Zubac protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
40160/12
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
05.04.2018
Članovi
6
6-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pristup sudu
Srazmernost
Tematske ključne reči
nasledstvo
VS deskriptori
1.6 Član 6. - pravo na pravično suđenje
1.6.2 Građansko pravo i obaveza
1.6.4 Pristup sudu
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane podnositeljke, rodjene 1959. godine i živi u Bijeloj (Republika Crna Gora).

Otac podnositeljkinog supruga Vu. Z, kog je zastupala njegova supruga, K.Z. je dana 29. septembra 1992. godine, zaključio ugovor o zameni svoje kuće u Dubrovniku, za kuću u Trebinju, u vlasništvu F.O. Godine 2001. Vu. Z., podneo je tužbu Osnovnom sudu u Trebinju, protiv naslednika F.O., tražeći upis prava vlasništva, nad kućom u Trebinju. Osnovni sud u Trebinju, doneo je odluku, kojom je naslednicima naložio da tužiocu izdaju clausulu intabulandi, što su oni i učinili. U medjuvremenu, Vu. Z. je preminuo, a njegov sin, M.Z, tražio je poništaj navedenog ugovora, podnoseći tužbu Općinskom sudu u Dubrovniku. Presudom donetom dana 25. septembra 2005. godine, Općinski sud je odbio tužbeni zahtev tužioca i naložio mu da plati sve troškove parničnog postupka, u iznosu od oko 3.480 eura. Dana 1. oktobra 2005. godine, Županijski sud je odbio žalbu tužioca i potvrdio presudu prvostepenog suda. M.Z. je dana 24. maja 2009. godine, podneo reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, a dana 17. oktobra 2010. godine, preminuo, a postupak je nastavila njegova supruga Vesna Zubac, kao naslednica. Dana 30. marta 2011. godine, Vrhovni sud je doneo rešenje kojim odbacuje reviziju kao nedopuštenu, a to čini i Ustavni sud, rešenjem od 10. novembra 2011. godine.

Evropski Sud za ljudska prava, zasedajući u Velikom Veću, jednoglasno presudjuje da nije došlo do povrede čl. 6 stav 1. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VIJEĆE

PREDMET ZUBAC protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 40160/12)

PRESUDA

STRASBOURG

5. travnja 2018.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama

U predmetu Zubac protiv Republike Hrvatske, Europski sud za ljudska prava, zasjedajući u Velikom vijeću u sastavu:

Guido Raimondi, predsjednik,
Angelika Nußberger,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Ganna Yudkivska,
Helena Jäderblom,
Luis López Guerra,
André Potocki,
Aleš Pejchal,
Faris Vehabović,
Ksenija Turković,
Síofra O’Leary,
Alena Poláčková,
Georgios A. Serghides,
Tim Eicke,
Jovan Ilievski,
Jolien Schukking,
Péter Paczolay, suci,
i Søren Prebensen, zamjenik tajnika Velikog vijeća,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 12. srpnja 2017. i 31. siječnja 2018., donosi sljedeću presudu koja je usvojena potonjeg datuma:

 

POSTUPAK

1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 40160/12) protiv Republike Hrvatske, što ga je 30. svibnja 2012. godine državljanka Bosne i Hercegovine, gđa Vesna Zubac („podnositeljica zahtjeva”), podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).

2. Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je odobrena pravna pomoć, zastupao je g. I. Ban, odvjetnik iz Dubrovnika. Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.

3. Podnositeljica zahtjeva posebice je navela da nije imala pristup Vrhovnom sudu, u suprotnosti sa zahtjevima članka 6., stavka 1. Konvencije.

4. Zahtjev je prvobitno dodijeljen Prvom odjelu Suda (pravilo 52., stavak 1. Poslovnika Suda). Dana 27. ožujka 2015. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je obavijestiti Vladu o prigovoru podnositeljice zahtjeva, a ostatak zahtjeva odbačen je kao nedopušten na temelju pravila 54., stavka 3. Poslovnika Suda. Dana 1. rujna 2015. godine Sud je promijenio sastav svojih Odjela (pravilo 25., stavak 4.). Ovaj je zahtjev tako dodijeljen novo sastavljenom Drugom odjelu (pravilo 52., stavak 1.). Dana 6. rujna 2016. godine Vijeće tog Odjela u sastavu: Işıl Karakaş, Julia Laffranque, Paul Lemmens, Valeriu Griţco, Ksenija Turković, Jon Fridrik Kjølbro i Georges Ravarani, suci, i Stanley Naismith, tajnik Odjela, donijelo je presudu. Vijeće je jednoglasno proglasilo prigovor o pravu na pristup sudu, na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije, dopuštenim, a preostale prigovore podnositeljice zahtjeva o nepoštenosti postupka nedopuštenima. Presudilo je, odlukom većine, da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije. Suprotstavljeno mišljenje sudaca Lemmensa, Griţca i Ravaranija priloženo je presudi.

5. Dana 11. siječnja 2017. godine Vlada je zatražila da se predmet uputi Velikom vijeću u skladu s člankom 43. Konvencije. Dana 6. ožujka 2017. godine odbor Velikog vijeća prihvatio je taj zahtjev.

6. Sastav Velikog vijeća određen je sukladno odredbi članka 26., stavaka 4. i 5. Konvencije i pravila 24. Poslovnika Suda. Na posljednjem vijećanju Alena Poláčková, zamjenska sutkinja, zamijenila je Nonu Tsotsoriju, koja nije mogla sudjelovati u daljnjem razmatranju predmeta (pravilo 24., stavak 3.).

7. Podnositeljica zahtjeva i Vlada podnijele su dodatna očitovanja (pravilo 59., stavak 1.) o osnovanosti predmeta. Vlada Bosne i Hercegovine obaviještena je o svom pravu da se umiješa u postupak (članak 36., stavak 1. Konvencije i pravilo 44., stavci 1. i 4. Poslovnika Suda), ali nije iskoristila to pravo.

8. Javna rasprava održana je u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu (Human Rights Building) dana 12. srpnja 2017. godine (pravilo 59., stavak 3.).

Pred sudom su nastupili:

(a) za Vladu
gđa Š. STAŽNIK, zastupnica Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, zastupnica,
gđa N. KATIĆ, Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava,
gđa M. KONFORTA, Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, savjetnice;

(b) za podnositeljicu zahtjeva
g. I. BAN, odvjetnik, zastupnik.

Podnositeljica zahtjeva također je bila prisutna. Sud je saslušao obraćanja g. Bana, podnositeljice zahtjeva i gđe Stažnik te odgovore g. Bana, gđe Stažnik, gđe Katić i gđe Konforta na pitanja sudaca.

 

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

9. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1959. godine i živi u Bijeloj (Crna Gora).

10. Otac podnositeljičinog supruga, Vu. Z., kojega je zastupala njegova supruga K. Z., sklopio je 29. rujna 1992. godine s F.O. i H.A. ugovor o zamjeni svoje kuće u Dubrovniku za kuću u Trebinju (Bosna i Hercegovina).

11. Vu. Z. je preminuo na nepoznat datum između 2001. i 2002. godine.

12. Suprug podnositeljice zahtjeva i sin Vu. Z.-a, M. Z., kojega je zastupao stanoviti M.Č. iz Herceg Novog (Crna Gora), podnio je 14. kolovoza 2002. godine tužbu Općinskom sudu u Dubrovniku protiv F.O.- ovih nasljednika i protiv H.A., tražeći da se ugovor o zamjeni kuća proglasi ništetnim i da dobije posjed kuće u Dubrovniku. M.Č. je odvjetnik u Crnoj Gori.

13. M.Z. je tvrdio da je ugovor sadržavao netočne podatke o pravnom statusu kuće u Trebinju i da K.Z. nije imala potrebno ovlaštenje za potpisivanje tog ugovora. Dalje je naveo da je ugovor potpisan pod prisilom zbog okolnosti koje su proizašle iz rata u Hrvatskoj. Ustvrdio je i da je razlika u vrijednostima razmijenjenih nekretnina bila nerazmjerna jer je vrijednost kuće u Dubrovniku iznosila oko 250.000,00 do 300.000,00 eura, a vrijednost kuće u Trebinju oko 80.000,00 do 90.000,00 eura. Konačno, istaknuo je da nije imao mogućnost regulirati svoje vlasništvo nad kućom u Trebinju zbog nepravilnosti u ugovoru.

14. U svojoj je tužbi M.Z. naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.000,00 hrvatskih kuna (HRK) (približno 1.300 eura u to vrijeme).

15. Dana 16. kolovoza 2002. godine Općinski sud u Dubrovniku pozvao je M.Z.-a da razjasni okolnosti koje se odnose na njegovo pravno zastupanje, posebice dostavljanjem valjane punomoći, te da dostavi određene dodatne dokumente koji se odnose na njegov tužbeni zahtjev.

16. Prvo ročište u tom predmetu održano je 3. ožujka 2003. godine. Na tom je ročištu Općinski sud u Dubrovniku uputio M.Z.-a da dostavi dokumente koji potvrđuju njegov položaj nasljednika Vu.Z.-a.

17. Nakon tog ročišta, stranke su razmijenile podneske i isprave koje je zatražio Općinski sud.

18. Na ročištu od 13. prosinca 2004. godine tuženici su ustrajali na tome da je potrebno razjasniti pitanje zastupanja M.Z.-a po M.Č.-u. Potonji je izjavio da više neće zastupati M.Z.-a, koji će opunomoćiti odvjetnika u Hrvatskoj da ga zastupa.

19. Sljedeća rasprava održana je 1. veljače 2005. godine. M.Z.-a je zastupao I.B., odvjetnik iz Dubrovnika (koji zastupa i podnositeljicu zahtjeva u ovom postupku pred Sudom). Na ročištu je odvjetnik I.B. ispravio neke administrativne propuste u tužbi i ponovio argumente za proglašenje ugovora ništavim kako je navedeno u tužbi, tj. da je ugovor potpisan pod prisilom, da pravni status i vlasništvo nad kućom u Trebinju nisu bili pravilno navedeni i da je postojala nerazmjerna razlika u vrijednosti nekretnina. U odgovoru na pitanje raspravnog suca o valjanosti punomoći koju je Vu.Z. izdao svojoj supruzi K.Z. (vidi stavke 10. i 13. ove presude), I.B. je istaknuo da nije smatrao da je punomoć nevažeća jer je izvornik bio pohranjen u relevantni registar. Tuženici su osporili tvrdnje iznesene u ime M.Z.-a smatrajući da nema osnova za proglašavanje ugovora ništetnim.

20. Na ročištu od 6. travnja 2005. godine odvjetnik I.B. objasnio je da nakon završetka ročišta više neće zastupati M.Z.-a, kojeg će ubuduće zastupati podnositeljica zahtjeva (njegova supruga). Na istom je ročištu I.B. predao dva podneska. U prvom je zatražio ispitivanje valjanosti punomoći koju je Vu.Z. izdao svojoj supruzi K.Z. (vidi stavke 10., 13. i 19. ove presude) jer su postojale sumnje u njezinu vjerodostojnost. U istom je podnesku zatražio izricanje privremene mjere (zabrane) kojom se sprječava raspolaganje spornom imovinom. U drugom je podnesku objasnio da je vrijednost predmeta spora postavljena prenisko te je naznačio novu vrijednost predmeta spora u iznosu od 105.000,00 HRK (približno 14.160,00 EUR u to vrijeme).

21. Na istom su ročištu tuženici osporili tvrdnju da postoji ikakav problem glede valjanosti punomoći, ističući da na ročištu održanom 1. veljače 2005. godine I.B. nije osporio tu valjanost. Tuženici su se također usprotivili prijedlogu za zabranom. Konačno, prigovorili su promjeni vrijednosti predmeta spora, tvrdeći da je ona povećana samo kako bi tužitelj mogao izjaviti reviziju.

22. Nakon saslušanja tvrdnji stranaka, Općinski je sud ispitao tuženike kao svjedoke. Nakon ispitivanja tuženika, Općinski je sud u Dubrovniku, na zahtjev M.Z.-a, odgodio ročište kako bi pribavio izvornik osporene punomoći te je odgodio donošenje odluke o prijedlogu za zabranom. Nije donesena nikakva odluka u vezi s promjenom vrijednosti predmeta spora.

23. Općinski je sud 25. travnja 2005. godine naložio M.Z.-u da plati sudsku pristojbu u iznosu od 1.400,00 HRK (približno 190,00 EUR u to vrijeme) za podnošenje tužbe. Sud je odredio pristojbu prema vrijednosti predmeta spora utvrđenoj u iznosu od 105.000,00 HRK.

24. Na ročištu od 13. rujna 2005. godine Općinski je sud pregledao dostupne materijale u spisu, nakon čega je zaključio raspravu.

25. Presudom od 27. rujna 2005. godine Općinski je sud odbio tužbeni zahtjev M.Z.-a te prijedlog za zabranom. Utvrdio je da se, unatoč ponovljenim pokušajima pozivanja M.Z.-a na ročište, on nije odazvao bez davanja ikakvih valjanih razloga. Također, u svjetlu tvrdnji stranaka, uključujući i tvrdnje o pitanjima koja se odnose na punomoć na temelju koje je ugovor bio sklopljen, nije utvrdio nikakav razlog za sumnju u valjanost ugovora. Općinski je sud naložio M.Z.-u da plati sve troškove parničnog postupka, uključujući i troškove suprotne strane, u iznosu od 25.931,10 HRK (približno 3.480,00 EUR u to vrijeme). Sud je odredio troškove postupka prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj na ročištu održanom 6. travnja 2005. godine, to jest iznosu od 105.000,00 HRK. Mjerodavni dio presude glasi kako slijedi:

„... [T]uženicama su priznati troškovi [i procijenjeni su] s obzirom na vrijednost predmeta spora koju je odredio tužitelj (105.000,00 HRK - (list 58. [spisa predmeta]), a koju je ovaj sud prihvatio.“

26. Prvostupanjski je sud 12. prosinca 2005. godine naložio M.Z.-u da plati sudsku pristojbu u iznosu od 1.400,00 HRK za presudu. Također je tu pristojbu odredio na temelju vrijednosti predmeta spora u iznosu od 105.000,00 HRK.

27. Presudom od 1. listopada 2009. godine, Županijski sud u Dubrovniku odbio je žalbu M.Z.-a i potvrdio prvostupanjsku presudu. Mjerodavni dio te presude glasi kako slijedi:

„S obzirom na činjenicu da se [prvostupanjska presuda] osporava u cijelosti, pa tako i odluka o troškovima postupka, te iako žalba nije određena u tom pogledu, [treba napomenuti da] je odluka o troškovima postupka pravilna i zakonita te jasno obrazložena.“

28. M. Z. je 24. svibnja 2010. godine podnio reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske osporavajući utvrđenja nižestupanjskih sudova.

29. M. Z. je umro 7. listopada 2010. godine. Postupak je preuzela njegova supruga Vesna Zubac, podnositeljica zahtjeva, kao njegova nasljednica.

30. Rješenjem od 30. ožujka 2011. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio je reviziju kao nedopuštenu ratione valoris, utvrdivši da je vrijednost predmeta spora bila ispod zakonskog praga od 100.000,00 HRK (približno 13.500,00 EUR u to vrijeme). Smatrao je da je primjenjiva vrijednost predmeta spora ona koja je navedena u tužbenom zahtjevu tužitelja u tužbi. Mjerodavni dio tog rješenja glasi kako slijedi:

„Odredbom čl. 40. st. 3. ZPP propisano je da ako je tužitelj u slučaju iz st. 2. istog članka vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, prava na izjavljivanje revizije, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, da će sud po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako ono nije održano, onda na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je tužitelj dužan već u tužbi, u kojoj se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, naznačiti vrijednost predmeta spora, nakon čega tužitelj više nije ovlašten samoinicijativno mijenjati vrijednost predmeta spora. U takvim parnicama jedino sud može po službenoj dužnosti ili povodom prigovora tuženika, ako ocijeni da je vrijednost predmeta spora u tužbi očito suviše visoko ili suviše nisko naznačena rješenjem utvrditi vrijednost predmeta spora, ali najkasnije na pripremnom ročištu, ili na prvom ročištu za glavnu raspravu ako pripremno ročište nije održano.

Iz spisa proizlazi da je tužitelj u tužbi neposredno zaprimljenoj u Općinskom sudu u Dubrovniku 14. kolovoza 2002. naznačio da vrijednost predmeta spora u ovom parničnom postupku iznosi 10.000,00 kuna.

Naknadno je na ročištu održanom 6. travnja 2005. (list 58 spisa) punomoćnik tužitelja izmijenio vrijednost predmeta spora smatrajući da je u tužbi prenisko naznačena i odredio da ona iznosi 105.000,00 kuna. No, tužitelj pritom nije preinačio tužbu. Prvostupanjski sud nakon toga nije rješenjem odredio drugu vrijednost predmeta spora od one naznačene u tužbi jer za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 40. st. 3. ZPP.

Prema tome, u ovom predmetu je za ocjenjivanje dopuštenosti revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, tj. iznos od 10.000,00 kuna s obzirom da jednom naznačenu vrijednost predmeta spora tužitelj nije ovlašten naknadno mijenjati ako istovremeno i objektivno ne preinačava tužbeni zahtjev.“

31. Rješenjem od 10. studenog 2011. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva, u kojoj se, inter alia, prigovara nedostatku pristupa sudu, kao nedopuštenu uz obrazloženje da predmetom nije otvoreno niti jedno ustavnopravno pitanje. Rješenje je uručeno punomoćniku podnositeljice zahtjeva 30. studenog 2011. godine.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno domaće pravo

1. Ustav

32. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (pročišćeni tekst), 113/2000, 124/2000 (pročišćeni tekst), 28/2001 i 41/2001 (pročišćeni tekst), 55/2001 (ispravak), 76/2010, 85/2010 i 5/2014) glase kako slijedi:

Članak 29.

„Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama,...“

Članak 119.

„(1)Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

...“

2. Zakon o parničnom postupku

33. Mjerodavne odredbe Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 81/2001, 117/2003, 88/2005, 84/2008, 96/2008 i 123/2008), koje su bile na snazi u mjerodavnom razdoblju, propisuju:

Utvrđivanje vrijednosti predmeta spora

Članak 35.

„(1) Kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva...“

Članak 40.

„...

(2) ... kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

(3) Ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, prava na izjavljivanje revizije, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako ono nije održano, onda na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

...“

Punomoćnici

Članak 89.

„(1) Stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, ali sud može pozvati stranku koja ima punomoćnika da se pred sudom osobno izjasni o činjenicama koje treba utvrditi u parnici.

(2) Stranka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika.“

Članak 89.a

„(1) Stranku kao punomoćnik može zastupati samo odvjetnik, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Stranku može kao punomoćnik zastupati osoba koja je s njome u radnom odnosu, ako je potpuno poslovno sposobna.

(3) Stranku kao punomoćnik može zastupati srodnik po krvi u pravoj liniji, brat, sestra ili bračni drug – ako je potpuno poslovno sposoban i ako se ne bavi nadripisarstvom.“

Članak 90.

„(1) Ako se kao punomoćnik pojavi osoba koja ne može biti punomoćnikom prema odredbama članka 89.a ovoga Zakona, sud će takvoj osobi uskratiti daljnje zastupanje i o tome obavijestiti stranku.

 

...

(3) Ako utvrdi da punomoćnik koji nije odvjetnik nije sposoban obavljati tu dužnost, sud će upozoriti stranku na štetne posljedice koje mogu nastati zbog nepravilnog zastupanja.“

Sadržaj tužbe

Članak 186.

„(1) Tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (Članak 106).

(2) Kad stvarna nadležnost, sastav suda, vrsta postupka, pravo na izjavljivanje revizije, ovlaštenje na zastupanje ili pravo na naknadu troškova postupka ovisi o vrijednosti predmeta spora, a predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota, tužitelj je dužan u tužbi naznačiti vrijednost predmeta spora. ...

Preinaka tužbe

Članak 190.

„(1) Tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu.

(2) Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

(3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci. ...“

Članak 191.

„(1) Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

...

(3)Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.“

Glavna rasprava

Članak 297.

„(6) Kad je u ovom Zakonu predviđeno da stranka može ... poduzeti [kakvu drugu] parničnu radnju dok se tuženik na glavnoj raspravi ne upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, ... stranka može ... poduzeti [drugu] parničnu radnju sve dok tuženik ne završi svoj odgovor na tužbu [tužitelja].“

Revizija

Članak 382.

„(1) Stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna ...

(2) U slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti [izvanrednu] reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni...“

Članak 385.

„(1) Protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizija se može podnijeti:

1. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka [pred prvostupanjskim sudom] ...,

2. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ... pred drugostupanjskim sudom,

3. zbog pogrešne primjene materijalnog prava. ...“

Članak 392.

„[Vrhovni sud] odbacit će [nedopuštenu] reviziju ...“

Članak 393.

„[Vrhovni sud] će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.“

Članak 394.

„(1)Ako ... utvrdi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka ... [Vrhovni sud] će rješenjem ukinuti u cijelosti ili djelomično presudu drugostupanjskog i prvostupanjskog suda ili samo presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje ...“

Članak 395.

„(1)Ako [Vrhovni sud] utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.“

3. Zakon o sudskim pristojbama

34. Mjerodavne odredbe Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 74/1995, 57/1996, 137/2002 i 26/2003 – pročišćena verzija) glase kako slijedi:

Članak 14.

„(1) Sud će osloboditi od plaćanja sudskih pristojbi stranku koja prema svom općem imovnom stanju ne može podmiriti sudsku pristojbu bez štetnih posljedica za nužno uzdržavanje sebe i svoje obitelji.

...

 

(3) Pri donošenju odluke o oslobođenju od plaćanja pristojbe sud će ocijeniti sve okolnosti, a osobito vrijednost predmeta spora, broj osoba koje stranka uzdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njezine obitelji.“

Utvrđivanje vrijednosti [predmeta spora] radi naplate pristojbe

U parničnom postupku

Članak 25.

„(1) Vrijednost predmeta spora u vlasničkim sporovima o nekretninama određuje se prema tržišnoj vrijednosti nekretnine koja je predmet spora...“

Postupak radi naplate neplaćene pristojbe

Članak 38.

„(1) Protiv upozorenja, naloga, odnosno opomene da plati pristojbu stranka može, u roku od tri dana od dana kad su joj oni priopćeni, odnosno [kad su joj upozorenje, nalog ili opomena] dostavljeni, podnijeti prigovor prvostupanjskom sudu.. ...“

Vraćanje pristojbe

Članak 43.

„(1) Pravo na vraćanje pristojbe ima osoba koja je platila pristojbu koju uopće nije morala platiti ili je pristojbu platila u iznosu većem od propisanog, kao i osoba koja je platila pristojbu za određenu sudsku radnju, a ta radnja nije obavljena. ...“

Članak 44.

„(1) Zahtjev za vraćanje pristojbe podnosi se prvostupanjskom sudu u roku 90 dana od dana kada je pristojba pogrešno uplaćena ...

(2) Vraćanje pristojbe ne može se tražiti nakon proteka jedne godine od dana kada je plaćena pristojba.“

B. Mjerodavna domaća praksa

1. Vrhovni sud

(a) Sudska praksa mjerodavna za naznačivanje/izmjenu vrijednosti predmeta spora

35. U odluci br. Rev-2836/1990 od 27. siječnja 1991. godine, Vrhovni je sud utvrdio sljedeće:

„Revizijski prigovor da su predmetom spora nekretnine čija bi vrijednost bila veća od one označene u tužbi i da bi nižestepene odluke zbog toga bile nezakonite ne mogu se prihvatiti, jer sve da je ta tvrdnja tužene u odnosu na vrijednost nekretnina točna u ovom revizijskom stadiju postupka to nije odlučno.

Ovo zbog toga što je vrijednost predmeta spora u tužbi označio sam tužitelj (to je njegovo pravo), pa to predstavlja mjerodavnu vrijednost predmeta spora (čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku) [dalje: ZPP].

Sud nije provjeravao nego je prihvatio tako naznačenu vrijednost (a to [provjeravanje vrijednosti] je bio ovlašten učiniti samo do određenog stadija postupka - pripremno ročište, odnosno glavna rasprava, ali prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari) a tužena se, također, nije protivila tako označenoj vrijednosti spora u odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu se upustila u raspravljanje, pa je tako nakon okončanja pripremnog ročišta nastupila prekluzija za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora kako za stranke tako i za sud.

...

Pravilan je i stav u pobijanom rješenju da naznačena vrijednost predmeta spora ne mora nužno odgovarati protuvrijednosti imovine koja je predmet spora..“

36. Mjerodavni dio odluke br. Rev-62/1994-2 od 23. veljače 1994. glasi:

„U toku postupka proširena je tužba na nove tuženike, međutim, samim proširenjem tužbe i tužbena zahtjeva koji je i dalje ostao isti u odnosu na sve tuženike nije za tužitelje nastalo zakonsko ovlaštenje promjene vrijednosti predmeta spora, jer i tuženici u smislu odredbe čl. 196. st. 2. i 3. ZPP, na koje je proširena tužba s njihovim pristankom moraju primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi kada oni u nju stupaju, pa s obzirom da tužitelji nisu bili ovlašteni mijenjati vrijednost predmeta spora s obzirom da nije došlo ni do objektivne promjene tužbenih zahtjeva (a u vrijeme kada su tuženici stupali u parnicu vrijednog predmeta spora je i dalje bila 30.000 tadašnjih dinara) [valuta koja se ranije koristila u Hrvatskoj], ta ostaje jedina mjerodavna za pitanje dopuštenosti revizije u ovoj pravnoj stvari.

... [R]evizija u ovoj pravnoj stvari bila bi dopuštena da je naznačena vrijednost predmeta spora za tužbene zahtjeve prelazila iznos od 50.000 tadašnjih dinara - 5 HRD, no međutim, kako je naznačena vrijednost predmeta spora iznosom od 30.000 tadašnjih dinara - 3 HRD, to već tako naznačena vrijednost predmeta spora, bez obzira na pitanje djeljivosti činidbe u odnosu na sve stranke u ovom postupku, ukazuje na nedopuštenost revizije.“

37. U odluci br. Rev-538/03 od 4. ožujka 2004. Vrhovni je sud naveo:

„Preciziranje tužbenog zahtjeva i proširenje tužbe na novog tuženika ... nije objektivna preinaka tužbe u smislu odredbe čl. 191. Zakona o parničnom postupku..., pa je za dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora označena u [prvobitnoj] tužbi ...“

38. Mjerodavni dio odluke br. Rev-20/06-2 od 11. travnja 2006. propisuje:

„Tužiteljica je u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a označila vrijednost predmeta spora sa 10.000,00 kn pa iako su tuženici prigovorili označenoj vrijednosti predmeta spora, prvostupanjski sud nije postupio po odredbi čl. 40. st. 3. ZPP te [posebnim] rješenjem odredio vrijednost predmeta spora.

Tužiteljica je doduše u podnesku od 23. travnja 2001. godine ... označila vrijednost predmeta spora sa 30.000,00 kn, no kako istovremeno nije i preinačila tužbu to nije bila ovlaštena naknadno mijenjati vrijednost predmeta spora koji je označen u tužbi.

Stoga se uzima da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 10.000,00 kn.“

39. U odluci br. Rev-694/07-2 od 19. rujna 2007. Vrhovni je sud naveo:

„Prema odredbi čl. 40. st. 3. [ZPP-a] koja je važila kako u vrijeme podnošenja tužbe 1. listopada 1996., a tako i donošenja prvostupanjske presude 5. lipnja 2001. i koju je trebalo primijeniti, vrijednost predmeta spora kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu sud je bio ovlašten provjeravati i mijenjati samo na pripremnom ročištu, odnosno ako ono nije održano na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari.

Suprotno izloženom, u konkretnom slučaju tužiteljica je tek podneskom od 21. kolovoza 2000. označila kao novu vrijednost predmeta spora 100.000,00 kn, na što nije bila ovlaštena, te je čak sud posebnom odlukom od 2. ožujka 2007. ... odredio ... novu vrijednost predmeta spora od 100.000,00 kn.

Kako je na osnovu izloženog postojala vezanost na vrijednost predmeta spora od 1.000,00 kn, daljnje radnje tužiteljice i suda u pravcu mijenjanja vrijednosti predmeta spora nemaju procesno pravne učinke.“

40. Mjerodavni dio odluke br. Rev-798/07-2 od 5. veljače 2008. glasi kako slijedi:

„Time što je Općinski sud u Zagrebu na ročištu za glavnu raspravu od 21. veljače 2003. utvrdio vrijednost predmeta spora s iznosom od 150.000,00 kn, time je taj sud postupio protivno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, iz koje odredbe proizlazi da će sud po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika najkasnije na pripremnom ročištu ili ako ono nije održano onda na prvom ročištu za glavnu raspravu, prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti, te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

Prema tome nakon što je održano pripremno ročište u ovom predmetu prvostupanjski sud više nije mogao odrediti vrijednost predmeta spora, te se stoga uzima da je vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari [prvobitno utvrđenih] 2.900,00 kn.

Kako vrijednost predmeta spora ne prelazi 100.000,00 kn, to je revizija nedopuštena...“

41. Mjerodavni dio presude br. Rev-320/2010-2 od 8. rujna 2011. propisuje:

„... [P]rvostupanjski sud nije u povodu prigovora tuženice na prvom ročištu za glavnu raspravu prije upuštanja tuženice u raspravljanje o glavnoj stvari, odredio vrijednost predmeta spora ... Dakle, prvostupanjski sud nije postupio u smislu čl. 40. st. 3. ZPP, radi čega se vrijednost predmeta spora ustalila, budući je tužiteljica u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora 101.000,00 kn, to bez obzira što je u povodu prigovora tuženice prvostupanjski sud o vrijednosti predmeta spora odlučio nakon zaključenja glavne rasprave.

Prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP sud može povodom prigovora protivne strane ili po službenoj dužnosti, ako posumnja u točnost označene vrijednosti predmeta spora provjeriti i utvrditi vrijednost predmeta spora, ali samo na pripremnom ročištu, a ako ono nije održano, onda na prvom ročištu za glavnu raspravu, prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Znači nakon toga vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi ne može mijenjati sud niti tužitelj, zbog čega je zbog naprijed navedenog došlo do ustaljivanja vrijednosti spora ...“

42. U odluci br. Rev-648/10-2 od 23. siječnja 2013. godine, Vrhovni je sud presudio sljedeće:

„Sud nije odlučio o prigovoru tuženika [glede vrijednosti predmeta spora naznačene u tužbi], a niti je tuženik zbog tog propusta suda žalbom napadao prvostupanjsku presudu. Stoga je po tužbenom zahtjevu za izdavanje tabularne isprave vrijednost predmeta spora 10.000,00 kn, a koju vrijednost je tužitelj naznačio u tužbi.“

43. Prema gore navedenom pristupu Vrhovnog suda postupalo se u drugim predmetima, posebice: Rev-2323/90 (24. siječnja 1991.); Rev- 538/03 (4. ožujka 2004.); Gzz-140/03 (21. travnja 2004.); Revr-507/03 (2. lipnja 2004.); Revt-72/07 (4. srpnja 2007.); Rev-1525/09-2 (8. lipnja 2011.); Rev-287/11-2 (14. prosinca 2011.); Rev-X-848/14 (24. veljače 2015.); i Rev-x-916/10 (8. travnja 2015.).

(b) Sudska praksa mjerodavna za preinaku tužbe

44. Mjerodavni dio odluke br. Rev-2015/94 od 4. srpnja 1996. propisuje:

„No, u pravu je revident, kada ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka ... kada je sud nakon što je tužitelj povisio tužbeni zahtjev na ročištu održanom 23. ožujka 1993. godine na kojem tuženik nije bio prisutan i zaključio glavnu raspravu, umjesto da je odgodio ročište i tuženiku dostavio prijepis zapisnika s tog ročišta.

Naime, povećanje tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. st. 1. ZPP predstavlja preinaku tužbe, pa je sud trebao postupiti prema odredbi iz čl. 190. st. 7. ZPP koja nalaže sudu, da ako je tužba preinačena na ročištu na kojem tuženik nije prisutan, sud je dužan [postupiti kako je gore navedeno].

U protivnom [sud] čini [bitnu povredu postupka] jer takvim nezakonitim postupanjem nije dana mogućnost tuženiku da raspravlja pred sudom.“

45. U odluci br. Rev-x-1134/13 od 3. ožujka 2015. godine Vrhovni je sud presudio kako slijedi:

Pod činjenicama podrazumijevamo sve ono konkretno iz prošlosti ili sadašnjosti (zbivanja, aktivnosti, stanja, situacije, mišljenja, izjave volje, držanja i dr) čime je tužitelj odredio činjenični osnov na kojem temelji svoj zahtjev, dok pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja.

Izvan okolnosti iz čl. 7. st. 2. ZPP-a ... sud je u odnosu na činjenice vezan dispozicijom stranaka, nije ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele, dok svoju odluku može utemeljiti samo na činjeničnoj osnovi koju su stranke iznijele tijekom postupka ... Upravo iznošenjem činjenične osnove i isticanjem tužbenog zahtijeva tužitelj supstancira predmet spora, pa je sadržaj sudske presude uvjetovan sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti. Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku ..., dok je tužbeni zahtjev prekoračen kad sud svoju odluku temelji na drukčijoj činjeničnoj osnovi od one na koju se poziva tužitelj. Jednako tako, iznijeti činjenični osnov na kojem se temelji zahtjev tužitelja od značaja je kod određenja istovjetnosti spora, a s tim u svezi s primjenom instituta preinake tužbe (čl. 191. ZPP-a). S druge strane tužitelj u tužbi nije dužan izložiti pravnu osnovu svog zahtijeva, [a] ukoliko je izloži [pravnu osnovu], sud za nju nije vezan, te ista sama po sebi [tako naznačena pravna osnova] nije od značaja za određenje istovjetnosti spora ... a s tim u svezi, ni u primjeni instituta preinake tužbe.

Kada je riječ o objektivnoj preinaci tužbe, prema shvaćanju ovog suda u primjeni odredbe čl. 191. ZPP-a ... preinaka tužbe postoji i kad se generički određeni tužbeni zahtjev osniva na bitno drukčijem činjeničnom stanju (drukčijem kompleksu činjenica) od onog koji je prethodno bio tužbena osnova makar formalno i ne izmijenjenog tužbenog zahtijeva, ili kad su [postojećim] bitnim elementima činjenične osnove dodani novi, preinačeni, ili oduzeti neki prije istaknuti [određeni elementi činjenične osnove], tako da novo formirani činjenični kompleks objektivno dovodi do [zaključka da je došlo do] promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva.

U konkretnom slučaju, do izvršene preinake tužitelj je svoj zahtjev za isplatu temeljio isključivo na činjeničnom osnovu neplaćene zakupnine (ispunjenja ugovora), dok tijekom postupka djelomično mijenja činjenični osnov svog zahtjeva za isplatu za [određeno] razdoblje po osnovu naknade štete zbog izmakle koristi. U navedenom, suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda, ne radi se o promijenjenoj pravnoj osnovi, a ne radi se niti o promjeni, dopuni ili ispravci pojedinih navoda u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP-a, niti o novom dokazu, već o novo formiranom kompleksu činjenica koji objektivno dovodi do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva. Naime, ne radi se o promjeni pravne osnove jer u konkretnom slučaju nije riječ samo o izmjeni ili dopuni tužiteljevih navoda o pravnoj kvalifikaciji zahtjeva, već tužitelj iznosi novi činjenični kompleks odgovornosti za štetu, iz kojeg ... sada zahtijeva ispunjenje tražbine. Eventualno iznijeta [drugačija] pravna kvalifikacija, u ovom slučaju služi tek preciznijoj distinkciji novo iznijetog činjeničnog osnova [od prethodnog]. Ne radi se o [razjašnjenju] prethodno iznijetih navoda, jer nije riječ o korekturi, razjašnjenju ili dopuni prethodno iznesene činjenične osnove, već o drukčijem kompleksu činjenica, koje čine novu činjeničnu osnovu postavljenog tužbenog zahtjeva, na kojem sud može graditi svoju odluku neovisno o prethodno iznijetoj činjeničnoj osnovi. Isto tako, ne radi se niti o novom dokazu, jer [novi] navodi sami po sebi predstavljaju konkretni činjenični osnov na kojem se odluka gradi ...“

2. Ustavni sud

46. U predmetu br. U-III-1041/2007, Ustavni je sud ispitivao rješenje Vrhovnog suda (Rev-706/06) kojim je revizija odbačena kao nedopuštena uz obrazloženje da su nižestupanjski sudovi pogrešno vodili postupak na temelju postupovnih pravila vezanih uz redovni parnični postupak, za koji je prag ratione valoris za reviziju iznosio 100.000,00 HRK, dok su u tom predmetu trebali postupati kao u trgovačkom sporu za koji je prag ratione valoris iznosio 500.000,00 HRK, a koji nije bio dostignut u predmetu podnositelja revizije.

47. Odlukom od 24. lipnja 2008. godine Ustavni je sud utvrdio da je to rješenje Vrhovnog suda u suprotnosti s pravom na pravično suđenje na temelju članka 29., stavka 1. Ustava, te je time ukinuo rješenje Vrhovnog suda i naložio ponovno ispitivanje predmeta. Mjerodavan dio odluke Ustavnog suda glasi kako slijedi:

„Neprihvatljivo je, stoga, da se ... odbacuje revizija podnositelja jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 500,000,00 kn, kad se cijeli postupak pred nižestupanjskim sudovima vodio po pravilima redovnog parničnog postupka, a s druge strane dopuštenost revizije prosuđivati po pravilima [trgovačkih sporova], prema [kojima] se postupak, zapravo, nije niti provodio.

...

Odlučujući o reviziji podnositeljice Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je, glede ispunjenja uvjeta za izjavljivanje revizije, pravno stajalište suprotno onome koje je podnositeljica s pravom mogla očekivati obzirom na postupak proveden kod nižestupanjskih sudova. Ustavni sud pri tome ocjenjuje da su takvim postupanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na štetu podnositeljice, povrijeđena postupovna pravila o dopustivosti izjavljivanja revizije, a samim time i pravo na pravično suđenje, propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava.“

III. MEĐUNARODNO PRAVO

A. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima

48. Članak 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, 16. prosinca 1966., Zbornik međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, svezak 999., str. 171.), glasi kako slijedi:

“1. Svi moraju biti jednaki pred sudom i sudovima pravde. U slučaju ... utvrđivanja njegovih prava ..., svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni nadležni, neovisni i nepristrani sud pravično i javno ispita njegov slučaj.

B. Američka konvencija o ljudskim pravima

49. Mjerodavne odredbe Američke konvencije o ljudskim pravima, 22. studenog 1969., glase kako slijedi:

Članak 8.

Pravo na pošteno suđenje

“1. Svaka osoba ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni nadležni, neovisni i nepristrani sud ispita njezin slučaj uz odgovarajuća jamstva i u razumnom roku ... radi utvrđivanja njezinih prava i obveza građanske, radne, fiskalne ili bilo koje druge prirode.

...“

Članak 25.

Pravo na sudsku zaštitu

“1. Svatko ima pravo podnijeti jednostavno i brzo pravno sredstvo ili bilo koje drugo učinkovito pravno sredstvo nadležnom sudu ili sudištu radi zaštite od djela koja krše njegova temeljna prava koja su priznata ustavom ili zakonima dotične države ili ove Konvencije, iako su to kršenje možda počinile osobe koje djeluju u sklopu svojih službenih dužnosti.

...“

C. Afrička povelja o ljudskim pravima i pravima naroda

50. Mjerodavna odredba Afričke povelje o ljudskim pravima i pravima naroda, 27. lipnja 1981., CAB/LEG/67/3 rev. 5, 21 I.L.M. 58 (1982), propisuje kako slijedi:

 

Članak 7.

“1. Svaki pojedinac ima pravo da se njegov slučaj ispita. To uključuje:

a. pravo na žalbu nadležnim nacionalnim organima protiv radnji koje krše njegova temeljna prava priznata i zajamčena konvencijama, zakonima, propisima i običajima na snazi; ...“

III. PRAVO EUROPSKE UNIJE

51. Mjerodavni dio Povelje o temeljnim pravima Europske unije, OJ 2012 C 326/391, propisuje kako slijedi:

Članak 47.

Pravo na djelotvoran pravni lijek i na pošteno suđenje

„...

Svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Svatko ima mogućnost biti savjetovan, branjen i zastupan.

...“

 

PRAVO
I. PRETHODNA PITANJA

A. Preliminarni prigovor Vlade

52. U svojim pisanim podnescima, Vlada je pozvala Sud da zahtjev proglasi nedopuštenim bez opširnijeg objašnjenja svojeg zahtjeva.

53. Podnositeljica zahtjeva zatražila je od Suda da odbaci tvrdnje Vlade.

54. Veliko vijeće nije spriječeno, prema potrebi, odlučiti o pitanjima koja se tiču dopuštenosti zahtjeva na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije, budući da ta odredba omogućuje Sudu da odbije zahtjeve koje smatra nedopuštenima „u bilo kojoj fazi postupka“. Stoga, čak i u fazi odlučivanja o osnovanosti i podložno pravilu 55., Sud može ponovno razmotriti odluku da se zahtjev proglasi dopuštenim ako zaključi da ga je trebalo proglasiti nedopuštenim zbog jednog od razloga navedenih u prva tri stavka članka 35. Konvencije (vidi, primjerice, Muršić protiv Hrvatske [VV], br. 7334/13, stavak 69., ECHR 2016; s daljnjim referencama).

55. Sud ne vidi potrebu da ispita je li Vlada izgubila pravo na podnošenje navedenog prigovora na temelju pravila 55. Poslovnika Suda budući da u svakom slučaju smatra da je prigovor nepotkrijepljen te ga stoga valja odbiti.

B. Opseg predmeta pred Velikim vijećem

56. Sud na početku primjećuje da su sadržaj i opseg predmeta upućenog Velikom vijeću određeni odlukom Vijeća o dopuštenosti. To znači da Veliko vijeće može ispitati predmet samo u mjeri u kojoj je proglašen dopuštenim; ne može ispitati one dijelove zahtjeva koji su proglašeni nedopuštenima (vidi, među mnogim drugim izvorima, Al-Dulimi i Montana Management Inc. protiv Švicarske [VV], br. 5809/08, stavak 78., ECHR 2016, i u njemu sadržane reference).

57. Podnositeljica zahtjeva pred Velikim je vijećem iznijela brojne prigovore u vezi s navodnom nepoštenošću parničnog postupka pred domaćim sudovima koji su proglašeni nedopuštenima u fazi postupka pred Vijećem (vidi stavak 4. ove presude i stavke 42. - 44. presude Vijeća). U tim okolnostima, Veliko vijeće nije nadležno presuđivati o bilo kojem od tih pitanja kao o zasebnim prigovorima na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije. Međutim, u mjeri u kojoj neka od tih pitanja mogu biti od važnosti za sveukupnu ocjenu prigovora podnositeljice zahtjeva o nedostatku pristupa sudu (vidi stavke 84. i 107. ove presude), Sud će se vratiti na njih u daljnjoj analizi.

58. Zaključno, nadležnost Velikog vijeća ograničena je na utvrđivanje je li pravo podnositeljice zahtjeva na pristup Vrhovnom sudu bilo neopravdano ograničeno, protivno članku 6., stavku 1. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE

59. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je bila lišena pristupa Vrhovnom sudu u suprotnosti sa zahtjevima članka 6., stavka 1. Konvencije koji, u mjeri u kojoj je mjerodavan, glasi kako slijedi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da sud pravično ... ispita njegov slučaj ...”

A. Presuda Vijeća

60. Vijeće je utvrdilo da su, bez obzira na nepostojanje formalne odluke o promjeni vrijednosti predmeta spora, i prvostupanjski i drugostupanjski sud prihvatili vrijednost koju je tužitelj naznačio na ročištu održanom 6. travnja 2005. godine. Štoviše, bio je dužan platiti sudsku pristojbu i troškove postupka obračunate prema toj znatno višoj vrijednosti. Vijeće je stoga presudilo da je, čak i uz pretpostavku da su niži sudovi pogriješili kada su dopustili tužitelju da promijeni vrijednost predmeta spora u kasnijoj fazi postupka, odnosno kada postupovni zahtjevi za takvu radnju nisu bili ispunjeni, pravni prednik podnositeljice zahtjeva razumno postupio kada je podnio reviziju i očekivao odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske o njezinoj osnovanosti.

61. S tim u vezi, Vijeće je ponovilo da rizik od bilo kakve greške koju počini državno tijelo mora snositi država, a greške se ne smiju ispravljati na teret dotičnih pojedinaca. Suprotno tom načelu, Vijeće je istaknulo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, iako svjestan svih okolnosti predmeta podnositeljice zahtjeva i navodne greške nižih sudova, protumačio mjerodavna postupovna pravila o vrijednosti predmeta spora na pretjerano formalan način i tako stavio teret grešaka nižih sudova na podnositeljicu zahtjeva koja u tom trenutku očito nije više imala mogućnost osporiti sudsku pristojbu i troškove postupka koji su joj nametnuti. U tim okolnostima, Vijeće je presudilo da je stavljanjem tereta grešaka nižih sudova na podnositeljicu zahtjeva Vrhovni sud Republike Hrvatske djelovao suprotno općem načelu postupovne pravednosti sadržanom u članku 6., stavku 1. Konvencije, što je utjecalo na njezino pravo pristupa sudu. To je bilo dostatno da Vijeće utvrdi da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.

B. Tvrdnje stranaka

1. Podnositeljica zahtjeva

62. Podnositeljica zahtjeva istaknula je da je na ročištu održanom 6. travnja 2005. godine pred Općinskim sudom tužitelj izmijenio tužbeni zahtjev tražeći da se punomoć upotrijebljena za sklapanje ugovora o zamjeni imovine proglasi nevažećom. Zatražio je i primjenu privremene mjere. Prema mišljenju podnositeljice zahtjeva, s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev preinačen, moglo se smatrati da je i tužitelju bilo dopušteno povećati vrijednost predmeta spora, kako je predviđeno mjerodavnim domaćim pravom. Podnositeljica zahtjeva nadalje je istaknula da su prvostupanjski i drugostupanjski sud prihvatili i potvrdili povećanu vrijednost predmeta spora i izvršili naplatu prema tom višem iznosu. Štoviše, povećanu su vrijednost prihvatili i tuženici koji su potraživali sudske troškove postupka u skladu s povećanom vrijednošću i nikada nisu prigovorili svojoj obvezi plaćanja više sudske pristojbe za svoj odgovor na tužbu.

63. S tim u vezi, podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je prihvaćanjem veće vrijednosti predmeta spora kako bi se viši troškovi dodijelili suprotnoj strani, a istovremenim neprihvaćanjem većeg iznosa u svrhu pristupa Vrhovnom sudu, bila stavljena u nepovoljan položaj u postupku. Štoviše, nije imala mogućnost potraživati povrat više sudske pristojbe. Podnositeljica zahtjeva također je naglasila da je ustvari vrijednost predmetne imovine znatno veća od zakonskog praga ratione valoris za reviziju. Prema njezinu mišljenju, predmet je stoga trebao ispitati Vrhovni sud.

64. Nadalje, podnositeljica zahtjeva tvrdila je da tužitelja prvobitno nije zastupao odvjetnik iz Hrvatske, već odvjetnik iz Crne Gore, što je bilo u suprotnosti s mjerodavnim domaćim pravom. S tim u vezi, podnositeljica zahtjeva naglasila je da se mjerodavni prag ratione valoris u Crnoj Gori razlikovao od onog u Hrvatskoj, što je značilo da zakonodavstvo tih dviju država glede parničnog postupka nije bilo jednako. Nadalje, čim je odvjetnik iz Hrvatske preuzeo zastupanje tužitelja, povećao je vrijednost predmeta spora. U tom kontekstu podnositeljica zahtjeva objasnila je da je, iako je točno da je povećanje vrijednosti izvršeno na drugom ročištu na kojem je tužitelja zastupao hrvatski odvjetnik, razlog tome bila činjenica da je odvjetnik bio opunomoćen za zastupanje tužitelja neposredno prije sudskog ročišta od 1. veljače 2005. godine te tako nije imao dovoljno vremena za pripremu za predmet. U svakom slučaju, došlo je do očite i nerazmjerne razlike između vrijednosti nekretnina koje su bile predmet spora i naznačene vrijednosti tužbenog zahtjeva koja je zahtijevala postupanje Općinskog suda ex officio kako bi se ocijenila ispravna vrijednost spora.

65. Podnositeljica zahtjeva smatrala je da je nemogućnost promjene vrijednosti predmeta spora nakon pripremnog ročišta ili, ako nije održano pripremno ročište, na glavnoj raspravi nakon što je započelo raspravljanje o glavnoj stvari, kako je predviđeno člankom 40., stavkom 3. Zakona o parničnom postupku, bilo formalno ograničenje koje je sprječavalo da Vrhovni sud sasluša pitanja realno visoke vrijednosti.

66. Podnositeljica zahtjeva također je tvrdila da je morala izjaviti reviziju kako bi ispunila relevantnu pretpostavku iscrpljenja domaćih pravnih sredstava koju je odredio Ustavni sud i Sud. Da je imala ikakvih sumnji u dopuštenost revizije, podnijela bi ustavnu tužbu izravno protiv odluke Županijskog suda. Međutim, imala je legitiman razlog za očekivanje da će u njezinom predmetu revizija biti dopuštena. Prema mišljenju podnositeljice zahtjeva, sudska praksa Vrhovnog suda na koju je Vlada uputila većinom nije bila mjerodavna za njezin predmet. Mjerodavnom je smatrala sudsku praksu Ustavnog suda prema kojoj stranke ne bi trebale snositi posljedice formalnih grešaka koje su počinili nadležni sudovi (vidi stavke 46. - 47. ove presude).

2. Vlada

67. Vlada je istaknula da postoje različiti modeli i postupovna uređenja koji reguliraju pristup i postupak pred vrhovnim sudovima u državama članicama Vijeća Europe. U Hrvatskoj je Vrhovni sud najviši sud čija je uloga zaštita vladavine prava, osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih građana te poštivanje prava i sloboda zajamčenih Ustavom. U parničnim je postupcima pristup Vrhovnom sudu ograničen na pitanja o kojima se treba odlučivati u okviru „redovne“ ili „izvanredne“ revizije koja se može podnijeti samo nakon što je žalbeni sud (nadležni Županijski sud) presudio u predmetu.

68. S tim u vezi, Vlada je objasnila da je „redovna“ revizija pravno sredstvo koje se može izjaviti protiv drugostupanjske presude koja se odnosi na predmet spora čija vrijednost prelazi relevantni prag (100.000,00 HRK, u mjerodavnom razdoblju). Razlozi za korištenje ovog pravnog sredstva odnose se na izričito navedene bitne postupovne povrede i/ili pogrešnu primjenu materijalnog prava izrijekom navedene u članku 385. Zakona o parničnom postupku (vidi stavak 33. ove presude). S druge strane, „izvanredna“ revizija odnosi se na predmete u kojima „redovna“ revizija nije dopuštena i u kojima se otvara pitanje jedinstvene primjene postupovnog i/ili materijalnog prava. U ovom predmetu, podnositeljica zahtjeva mogla je slobodno iskoristiti izvanrednu reviziju, no to nije učinila. Vrhovni sud nije bio vezan propustima nižestupanjskih sudova u vezi ocjene dopuštenosti revizije s obzirom na to da je isključivo na Vrhovnom sudu da ocijeni je li određena revizija dopuštena.

69. Na temelju Zakona o parničnom postupku, tužitelj je dužan naznačiti vrijednost predmeta spora u svojoj tužbi. To je važno jer o naznačenoj vrijednosti ovisi nadležnost, sastav nadležnog suda, ovlaštenje na zastupanje i pravo na podnošenje revizije. Ta se vrijednost sastoji od vrijednosti glavnog zahtjeva, dok se sva druga sporedna traženja tretiraju zasebno. Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, vrijednost predmeta spora ona je koju je naznačio tužitelj, a nadležni sud može intervenirati samo ako je vrijednost naznačena očito suviše visoko ili nisko. Međutim, nakon upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari ni tužitelj ni nadležni sud ne mogu intervenirati kako bi prilagodili vrijednost. Jedina mogućnost koja postoji u tom pogledu jest u slučajevima u kojima je došlo do preinake tužbe. Vlada je naglasila da je takvo postupovno uređenje nužno kako bi se osigurale jednakost stranaka, postupovna disciplina i pravna sigurnost.

70. Prema stajalištu Vlade, odluka Vrhovnog suda u predmetu podnositeljice zahtjeva nije bila pretjerano formalna niti je narušila samu bit njezina prava na pristup sudu. Konkretno, ta je odluka bila utemeljena na pravu i slijedila je dobro utvrđenu praksu Vrhovnog suda. Stoga se ne može smatrati proizvoljnom ili očigledno nerazumnom.

71. Vlada je nadalje tvrdila da je ograničenje pristupa podnositeljice zahtjeva Vrhovnom sudu težilo legitimnom cilju osiguravanja da se Vrhovni sud bavi samo predmetima od potrebnog značaja. Time se pak osigurava njegova učinkovitost. To je ograničenje također bilo razmjerno. U tom smislu, istaknula je da je osnovanost predmeta podnositeljice zahtjeva ispitana na dvjema razinama nacionalne nadležnosti i da je podnositeljica trebala znati, s obzirom na to da ju je zastupao odvjetnik, da se vrijednost predmeta spora ne može promijeniti u kasnijoj fazi. Štoviše, tužitelj je mogao izmijeniti vrijednost spora kada je njegov hrvatski odvjetnik pristupio postupku, ali to nije učinio. Umjesto toga, vrijednost je promijenio u fazi kada, prema mjerodavnom pravu i ustaljenoj praksi Vrhovnog suda, to više nije bilo moguće bez preinake prvobitne tužbe kako je predviđeno mjerodavnim domaćim pravom. Nadalje, istaknula je da se položaj tuženika morao zaštititi u postupku. U ovom predmetu, tuženici su imali legitimno očekivanje da će predmet završiti u žalbenoj fazi bez daljnjeg ispitivanja od strane Vrhovnog suda. S druge strane, podnositeljica zahtjeva nije mogla imati nikakvo legitimno očekivanje da će imati pristup Vrhovnom sudu, posebice s obzirom na to da je njezin prednik počinio presudnu grešku u vezi s naznačivanjem vrijednosti predmeta spora tražeći promjenu vrijednosti kada to više nije bilo moguće učiniti prema primjenjivim postupovnim pravilima. Štoviše, prema stajalištu Vlade, ne može se smatrati da je vrijednost spora, koja je prvobitno postavljena u iznosu od 10.000,00 HRK, bila očigledno pogrešna. U svakom slučaju, država nije mogla snositi odgovornost za tužiteljev prvobitni odabir odvjetnika iz Crne Gore ni za postupke tog odvjetnika. Nadalje, Vlada je istaknula da su crnogorski i hrvatski zakon o parničnom postupku proizašli iz istog bivšeg jugoslavenskog zakonodavstva, što je odvjetniku iz Crne Gore omogućilo učinkovito zastupanje podnositeljice zahtjeva.

72. Vlada je također tvrdila da nije bilo dokaza da je podnositeljica zahtjeva stvarno platila dodijeljene troškove i izdatke tuženicima. Iznos dodijeljenih troškova i izdataka bio je isključiva odgovornost njezina prednika, koji je počinio greške u naznačavanju vrijednosti predmeta spora. U svakom slučaju, prema stajalištu Vlade, to je bilo imovinsko pitanje koje se trebalo rješavati na temelju članka 1. Protokola br. 1, a ne članka 6. Konvencije. Vlada je istaknula da prednik podnositeljice zahtjeva nikada nije zatražio oslobođenje od plaćanja sudske pristojbe. Također je imao priliku zatražiti povrat pogrešno obračunane pristojbe u razdoblju od jedne godine od trenutka plaćanja (do 5. lipnja 2007.), ali nikada nije podnio takav zahtjev. U takvim okolnostima, iako je greška prvostupanjskog suda u izračunu troškova i izdataka postupka bila vrijedna žaljenja, Vlada nije smatrala da je to samo po sebi dostatno za utvrđenje povrede članka 6.

C. Ocjena suda

1. Uvodne napomene

73. Sud smatra da je važno napomenuti da se ovaj predmet ne odnosi na pitanje je li domaćem sustavu dopušteno, na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije, ograničiti pristup Vrhovnom sudu, niti se odnosi na opseg mogućih mjera kojima se predviđaju takva ograničenja. Doista, među strankama nije sporno da su ograničenja ratione valoris pristupa Vrhovnom sudu općenito dopuštena i, u svrhu te odredbe, legitimna. Štoviše, s obzirom na činjenicu da je nemoguće očekivati jedinstveni model za funkcioniranje vrhovnih sudova u Europi i imajući u vidu sudsku praksu Suda o tom pitanju (vidi stavak 83. ove presude), u ovom predmetu nema razloga dovesti u sumnju legitimnost i dopuštenost takvih ograničenja ili slobodu procjene domaćih vlasti u reguliranju njihovih modaliteta.

74. Ovaj se predmet odnosi na način na koji su postojeći uvjeti ratione valoris djelovali u predmetu podnositeljice zahtjeva. Konkretno, odnosi se na pitanje je li Vrhovni sud, u posebnim okolnostima predmeta, proglasivši reviziju podnositeljice zahtjeva nedopuštenom, primijenio pretjerani formalizam i nerazmjerno utjecao na njezinu mogućnost da taj sud konačno presudi u njezinom imovinskom sporu, kako je inače zajamčeno mjerodavnim domaćim pravom. Općenitije govoreći, u njemu se od Suda traži da objasni način na koji treba ocjenjivati djelovanje mjera kojima se ograničava pristup višim sudovima.

75. Pri provođenju te analize, Sud će najprije navesti svoju sudsku praksu koja se općenito odnosi na ograničenja pristupa sudu, uključujući opću sudsku praksu koja se odnosi na ograničenja pristupa višim sudovima. Zatim će analizirati sudsku praksu koja se odnosi na ratione valoris ograničenja pristupa višim sudovima te posebna pitanja razmjernosti koja se otvaraju u ovom predmetu, odnosno tko bi trebao snositi štetne posljedice grešaka počinjenih tijekom postupka i pitanje pretjeranog formalizma.

2. Sažeti pregled mjerodavnih načela

(a) Opća načela o pristupu sudu

76. Pravo na pristup sudu utvrđeno je kao aspekt prava na sud na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (21. veljače 1975., stavci 28. - 36., Serija A br. 18). U tom je predmetu Sud utvrdio da jamstva sadržana u članku 6., koji se odnosi na načela vladavine prava i izbjegavanja proizvoljnosti vlasti i na kojima se zasniva veći dio Konvencije podrazumijevaju pravo na pristup sudu kao jedan aspekt tih jamstava. Stoga se člankom 6., stavkom 1. svakome osigurava pravo da podnese sudu zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obvezama (vidi Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 32555/96, stavak 116., ECHR 2005-X; vidi također Z i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 29392/95, stavak 91., ECHR 2001-V; Cudak protiv Litve [VV], br. 15869/02, stavak 54., ECHR 2010; i Grkokatolička župa Lupeni protiv Rumunjske [VV], br. 76943/11, stavak 84., ECHR 2016 (izvadci)).

77. Pravo na pristup sudu mora biti „praktično i učinkovito“, a ne „teoretsko ili iluzorno“ (vidi, u tom smislu, Bellet protiv Francuske, 4. prosinca 1995., stavak 36., Serija A br. 333-B). To se zapažanje osobito odnosi na jamstva predviđena člankom 6., s obzirom na istaknuto mjesto koje pravo na pošteno suđenje zauzima u demokratskom društvu (vidi Knez Hans-Adam II. od Lihtenštajna protiv Njemačke [VV], br.42527/98, stavak 45., ECHR 2001-VIII, i gore citirani predmet Grkokatolička župa Lupeni protiv Rumunjske, stavak 86.).

78. Međutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podvrgnuto ograničenjima; takva se ograničenja dopuštaju implicitno budući da pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države, a takva regulacija može se razlikovati u smislu vremena i mjesta ovisno o potrebama i sredstvima zajednice i pojedinaca (vidi Stanev protiv Bugarske [VV], br. 36760/06, stavak 230., ECHR 2012). Prilikom određivanja te regulacije države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene. Iako konačna odluka o pitanju poštovanja zahtjeva iz Konvencije počiva na Sudu, nije uloga Suda da zamijeni domaće vlasti u procjenjivanju onoga što je najbolja politika u ovom području. Međutim, primijenjena ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup koji se pojedincu nalazi na raspolaganju na takav način ili u opsegu koji umanjuje samu bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti spojivo s člankom 6., stavkom 1. ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (vidi gore citirani predmet Grkokatolička župa Lupeni protiv Rumunjske, stavak 89., s daljnjim referencama).

79. Sud također naglašava kako njegova zadaća nije ispravljati činjenične i pravne pogreške koje je nacionalni sud navodno počinio osim ako, i u onoj mjeri u kojoj su, izazvale povredu prava i sloboda zaštićenih Konvencijom (vidi, inter alia, García Ruiz protiv Španjolske [VV], br. 30544/96, stavak 28., ECHR 1999-I; i Perez protiv Francuske [VV], br. 47287/99, stavak 82., ECHR 2004-I). Obično nije na Sudu da preispituje pitanja kao što je važnost koju domaći sudovi pridaju nekim dokazima ili zaključcima ili ocjenama u nekom pitanju koje razmatraju. Sud ne treba djelovati kao sud četvrtog stupnja te stoga neće ispitivati presudu domaćih sudova na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije, osim ako su njihova utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna (vidi Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [VV], br. 22251/08, stavak 61., ECHR 2015).

(b) Opća načela o pristupu višim sudovima i ograničenjima ratione valoris u tom pogledu

80. Članak 6. Konvencije ne prisiljava države ugovornice da uspostave žalbene ili kasacijske sudove. Ipak, tamo gdje takvi sudovi postoje, neophodno je pridržavati se jamstava iz članka 6., te primjerice strankama u sporu jamčiti učinkovito pravo pristupa sudovima radi odlučivanja o njihovim „građanskim pravima i obvezama” (vidi Andrejeva protiv Latvije [VV], br. 55707/00, stavak 97., ECHR 2009.; vidi također Levages Prestations Services protiv Francuske, 23. listopada 1996., stavak 44., Izvješća o presudama i odlukama 1996-V; Brualla Gómez de la Torre protiv Španjolske, 19. prosinca 1997., stavak 37., Izvješća 1997-VIII, i Annoni di Gussola i drugi protiv Francuske, br. 31819/96 i 33293/96, stavak 54., ECHR 2000-XI).

81. Međutim, nije zadatak Suda izraziti stajalište o tome jesu li politike koje su odabrale ugovorne stranke, kojima se određuju ograničenja pristupa sudu, prikladne ili ne; njegov je zadatak ograničen samo na određivanje jesu li njihovi odabiri u tom području proizveli posljedice koje su u skladu s Konvencijom. Slično tome, uloga Suda nije rješavanje sporova o tumačenju domaćega prava kojim se regulira taj pristup, već utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja u skladu s Konvencijom (vidi, primjerice, Platakou protiv Grčke, br. 38460/97, stavci 37. - 39., ECHR 2001-I; Yagtzilar i drugi protiv Grčke, br. 41727/98, stavak 25., ECHR 2001-XII; i Bulfracht Ltd protiv Hrvatske, br. 53261/08, stavak 35., 21. lipnja 2011.).

82. U tom smislu valja ponoviti da način na koji se članak 6., stavak 1. primjenjuje na žalbene ili kasacijske sudove ovisi o posebnim značajkama dotičnoga postupka te treba uzeti u obzir postupak vođen u domaćem pravnom poretku u cjelini i ulogu kasacijskoga suda u njemu; uvjeti dopuštenosti revizije mogu biti stroži od onih za redovnu žalbu (vidi gore citirani predmet Levages Prestations Services, stavak 45.; gore citirani predmet Brualla Gómez de la Torre, stavak 37.; i Kozlica protiv Hrvatske, br. 29182/03, stavak 32., 2. studenoga 2006.; vidi također Shamoyan protiv Armenije, br. 18499/08, stavak 29., 7. srpnja 2015.).

83. Sud je dalje prepoznao da je primjena zakonskog praga ratione valoris za žalbe vrhovnom sudu legitimna i razumna postupovna pretpostavka s obzirom na samu bit uloge vrhovnog suda da se bavi samo pitanjima od potrebnog značaja (vidi gore citirani predmet Brualla Gómez de la Torre, stavak 36.; gore citirani predmet Kozlica, stavak 33.; gore citirani predmet Bulfracht LTD, stavak 34., Dobrić protiv Srbije, br. 2611/07 i 15276/07, stavak 54., 21. lipnja 2011.; i Jovanović protiv Srbije, 32299/08, stavak 48., 2. listopada 2012.).

84. Štoviše, kada je rješavao pitanja o tome jesu li postupci pred žalbenim ili kasacijskim sudovima bili u skladu sa zahtjevima članka 6., stavka 1., Sud je u obzir uzimao mjeru u kojoj je predmet ispitan pred nižestupanjskim sudovima, (ne)postojanje pitanja koja se odnose na poštenost postupaka koji su se vodili pred nižestupanjskim sudovima te prirodu uloge dotičnog suda (vidi, za mjerodavna razmatranja, gore citirani predmet Levages Prestations Services, stavci 45. - 49.; gore citirani predmet Brualla Gómez de la Torre, stavci 37. - 39.; Sotiris i Nikos Koutras ATTEE protiv Grčke, br. 39442/98, stavak 22., ECHR 2000-XII; i Nakov protiv bivše jugoslavenske Republike Makedonije (odluka), br. 68286/01, 24. listopada 2002.).

85. Također, u odnosu na primjenu zakonskih ratione valoris ograničenja pristupa višim sudovima, Sud je u različitoj mjeri u obzir uzimao određene daljnje čimbenike, odnosno (i) predvidljivost ograničenja, (ii) pitanje treba li podnositelj zahtjeva ili tužena država snositi štetne posljedice grešaka počinjenih tijekom postupka koje su dovele do uskraćivanja podnositelju zahtjeva pristupa vrhovnom sudu i (iii) pitanje može li se smatrati da predmetna ograničenja uključuju „pretjerani formalizam“ (vidi, posebice, Garzičić protiv Crne Gore, br.17931/07, stavci 30. - 32., 21. rujna 2010.; gore citirani predmet Dobrić, stavci 49. - 51.; gore citirani predmet Jovanović, stavci 46. - 51.; Egić protiv Hrvatske, br. 32806/09, stavci 46. - 49. i 57., 5. lipnja 2014.; Sociedad Anónima del Ucieza protiv Španjolske, br. 38963/08, stavci 33. - 35., 4. studenoga 2014.; i Hasan Tunç i drugi protiv Turske, br. 19074/05, stavci 30. - 34., 31. siječnja 2017.). Svaki od tih kriterija bit će detaljnije objašnjen u nastavku.

86. Najprije bi Sud htio ponoviti općenitim opažanjem da je prije svega na domaćem vrhovnom sudu, kada to zahtijeva domaće pravo, da procijeni je li dostignut zakonski prag ratione valoris za žalbu koja mu je podnesena. Prema tome, u situaciji u kojoj mu mjerodavno domaće zakonodavstvo omogućuje da filtrira predmete koji mu se podnose, vrhovni sud ne može biti vezan greškama u ocjeni tog praga koje su počinili nižestupanjski sudovi prilikom odlučivanja hoće li nekome omogućiti pristup (gore citirani predmet Dobrić, stavak 54.).

(i) Pretpostavka da je ograničenje predvidljivo

87. Glede prvog od gore navedenih kriterija, Sud je u više navrata pridao posebnu važnost pitanju može li se postupak povodom revizije smatrati predvidljivim sa stajališta stranke u parnici. To se čini s ciljem utvrđivanja da sankcija za nepostupanje po tom postupku ne narušava načelo razmjernosti (vidi dodatno, primjerice, Mohr protiv Luksemburga (odluka), br. 29236/95, 20. travnja 1999.; Lanschützer GmbH protivAustrije (odluka), br. 17402/08, stavak 33., 18. ožujka 2014.; i Henrioud protiv Francuske, br. 21444/11, stavci 60. - 66., 5. studenoga 2015.).

88. Koherentna domaća sudska praksa i dosljedna primjena te prakse obično su dovoljne za ispunjenje kriterija predvidljivosti glede ograničenja pristupa višem sudu (vidi, primjerice, gore citirani predmet Levages Prestations Services, stavak 42.; gore citirani predmet Brualla Gómez de la Torre, stavak 32.; gore citirani predmet Lanschützer GmbH, stavak 34.; i, nasuprot tome, Dumitru Gheorghe protiv Rumunjske, br. 33883/06, stavci 32. - 34., 12. travnja 2016.).

89. Sud se istim razmatranjem vodio u pristupu predmetima koji se odnose na ratione valoris ograničenja pristupa višim sudovima (vidi gore citirani predmet Jovanović, stavak 48., i gore citirani predmet Egić, stavci 49. i 57.). Sud također uzima u obzir dostupnost mjerodavne prakse podnositelju zahtjeva te činjenicu je li njega ili nju zastupao kvalificirani odvjetnik (vidi gore citirani predmet Levages Prestations Services, stavak 42., i gore citirani predmet Henrioud, stavak 61.).

(ii) Snošenje štetnih posljedica grešaka počinjenih tijekom postupka

90. Glede drugog kriterija, Sud je često odlučivao o pitanju razmjernosti utvrđivanjem postupovnih grešaka nastalih tijekom postupka koje su u konačnici spriječile podnositelja zahtjeva da uživa pristup sudu te odlučivanjem je li podnositelju zahtjeva nametnut prekomjeran teret u odnosu na te greške. Kada se predmetna greška u postupku dogodila samo na jednoj strani, odnosno na strani podnositelja zahtjeva ili nadležnih vlasti, a posebice sud(ov)a, ovisno o slučaju, Sud je obično bio sklon teret staviti na onoga koji je grešku i počinio (vidi, primjerice, Laskowska protiv Poljske, br. 77765/01, stavci 60. - 61., 13. ožujka 2007.; gore citirani predmet Jovanović, stavak 46. in fine; Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, stavci 46. - 47., 30. travnja 2014.; gore citirani predmet Egić, stavak 57.; i Sefer Yılmaz i Meryem Yılmaz protiv Turske, br. 611/12, stavci 72. - 73., 17. studenoga 2015.).

91. Međutim, problematičnije su one situacije u kojima su se postupovne greške dogodile i na strani podnositelja zahtjeva i na strani nadležnih vlasti, osobito sud(ov)a. U takvim slučajevima ne postoji jasno pravilo u sudskoj praksi Suda glede pitanja na koga treba staviti teret; rješenje tada ovisi o svim okolnostima predmeta u cjelini.

92. Međutim, neke se smjernice mogu razlučiti u sudskoj praksi Suda. Konkretno, u svojoj odluci na koga treba staviti teret Sud se treba voditi sljedećim razmatranjima.

93. Kao prvo, potrebno je utvrditi je li podnositelj zahtjeva bio zastupan tijekom postupka te jesu li podnositelj zahtjeva i/ili njegov ili njezin punomoćnik pokazali potrebnu revnost u poduzimanju relevantnih postupovnih radnji. Doista, postupovna prava obično idu ruku pod ruku s postupovnim obvezama. Sud također naglašava da stranke u parnici trebaju pokazati revnost u ispunjavanju postupovnih koraka koji se odnose na njihov predmet (vidi, Bąkowska protiv Poljske, br. 33539/02, stavak 54., 12. siječnja 2010.; vidi također, mutatis mutandis, Unión Alimentaria Sanders S.A. protiv Španjolske, 7. srpnja 1989., stavak 35., Serija A br. 157). Štoviše, Sud je stavio naglasak na pitanje je li podnositeljima zahtjeva na raspolaganju bilo pravno zastupanje (vidi, primjerice, gore citirani predmet Levages Prestations Services, stavak 48., i Lorger protiv Slovenije (odluka) (br. 54213/12, stavak 22., 26. siječnja 2016.).

94. Kao drugo, Sud će uzeti u obzir jesu li se greške mogle izbjeći od samog početka (vidi, primjerice, Edificaciones March Gallego S.A. protiv Španjolske, 19. veljače 1998., stavak 35., Izvješća 1998-I).

95. Kao treće, Sud će ocijeniti mogu li se greške uglavnom ili objektivno pripisati podnositelju zahtjeva ili nadležnim vlastima, osobito sudu/sudovima. Konkretno, ograničenje pristupa sudu bilo bi nerazmjerno kada bi nedopuštenost pravnog sredstva bila rezultat pripisivanja greške podnositelju zahtjeva za koju on ili ona nisu objektivno odgovorni (vidi Examiliotis protiv Grčke (br. 2), br. 28340/02, stavak 28., 4. svibnja 2006.; vidi također gore citirani predmet Platakou, stavci 39. i 49.; gore citirani predmet Sotiris i Nikos Koutras ATTEE, stavak 21.; i Freitag protiv Njemačke, br. 71440/01, stavci 39. - 42., 19. srpnja 2007.).

(iii) Kriterij „pretjeranog formalizma“

96. Glede trećeg kriterija, Sud naglašava da je poštivanje formaliziranih pravila parničnog postupka, kroz koji stranke osiguravaju odlučivanje o građanskom sporu, vrijedno i važno jer se tako može ograničiti diskrecijska sloboda, osigurati jednakost oružja, spriječiti proizvoljnost, osigurati učinkovito odlučivanje u sporu i presuđivanje u razumnom roku te osigurati pravna sigurnost i poštivanje suda.

97. Međutim, u sudskoj praksi Suda dobro je utvrđeno da „pretjerani formalizam“ može biti u suprotnosti sa zahtjevom osiguravanja praktičnog i učinkovitog prava na pristup sudu na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije (vidi stavak 77. ove presude). To se obično događa u slučajevima vrlo strogog tumačenja postupovnog pravila koje sprječava ispitivanje osnovanosti tužbe podnositelja zahtjeva, uz pripadajući rizik da će doći do povrede njegovog ili njezinog prava na učinkovitu zaštitu sudova (vidi Běleš i drugi protiv Češke Republike, br. 47273/99, stavci 50. - 51. i 69., ECHR 2002 IX, i Walchli protiv Francuske, br. 35787/03, stavak 29., 26. srpnja 2007.).

98. Ocjena prigovora o pretjeranom formalizmu u odlukama domaćih sudova obično je rezultat ispitivanja predmeta u cjelini (vidi gore citirani predmet Běleš i drugi, stavak 69.), uzimajući u obzir posebne okolnosti tog predmeta (vidi, primjerice, Stagno protiv Belgije, br. 1062/07, stavci 33. - 35., 7. srpnja 2009., i Fatma Nur Erten i Adnan Erten protiv Turske, br. 14674/11, stavci 29. - 32., 25. studenoga 2014.). Pri donošenju te ocjene, Sud je često isticao pitanja „pravne sigurnosti“ i „pravilnog djelovanja pravosudnog sustava“ kao dva središnja elementa za povlačenje razlike između pretjeranog formalizma i prihvatljive primjene postupovnih formalnosti. Posebice je smatrao da je „pravo na pristup sudu narušeno kada pravila prestanu služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava te tvore neku vrstu prepreke koja sprječava odlučivanje o osnovanosti predmeta parnične stranke od strane nadležnog suda (vidi, primjerice, Kart protiv Turske [VV], br. 8917/05, stavak 79. in fine, ECHR 2009 (izvadci), vidi također Efstathiou i drugi protiv Grčke, br. 36998/02, stavak 24. in fine, 27. srpnja 2006., i Eşim protiv Turske, br. 59601/09, stavak 21., 17. rujna 2013.).

99. U kasnijoj sudskoj praksi, dosljedno se oslanjalo na gore navedene elemente pri utvrđivanju je li tumačenje nekog postupovnog pravila neopravdano ograničilo pravo podnositelja zahtjeva na pristup sudu (vidi primjere u kojima je utvrđena povreda: Nowiński protiv Poljske, br. 25924/06, stavak 34., 20. listopada 2009.; Omerović protiv Hrvatske (br. 2), br. 22980/09, stavak 45., 5. prosinca 2013.; Maširević protiv Srbije, br. 30671/08, stavak 51., 11. veljače 2014.; Cornea protiv Republike Moldavije, br. 22735/07, stavak 24., 22. srpnja 2014.; i Louli-Georgopoulou protiv Grčke, br. 22756/09, stavak 48., 16. ožujka 2017.; i primjeri kada je utvrđeno da ograničenje pristupa sudu nije bilo nerazmjerno: Wells protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 37794/05, (odluka) 16. siječnja 2007., i Dunn protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka), br. 62793/10, stavak 38., 23. listopada 2012.). Sud ne vidi razlog za odstupanje od te sudske prakse u ovom predmetu.

3. Primjena gore navedenih načela na ovaj predmet

100. Na početku, Sud napominje da je podnositeljica zahtjeva pristupila parničnom postupku koji je predmet spora nakon smrti svojeg supruga koji je pred Vrhovnim sudom izjavio reviziju (vidi stavke 28. - 29. ove presude). Bila je vezana postupovnim odlukama svojeg supruga kada je preuzela postupak pred Vrhovnim sudom te nije podnesena nikakva tvrdnja da bi se njezin položaj trebao smatrati drugačijim od položaja njezina pokojnog supruga prema domaćem pravu ili za potrebe prava na pristup sudu zajamčenog člankom 6., stavkom 1. Konvencije. S obzirom na to da podnositeljicu zahtjeva treba poistovjetiti s postupovnim odlukama njezinog pokojnog supruga donesenim prije nego što je pristupila predmetu, smatrat će se da su postupci koje je poduzeo njezin suprug postupci podnositeljice zahtjeva. Sud će stoga koristiti izraz „podnositeljica zahtjeva“ u pogledu cjelokupnog domaćeg postupka.

(a) Ograničenje pristupa podnositeljice zahtjeva Vrhovnom sudu Republike Hrvatske

101. Sud napominje da je u hrvatskom pravnom poretku pristup Vrhovnom sudu u građanskim stvarima osiguran revizijom (kasacijskom žalbom), koja, prema objašnjenju Vlade, može biti „redovna“ ili „izvanredna“. „Redovna“ revizija, o kojoj je riječ u ovom predmetu, jest revizija navedena u članku 382., stavku 1., točki 1. Zakona o parničnom postupku. Ona se odnosi na sporove u kojima pobijani dio presude prelazi određeni prag (100.000,00 HRK, u mjerodavnom razdoblju). Kada se taj prag dostigne, pristup Vrhovnom sudu postaje pitanje pojedinačnog prava. S druge strane, „izvanredna“ revizija odnosi se na predmete u kojima „redovna“ revizija nije dopuštena. Ona je regulirana na temelju članka 382., stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, a odnosi se na slučajeve u kojima odluka u „sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“. U okviru bilo kojeg od ta dva oblika revizije Vrhovni sud može ukinuti presude nižih sudova i vratiti predmet na ponovno suđenje ili, u nekim slučajevima, preinačiti osporenu presudu. U svakom slučaju, Vrhovni je sud ovlašten proglasiti nedopuštenom svaku reviziju koja ne ispunjava odgovarajuće zakonske uvjete (vidi stavak 33. ove presude).

102. U ovom predmetu, podnositeljica zahtjeva izjavila je „redovnu“ reviziju s obzirom na to da je vrijednost tužbenog zahtjeva dosegnula relevantni prag ratione valoris od 100.000,00 HRK. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio je tu reviziju kao nedopuštenu ratione valoris. Smatrao je da je mjerodavna vrijednost predmeta spora ona koja je navedena u tužbenom zahtjevu u tužbi, odnosno 10.000,00 HRK (koja je ispod zakonskog praga od 100.000,00 HRK), a ne ona navedena na ročištu od 6. travnja 2005. Prilikom te ocjene, Vrhovni sud Republike Hrvatske pozvao se na članak 40., stavak 3. Zakona o parničnom postupku, prema kojemu se vrijednost predmeta spora može promijeniti najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako ono nije održano, onda na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Također je naglasio da podnositeljica zahtjeva, nastojeći povećati vrijednost spora, nije preinačila svoju tužbu, što bi joj omogućilo povećanje vrijednosti spora (vidi stavke 30. i 33. ove presude). Ta je odluka bila u skladu s uobičajenom praksom Vrhovnog suda o tom pitanju (vidi stavke 35. - 45. ove presude).

103. S obzirom na gore navedeno, Sud naglašava da se ne čini kako je priroda ograničenja koje je predmet spora, a koje je proizašlo iz mjerodavnog domaćeg prava i prakse Vrhovnog suda, sama po sebi rezultat nefleksibilnih postupovnih pravila. Mjerodavnim domaćim pravom i praksom predviđena je mogućnost izmjene vrijednosti spora na temelju članka 40., stavka 3. Zakona o parničnom postupku, čime se može osigurati pristup Vrhovnom sudu u slučaju promjene okolnosti predmeta. Štoviše, čak i u slučaju nemogućnosti izjavljivanja „redovne“ revizije na temelju članka 382., stavka 1., točke 1. Zakona o parničnom postupku, podnositeljica zahtjeva imala je svaku priliku iskoristiti „izvanrednu“ reviziju na temelju članka 382., stavaka 1. i 2. tog Zakona, što joj je moglo osigurati pristup Vrhovnom sudu. Međutim, kako je Vlada istaknula, podnositeljica zahtjeva nije iskoristila tu mogućnost.

104. Imajući u vidu ova razmatranja, Sud će ispitati je li predmetno ograničenje bilo opravdano, tj. je li težilo legitimnom cilju i bilo razmjerno tom cilju.

(b) Je li ograničenje težilo legitimnom cilju

105. Sud primjećuje da je osporeno ograničenje pristupa Vrhovnom sudu obuhvaćeno općeprihvaćenim legitimnim ciljem zakonskog praga ratione valoris za žalbe Vrhovnom sudu čija je svrha osigurati da se Vrhovni sud, s obzirom na samu bit njegove uloge, bavi samo pitanjima od potrebnog značaja (vidi stavak 83. ove presude gore).

106. Štoviše, prema članku 119. Ustava, središnja funkcija Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda u Hrvatskoj, jest osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (vidi stavak 32. ove presude). S obzirom na tu funkciju, Sud ne vidi razloga za sumnju da je, rješavanjem nepravilnosti u određivanju vrijednosti predmeta spora pred nižim sudovima, odluka Vrhovnog suda težila legitimnom cilju, odnosno poštivanju vladavine prava i pravilnom djelovanju pravosudnog sustava. Stoga valja utvrditi je li, u svjetlu svih relevantnih okolnosti predmeta, postojao razuman odnos razmjernosti između tog cilja i sredstava upotrijebljenih za njegovo ostvarivanje.

(c) Je li ograničenje bilo razmjerno

107. Kao što je već navedeno u stavku 73. ove presude, Sud ne vidi razloga da dovede u sumnju legitimnost i dopuštenost ratione valoris ograničenja pristupa Vrhovnom sudu ili slobodu procjene domaćih vlasti u reguliranju njihovih modaliteta. Prije ocjene razmjernosti predmetnog ograničenja, Sud smatra da je ipak važno utvrditi opseg te slobode procjene u odnosu na način primjene pravila vezanih uz prag ratione valoris u ovom predmetu. Pri toj ocjeni, Sud će u obzir uzeti mjeru u kojoj je predmet ispitan pred nižestupanjskim sudovima; (ne)postojanje pitanja koja se odnose na poštenost postupaka koji su se vodili pred nižestupanjskim sudovima te prirodu uloge Vrhovnog suda (vidi stavak 84. ove presude).

108. Glede prvog gore navedenog kriterija, Sud napominje da se o predmetu podnositeljice zahtjeva odlučivalo na dvije domaće pravosudne razine (na Općinskom sudu i Županijskom sudu) koje su imale punu jurisdikciju u tom predmetu. Nadalje, s obzirom na drugi gore navedeni kriterij, Sud primjećuje da se, s obzirom na prigovore koji su proglašeni nedopuštenima (vidi stavak 57. ove presude), u ovom predmetu ne otvara nikakvo primjetno pitanje nedostatka poštenosti. Glede trećeg gore navedenog kriterija, Sud napominje da je uloga Vrhovnog suda ograničena na preispitivanje primjene mjerodavnog domaćeg prava od strane nižestupanjskih sudova, što omogućuje strože uvjete dopuštenosti revizije nego dopuštenosti redovne žalbe (vidi gore citirani predmet Brualla Gómez de la Torre, stavak 37. in fine). Sud smatra da u takvim okolnostima vlasti tužene države uživaju široku slobodu procjene glede načina primjene mjerodavnih ograničenja ratione valoris u ovom predmetu.

109. Međutim, to ne znači da su domaće vlasti u tom smislu uživale neograničeno diskrecijsko pravo. Prilikom ispitivanja je li ta sloboda procjene prekoračena, Sud mora posebno pripaziti na tri kriterija istaknuta u stavku 85. ove presude, odnosno na (i) predvidljivost postupka koji se primjenjuje povodom revizije; (ii) pitanje tko bi trebao snositi štetne posljedice grešaka počinjenih tijekom postupka, i (iii) pitanje je li pretjeranim formalizmom ograničen pristup podnositeljice zahtjeva Vrhovnom sudu.

(i) Predvidljivost ograničenja

110. Glede predvidljivosti postupka koji se primjenjuje povodom revizije, valja napomenuti da je sudska praksa Vrhovnog suda dosljedna i jasna u mjeri u kojoj naknadna promjena vrijednosti predmeta spora, suprotno postupovnim pretpostavkama iz članka 40., stavka 3. Zakona o parničnom postupku, kao što se dogodilo u ovom predmetu, ne može rezultirati dopuštenošću revizije. To vrijedi neovisno o tome može li se greška u postupovnim koracima pripisati nižestupanjskim sudovima ili stranci u postupku (vidi stavke 35. - 43. ove presude).

111. Štoviše, na temelju članka 40., stavka 3. Zakona o parničnom postupku, u slučaju promjene vrijednosti predmeta spora, potrebno je donijeti zasebnu odluku kojom se utvrđuje vrijednost predmeta spora (vidi stavak 33. ove presude). U ovome predmetu, i u vrijeme kada je takvu odluku bilo moguće zatražiti (tj. na ročištu održanom 1. veljače 2005. godine), i u vrijeme kada je podnositeljica zahtjeva, zapravo, zatražila izmjenu vrijednosti predmeta spora na način koji nije u skladu s člankom 40., stavkom 3. Zakona o parničnom postupku, podnositeljicu zahtjeva zastupao je kvalificirani odvjetnik iz Hrvatske od kojega se može i treba očekivati da poznaje pretpostavke citirane odredbe Zakona o parničnom postupku i dosljednu sudsku praksu Vrhovnog suda. Prema tome, bez obzira na činjenicu da se možda činilo kako su nižestupanjski sudovi prihvatili višu vrijednost (barem u kontekstu utvrđivanja potrebne sudske pristojbe), jasno je da su podnositeljica zahtjeva i njezin odvjetnik mogli utvrditi, na temelju mjerodavnih domaćih odredbi i sudske prakse, da se u nedostatku posebne odluke u tom smislu od strane prvostupanjskog suda naknadna izmjena vrijednosti ne može uzeti u obzir u svrhu pristupa Vrhovnom sudu.

112. U takvim okolnostima, pozivanje podnositeljice zahtjeva na sudsku praksu Ustavnog suda, koja se odnosi na situaciju u kojoj je postupovna greška pred nižestupanjskim sudovima bila povezana s cijelim tijekom postupka, a ne s izoliranim, ali ključnim greškama koje je počinila podnositeljica, ne može samo po sebi predstavljati valjani argument za njezinu tvrdnju da joj treba omogućiti pristup Vrhovnom sudu.

113. Gore navedena razmatranja dovoljna su da Sud zaključi da je postupak koji se primjenjuje povodom revizije bio reguliran na koherentan i predvidljiv način.

(ii) Snošenje štetnih posljedica grešaka počinjenih tijekom postupka

114. Glede drugog kriterija, valja napomenuti da su i podnositeljica zahtjeva i prvostupanjski i drugostupanjski sud počinili nekoliko postupovnih grešaka u vezi s određivanjem vrijednosti predmeta spora u tijeku postupka. Ipak, prema mišljenju Suda, te su se pogreške uglavnom, i objektivno, mogle pripisati podnositeljici zahtjeva.

115. Konkretno, točno je da, kada je podnosila tužbu, podnositeljicu zahtjeva nije zastupao odvjetnik iz Hrvatske, već odvjetnik iz Crne Gore (vidi stavak 12. ove presude). Međutim, podnositeljici zahtjeva bilo je u potpunosti omogućeno da opunomoći odvjetnika iz Hrvatske te je zapravo, u kasnijoj fazi postupka, uputila I.B.-a da iznese njezine argumente sudovima (vidi stavak 19. ove presude). Sukladno tome, činjenica da je prvi punomoćnik podnositeljice zahtjeva naznačio navodno neprikladnu vrijednost predmeta spora u prvobitnoj tužbi pitanje je koje se može pripisati isključivo pojedinačnom odabiru podnositeljice zahtjeva glede pravnog zastupanja.

116. Nadalje valja napomenuti da je, prema mjerodavnoj domaćoj sudskoj praksi, podnositeljica zahtjeva imala pravo naznačiti vrijednost predmeta spora u iznosu koji ne odgovara nužno tržišnoj vrijednosti nekretnina koje su predmet spora (vidi stavak 35. ove presude). Doista, njezina naknadna naznaka vrijednosti predmeta spora, koju je iznijela na ročištu od 6. travnja 2005. godine, nije odgovarala vrijednosti nekretnina navedenih u prvobitnoj tužbi (vidi stavke 13. i 20. ove presude). Stoga se tvrdnji podnositeljice zahtjeva da je došlo do nerazmjerne razlike između naznačene vrijednosti i stvarne vrijednosti ne može pridati nikakva važnost.

117. Nadalje, nije sporno između stranaka da se prvobitno naznačena vrijednost mogla izmijeniti sve dok se tuženici nisu upustili u raspravljanje o glavnoj stvari dana 1. veljače 2005. godine. Međutim, iako je na ročištu održanom tog datuma podnositeljicu zahtjeva zastupao hrvatski odvjetnik, podnositeljica nije tvrdila da želi izmijeniti vrijednost predmeta spora. To je učinila tek u kasnijoj fazi postupka, nakon što su se tuženici već upustili u raspravljanje o glavnoj stvari, a to nije bilo moguće prema mjerodavnom domaćem pravu (vidi stavke 33. i 35. - 43. ove presude). Činjenica da je njezin punomoćnik preuzeo predmet neposredno prije ročišta od 1. veljače 2005. godine ne može opravdati taj propust podnositeljice. Zapravo, na tom je ročištu odvjetnik učinkovito i opsežno iznio meritum predmeta (vidi stavak 19. ove presude) te je stoga trebao biti i u položaju da izmijeni vrijednost predmeta spora u skladu s mjerodavnim zahtjevima domaćeg prava (vidi stavak 94. ove presude).

118. Glede tvrdnje podnositeljice zahtjeva da je na ročištu od 6. travnja 2005. godine preinačila tužbu, što joj je omogućilo da izmijeni i vrijednost predmeta (vidi stavke 44. - 45. ove presude), Sud napominje da je Vrhovni sud presudio da nije bilo preinake tužbe (vidi stavak 30. ove presude). Imajući u vidu da je prije svega na domaćim sudovima da tumače mjerodavno domaće pravo i da se odluka Vrhovnog suda, temeljena na potpunom poznavanju relevantnih činjenica, ne čini proizvoljnom ili očigledno nerazumnom (vidi stavak 79. ove presude), Sud ne vidi nikakav razlog da dovodi u pitanje taj zaključak.

119. Točno je da je, suprotno zahtjevima članka 40., stavka 3. Zakona o parničnom postupku, Općinski sud pogrešno propustio odlučiti o prijedlogu podnositeljice zahtjeva za promjenom vrijednosti predmeta spora te je naložio podnositeljici zahtjeva da plati sudsku pristojbu te troškove i izdatke tuženicima na temelju veće vrijednosti. Točno je i da je Županijski sud to prihvatio (vidi stavke 25. - 27. ove presude). Međutim, ne treba smatrati da te greške dvaju sudova opravdavaju grešku podnositeljice zahtjeva glede načina na koji je zatražila promjenu vrijednosti spora. Presuditi drugačije značilo bi prihvatiti da se postupovna greška jedne osobe može opravdati naknadnom greškom druge osobe, što bi bilo u suprotnosti s načelom vladavine prava i pretpostavkom revnog i pravilnog vođenja postupka i pažljive primjene mjerodavnih postupovnih pravila (vidi stavak 93. ove presude).

120. Štoviše, prema mišljenju Suda, nikakvo razumno očekivanje ne može nastati iz pogrešnih postupovnih koraka koje je podnositeljica zahtjeva poduzela u ovom predmetu. Također proizlazi da je činjenica da je podnositeljica zahtjeva bila dužna platiti veći iznos sudske pristojbe i troškova i izdataka prvenstveno rezultat njezina postupanja te se stoga ne može smatrati da joj daje pravo na pristup Vrhovnom sudu (vidi, nasuprot tome, gore citirani predmet Hasan Tunç i drugi, stavci 29. - 42.). U tom kontekstu, Sud napominje da je prednik podnositeljice zahtjeva mogao zatražiti povrat pogrešno obračunane pristojbe u roku od jedne godine od trenutka plaćanja; međutim, on nikada nije iskoristio tu mogućnost.

121. U skladu s navedenim, čini se da podnositeljica zahtjeva, koja je bila pravno zastupana u domaćem postupku, nije primijenila potrebnu revnost kada je nastojala povećati vrijednost predmeta spora na način koji nije u skladu s pretpostavkama domaćeg prava. Postupovne greške mogle su se izbjeći od samog početka, a s obzirom na to da se te greške uglavnom i objektivno mogu pripisati podnositeljici, štetne posljedice tih grešaka također su na podnositeljici zahtjeva.

(iii) Je li došlo do pretjeranog formalizma kojim se ograničio pristup podnositeljice zahtjeva Vrhovnom sudu

122. Glede kriterija pretjeranog formalizma, Sud smatra, kako je već gore istaknuto, da bi bilo teško prihvatiti da bi Vrhovni sud, u situaciji u kojoj mu mjerodavno domaće zakonodavstvo omogućuje da filtrira predmete koji mu se podnose, trebao biti vezan greškama koje su počinili nižestupanjski sudovi prilikom odlučivanja hoće li nekome omogućiti pristup. Presuditi drugačije moglo bi ozbiljno narušiti rad Vrhovnog suda i onemogućiti Vrhovnom sudu da ispuni svoju posebnu ulogu. U sudskoj praksi Suda već je potvrđeno da se ovlasti vrhovnog suda da utvrdi svoju nadležnost ne mogu ograničiti na taj način (vidi stavak 86. ove presude). U svakom slučaju, prihvaćajući da nema razloga dovesti u pitanje mjerodavno postupovno uređenje Zakona o parničnom postupku Republike Hrvatske o načinu na koji se vrijednost predmeta spora mora naznačiti (vidi stavak 103. ove presude), ne može se reći da je odluka Vrhovnog suda kojom su primijenjene te obvezne odredbe Zakona o parničnom postupku predstavljala pretjerani formalizam.

123. Naprotiv, Sud smatra da je odlukom Vrhovnog suda osigurana pravna sigurnost i pravilno djelovanje pravosudnog sustava (vidi stavak 98. ove presude). Vrhovni sud u ovome predmetu jednostavno je ponovno uspostavio vladavinu prava u vezi s pogrešnim postupovnim korakom koji su poduzeli podnositeljica zahtjeva i dva nižestupanjska suda u tijeku postupka o pitanju koje utječe na njegovu nadležnost. On je time potvrdio načelo učinkovitosti u djelovanju pravosudnog sustava te se, u takvim okolnostima, a priori, ne bi trebalo pojaviti pitanje pretjeranog formalizma. Budući da je vladavina prava temeljno načelo demokratske države i Konvencije (vidi, primjerice, Baka protiv Mađarske [VV], br. 20261/12, stavak 117., ECHR 2016), ne može postojati očekivanje, izvedeno iz Konvencije ili na drugi način, da će Vrhovni sud zanemariti ili previdjeti očite postupovne nepravilnosti.

124. Prema tome, ne može se reći da je odluka Vrhovnog suda kojom je revizija podnositeljice zahtjeva proglašena nedopuštenom predstavljala pretjerani formalizam koji uključuje nerazumnu i posebno strogu primjenu postupovnih pravila kojima se neopravdano ograničava pristup podnositeljice zahtjeva njegovoj nadležnosti.

(iv) Zaključak o razmjernosti

125. U tim okolnostima, uzimajući u obzir da su o predmetu podnositeljice zahtjeva odlučivale dvije razine nacionalnih sudova (Općinski sud i Županijski sud) koji su imali punu nadležnost u tom predmetu, da se u konkretnom predmetu nije postavilo pitanje vidljivog nedostatka poštenosti i da je uloga Vrhovnog suda bila ograničena na preispitivanje primjene mjerodavnog domaćeg prava od strane nižestupanjskih sudova (vidi stavak 108. ove presude), ne može se reći da je odluka Vrhovnog suda predstavljala nerazmjernu prepreku koja narušava samu bit prava podnositeljice zahtjeva na pristup sudu zajamčenog na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije niti da je njome prekoračena domaća sloboda procjene.

(d) Ukupni zaključak

126. S obzirom na gore navedeno, nije došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

1. Odbija preliminarni prigovor Vlade;

2. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.

 

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu dana 5. travnja 2018. godine.

Søren Prebensen              Guido Raimondi

Zamjenik tajnika               Predsjednik

 

*Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF ZUBAC v. CROATIA

(Application no. 40160/12) 

JUDGMENT

STRASBOURG

April 2018

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Zubac v. Croatia,

The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Guido Raimondi, President,
Angelika Nußberger,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Ganna Yudkivska,
Helena Jäderblom,
Luis López Guerra,
André Potocki,
Aleš Pejchal,
Faris Vehabović,
Ksenija Turković,
Síofra OLeary,
Alena Poláčková,
Georgios A. Serghides,
Tim Eicke,
Jovan Ilievski,
Jolien Schukking,
Péter Paczolay, judges,
and Søren Prebensen, Deputy Grand Chamber Registrar,

Having deliberated in private on 12 July 2017 and 31 January 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 40160/12) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a national of Bosnia and Herzegovina, Ms Vesna Zubac (“the applicant”), on 30 May 2012.

2.  The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Mr I. Ban, a lawyer practising in Dubrovnik. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3.  The applicant alleged, in particular, that she had not had access to the Supreme Court contrary to the requirements of Article 6 § 1 of the Convention.

4.  The application was initially allocated to the First Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 27 March 2015 the President of the First Section decided to give notice of the applicants complaint to the Government, and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court. On 1 September 2015, the Court changed the composition of its Sections (Rule 25 § 4). The present application was thus assigned to the newly composed Second Section (Rule 52 § 1). On 6 September 2016 a Chamber of that Section, composed of Işıl Karakaş, Julia Laffranque, Paul Lemmens, Valeriu Griţco, Ksenija Turković, Jon Fridrik Kjølbro and Georges Ravarani, judges, and Stanley Naismith, Section Registrar, gave judgment. The Chamber unanimously declared the complaint concerning the right of access to court under Article 6 § 1 of the Convention admissible and the applicants further complaints of a lack of fairness of the proceedings inadmissible. It held by a majority that there had been a violation of Article 6 § 1 of the Convention. The dissenting opinion of Judges Lemmens, Griţco and Ravarani was annexed to the judgment.

5.  On 11 January 2017 the Government requested the referral of the case to the Grand Chamber in accordance with Article 43 of the Convention. On 6 March 2017 the panel of the Grand Chamber granted that request.

6.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24 of the Rules of Court. At the final deliberations, Alena Poláčková, substitute judge, replaced Nona Tsotsoria, who was unable to take part in the further consideration of the case (Rule 24 § 3).

7.  The applicant and the Government each filed observations (Rule 59 § 1) on the merits of the case. The Government of Bosnia and Herzegovina were informed of their right to intervene (Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44 §§ 1 and 4), but did not avail themselves of that right.

8.  A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 12 July 2017 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MsŠ. Stažnik, Representative of the Republic of Croatia 
before the European Court of Human Rights,Agent,
MsN. Katić, Office of the Representative of the Republic 
of Croatia before the European Court of Human Rights, 
MsM. Konforta, Office of the Representative of the 
Republic of Croatia before the European Court 
of Human Rights,Advisers;

(b)  for the applicant
MrI. Ban, Lawyer,Counsel.

 

The applicant was also present. The Court heard addresses by Mr Ban, the applicant and Ms Stažnik, and also replies by Mr Ban, Ms Stažnik, Ms Katić and Ms Konforta to questions from judges.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

9.  The applicant was born in 1959 and lives in Bijela (Montenegro).

10.  On 29 September 1992, the applicants father-in-law, Vu.Z., represented by his wife K.Z., concluded a contract with F.O. and H.A. for the exchange of his house in Dubrovnik for a house in Trebinje (Bosnia and Herzegovina).

11.  Vu.Z. died on an unknown date between 2001 and 2002.

12.  On 14 August 2002 the applicants husband M.Z., who was a son of Vu.Z., represented by a certain M.Č. from Herceg Novi (Montenegro), brought a civil action in the Dubrovnik Municipal Court (Općinski sud u Dubrovniku) against F.O.s heirs and H.A., seeking to have the contract for the exchange of the houses declared null and void and to obtain the possession of the house in Dubrovnik. M.Č. was a practising lawyer in Montenegro.

13.  M.Z. claimed that the contract had contained incorrect information with regard to the legal status of the house in Trebinje and that K.Z. had not had the necessary authorisation to sign such a contract. He further alleged that the contract had been signed under duress because of circumstances arising from the war in Croatia. He also submitted that the difference in the values of the properties exchanged had been disproportionate in that the house in Dubrovnik was worth about 250,000-300,000 euros (EUR) and the house in Trebinje some EUR 80,000-90,000. Lastly, he stressed that it had been impossible for him to regularise his ownership of the house in Trebinje due to the irregularities in the contract.

14.  In his action, M.Z. indicated the value of the subject matter of the dispute (vrijednost predmeta spora) at 10,000 Croatian kunas (HRK) (approximately EUR 1,300 at the time).

15.  On 16 August 2002 the Dubrovnik Municipal Court (hereafter: “the Municipal Court”) invited M.Z. to clarify the circumstances relating to his legal representation, in particular by providing a valid power of attorney, and to provide some further documents concerning his claim.

16.  A first hearing in the case was held on 3 March 2003. At that hearing, the Dubrovnik Municipal Court instructed M.Z. to provide documents attesting to his standing as heir of Vu.Z.

17.  Further to this hearing, the parties exchanged pleadings and documentary evidence requested by the Municipal Court.

18.  At a hearing on 13 December 2004 the respondents insisted that the issue of M.Z.s representation by M.Č. needed to be clarified. The latter stated that he would no longer represent M.Z., who would instruct a lawyer in Croatia to represent him.

19.  A further hearing was held on 1 February 2005. M.Z. was represented by I.B., a lawyer practising in Dubrovnik (who is also representing the applicant in the current proceedings before the Court). At the hearing, the lawyer I.B. corrected some clerical omissions in the civil action and reiterated the arguments for declaring the contract null and void as set forth in the civil action, namely that the contract had been signed under duress, that the legal status and ownership of the house in Trebinje had not been properly stated and that there had been a disproportionate difference in the value of the properties. In reply to a question by the trial judge concerning the validity of the power of attorney issued by Vu.Z. to his wife K.Z. (see paragraphs 10 and 13 above), I.B. stressed that he did not consider that power of attorney to be invalid as an original had been deposited in the relevant register. The respondents challenged the arguments advanced on behalf of M.Z. on the basis that there were no grounds for declaring the contract null and void.

20.  At a hearing on 6 April 2005 the lawyer I.B. explained that following the termination of the hearing he would no longer represent M.Z., who would in future be represented by the applicant (his wife). At the same hearing, I.B. submitted two documents. In the first he requested that the validity of the power of attorney issued by Vu.Z. to his wife K.Z. (seeparagraphs 10, 13 and 19 above) be examined on the grounds that there were doubts as to its authenticity. In the same document he asked that a preliminary measure (injunction) be issued preventing any disposal of the property in dispute. In the second document he explained that the value of the subject matter of the dispute had been set too low, and indicated the new value of the subject matter of the dispute at HRK 105,000 (approximately EUR 14,160 at the time).

21.  At the same hearing, the respondents contested the suggestion that there was any issue with the validity of the power of attorney, pointing out that at a hearing held on 1 February 2005 I.B. had not challenged that validity. The respondents also opposed the request for an injunction. Finally, they objected to the change of the value of the subject matter of the dispute, arguing that it had been increased only in order to enable the claimant to lodge an appeal on points of law.

22.  After hearing the parties pleas, the Municipal Court questioned the respondents as witnesses. Following their questioning, at M.Z.s request the Dubrovnik Municipal Court adjourned the hearing in order to obtain the original of the impugned power of attorney and reserved its decision on the request for an injunction. No decision was adopted with regard to the change of the value of the subject matter of the dispute.

23.  On 25 April 2005 the Municipal Court ordered M.Z. to pay court fees of HRK 1,400 (approximately EUR 190 at the time) for bringing the civil action. It assessed the fees by reference to a value of the dispute set at HRK 105,000.

24.  At a hearing on 13 September 2005 the Municipal Court examined the materials available in the file, following which it concluded the hearing.

25.  By a judgment of 27 September 2005 the Municipal Court dismissed M.Z.s claim and the request for an injunction. It found that despite repeated attempts to summon M.Z. to the hearing, he had failed to appear without providing any valid reasons. Also, in the light of the parties arguments, including on the issues regarding the power of attorney on the basis of which the contract had been concluded, it found no grounds to doubt the validity of the contract. The Municipal Court ordered that M.Z. was to bear all the litigation costs, including the expenses of the opposing parties, in the amount of HRK 25,931.10 (approximately EUR 3,480 at the time). It assessed the costs of the proceedings by reference to the value of the subject matter of the dispute indicated at the hearing on 6 April 2005, namely HRK 105,000. The relevant part of the judgment reads as follows:

“... [T]he costs of the proceedings were awarded to the respondents [and assessed] according to ... the value of the dispute indicated by the claimant (HRK 105,000  (page 58 [of the case-file]) which this court accepted.”

26.  On 12 December 2005 the first-instance court ordered M.Z. to pay court fees of HRK 1,400 for the judgment. It also assessed these fees by reference to a value of HRK 105,000 for the dispute.

27.  By judgment of 1 October 2009 the Dubrovnik County Court (Županijski sud u Dubrovniku; hereafter: “the County Court”) dismissed an appeal by M.Z. and upheld the first-instance judgment. The relevant part of that judgment reads as follows:

“In view of the fact that the [first-instance judgment] is challenged in its entirety, thus including also the decision on the costs of the proceedings, and although the appeal is not specified in that respect, [it is to be noted that] the decision on the costs of the proceedings is based on the relevant law and adequate reasons are provided.”

28.  On 24 May 2010 M.Z. lodged an appeal on points of law (revizija) with the Supreme Court challenging the findings of the lower courts.

29.  On 7 October 2010 M.Z. died. The proceedings were taken over by his wife Vesna Zubac, the applicant, as his heir.

30.  By a decision of 30 March 2011 the Supreme Court declared the appeal on points of law inadmissible ratione valoris, finding that the value of the subject matter of the dispute was below the statutory threshold of HRK 100,000 (approximately EUR 13,500 at the time). It held that the applicable value of the subject matter of the dispute was that set out in the claimants statement of claim in the civil action. The relevant part of that decision reads as follows:

“With regard to section 40 (3) of the Civil Procedure Act if, in a situation referred to in subsection 2, it is obvious that the value of the subject matter of the dispute indicated by the claimant is too high or too low, so that an issue arises concerning jurisdiction over the subject matter, the composition of the court, the type of proceedings, the right to lodge an appeal on points of law, the authorisation for representation or the costs of proceedings, the court shall, ex officio or upon the objection of the respondent, by the latest at the preparatory hearing or, if no preparatory hearing has been held, at the first session of the main hearing before the respondent has begun litigation on the merits of the case, quickly and in an appropriate manner verify the accuracy of the value specified and, by a decision against which no separate appeal is allowed, determine the value of the subject matter of the dispute.

It follows that when an action does not concern a sum of money the claimant is obliged to indicate the relevant value of the subject matter of the dispute in the civil action, after which the claimant is not allowed to change the [indicated] value of the dispute. Only a court may set the value of the subject matter of the disputeex officio or if an objection is raised by the respondent, if it establishes that the value indicated in the civil action is too high or too low, by the latest at the preparatory hearing or, if no preparatory hearing has been held, at the main hearing before the examination of the merits.

In the present case the value of the subject matter of the dispute indicated in the statement of claim is 10,000 Croatian kunas.

Later on, at the hearing of 6 April 2005, the claimants representative indicated the value of the subject matter of the dispute at 105,000 Croatian kunas considering that it had been indicated too low in the civil action. However, the claimant did not amend the claim at the same time. The first-instance court did not adopt a decision on a new value for the dispute because the procedural requirements under section 40 (3) of the CPA [Civil Procedure Act] were not met.

It follows that the relevant value of the subject matter of the dispute is the one indicated by the claimant in the civil action, namely 10,000 Croatian kunas, because the claimant was not allowed to change the indicated value if he did not amend his claim at the same time.”

31.  By a decision of 10 November 2011 the Constitutional Court summarily declared a constitutional complaint by the applicant, complaining, inter alia, of a lack of access to the Supreme Court, inadmissible on the grounds that the case raised no constitutional issues. On 30 November 2011 it served its decision on the applicants representative.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Relevant domestic law

1.  Constitution

32.  The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (consolidated text), 113/2000, 124/2000 (consolidated text), 28/2001 and 41/2001 (consolidated text), 55/2001 (corrigendum), 76/2010, 85/2010 and 5/2014; “the Constitution”) read as follows:

Article 29

“In the determination of his or her rights and obligations ... everyone is entitled to a fair hearing within a reasonable time by an independent and impartial court established by law.”

Article 119

“(1)  The Supreme Court of the Republic of Croatia, as the highest court, secures consistent application of law and equality in its application.

...

2.  Civil Procedure Act

33.  The relevant provisions of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette nos. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 81/2001, 117/2003, 88/2005, 84/2008, 96/2008 and 123/2008), as in force at the material time, provided:

Establishing value of the subject matter of the dispute
Section 35

“(1)  When the value of the subject matter of a dispute (vrijednost predmeta spora) is relevant for establishing jurisdiction, the composition of the court, the right to lodge an appeal on points of law and in other cases provided for in this Act, only the value of the main claim shall be considered as the value of the subject matter of the dispute. ...

Section 40

“...

(2)  ... when an action does not concern a sum of money, the relevant value shall be the value of the subject matter of the dispute (vrijednost predmeta spora) indicated by the claimant in the civil action (u tužbi).

(3)  If, in a situation referred to in subsection 2, it is obvious that the value of the subject matter of the dispute indicated by the claimant is too high or too low, so that an issue arises over jurisdiction concerning the subject matter, the composition of the court, the type of proceedings, the right to lodge an appeal on points of law, the authorisation for representation or the costs of proceedings, the court shall, ex officio or upon the objection of the respondent, by the latest at the preparatory hearing or, if no preparatory hearing has been held, at the first session of the main hearing before the respondent has begun litigation on the merits of the case, quickly and in an appropriate manner verify the accuracy of the value specified and, by a decision against which no separate appeal is allowed, determine the value of the subject matter of the dispute.

...

Representation
Section 89

“(1)  Parties may undertake procedural actions either personally or through representatives, but the court may invite a party who has a representative to express himself or herself in person before the court about the facts to be established in the proceedings.

(2)  A party who is represented may always appear before the court in person and give statements alongside with his or her representative.”

Section 89a

“(1)  Only an attorney may represent a party as a representative, if the law does not provide otherwise.

(2)  A party may be represented by a person as a representative who is in an employment relationship with him or her if he or she has full legal capacity.

(3)  A party may be represented by a relative in blood in the [descendent or ascendant] line of kinship, brother, sister or married partner if he or she has full legal capacity and if he or she is not practising law without a licence.”

Section 90

“(1)  If a person appears as a representative who cannot be a representative according to the provisions of section 89a of this Act, the court shall prevent that person from further representation and inform the party of this.

...

(3)  If it is established that a representative who is not an attorney is not capable of carrying out this duty, the court shall caution the party of the consequences which may occur as a result of inadequate representation.”

Content of civil actions
Section 186

“(1)  A civil action must contain a specific claim regarding the main claim and incidental claims, the facts on which the plaintiff bases the claim, evidence to support these facts and other information which must be enclosed with every submission (Article 106).

(2)  When the jurisdiction, composition of the court, type of proceedings, the right to lodge an appeal on points of law, authorisation for representation or the right to payment of costs depends on the value of the subject matter of the dispute, and the subject of the claim is not a sum of money, the plaintiff shall indicate in the civil action the value of the subject matter of the dispute. ...

Amendment of a civil action (preinaka tužbe)
Section 190

“(1)  The plaintiff may amend the civil action until the main hearing is closed.

(2)  After the service of the civil action on the respondent, the assent of the respondent is required for amendments of the civil action; but even if the respondent objects, the court may allow the amendment if it deems that it would be expedient for the final resolution of relations between the parties.

(3)  It shall be deemed that the respondent has agreed to the amendment of the civil action if he or she begins litigation based on the amended civil action without previously objecting to the amendment. ...

Section 191

“(1)  Amendment of the civil action is the amendment of the identity of the civil claim, increase of the existing claim or lodging another claim in addition to the existing one.

...

(3)  The civil action is not amended if the claimant altered the legal basis of the civil claim, if he or she decreased the civil claim or if he or she changed or corrected certain statements, so that the civil claim is not altered.”

The main hearing
Section 297

“(6)  When this Act provides that the party may ... take [a] procedural action until the respondent at the main hearing has begun litigation on the merits of the case, such ... [an] action may be taken until the respondent does not finish his or her reply to the [claimants] action.”

Appeal on points of law
Section 382

“(1)  The parties may lodge an appeal on points of law against a second-instance judgment:

1.  if the value of the dispute in the contested part of the judgment exceeds HRK 100,000 ...

(2)  In cases where parties may not lodge it under the provision of paragraph 1 of this section, the parties my lodge an [extraordinary] appeal on points of law against a second instance judgement if the decision in the dispute depends on the resolution of a substantive or procedural question which is important for securing a consistent application of the law and the equality of citizens ...

Section 385

“(1)  The second-instance judgment, referred to in section 382(1) of this Act, can be challenged by lodging an appeal on points of law on the following grounds:

1.  for the fundamental error in the proceedings [before the first-instance court] ...;

2.  for the fundamental error in the proceedings before the second-instance court;

3.  for the errors in the application of the relevant substantive law.

...

Section 392

“An [inadmissible] appeal on points of law shall be rejected by the [Supreme Court] ...

Section 393

“The [Supreme Court] shall dismiss the appeal on points of law by a judgment if it finds that the reasons on which it is based are not met.”

Section 394

“(1)  If it finds [the relevant] procedural flaws ... the [Supreme Court] court shall by a decision quash, entirely or partially, the judgment of both the second-instance and the first-instance court or only the judgment of the second-instance court and shall remit the case for fresh examination ... “

Section 395

“(1)  If [the Supreme Court] finds that the substantive law had not been correctly applied, it shall accept the appeal on points of law and amend the impugned judgment ...

3.  Court Fees Act

34.  The relevant provisions of the applicable Court Fees Act (Zakon o sudskim pristojbama, Official Gazette nos. 74/1995, 57/1996, 137/2002 and 26/2003 – consolidated version) read as follows:

Section 14

“(1)  The court will exempt from payment of court fees a party that cannot pay it due to his or her general financial circumstances without damaging consequences for the necessary maintenance of him- or herself and his or her family.

...

(3)  In rendering the decision the court will consider all circumstances, including value of the subject matter of the dispute, number of persons that the party supports, income of the party and his or her family.”

Determining the value [of the subject matter of the dispute] for the purpose of court fees

Civil proceedings
Section 25

“(1)  The value of the subject matter of a property dispute concerning the ownership of an immovable property shall be determined in accordance with the market value of the property at issue ...

Proceedings for the payment of the unpaid fee
Section 38

“(1)  Against a notice, order or warning for the payment of a fee, the party may, within the period of three days from the day when he or she was informed thereof or when the [notice, order or warning] has been served on him or her, lodge an objection to the first-instance court. ...

Return of the court fee
Section 43

“(1)  A person that paid a fee which he or she did not have to pay at all, or paid it in excess from the amount prescribed, as well as a person that paid a fee for a court action that was never performed, has the right to a return of the fee. ...

Section 44

“(1)  A request for the return of the fee shall be submitted to the first-instance court within the period of ninety days from the moment when the fee was wrongly paid ...

(2)  The return of the fee cannot be claimed upon the expiry of a period of one year from the moment when the fee was paid.”

B.  Relevant domestic practice

1.  Supreme Court

(a)  Case-law relevant to the indication/amendment of the value of the subject matter of the dispute

35.  In Decision no. Rev-2836/1990 of 27 January 1991, the Supreme Court found the following:

“The objection in the appeal on points of law that the immovable property would have a higher value of the one indicated in the civil action and that the lower courts decisions are therefore unlawful cannot be accepted because, even assuming that [this] argument concerning the value of the immovable property is correct, that is not relevant at this stage of the proceedings.

This is because the value of the subject matter of the dispute was indicated by the claimant himself (that is his right) and this represents the relevant value of the subject matter of the dispute (section 40 (2) of the Civil Procedure Act [hereafter: CPA]).

The court accepted without verification the indicated value of the subject matter of the dispute (and it was allowed to [verify the value] until a certain stage of the proceedings – preliminary hearing or the main hearing but before the respondent started litigating the case) and the respondent did not object to the indicated value of the subject matter of the dispute in her reply to the civil action and at the preliminary hearing she started litigating the case. Therefore, upon the conclusion of the preliminary hearing, the value of the subject matter of the dispute could no longer be determined by the parties or by the court.

...

The finding [of the lower court] that the indicated value of the subject matter of the dispute does not necessarily have to correspond to the value of the property in dispute is also correct.

...

36.  The relevant part of Decision no. Rev-62/1994-2 of 23 February 1994 reads:

“In the course of the proceedings, the civil action was expanded so as to include new respondents, however, the mere expansion of the civil action and the claim which remained the same in relation to all respondents did not create a legal authorisation for the claimants to change the value of the subject of the dispute, because the respondents within the meaning of section 196 paragraphs 2 and 3 CPA, which the expanded civil action included with their consent have to receive the litigation in the state in which it is in at the point of their entry into it, and given that the claimants were not authorised to change the value of the subject of the dispute because there was no objective change of the claims (and at the time the respondents entered into the dispute, the value of the subject of the dispute was still 30,000.00 dinars [currency formerly used in Croatia]), that value remains the only relevant value for the issue of the admissibility of the appeal on points of law in this legal matter.

... [A]n appeal on points of law in this legal matter would be admissible if the set value of the subject matter of the dispute for the claims exceeded the amount of 50,000.00 dinars - HRD, however, given that the set value of the subject of the dispute amounted to 30,000.00 then dinars - HRD, the value of the subject of the dispute set in such a way, regardless of the issue of the divisions of the claim in relation to all parties in these proceedings, indicates the inadmissibility of the appeal on points of law.”

37.  In Decision no. Rev-538/03 of 4 March 2004 the Supreme Court stated:

“The specification of the claim and the expanding of the claim to a new respondent ... is not an objective amendment of the civil action within the meaning of section 191 CPA and thus the admissibility of the appeal on points of law is determined on the basis of the value of the subject matter of the dispute indicated in the [initial] civil action ...

38.  The relevant part of Decision no. Rev-20/06-2 of 11 April 2006 provides:

“The claimant has, within the meaning of section 40 paragraph 2 CPA, set the value of the subject matter of the dispute at HRK 10,000.00 so, even though the respondents objected to the set value of the subject matter of the dispute, the first instance court did not act in accordance with section 40 paragraph 3 CPA and set the value of the subject matter of the dispute with a [separate] decision.

However, in a submission of 23 April 2001 ... the claimant set the value of the subject matter of the dispute at HRK 30,000.00, but since she did not amend the civil action at the same time, she was not authorised subsequently to change the value of the subject matter of the dispute that has been set in the civil action.

It is therefore taken that the value of the subject of the dispute in this case is HRK 10,000.00.”

39.  In Decision no. Rev-694/07-2 of 19 September 2007 the Supreme Court stated:

“According to the provision of section 40 paragraph 3 [CPA] which was in force at the time the civil action was lodged on 1 October 1996 and at the time the first instance judgement was rendered on 5 June 2001 and which had to be applied, the value of the subject of the dispute when the claim does not refer to a monetary sum could be verified and changed by the court only at the preparatory hearing, or if one is not held then at the first trial hearing before the commencement of the trial on the main matter.

Contrary to the stated, in this specific case the claimant set the new value of the subject of the dispute at HRK 100,000.00 with a submission of 21 August 2000, for which she was not authorised, and even the court issued a separate decision on 2 March 2007 ... setting the new value of the subject of the dispute at HRK 100,000.

Given that, on the basis of the above, the value of the subject of the dispute was tied to [the initially set value of] HRK 1,000, further actions of the claimant and the judge regarding the changes to the value of the subject of the dispute do not have procedural legal effect.”

40.  The relevant part of Decision no. Rev-798/07-2 of 5 February 2008 reads as follows:

“The fact that the Zagreb Municipal Court at the trial hearing of 21 February 2003 determined that the value of the subject of the dispute amounted to HRK 150,000.00 meant that the court acted contrary to section 40 paragraph 3 CPA, which states that the court shall ex officio or following an objection by the respondent, no later than at the preparatory hearing, or if one is not held then at the first trial hearing, before which the respondent has begun litigation on the merits of the case, quickly and in the most appropriate manner, examine the accuracy of the value set and by a decision against which no separate appeal is permitted, determine the value of the subject of the dispute.

Therefore, after the preparatory hearing was held in this case, the first instance court no longer had the ability to determine the value of the subject of the dispute, and it is therefore considered that the value in this legal matter is [the initially set] HRK 2,900.00.

Since the value of the matter of the dispute does not exceed HRK 100,000.00, the appeal on points of law is inadmissible...”

41.  The relevant part of Judgment no. Rev-320/2010-2 of 8 September 2011 provides:

... [T]he first-instance court did not determine the value of the subject of the dispute following an objection of the respondent at the first trial hearing before which the respondent has begun litigation on the merits of the case ... Therefore, the first instance court did not act within the meaning of section 40 paragraph 3 CPA, which is why the value of the subject of the dispute became established, since the claimant set the value at HRK 101,000.00 in her civil action, regardless of the fact that the first instance court decided on the value of the matter of the dispute after the trial was concluded following the objection of the respondent.

According to section 40 paragraph 3 of the CPA, a court may ex officio or following an objection of the opposing party, if it doubts the accuracy of the set value of the subject of the dispute, verify and determine the value of the subject of the dispute, but only at the preparatory hearing or if one is not held then at the first trial hearing, before the respondent has begun litigation on the merits of the case. That means that after this the value of the subject of the dispute set in the civil action cannot be changed by the court or the claimant, which is why the value of the subject of the dispute became established ...”

42.  In Decision no. Rev 648/10-2 of 23 January 2013 the Supreme Court held the following:

“The court did not decide on the respondents objection [concerning the value of the subject matter of the dispute set out in the civil action] and in that respect the respondent did not appeal against the first-instance judgment. Therefore, according to the claim for the issuance of a proprietary document, the value of the subject of the dispute is HRK 10,000.00, the value set by the claimant in the civil action.”

43.  The above-outlined approach of the Supreme Court was followed in other cases, in particular: Rev-2323/90 (24 January 1991); Rev-538/03 (4 March 2004); Gzz-140/03 (21 April 2004); Revr-507/03 (2 June 2004); Revt-72/07 (4 July 2007); Rev-1525/09-2 (8 June 2011); Rev-287/11-2 (14 December 2011); Rev-X-848/14 (24 February 2015); and Rev-x-916/10 (8 April 2015).

(b)  Case-law relevant to the amendment of a civil action

44.  The relevant part of Decision no. Rev-2015/94 of 4 July 1996 provides:

“The appellant is correct when he argues that the first-instance court committed a fundamental breach of the civil procedure ... when, following the claimants increase of the existing claim at the hearing of 23 March 1993 at which the respondent was not present, it concluded the proceedings instead of adjourning the hearing and sending the hearing record to the respondent.

The increase of the existing claim within the meaning of section 191 paragraph 1 CPA represents an amendment of the civil action and the court was required, under section 190 paragraph 7 CPA, in the case of an amendment of the civil action at the hearing, to [proceed as noted above].

Otherwise [the court] commits a [fundamental breach of procedure] because such an unlawful conduct prevented the respondent to argue his case before the court.”

45.  In Decision no. Rev-x-1134/13 of 3 March 2015 the Supreme Court held as follows:

“By facts we consider everything which really [existed] in history or at present (events, activities, conditions, situations, opinions, expressions of will, positions, etc.) by which the claimant determined the factual basis of his or her claim, whereas the legal basis [of the claim] is a legal qualification of the disputed legal relationship as well as legal rules which justify the request for the court to adopt a particular decision.

Out of the circumstances under section 7 paragraph 2 CPA ... with regard to the facts the court is bound by the disposition of the parties. It is not allowed to determine the facts which the parties did not invoke, as long as it can base its decision only on the factual basis relied upon by the parties during the proceedings ... Through the exposition of facts and indication of a claim the claimant substantiates the subject matter of the dispute and thus the substance of the court judgment is determined by the substance of the legal basis and the applicable legal norm. The court determines the matter within the limits of the claim made during the proceedings ... and the claim would be surpassed if the court would base its decision on different factual basis from the one relied upon by the claimant. Moreover, the factual basis on which the claim is made is important for the identification of the dispute and, in that connection, for the application of the rules on amendment of a civil action (section 191 CPA). On the other hand, the claimant is not obliged to indicate the legal basis of its claim, [and] in case he or she indicates [the legal basis], the court is not bound by it and in itself [such indicated legal basis] is not relevant for the identification of the subject matter of the dispute ... and, in that respect, the application of the rules on amendment of a civil action.

When it comes to the objective amendment of an action, this court considers that, within the meaning of section 191 CPA ... an amendment takes place also when a generically determined claim is based on a relevantly different factual basis (different set of facts) from that which previously served as a basis of the claim, even if the claim has not been formally amended, or if [the particular elements of the factual basis] were added, amended or reduced from the [existing] elements of the factual basis so that the new factual set of circumstances leads to [the conclusion that] the identity of the action has been changed.

In the case at issue, until he has amended his claim, the claimant has based his claim for payment of a sum of money only on the basis of the fact that the lease has not been paid (performance of the contract), while during the proceedings he changed the factual basis of his claim for the [particular] period claiming damages for the loss of profit. This, contrary to what the second-instance court asserted, is not a change of the legal basis nor is it [clarification] of the claim within the meaning of section 191 paragraph 3 CPA or reliance on a new evidence but rather a new set of factual circumstances which objectively lead to the change in the identity of the claim. In particular, this is not the change of the legal basis because it does not concern only an amendment or the making of additional arguments concerning the legal qualification of the claim but the setting out of the new factual basis for the responsibility for the damage caused on which ... the claimant bases his claim. The possibly [different] legal qualification simply serves to underline the more precise distinction of the new factual basis [from the old one]. This is not [a clarification] of the previous arguments because it does not concern a correction, clarification or supplement of the previous factual basis but a different set of facts which make out the new factual basis of the claim for the adoption of the court decision unrelated to the previous factual basis. Likewise, this is not new evidence because the [new] arguments in themselves represent a concrete factual basis on which a court decision can be based ...

2.  Constitutional Court

46.  In Case no. U-III-1041/2007, the Constitutional Court examined a decision of the Supreme Court (Rev-706/06) declaring an appeal on points of law inadmissible on the grounds that the lower courts had erroneously conducted the proceedings under the procedural rules related to the standard civil proceedings, for which the ratione valoristhreshold for an appeal on points of law was HRK 100,000, whereas they should have treated the case as a commercial dispute for which the ratione valoris threshold was HRK 500,000, which had not been met in the appellants case.

47.  By decision of 24 June 2008 the Constitutional Court found such a decision of the Supreme Court contrary to the right to a fair trial under Article 29 § 1 of the Constitution and thus quashed the Supreme Courts decision and ordered a re-examination of the case. The relevant part of the Constitutional Courts decision reads as follows:

“It is unacceptable ... that the appellants appeal on points of law was declared inadmissible because the value of the contested part of the final judgment did not exceed HRK 500,000 when the whole proceedings before lower courts were conducted under the rules of ordinary civil proceedings while, on the other hand, the admissibility of the appeal on points of law was determined on the basis of the rules of [commercial disputes] under which the proceedings have not in reality been conducted.

...

When deciding on the appellants appeal on points of law, the Supreme Court has taken, for the purpose of its assessment of the conditions for lodging an appeal on points of law, a legal position contrary to the one which the appellant could have rightly expected in view of the proceedings conducted before the lower courts. The Constitutional Court therefore finds that the Supreme Court breached the procedural rules concerning the admissibility of an appeal on points of law to the appellants detriment and therefore breached the right to a fair trial under Article 29 § 1 of the Constitution.”

III.  INTERNATIONAL LAW

A.  International Covenant on Civil and Political Rights

48.  Article 14 of the International Covenant on Civil and Political Rights, 16 December 1966, United Nations, Treaty Series, vol. 999, p. 171, reads as follows:

“1. All persons shall be equal before the courts and tribunals. In the determination of ... his rights and obligations in a suit at law, everyone shall be entitled to a fair and public hearing by a competent, independent and impartial tribunal established by law ...

B.  American Convention on Human Rights

49.  The relevant provisions of the American Convention on Human Rights, 22 November 1969, read as follows:

Article 8. Right to a Fair Trial

“1. Every person has the right to a hearing, with due guarantees and within a reasonable time, by a competent, independent, and impartial tribunal, previously established by law, ... for the determination of his rights and obligations of a civil, labour, fiscal, or any other nature.

...

Article 25. Right to Judicial Protection

“1.  Everyone has the right to simple and prompt recourse, or any other effective recourse, to a competent court or tribunal for protection against acts that violate his fundamental rights recognized by the constitution or laws of the state concerned or by this Convention, even though such violation may have been committed by persons acting in the course of their official duties.

...

C.  African Charter on Human and Peoples Rights

50.  The relevant provision of the African Charter on Human and Peoples Rights, 27 June 1981, CAB/LEG/67/3 rev. 5, 21 I.L.M. 58 (1982), provides as follows:

Article 7

“1.  Every individual shall have the right to have his cause heard. This comprises:

a.  the right to an appeal to competent national organs against acts of violating his fundamental rights as recognized and guaranteed by conventions, laws, regulations and customs in force; ...

IV.  EUROPEAN UNION LAW

51.  The relevant part of the Charter of Fundamental Rights of the European Union, OJ 2012 C 326/391, provides as follows:

Article 47Right to an effective remedy and to a fair trial

...

Everyone is entitled to a fair and public hearing within a reasonable time by an independent and impartial tribunal previously established by law. Everyone shall have the possibility of being advised, defended and represented.

...

THE LAW

I.  PRELIMINARY ISSUES

A.  The Governments preliminary objection

52.  In their written submissions the Government invited the Court to declare the application inadmissible, without further elaborating on this request.

53.  The applicant asked the Court to reject the Governments submissions.

54.  The Grand Chamber is not precluded from examining, where appropriate, questions concerning the admissibility of an application under Article 35 § 4 of the Convention, as that provision enables the Court to dismiss applications it considers inadmissible “at any stage of the proceedings”. Therefore, even at the merits stage and subject to Rule 55, the Court may reconsider a decision to declare an application admissible where it concludes that it should have been declared inadmissible for one of the reasons given in the first three paragraphs of Article 35 of the Convention (see, for example, Muršić v. Croatia [GC], no. 7334/13, § 69, ECHR 2016; with further reference).

55.  The Court sees no need to examine whether the Government are estopped under Rule 55 of the Rules of Court from making the said objection since it finds in any event that the objection is unsubstantiated and should therefore be dismissed.

B.  Scope of the case before the Grand Chamber

56.  The Court would observe at the outset that the content and scope of the case referred to the Grand Chamber are delimited by the Chambers decision on admissibility. This means that the Grand Chamber may examine the case only in so far as it has been declared admissible; it cannot examine those parts of the application which have been declared inadmissible (see, among many others, Al-Dulimi and Montana Management Inc. v. Switzerland [GC], no. 5809/08, § 78, ECHR 2016, and the references therein).

57.  Before the Grand Chamber the applicant raised a number of complaints concerning the alleged lack of fairness of the civil proceedings before the domestic courts that were declared inadmissible at the Chamber stage of the proceedings (see paragraph 4 above, and §§ 42-44 of the Chamber judgment). In these circumstances, the Grand Chamber does not have jurisdiction to rule on any of these issues as separate complaints under Article 6 § 1 of the Convention. However, in so far as some of these issues may have a bearing on the overall assessment of the applicants complaint of lack of access to court (see paragraphs 84 and 107 below), the Court will revert to them in its further analysis.

58.  In conclusion, the Grand Chambers jurisdiction is confined to ascertaining whether the applicants right of access to the Supreme Court had been unjustifiably restricted, contrary to Article 6 § 1 of the Convention.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

59.  The applicant complained that she had been deprived of access to the Supreme Court, contrary to the requirements of Article 6 § 1 of the Convention, which, in so far as relevant, reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

A.  The Chamber judgment

60.  The Chamber found that, irrespective of the absence of a formal decision on the change of the value of the subject matter of the dispute, the first and the second-instance courts had accepted the value of the claim indicated by the claimant at the hearing on 6 April 2005. Moreover, they had obliged him to pay court fees and costs of proceedings calculated according to that significantly higher value. The Chamber therefore held that, even assuming that the lower courts had made an error when they allowed the claimant to change the value of the subject matter of the dispute at an advanced stage in the proceedings, namely when the procedural requirements for such action had not been met, the applicants legal predecessor had acted reasonably when he had lodged his appeal on points of law and expected a decision by the Supreme Court on the merits.

61.  In this connection, the Chamber reiterated that the risk of any mistake made by a State authority must be borne by the State, and errors must not be remedied at the expense of the individual concerned. Against this principle, the Chamber pointed out that the Supreme Court, although aware of all the circumstances of the applicants case and the alleged error made by the lower courts, had interpreted relevant procedural rules on the value of the subject matter of the dispute in an excessively formalistic manner, thus placing the burden of the lower courts errors on the applicant who at that point apparently had not had further opportunity to challenge the court fees and costs of proceedings imposed on her. In these circumstances, the Chamber held that by placing the burden of errors made by the lower courts on the applicant, the Supreme Court had acted contrary to the general principle of procedural fairness inherent in Article 6 § 1 of the Convention, impinging on her right of access to a court. This was sufficient for the Chamber to find that there had been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

B.  The parties submissions

1.  The applicant

62.  The applicant stressed that at the hearing on 6 April 2005 before the Municipal Court the claimant had amended the claim by asking that the power of attorney used for the conclusion of the property exchange contract be declared invalid. He had also sought the application of a preliminary measure. In the applicants view, given the fact that the claim had been amended, it could have been considered that the claimant had also been allowed to increase the value of the subject matter of the dispute, as provided for under the relevant domestic law. The applicant further pointed out that the first-instance and second-instance courts had accepted and confirmed the increased value of the subject matter of the dispute and had collected payment in that higher amount. Moreover, the increased value had been also accepted by the respondents, who had claimed legal costs for the proceedings in accordance with the increased value and had never objected to their obligation to pay higher court fees for their reply to the civil action.

63.  In this connection, the applicant argued that by accepting the higher value of the subject matter of the dispute in order to award higher costs to the opposing party, while at the same time not accepting the higher amount for the purpose of access to the Supreme Court, she had been placed at a disadvantageous position in the proceedings. Moreover, there had been no possibility for her to claim back the payment of the higher court fees. The applicant also stressed that in reality the value of the property in question was significantly higher than the statutory ratione valoris threshold for an appeal on points of law. In her view, the case should therefore have been examined by the Supreme Court.

64.  Further, the applicant contended that initially the claimant had not been represented by a lawyer from Croatia but by one from Montenegro, which had been contrary to the relevant domestic law. In this connection, the applicant stressed that the relevant ratione valoris thresholds in Montenegro and Croatia had differed, which meant that the two States legislation on civil proceedings had not been the same. Further, as soon as the lawyer from Croatia had taken over the claimants representation, he had increased the value of the subject matter of the dispute. In this context, the applicant explained that, while it was true that the increase in value had been effected at the second hearing at which the claimant had been represented by a Croatian lawyer, the reason was that the lawyer had been instructed to represent the claimant just before the court hearing of 1 February 2005 and so had not had sufficient time to prepare for the case. In any event, there had been a manifest and disproportionate difference between the value of the properties subject to the dispute and the indicated value of the claim which necessitated an ex officio action by the Municipal Court aimed at assessing the correct value of the dispute.

65.  The applicant considered that the inability to change the value of the subject matter of the dispute following the preparatory hearing or, where no preparatory hearing had been held, at the main hearing once the examination of the merits had started, as provided under section 40 (3) of the Civil Procedure Act, was a formalistic restriction preventing matters of a realistically high value from being heard by the Supreme Court.

66.  The applicant also argued that she had had to lodge an appeal on points of law in order to comply with the relevant requirement of exhaustion of domestic remedies set out by the Constitutional Court and the Court. Had she had any doubt as to the admissibility of an appeal on points of law, she would have lodged a constitutional complaint directly against the decision of the County Court. However, she had a legitimate reason to expect that an appeal on points of law would have been admissible in her case. In the applicants view, the Supreme Courts case-law to which the Government referred had in most part been irrelevant to her case. What she considered to be relevant was the Constitutional Courts case-law to the effect that the parties should not bear the consequences of formal mistakes made by the relevant courts (see paragraphs 46-47 above).

2.  The Government

67.  The Government pointed out that there were different models and procedural arrangements regulating access to and proceedings before the Supreme Courts in the Council of Europe Member States. In Croatia, the Supreme Court was the highest court whose role was to protect the rule of law, to ensure harmonisation of the law and the equality of all citizens as well as respect for the rights and freedoms guaranteed by the Constitution. In civil cases, access to the Supreme Court was limited to issues falling to be decided under the scope of an “ordinary” or “extraordinary” appeal on points of law, which could be lodged only after an appeal court (the relevant County Court) had ruled on the case.

68.  In this connection, the Government explained that the “ordinary” appeal on points of law was a remedy against the second-instance judgment concerning the subject matter of a dispute whose value exceeded the relevant threshold (HRK 100,000, at the material time). The grounds for using this remedy related to the explicitly enumerated serious procedural breaches and/or erroneous application of the substantive law explicitly mentioned in section 385 of the Civil Procedure Act (see paragraph 33 above). On the other hand, the “extraordinary” appeal on points of law concerned cases in which the “ordinary” appeal on points of law was not allowed and which raised an issue of harmonisation of the procedural and/or substantive law. In the case at hand, the applicant had been free to avail herself of the extraordinary appeal on points of law, but she had failed to do so. The Supreme Court was not bound by the failures of the lower courts properly to assess the admissibility of an appeal on points of law, given that it was exclusively for the Supreme Court to assess whether a particular appeal on points of law was admissible.

69.  Under the Civil Procedure Act, a claimant was obliged to indicate in his or her civil action the value of the subject matter of the dispute. This was important because the indication of this value determined the jurisdiction, composition of the relevant court, legal representation and the right to lodge an appeal on points of law. The value consisted of the value of the main claim, all other incidental claims being treated separately. When the civil claim was not pecuniary in nature, the value of the subject matter of the dispute was the one indicated by the claimant, and the relevant court could intervene only if the value had obviously been set too high or too low. However, after the start of the examination of the case on the merits, neither the claimant nor the relevant court could intervene to adjust the value. The only possibility that existed in this respect was where there had been an amendment to the civil claim. The Government stressed that such a procedural arrangement was necessary in order to secure equality between the parties, procedural discipline and legal certainty.

70.  In the Governments view, the Supreme Courts decision in the applicants case was not overly formalistic nor had it impaired the very essence of her right of access to court. In particular, this decision had been based on law and had followed a well-established practice of the Supreme Court. It could not therefore be deemed arbitrary or manifestly unreasonable.

71.  The Government further argued that the restriction on the applicants access to the Supreme Court had pursued the legitimate aim of ensuring that the Supreme Court only dealt with cases of the requisite significance. This, in turn, ensured its effectiveness. The restriction at issue had also been proportionate. In this respect, they pointed out that the applicants case had been examined on the merits at two levels of national jurisdiction and that she should have known, having been represented by a lawyer, that the value of the subject matter of the dispute could not be changed at a later stage. Moreover, the claimant could have amended the value of the dispute when his Croatian lawyer had joined the proceedings but he had failed to do so. Instead, he had changed the value at a stage when, according to the relevant law and the constant practice of the Supreme Court, this was no longer possible without amending the initial civil claim as provided under the relevant domestic law. In addition, they pointed out that the position of the respondents had to be protected in the proceedings. In this case, the respondents had had a legitimate expectation that the case would end at the appeal stage without further examination by the Supreme Court. On the other hand, the applicant could not have had any legitimate expectation that she would have access to the Supreme Court, particularly since her predecessor had made the decisive error concerning the indication of the value of the subject matter of the dispute by seeking to change the value when it was no longer possible to do so under the applicable procedural rules. Moreover, in the Governments view, it could not be considered that the value of the dispute, initially set at HRK 10,000, had been manifestly erroneous. In any event, the State could not bear responsibility for the claimants initial choice of a lawyer from Montenegro and the actions taken by that lawyer. In addition, the Government pointed out that Montenegrin and Croatian civil procedure law originated from the same former Yugoslav legislation which had allowed the lawyer from Montenegro to effectively represent the applicant.

72.  The Government also argued that there had been no evidence that the applicant had actually paid the awarded costs and expenses to the respondents. The amount of costs and expenses awarded was the sole responsibility of her predecessor, who had committed errors in indicating the value of the subject matter of the dispute. At all events, in the Governments view, this was a property issue that should be addressed under Article 1 of Protocol No. 1, not under Article 6 of the Convention. The Government pointed out that the applicants predecessor had never asked for exemption from the payment of court fees. He had also had an opportunity to request a return of the erroneously calculated fee in the period of one year from the moment of its payment (until 5 June 2007), but he had never made such a request. In these circumstances, although the first-instance courts error in its calculation of the costs and expenses of the proceedings was regrettable, the Government did not consider that this was sufficient in itself to find a violation of Article 6.

C.  The Courts assessment

1.  Preliminary remarks

73.  The Court finds it important to note that the case at hand does not concern the question of whether the domestic system is allowed, under Article 6 § 1 of the Convention, to place restrictions on the access to the Supreme Court, nor does it concern the scope of the possible arrangements providing for such restrictions. Indeed, there is no dispute between the parties that the ratione valoris restrictions on access to the Supreme Court are generally permissible and, for the purpose of this provision, legitimate. Moreover, in view of the fact that it is impossible to expect a uniform model for the functioning of the supreme courts in Europe, and having regard to the Courts case-law on the matter (seeparagraph 83 below), there is no reason in the present case to put in doubt the legitimacy and permissibility of such restrictions or the domestic authorities margin of appreciation in regulating their modalities.

74.  The case at issue rather concerns the manner in which the existing ratione valoris requirements operated in the applicants case. In particular, it concerns the question whether in the particular circumstances of the case, the Supreme Court, by declaring the applicants appeal on points of law inadmissible, applied excessive formalism and disproportionately affected her possibility of obtaining a final determination of her property dispute by that court, as otherwise guaranteed under the relevant domestic law. In more general terms, it requires the Court to explain the manner in which the operation of the measures restricting access to superior courts should be assessed.

75.  In making that analysis, the Court will first outline its case-law concerning the restrictions on access to a court in general, including the general case-law concerning restrictions on access to the superior courts. It will then proceed to analyse the case-law concerning the ratione valoris restrictions on access to the superior courts, and the particular proportionality issues arising in the case at hand, namely the question of who should bear the adverse consequences of the errors made during the proceedings and the issue of excessive formalism.

2.  Recapitulation of the relevant principles

(a)  General principles on access to a court

76.  The right of access to a court was established as an aspect of the right to a tribunal under Article 6 § 1 of the Convention in Golder v. the United Kingdom (21 February 1975, §§ 28-36, Series A. no. 18). In that case, the Court found the right of access to a court to be an inherent aspect of the safeguards enshrined in Article 6, referring to the principles of the rule of law and the avoidance of arbitrary power which underlay much of the Convention. Thus, Article 6 § 1 secures to everyone the right to have a claim relating to his civil rights and obligations brought before a court (see Roche v. the United Kingdom [GC], no. 32555/96, § 116, ECHR 2005-Xsee also Z and Others v. the United Kingdom[GC], no. 29392/95, § 91, ECHR 2001V; Cudak v. Lithuania [GC], no. 15869/02, § 54, ECHR 2010; and Lupeni Greek Catholic Parish and Others v. Romania [GC], no. 76943/11, § 84, ECHR 2016 (extracts)).

77.  The right of access to a court must be “practical and effective”, not theoretical or illusory (see, to that effect, Bellet v. France, 4 December 1995, § 36, Series A no. 333B). This observation is particularly true in respect of the guarantees provided for by Article 6, in view of the prominent place held in a democratic society by the right to a fair trial (seePrince Hans-Adam II of Liechtenstein v. Germany [GC], no. 42527/98, § 45, ECHR 2001-VIII, and Lupeni Greek Catholic Parish and Others, cited above, § 86).

78.  However, the right of access to the courts is not absolute but may be subject to limitations; these are permitted by implication since the right of access by its very nature calls for regulation by the State, which regulation may vary in time and in place according to the needs and resources of the community and of individuals (see Stanev v. Bulgaria[GC], no. 36760/06, § 230, ECHR 2012). In laying down such regulation, the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation. Whilst the final decision as to observance of the Conventions requirements rests with the Court, it is no part of the Courts function to substitute for the assessment of the national authorities any other assessment of what might be the best policy in this field. Nonetheless, the limitations applied must not restrict the access left to the individual in such a way or to such an extent that the very essence of the right is impaired. Furthermore, a limitation will not be compatible with Article 6 § 1 if it does not pursue a legitimate aim and if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved (see Lupeni Greek Catholic Parish and Others, cited above, § 89, with further references).

79.  The Court would also stress that it is not its function to deal with errors of fact or law allegedly made by a national court, unless and in so far as they may have infringed rights and freedoms protected by the Convention (see, inter aliaGarcía Ruiz v. Spain [GC], no. 30544/96, § 28, ECHR 1999I; and Perez v. France [GC], no. 47287/99, § 82, ECHR 2004I). Normally, issues such as the weight attached by the national courts to given items of evidence or to findings or assessments in issue before them for consideration are not for the Court to review. The Court should not act as a fourth instance and will not therefore question under Article 6 § 1 the judgment of the national courts, unless their findings can be regarded as arbitrary or manifestly unreasonable (see Bochan v. Ukraine (no. 2) [GC], no. 22251/08, § 61, ECHR 2015).

(b)  General principles on access to the superior courts and the ratione valoris restrictions in this respect

80.  Article 6 of the Convention does not compel the Contracting States to set up courts of appeal or of cassation. However, where such courts do exist, the guarantees of Article 6 must be complied with, for instance in that it guarantees to litigants an effective right of access to the courts for the determination of their civil rights and obligations (seeAndrejeva v. Latvia [GC], no. 55707/00, § 97, ECHR 2009; see also, Levages Prestations Services v. France, 23 October 1996, § 44, Reports of Judgments and Decisions 1996-V;Brualla Gómez de la Torre v. Spain, 19 December 1997, § 37, Reports 1997VIII, and Annoni di Gussola and Others v. France, nos. 31819/96 and 33293/96, § 54, ECHR 2000XI).

81.  However, it is not the Courts task to express a view on whether the policy choices made by the Contracting Parties defining the limitations on access to a court are appropriate or not; its task is confined to determining whether their choices in this area produce consequences that are in conformity with the Convention. Similarly, the Courts role is not to resolve disputes over the interpretation of domestic law regulating such access but rather to ascertain whether the effects of such an interpretation are compatible with the Convention (see, for instance, Platakou v. Greece, no. 38460/97, §§ 37-39, ECHR 2001I; Yagtzilar and Others v. Greece, no. 41727/98, § 25, ECHR 2001XII; and Bulfracht Ltd v. Croatia, no. 53261/08, § 35, 21 June 2011).

82.  In this regard it should be reiterated that the manner in which Article 6 § 1 applies to courts of appeal or of cassation depends on the special features of the proceedings concerned and account must be taken of the entirety of the proceedings conducted in the domestic legal order and the court of cassations role in them; the conditions of admissibility of an appeal on points of law may be stricter than for an ordinary appeal (see Levages Prestations Services, cited above, § 45; Brualla Gómez de la Torre, cited above, § 37; and Kozlica v. Croatia, no. 29182/03, § 32, 2 November 2006; see also Shamoyan v. Armenia, no. 18499/08, § 29, 7 July 2015).

83.  The Court has further recognised that the application of a statutory ratione valoris threshold for appeals to the supreme court is a legitimate and reasonable procedural requirement having regard to the very essence of the supreme courts role to deal only with matters of the requisite significance (see Brualla Gómez de la Torre, cited above, § 36;Kozlica, cited above, § 33; Bulfracht LTD, cited above, § 34, Dobrić v. Serbia, nos. 2611/07 and 15276/07, § 54, 21 June 2011; and Jovanović v. Serbia32299/08, § 48, 2 October 2012).

84.  Moreover, when confronted with issues of whether the proceedings before courts of appeal or of cassation complied with the requirements of Article 6 § 1, the Court has had regard to the extent to which the case was examined before the lower courts, the (non-)existence of issues related to the fairness of the proceedings conducted before the lower courts, and the nature of the role of the court at issue (see, for the relevant considerations, Levages Prestations Services, cited above, §§ 45-49; Brualla Gómez de la Torre, cited above, §§ 37-39; Sotiris and Nikos Koutras ATTEE v. Greece, no. 39442/98, § 22, ECHR 2000XII; and Nakov v. the former Yugoslav Republic of Macedonia (dec.), no. 68286/01, 24 October 2002).

85.  Also, with respect to the application of statutory ratione valoris restrictions on access to the superior courts, the Court has to varying degrees taken account of certain further factors, namely (i) the foreseeability of the restriction, (ii) whether it is the applicant or the respondent State who should bear the adverse consequences of the errors made during the proceedings that led to the applicants being denied access to the supreme court and (iii) whether the restrictions in question could be said to involve “excessive formalism” (see, in particular, Garzičić v. Montenegro, no. 17931/07, §§ 30-32, 21 September 2010; Dobrić, cited above, §§ 49-51; Jovanović, cited above, §§ 46-51; Egić v. Croatia, no.32806/09, §§ 46-49 and 57, 5 June 2014; Sociedad Anónima del Ucieza v. Spain, no. 38963/08, §§ 33-35, 4 November 2014; and Hasan Tunç and Others v. Turkey, no. 19074/05, §§ 30-34, 31 January 2017). Each of these criteria will be explained in further detail below.

86.  Before doing so, the Court would wish to reiterate by way of general observation that it is primarily for the national supreme court, where the national law so requires, to assess whether a statutory ratione valoris threshold for an appeal before it has been met. Accordingly, in a situation where the relevant domestic law allowed it to filter cases coming before it, the supreme court cannot be bound by errors in the assessment of that threshold made by the lower courts when determining whether to grant access to it(Dobrić, cited above, § 54).

(i)  The requirement that the restriction be foreseeable

87.  As regards the first of the above-mentioned criteria, in a number of instances the Court has attached particular weight to whether the procedure to be followed for an appeal on points of law could be regarded as foreseeable from the point of view of the litigant. This is with a view to establishing whether the sanction for failing to follow that procedure did not infringe the proportionality principle (see further, for instance, Mohr v. Luxembourg (dec.), no. 29236/95, 20 April 1999; Lanschützer GmbH v. Austria (dec.), no. 17402/08, § 33, 18 March 2014; and Henrioud v. France, no. 21444/11, §§ 60-66, 5 November 2015).

88.  A coherent domestic judicial practice and a consistent application of that practice will normally satisfy the foreseeability criterion in regard to a restriction on access to the superior court (see, for instance, Levages Prestations Services, cited above, § 42; Brualla Gómez de la Torre, cited above, § 32; Lanschützer GmbH, cited above, § 34; and, by contrast, Dumitru Gheorghe v. Romania, no. 33883/06, §§ 32-34, 12 April 2016).

89.  The same consideration has guided the Courts approach in cases concerning the ratione valoris restrictions on access to the superior courts (see Jovanović, cited above, § 48, and Egić, cited above, §§ 49 and 57). The Court also takes into account the accessibility of the relevant practice to the applicant and whether he or she was represented by a qualified lawyer (see Levages Prestations Services, cited above, § 42, and Henrioud, cited above, § 61).

(ii)  Bearing of the adverse consequences of the errors made during the proceedings

90.  As regards the second criterion, the Court has not infrequently determined the proportionality issue by identifying the procedural errors which occurred during the proceedings which eventually prevented the applicant from enjoying access to a court and by deciding whether the applicant was made to bear an excessive burden in respect of such errors. Where the procedural error in question occurred only on one side, that of the applicant or the relevant authorities, notably the court(s), as the case may be, the Court would normally be inclined to place the burden on the one who has produced it (see, for instance, Laskowska v. Poland, no. 77765/01, §§ 60-61, 13 March 2007; Jovanović, cited above, § 46 in fineŠimecki v. Croatiano. 15253/10, §§ 46-47, 30 April 2014; Egić, cited above, § 57; and Sefer Yılmaz and Meryem Yılmaz v. Turkey, no. 611/12, §§ 72-73, 17 November 2015).

91.  More problematic, however, are situations where procedural errors have occurred both on the side of the applicant and that of the relevant authorities, notably the court(s). In such instances there is no clear-cut rule in the Courts case-law regarding the question on whom the burden should lie; the solution would then depend on all the circumstances of the case seen as a whole.

92.  Some guiding criteria can, however, be discerned from the Courts case-law. In particular, the following considerations should instruct the Courts decision on whom the burden should lie.

93.  Firstly, it should be established whether the applicant was represented during the proceedings and whether the applicant and/or his or her legal representative displayed the requisite diligence in pursuing the relevant procedural actions. Indeed, procedural rights will usually go hand in hand with procedural obligations. The Court would also stress that litigants are required to show diligence in complying with the procedural steps relating to their case (see, Bąkowska v. Poland, no. 33539/02, § 54, 12 January 2010; see also,mutatis mutandisUnión Alimentaria Sanders S.A. v. Spain, 7 July 1989, § 35, Series A no. 157). Moreover, the Court has laid emphasis on the question whether legal representation was available to applicants (see, for instance, Levages Prestations Services, cited above, § 48, and Lorger v. Slovenia (dec.) (no. 54213/12, § 22, 26 January 2016).

94.  Secondly, the Court will take into account whether the errors could have been avoided from the outset (see, for instance, Edificaciones March Gallego S.A. v. Spain, 19 February 1998, § 35, Reports 1998I).

95.  Thirdly, the Court will assess whether the errors are mainly or objectively attributable to the applicant or to the relevant authorities, notably the court(s). In particular, a restriction on access to a court would be disproportionate when the inadmissibility of a remedy is the result of attribution of a mistake to an applicant for which he or she is not objectively responsible (see Examiliotis v. Greece (no. 2), no. 28340/02, § 28, 4 May 2006; see also Platakou, cited above, §§ 39 and 49; Sotiris and Nikos Koutras ATTEE, cited above, § 21; and Freitag v. Germany, no. 71440/01, §§ 39-42, 19 July 2007).

(iii)  The criterion of “excessive formalism”

96.  With regard to the third criterion, the Court would stress that the observance of formalised rules of civil procedure, through which parties secure the determination of a civil dispute, is valuable and important as it is capable of limiting discretion, securing equality of arms, preventing arbitrariness, securing the effective determination of a dispute and adjudication within a reasonable time, and ensuring legal certainty and respect for the court.

97.  It is, however, well-enshrined in the Courts case-law that “excessive formalism” can run counter to the requirement of securing a practical and effective right of access to a court under Article 6 § 1 of the Convention (see paragraph 77 above). This usually occurs in cases of a particularly strict construction of a procedural rule, preventing an applicants action being examined on the merits, with the attendant risk that his or her right to the effective protection of the courts would be infringed (see Běleš and Others v. the Czech Republic, no. 47273/99, §§ 50-51 and 69, ECHR 2002 IX, and Walchli v. France, no. 35787/03, § 29, 26 July 2007).

98.  An assessment of a complaint of excessive formalism in the decisions of the domestic courts will usually be the result of an examination of the case taken as a whole (seeBěleš and Others, cited above, § 69), having regard to the particular circumstances of that case (see, for instance, Stagno v. Belgium, no. 1062/07, §§ 33-35, 7 July 2009, andFatma Nur Erten and Adnan Erten v. Turkey, no. 14674/11, §§ 29-32, 25 November 2014). In making that assessment, the Court has often stressed the issues of “legal certainty” and “proper administration of justice” as two central elements for drawing a distinction between an excessive formalism and an acceptable application of procedural formalities. In particular, it has held that the right of access to a court is impaired when the rules cease to serve the aims of legal certainty and the proper administration of justice and form a sort of barrier preventing the litigant from having his or her case determined on the merits by the competent court (see, for instance, Kart v. Turkey [GC], no. 8917/05, § 79 in fine, ECHR 2009 (extracts); see also Efstathiou and Others v. Greece, no. 36998/02, § 24 in fine, 27 July 2006, and Eşim v. Turkey, no. 59601/09, § 21, 17 September 2013).

99.  In the subsequent case-law, the reliance on the above-noted elements has been consistently followed in determining whether the construction of a procedural rule unjustifiably restricted an applicants right of access to court (see examples where a violation was found: Nowiński v. Poland, no. 25924/06, § 34, 20 October 2009; Omerović v. Croatia (no. 2), no. 22980/09, § 45, 5 December 2013Maširević v. Serbia, no. 30671/08, § 51, 11 February 2014; Cornea v. the Republic of Moldova, no. 22735/07, § 24, 22 July 2014; and Louli-Georgopoulou v. Greece, no. 22756/09, § 48, 16 March 2017; and examples where it was determined that the restriction on access to court had not been disproportionate: Wells v. the United Kingdom, no. 37794/05, (dec.) 16 January 2007, and Dunn v. the United Kingdom (dec.), no. 62793/10, § 38, 23 October 2012). The Court sees no reason to depart from this case-law in the present case.

3.  Application of the above principles to the present case

100.  At the outset, the Court notes that the applicant joined the civil proceedings at issue following the death of her husband, who had lodged an appeal on points of law before the Supreme Court (see paragraphs 28-29 above). She was bound by the procedural choices made by her husband when taking over the proceedings before the Supreme Court and no argument has been submitted to the effect that her standing ought to be considered differently from that of her late husband under domestic law or for the purposes of the right of access to a court as guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention. Considering that the applicant ought to be identified with the procedural choices made by her late husband before she entered the case, the actions taken by her husband will be taken as the applicants. The Court will thus use the term “applicant” in regard to the entirety of the domestic proceedings.

(a)  The restriction on the applicants access to the Supreme Court

101.  The Court notes that in the Croatian legal order, access to the Supreme Court in civil matters is secured through an appeal on points of law (cassation appeal), which can be, as explained by the Government, “ordinary” or “extraordinary”. The “ordinary” appeal on points of law, which is in issue in the case at hand, is the one referred to in section 382(1) (1) of the Civil Procedure Act. It concerns disputes where the value of the contested part of the judgment exceeds a certain threshold (HRK 100,000 at the material time). When this threshold is reached, access to the Supreme Court becomes a matter of individual right. On the other hand, the “extraordinary” appeal on points of law concerns cases where an “ordinary” appeal on points of law is not allowed. It is regulated under section 382 (1) (2) of the Civil Procedure Act and concerns cases in which the “dispute depends on the resolution of a substantive or procedural question which is important for securing consistent application of the law and the equality of citizens”. In the framework of either of the two forms of appeal on points of law, the Supreme Court can quash the lower courts judgments and remit the case or, in some instances, overturn the impugned judgment. In any case, the Supreme Court is empowered to declare inadmissible any appeal on points of law which does not satisfy the relevant statutory requirements (seeparagraph 33 above).

102.  In the present case, the applicant lodged an “ordinary” appeal on points of law considering that the value of the claim reached the relevant ratione valoris threshold of HRK 100,000. However, the Supreme Court declared the appeal on points of law inadmissible ratione valoris. It held that the relevant value of the subject matter of the dispute was the one indicated in the statement of claim in the civil action, namely HRK 10,000 (which was below the statutory threshold of HRK 100,000) and not the one indicated at the hearing of 6 April 2005. In making that assessment, the Supreme Court relied on section 40 (3) of the Civil Procedure Act, which states that the value of the subject matter of the dispute may be changed by the latest at the preparatory hearing or, if no preparatory hearing has been held, at the first session of the main hearing before the respondent has begun litigation on the merits of the case. It also stressed that the applicant, when seeking to increase the value of the dispute, had not amended her civil action, which would have allowed her to increase the value of the dispute (see paragraphs 30 and 33 above). This decision was in line with the Supreme Courts common practice on the matter (see paragraph 35-45 above).

103.  In view of the above, the Court emphasises that the nature of the restriction at issue, which followed from the relevant domestic law and practice of the Supreme Court, does not in itself appear to be the result of inflexible procedural rules. The relevant domestic law and practice provided for a possibility of amending the value of the dispute under section 40 (3) of the Civil Procedure Act, which could have secured access to the Supreme Court in the event of a change in the circumstances of the case. Moreover, even in the event of an inability to lodge an “ordinary” appeal on points of law under section 382 (1) (1) of the Civil Procedure Act, the applicant had every opportunity to avail herself of the “extraordinary” appeal on points of law under section 382 (1) (2) of that Act which could have secured her access to the Supreme Court. However, as the Government pointed out, the applicant failed to avail herself of that possibility.

104.  Bearing these considerations in mind, the Court will examine whether the restriction in question was justified, that is to say, whether it pursued a legitimate aim and was proportionate to such aim.

(b)  Whether the restriction pursued a legitimate aim

105.  The Court observes that the impugned restriction on access to the Supreme Court falls within the generally recognised legitimate aim of the statutory ratione valoristhreshold for appeals to the Supreme Court of ensuring that the Supreme Court, in view of the very essence of its role, only deals with matters of the requisite significance (seeparagraph 83 above).

106.  Moreover, according to Article 119 of the Constitution, the central function of the Supreme Court, as the highest court in Croatia, is to secure the consistent application of the law and equality in its application (see paragraph 32 above). In view of this function, the Court sees no reason to doubt that in addressing the irregularities in the designation of the value of the dispute before the lower courts, the Supreme Courts decision pursued a legitimate aim, namely the observance of the rule of law and proper administration of justice. It should thus be ascertained whether, in the light of all the relevant circumstances of the case, there was a reasonable relationship of proportionality between that aim and the means employed to attain it.

(c)  Whether the restriction was proportionate

107.  As already indicated in paragraph 73 above, the Court sees no reason to cast doubt on the legitimacy and permissibility of ratione valoris restrictions on access to the Supreme Court or the domestic authorities margin of appreciation in regulating their modalities. Before assessing the proportionality of the restriction in question, the Court finds itnonetheless important to identify the scope of this margin in regard to the manner of application of the rules relating to the ratione valoris threshold to the instant case. In making that assessment, the Court will have regard to the extent to which the case was examined before the lower courts; the (non-) existence of issues related to the fairness of the proceedings conducted before the lower courts, and the nature of the role of the Supreme Court (see paragraph 84 above).

108.  With regard to the first criterion mentioned above, the Court notes that the applicants case was heard by two national judicial levels (the Municipal Court and the County Court) exercising full jurisdiction in the matter. Further, with regard to the second criterion mentioned above, the Court observes that, in view of the complaints declared inadmissible (see paragraph 57 above), no discernible issue of lack of fairness arises in this case. As to the third criterion mentioned above, the Court notes that the Supreme Courts role has been limited to reviewing the application of the relevant domestic law by the lower courts, which allowed for the conditions of admissibility of an appeal on points of law to be stricter than for an ordinary appeal (see Brualla Gómez de la Torre, cited above, § 37 in fine). The Court considers that in such circumstances the authorities of the respondent State enjoy a wide margin of appreciation in regard to the manner of application of the relevant ratione valoris restrictions in the present case.

109.  However, this does not mean that the domestic authorities enjoyed unfettered discretion in this respect. When examining whether that margin has been exceeded, the Court must be particularly attentive to the three criteria highlighted in paragraph 85 above, namely (i) the foreseeability of the procedure to be followed for an appeal on points of law; (ii) the question of who should bear the adverse consequences of the errors made during the proceedings, and (iii) the question whether excessive formalism restricted the applicants access to the Supreme Court.

(i)  The foreseeability of the restriction

110.  With regard to the foreseeability of the procedure to be followed in an appeal on points of law, it should be noted that the Supreme Courts case-law is consistent and clear to the extent that a subsequent change of the value of the subject matter of the dispute, contrary to the procedural requirements of section 40 (3) of the Civil Procedure Act, as happened in this case, cannot lead to the admissibility of the appeal on points of law. This is true irrespective of whether the mistake in the procedural steps taken is attributable to the lower courts or to a party to the proceedings (see paragraphs 35-43 above).

111.  Moreover, under section 40 (3) of the Civil Procedure Act, in case of a change in the value of the subject matter, a separate decision determining the value of the subject matter of the dispute should be adopted (see paragraph 33 above). In the present case, both at the time such a decision could have been requested (i.e. at the hearing on 1 February 2005) and at the moment when the applicant, in fact, requested to amend the value of the subject matter of the dispute, in a manner inconsistent with section 40 (3) of the Civil Procedure Act, she was represented by a qualified lawyer from Croatia who could and should be expected to know the requirements of the cited provision of the Civil Procedure Act and the Supreme Courts consistent case-law. Accordingly, irrespective of the fact that the lower courts may have appeared to have accepted the higher value (at least in the context of fixing the requisite court fees), the applicant and her lawyer were clearly able to ascertain, on the basis of the relevant domestic provisions and case-law, that in the absence of a specific decision to this effect by the first-instance court, the subsequent amendment of the value could not be taken into account for the purposes of access to the Supreme Court.

112.  In those circumstances, the applicants reliance on the Constitutional Courts case-law, which concerns a situation in which the procedural error before the lower courts related to the whole course of the proceedings rather than isolated, but crucial, errors made by the applicant, cannot serve in itself as a valid argument for her assertion that she ought to be granted access to the Supreme Court.

113.  The foregoing considerations are sufficient for the Court to conclude that the procedure to be followed for an appeal on points of law was regulated in a coherent and foreseeable manner.

(ii)  Bearing of the adverse consequences of the errors made during the proceedings

114.  As regards the second criterion, it should be noted that both the applicant and the first- and second-instance courts made several procedural mistakes with regard to the designation of the value of the subject matter of the dispute in the course of the proceedings. Nevertheless, in the Courts view, those mistakes are mainly, and objectively, imputable to the applicant.

115.  In particular, it is true that when bringing the civil action the applicant was not represented by a lawyer practising in Croatia but a lawyer from Montenegro (see paragraph 12 above). However, it was fully open to the applicant to appoint a lawyer in Croatia and in fact, at a later stage of the proceedings, she instructed I.B. to present her case to the courts (see paragraph 19 above). Accordingly, the fact that the applicants first representative indicated an allegedly inappropriate value of the subject matter of the dispute in the initial civil action is a matter attributable exclusively to the applicants individual choice of legal representation.

116.  It should be further noted that, according to the relevant domestic case-law, the applicant had a right to indicate a value of the subject matter of the dispute to an amount that did not necessarily correspond to the market value of the properties in dispute (see paragraph 35 above). Indeed, her subsequent indication of the value of the dispute, as made at the hearing of 6 April 2005, did not correspond to the value of the properties as indicated in the initial civil action (see paragraphs 13 and 20 above). The applicants argument that there was a disproportionate difference between the indicated value and the real value cannot therefore be given any weight.

117.  Furthermore, there is no dispute between the parties that up until the respondents started litigating the case, on 1 February 2005, the value initially indicated could have been amended. However, although she was represented by a Croatian lawyer at the hearing on that date, the applicant did not argue that she wanted to amend the value of the subject matter of the dispute. She only did so at a later stage of the proceedings, after the respondents had already started litigating the case, which was not possible under the relevant domestic law (see paragraphs 33 and 35-43 above). The fact that her representative had taken over the case just before the hearing of 1 February 2005 cannot justify this omission on her part. In fact, at that hearing the lawyer had effectively and extensively argued the merits of the case (see paragraph 19 above) and thus ought to have been in a position also to amend the value of the subject matter of the dispute in compliance with the relevant requirement in domestic law (see paragraph 94 above).

118.  With regard to the applicants argument that at the hearing of 6 April 2005 she had amended the civil action, which allowed her also to amend the value of the subject matter (see paragraphs 44-45 above), the Court notes that the Supreme Court held that there had been no such amendment to the civil action (see paragraph 30 above). Bearing in mind that it is primarily for the domestic courts to interpret the relevant domestic law and that the decision of the Supreme Court, based on the full knowledge of the relevant facts, does not appear arbitrary or manifestly unreasonable (see paragraph 79 above), the Court sees no reason to call this finding into question.

119.  It is true that, contrary to the requirements of section 40 (3) of the Civil Procedure Act, the Municipal Court had erroneously failed to rule on the applicants proposal to change the value of the subject matter of the dispute and had ordered the applicant to pay the court fees and costs and expenses to the respondents on the basis of the higher value. It is also true that this was accepted by the County Court (see paragraphs 25-27 above). However, such errors on the part of the two courts should not be seen as justifying the applicants error in the way she requested a change in the value of the dispute. To hold otherwise would be tantamount to accepting that the procedural error of one could be excused by the subsequent error of another, which would run counter to the principle of the rule of law and the requirement of diligent and proper conduct of the proceedings and the careful implementation of the relevant procedural rules (see paragraph 93 above).

120.  Moreover, in the Courts view, no reasonable expectation can be created from erroneous procedural steps taken by the applicant in the present case. It also follows that the fact that the applicant was required to pay a higher amount of court fees and legal costs and expenses is primarily the result of her own conduct and could not therefore be seen as conferring on her any right of access to the Supreme Court (see, by contrast, Hasan Tunç and Others, cited above, §§ 29-42). In this context, the Court would note that it was open to the applicants predecessor to claim a return of the erroneously calculated fee within one year from the moment of payment; however he had never availed himself of this opportunity.

121.  Against this background, it appears that the applicant, who was legally represented in the domestic proceedings, had failed to use the necessary diligence when seeking to increase the value of the dispute in a manner not consistent with the requirements of domestic law. The procedural errors could have been avoided from the outset, and given that they are mainly and objectively imputable to her, the adverse consequences of those errors rest on the applicant.

(iii)  Whether there was an excessive formalism restricting the applicants access to the Supreme Court

122.  With regard to the criterion of excessive formalism, the Court considers, as already stressed above, that it would be difficult to accept that the Supreme Court, in a situation where the relevant domestic law allowed it to filter cases coming before it, should be bound by the errors of the lower courts when determining whether or not to grant someone access to it. Holding otherwise could severely hinder the Supreme Courts work and would make it impossible for the Supreme Court to fulfil its specific role. It has already been confirmed in the Courts case-law that a supreme courts power to determine its jurisdiction cannot be limited in this way (see paragraph 86 above). In any case, accepting that there is no reason to call into question the relevant procedural arrangement under the Croatian Civil Procedure Act concerning the manner in which the value of a dispute must be indicated (see paragraph 103 above), it cannot be said that the Supreme Courts decision applying those mandatory provisions of the Civil Procedure Act amounted to an excessive formalism.

123.  On the contrary, the Court considers that the Supreme Courts decision ensured legal certainty and proper administration of justice (see paragraph 98 above). The Supreme Court in the present case simply restored the rule of law in connection with an erroneous procedural step taken by the applicant and by the two lower courts in the course of the proceedings on an issue affecting its jurisdiction. It thereby upheld the principle of effectiveness in the administration of justice and, in such circumstances, a priori, no issue of excessive formalism should arise. Since the rule of law is a fundamental principle of a democratic state and of the Convention (see, for instance, Baka v. Hungary [GC], no.20261/12, § 117, ECHR 2016), there can be no expectation, derived from the Convention or otherwise, that the Supreme Court would ignore or overlook obvious procedural irregularities.

124.  Accordingly, it cannot be said that the Supreme Courts decision declaring the applicants appeal on points of law inadmissible amounted to excessive formalism involving an unreasonable and particularly strict application of procedural rules unjustifiably restricting the applicants access to its jurisdiction.

(iv)  Conclusion on proportionality

125.  In these circumstances, considering that the applicants case was heard by two instances of national courts (the Municipal Court and the County Court) exercising full jurisdiction in the matter, that no discernible issue of lack of fairness arose in the case, and that the Supreme Courts role was limited to reviewing the application of the relevant domestic law by the lower courts (see paragraph 108 above), it cannot be said that the Supreme Courts decision amounted to a disproportionate hindrance impairing the very essence of the applicants right of access to a court as guaranteed under Article 6 § 1 of the Convention or transgressed the national margin of appreciation.

(d)  Overall conclusion

126.  In view of the above, there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Dismisses the Governments preliminary objection;

2.  Holds that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 5 April 2018.

Søren Prebensen               Guido Raimondi
Deputy to the Registrar    President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije