Analiza slučaja pred Evropskim sudom za ljudska prava
Evropska Konvencija o ljudskim pravima
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije o ljudskim pravima
Priručnici i vodiči kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava
Evropski sud za ljudska prava u 50 pitanja
Glosar Evropske Konvencije o ljudskim pravima
Nacionalna mreža sudija i tužilaca za primenu standarda Evropskog suda za ljudska prava
Preuzmite presudu u pdf formatu
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
DRUGI ODJEL
PREDMET ZUBAC protiv HRVATSKE
(Zahtjev br. 40160/12)
PRESUDA
STRASBOURG
11. listopada 2016.
Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.
PREDMET JE PROSLEĐEN VELIKOM VEĆU KOJE JE DONELO PRESUDU 05/04/2018
U predmetu Zubac protiv Republike Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:
Işıl Karakaş, predsjednica,
Julia Laffranque,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Georges Ravarani, suci,
i Stanley Naismith, tajnik odjela,
Nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 6. rujna 2016. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 40160/12) protiv Republike Hrvatske, što ga je 30. svibnja 2012. godine državljanka Bosne i Hercegovine, gđa Vesna Zubac („podnositeljica zahtjeva”), podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
2. Podnositeljicu zahtjeva zastupao je g. I. Ban, odvjetnik iz Dubrovnika. Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
3. Podnositeljica zahtjeva navodi da joj je bio uskraćen pristup Vrhovnom sudu Republike Hrvatske zbog načina na koji je Vrhovni sud Republike Hrvatske primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku.
4. Vlada je obaviještena o prigovoru u pogledu pristupa sudu 24. ožujka 2015. godine, a ostatak zahtjeva odbačen je kao nedopušten na temelju pravila 54. stavka 3. Poslovnika Suda.
5. Vlada Bosne i Hercegovine obaviještena je o svom pravu da se umiješa u postupak (članak 36. stavak 1. Konvencije i pravilo 44. stavak 2. točka a. Poslovnika Suda), ali nije iskoristila to pravo.
ČINJENICE
I. OKOLNOSTI PREDMETA
6. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1959. godine i živi u Bijeloj (Republika Crna Gora).
7. Otac podnositeljičinog supruga, Vu. Z., kojega je zastupala njegova supruga K. Z., je 29. rujna 1992. godine sklopio ugovor o zamjeni svoje kuće u Dubrovniku (Republika Hrvatska) za kuću u Trebinju u vlasništvu F. O. (Republika Srpska, Bosna i Hercegovina).
8. Godine 2001. Vu. Z. podnio je tužbu pred Osnovnim sudom u Trebinju protiv nasljednika F. O.-a kojom je tražio dopuštenje za upis prava vlasništva (clausulu intabulandi) nad kućom u Trebinju.
9. Osnovni sud u Trebinju je 20. travnja 2001. godine naložio nasljednicima F. O.-a da izdaju clausulu intabulandi Vu. Z.-u te su tuženici postupili po navedenom nalogu.
10. Vu. Z. je preminuo na nepoznat datum između 2001. i 2002. godine.
11. M. Z., sin Vu. Z.-a i muž podnositeljice zahtjeva, je 14. kolovoza 2002. godine podnio tužbu pred Općinskim sudom u Dubrovniku, tražeći da se ugovor o zamjeni kuća proglasi ništavim. Tvrdio je da je ugovor potpisan pod prisilom zbog okolnosti koje su proizašle iz rata u Hrvatskoj. Također je tvrdio da je potpis njegova oca na punomoći koju je koristila njegova majka, supruga Vu. Z.-a, za potpisivanje osporenog ugovora u njegovo ime, krivotvoren. U svojoj je tužbi M. Z. naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.000 hrvatskih kuna (HRK) (približno 1.300 eura (EUR) u to vrijeme). Kasnije, na ročištu održanom 6. travnja 2005. godine, naznačio je kao vrijednost predmeta spora iznos od 105.000 HRK (približno 14.160 EUR u to vrijeme). Tuženici su prigovorili tom iznosu.
12. Općinski sud u Dubrovniku je 25. travnja 2005. godine naložio M. Z.-u da plati sudsku pristojbu u iznosu od 1.400 HRK (približno 180 EUR u to vrijeme) za podnošenje tužbe. Sud je odredio pristojbu prema vrijednosti predmeta spora od 105.000 HRK.
13. Presudom od 27. rujna 2005. godine, Općinski sud u Dubrovniku odbio je tužbeni zahtjev i naložio tužitelju da plati sve troškove parničnog postupka i troškove suprotne strane, to jest iznos od 25.931,10 HRK (približno 3.480 EUR u to vrijeme). Sud je odredio troškove postupka prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj na ročištu održanom 6. travnja 2005. godine, to jest iznosu od 105.000 HRK. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi:
„... tuženicama su priznati troškovi [i procijenjeni su] s obzirom na vrijednost predmeta spora koju je odredio tužitelj (105.000 HRK - list 58. [spisa predmeta]) a koju je [prvostupanjski] sud prihvatio.”
14. Prvostupanjski sud je 12. prosinca 2005. godine naložio tužitelju da plati sudsku pristojbu u iznosu od 1.400 HRK za presudu. Također ju je odredio na temelju vrijednosti predmeta spora u iznosu od 105.000 HRK.
15. Presudom od 1. listopada 2009. godine, Županijski sud u Dubrovniku odbio je žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:
„... odluka o troškovima je pravilna i zakonita te jasno obrazložena.”
16. M. Z. je 24. svibnja 2010. godine podnio reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
17. M. Z. je umro 17. listopada 2010. godine. Postupak je preuzela njegova supruga Vesna Zubac, podnositeljica zahtjeva, kao njegova nasljednica.
18. Rješenjem od 30. ožujka 2011. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio je reviziju kao nedopuštenu ratione valoris, utvrdivši da je vrijednost predmeta spora bila ispod zakonskog praga od 100.000 HRK. Smatrao je da je primjenjiva vrijednost predmeta spora ona koja je navedena u tužiteljevoj tužbi. Mjerodavni dio tog rješenja glasi kako slijedi:
„Odredbom čl. 40. st. 3. ZPP propisano je da ako je tužitelj u slučaju iz st. 2. istog članka vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, prava na izjavljivanje revizije, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, da će sud po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako ono nije održano, onda na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.
Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je tužitelj dužan već u tužbi, u kojoj se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, naznačiti vrijednost predmeta spora, nakon čega tužitelj više nije ovlašten samoinicijativno mijenjati vrijednost predmeta spora. U takvim parnicama jedino sud može po službenoj dužnosti ili povodom prigovora tuženika, ako ocijeni da je vrijednost predmeta spora u tužbi očito suviše visoko ili suviše nisko naznačena rješenjem utvrditi vrijednost predmeta spora, ali najkasnije na pripremnom ročištu, ili na prvom ročištu za glavnu raspravu ako pripremno ročište nije održano.
Iz spisa proizlazi da je tužitelj u tužbi neposredno zaprimljenoj u Općinskom sudu u Dubrovniku 14. kolovoza 2002. naznačio da vrijednost predmeta spora u ovom parničnom postupku iznosi 10.000,00 kuna.
Naknadno je na ročištu održanom 6. travnja 2005. (list 58 spisa) punomoćnik tužitelja izmijenio vrijednost predmeta spora smatrajući da je u tužbi prenisko naznačena i odredio da ona iznosi 105.000,00 kuna. No, tužitelj pritom nije preinačio tužbu. Prvostupanjski sud nakon toga nije rješenjem odredio drugu vrijednost predmeta spora od one naznačene u tužbi jer za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 40. st. 3. ZPP.
Prema tome, u ovom predmetu je za ocjenjivanje dopuštenosti revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, tj. iznos od 10.000,00 kuna s obzirom da jednom naznačenu vrijednost predmeta spora tužitelj nije ovlašten naknado mijenjati ako istovremeno i objektivno ne preinačava tužbeni zahtjev.”
19. Rješenjem od 10. studenog 2011. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva kao nedopuštenu uz obrazloženje da predmetom nije otvoreno niti jedno ustavnopravno pitanje. Rješenje je uručeno punomoćniku podnositeljice zahtjeva 30. studenog 2011. godine.
II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA
A. Zakon o parničnom postupku
20. Mjerodavne odredbe Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 81/2001, 117/2003, 88/2005, 84/2008, 96/2008 i 123/2008), koje su bile na snazi u mjerodavnom razdoblju, propisuju:
Članak 40.
„...
(2) ... kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.
(3) Ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, prava na izjavljivanje revizije, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako ono nije održano, onda na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.
(4) Ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvoga stupnja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba.
(5) Sud također postupa na način propisan stavkom 4. nakon što je podnesena žalba ili revizija, prije slanja predmeta višem sudu radi donošenja odluke o tim pravnim lijekovima.”
Članak 382.
„(1) Stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:
1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna,
21. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 81/2001, 117/2003, 88/2005, 84/2008, 96/2008, 23/2008, 57/2011, 148/2011 - pročišćeni tekst i 25/2013) propisuje kako slijedi:
Članak 428.a
„(1) Kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojemu je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno.
(2) Postupak iz stavka 1. ovoga članka provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka.
(3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.”
B. Sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske
22. Vlada se pozvala na predmete br. Rev 62/1994-2 od 23. veljače 1994., Rev 226/05-2 od 18. svibnja 2005., Rev 20/06-2 od 11. travnja 2006., Rev 865/06-2 od 30. studenog 2006., Rev 694/07-2 od 19. rujna 2007., Rev 798/07-2 od 5. veljače 2008., Rev 1525/09-2 od 8. lipnja 2011., Rev 320/2010-2 od 8. rujna 2011., Rev 287/11-2 od 14. prosinca 2011. i Rev 648/10-2 od 23. siječnja 2013., u kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio revizije kao nedopuštene ratione valoris. Sud je smatrao da su primjenjive vrijednosti predmeta sporova bile one navedene u tužbama (koje su bile ispod zakonskog praga) jer se vrijednost predmeta spora nije mogla promijeniti nakon pripremnog ročišta, ili ako ono nije održano, prvog ročištu za glavnu raspravu nakon upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari.
C. Sudska praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske
23. Podnositeljica zahtjeva pozvala se na predmet br. U-III-1041/2007 od 24. lipnja 2008. godine, u kojemu je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim se revizija odbacuje kao nedopuštena ratione valoris jer je nerazumno primijenio postupovna pravila za podnošenje revizije u trgovačkim sporovima iako se postupak vodio pred sudovima koji nisu trgovački.
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE
24. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je bila lišena pristupa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Pozvala se na članak 6. stavak 1. Konvencije, koji u mjerodavnom dijelu glasi:
„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da sud pravično ... ispita njegov slučaj ...”
25. Vlada je osporila tu tvrdnju.
A. Dopuštenost
26. Sud primjećuje da prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.
B. Osnovanost
1. Tvrdnje stranaka
(a) Podnositeljica zahtjeva
27. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da je njezin pravni prednik povisio vrijednost predmeta spora na iznos od 105.000 HRK na ročištu održanom 6. travnja 2005. godine. Prvostupanjski sud procijenio je troškove parničnog postupka i sudske pristojbe u skladu s tom vrijednosti. Nadalje, drugostupanjski sud potvrdio je presudu prvostupanjskog suda. Dakle, pravni prednik podnositeljice zahtjeva razumno je očekivao da su zakonski zahtjevi ratione valoris za podnošenje revizije bili ispunjeni.
28. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da činjenica da prvostupanjski sud nije donio formalno rješenje o vrijednosti predmeta spora nije relevantna jer, prema mjerodavnim postupovnim pravilima, žalba protiv takvog rješenja ionako nije dopuštena. Nadalje, pozvala se na predmet Šimecki protiv Republike Hrvatske (br. 15253/10, 30. travnja 2014.), navodeći da stranke u postupku ne bi trebale snositi negativne posljedice grešaka sudova.
29. Što se tiče sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se poziva Vlada (vidjeti prethodni stavak 22.), podnositeljica zahtjeva istaknula je da niti jedno od tih rješenja, osim Rev 798/07-2 od 5. veljače 2008. godine, nije usporedivo s njezinom situacijom.
(b) Vlada
30. Vlada tvrdi da Sud prilikom ispitivanja prigovora o povredi članka 6. stavka 1. Konvencije obično procjenjuje je li postupak u cjelini ispunio standarde koje taj članak zahtijeva. Dakle, Sud je morao ispitati ne samo je li podnositeljica zahtjeva uživala svoje pravo na pristup sudu pred trećestupanjskim tijelom, odnosno Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, nego i je li njezin pravni prednik imao pristup sudovima prvog i drugog stupnja. S tim u vezi, Vlada tvrdi da je osnovanost predmeta podnositeljice zahtjeva ispitana na dvije razine nadležnosti, prvostupanjskom i drugostupanjskom sudu.
31. Vlada je nadalje tvrdila da je u ovom predmetu vrijednost predmeta spora tužitelj naznačio u svojoj tužbi. Tužitelj, kojega je zastupao kvalificirani odvjetnik, trebao je biti svjestan zakonskog zahtjeva ratione valoris za podnošenje revizije te da je vrijednost koju je naznačio u tužbenom zahtjevu bila ispod propisanog praga. Nadalje, tužitelj je povisio vrijednost predmeta spora u fazi postupka kada, prema postupovnim pravilima, to nije bilo dopušteno. Legitiman cilj tog pravila jest spriječiti eventualnu manipulaciju tužitelja i zajamčiti zaštitu postupovnih prava i jednakost u postupku suprotnoj strani. Jedina iznimka od tog pravila jest situacija u kojoj je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev. U tom smislu, Vlada najprije ističe da prvostupanjski sud nikada nije formalno odlučio o vrijednosti predmeta spora. Kao drugo, tužitelj nikada nije preinačio tužbeni zahtjev. Stoga je tužitelj trebao biti svjestan da postupovni zahtjevi za podnošenje revizije nisu bili ispunjeni.
32. Naposljetku, Vlada ističe da odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije bila utemeljena samo na mjerodavnom domaćem pravu, nego da je i bila u skladu s višegodišnjom, dosljednom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
2. Ocjena Suda
(a) Opća načela
33. Konvencija ne prisiljava države ugovornice da uspostave žalbene ili kasacijske sudove u parničnim postupcima. Ipak, tamo gdje takvi sudovi postoje, neophodno je pridržavati se jamstava iz članka 6., primjerice strankama u sporu jamčiti učinkovito pravo pristupa sudovima radi odlučivanja o njihovim „građanskim pravima i obvezama” (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, predmete Andrejeva protiv Latvije [VV], br. 55707/00, stavak 97., ECHR 2009.; Egić protiv Hrvatske, br. 32806/09, stavak 46., 5. lipnja 2014. i Shamoyan protiv Armenije, br. 18499/08, stavak 29., 7. srpnja 2015.).
34. Imajući u vidu posebnu prirodu uloge kasacijskih sudova, koja je ograničena na razmatranje je li pravo bilo pravilno primijenjeno, Sud može prihvatiti da postupak pred takvim sudovima može biti formalniji (vidi predmet Meftah i drugi protiv Francuske [VV], br. 32911/96, 35237/97 i 34595/97, stavak 41., ECHR 2002-VII).
35. „Pravo na sud” čiji je jedan aspekt pravo na pristup, nije apsolutno; ono podliježe ograničenjima koja su implicitno dopuštena, posebice što se tiče uvjeta dopuštenosti pravnog lijeka, budući da to po samoj svojoj naravi traži uređenje od strane države, koja uživa određenu slobodu procjene u tom pogledu (vidi, na primjer, predmete García Manibardo protiv Španjolske, br.38695/97, stavak 36., ECHR 2000-II, Mortier protiv Francuske, br. 42195/98, stavak 33., 31. srpnja 2001. i Vo protiv Francuske [VV], br. 53924/00, stavak 92., ECHR 2004-VIII). Međutim, ta ograničenja ne smiju ograničiti ili smanjiti pristup osobi na takav način ili u takvoj mjeri da bude narušena sama bit njezinog prava; naime, ta će ograničenja biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. samo ako teže legitimnom cilju i ako postoji razmjernost između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi predmet Guérin protiv Francuske, 29. srpnja 1998., stavak 37., Izvješća o presudama i odlukama 1998-V).
36. Tumačenje domaćega prava prvenstvena je zadaća domaćih vlasti, i to sudova. Uloga Suda ograničena je na provjeru jesu li učinci takvoga tumačenja u skladu s Konvencijom. To se posebice odnosi na to kako sudovi tumače pravila postupovne prirode (vidi predmet Tejedor García protiv Španjolske, 16. prosinca 1997., stavak 31., Izvješća 1997-VIII). Sud mora donijeti svoju ocjenu u svakom predmetu u svjetlu posebnih značajki predmetnih postupaka i pozivanjem na cilj i svrhu članka 6. stavka 1. (vidi predmet, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španjolske, br. 38366/97, 38688/97, 40777/98, 40843/98, 41015/98, 41400/98, 41446/98, 41484/98, 41487/98 i 41509/98, stavak 36., ECHR 2000 I).
(b) Primjena tih načela na ovaj predmet
37. U ovom predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio je reviziju koju je podnio pravni prednik podnositeljice zahtjeva kao nedopuštenu ratione valoris. Smatrao je da je mjerodavna vrijednost predmeta spora ona koja je navedena u tužbi, odnosno 10.000 HRK, koja je ispod zakonskog praga od 100.000 HRK (vidi prethodni stavak 18.). Prilikom procjene dopuštenosti ratione valoris, Vrhovni sud Republike Hrvatske pozvao se na članak 40. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, prema kojemu sud, najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako ono nije održano, onda na prvom ročištu za glavnu raspravu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjerava točnost naznačene vrijednosti ako je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio (vidi prethodni stavak 18.).
38. U vezi s tim, Sud primjećuje da je tužitelj promijenio vrijednost predmeta spora na ročištu održanom 6. travnja 2005. godine na iznos od 105.000 HRK i da su tuženici tome prigovorili (vidi prethodni stavak 11.). Nadalje primjećuje da prvostupanjski sud nije donio posebno rješenje o vrijednosti predmeta spora. Međutim, u svojem obrazloženju o osnovanosti predmeta, prvostupanjski je sud naveo da je odredio troškove postupka, između ostalog, prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio na ročištu održanom 6. travnja 2005. (vidi prethodni stavak 13.). Drugostupanjski sud potvrdio je zaključke prvostupanjskog suda u cjelini (vidi prethodni stavak 16.). Iz toga slijedi da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud prihvatili vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio na ročištu održanom 6. travnja 2005. godine. Štoviše, bio je dužan platiti sudske pristojbe i troškove postupka obračunate prema toj znatno višoj vrijednosti (vidi prethodne stavke 12.-15.).
39. Dakle, čak i uz pretpostavku da su niži sudovi pogriješili kada su dopustili tužitelju da promijeni vrijednost predmeta spora u kasnijoj fazi postupka, odnosno kada postupovni zahtjevi za takvu radnju nisu bili ispunjeni (vidi prethodni stavak 20.), Sud smatra da je pravni prednik podnositeljice zahtjeva razumno postupio kada je podnio reviziju i očekivao odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske o njezinoj osnovanosti.
40. U vezi s prethodno navedenim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju počini državno tijelo mora snositi država, a greške se ne smiju ispravljati na teret dotičnih pojedinaca (vidi predmete Platakou protiv Grčke, br. 38460/97, stavak 39., ECHR 2001-I; Freitag protiv Njemačke, br. 71440/01, stavci 37.-42., 19. srpnja 2007. i Šimecki, prethodno navedeno, stavak 46.). U ovom predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske, iako svjestan svih okolnosti predmeta podnositeljice zahtjeva i navodne greške nižih sudova, protumačio je mjerodavna postupovna pravila o vrijednosti predmeta spora na pretjerano formalan način i tako stavio teret grešaka nižih sudova na podnositeljicu zahtjeva koja u tom trenutku očito nije više imala mogućnost osporiti sudske pristojbe i troškove postupka koji su joj nametnuti. Stavljanjem tereta grešaka nižih sudova na podnositeljicu zahtjeva, Vrhovni sud Republike Hrvatske djelovao je suprotno općem načelu postupovne pravednosti sadržanom u članku 6. stavku 1. Konvencije, što je utjecalo na njezino pravo pristupa sudu. Posljedično, argument Vlade o višegodišnjoj, dosljednoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (vidi prethodne stavke 22. i 32.) ne može utjecati na zaključak Suda.
41. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE
42. Podnositeljica zahtjeva, bez pozivanja na bilo koji članak Konvencije, prvi je put prigovorila u odgovoru na očitovanje Vlade od 10. rujna 2015. godine da je došlo do povrede njezinog prava na pošteno suđenje jer je njezinog pravnog prednika zastupao odvjetnik iz Crne Gore koji nije bio upoznat s relevantnim postupovnim pravilima domaćeg prava i kojemu prema mjerodavnim postupovnim pravilima nije bilo dopušteno zastupati stranke pred sudovima u Republici Hrvatskoj. Dakle, prvostupanjski sud bio je obvezan upozoriti pravnog prednika podnositeljice zahtjeva o štetnim posljedicama takvog pravnog zastupanja.
43. Sud primjećuje kako je pravomoćno rješenje domaćih sudova kojemu se prigovara, i to rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske od 10. studenog 2011. uručeno punomoćniku podnositeljice zahtjeva 21. studenog 2011. godine (vidi prethodni stavak 19.) i da je podnositeljica zahtjeva podnijela ovaj prigovor 10. rujna 2015. godine, kao odgovor na očitovanje Vlade, odnosno gotovo četiri godine kasnije.
44. Iz navedenog slijedi da je ovaj dio zahtjeva podnesen nepravovremeno i da ga treba odbaciti u skladu s člankom 35. stavkom 1. točkom a. i stavkom 4. Konvencije.
III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE
45. Člankom 41. Konvencije predviđeno je sljedeće:
„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”
A. Šteta
46. Podnositeljica zahtjeva potražuje iznos od 30.000 eura (EUR) na ime neimovinske štete.
47. Vlada smatra da je zahtjev podnositeljice pretjeran, neosnovan i nepotkrijepljen.
48. Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva sigurno pretrpjela neimovinsku štetu. Sud prvo ponavlja da bi u predmetima u kojima utvrdi povredu članka 6. stavka 1. Konvencije najprimjereniji oblik zadovoljštine u pravilu bio da se u odgovarajućem roku postupak ponovi i da se predmet ponovno ispita u skladu sa svim zahtjevima poštenog suđenja (vidi, na primjer, predmete Lungoci protiv Rumunjske, br. 62710/00, stavak 56., 26. siječnja 2006.; Yanakiev protiv Bugarske, br. 40476/98, stavak 90., 10. kolovoza 2006.; i Lesjak protiv Hrvatske, br. 25904/06, stavak 54., 18. veljače 2010.). S tim u vezi Sud napominje da podnositeljica zahtjeva može temeljem članka 428a. Zakona o parničnom postupku (vidi prethodni stavak 21.) podnijeti zahtjev za ponavljanje prethodnog postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu članka 6. stavka 1. Konvencije. U ovim okolnostima, odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje iznos od 2.500 EUR na ime neimovinske štete, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.
B. Troškovi i izdaci
49. Podnositeljica zahtjeva također potražuje 1.740 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 4.144 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred ovim Sudom.
50. Vlada je osporila ta potraživanja.
51. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 850 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i 2.600 EUR na ime troškova i izdataka nastalih u postupku pred ovim Sudom, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljici zahtjeva.
C. Zatezne kamate
52. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.
IZ TIH RAZLOGA, SUD
1. Jednoglasno utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na pravo pristupa sudu dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;
2. Presuđuje, sa četiri glasa prema tri, da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;
3. Presuđuje, sa četiri glasa prema tri,
(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana konačnosti presude, na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:
(i) 2.500 EUR (dvije tisuće petsto eura) na ime neimovinske štete, uvećano za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;
(ii) 3.450 EUR (tri tisuće četiristo pedeset eura), uvećano za sve poreze koje bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva, na ime troškova i izdataka;
(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja, na prethodno spomenute iznose, plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena.
4. Odbija, jednoglasno, preostali dio zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravičnom naknadom.
Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 11. listopada 2016. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.
Stanley Naismith Işil Karakaş
Tajnik Predsjednica
U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj presudi dodaje se izdvojeno mišljenje sudaca Lemmensa, Griţca i Ravaranija.
A.I.K. S.H.N.
ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDACA LEMMENSA, GRIŢCA I RAVARANIJA
1. Ne možemo se, nažalost, složiti s odlukom većine da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
2. Prema većini, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbacivanjem revizije podnositeljice zahtjeva kao nedopuštene povrijedio njezino pravo na pristup tom sudu.
Prvo i zapravo jedino pitanje koje je bilo pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske jest je li presuda Županijskog suda bila otvorena za reviziju. Odgovor na to pitanje ovisio bi, prema našem mišljenju, o prirodi te presude, a ne o karakterizaciji koju joj je dodijelio sam Županijski sud. Stoga nam se čini sasvim u redu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je li vrijednost predmeta spora viša ili niža od zakonskog praga od 100.000 HRK, bez ikakve obveze koju bi mu u tom smislu nametnulo (implicitno) određenje Županijskog suda.
Štoviše, karakterizacija koju je ponudio Vrhovni sud Republike Hrvatske ne čini se proizvoljnom ili očito nerazumnom, s obzirom na tekst članka 40. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud Republike Hrvatske primijenio je članak 40. stavak 2. koji se odnosi na vrijednost koju je tužitelj naznačio u dokumentu kojim je pokrenuo postupak. Smatrao je da uvjeti za promjenu te vrijednosti, određeni člankom 40. stavkom 3., nisu bili ispunjeni i stoga je odbio temeljiti utvrđenje vrijednosti predmeta spora na višoj vrijednosti koju je M. Z. naveo na ročištu održanom 6. travnja 2005. Prema našem mišljenju, postoji još manje razloga za kritiziranje obrazloženja Vrhovnog suda Republike Hrvatske jer je ono u skladu s njegovom dugogodišnjom sudskom praksom (vidi predmete navedene u stavku 22. presude). Također ne vidimo kako se tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske može smatrati „pretjerano formalnim” (vidi stavak 40. presude).
Nije zadaća našeg Suda da tumači domaće pravo. Osim situacija u kojima domaći sudovi proizvoljno ili očito nerazumno tumače domaće pravo, Sud se treba ograničiti, kako je navedeno u stavku 36. presude, na utvrđivanje jesu li učinci usvojenog tumačenja u skladu s Konvencijom. To znači, u našem predmetu, da bi Sud trebao ispitati je li nedopuštenost revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u skladu s pravom pristupa sudu. Teško nam je prihvatiti da ograničenje na tužbene zahtjeve u kojima je vrijednost predmeta spora iznad 100.000 HRK (približno 13.000 EUR) ne bi težilo zakonitom cilju ili bi bilo nerazmjerno. U toj točci složili bismo se s Vladom, koja je navela da je postupak potrebno sagledati kao cjelinu i osobito s činjenicom da je tužbeni zahtjev podnositeljice zahtjeva ispitan, glede činjenica i prava, na dvije razine nadležnosti (vidi stavak 30. presude).
Ukupno razmatrano, smatramo da ograničenje prava na pristup podnositeljice zahtjeva Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije povrijedilo članak 6. stavak 1. Konvencije.
3. Da bi došla do drukčijeg zaključka, većina tvrdi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske „djelovao suprotno općem načelu postupovne pravednosti sadržanom u članku 6. stavku 1. Konvencije”. Prema većini, Vrhovni sud Republike Hrvatske stavio je „teret grešaka nižih sudova na podnositeljicu zahtjeva” (stavak 40. presude).
Pojam „općeg načela postupovne pravednosti” nije se, prema našim saznanjima, dosad pojavio u praksi Suda. Nije nam jasno je li to načelo, „sadržano” u članku 6. stavku 1., po bilo čemu drukčije od prava na pošteno suđenje, izričito zajamčenog tim člankom. Također ne vidimo njegovu točnu povezanost s pravom na pristup sudu, jedinim pravom članka 6. stavka 1. o kojem se radi u prigovoru.
U svakom slučaju, ne vidimo kako se Vrhovni sud Republike Hrvatske može optužiti za stavljanje „tereta greški nižih sudova” na podnositeljicu zahtjeva.
Većina se poziva na tri presude u kojima Sud smatra da rizik od bilo kakve greške koju počini državno tijelo mora snositi država, a greške se ne smiju ispravljati na teret dotičnih pojedinaca. Te se presude odnose na rješenje kojim se zahtjev odbacuje kao nedopušten jer je uručen tuženoj stranci nepravovremeno, iako je sudski izvršitelj bio odgovoran za njegovo dostavljanje (Platakou protiv Grčke, br. 38460/97, stavak 39., ECHR 2001-I), rješenje kojim se zahtjev stranke sudu odbacuje kao nedopušten jer je podnesen nepravovremeno, iako je kašnjenje prvenstveno posljedica postupanja drugog suda koji je prenosio zahtjev nadležnom sudu (Freitag protiv Njemačke, br. 71440/01, stavak 41., 19. srpnja 2007.), neuspjeh suda da ispravno uruči nalog, tako da je postao pravomoćan iako nikad nije dospio do podnositeljice zahtjeva i rješenje kojim se žalba protiv drugog naloga odbacuje kao nedopuštena jer je podnesena nepravovremeno, iako je sud pogriješio u vezi s datumom na koji je žalba podnesena (Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, stavak 46., 30. travnja 2014.). U svim su tim slučajevima podnositelji zahtjeva bili postupovno kažnjeni za greške državnih tijela, za koje nisu trebali snositi nikakvu odgovornost.
Ovaj se predmet, prema našem mišljenju, znatno razlikuje. Ako je podnositeljica zahtjeva morala platiti troškove postupka pred nižim sudovima na temelju vrijednosti predmeta spora od 105.000 HRK, to je zato što je njezin prednik, M. Z., tijekom ročišta održanog 6. travnja 2005. godine naveo da je to ispravna vrijednost. Istina je da domaće pravo nije dopustilo M. Z.-u da poveća vrijednost predmeta spora za vrijeme postupka, da niži sudovi očito nisu proglasili ponašanje M. Z.-a nezakonitim i umjesto toga slijedili su njegov pristup, i da je tek Vrhovni sud Republike Hrvatske primijetio da je postupanje M. Z.-a bilo protivno članku 40. Zakona o parničnom postupku. Međutim, to ne poništava činjenicu da je početnu grešku u predmetu počinio pravni prednik podnositeljice zahtjeva, a ne državno tijelo.
Činjenica da niži sudovi nisu ispravili grešku M. Z.-a prema našem mišljenju ne stvara „očekivanje”, zaštićeno prema članku 6. stavku 1. Konvencije, da će njegova revizija podnesena Vrhovnom sudu Republike Hrvatske biti proglašena dopuštenom (usporedi stavak 39. presude).
4. Gledajući unatrag, moglo bi se reći da podnositeljica zahtjeva nije mogla iskoristiti grešku svojega prednika (s obzirom na to da je njezina revizija podnesena Vrhovnom sudu Republike Hrvatske odbačena kao nedopuštena na temelju početne vrijednosti predmeta spora), iako je morala snositi njezine nepovoljne posljedice (morala je platiti troškove postupka na obje razine nadležnosti prema većoj vrijednosti predmeta spora).
Iako podnositeljica zahtjeva, razumljivo, nije zadovoljna takvim ishodom, ne smatramo da to čini ograničenje prava na reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske suprotnim članku 6. stavku 1. Konvencije.
*Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.
_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/
SECOND SECTION
CASE OF ZUBAC v. CROATIA
(Application no. 40160/12)
JUDGMENT
STRASBOURG
11 October 2016
THIS CASE WAS REFERRED TO THE GRAND CHAMBER WHICH DELIVERED JUDGMENT IN THE CASE ON 05/04/2018
This judgment may be subject to editorial revision.
In the case of Zubac v. Croatia,
The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:
Işıl Karakaş, President,
Julia Laffranque,
Paul Lemmens,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Georges Ravarani, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,
Having deliberated in private on 6 September 2016,
Delivers the following judgment, which was adopted on that date:
PROCEDURE
1. The case originated in an application (no. 40160/12) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a national of Bosnia and Herzegovina, Ms Vesna Zubac (“the applicant”), on 30 May 2012.
2. The applicant was represented by Mr I. Ban, a lawyer practising in Dubrovnik. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.
3. The applicant alleged, in particular, that she had been denied access to the Supreme Court because of the manner in which the Supreme Court had applied the provisions of the Civil Procedure Act.
4. On 24 March 2015 the complaint concerning access to a court was communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.
5. The Government of Bosnia and Herzegovina were informed of their right to intervene (Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 § 2 (a) of the Rules of Court), but did not avail themselves of that right.
THE FACTS
I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE
6. The applicant was born in 1959 and lives in Bijela (the Republic of Montenegro).
7. On 29 September 1992, the applicant’s father-in-law, Vu.Z., represented by his wife K.Z., concluded a contract for the exchange of his house in Dubrovnik (the Republic of Croatia) for one owned by F.O. in Trebinje (Republika Srpska, Bosnia and Herzegovina).
8. In 2001 Vu.Z. brought a civil action in the Trebinje Municipal Court (Osnovni sud u Trebinju) against F.O.’s heirs, seeking permission to register his ownership (clausula intabulandi) of the house in Trebinje.
9. On 20 April 2001 the Trebinje Municipal Court ordered F.O.’s heirs to issue a clausula intabulandi to Vu.Z and the defendants obeyed that order.
10. Vu.Z. died on an unknown date between 2001 and 2002.
11. On 14 August 2002 M.Z., Vu.Z.’s son and the applicant’s husband, brought a civil action in the Dubrovnik Municipal Court (Općinski sud u Dubrovniku), seeking to have the contract for the exchange of the houses declared null and void. He claimed that the contract had been signed under duress because of circumstances arising from the war in Croatia. He also claimed that his father’s signature on the power of attorney used by his mother, Vu.Z.’s wife, to sign the impugned contract on the latter’s behalf, had been forged. In his action, M.Z. indicated the value of the subject matter of the dispute (vrijednost predmeta spora) at 10,000 Croatian Kunas (HRK) (approximately 1,300 euros (EUR) at the time). Later on, at a hearing on 6 April 2005, he indicated the value of the subject matter of the dispute at HRK 105,000 (approximately EUR 14,160 at the time). The defendants objected.
12. On 25 April 2005 the Dubrovnik Municipal Court ordered M.Z. to pay court fees of HRK 1,400 (approximately EUR 180 at the time) for bringing the civil action. It assessed the fees according to the value of the dispute being at HRK 105,000.
13. By a judgment of 27 September 2005 the Dubrovnik Municipal Court dismissed the claim and ordered the claimant to bear all the litigation costs and the expenses of the opposing parties, namely HRK 25,931.10 (approximately EUR 3,480 at the time). It assessed the costs of the proceedings according to the value of the subject matter of the dispute indicated at the hearing on 6 April 2005, namely HRK 105,000. The relevant part of the judgment reads as follows:
“... the costs of the proceedings were awarded to the defendants [and assessed] according to ... the value of the dispute indicated by the claimant (HRK 105,000 ‑ (page 58 [of the case-file]) that the [first-instance] court accepted.”
14. On 12 December 2005 the first-instance court ordered the claimant to pay court fees of HRK 1,400 for the judgment. It also assessed them according to a value of HRK 105,000 for the dispute.
15. By a judgment of 1 October 2009 the Dubrovnik County Court (Županijski sud u Dubrovniku) dismissed an appeal by the claimant and upheld the first-instance judgment. The relevant part of that judgment reads as follows:
“... the decision on the costs of the proceedings is based on the relevant law and adequate reasons are provided.”
16. On 24 May 2010 M.Z. lodged an appeal on points of law (revizija) with the Supreme Court.
17. On 17 October 2010 M.Z. died. The proceedings were taken over by his wife Vesna Zubac, the applicant, as his heir.
18. By a decision of 30 March 2011 the Supreme Court declared the appeal on points of law inadmissible ratione valoris, finding that the value of the subject matter of the dispute was below the statutory threshold of HRK 100,000. It held that the applicable value of the subject matter of the dispute was the one indicated in the claimant’s civil action. The relevant part of that decision reads as follows:
“With regard to section 40(3) of the Civil Procedure Act if, in a situation referred to in subsection 2, it is obvious that the value of the subject matter of the dispute indicated by the claimant is too high or too low, so that an issue arises over jurisdiction over the subject matter, the composition of the court, the type of proceedings, or the right to lodge an appeal on points of law, the court shall quickly and in an appropriate manner verify the accuracy of the value specified, by the latest at the preparatory hearing or, if no preparatory hearing has been held, at the main hearing before the examination of the merits.
It follows that when an action does not concern a sum of money the claimant is obliged to indicate the relevant value of the subject matter of the dispute in the civil action, after which the claimant is not allowed to change the [indicated] value of the dispute. Only a court may set the value of the subject matter of the dispute, ex officio or if an objection is raised by the defendant, if it establishes that the value indicated in the civil action is too high or too low, by the latest at the preparatory hearing or, if no preparatory hearing has been held, at the main hearing before the examination of the merits.
In the present case the value of the subject matter of the dispute indicated in the statement of claim is 10,000 Croatian kunas.
Later on, at the hearing of 6 April 2005, the claimant’s representative indicated the value of the subject matter of the dispute at 105,000 Croatian kunas ... . However, the claimant did not amend the claim at the same time. [Therefore] the first-instance court did not adopt a decision on a new value for the dispute because the procedural requirements under section 40(3) of the CPA [Civil Procedure Act] were not met.
It follows that the relevant value of the subject matter of the dispute is the one indicated by the claimant in the civil action, namely 10,000 Croatian kunas, because the claimant was not allowed to change the indicated value if he did not amend his claim at the same time.”
19. By a decision of 10 November 2011 the Constitutional Court declared a constitutional complaint by the applicant inadmissible on the grounds that the case raised no constitutional issues. On 30 November 2011 it served its decision on the applicant’s representative.
II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE
A. Civil Procedure Act
20. The relevant provisions of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette nos. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 81/2001, 117/2003, 88/2005, 84/2008, 96/2008 and 123/2008), as in force at the material time, provided:
Section 40
“...
(2) ... when an action does not concern a sum of money, the relevant value shall be the value of the subject matter of the dispute (vrijednost predmeta spora) indicated by the claimant in the civil action (u tužbi).
(3) If, in a situation referred to in subsection 2, it is obvious that the value of the subject matter of the dispute indicated by the claimant is too high or too low, so that an issue arises over jurisdiction over the subject matter, the composition of the court, the type of proceedings, or the right to lodge an appeal on points of law, the court shall quickly and in an appropriate manner verify the accuracy of the value specified, by the latest at the preparatory hearing or, if no preparatory hearing has been held, at the main hearing before the examination of the merits.
(4) If, after the defendant has begun litigation on the merits of the case, it is established that the claimant has failed to indicate the value of the subject matter of the dispute, the first-instance court shall quickly and in an appropriate manner, after giving the parties the opportunity to express their opinion, set the value of the subject matter of the dispute by a decision against which no separate appeal is permitted.
(5) The court shall also proceed in a manner prescribed in subsection 4 after an appeal or an appeal on points of law has been lodged, before sending the case to a higher court for a decision on those remedies.”
Section 382
“(1) he parties may lodge an appeal on points of law against a second-instance judgment:
1. if the value of the dispute in the contested part of the judgment exceeds HRK 100,000 ...
21. The relevant part of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette nos. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 81/2001, 117/2003, 88/2005, 84/2008, 96/2008, 23/2008, 57/2011, 148/2011 ‑ consolidated text, and 25/2013) provides as follows:
Section 428a
“(1) When the European Court of Human Rights has found a violation of a human right or fundamental freedom guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms or additional protocols thereto ratified by the Republic of Croatia, a party may, within thirty days of the judgment of the European Court of Human Rights becoming final, file a petition with the court in the Republic of Croatia which adjudicated in the first instance in the proceedings in which the decision violating the human right or fundamental freedom was rendered, to set aside the decision by which the human right or fundamental freedom was violated.
(2) The proceedings referred to in paragraph 1 of this section shall be conducted by applying, mutatis mutandis, the provisions on the reopening of proceedings.
(3) In the reopened proceedings the courts are required to respect the legal opinions expressed in the final judgment of the European Court of Human Rights finding a violation of a fundamental human right or freedom.”
B. The case-law of the Supreme Court
22. The Government referred to cases nos. Rev 62/1994-2 of 23 February 1994, Rev 226/05-2 of 18 May 2005, Rev 20/06-2 of 11 April 2006, Rev 865/06-2 of 30 November 2006, Rev 694/07-2 of 19 September 2007, Rev 798/07-2 of 5 February 2008, Rev 1525/09-2 of 8 June 2011, Rev 320/2010-2 of 8 September 2011, Rev 287/11-2 of 14 December 2011 and Rev 648/10-2 of 23 January 2013, in which the Supreme Court declared appeals on points of law inadmissible ratione valoris. It held that the applicable values of the disputes were those indicated in the civil actions (which were below the statutory threshold) because the value of the subject matter of the dispute could not be changed after a preparatory hearing or, if no preparatory hearing had been held, at the main hearing before the examination of the merits.
C. The case-law of the Constitutional Court
23. The applicant referred to case no. U-III-1041/2007 of 24 June 2008, in which the Constitutional Court quashed a decision of the Supreme Court to declare an appeal on points of law inadmissible ratione valoris because it had unreasonably applied procedural rules for lodging an appeal on points of law in commercial disputes, although the proceedings were conducted before the non-commercial courts.
THE LAW
I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION
24. The applicant complained that she had been deprived of access to the Supreme Court. She relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:
“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”
25. The Government contested that argument.
A. Admissibility
26. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.
B. Merits
1. The parties’ submissions
(a) The applicant
27. The applicant argued that her legal predecessor had increased the value of the subject matter of the dispute to HRK 105,000 at the hearing on 6 April 2005. The first-instance court had assessed the litigation costs and the court fees in accordance with that value. Furthermore, the second‑instance court had upheld the first-instance judgment. Therefore, the applicant’s legal predecessor had had a reasonable expectation that the statutory ratione valoris requirements for lodging an appeal on points of law had been met.
28. The applicant averred that the fact that the first-instance court had failed to adopt a formal decision on the value of the subject matter of the dispute was of no relevance because, under the relevant procedural rules, no appeal was anyway permitted against such a decision. Further to that, she referred to Šimecki v. Croatia (no. 15253/10, 30 April 2014), stating that the parties to proceedings should not bear the negative consequences of errors made by the courts.
29. As regards the Supreme Court’s case-law provided by the Government (see paragraph 22 above), the applicant pointed out that none of those decisions, except Rev798/07-2 of 5 February 2008, was comparable to her situation.
(b) The Government
30. The Government submitted that the Court, while examining complaints of a violation of Article 6 § 1 of the Convention, usually assessed whether the proceedings as a whole had fulfilled the standards required under that Article. Thus, the Court had to examine whether the applicant had not only enjoyed her right of access to a court before the third‑instance body, namely the Supreme Court, but also whether her legal predecessor had had access to the first and the second-instance courts. In that connection, the Government argued that the applicant’s case had been examined on the merits at two levels of jurisdiction, the first and second‑instance courts.
31. The Government further contended that in the present case the value of the subject matter of the dispute had been indicated by the claimant in his civil action. The claimant, represented by a qualified lawyer, should have been aware of the statutory ratione valoris requirement for lodging an appeal on points of law and that the value he had indicated in his claim had been below the prescribed threshold. Furthermore, the claimant had increased the value of the subject matter of the dispute at a stage of the proceedings when, under the procedural rules, that had not been permitted. The legitimate aim of such a rule was to prevent possible manipulation by a claimant and ensure the protection of procedural rights and equality of status in the proceedings for the opposing party. The only exception to that rule was a situation in which a claimant amended his or her claim. In that regard, the Government first emphasised that the first-instance court had never formally ruled on the value of the subject matter of the dispute. Secondly, the claimant had never amended his claim. Therefore, the claimant should have been aware that the procedural requirements for lodging an appeal on points of law had not been met.
32. Lastly, the Government highlighted the fact that the Supreme Court’s decision had not been based only on the relevant domestic law, but had also been in accordance with the Supreme Court’s long-term, consistent case-law.
2. The Court’s assessment
(a) General principles
33. The Convention does not compel the Contracting States to set up courts of appeal or cassation in civil cases. However, where such courts do exist, the guarantees of Article 6 must be complied with, for instance in that it guarantees to litigants an effective right of access to the courts for the determination of their “civil rights and obligations” (see, among many other authorities, Andrejeva v. Latvia [GC], no. 55707/00, § 97, ECHR 2009; Egić v. Croatia, no. 32806/09, § 46, 5 June 2014, and Shamoyan v. Armenia, no. 18499/08, § 29, 7 July 2015).
34. Given the special nature of the role of cassation courts, which is limited to reviewing whether the law has been correctly applied, the Court is able to accept that the procedure followed in such courts may be more formal (see Meftah and Others v. France [GC], nos. 32911/96, 35237/97 and 34595/97, § 41, ECHR 2002‑VII).
35. The “right to a court”, of which the right of access is one aspect, is not absolute; it is subject to limitations permitted by implication, in particular where the conditions of admissibility of an appeal are concerned, since by its very nature it calls for regulation by the State, which enjoys a certain margin of appreciation in this regard (see, for example,García Manibardo v. Spain, no. 38695/97, § 36, ECHR 2000-II, Mortier v. France, no. 42195/98, § 33, 31 July 2001, and Vo v. France [GC], no. 53924/00, § 92, ECHR 2004‑VIII). However, those limitations must not restrict or reduce a person’s access in such a way or to such an extent that the very essence of the right is impaired; specifically, such limitations will only be compatible with Article 6 § 1 if they pursue a legitimate aim and there is proportionality between the means employed and the aim pursued (see Guérin v. France, 29 July 1998, § 37, Reports of Judgements and Decisions 1998-V).
36. It is first and foremost up to the national authorities, and notably the courts, to interpret domestic law. The Court’s role is limited to verifying the compatibility of the effects of such interpretations with the Convention. This applies in particular to the interpretation by courts of rules of a procedural nature (see Tejedor García v. Spain, 16 December 1997, § 31, Reports 1997‑VIII). The Court must make its assessment in each case in the light of the special features of the proceedings in question and by reference to the object and purpose of Article 6 § 1 (see, mutatis mutandis, Miragall Escolano and Others v. Spain, nos. 38366/97, 38688/97, 40777/98, 40843/98, 41015/98, 41400/98, 41446/98, 41484/98,41487/98 and 41509/98, § 36, ECHR 2000 I).
(b) Application of those principles to the present case
37. In the present case, the Supreme Court declared the appeal on points of law lodged by the applicant’s legal predecessor inadmissible ratione valoris. It held that the relevant value of the subject matter of the dispute was the one indicated in the claimant’s civil action, namely HRK 10,000, which was below the statutory threshold of HRK 100,000 (see paragraph 18 above). In assessing the admissibility ratione valoris, the Supreme Court relied on section 40(3) of the Civil Procedure Act, which states that the court shall, by the latest at the preparatory hearing or, if no preparatory hearing has been held, at the main hearing before the examination of the merits, quickly and in an appropriate manner verify the accuracy of the value specified if it is obvious that the value of the subject matter of the dispute indicated by the claimant is too high or too low (see paragraph 18 above).
38. In this connection, the Court observes that the claimant changed the value of the subject matter of the dispute at the hearing on 6 April 2005 to HRK 105,000 and that the defendants objected to that (see paragraph 11 above). It further notes that the first-instance court failed to adopt a separate decision on the value of the subject matter of the dispute. However, in its reasoning on the merits of the case, the first-instance court stated that it had assessed the costs of the proceedings, inter alia, according to the value of the dispute indicated by the claimant at the hearing on 6 April 2005 (see paragraph 13 above). The second-instance court upheld the first-instance court’s conclusions in their entirety (see paragraph 16 above). It follows that both the first and the second-instance courts accepted the value of the claim indicated by the claimant at the hearing on 6 April 2005. Moreover, they obliged him to pay court fees and costs of proceedings calculated according to that significantly higher value (see paragraphs 12-15 above).
39. Therefore, even assuming that the lower courts made an error when they allowed the claimant to change the value of the subject matter of the dispute at an advanced stage in the proceedings, namely when the procedural requirements for such action had not been met (see paragraph 20 above), the Court is of the opinion that the applicant’s legal predecessor acted reasonably when he lodged his appeal on points of law and expected a decision by the Supreme Court on the merits.
40. In connection with the foregoing, the Court reiterates that the risk of any mistake made by a State authority must be borne by the State, and errors must not be remedied at the expense of the individual concerned, (see Platakou v. Greece, no. 38460/97, § 39, ECHR 2001‑I; Freitag v. Germany, no. 71440/01, §§ 37-42, 19 July 2007; and Šimecki, cited above, § 46). In the present case, the Supreme Court, although aware of all the circumstances of the applicant’s case and the alleged error made by the lower courts, interpreted relevant procedural rules on the value of the subject matter of the dispute in an excessively formalistic manner, thus placing the burden of the lower courts’ errors on the applicant who at that point apparently had no further opportunity to challenge the court fees and costs of proceedings imposed on her. By placing the burden of errors made by the lower courts at the expense of the applicant, the Supreme Court acted contrary to the general principle of procedural fairness inherent in Article 6 § 1 of the Convention, impinging on her right of access to a court. Consequently, the Government’s argument about the Supreme Court’s long‑term, consistent case-law (see paragraph 22 and 32 above) cannot influence the Court’s conclusion.
41. There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.
II. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION
42. The applicant, without relying on any Article of the Convention complained for the first time in her reply of 10 September 2015 to the Government’s observations that there had been a violation of her right to a fair trial in that her legal predecessor had been represented by a lawyer from Montenegro who had not been familiar with the relevant procedural rules of domestic law and who had not been allowed under relevant procedural rules to represent the parties before the courts in the Republic of Croatia. Therefore, the first-instance court had been obliged to warn the applicant’s legal predecessor about the harmful effects of such legal representation.
43. The Court notes that the final domestic decision complained of, namely the decision of the Constitutional Court of 10 November 2011, was served on the applicant’s representative on 21 November 2011 (see paragraph 19 above) and that the applicant raised this complaint on 10 September 2015, in her reply to the Government’s observations, that is, almost four years later.
44. It follows that this part of the application has been introduced out of time and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 1 and 4 of the Convention.
III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION
45. Article 41 of the Convention provides:
“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”
A. Damage
46. The applicant claimed 30,000 euros (EUR) in respect of non‑pecuniary damage.
47. The Government considered the applicant’s claim excessive, unfounded and unsubstantiated.
48. The Court finds that the applicant must have sustained non-pecuniary damage. In this connection the Court first reiterates that the most appropriate form of redress in cases where it finds that an applicant has not had access to court in breach of Article 6 § 1 of the Convention would, as a rule, be to reopen the proceedings in due course and re‑examine the case in keeping with all the requirements of a fair hearing (see, for example, Lungoci v. Romania, no. 62710/00, § 56, 26 January 2006; Yanakiev v. Bulgaria, no.40476/98, § 90, 10 August 2006; and Lesjak v. Croatia, no. 25904/06, § 54, 18 February 2010). In this connection, the Court notes that the applicant can now file a petition under section 428a of the Civil Procedure Act (see paragraph 21 above) for the reopening of the above proceedings in respect of which the Court has found a violation of Article 6 § 1 of the Convention. In these circumstances, ruling on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 2,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.
B. Costs and expenses
49. The applicant also claimed EUR 1,740 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and EUR 4,144 for those incurred before the Court.
50. The Government contested those claims.
51. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 850 for the costs and expenses incurred before the Constitutional Court and EUR 2,600 for those incurred in the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to the applicant.
C. Default interest
52. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.
FOR THESE REASONS, THE COURT
1. Declares, unanimously, the complaint concerning the right of access to court admissible and the remainder of the application inadmissible;
2. Holds, by four votes to three, that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;
3. Holds, by four votes to three,
(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:
(i) EUR 2,500 (two thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;
(ii) EUR 3,450 (three thousand four hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;
(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.
4. Dismisses, unanimously, the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.
Done in English, and notified in writing on 11 October 2016, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.
Stanley Naismith Işıl Karakaş
Registrar President
In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Lemmens, Griţco and Ravarani is annexed to this judgment.
A.I.K.
S.H.N.
JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES LEMMENS, GRIŢCO AND RAVARANI
1. To our regret, we cannot agree with the majority’s finding that there has been a violation of Article 6 § 1 the Convention in the present case.
2. According to the majority, the Supreme Court, by declaring the applicant’s cassation appeal (appeal on points of law) inadmissible, violated her right of access to that court.
The first and, in fact, only question before the Supreme Court was whether the judgment of the County Court was open to cassation. The answer to that question would depend, in our view, on the intrinsic nature of that judgment, and not on the characterisation possibly given to it by the County Court itself. It therefore seems perfectly normal to us that the Supreme Court examined whether the claim had a value higher or lower than the statutory threshold of HRK 100,000, without in any way being bound by the County Court’s (implicit) determination in that regard.
Moreover, the characterisation given by the Supreme Court does not seem to be arbitrary or manifestly unreasonable, having regard to the wording of section 40 of the Civil Procedure Act. The Supreme Court applied section 40(2), which refers to the value indicated by the claimant in the document instituting the proceedings. It found that the conditions for changing that value, set out in section 40(3), had not been fulfilled, and thus refused to base its determination of the value of the subject matter of the dispute on the higher value indicated by M.Z. at the hearing of 6 April 2005. There is, in our opinion, even less reason to criticise the Supreme Court’s reasoning as it seems to be in line with its long-standing case law (see the cases mentioned in paragraph 22 of the judgment). We also fail to see how the Supreme Court’s interpretation can be regarded as “excessively formalistic” (see paragraph 40 of the judgment).
It is not for our Court to interpret domestic law. Apart from situations where the interpretation of domestic law by the domestic courts is arbitrary or manifestly unreasonable, the Court should limit itself, as is stated in paragraph 36 of the judgment, to verifying whether the effects of the interpretation adopted are compatible with the Convention. That means, in our case, that the Court should examine whether the inadmissibility of the appeal to the Supreme Court is compatible with the right of access to a court. We find it difficult to accept that the limitation to claims above HRK 100,000 (approximately EUR 13,000) would not pursue a legitimate aim or would be disproportionate. On this point, we would agree with the Government, which stated that one should look at the proceedings as a whole and, in particular, at the fact that the applicant had been able to have her claim examined, in fact and in law, at two levels of jurisdiction (see paragraph 30 of the judgment).
In sum, we consider that the restriction of the applicant’s right of access to the Supreme Court did not violate Article 6 § 1 of the Convention.
3 In order to arrive at a different conclusion, the majority argue that the Supreme Court “acted contrary to the general principle of procedural fairness inherent in Article 6 § 1 of the Convention”. According to the majority, the Supreme Court placed “the burden of errors made by the lower courts at the expense of the applicant” (paragraph 40 of the judgment).
The notion of a “general principle of procedural fairness” has not, to our knowledge, hitherto appeared in the case-law of the Court. It is far from clear to us whether this principle, “inherent” in Article 6 § 1, is in any way different from the right to a fair hearing, explicitly guaranteed by that Article. Neither do we see what its exact relationship is to the right of access to a court, the only right of Article 6 § 1 at issue in the complaint.
Be that as it may, we do not see how the Supreme Court can be accused of placing “the burden of errors made by the lower courts” on the applicant.
The majority refer to three judgments in which the Court has held that the risk of any mistake made by a State authority must be borne by the State, and errors must not be remedied at the expense of the individual concerned. These judgments concern a decision to declare an application inadmissible as being served on the respondent party out of time, even though it had been the court bailiff’s responsibility to effect service (Platakou v. Greece, no. 38460/97, § 39, ECHR 2001‑I), a decision to declare a request by a party to a court inadmissible as being lodged out of time, even though the delay had mainly resulted from the conduct of another court in transferring the request to the competent court (Freitag v. Germany, no. 71440/01, § 41, 19 July 2007), a court’s failure to properly serve an order, so that it became final without ever reaching the applicant, and a decision to declare an appeal against another order inadmissible as being lodged out of time, even though the court had made a mistake regarding the date on which the appeal had been lodged (Šimecki v. Croatia, no. 15253/10, § 46, 30 April 2014). In all those cases the applicants were procedurally penalised for errors made by organs of the State, for which they should have borne no responsibility whatsoever.
The present case is, in our opinion, of a very different nature. If the applicant had to pay the costs of the proceedings before the lower courts based on HRK 105,000 being the value of the subject matter of the dispute, it is because her predecessor, M.Z., had indicated during the hearing of 6 April 2005 that that was the correct value. It is true that domestic law did not allow M.Z. to increase the value of the subject matter of the dispute in the course of the proceedings, that the lower courts apparently did not declare M.Z.’s conduct unlawful and instead followed his approach, and that it was only the Supreme Court that noticed that M.Z. had acted in violation of section 40 of the Civil Procedure Act, However, that does not take away the fact that the initial error in the case was committed by the applicant’s predecessor, not a State organ.
The fact that the lower courts did not correct the error made by M.Z. did in our opinion not create an “expectation”, protected under Article 6 § 1 of the Convention, that his appeal to the Supreme Court would be declared admissible (compare paragraph 39 of the judgment).
4. In hindsight, one could say that the applicant was unable to take advantage of the error made by her predecessor (as her appeal to the Supreme Court was declared inadmissible on the basis of the initial value of the subject matter of the dispute), even though she had to undergo the disadvantageous consequences of it (by having to pay the costs of the proceedings at both levels of jurisdiction on the basis of the increased value of the subject matter of the dispute).
Even if the applicant, understandably, is unhappy with such an outcome, we do not consider that that makes the limitation of the right to appeal to the Supreme Court incompatible with Article 6 § 1 of the Convention.
baza unakrsnih veza