Pavlović i drugi protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
13274/11
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
02.04.2015
Članovi
6
6-1
Kršenje
6
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Repblike Hrvatske koju su Sudu podnele tri hrvatske državljanke, gđa Davorka Pavlović, gđa Dubravka Družinec i gđa Višnja Lacko (podnositeljke predstavke) dana 3.februara 2011.godine. Podnositeljke su tvrdile da im je pogrešno uskraćena naknada troškova u parničnom postupku, suprotno članu 6 stav 1 Konvencije i članu 1 Protokola br.1. U septembru 2013.godine Vlada je obaveštena o predstavci.
Podnositeljke su rođene 1959., 1950., odnosno 1952.godine i žive u Brestovcu Orehovičkom, odnosno Krapini. Godine 1990. I.Ku., prethodnik podnositeljki predstavke je podneo tužbu Opštinskom sudu u Zagrebu protiv M.K., tražeći njegovo iseljenje iz stana i naknadu troškova postupka. Nakon njegove smrti 2001.godine podnositeljke, kao njegove naslednice, preuzele su postupak kao tužilje, a nakon smrti tuženog M.K. postupak je preuzeo I.Kr. Tokom postupka I.Kr. je podneo protivtužbu tražeći ili stanarsko pravo na predmetnom stanu ili naknadu za njegova ulaganja u stan. U junu 2007.godine sud je delimično usvoji tužbeni zahtev i naložio iseljenje tuženog iz stana. Vezano za troškove postupka sud je presudio da svaka strana snosi svoje troškove. Stranke su uložile žalbu na prvostepenu presudu Županjskom sudu u Zagrebu. Podnositeljke su smatrale da imaju pravo na naknadu troškova postupka. Početkom februara 2010.godine drugostepeni sud je odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu. Sredinom aprila 2010.godine podnositeljke su podnele ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, ali je ona proglašena nedopuštenom na osnovu toga što se osporavana presuda nije ticala osnovanosti njihovih građanskih prava ili obaveza pa kao takva nije bila podložna odlčivanju o ustavnosti.
NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
- Pravo na pravično suđenje.
Sud smatra da su podnositeljke propisno iskoristile dostupna domaća pravna sredstva. Sud primećuje da su na poslednjem ročištu u prvostepenom postupku, na kojem su tražile naknadu troškova postupka, podnositeljke predstavke podnele pisani specificirani zahtev za naknadu troškova, i na taj način ispunile zahteve merodavnog domaćeg prava. Županjski sud je odbio da im dosudi nakandu troškova tvrdeći da nisu podnele specificirani zahtev za naknadu troškova, što nije istina. Dakle, došlo je do povrede člana 6 stav 1 Konvencije.
NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA BR.1 UZ KONVENCIJU
- Pravo na neometano uživanje imovine.
S obzirom na utvrđenje Suda u odnosu na član 6 stav 1 Konvencije, Sud smatra da nije potrebno ispitati da li je u ovom predmetu došlo do povrede člana 1 Protokola br.1.
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud je presudio da tužena država ima da isplati podnositeljkama određene iznose na ime nematerijalne štete, kao i na ime troškova i izdataka, a odbija preostali deo zahteva za pravičnom naknadom.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET PAVLOVIĆ I DRUGI PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 13274/11)

PRESUDA

STRASBOURG

2. travnja 2015.

KONAČNA

2.7.2015.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenim u članku 44. § 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Pavlović i drugi protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Elisabeth Steiner, predsjednica,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković, suci,
i André Wampach, zamjenik tajnika Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 10. ožujka 2015., donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 13274/11) protiv Republike Hrvatske koji su tri državljanke Hrvatske, gđa Davorka Pavlović, gđa Dubravka Družinec i gđa Višnja Lacko („podnositeljice zahtjeva”) podnijele Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 3. veljače 2011.
  2. Podnositeljice zastupa gđa K. Kantura, odvjetnica iz Zaboka. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositeljice zahtjeve tvrde da im je pogrešno uskraćena naknada troškova u parničnom postupku, protivno članku 6. § 1. Konvencije i članku 1. Protokola br.1.
  4. Dana 16. rujna 2013. Vlada je obaviještena o prigovorima, a ostatak zahtjeva proglašen je nedopuštenim.

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Podnositeljice su rođene 1959., 1950., odnosno 1952. godine i žive u Brestovcu Orehovičkom, odnosno Krapini.
  2. 1990. godine I. Ku., prednik podnositeljica zahtjeva, podnio je tužbu Općinskom sudu u Zagrebu protiv M. K., tražeći njegovo iseljenje iz stana i naknadu troškova postupka.
  3. 2001. godine, nakon smrti I. Ku.-a, podnositeljice, kao njegove nasljednice, preuzele su postupak kao tužiteljice, dok je M. K. također umro u tijeku postupka te ga je I. Kr. zamijenio kao tuženika.
  4. Tijekom postupka Kr. podnio je protutužbu protiv podnositeljica zahtjeva tražeći ili stanarsko pravo na stan o kojem se radi ili naknadu za njegova ulaganja u stan u iznosu od 95.000 hrvatskih kuna (HRK). Pored tužbe I. Ku.-a podnositeljice zahtjeva zatražile su od Općinskog suda u Zagrebu da naloži I. Kr.-u da ukloni sve što je postavio u stanu.
  5. Na završnom ročištu pred Općinskim sudom u Zagrebu 12. lipnja 2007. podnositeljice zahtjeva ponovile su sve svoje argumente i zatražile naknadu troškova postupka. Na istom ročištu podnositeljice zahtjeva podnijele su pisani specificirani zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 14.786,40 HRK. U isto vrijeme, tuženikov odvjetnik ponovio je svoje tvrdnje i zatražio naknadu troškova u iznosu koji je obećao odrediti kasie.
  6. Istoga dana Općinski sud u Zagrebu djelomično je dopustio tužbu podnositeljica zahtjeva naredivši iseljenje I. Kr.-a iz stana, dok je odbacio ostatak njihove tužbe, kao i I. Kr.-ovu protutužbu za naknadu sredstava uloženih u stan. Što se tiče troškova postupka, Općinski sud u Zagrebu istaknuo je sljedeće:

„S obzirom na troškove postupka, svaka stranka snosit će svoje troškove, kako je predviđeno u članku 154. § 2. Zakona o parničnom postupku jer su tužiteljice uspjele s dijelom [svoje] tužbe, dok [im] je odbačen ostatak tužbe, a protutužba je u potpunosti odbačena.”

  1. Dana 10. listopada 2008. u dopunskoj presudi Općinski sud u Zagrebu odbio je I. Kr.-ovu tužbu u pogledu stanarskog prava.
  2. U međuvremenu su stranke osporile prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Zagrebu od 12. lipnja 2007. pred Županijskim sudom u Zagrebu. Podnositeljice zahtjeva tvrdile su da je prvostupanjski sud pogrešno procijenio situaciju u vezi s njihovim pravom na naknadu troškova postupka.
  3. Dana 2. veljače 2010. Županijski sud u Zagrebu odbio je žalbe i potvrdio prvostupanjsku presudu. Što se tiče tvrdnji podnositeljica zahtjeva u vezi s troškovima postupka, Županijski sud u Zagrebu istaknuo je:

„... valja istaknuti da [podnositeljice] ispravno smatraju da im treba nadoknaditi troškove postupka, budući da je dio njihove tužbe kojom su zatražile iseljenje [I. Kr.] iz stana uspješan. Međutim, valja istaknuti da spis predmeta pokazuje da one nisu ispunile zahtjev iz članka 164. stavka 3. Zakona o parničnom postupku koji propisuje da stranka mora postaviti svoj zahtjev za naknadu troškova najkasnije na kraju završnog ročišta koje prethodi odluci o troškovima. Na ročištu održanom 12. lipnja 2007., kojim je postupak prekinut, odvjetnik [podnositeljica] zatražio je naknadu troškova postupka na temelju specificiranog zahtjeva koji je trebao podnijeti. Međutim, ne postoji takav specificirani zahtjev u spisu predmeta, a naknada troškova nije zatražena ranije, dok su određene postupovne radnje poduzete. To je razlog zbog kojeg troškovi postupka ne mogu biti vraćeni [podnositeljicama].”

  1. Dana 14. travnja 2010. podnositeljice su osporile presudu Županijskog suda u Zagrebu podnošenjem ustavne tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Istaknule su da je Županijski sud u Zagrebu očigledno pogrešno procijenio njihov zahtjev za naknadu troškova postupka, zanemarivši činjenicu da su one doista podijele specificirani zahtjev za naknadu troškova u pisanom obliku te je stoga proizvoljno odbacio njihove prigovore u tom pogledu.
  2. Dana 23. runja 2010. Ustavni sud proglasio je ustavnu tužbu podnositeljica nedopuštenom na temelju toga što se osporavana presuda nije ticala osnovanosti njihovih građanskih prava ili obveza i kao takva nije bila podložna odlučivanju o ustavnosti. Ova odluka dostavljena je podnositeljicama zahtjeva dana 18. listopada 2010.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A.     Ustav

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” br. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (pročišćeni tekst), 113/2000, 124/2000 (pročišćeni tekst), 28/2001 i 41/2001 (pročišćeni tekst) i 55/2001 (ispravak), 76/2010, 85/2010 i 05/2014) glase kako slijedi:

Članak 29.

„Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.”

Članak 48.

„Jamči se pravo vlasništva...”

  1. Mjerodavni dio članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine” br. 99/1999, 29/2002, 49/2002) glasi:

„Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo)...”

  1. Prema informacijama koje je pružila Vlada, na temelju pisma Ustavnog suda od 29. prosinca 2014., taj je sud 15. srpnja 2004. na svojim internetskim stranicama objavio primjere i praktične upute za žalitelje o tome kako popuniti ustavne tužbe, kao i popis odluka raznih domaćih tijela koje se ne moraju pregledati na temelju pojedinačnih ustavnih tužbi. Ovaj dokument sadrži sedamdeset i šest stranica, a informacije o njegovoj objavi objavljene su medijima, posebice na internetskom portalu za vijesti (www.Index.hr). Dana 8. srpnja 2014. dotični dokument podijeljen je u nekoliko zasebnih dokumenata (primjeri ustavnih tužbi, praktične upute kako ispuniti ustavnu tužbu, popis odluka raznih domaćih tijela koje se ne moraju pregledati na temelju pojedinačnih ustavnih tužbi) i ažuriran razvojem sudske prakse Ustavnog suda.
  2. Budući da dokument iz 2004. godine ne navodi odluke parničnih sudova o troškovima i izdacima postupka kao odluke koje ne podliježu pregledu na temelju pojedinačnih ustavnih tužbi, daljnja ažuriranja toga dokumenta koja su navodno izvršena u srpnju 2014. godine i koja su navedena u zasebnim dokumentima, prikazuju takve informacije.
  3. Vlada se također posebice pozvala na odluke Ustavnog suda br. U- III-402/2002 od 12. rujna 2003.; U-III 4020/2003 od 30. lipnja 2004.; U-III- 1821/2004 od 10. rujna 2004., kojima je taj sud odbio ispitati prigovore povezane s troškovima i izdacima postupaka.
  4. Prema informacijama koje su pružile podnositeljice zahtjeva, a koje se odnose na javno dostupne informacije o svojstvima dokumenata, zaseban popis odluka raznih domaćih tijela koje se ne moraju pregledati na temelju pojedinačnih ustavnih tužbi sastavljen je 9. srpnja 2014. i izmijenjen 13. kolovoza 2014. Popis je postao javno dostupan točno neutvrđenog dana nakon 9. srpnja 2014.

B.     Zakon o parničnom postupku

  1. Zakon o parničnom postupku („narodne novine” br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008), na snazi u to vrijeme, propisivao je kako slijedi:

Članak 154.

„(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova...”

Članak 164.

„(1) O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke...

(2) Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu

(3) Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima...”

  1. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku s dodatnim izmjenama („Narodne novine” br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001,    117/2003,    88/2005,    2/2007,    84/2008,    123/2008,    57/2011, 148/2011, 25/2013 i 89/2014) propisivao je kako slijedi:

Članak 428.a

„(1) Kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojemu je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno.

(2) Postupak iz stavka 1. ovoga članka provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka

(3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode. ”

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. § 1. KONVENCIJE

  1. Podnositeljice su prigovorile da im je pogrešno i proizvoljno uskraćena naknada troškova u parničnom postupku, protivno članku 6. § 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi... svatko ima pravo da... sud pravično... ispita njegov slučaj...”

A. Dopuštenost

1. Podnesci stranaka

  1. Vlada je iznijela tvrdnju da je konačna odluka u predmetu podnositeljica zahtjeva bila drugostupanjska presuda Županijskog suda u Rijeci od 2. veljače 2010. (vidi stavak 13. ove presude), a ne odluka Ustavnog suda od 23. rujna 2010. (vidi stavak 15. ove presude), budući da su podnositeljice zahtjeva, koje je zastupao odvjetnik, trebale znati da prema praksi Ustavnog suda ustavna tužba nije pravno sredstvo koje treba koristiti u pogledu troškova postupka. Prema Vladi, to je bilo jasno od 3. listopada 2003. kad je Ustavni sud objavio svoju odluku br. U-III-402/2002 od 12. rujna 2003. u „Narodnim novinama”. Vlada stoga smatra, pozivajući se na sudsku praksu Suda u predmetu De Parias Merry protiv Španjolske (odl.), br. 40177/98, ECHR 1999-II, da se podnositeljice zahtjeva, pozivajući se na odluku Ustavnog suda kao konačnu domaću odluku i podnoseći zahtjev Sudu 3. veljače 2011., nisu pridržavale šestomjesečnog roka.
  2. Podnositeljice zahtjeva tvrdile su da su se presude nižih sudova koje su osporile pred Ustavnim sudom nesumnjivo ticale njihovih građanska prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom. Istaknule su da nijedna odredba mjerodavnog domaćeg prava nije isključivala pravo na podnošenje ustavne tužbe pred Ustavnim sudom u vezi s kršenjem njihovih prava na pravično suđenje pred žalbenim sudovima. Dakle, ne može se reći da presuda Županijskog suda u Zagrebu nije podlijegala pregledu pred Ustavnim sudom. Prema mišljenju podnositeljica zahtjeva, to je bilo tako s obzirom da se praksa sudova razvijala i Ustavni je sud uvijek mogao ispitati njihov prigovor. Podnositeljice su smatrale da je odbijanjem da to učini Ustavni sud postupio protivno Ustavu i Konvenciji i dopustio da traje očita povreda prava na pravično suđenje. Podnositeljice zahtjeva također su istaknule da bi, s obzirom na te okolnosti, riskirale da se njihov prigovor proglasi nedopuštenim od strane Suda da nisu prvo dopustile Ustavnom sudu da se bavi navodnim povredama njihovih prava.

2. Ocjena Suda

a) Opća načela

  1. Sud također ponavlja da su zahtjevi sadržani u članku 35. § 1. koji se tiču iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava i šestomjesečni rok u bliskom međusobnom odnosu, jer nisu samo kombinirani u istome članku nego su isto tako izrečeni u jednoj rečenici čije gramatičko tumačenje podrazumijeva takav međusobni odnos (vidi odluku Komisije u predmetu Hatjianastasiou protiv Grčke, br. 12945/87, od 4. travnja 1990.; Berdzenishvili protiv Rusije (odl.) br. 31697/03, ECHR 2004-II; i Gregačević protiv Hrvatske, br. 58331/09, § 35., 10. srpnja 2012.). Svrha pravila o šest mjeseci jest promicati pravnu sigurnost i osigurati da predmeti u kojima se otvaraju pitanja u vezi s Konvencijom budu ispitani u razumnom roku. Nadalje, to pravilo treba zaštititi vlasti i druge zainteresirane osobe od dugotrajne neizvjesnosti. Konačno, to bi pravilo trebalo osigurati mogućnost utvrđivanja činjeničnog stanja predmeta što je brže moguće, prije nego što se izgubi mogućnost da se to učini i postane gotovo nemoguće pravično ispitati sporno pitanje (vidi odluku Komisije Kelly protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 10626/83, od 7. svibnja 1985. godine, odluke i izvješća (DR) 42, str. 205; Baybora i drugi protiv Cipra (odl.), br. 77116/01, 22. listopada 2002.; i Dolenec protiv Hrvatske, br. 25282/06, § 192., 26. studenoga 2009.).
  2. U pravilu, šestomjesečni rok teče od datuma pravomoćne odluke donesene u postupku iscrpljivanja domaćih pravnih Članak 35. stav 1. ne može se tumačiti na način koji bi zahtijevao da podnositelj obavijesti Sud o svom prigovoru prije nego što je njegov položaj u vezi s tim pitanjem konačno riješen na domaćoj razini (vidi Orlić protiv Hrvatske, br. 48833/07, §45., 21. lipnja 2011.).
  3. Posebice, Sud je nedavno sažeo principe koji se odnose na pravila o iscrpljenju domaćih pravnih sredstava u slučaju Vučković i ostali protiv Srbije (vidi Vučković protiv Srbije [GC], br. 17153/11, 25. ožujka 2014.) pri čemu je naveo sljedeće:

„69. Temeljna je značajka sustava zaštite uspostavljenog Konvencijom da je supsidijaran nacionalnim sustavima zaštite ljudskih prava. Sud se bavi nadzorom nad provedbom obveza iz Konvencije od strane država ugovornica. On ne bi trebao preuzimati ulogu država ugovornica, koje su odgovorne osigurati da se temeljna prava i slobode predviđene Konvencijom poštuju i štite na domaćoj razini. Pravilo o iscrpljenju domaćih pravnih sredstava temelji se na pretpostavci – koja je odražena u članku 13. Konvencije, a s kojim je blisko povezana – kako je u domaćem sustavu na raspolaganju učinkovito sredstvo u odnosu na navodnu povredu. Ovo je pravilo prema tome nezaobilazni dio funkcioniranja ovog sustava zaštite.

70. Države su oslobođene odgovaranja pred međunarodnim tijelom za svoje postupke prije nego što dobiju priliku da stvari isprave u vlastitom pravnom sustavu, a oni koji se žele pozvati na nadležnost Suda da obavlja nadzor u vezi s prigovorima protiv neke države time su obvezni najprije upotrijebiti pravna sredstva koje pruža nacionalni pravni sustav (vidi, između mnogih izvora prava, Akdivar i drugi protiv Turske, 16. rujna 1996., § 65., Izvješća 1996-IV). Trebalo bi naglasiti da Sud nije prvostupanjski sud; on nema mogućnosti niti je za njegovu funkciju međunarodnog suda prikladno, suditi u velikom broju predmeta koji zahtijevaju utvrđivanje temeljnih činjenica ili obračunavanje novčane naknade, što bi, kao stvar načela i učinkovite prakse trebala biti domena domaće nadležnosti (vidi Demopoulos i drugi protiv Turske (odl.) [GC], br. 46113/99, 3843/02, 13751/02, 13466/03, 10200/04, 14163/04, 19993/04 i 21819/04, § 69., ECHR 2010., gdje je Sud osim toga iscrpno naveo načela utvrđena stavcima 66. do 69. presude Akdivar i drugi, koji su u relevantnom dijelu ponovljeni u daljnjem tekstu).

71. Obveza iscrpljenja domaćih pravnih sredstava zahtijeva od podnositelja zahtjeva da se na uobičajen način posluži pravnim sredstvima koja su dostupna i dostatna u odnosu na njegove ili njezine prigovore prema Konvenciji. Postojanje dotičnih pravnih sredstava mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji već i u praksi, bez čega neće imati potrebnu dostupnost i učinkovitost (vidi prethodno citirani predmet Akdivar i drugi, § 66.).

72. Članak 35. § 1. također zahtijeva da bi prigovori koji se kasnije namjeravaju podnijeti Strasbourgu trebali biti iznijeti pred odgovarajućim domaćim tijelom, barem u biti (vidi, na primjer, Castells protiv Španjolske, 23. travnja 1992., § 32., Serija A br. 236; Gäfgen protiv Njemačke [GC], br. 22978/05, §§ 144. i 146., ECHR 2010.; i Fressoz i Roire protiv Francuske [GC], br. 29183/95, § 37., ECHR 1999-I) i u skladu s formalnim zahtjevima i rokovima propisanim domaćim pravom i da bi trebalo upotrijebiti svako procesno sredstvo koje bi moglo spriječiti povredu Konvencije (vidi prethodno citirani predmet Akdivar i drugi, § 66.). Kada podnositelj zahtjeva ne poštuje ove zahtjeve, njegov ili njezin zahtjev bi, u načelu, trebalo proglasiti nedopuštenim zbog propusta da iscrpi domaća pravna sredstva (vidi, na primjer, Cardot protiv Francuske, 19. ožujka 1991., § 34., Serija A br. 200 i Thiermann i drugi protiv Norveške (odl.), br. 18712/03, 8. ožujka 2007. ).

73. Međutim, kao što je prethodno navedeno, nema obveze uporabe pravnih sredstava koja su neodgovarajuća ili neučinkovita. Osim toga, prema „opće prihvaćenim pravilima međunarodnog prava” mogu postojati posebne okolnosti koje podnositelja zahtjeva oslobađaju obveze iscrpljenja domaćih pravnih sredstava koji su mu na raspolaganju. Ovo se pravilo također ne primjenjuje kad se utvrdi da postoji upravna praksa koja se sastoji od ponavljanja radnji nekompatibilnih s Konvencijom i službena tolerancija tijela državne vlasti i kada je takve naravi da postupak čini uzaludnim ili neučinkovitim (vidi prethodno citirani predmet Akdivar i drugi, § 67.).

74. Da bi bilo učinkovito, pravno sredstvo mora moći izravno ispraviti pobijano stanje stvari i mora ponuditi realne izglede za uspjeh (vidi Balogh protiv Mađarske, br. 47940/99, § 30., 20. srpnja 2004. i Sejdovic protiv Italije [GC], br. 56581/00, § 46., ECHR 2006-II). Međutim, postojanje pukih sumnji u izglede za uspjeh konkretnog pravnog sredstva koje nije očito uzaludno nije valjan razlog da se ne iskoristi taj način dobivanja zadovoljštine (vidi prethodno citirani predmet Akdivar i drugi, § 71. i Scoppola protiv Italije (br. 2) [GC], br. 10249/03, § 70., 17. rujna 2009.).

75. U onoj mjeri u kojoj na nacionalnoj razini postoji pravno sredstvo koje domaćim sudovima omogućuje da, barem u biti, ispitaju tvrdnju o povredi danog prava iz Konvencije, to je pravno sredstvo koje bi trebalo iscrpiti (vidi prethodno citirani predmet Azinas, § 38.). Nije dovoljno što je podnositelj zahtjeva možda neuspješno upotrijebio drugo pravno sredstvo koje je moglo izmijeniti osporenu mjeru na drugoj osnovi koja nema veze s prigovorom na povredu prava iz Konvencije. Prigovor prema Konvenciji jest taj koji se mora iznijeti na nacionalnoj razini da bi „učinkovita pravna sredstva” bila iscrpljena. Bilo bi suprotno supsidijarnom karakteru sustava Konvencije kada bi se podnositelj zahtjeva, ignorirajući moguću argumentaciju koju ima na temelju Konvencije, mogao osloniti na neku drugu osnovu pred nacionalnim tijelima da bi osporio mjeru o kojoj je riječ, a onda podnio zahtjev Sudu zasnivajući je na argumentaciji na temelju Konvencije (vidi Van Oosterwijck, presuda od 6. studenoga 1980., Serija A broj 40, str. 16. – 17., §§ 33. – 34. i prethodno citirani predmet Azinas, § 38.).

 b) Primjena tih načela na ovaj predmet

  1. Sud na početku ponavlja da odluke koje se odnose na troškove postupka spadaju u opseg članka 6. Konvencije (vidi Robins protiv Ujedinjene Kraljevine, 23. rujna 1997., §§ 28. i 29., Izvješća o presudama i odlukama 1997-V; Nikolay Matveyev protiv Rusije, br. 10418/04, § 31., 25. studenoga 2010. i Ležaja protiv Hrvatske (odl.), br. 53004/08, § 24., 17. travnja 2012.).
  2. Sud u ovom predmetu primjećuje da su podnositeljice zahtjeva, nakon što je njihov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen u prvostupanjskom postupku Općinskog suda u Zagrebu 12. lipnja 2007. (vidi stavak 10. ove presude), podnijele žalbu Županijskom sudu u Zagrebu koji je donio svoju presudu 2. veljače 2010. kojom je odbio žalbe podnositeljica zahtjeva (vidi stavak 13. ove presude). Podnositeljice su potom podnijele ustavnu tužbu Ustavnom sudu osporavajući drugostupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu, a 23. rujna 2010. godine Ustavni je sud presudu proglasio nedopuštenom. Ova odluka dostavljena je podnositeljicama zahtjeva 18. listopada 2010. (vidi stavak 15. ove presude), a podnositeljice su podnijele svoj zahtjev Sudu 3. veljače 2011., dakle u roku od šest mjeseci.
  3. S obzirom na tvrdnju Vlade da ustavna tužba nije bila pravno sredstvo koje treba iscrpiti u svrhu izračuna šestomjesečnog roka, Sud ponavlja da je kontinuirano smatrao da se prije podnošenja prigovora protiv Hrvatske Sudu, kako bi bio u skladu s načelom supsidijarnosti, od podnositelja zahtjeva u načelu zahtijeva da Ustavnom sudu Republike Hrvatske, kao najvišem sudu u Hrvatskoj, daju priliku da popravi situaciju u kojoj se nalazi (vidi prethodno citirani predmet Orlić, § 46.; Čamovski protiv Hrvatske, br. 38280/10, § 27., 23. listopada 2012.; Bajić protiv Hrvatske, br. 41108/10, § 66., 13. studenoga 2012.; Remetin protiv Hrvatske, br. 29525/10, § 81., 11. prosinca 2012.; Tarbuk protiv Hrvatske, br. 31360/10, § 29., 11. prosinca 2012.; Damjanac protiv Hrvatske, br. 52943/10, § 70, 24. listopada 2013. i Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, 29., 30. travnja 2014.).
  4. Ovaj je princip primijenjen u različitim kontekstima koji se odnose na prava podnositeljica zahtjeva na pravično suđenje, kao primjerice u vezi s pogrešnom odlukom Ustavnog suda u vezi s izračunom roka za podnošenje ustavne tužbe jednog podnositelja zahtjeva gdje Vlada tvrdi da nije postojalo daljnje pravno sredstvo pred Ustavnim sudom (vidi prethodno citirani predmet Čamovski, §§ 29. – 30.); ili u vezi s ustavnom tužbom podnositeljica zahtjeva pred Ustavnim sudom kojom se osporavaju odluke nižih sudova u ovršnom postupku gdje Vlada također tvrdi da ustavna tužba nije prekinula trajanje šestomjesečnog roka (vidi prethodno citirani predmet Šimecki, §§ 31. – 38.). Sukladno takvoj praksi, u slučaju kada podnositeljica zahtjeva nije uspjela osporiti odluke domaćih sudova glede troškova domaćeg postupka pred višim pravosudnim tijelima, uključujući Ustavni sud, Sud je proglasio njezinu tužbu nedopuštenom zbog toga što nisu bila iscrpljenja domaća pravna sredstva (vidi prethodno citirani predmet Ležaja, §26.).
  5. Nadalje, u brojnim prijašnjim predmetima u kojima je postupao s prigovorom Vlade koji se tiče poštovanja šestomjesečnog roka od strane podnositelja zahtjeva zbog njihove uporabe ustavne tužbe pred Ustavnim sudom, Sud je primijetio da na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu svatko može podnijeti ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (vidi stavak 17. ove presude). Prema tome, kad god je podnositelj zahtjeva podnio ustavnu tužbu, oslanjajući se na odredbu kojom se žali na povredu koja je spala u svoj materijalni opseg, Sud smatra, bez obzira na moguću odluku Ustavnog suda, da nije predstavljala nerazumno korištenje tog pravnog sredstva (vidi, na primjer, prethodno citirani predmet Dolenec, 200.; prethodno citirani predmet Remetin, § 83.; prethodno citirani predmet Gregačević, § 41. i prethodno citirani predmet Šimecki, § 33.).
  6. Nastavno na navedeno, Sud još jednom primjećuje da članak 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu propisuje da nema ograničenja prigovora koji se tiču povrede prava na pošteno suđenje (vidi prethodno citirani predmet Gregačević, §§ 40. – 41. i prethodno citirani predmet Šimecki, § 33.). Zbog toga se ovaj predmet jasno razlikuje od predmeta De Parias Merry (prethodno navedeno) na koji se Vlada pozvala, jer u tom je predmetu podnositelj zahtjeva podnio ustavnu tužbu navodeći povredu prava koja očito nije mogla biti predmetom pojedinačne ustavne tužbe na temelju mjerodavnog domaćeg prava (vidi prethodno citirani predmet De Parias Merry).
  7. Što se tiče oslanjanja Vlade na praksu Ustavnog suda, Sud ne namjerava ispitivati odluke Ustavnog suda u odnosu na relevantne kriterije za ocjenu dopustivosti pojedinačnih ustavnih tužbi (vidi, na primjer, prethodno citirani predmet Dolenec, § 200. i prethodno citirani predmet Šimecki, § 33.), osobito zato što se takva praksa može razlikovati, i doista, kao što  su  podnositeljice  istaknule,  razvijati  (usporedi  predmet Remetin, § 64. – 67. i 83. – 84.). Tako, primjerice, dokument Ustavnog suda iz lipnja 2004. nije naveo popis odluka parničnih sudova o troškovima i izdacima postupka kao odluke koje se ne moraju pregledati na temelju pojedinačnih ustavnih tužbi, a čini se da su to odluke tek kasnije u srpnju 2014. godine dodane na taj popis; budući da su podnositeljice zahtjeva podnijele ustavnu tužbu 14. travnja 2010. (vidi gornje stavke 14. i 18. –21.).
  8. U svakom slučaju, bez obzira na to, za Sud je relevantno da ocijeni je li podnositelj zahtjeva, tražeći zaštitu tih prava i sloboda koje spadaju pod članak 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, postupio razumno i u skladu s tom odredbom prilikom uporabe njegove ili njezine ustavne tužbe (vidi prethodno citirani predmet Dolenec, §§ 200. – 201. i prethodno citirani predmet Šimecki, §33).
  9. S tim u vezi, Sud smatra da postupajući u skladu sa zahtjevima svoje sudske prakse tako da je Ustavnom sudu dao priliku da popravi situaciju u kojoj se nalazi (vidi stavak 32. i 33. ove presude) i s obzirom na tekst članka 62 Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (vidi stavke 34. i 35. ove presude), činjenica da su podnositeljice zahtjeva podnijele ustavnu tužbu protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu ne smije se ni na koji način uzeti protiv njih (usporediti prethodno citirani predmet Gregačević, §41. i suprotno tome, prethodno citirani predmet Ležaja, § 26.).
  10. U tim okolnostima, Sud smatra da su podnositeljice propisno iskoristile dostupna domaća pravna sredstva i time odbija prigovor Vlade. Također Sud primjećuje da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. § 3. (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositeljice zahtjeva tvrdile su da je Županijski sud u Zagrebu očigledno pogrešno, a time i proizvoljno odbacio njihov zahtjev za naknadu troškova postupka. Posebice, taj sud nije ispravno i pažljivo pregledao spis predmeta. Stoga je smatrao da zahtjev za naknadu troškova nije podnesen, dok je on u stvari bio uredno podnesen kako je propisano mjerodavnim domaćim pravom. Prema tome, ovaj pogrešan nalaz Županijskog suda u Zagrebu bio je jedini razlog zbog kojeg je odbio njihov zahtjev za naknadu troškova.
  2. Vlada tvrdi da je zahtjev podnositeljica zahtjeva za naknadu troškova pregledan na dvije razine nacionalne nadležnosti, što je podnositeljicama zahtjeva omogućilo sva postupovna jamstva iz članka 6. Konvencije. Posebice, podnositeljice zahtjeva imale su pristup sudu; zastupao ih je odvjetnik; imale su priliku iznijeti sve svoje tvrdnje i osporiti podneske protivnoj stranci; a domaći sudovi dostatno su obrazložili svoje odluke.

2. Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da iako članak 6. Konvencije jamči pravo na pošteno suđenje, ne utvrđuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza ili načinu na koji ih treba ocjenjivati, što su, dakle, prvenstveno stvari koje treba urediti nacionalno pravo i nacionalni sudovi (vidi, na primjer, García Ruiz protiv Španjolske [GC], br. 30544/96, § 28., ECHR 1999-I, i Perić protiv Hrvatske, br. 34499/06, § 17., 27. ožujka 2008.).
  2. Prema članku 19. Konvencije, dužnost je Suda da osigura poštovanje obveza koje su preuzele ugovorne stranke Konvencije. To posebice znači da nije njegova funkcija da se bavi činjeničnim ili pravnim pogreškama koje su navodno počinili nacionalni sudovi, osim ako su, i u mjeri u kojoj su, možda povrijedili prava i slobode zaštićene Konvencijom (vidi, inter alia, Tamminen protiv Finske, br. 40847/98, § 38., 15. lipnja 2004.).
  3. Stoga se Sud u načelu neće umiješati ako je postupak u cjelini bio pošten kako to traži članak 6. § 1, osim ako odluke koje su donijeli domaći sudovi izgledaju proizvoljne ili očigledno nerazumne (vidi Khamidov protiv Rusije, br. 72118/01, § 170., 15. studenoga 2007., i Anđelković protiv Srbije, br. 1401/08, § 24., 9. travnja 2013.).
  4. Sud je također presudio da je učinak članka 6. § 1. Konvencije, inter alia, taj da „sudu” nametne obvezu provedbe odgovarajućeg ispitivanja podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku, (vidi Van de Hurk protiv Nizozemske, 19. travnja 1994., § 59., Serija A br. 288, i Dulaurans protiv Francuske, br. 34553/97, § , 21. ožujka 2000.). Pogreška prava ili činjeničnog stanja od strane nacionalnog suda koja je toliko očigledna da se može okarakterizirati kao „očigledna pogreška” – to jest, pogreška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao napraviti – može biti takva da ometa pravednost postupka (vidi Bochan  protiv  Ukrajine  (br.  2)  [GC], br. 22251/08, § 62., 5. veljače 2015.).
  5. Sud u ovom predmetu primjećuje da su na završnom ročištu pred Općinskim sudom u Zagrebu 12. lipnja 2007., na kojem su tražile naknadu troškova postupka, podnositeljice zahtjeva podnijele pisani specificirani zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 14.786,40 HRK. Dakle, one su ispunile zahtjeve mjerodavnog domaćeg prava, odnosno da svaki zahtjev za naknadu troškova postupka mora biti specificiran i dostavljen najkasnije na kraju završnog ročišta prije donošenja odluke o troškovima (vidi stavak 22. ove presude i članak 164. Zakona o parničnom postupku).
  6. Nakon što je njihov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen od strane Općinskog suda u Zagrebu s obrazloženjem da su samo djelomično bile uspješne u postupku, podnositeljice zahtjeva osporile su tu odluku pred Županijskim sudom u Zagrebu tvrdeći da je prvostupanjski sud napravio pogreške u procjeni njihovog prava na naknadu troškova postupka (vidi stavke 10. i 12. ove presude).
  7. Budući da je Županijski sud u Zagrebu prihvatio tvrdnje podnositeljica zahtjeva da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio njihov uspjeh u postupku koji se odnosi na naknadu troškova, presudivši da im ti troškovi u stvari trebaju biti nadoknađeni, istaknuo je da je jedini razlog zbog kojeg im troškovi ne mogu biti nadoknađeni bio taj što podnositeljice zahtjeva nisu podnijele specificirani zahtjev za naknadu troškova (vidi stavak 13. ove presude). Iz toga slijedi da Županijski sud u Zagrebu očigledno nije uzeo u obzir specificirani zahtjev za naknadu troškova podnositeljica zahtjeva od 12. lipnja 2007. (vidi stavak 46. ove presude).
  8. U takvim okolnostima i u nedostatku odgovarajuće procjene predmeta od strane Ustavnog suda, Sud ne može drugo nego zaključiti da je jedini razlog za odbacivanje zahtjeva podnositeljica za naknadu troškova postupka očigledna pogreška u nalazima Županijskog suda u Zagrebu koji je zanemario specificirani zahtjev za naknadu troškovima postupka podnositeljica zahtjeva koji je podnesen na ročištu 12. lipnja 2007. (vidi stavak ove presude i usporedi prethodno citirani predmet Dulaurans,  §38.). Time je propustio provesti pravilno i razumno ispitivanje podnesaka podnositeljica zahtjeva i sukladno tome nije osigurao pravo podnositeljica zahtjeva na pošteno suđenje, kako je propisano člankom 6. § 1. Konvencije.
  9. Stoga je došlo do povrede članka 6. § 1.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU

  1. Podnositeljice zahtjeva prigovorile su da su okolnosti predmeta dovele do povrede članka 1. Protokola br.1.
  2. Vlada je osporila tu tvrdnju.
  3. Sud primjećuje da je ovaj prigovor povezan s onim koji je prethodno ispitan i stoga se isto tako mora proglasiti dopuštenim.
  4. S obzirom na utvrđenje Suda u odnosu na članak 6. § 1. Konvencije, Sud smatra da nije potrebno ispitati je li u ovome predmetu došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 (vidi, na primjer, Stankiewicz protiv Poljske, br. 46917/99, § 80., ECHR 2006-VI).

III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE 

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A.    Šteta

  1. Svaka podnositeljica zahtjeva potražuje 3.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete. U pogledu materijalne štete, potraživale su 2.428 EUR na ime troškova u domaćem postupku.
  2. Vlada smatra da je zahtjev podnositeljica neosnovan i Po mišljenju Vlade, puni iznos koji su podnositeljice zahtjeva potraživale ne bi se ni u kojem slučaju odobrio na domaćoj razini.
  3. Glede potraživane materijalne štete, s obzirom na svoja stajališta u vezi s člankom 6. § 1. Konvencije (vidi stavak 50. ove presude) i nedostataka u postupku pred domaćim sudovima, Sud smatra da ne može nagađati bi li se podnositeljicama zahtjeva odobrio puni iznos potraživan na ime troškova u domaćem postupku ili ne. Time, na ime nedostataka u domaćem postupku Sud nije u mogućnosti ocijeniti tužbeni zahtjev podnositeljica zahtjeva za naknadu materijalne štete. U tom pogledu, Sud se posebice poziva na mogućnost koja je podnositeljicama zahtjeva bila raspolaganju, a to je da zatraže ponavljanje postupka u skladu s člankom 428(a) Zakona o parničnom postupku, što bi omogućilo novo ispitivanje njihovih tužbenih zahtjeva za naknadu troškova i izdataka postupka (vidi stavak 23. ove presude).
  4. S druge strane, Sud smatra da su podnositeljice sigurno pretrpjele nematerijalnu štetu koja nije dovoljno nadoknađena utvrđenjem da je došlo do povrede. Presuđujući na pravičnoj osnovi, Sud svakoj podnositelji dosuđuje iznos od 3.000 EUR na ime nematerijalne štete uz sav porez koji bi im mogao biti zaračunat na taj iznos.

B.     Troškovi i izdaci

  1. Podnositeljice također potražuju 833 EUR na ime troškova i izdataka u postupcima pred Ustavnim sudom i 3.212 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
  2. Vlada smatra da je zahtjev podnositeljica neosnovan i nepotkrijepljen.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 4.000 eura (EUR) na ime troškova po svim osnovama.

C.     Zatezne kamate

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da su prigovori podnositeljica u vezi s njihovim uskraćenjima naknade troškova u parničnom postupku na temelju članka 6. § 1. Konvencije i članka 1. Protokola br. 1, dopušteni; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. § 1. Konvencije; 
  1. Presuđuje da nema potrebe zasebno ispitati prigovor temeljem članka 1. Protokola br. 1; 
  1. Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljicama, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačna u skladu s člankom 44 § 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune (HRK) prema tečaju važećem na dan isplate:

(i) 3.000 EUR (tri tisuće eura) svakoj, na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve eventualne poreze;

(ii) 4.000 EUR (četiri tisuće eura) zajednički na ime troškova i izdataka postupka, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositeljicama zahtjeva mogli zaračunati;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja uvećanoj za tri postotna boda;

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljica za pravičnom naknadom.     

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 2.travnja 2015. u skladu s pravilom 77. §§ 2. i 3. Poslovnika Suda.

André Wampach                                                                  Elisabeth Steiner

Zamjenik tajnika                                                                      Predsjednik

 

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF PAVLOVIĆ AND OTHERS v. CROATIA

(Application no. 13274/11)

JUDGMENT

STRASBOURG

2 April 2015

FINAL

02/07/2015

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Pavlović and Others v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Elisabeth Steiner, President,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković, judges,
and André Wampach, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 10 March 2015,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 13274/11) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by three Croatian nationals, Ms Davorka Pavlović, Ms Dubravka Družinec and Ms Višnja Lacko (“the applicants”), on 3 February 2011.

2. The applicants were represented by Ms K. Kantura, a lawyer practising in Zabok. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicants alleged that they had been erroneously deprived of the reimbursement of costs in civil proceedings, contrary to Article 6 § 1 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1.

4. On 16 September 2013 the complaints were communicated to the Government, and the remainder of the application was declared inadmissible.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicants were born in 1959, 1950 and 1952 respectively, and live in Brestovec Orehovički and Krapina respectively.

6. In 1990 I. Ku., the applicants’ predecessor, brought a civil action in the Zagreb Municipal Court (Općinski sud u Zagrebu) against M.K., seeking his eviction from a flat and reimbursement of the costs of the proceedings.

7. In 2001, following the death of I. Ku, the applicants, as his heirs, took over the proceedings as plaintiffs, while M. K. also died in the course of proceedings and I. Kr. replaced him as defendant.

8. During the proceedings, I. Kr. brought a counterclaim against the applicants, seeking either a specially protected tenancy of the flat at issue or compensation for investments in the flat he had made in the amount of 95,000 Croatian kunas (HRK). The applicants also, in addition to I. Ku.’s civil action, requested the Zagreb Municipal Court to order I. Kr. to remove everything he had installed in the flat.

9. At the closing hearing before the Zagreb Municipal Court on 12 June 2007 the applicants reiterated all their arguments and requested reimbursement of the costs of proceedings. At the same hearing, the applicants submitted a written itemised claim for costs in the amount of HRK 14,786.40. At the same time, the defendant’s representative reiterated his arguments and requested reimbursement of the costs in the amount which he promised to specify later.

10. On the same day the Zagreb Municipal Court allowed the applicants’ action in part, ordering the eviction of I. Kr. from the flat, whereas it dismissed the remainder of their civil action, as well as I. Kr.’s counterclaim for compensation of the investments in the flat. As regards the costs of the proceedings, the Zagreb Municipal Court noted:

“With regard to the costs of the proceedings, each party shall bear their own costs, as provided under section 154 § 2 of the Civil Procedure Act, since the plaintiff succeeded with part of [their] action while [they] were dismissed as regards the remainder, and the counterclaim was fully dismissed.”

11. On 10 October 2008, in a supplementary judgment, the Zagreb Municipal Court dismissed I. Kr.’s civil action for a specially protected tenancy.

12. Meanwhile, the parties challenged the first-instance judgment of the Zagreb Municipal Court of 12 June 2007 before the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu). The applicants argued that the first-instance court had incorrectly assessed the situation concerning their right to reimbursement of the costs of proceedings.

13. On 2 February 2010 the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) dismissed the appeals and upheld the first-instance judgment. As regards the applicants’ arguments concerning the costs of proceedings, the Zagreb County Court noted:

“... it is to be noted that [the applicants] correctly consider that they should be reimbursed the costs of the proceedings, since the part of their claim by which they sought the eviction [of I. Kr.] from the flat was successful. However, it is to be noted that the case file shows that they failed to comply with the requirement under section 164 § 3 of the Civil Procedure Act, which provides that a party must set out his or her request for reimbursement of costs at the latest at the end of the closing hearing which precedes the decision on costs. At the hearing held on 12 June 2007, by which the proceedings terminated, [the applicants’] representative sought reimbursement of the costs of the proceedings based on an itemised claim which he was supposed to submit. However, there is no such itemised claim in the case file, and the reimbursement of costs was not sought earlier, while certain procedural actions were being taken. This is the reason why the costs of the proceedings could not be reimbursed to [the applicants].”

14. On 14 April 2010 the applicants challenged the judgment of the Zagreb County Court by lodging a constitutional complaint before the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske). They pointed out that the Zagreb County Court had manifestly incorrectly assessed their request for reimbursement of the costs of the proceedings, overlooking the fact that they had indeed submitted in writing an itemised claim for costs, and had therefore arbitrarily dismissed their complaints in that respect.

15. On 23 September 2010 the Constitutional Court declared the applicants’ constitutional complaint inadmissible, on the grounds that the contested judgment had not concerned the merits of their civil rights or obligations, and as such was not susceptible to constitutional review. This decision was served on the applicants on 18 October 2010.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Constitution

16. The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (consolidated text), 113/2000, 124/2000 (consolidated text), 28/2001 and 41/2001 (consolidated text), and 55/2001 (corrigendum), 76/2010, 85/2010, 05/2014) read as follows:

Article 29

“In the determination of his rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair hearing within a reasonable time by an independent and impartial court established by law.”

Article 48

“The right of ownership shall be guaranteed ...“

17. The relevant part of section 62 of the Constitutional Court Act (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 99/1999, 29/2002, 49/2002) reads:

“Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that a decision (pojedinačni akt) of a State body, a body of local and regional self-government, or a legal person with public authority, which has decided on his or her rights and obligations, or about a suspicion or accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or his or her right to local and regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter “constitutional right”) ...”

18. According to the information provided by the Government, on the basis of a letter of the Constitutional Court of 29 December 2014, that court on 15 July 2004 published on its Internet site examples and practical instructions for the appellants on how to fill in the constitutional complaints, as well as list of decisions of various domestic authorities which are not liable to be reviewed on the basis of individual constitutional complaints. This document runs on seventy-six pages and the information on its publishing was disseminated through media and in particular an Internet news portal (www.Index.hr). On 8 July 2014 the document at issue was separated into several separate documents (examples of the constitutional complaints; practical instructions on how to fill in a constitutional complaint; list of decisions of various domestic authorities which are not liable to be reviewed on the basis of individual constitutional complaints) and updated with the case-law developments of the Constitutional Court.

19. Whereas the document of 2004 does not list the civil courts’ decisions on the costs and expenses of the proceedings as decisions which are not liable to be reviewed on the basis of individual constitutional complaints, further updates to that document, allegedly carried out in July 2014 and provided in separate documents, indicate such information.

20. The Government also referred in particular to the decisions of the Constitutional Court nos. U-III-402/2002 of 12 September 2003; U‑III 4020/2003 of 30 June 2004; and U-III-1821/2004 of 10 September 2004, by which that court declined to examine the complaints related to the costs and expenses of the proceedings.

21. According to the information provided by the applicants, referring to the publicly available information on the properties of the documents, the separate list of decisions of various domestic authorities which are not liable to be reviewed on the basis of individual constitutional complaints was created on 9 July 2014 and modified on 13 August 2014. It was made publicly available on an unspecified date after 9 July 2014.

B. Civil Procedure Act

22. The Civil Procedure Act (Official Gazette nos. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007 and 84/2008), as in force at the relevant time, provided as follows:

Section 154

“(1) A party who loses a case completely shall reimburse the costs of the opposing party and his or her intervener.

(2) If a party succeeds in the proceedings in part, the court may, having regard to the success achieved, order that each party shall bear its own costs or that one party shall reimburse the other party and the intervener the corresponding part of the costs ...”

Section 164

“(1) The court shall decide on the reimbursement of costs on the basis of a request by either party ...

(2) The party is obliged to itemise costs in respect of which he or she seeks reimbursement.

(3) The party is obliged to set out its request for reimbursement at the latest at the end of the closing hearing which precedes the decision on costs ...”

23. The relevant part of the Civil Procedure Act with further amendments (Official Gazette nos. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013 and 89/2014) provides as follows:

Section 428a

“(1) When the European Court of Human Rights has found a violation of a human right or fundamental freedom guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms or additional protocols thereto ratified by the Republic of Croatia, a party may, within thirty days of the judgment of the European Court of Human Rights becoming final, apply to the court in the Republic of Croatia which adjudicated in the first instance in the proceedings in which the decision violating the human right or fundamental freedom was rendered, to set aside the decision by which the human right or fundamental freedom was violated.

(2) Proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be conducted by applying, mutatis mutandis, the provisions on the reopening of proceedings.

(3) In reopened proceedings the courts are required to respect the legal opinions expressed in the final judgment of the European Court of Human Rights finding a violation of a fundamental human right or freedom.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

24. The applicants complained that they had been erroneously and arbitrarily deprived of the reimbursement of costs in the civil proceedings, contrary to Article 6 § 1 of the Convention, which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

A. Admissibility

1. The parties’ submissions

25. The Government submitted that the final decision in the applicants’ case had been the second-instance judgment of the Rijeka County Court of 2 February 2010 (see paragraph 13 above), and not the Constitutional Court’s decision of 23 September 2010 (see paragraph 15 above), since the applicants, being represented by a lawyer, should have known that according to the Constitutional Court’s practice a constitutional complaint was not a remedy to be used in respect of the costs of proceedings. According to the Government, this had been clear since 3 October 2003, when the Constitutional Court published its decision no. U-III-402/2002 of 12 September 2003 in the Official Gazette. The Government thus considered, citing the Court’s case-law in De Parias Merry v. Spain (dec.), no. 40177/98, ECHR 1999‑II, that the applicants, by relying on the Constitutional Court’s decision as the final domestic decision and by lodging their application with the Court on 3 February 2011, had failed to comply with the six-month time-limit.

26. The applicants contended that the judgments of the lower courts which they had challenged before the Constitutional Court undoubtedly concerned their civil rights guaranteed under the Constitution and the Convention. They pointed out that no provision of the relevant domestic law excluded their right to lodge a constitutional complaint before the Constitutional Court concerning breaches of their right to a fair trial by the appellate courts. Thus, it could not be said that the judgment of the Zagreb County Court was not liable to a review before the Constitutional Court. In the applicants’ view, this had been so given that the practice of the courts had been evolving and it had always been possible for the Constitutional Court to take their complaint into examination. The applicants considered that by refusing to do so the Constitutional Court had acted contrary to the Constitution and the Convention and had allowed a manifest breach of the right to a fair trial to persist. The applicants also pointed out that, given these circumstances, they would have risked their complaint being declared inadmissible by the Court if they had not first allowed the Constitutional Court to deal with the alleged breaches of their rights.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

27. The Court reiterates that the requirements contained in Article 35 § 1 concerning the exhaustion of domestic remedies and the six-month period are closely interrelated, since not only are they combined in the same Article, but they are also expressed in a single sentence whose grammatical construction implies such a correlation (see Hatjianastasiou v. Greece, no. 12945/87, Commission decision of 4 April 1990; Berdzenishvili v. Russia (dec.), no. 31697/03, ECHR 2004‑II; and Gregačević v. Croatia, no. 58331/09, § 35, 10 July 2012). The purpose of the six-month rule is to promote legal certainty and to ensure that cases raising issues under the Convention are dealt with within a reasonable time. Furthermore, it ought also to protect the authorities and other persons concerned from being under any uncertainty for a prolonged period of time. Finally, it should ensure the possibility of ascertaining the facts of the case before the chance to do so fades away, making a fair examination of the question at issue next to impossible (see Kelly v. the United Kingdom, no. 10626/83, Commission decision of 7 May 1985, Decisions and Reports (DR) 42, p. 205; Baybora and Others v. Cyprus (dec.), no. 77116/01, 22 October 2002; and Dolenec v. Croatia, no. 25282/06, § 192, 26 November 2009).

28. As a rule, the six-month period runs from the date of the final decision in the process of exhaustion of domestic remedies. Article 35 § 1 cannot be interpreted in a manner which would require an applicant to inform the Court of his complaint before his position in connection with the matter has been finally settled at the domestic level (see Orlić v. Croatia, no. 48833/07, § 45, 21 June 2011).

29. In particular, the Court has recently summarised the principles related to the rule of exhaustion of domestic remedies in the case of Vučković and Others v. Serbia (see Vučković and Others v. Serbia [GC], no. 17153/11, 25 March 2014) where it noted the following:

“69. It is a fundamental feature of the machinery of protection established by the Convention that it is subsidiary to the national systems safeguarding human rights. This Court is concerned with the supervision of the implementation by Contracting States of their obligations under the Convention. It should not take on the role of Contracting States, whose responsibility it is to ensure that the fundamental rights and freedoms enshrined therein are respected and protected on a domestic level. The rule of exhaustion of domestic remedies is based on the assumption – reflected in Article 13 of the Convention, with which it has close affinity – that there is an effective remedy available in respect of the alleged violation. The rule is therefore an indispensable part of the functioning of this system of protection.

70. States are dispensed from answering before an international body for their acts before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system, and those who wish to invoke the supervisory jurisdiction of the Court as concerns complaints against a State are thus obliged to use first the remedies provided by the national legal system (see, among many authorities, Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, § 65, Reports 1996‑IV). It should be emphasised that the Court is not a court of first instance; it does not have the capacity, nor is it appropriate to its function as an international court, to adjudicate on large numbers of cases which require the finding of basic facts or the calculation of monetary compensation – both of which should, as a matter of principle and effective practice, be the domain of domestic jurisdictions (see Demopoulos and Others v. Turkey (dec.) [GC], nos. 46113/993843/0213751/0213466/0310200/0414163/0419993/04 and 21819/04, § 69, ECHR 2010, where the Court in addition quoted the comprehensive statement of principles set out in §§ 66 to 69 of the Akdivar and Others judgment, which in so far as relevant are reiterated here below).

71. The obligation to exhaust domestic remedies therefore requires an applicant to make normal use of remedies which are available and sufficient in respect of his or her Convention grievances. The existence of the remedies in question must be sufficiently certain not only in theory but in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness (see Akdivar and Others, cited above, § 66).

72. Article 35 § 1 also requires that the complaints intended to be made subsequently in Strasbourg should have been made to the appropriate domestic body, at least in substance (see, for instance, Castells v. Spain, 23 April 1992, § 32, Series A no. 236; Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05, §§ 144 and 146, ECHR 2010; and Fressoz and Roire v. France [GC], no. 29183/95, § 37, ECHR 1999‑I) and in compliance with the formal requirements and time-limits laid down in domestic law and, further, that any procedural means that might prevent a breach of the Convention should have been used (Akdivar and Others, cited above, § 66). Where an applicant has failed to comply with these requirements, his or her application should in principle be declared inadmissible for failure to exhaust domestic remedies (see, for example, Cardot v. France, 19 March 1991, § 34, Series A no. 200, and Thiermann and Others v. Norway (dec.), no. 18712/03, 8 March 2007).

73. However, there is, as indicated above, no obligation to have recourse to remedies which are inadequate or ineffective. In addition, according to the “generally recognised rules of international law” there may be special circumstances which absolve the applicant from the obligation to exhaust the domestic remedies at his or her disposal. The rule is also inapplicable where an administrative practice consisting of a repetition of acts incompatible with the Convention and official tolerance by the State authorities has been shown to exist, and is of such a nature as to make proceedings futile or ineffective (see Akdivar and Others, cited above, § 67).

74. To be effective, a remedy must be capable of remedying directly the impugned state of affairs and must offer reasonable prospects of success (see Balogh v. Hungary, no. 47940/99, § 30, 20 July 2004, and Sejdovic v. Italy [GC], no. 56581/00, § 46, ECHR 2006‑II). However, the existence of mere doubts as to the prospects of success of a particular remedy which is not obviously futile is not a valid reason for failing to exhaust that avenue of redress (see Akdivar and Others, cited above, § 71, and Scoppola v. Italy (no. 2) [GC], no. 10249/03, § 70, 17 September 2009).

75. In so far as there exists at the national level a remedy enabling the domestic courts to address, at least in substance, the argument of a violation of a given Convention right, it is that remedy which should be exhausted (see Azinas, cited above, § 38). It is not sufficient that the applicant may have unsuccessfully exercised another remedy which could have overturned the impugned measure on other grounds not connected with the complaint of a violation of a Convention right. It is the Convention complaint which must have been aired at national level for there to have been exhaustion of “effective remedies”. It would be contrary to the subsidiary character of the Convention machinery if an applicant, ignoring a possible Convention argument, could rely on some other ground before the national authorities for challenging an impugned measure, but then lodge an application before the Court on the basis of the Convention argument (see Van Oosterwijck, judgment of 6 November 1980, Series A no. 40, pp. 16-17, §§ 33-34, and Azinas, cited above, § 38).”

(b) Application of these principles to the present case

30. The Court reiterates at the outset that decisions concerning the costs of proceedings fall within the ambit of Article 6 of the Convention (see Robins v. the United Kingdom, 23 September 1997, §§ 28 and 29, Reports of Judgments and Decisions 1997‑V; Nikolay Matveyev v. Russia, no. 10418/04, § 31, 25 November 2010; and Ležaja v. Croatia (dec.), no. 53004/08, § 24, 17 April 2012).

31. The Court observes in the case at issue that after the applicants’ request for reimbursement of the costs of proceedings had been dismissed at first instance by the Zagreb Municipal Court on 12 June 2007 (see paragraph 10 above), the applicants lodged an appeal with the Zagreb County Court, which adopted its judgment on 2 February 2010, dismissing the applicants’ complaints (see paragraph 13 above). The applicants then lodged a constitutional complaint challenging the second-instance judgment of the Zagreb County Court, and on 23 September 2010 the Constitutional Court declared it inadmissible. This decision was served on the applicants on 18 October 2010 (see paragraph 15 above) and the applicants lodged their application with the Court on 3 February 2011, thus within six months.

32. With regard to the Government’s submission that the constitutional complaint was not a remedy to be exhausted for the purpose of calculation of the six-month time period, the Court reiterates that it has constantly held that before bringing complaints against Croatia to the Court, in order to comply with the principle of subsidiarity applicants are in principle required to afford the Croatian Constitutional Court, as the highest Court in Croatia, the opportunity to remedy their situation (see Orlić, cited above, § 46; Čamovski v. Croatia, no. 38280/10, § 27, 23 October 2012; Bajić v. Croatia, no. 41108/10, § 66, 13 November 2012; Remetin v. Croatia, no. 29525/10, § 81, 11 December 2012; Tarbuk v. Croatia, no. 31360/10, § 29, 11 December 2012; Damjanac v. Croatia, no. 52943/10, § 70, 24 October 2013; and Šimecki v. Croatia, no. 15253/10, § 29, 30 April 2014).

33. This principle was applied in various contexts concerning applicants’ fair trial rights, such as with regard to, for instance, the erroneous decision of the Constitutional Court calculating the time-limit for an applicant’s constitutional complaint, where the Government argued that no further remedy existed before the Constitutional Court (see Čamovski, cited above, §§ 29-30); or an applicant’s constitutional complaint before the Constitutional Court challenging the decisions of the lower courts in enforcement proceedings, where the Government also argued that the constitutional complaint had not interrupted the running of the six-month time-limit (see Šimecki, cited above, §§ 31-38). Consequently to such practice, in a case where the applicant had failed to challenge the decisions of the domestic courts concerning the costs of the domestic proceedings before the higher judicial authorities, including the Constitutional Court, the Court declared her complaint inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies (see Ležaja, cited above, § 26).

34. Furthermore, in a number of previous cases in which it dealt with the Government’s objection concerning applicants’ compliance with the six-month time-limit due to their use of the constitutional complaint before the Constitutional Court, the Court observed that under section 62 of the Constitutional Court Act anyone who deems that an individual act of a State body determining his or her rights and obligations, or a suspicion or accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms may lodge a constitutional complaint against that act (see paragraph 17 above). Accordingly, whenever an applicant lodged a constitutional complaint by relying on that provision complaining of a violation that fell within its substantive scope, the Court considered, irrespective of the possible decision of the Constitutional Court, that it did not amount to an unreasonable use of that remedy (see, for example, Dolenec, cited above, § 200; Remetin, cited above, § 83; Gregačević, cited above, § 41; and Šimecki, cited above, § 33).

35. Having said that, the Court once again observes that section 62 of the Constitutional Court Act provides for no limitations on complaints concerning breaches of fair trial rights (see Gregačević, cited above, §§ 40‑41; and Šimecki, cited above, § 33). This makes the present case clearly different from the case of De Parias Merry (cited above), on which the Government relied, as in that case the applicant had lodged a constitutional complaint alleging violation of a right which could clearly not form the subject of an individual constitutional complaint under the relevant domestic law (see De Parias Merry, cited above).

36. As regards the Government’s reliance on the practice of the Constitutional Court, the Court does not intend to question the decisions of the Constitutional Court as to the relevant criteria for assessing the admissibility of individual constitutional complaints (see, for example, Dolenec, cited above, § 200, and Šimecki, cited above, § 33), particularly since such practice may differ, and indeed, as the applicants pointed out, evolve (compare Remetin, §§ 64-67 and 83-84) Thus, for instance, a document of the Constitutional Court of June 2004 did not list the civil courts’ decisions on the costs and expenses of the proceedings as decisions which are not liable to be reviewed on the basis of individual constitutional complaints, and it appears that these decision were only later in July 2014 added to such list; whereas the applicants lodged their constitutional complaint on 14 April 2010 (see paragraphs 14 and 18-21 above).

37. In any case, irrespective of that, what is relevant for the Court is to assess whether an applicant, by seeking to protect those rights and freedoms falling under section 62 of the Constitutional Court Act, acted reasonably and in compliance with that provision when making use of his or her constitutional complaint (see Dolenec, cited above, §§ 200-01, and Šimecki, cited above, § 33).

38. In this connection the Court considers that by complying with the requirements of its case-law by affording the Constitutional Court the opportunity to remedy their situation (see paragraph 32 and 33 above), and in view of the wording of section 62 of the Constitutional Court Act (see paragraphs 34 and 35 above), the fact that the applicants lodged a constitutional complaint against the second-instance judgment of the Zagreb County Court cannot in any way be held against them (compare Gregačević, cited above, § 41, and, by contrast, Ležaja, cited above, § 26).

39. In these circumstances, the Court finds that the applicants made proper use of domestic remedies and thus it rejects the Government’s objection. The Court also notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

40. The applicants contended that the Zagreb County Court had manifestly erroneously and thus arbitrarily dismissed their request for reimbursement of the costs of the proceedings. In particular, that court had failed to examine the case file properly and carefully. It had therefore held that the request for reimbursement of the costs had not been submitted, whereas in fact they had duly submitted such a request as required under the relevant domestic law. Consequently, this erroneous finding of the Zagreb County Court was the sole reason why their request for reimbursement of the costs had been dismissed.

41. The Government submitted that the applicants’ request for reimbursement of the costs of proceedings had been examined at two levels of national jurisdiction, which provided the applicants with all procedural guarantees under Article 6 of the Convention. In particular, the applicants had had access to court; they had been legally represented; they had had the opportunity to raise all their arguments and to contest the submissions of the opposing party; and the domestic courts had given sufficient reasons for their decisions.

2. The Court’s assessment

42. The Court reiterates that while Article 6 of the Convention guarantees the right to a fair hearing, it does not lay down any rules on the admissibility of evidence or the way it should be assessed, which are therefore primarily matters for regulation by national law and the national courts (see, for example, García Ruiz v. Spain [GC], no. 30544/96, § 28, ECHR 1999‑I, and Perić v. Croatia, no. 34499/06, § 17, 27 March 2008).

43. According to Article 19 of the Convention, the duty of the Court is to ensure the observance of the engagements undertaken by the Contracting Parties to the Convention. In particular, it is not its function to deal with errors of fact or law allegedly committed by a national court unless and in so far as they may have infringed rights and freedoms protected by the Convention (see, inter aliaTamminen v. Finland, no. 40847/98, § 38, 15 June 2004).

44. Therefore, the Court will not in principle intervene unless the decisions reached by the domestic courts appear arbitrary or manifestly unreasonable, and provided that the proceedings as a whole were fair as required by Article 6 § 1 (see Khamidov v. Russia, no. 72118/01, § 170, 15 November 2007, and Anđelković v. Serbia, no. 1401/08, § 24, 9 April 2013).

45. The Court has also held that the effect of Article 6 § 1 of the Convention is, inter alia, to place a “tribunal” under a duty to conduct a proper examination of the submissions, arguments and evidence adduced by the parties, without prejudice to its assessment of whether they are relevant to its decision (see Van de Hurk v. the Netherlands, 19 April 1994, § 59, Series A no. 288, and Dulaurans v. France, no. 34553/97, § 33, 21 March 2000). An error of law or fact by the national court which is so evident as to be characterised as a “manifest error” – that is to say, an error that no reasonable court could ever have made – may be such as to disturb the fairness of the proceedings (see Bochan v. Ukraine (no. 2) [GC], no. 22251/08, § 62, 5 February 2015).

46. In the case at issue the Court notes that at the closing hearing before the Zagreb Municipal Court on 12 June 2007, where they claimed reimbursement of the costs of the proceedings, the applicants submitted a written itemised claim of the costs in the amount of HRK 14,786.40. Thus, they complied with the requirements of the relevant domestic law, namely that any request for reimbursement of the costs of proceedings should be itemised and submitted at the latest at the end of the closing hearing preceding the decision on costs (see paragraph 22 above, and section 164 of the Civil Procedure Act).

47. After their request for reimbursement of the costs of proceedings had been dismissed by the Zagreb Municipal Court on the grounds that they had been successful in the proceedings only in part, the applicants challenged that decision before the Zagreb County Court, arguing that the first-instance court had made errors in its assessment of their right to reimbursement of the costs of proceedings (see paragraphs 10 and 12 above).

48. Whereas the Zagreb County Court accepted the applicants’ arguments that the first-instance court had erroneously assessed their success in the proceedings relevant to the reimbursement of the costs, holding that in fact they should be reimbursed for those costs, it held that the sole reason why the costs could not be reimbursed was the applicants’ failure to submit an itemised claim of costs (see paragraph 13 above). It therefore follows that the Zagreb County Court evidently failed to take notice of the applicants’ itemised claim of the costs of 12 June 2007 (see paragraph 46 above).

49. In these circumstances, and in the absence of a proper assessment of the case by the Constitutional Court, the Court cannot but conclude that the only reason for the dismissal of the applicants’ request for reimbursement of the costs of proceedings was a manifest error in the findings of the Zagreb County Court, which overlooked the applicants’ itemised claim of the costs of proceedings submitted at the hearing on 12 June 2007 (see paragraph 9 above, and compare Dulaurans, cited above, § 38). It thereby omitted to conduct a proper and reasonable examination of the applicants’ submissions and consequently failed to ensure the applicants’ right to a fair trial, as required under Article 6 § 1 of the Convention.

50. There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1 TO THE CONVENTION

51. The applicants complained that the circumstances of the case gave rise to a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

52. The Government contested that argument.

53. The Court notes that this complaint is linked to the one examined above, and must therefore likewise be declared admissible.

54. Having regard to its finding relating to Article 6 § 1 of the Convention, the Court considers that it is not necessary to examine whether, in this case, there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (see, for example, Stankiewicz v. Poland, no. 46917/99, § 80, ECHR 2006‑VI).

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

55. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

56. The applicants claimed 3,000 euros (EUR) each in respect of non-pecuniary damage. In respect of pecuniary damage, they claimed the costs of the domestic civil proceedings in the total amount of EUR 2,428.

57. The Government considered the applicants’ claim unfounded and unsubstantiated. In the Government’s view, the full amount claimed by the applicants would not in any event be granted at the domestic level.

58. As to the pecuniary damage claimed, the Court, having regard to its findings concerning Article 6 § 1 of the Convention (see paragraph 50 above) and the flaws in the proceedings before the domestic courts, considers that it cannot speculate as to whether or not the applicants would be granted the full amount claimed on account of the costs of the domestic proceedings. Thus, on account of the shortcomings in the domestic proceedings, the Court is unable to assess the applicants’ claim for pecuniary damage. In this respect the Court specifically refers to the opportunity available to the applicants to request reopening of the proceedings in accordance with section 428(a) of the Civil Procedure Act, which would allow for a fresh examination of their claims for costs and expenses of the proceedings (see paragraph 23 above).

59. On the other hand, the Court considers that the applicants must have sustained non-pecuniary damage which is not sufficiently compensated by the finding of a violation. Ruling on an equitable basis, it awards the applicants EUR 3,000 each in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on this amount.

B. Costs and expenses

60. The applicants also claimed EUR 833 for costs and expenses in the proceedings before the Constitutional Court and EUR 3,212 for the costs and expenses incurred before the Court.

61. The Government considered the applicants’ claim unfounded and unsubstantiated.

62. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 4,000 covering costs under all heads.

C. Default interest

63. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the applicants’ complaints concerning their deprivation of the reimbursement of costs in the civil proceedings, under Article 6 § 1 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1, admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 separately;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amountsto be converted into Croatian kunas (HRK) at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 3,000 (three thousand euros) each, plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 4,000 (four thousand euros) jointly, plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses of the proceedings;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 2 April 2015, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

André Wampach                                   Elisabeth Steiner
Deputy Registrar                                   President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde