 29 others, 15 February 2011; Dowsett v. the United Kingdom (no. 2) (dec.), no. 8559/08, 4 January 2011; Öcalan v. Turkey (dec.), no. 5980/07, 6 July 2010; Haase v. Germany, no. 11057/02, ECHR 2004-III; Komanický v. Slovakia (dec.), no. 13677/03, 1 March 2005; Lyons and Others, cited above; Krčmář and Others, cited above; and Franz Fischer v. Austria (dec.), no. 27569/02, ECHR 2003‑VI).

51. However, the Committee of Ministers’ role in this sphere does not mean that measures taken by a respondent State to remedy a violation found by the Court cannot raise a new issue undecided by the judgment (see Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), cited above, § 62; Hakkar v. France (dec.), no. 43580/04, 7 April 2009; Haase, cited above; Mehemi [v. France (no. 2), no. 53470/99], § 43[, ECHR 2003‑IV]; Rongoni v. Italy, no. 44531/98, § 13, 25 October 2001; Rando v. Italy, no. 38498/97, § 17, 15 February 2000; Leterme v. France, 29 April 1998, Reports 1998-III; Pailot v. France, 22 April 1998, § 57, Reports 1998-II; and Olsson v. Swede(no. 2), 27 November 1992, Series A no. 250) and, as such, form the subject of a new application that may be dealt with by the Court.

52. On that basis, the Court has found that it had the competence to entertain complaints in a number of follow-up cases for example where the domestic authorities have carried out a fresh domestic examination of the case by way of implementation of one of the Court’s judgments whether by reopening of the proceedings (see Emre v. Switzerland (no. 2), no. 5056/10, 11 October 2011, and Hertel [v. Switzerland (dec.), no. 53440/99, ECHR 2002-I]) or by the initiation of a[n] entire new set of domestic proceedings (see The United Macedonian Organisation Ilinden – PIRIN and Others v. Bulgaria (no. 2), nos. 41561/07 and 20972/08, 18 October 2011, and Liu v. Russia (no. 2), no. 29157/09, 26 July 2011).

53. Moreover, in the specific context of a continuing violation of a Convention right following adoption of a judgment in which the Court has found a violation of that right during a certain period of time, it is not unusual for the Court to examine a second application concerning a violation of that right in the subsequent period (see, amongst others, Ivanţoc and Others v. Moldova and Russia, no. 23687/05, §§ 93-96, 15 November 2011, regarding continuing detention; Wasserman v. Russia (no. 2), no. 21071/05, §§ 36-37, 10 April 2008, as to the non-enforcement of a domestic judgment; and Rongoni, cited above, § 13, concerning length of proceedings). In such cases the ‘new issue’ results from the continuation of the violation that formed the basis of the Court’s initial decision. The examination by the Court, however, is confined to the new periods concerned and any new complaints invoked in this respect (see, for example, Ivanţoc and Others, cited above).

54. It is clear from the Court’s case-law that the determination of the existence of a ‘new issue’ very much depends on the specific circumstances of a given case and that distinctions between cases are not always clear-cut. So, for instance, in the Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) case (cited above), the Court found that it was competent to examine a complaint that the domestic court in question had dismissed an application to reopen proceedings following the Court’s judgment. The Court relied mainly on the fact that the grounds for dismissing the application were new and therefore constituted relevant new information capable of giving rise to a fresh violation of the Convention (ibid., § 65). It further took into account the fact that the Committee of Ministers had ended its supervision of the execution of the Court’s judgment without taking into account the reopening refusal as it had not been informed of that decision. The Court considered that, from that standpoint also, the refusal in issue constituted a new fact (ibid, § 67). Similarly, in its recent judgment in Emre (cited above) the Court found that a new domestic judgment given following the reopening of the case, and in which the domestic court had proceeded to carry out a new balancing of interests, constituted a new fact. It also observed in this respect that the execution procedure before the Committee of Ministers had not yet commenced. Comparable complaints were, however, dismissed in Schelling v. Austria (no. 2) (dec.), no. 46128/07, 16 September 2010, and Steck-Risch and Others v. Liechtenstein (dec.), no. 29061/08, 11 May 2010), as the Court considered that on the facts the decisions of the domestic courts refusing the applications for reopening were not based on or connected with relevant new grounds capable of giving rise to a fresh violation of the Convention. Further, in Steck-Risch and Others, cited above, the Court observed that the Committee of Ministers had ended its supervision of the execution of the Court’s previous judgment prior to the domestic court’s refusal to reopen the proceedings and without relying on the fact that a reopening request could be made. There was no relevant new information in this respect either.

55. Reference should also be made in this context to the criteria established in the case-law concerning Article 35 § 2 (b), by which an application is to be declared inadmissible if it ‘is substantially the same as a matter that has already been examined by the Court ... and contains no relevant new information’: (i) an application is considered as being ‘substantially the same’ where the parties, the complaints and the facts are identical (see Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), cited above, § 63, and Pauger v. Austria, nos. 16717/90 and 24872/94, Commission decisions of 9 January 1995, unreported); (ii) the concept of complaint is characterised by the facts alleged in it and not merely by the legal grounds or arguments relied on (see Guerra and Others v. Italy, 19 February 1998, § 44, Reports 1998-I, and Powell and Rayner v. the United Kingdom, 21 February 1990, § 29, Series A no. 172); and (iii) where the applicant submits new information, the application will not be essentially the same as a previous application (see Patera v. the Czech Republic, no. 25326/03, Commission decision of 10 January 1996, unreported, and Chappex v. Switzerland, no. 20338/92, Commission decision of 12 October 1994, unreported).

56. Accordingly, the powers assigned to the Committee of Ministers by Article 46 to supervise the execution of the Court’s judgments and evaluate the implementation of the measures taken by the States under this Article will not be encroached on where the Court has to deal with relevant new information in the context of a fresh application (see Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), cited above, § 67).”

2. Application of the above principles to the present case

35. Turning to the present case, the Court considers that some of the applicant’s pleadings in the present case may be understood as complaining of an alleged lack of proper execution of the Court’s judgment of 3 May 2007 in her previous case. The applicant can in particular be understood as arguing that the shortcomings in the original domestic proceedings that formed the subject matter of the Court’s 2007 judgment were not remedied in the proceedings culminating in the Supreme Court’s decision of 14 March 2008, in that the Supreme Court failed to address the validity of the principal documentary evidence on which the contested decisions of the domestic courts had been based (see paragraph 29 above). However, complaints of a failure either to execute the Court’s judgment or to redress a violation already found by the Court fall outside the Court’s competence ratione materiae (see the summary of the Court’s case-law reproduced in the preceding paragraph, in particular Lyons and Others, cited above). Accordingly, the applicant’s complaints, in so far as they concern the failure to remedy the original violation of Article 6 § 1 of the Convention as found in the Court’s 2007 judgment, must be declared incompatible ratione materiae with the Convention pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4.

36. However, the applicant’s new application also raises a new grievance going not so much to the outcome of the proceedings decided in 2008 by the Supreme Court as to the conduct and fairness of those proceedings – which were chronologically subsequent to and distinct from the domestic proceedings impugned in the Court’s 2007 judgment.

37. The applicant’s claim in that regard, as it can be derived from her submissions, concerns the manner in which the Supreme Court dealt with one of her principal arguments based on the Court’s 2007 judgment. In particular she maintained that the reasoning employed by the Supreme Court in its decision of 14 March 2008 manifestly contradicted the Court’s pertinent findings in its 2007 judgment (see paragraph 29 above). This new grievance thus concerns the manner in which the March 2008 decision had been reached in the proceedings concerning the applicant’s exceptional appeal, not either their outcome as such or the effectiveness of the national courts’ implementation of the Court’s judgment (compare and contrast Steck-Risch and Others, Öcalan, and Schelling, all cited above, in which no distinct unfairness was alleged in relation to the conduct of the relevant new proceedings brought by the applicants in those cases at the domestic level). Although the applicant’s initiatives to have the domestic decisions in the present case reconsidered were undoubtedly connected with the execution of the Court’s judgment of 3 May 2007, her complaints regarding the unfairness of the subsequent judicial proceedings both concern a situation distinct from that examined in that judgment and contain relevant new information relating to issues undecided by that judgment.

38. As a consequence, in the present case the “new issue” the Court is competent to examine, without encroaching on the prerogatives of the respondent State and the Committee of Ministers under Article 46 of the Convention, concerns the alleged unfairness of the proceedings on the applicant’s exceptional appeal, as opposed to their outcome as such and their impact on the proper execution of the Court’s judgment of 3 May 2007.

39. Accordingly, the Court is not prevented by Article 46 of the Convention from examining the applicant’s new complaint concerning the unfairness of the proceedings culminating in the decision of the Supreme Court of 14 March 2008. The Court will now turn to the question whether the impugned domestic proceedings attracted the fairness guarantees of Article 6 § 1 of the Convention.

B. Whether the applicant’s new complaint is compatible ratione materiae with Article 6 § 1 of the Convention

1. The parties’ submissions

40. The Government maintained that Article 6 of the Convention was inapplicable to the proceedings concerning the applicant’s exceptional appeal. They argued that the Supreme Court’s decision of 14 March 2008, rejecting her first appeal, had been an interim one and had not determined her civil rights or obligations. It was the Supreme Court’s later decision of 5 June 2008 rejecting her second appeal that had “defined” her civil rights and obligations. However, as the applicant did not complain that the June 2008 proceedings were flawed, Article 6 was not applicable.

41. The applicant submitted that Article 6 § 1 of the Convention was applicable to the proceedings concerning her exceptional appeal culminating in the decision of the Supreme Court of 14 March 2008.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

42. The Court reiterates that for Article 6 § 1 in its “civil” limb to be applicable, there must be a dispute (“contestation” in the French text) over a “right” which can be said, at least on arguable grounds, to be recognised under domestic law, irrespective of whether that right is protected under the Convention. The dispute must be genuine and serious; it may relate not only to the actual existence of a right but also to its scope and the manner of its exercise; and, finally, the result of the proceedings must be directly decisive for the right in question, mere tenuous connections or remote consequences not being sufficient to bring Article 6 § 1 into play (see, among many other authorities, Micallef v. Malta [GC], no. 17056/06, § 74, ECHR 2009, and Boulois v. Luxembourg [GC], no. 37575/04, § 90, ECHR 2012).

43. In this regard, the character of the legislation which governs how the matter is to be determined (civil, commercial, administrative law, and so on) and that of the authority which is invested with jurisdiction in the matter (ordinary court, administrative body, and so forth) are not of decisive consequence (see Micallef, cited above, § 74).

(b) Case-law concerning the applicability of Article 6 to proceedings on extraordinary appeals

44. In line with the above-mentioned principles, according to long-standing and established case-law, the Convention does not guarantee a right to have a terminated case reopened. Extraordinary appeals seeking the reopening of terminated judicial proceedings do not normally involve the determination of “civil rights and obligations” or of “any criminal charge” and therefore Article 6 is deemed inapplicable to them (see, among many other authorities, X v. Austria, no. 7761/77, Commission decision of 8 May 1978, Decisions and Reports (DR) 14, p. 171; Surmont, De Meurechy and Others v. Belgium, nos. 13601/88 and 13602/88, Commission decision of 6 July 1989, DR 62, p. 284; J.F. v. France (dec.), no. 39616/98, 20 April 1999; Zawadzki v. Poland (dec.) no. 34158/96, 6 July 1999; Sonnleitner v. Austria (dec.), no. 34813/97, 6 January 2000; Sablon v. Belgium, no. 36445/97, § 86, 10 April 2001; Gorizdra v. Moldova (dec.), no. 53180/99, 2 July 2002; Kucera v. Austria, no. 40072/98, 3 October 2002; Franz Fischer, cited above; Jussy v. France, no. 42277/98, § 18, 8 April 2003; Dankevich v. Ukraine, no. 40679/98, 29 April 2003; Steck-Risch and Others, cited above; Öcalan, cited above; Schelling, cited above; Hurter v. Switzerland (dec.), no. 48111/07, 15 May 2012; Dybeku v. Albania (dec.), no. 557/12, § 30, 11 March 2014). This is because, in so far as the matter is covered by the principle of res judicata of a final judgment in national proceedings, it cannot in principle be maintained that a subsequent extraordinary application or appeal seeking revision of that judgment gives rise to an arguable claim as to the existence of a right recognised under national law or that the outcome of the proceedings in which it is decided whether or not to reconsider the same case is decisive for the “determination of ... civil rights or obligations or of any criminal charge” (compare and contrast Melis v. Greece, no. 30604/07, §§ 18-20, 22 July 2010, which departs from the said approach).

45. This approach has been followed also in cases where reopening of terminated domestic judicial proceedings has been sought on the ground of a finding by the Court of a violation of the Convention (see, for instance, Franz Fischer, cited above). In declaring the applicant’s complaint under Article 6 inadmissible in Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) v. Switzerland (no. 2) (no. 32772/02, § 24, 4 October 2007), the Chamber stated:

“24. ... It is clear from its case-law that this Article is not applicable to proceedings concerning an application for a retrial or for the reopening of civil proceedings (see Sablon v. Belgium, no. 36445/97, § 86, 10 April 2001). The Court sees no reason why this reasoning should not also be applied to an application to reopen proceedings after it has found a violation of the Convention (see, in relation to a criminal case, Franz Fischer v. Austria (dec.), no. 27569/02, ECHR 2003‑VI). It therefore considers that the complaint under Article 6 is incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention.”

46. However, should an extraordinary appeal entail or actually result in reconsidering the case afresh, Article 6 applies to the “reconsideration” proceedings in the ordinary way (see, for instance, Sablon, cited above, §§ 88-89; Vanyan v. Russia, no. 53203/99, § 56, 15 December 2005; Zasurtsev v. Russia, no. 67051/01, § 62, 27 April 2006; Alekseyenko v. Russia, no. 74266/01, § 55, 8 January 2009; Hakkar, cited above; and Rizi v. Albania (dec.), no. 49201/06, § 47, 8 November 2011).

47. Moreover, Article 6 has also been found to be applicable in certain instances where the proceedings, although characterised as “extraordinary” or “exceptional” in domestic law, were deemed to be similar in nature and scope to ordinary appeal proceedings, the national characterisation of the proceedings not being regarded as decisive for the issue of applicability.

48. Thus, in San Leonard Band Club v. Malta (no. 77562/01, §§ 41-48, ECHR 2004-IX), Article 6 was held to be applicable to proceedings concerning a request for a new trial. The Court reasoned that the request was similar to an appeal on points of law before a court of cassation, the Maltese authorities did not exercise any discretionary power but were required to give a ruling on the request, and the outcome of the new trial procedure was decisive for the applicant company’s “civil rights and obligations”.

49. Similarly, in Maresti v. Croatia (no. 55759/07, 25 June 2009) the Court found that proceedings concerning a request for extraordinary review of a final judgment in a criminal case fell within the scope of Article 6. In examining the nature and specific features of those proceedings, it noted that the request for extraordinary review was available to the defendant for strictly limited errors of law that operated to the defendant’s detriment, the request had to be lodged within a strict one-month time-limit following the service of the appeal court’s judgment on the defendant, and reasons justifying extraordinary review were expressly enumerated in the Croatian Code of Criminal Procedure and were not subject to any discretionary decision on the part of the Croatian Supreme Court. The Court further observed that the request for extraordinary review had its equivalent in Croatian civil proceedings in the form of an appeal on points of law in civil cases, to which Article 6 applied (see paragraphs 25-28 of the above-mentioned judgment).

50. In sum, while Article 6 § 1 is not normally applicable to extraordinary appeals seeking the reopening of terminated judicial proceedings, the nature, scope and specific features of the proceedings on a given extraordinary appeal in the particular legal system concerned may be such as to bring the proceedings on that kind of appeal within the ambit of Article 6 § 1 and of the safeguards of a fair trial that it affords to litigants. The Court must accordingly examine the nature, scope and specific features of the exceptional appeal in issue in the instant case.

(c) Application of the above principles to the present case

51. Turning therefore to the concrete circumstances of the present case, the Court notes that at the relevant time the Code of Civil Procedure (see paragraph 24 above, which sets out the relevant parts of Articles 353-58) guaranteed to parties to proceedings that had already terminated in a cassation decision “the right to challenge before the Supreme Court ... judicial decisions in civil cases in the light of exceptional circumstances” (Article 353, the introductory Article in the part of the Code dealing with exceptional appeals). By virtue of the following provision in the Code (Article 354 § 1), “a finding by an international judicial authority, whose jurisdiction has been recognised by Ukraine, that a [domestic] judicial decision violated the international commitments of Ukraine” was one of the two grounds on which such an exceptional appeal could be brought. Article 357 of the Code further defined “examination of a case in the light of exceptional circumstances” as being “a kind of cassation procedure”, with the Supreme Court having the same powers of review as it had in cassation proceedings and the exceptional appeal being subject to the same procedure as in cassation appeals. The Supreme Court’s powers of disposal of an exceptional appeal were likewise comparable to those it possessed in cassation appeals. Thus, the exceptional-appeal proceedings could result in one of the different types of decisions set out in Article 358 of the Code, in particular in a decision “to dismiss an appeal and to leave [the contested] decision unchanged”, “to quash, in full or in part, [the contested] judicial decision and to remit the case for fresh consideration to the [competent lower court]”, “to quash [the contested] decision of the court of appeal or of the court of cassation and to uphold a decision which was wrongly quashed”, or “to amend [the contested] decision or to adopt a new decision on the merits of the case”.

52. For the purposes of this Court’s examination of the nature and scope of the remedy exercised by the applicant under the Code of Civil Procedure, the background legislative context, represented by the provisions of the 2006 Enforcement of Judgments and the Application of the Case-Law of the European Court of Human Rights Act, is also capable of being of some relevance (see paragraph 25 above, which sets out the relevant parts of that Act). In particular, section 10(3)(a) of the 2006 Act states that “[t]he previous legal status of the Beneficiary” – that is, the successful applicant before this Court – “is to be restored, inter alia, by means of a reconsideration of the case by a court, including reopening of the proceedings in that case”. Moreover, according to section 11(1)(a) of the same Act, the Office of the Government’s Agent is required to send the Beneficiary “a notification explaining his right to initiate proceedings for the review of his case and/or to reopen the proceedings according to the law in force”.

53. The applicable national legal framework thus made available to the applicant a remedy enabling a judicial review of her civil case by the Supreme Court in the light of the finding of this Court that the original domestic decisions had been defective. By virtue of the kind of judicial review that it provided for, the exceptional appeal brought by the applicant can be viewed as a prolongation of the original (terminated) civil proceedings, akin to a cassation procedure as defined by Ukrainian law. This being so, while the special features of this cassation-type procedure may affect the manner in which the prescribed procedural guarantees of Article 6 § 1 operate (see Delcourt v. Belgium, 17 January 1970, § 26, Series A no. 11), the Court is of the view that those guarantees should be applicable to it in the same way as they apply to cassation proceedings in civil matters generally (see, for instance, Mushta v. Ukraine, no. 8863/06, § 39, 18 November 2010; and, mutatis mutandisSan Leonard Band Club, and Maresti, both cited above at paragraphs 48-49).

54. This conclusion, derived from the applicable Ukrainian legal provisions, is corroborated by reference to the scope and nature of the “examination” actually carried out by the Supreme Court on 14 March 2008 before it dismissed the applicant’s exceptional appeal, leaving the contested decisions unchanged. In the course of that examination, the Supreme Court reviewed the case materials and the court decisions from the original proceedings in the light of the applicant’s new submissions based mainly on the Court’s judgment of 3 May 2007 (see paragraphs 20-21 above). Thus, what occurred in the proceedings in March 2008 can well be compared to the proceedings concerning the applicant’s cassation appeal decided by the Supreme Court in August 2002 (see paragraph 11 above and Bochan v. Ukraine, no. 7577/02, § 39, 3 May 2007), to which Article 6 § 1 applied ratione materiae. In the Court’s view, in March 2008 the Supreme Court reviewed the applicant’s civil case “in the light of exceptional circumstances”, namely the Court’s 2007 judgment, in a cassation-type procedure and found no cause to overturn the contested decisions. It thereby conducted a “reconsideration”, as the 2006 Act termed it, of her property claim on new and fresh grounds linked to its interpretation of the Court’s judgment of 3 May 2007, albeit deciding not to change the outcome of the case and, in particular, not to order a full rehearing of the case by a lower court.

55. The above considerations are not altered by the fact that in June 2008 the Supreme Court, relying on Article 356 of the Code, rejected the applicant’s follow-up appeal of April 2008 as inadmissible on formal grounds without any further “examination” of the substantive aspects of the case (see paragraph 23 above).

56. Thus, in the light both of the relevant provisions of the Ukrainian legislation and of the nature and scope of the proceedings culminating in the Supreme Court’s decision of 14 March 2008 in relation to the applicant’s exceptional appeal, followed by its confirmatory decision of June 2008, the Court considers that those proceedings were decisive for the determination of the applicant’s civil rights and obligations. Consequently, the relevant guarantees of Article 6 § 1 applied to those proceedings. Accordingly, the Government’s objection concerning the applicability of that provision to the impugned proceedings is to be rejected.

57. Independently of the conclusion as to the applicability of Article 6 § 1 to the kind of proceedings in issue in the instant case, the Court would reiterate that it is for the Contracting States to decide how best to implement the Court’s judgments without unduly upsetting the principles of res judicata or legal certainty in civil litigation, in particular where such litigation concerns third parties with their own legitimate interests to be protected. Furthermore, even where a Contracting State provides for the possibility of requesting a reopening of terminated judicial proceedings on the basis of a judgment of the Court, it is for the domestic authorities to provide for a procedure to deal with such requests and to set out criteria for determining whether the requested reopening is called for in a particular case. There is no uniform approach among the Contracting States as to the possibility of seeking the reopening of terminated civil proceedings following a finding of a violation by this Court or as to the modalities of implementation of existing reopening mechanisms (see paragraphs 26-27 above).

58. However, the foregoing considerations should not detract from the importance, for the effectiveness of the Convention system, of ensuring that domestic procedures are in place which allow a case to be revisited in the light of a finding that the safeguards of a fair trial afforded by Article 6 have been violated. On the contrary, such procedures may be regarded as an important aspect of the execution of its judgments as governed by Article 46 of the Convention and their availability demonstrates a Contracting State’s commitment to the Convention and to the Court’s case-law (see Lyons and Others, cited above). The Court observes in this connection Recommendation No. R (2000) 2 adopted by the Committee of Ministers, in which the States Parties to the Convention are called upon to ensure that there are adequate possibilities of reopening proceedings at domestic level where the Court has found a violation of the Convention (see paragraph 28 above). It reaffirms its view that such measures may represent “the most efficient, if not the only, means of achieving restitutio in integrum” (see Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) (no. 2), cited at paragraph 33 above, §§ 33 and 89; and Steck-Risch and Others, cited above).

C. As to whether the applicant’s new complaint under Article 6 § 1 of the Convention satisfies the other admissibility conditions

59. The Court further finds that the applicant’s complaint regarding the unfairness of the proceedings culminating in the Supreme Court’s decision of 14 March 2008 is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention and that it is not inadmissible on any other ground. It must therefore be declared admissible.

D. Merits of the applicant’s new complaint under Article 6 § 1 of the Convention

60. As regards the question of compliance with the requirements of Article 6 § 1 in the present case, the Court observes that the applicant’s unfairness complaint was directed specifically against the reasoning the Supreme Court employed in its decision of 14 March 2008.

61. It reiterates that, according to its long-standing and established case-law, it is not for this Court to deal with alleged errors of law or fact committed by the national courts unless and in so far as they may have infringed rights and freedoms protected by the Convention (see, for instance, García Ruiz v. Spain [GC], no. 30544/96, § 28, ECHR 1999‑I, and Perez v. France [GC], no. 47287/99, § 82, ECHR 2004‑I), for instance where it can, exceptionally, be said that they are constitutive of “unfairness” incompatible with Article 6 of the Convention. While this provision guarantees the right to a fair hearing, it does not lay down any rules on the admissibility of evidence or the way in which evidence should be assessed, these being primarily matters for regulation by national law and the national courts. Normally, issues such as the weight attached by the national courts to given items of evidence or to findings or assessments in issue before them for consideration are not for the Court to review. The Court should not act as a court of fourth instance and will not therefore question under Article 6 § 1 the judgment of the national courts, unless their findings can be regarded as arbitrary or manifestly unreasonable (see, for instance, Dulaurans v. France, no. 34553/97, §§ 33-34 and 38, 21 March 2000; Khamidov v. Russia, no. 72118/01, § 170, 15 November 2007; and Anđelković v. Serbia, no. 1401/08, § 24, 9 April 2013).

62. Thus, in Dulaurans the Court found a violation of the right to a fair trial because the sole reason the French Court of Cassation had arrived at its contested decision rejecting the applicant’s cassation appeal as inadmissible was the result of “une erreur manifeste d’appréciation” (“a manifest error of assessment”) (see Dulaurans, cited above). The thinking underlying this notion of “erreur manifeste d’appréciation” (a concept of French administrative law), as used in the context of Article 6 § 1 of the Convention, is doubtless that if the error of law or fact by the national court is so evident as to be characterised as a “manifest error” – that is to say, is an error that no reasonable court could ever have made – it may be such as to disturb the fairness of the proceedings. In Khamidov, the unreasonableness of the domestic courts’ conclusion as to the facts was “so striking and palpable on the face of it” that the Court held that the proceedings complained of had to be regarded as “grossly arbitrary” (see Khamidov, cited above, § 174). In Anđelković, the Court found that the arbitrariness of the domestic court’s decision, which principally had had no legal basis in domestic law and had not contained any connection between the established facts, the applicable law and the outcome of the proceedings, amounted to a “denial of justice” (see Anđelković, cited above, § 27).

63. In the present case, the Court notes that in its decision of 14 March 2008 the Supreme Court grossly misrepresented the Court’s findings in its judgment of 3 May 2007. In particular, the Supreme Court recounted that this Court had found that the domestic courts’ decisions in the applicant’s case had been lawful and well founded and that she had been awarded just satisfaction for the violation of the “reasonable time” guarantee, these being affirmations that are palpably incorrect (see paragraphs 13-18 and 21 above).

64. The Court observes that the Supreme Court’s reasoning does not amount merely to a different reading of a legal text. For the Court, it can only be construed as being “grossly arbitrary” or as entailing a “denial of justice”, in the sense that the distorted presentation of the 2007 judgment in the first Bochan case (cited above) had the effect of defeating the applicant’s attempt to have her property claim examined in the light of the Court’s judgment in her previous case in the framework of the cassation‑type procedure provided for under domestic law (see paragraphs 51-53 above). In this regard, it is to be noted that in its 2007 judgment the Court found that, given the circumstances in which the applicant’s case had been reassigned by the Supreme Court to lower courts, the applicant’s doubts regarding the impartiality of the judges dealing with the case, including the judges of the Supreme Court, had been objectively justified (see paragraphs 13-15 above).

65. Accordingly, in the light of the Court’s findings as to the nature and the implications of the defect in the Supreme Court’s decision of 14 March 2008 (see paragraphs 63-64 above), it must be concluded that the impugned proceedings fell short of the requirement of a “fair trial” under Article 6 § 1 of the Convention and that there has been a violation of that provision.

E. The applicant’s new complaint in so far as it concerns Article 1 of Protocol No. 1

66. The applicant contended that she had been unlawfully deprived of her property on account of the proceedings on her exceptional appeal. She relied upon Article 1 of Protocol No. 1.

67. The Court observes that this complaint is linked to the one examined above and must therefore likewise be declared admissible.

68. Having regard to its finding under Article 6 § 1 of the Convention (see paragraph 65 above), the Court finds that it is not necessary to examine whether, in this case, there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

69. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

70. The applicant claimed 300,000 euros (EUR) in respect of damage resulting from the alleged violation of her rights under Article 6 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1.

71. The Government argued that the applicant had not specified the nature of the damage she had allegedly suffered on account of the Supreme Court’s decision in her case and had provided no evidence in support of her claim. Accordingly, the claim should be rejected in full.

72. The Court notes that the applicant did not provide any details as to the nature of the alleged damage or its gravity. Nevertheless, it considers that the applicant must have suffered some distress and anxiety on account of the “unfair” manner in which the Supreme Court dealt with her exceptional appeal, which, as a consequence, set at naught her attempts to have her property claim examined in the light of the Court’s judgment in her previous case in the framework of the cassation-type procedure provided for under domestic law (see paragraph 64 above). The Court does not judge it appropriate to examine whether any further reconsideration of the applicant’s property claim at domestic level is feasible in the circumstances, given in particular the considerable time that has elapsed in the meantime as well as the possible implications of such reconsideration for the principles of res judicata and legal certainty in the terminated civil litigation and for the legitimate interests of third parties. On the other hand, the reality is now that the applicant must be taken, for the purposes of the Court’s assessment under Article 41, as having no practical opportunity available to her to remedy the violation found in her case at the domestic level. Thus, making its assessment on an equitable basis, the Court considers it reasonable to award the applicant EUR 10,000 for non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

73. The applicant did not submit a claim for costs and expenses.

C. Default interest

74. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the applicant’s complaint under Article 6 § 1 of the Convention about the unfairness of the proceedings culminating in the decision of the Supreme Court of 14 March 2008 and her complaint under Article 1 of Protocol No. 1 that she had been unlawfully deprived of her property on account of those proceedings admissible and the remainder of the application inadmissible;

 

2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

 

3. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 1 of Protocol No. 1;

 

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, EUR 10,000 (ten thousand euros), plus any tax that may be chargeable, for non-pecuniary damage, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and notified in writing on 5 February 2015, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence EarlyDean Spielmann
JurisconsultPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a) joint concurring opinion of Judges Yudkivska and Lemmens;

(b) concurring opinion of Judge Wojtyczek.

D.S.
T.L.E.

 

JOINT CONCURRING OPINION OF JUDGES YUDKIVSKA AND LEMMENS

1. We wholeheartedly concur with the conclusion that Article 6 § 1 has been violated.

On this point, the judgment constitutes an important step forward in the protection offered by the Convention to applicants who have successfully complained of a violation of their fundamental rights, and who subsequently attempt to obtain a reopening of the domestic proceedings.

2. We nevertheless would like to indicate that, in so far as the judgment examines the applicability of Article 6 § 1 to the proceedings before the Supreme Court, we would have preferred a somewhat broader reasoning.

In our opinion, it is sufficient to note that the proceedings concerned the judicial review of the decisions of the domestic courts, including the original decision of the Supreme Court of 22 August 2002, following the finding by our Court that the proceedings before the Supreme Court had been unfair. We attach much importance to the fact that the exceptional appeal brought by the applicant can be viewed as a prolongation of the original proceedings, akin to a cassation procedure (see paragraph 53 of the judgment).

By contrast, we do not think that it is necessary to take account of the way in which the Supreme Court actually carried out its functions in the exceptional-appeal proceedings (see paragraph 54 of the judgment). The applicability of Article 6 § 1 should not depend on the outcome of the proceedings, in particular not on the fact that the cassation court may have examined to some extent the merits of the original claim.

3. We would also like to stress that the principles of res judicata and legal certainty referred to in paragraph 57 of the judgment cannot be unduly upset in cases like the present one, since the possibility of reopening terminated proceedings is at the outset provided for by national law.

In this respect we reiterate that the Convention must be interpreted as guaranteeing rights which are practical and effective. Stressing, as a matter of principle, the inalterability of domestic decisions found by this Court to be in breach of the Convention could mean depriving the Court’s judgments of much of their real effect, thus rendering the Strasbourg remedy illusory.

4. We take the opportunity to observe that we would generally be in favour of a much broader approach towards the applicability of Article 6 § 1 in civil proceedings.

We should ask ourselves whether Article 6 § 1 does not apply to all judicial proceedings concerning legally protected rights or interests, regardless of the extent to which they are held to be decisive for the determination of any (civil) rights and obligations. To hold so would avoid the lengthy examination of whether or not specific proceedings, having regard to their specific features, fall within the scope of Article 6 § 1.

CONCURRING OPINION OF JUDGE WOJTYCZEK

(Translation)

 

1. In the present case I voted with the majority in finding a violation of Article 6 § 1 of the Convention. However, I have some doubts as to the reasoning of the judgment and in particular the considerations regarding the applicability of Article 6 to proceedings examining extraordinary appeals against judicial decisions.

2. The question whether and to what extent Article 6 applies to proceedings examining extraordinary appeals against judicial decisions or individual administrative decisions is a very difficult one, in view of the considerable complexity of procedural law and its diversity in Europe. In addition to the substantive difficulties there are linguistic issues, which are particularly acute in this legal sphere since many of the legal terms used in Contracting Parties’ legislation have no equivalent in the official languages of the Court.

I note that in its previous case-law the Court has accepted the applicability of Article 6 to “cassation appeals” in judicial proceedings in certain States, even where such an appeal is regarded as an extraordinary remedy under national law. On the other hand, the Court has deemed Article 6 to be inapplicable, in principle, to proceedings examining a request for “the reopening of judicial proceedings” (see the judgments cited in paragraph 44 of the present judgment). At the same time, the Court held in several cases that Article 6 was applicable to other extraordinary remedies provided for in certain States (see, in particular, the judgments in Melis v. Greece, no. 30604/07, § 19, 22 July 2010; San Leonard Band Club v. Malta, no. 77562/01, ECHR 2004-IX; Maresti v. Croatia, no. 55759/07, 25 June 2009; and J.S. and A.S. v. Poland, no. 40732/98, 24 May 2005).

Various arguments were advanced in those judgments to justify the applicability of Article 6. In San Leonard Band Club, concerning a request for a new criminal trial, the Court emphasised three factors: (1) a request for a retrial was the only means in Maltese law of challenging a decision that had been upheld on appeal; (2) the request in the case in question had been founded on the allegedly erroneous application of the law; and (3) if the statutory conditions were met, the request triggered a fresh trial without there being any discretion to decide whether it was appropriate.

In Melis, which concerned an application to reopen proceedings, the Court stressed the “decisive factor ... that, in the present case, an application to reopen the proceedings was the only legal remedy by which the applicant could have the appeal judgment in civil proceedings set aside and have his ownership rights restored” (cited above, § 19).

In Maresti, concerning a request for extraordinary review of a criminal judgment, the applicability of Article 6 was justified primarily by the argument that the remedy in question was similar to a cassation appeal in civil proceedings. The Court further stressed that, in lodging the request, the applicant had relied on the fact that criminal prosecution in his case was barred by law.

It is also interesting to note that the above-cited judgment in J.S. and A.S. v. Poland found Article 6 to be applicable to one of the extraordinary remedies provided for by Polish administrative procedure, in this instance an application for an individual administrative decision characterised by particularly serious flaws to be declared null and void. This remedy enables applicants to obtain a review of the lawfulness of a final individual administrative decision even a number of years after it has been given. Hence, individuals who lodge an application for a declaration of nullity in respect of a final individual administrative decision given a number of years previously, and relating to civil rights or obligations within the meaning of the Convention, are entitled to a hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal which must determine their claims on the merits. In support of its finding that Article 6 was applicable, the Court pointed out that the applicants in the case in question had not sought the reopening of the administrative proceedings, but merely a finding that a past administrative decision was null and void.

3. Without entering into a comparative analysis of procedural law, we can note briefly that, in many legal systems, “cassation appeals” are subject to very strict time-limits and concern points of law, whereas “requests for the reopening of proceedings” may be lodged many years later and are founded in particular on new facts, new evidence or certain serious procedural defects. We can therefore observe, in a very intuitive manner, that the examination of a cassation appeal constitutes in a sense a “natural prolongation” of the original proceedings, focusing at that stage on issues concerning the interpretation of the applicable law and prolonging for the parties the state of uncertainty as to the outcome of the proceedings. The reopening of proceedings appears to be more exceptional and may occur a very long time after a final judicial decision was handed down in the original proceedings.

On the other hand, it is important to stress that a cassation appeal, in many legal systems, primarily serves the public interest. It is a means of establishing the correct interpretation of the law and harmonising the case-law of the lower courts. Persons wishing to lodge an appeal of this kind must demonstrate the public interest in having it examined. By contrast, a request to reopen proceedings is very often not subject to any such condition. It may therefore serve to protect subjective rights without it being necessary to demonstrate that there is a public interest in having it examined. Moreover, injustices remedied by means of the reopening of proceedings and linked to factual errors are often much more glaring than the often unavoidable hesitations in interpreting the law which are overcome by means of a cassation appeal. Furthermore, cassation appeals are often subject to a preliminary filtering procedure enabling their admissibility to be assessed before they are examined on the merits.

The Court has held in various judgments that the examination of a request for proceedings to be reopened is not in itself a procedure leading to the determination of the parties’ rights or obligations or of a criminal charge. A fresh determination of the parties’ rights and obligations takes place only once the decision to reopen the proceedings has been taken. I note, for my part, that in some countries a cassation appeal has a number of similarities in this regard. During the first stage, the competent court examines the admissibility of the appeal. During the second stage, it rules on the merits, possibly setting aside the impugned judgment. During the third stage, where applicable, another court will determine afresh the parties’ rights and obligations.

Against this background, can we really draw a distinction between the two types of extraordinary remedies for the purposes of the applicability of Article 6? One may doubt it. In any event, a convincing reply in the affirmative would require an in-depth survey of procedural law in the various States. An analysis of the Court’s judgments and decisions leads to the conclusion that the case-law has not established precise criteria by which to decide which extraordinary remedies come within the ambit of Article 6 of the Convention. Furthermore, in my view, the approach taken in the above-cited J.S. and A.S. v. Poland judgment is difficult to reconcile with the Court’s case-law concerning remedies enabling review of decisions handed down in the various types of proceedings. The case-law surveyed discloses a very high degree of uncertainty for litigants and for the Contracting Parties to the Convention.

4. The Bochan v. Ukraine (no. 2) judgment presented a good opportunity to clarify the Court’s case-law concerning the applicability of Article 6 to extraordinary appeals in judicial proceedings, at least in civil cases.

The majority states as follows in paragraph 50:

“In sum, while Article 6 § 1 is not normally applicable to extraordinary appeals seeking the reopening of terminated judicial proceedings, the nature, scope and specific features of the proceedings on a given extraordinary appeal in the particular legal system concerned may be such as to bring the proceedings on that kind of appeal within the ambit of Article 6 § 1 and of the safeguards of a fair trial that it affords to litigants.”

In analysing the appeal in question, the Court emphasises the similarities with a “cassation appeal” and the fact that the appeal may be regarded as a prolongation of the original proceedings, before analysing the review conducted by the Ukrainian Supreme Court in the case in question. I regret the fact that the reasoning of the judgment does not offer more specific general criteria for deciding which factors as regards the nature, scope and particular features of a given set of proceedings are decisive in order for Article 6 to apply.

The uncertainty as to the precise scope of application of Article 6 appears to be reflected in the reasoning. For instance, in paragraph 44 in fine the Court summarises in the following terms the established case-law concerning extraordinary appeals:

“This is because, in so far as the matter is covered by the principle of res judicata of a final judgment in national proceedings, it cannot in principle be maintained that a subsequent extraordinary application or appeal seeking revision of that judgment gives rise to an arguable claim as to the existence of a right recognised under national law or that the outcome of the proceedings in which it is decided whether or not to reconsider the same case is decisive for the ‘determination of ... civil rights or obligations or of any criminal charge’”.

I note that this argument, used to explain why Article 6 does not apply to requests for proceedings to be reopened, weighs equally in favour of the inapplicability of Article 6 to cassation appeals in legal systems where such appeals are directed against judicial decisions considered to be final and enforceable in domestic law.

Furthermore, in paragraph 47, the majority notes that the Court has also found Article 6 to be applicable to proceedings deemed to be similar to ordinary appeal proceedings. At the same time, in paragraph 48, which supposedly illustrates this argument, it notes that the San Leonard Band Club judgment stressed that a “request for a new trial” in Maltese law was similar to an appeal on points of law before a court of cassation. However, an ordinary appeal and a cassation appeal are two very different remedies.

5. Article 6 of the Convention requires disputes concerning civil rights and obligations to be determined within a reasonable time by an independent and impartial tribunal established by law. The wording of this provision does not exclude its application to extraordinary appeals against judicial decisions which have determined the parties’ civil rights and obligations with final effect (within the meaning of domestic law). Furthermore, Article 6 is designed to ensure the effective protection of persons involved in civil and criminal proceedings against procedural injustice. The teleological argument therefore weighs in favour of the broadest possible application of this provision to the various ordinary and extraordinary appeals. In these circumstances it would appear more convincing to regard Article 6 as being applicable – at least in principle – to all extraordinary remedies in judicial proceedings. However, if its scope is to remain limited to certain types of extraordinary remedies, it is essential to define these on the basis of precise criteria.

It should be stressed that these conclusions concern judicial proceedings. The applicability of Article 6 to extraordinary remedies in administrative proceedings is a different issue which would require separate examination.

6. The present case also concerns the very delicate issue of the effects of judgments of the Court finding a violation of the Convention in civil proceedings or arising from a judicial decision in a civil case. Judicial decisions in civil cases very often serve to determine disputes between parties with opposing interests. When one of the parties challenges before the Court the compatibility with the Convention of the procedure applied or the decision given, the outcome of the proceedings before the Court affects the rights and interests of the other parties. Although the Court examines the vertical relationship (that is, the relationship between the applicant and the State) and rules on violations of the Convention attributed to the State authorities, the judgment finding a violation of the applicant’s rights on account of civil proceedings or of a judicial decision in a civil case will have a bearing on the protection afforded to the rights of the other parties to the proceedings and necessarily has a horizontal dimension, that is, pertaining to relations between private parties. The continuing extension by the case‑law of the scope of application of Convention rights to relationships between private‑law parties (in German, Drittwirkung) heightens this tendency.

This influence of the Court’s judgments would be even more profound if the finding of a violation of the Convention in civil proceedings or arising from a judicial decision in a civil case were to lead to the reopening of those proceedings. The reasoning of the judgment in the present case quite rightly notes the absence of consensus between the High Contracting Parties in this sphere (see paragraph 57). It also notes, very pertinently, the possible implications of reconsideration of the applicant’s case “for the principles of res judicata and legal certainty in the terminated civil litigation and for the legitimate interests of third parties” (paragraph 72). However, the reasoning of the decision appears to express a certain preference for ensuring that possibilities exist to reopen civil proceedings in order to facilitate execution of the Court’s judgments (paragraph 58). Personally, I would have preferred to include some qualifications in the Court’s reasoning.

Each party to civil proceedings is entitled to a stable final decision, delivered within a reasonable time. A final decision, even one that is defective from the standpoint of the Convention, creates legitimate expectations as to its stability, in particular if the opposing party acted in good faith in a situation where the violations of the Convention were not obvious in the light of the Court’s existing case-law. The need to secure the stability of final judicial decisions determining cases involving private parties and the legitimate interests of all the parties to the proceedings constitutes a strong argument against the reopening of civil proceedings following a judgment by the Court finding a violation of the Convention. The reopening of such proceedings may even result in a breach of the other parties’ rights protected by the Convention. Nevertheless, it cannot be ruled out that in some situations a final decision by a domestic civil court will create an injustice in relations between private parties which is so glaring that it can only be remedied by setting aside or amending the decision given. Generally speaking, however, in the types of situation considered here, just satisfaction will most often consist in compensation by the State.

7. The question of the effects of the Court’s judgments is intrinsically linked to the question of the procedure before the Court. All procedural rules must be suited to the purpose and object of the proceedings and must ensure effective protection of the legitimate interests of all the parties concerned. Moreover, they must guarantee the undisputed procedural legitimacy of the decisions given.

Procedural justice requires in particular that all the persons concerned by the outcome of the proceedings are guaranteed the right to be heard. As Seneca observed in Medea: Qui statuit aliquid parte inaudita altera, aequum licet statuerit, haud aequus fuit”. The more far-reaching the effects of the Court’s judgments, the more vital it is to ensure that all the persons concerned have the right to be heard. Developments in case-law and practice regarding the effects and execution of the Court’s judgments may call for adjustments to be made to the applicable procedural rules.

8. In examining applications alleging human rights violations in civil proceedings or arising from judicial decisions in civil cases determining disputes between individuals or legal persons governed by private law, the rights of the party opposing the applicant party must never be overlooked. That is because the Court’s finding of a violation of the Convention on account of a judicial decision in a civil case may have practical and legal consequences for the other parties to the civil proceedings and for the implementation of their rights. This problem is particularly acute in the case of applications against States whose legal systems (like that in Ukraine) allow the reopening of civil proceedings following a judgment of the Court.

It should be noted here that, in its judgment in Ruiz-Mateos v. Spain (23 June 1993, Series A no. 262), the Court examined the right of the persons concerned to be heard in constitutional review proceedings. The issue had arisen in the context of the relationship between the civil proceedings and the constitutional review proceedings. In that case a Spanish court, in the course of a civil dispute, had referred a preliminary question to the Constitutional Court as to the constitutionality of the legislation applicable in the case. The Court found a violation of the Convention on the ground that, in the proceedings for concrete review of the legislation before the Constitutional Court, the Spanish authorities had not secured to one of the parties to the civil proceedings the right to submit observations on the opposing party’s position regarding the issue of the constitutionality of a statute (ibid., § 67).

9. It is undeniable that the procedure whereby the Court examines individual applications has many specific features distinguishing it from procedures before the various domestic supreme courts. While a judgment of the Court may be important as regards implementation of the rights of other parties to the domestic proceedings, it does not establish rights or obligations for them with direct effect in the Contracting Parties. However, given that in the types of situation considered third parties are often affected by the outcome of the proceedings before the Court, the approach taken in the above-cited judgment in Ruiz-Mateos in the context of the relationship between civil proceedings and proceedings to review legislation also holds true in the context of the relationship between domestic civil proceedings and proceedings before the European Court of Human Rights.

The Convention does not guarantee the other parties to domestic proceedings who are concerned by the impugned judicial decision the right to be heard by the Court. It is true that under Article 36 § 2 of the Convention, as supplemented by Rule 44 § 3 of the Rules of Court, the President of the Chamber may, in the interests of the proper administration of justice, authorise or invite any person concerned who is not the applicant to submit written comments or, in exceptional circumstances, to take part in the hearing. The Court sometimes makes use of this possibility, in particular in cases dealing with family law. The approach adopted strikes me as inadequate, as the option, left to the discretion of the President of the Chamber, of hearing the views of a person who is concerned does not equate to a guarantee of the right to be heard. It is not always used where the rights of third parties are concerned.

When sitting in cases dealing with violations of the Convention in civil proceedings or arising from a judicial decision in a civil case, I invariably wonder whether the other parties concerned should not be granted the right to submit observations to the Court. Is it right to give a decision without hearing the other parties concerned? Ensuring that they have the right to be heard would not only give greater effect to the principles of procedural justice, but in many cases would also afford greater insight into the issues under examination.

Given the case-law developments referred to above, the rules applicable to the procedure for the examination of applications by the Court do not confer a sufficient degree of procedural legitimacy on the decisions given. Against that background, it is time to rethink the procedure before the Court in order better to adapt it to the requirements of procedural justice.

 

Povezana praksa domaćih sudova

Privredni apelacioni sud Pvž 490/2020   09.06.2021.

U javnoj bazi sudske prakse, izvršeno je povezivanje ove presude sa rešenjem Privrednog apelacionog suda broj Pvž 490/2020 od 09.06.2021. godine  kojim se odbijaju žalbe stečajnih poverilaca i potvrđuje rešenje Privrednog suda.

U svom rešenju, Privredni apelacioni sud ceneći blagovremenost se poziva na stav Evropskog suda za lјudska prava zauzet u presudi Bočan protiv Ukrajine i stav Ustavnog suda iz odluke Už4519/2016 od 08.02.2018. godine: kako je prvostepeni sud u izreci pobijanog rešenja dao pogrešno uputstvo u pogledu roka za izjavlјivanje žalbe, to je prvostepeni sud našao da su izjavlјene žalbe koje su podnete u roku iz tog uputstva blagovremene, jer pogrešno uputstvo u izreci rešenja ne može ići na štetu stranke. Stranke zbog postupanja po pogrešnoj pouci o pravnom leku ne smeju da trpe štetne posledice.


Link
Sažmi komentare

Komentari

Član 6 | DIC
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude