Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo hrvatski državljanin g.Vladimir Štitić (podnosilac predstavke) dana 1.aprila 2015.godine. Početkom novembra 2015.godine Vlada je obaveštena o predstavci.
Podnosilac predstavke je rođen 1967.godine i živi u Karlovcu. Početkom novembra 2012.godine, u popodnevnim časovima, policija ga je uočila sa drugim muškarcem, V.P.-om, u vozilu parkiranom na parkiralištu supermarketa u Biogradu na Moru. Podnosilac predstavke je još ranije bio poznat policiji kao osuđeni trgovac drogom. Policija je prišla V.P., koi je pokušao da baci plastičnu kesicu u kojoj se nalazio heroin. Kada je podnosilac predstavke napustio supermarket, počeo je da beži. Policijski službenici su obojicu uhapsili. Prema navodima Vlade, pošto se podnosilac predstavke odupirao, policijski službenici su morali da primene silu (tzv.tehnika „čišćenja“). Prema navodima podnosioca predstavke, policijski službenici su ga udarali dok je ležao na tlu. Protiv podnosioca predstavke je podignuta krivična prijava zbog zloupotrebe opojnih sredstava. Izveštaj o primeni sile protiv podnosioca predstavke koji je sastavila zadarska policija i koji je podnosilac predstavke potpisao ukazuje na to da nije imao „nikakvih primedbi“. U njegovom ličnom listu navedeno je da je imao vidljivu povredu, hematom iznad desnog oka, te izjavu da je pao. Neutvrđenog datuma podneo je prijavu Ministarstvu unutrašnih poslova zbog sile koju su protiv njega primenili policijski službenici. Početkom januara 2013.godine državno odvetništvo je zatražilo od zadarske policije da obavi informativne razgovore sa policijskim službenicima koji su učestvovali u incidentu. Policiji je bilo naloženo i da pribavi medicinsku evidenciju o povredama podnosioca predstavke, kao i hitno postupanje u predmetu. Početkom aprila 2013.godine, državno odvetništvo je obavestilo podnosioca da je od policije zatraženo da provede istragu o njegovim navodima. Zaključak I.M., službenice koja je sprovela istražne radnje, bio je da su prigovori podnosioca predstavke neutemeljeni, i da je njihov cilj bio da osiguraju podnosiocu bolji položaj u krivičnom postupku protiv njega. Načelnik zadarske policije poslao je dopis podnosiocu, u kome ga je obavestio da su medicinski službenici zakonito primenili silu protiv njega. Krajem novembra 2013.godine Opštinsko državno odvetništvo je odbacilo krivičnu prijavu jer je smatralo da policijski službenici nisu imali nameru da nanesu teške povrede podnosiocu zahteva.
Početkom decembra 2013.godine podnosilac je podneo predlog za sprovođenje istrage, kao i optužnicu Opštinskom sudu u Zadru protiv određenih policijskih službenika. Istražni sudija Županjskog suda u Zadru je odbio predlog podnosioca za sprovođenje istrage, početkom juna 2014.godine, uz obrazloženje da policijski službenici nisu imali nameru da mu nanesu teške telesne povrede. Podnosilac je podneo žalbu na tu odluku, ali ju je vanraspravno veće odbilo. Podneo je ustavnu tužbu, ali ju je Ustavni sud Republike Hrvatske proglasio nedopuštenom, u oktobru 2014.godine. Gore pomenuta optužnica je odbačena. Njegova žalba na odluku je odbijena, iako je on po naliogu suda blagovremeno zatražio od Županjskog suda da ispita okrivljene, uz isto obrazloženje da okrivljeni nisu prethodno ispitani.
NAVODNA POVREDA ČLANA 3 KONVENCIJE
- Niko ne sme biti podvrgnut mučenju, nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.
Sud prihvata da se ne može sa sigurnošću utvrditi da su povrede koje je podnosilac zadobio prouzrokovane primenom sile od strane policije koja nije bila neophodna ili koja je bila prekomerna. Sud ne može utvrditi materijalnu povredu člana 3 Konvencije. S druge strane, Sud smatra da je bila potrebna istraga navoda podnosioca o zlostavljanju kako bi se utvrdile sve relevantne okolnosti primene fizičke sile protiv njega. Dakle, došlo je do povrede procesnog aspekta člana 3 Konvencije.
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud je presudio da tužena država ima da plati određeni iznos na ime nematerijalne štete. Troškovi mu nisu dosuđeni jer podnosilac nije podneo zahtev u tom smislu.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET ŠTITIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 16883/15)

PRESUDA

STRASBOURG

6. rujna 2018.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Štitić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Kristina Pardalos, predsjednica,
Ksenija Turković,
Tim Eicke, suci,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 10. srpnja 2018. donosi sljedeću presudu koja je donesena na navedeni datum:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 16883/15) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Vladimir Štitić („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 1. travnja 2015.
Podnositelja zahtjeva zastupao je g. D. Plavec, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Dana 9. studenog 2015. Vlada je obaviještena o zahtjevu.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva rođen je 1967. godine i živi u Karlovcu.

A. Uhićenje podnositelja zahtjeva

Dana 2. studenog 2012. godine, otprilike u 17:50 sati, policija je uočila podnositelja zahtjeva s drugim muškarcem, V.P.-om, u vozilu parkiranom na parkiralištu supermarketa u Biogradu na Moru. Podnositelj zahtjeva još je ranije bio poznat policiji kao osuđeni trgovac drogom. Dok je bio u supermarketu, policija je prišla V.P.-u, koji je pokušao baciti plastičnu vrećicu u kojoj se nalazio heroin. Policija ga je uhitila. Kada je podnositelj zahtjeva napustio supermarket, počeo je bježati, ali policijski službenici su ga uhvatili i uhitili oko 18:00 sati.
Prema navodima Vlade, budući da se podnositelj zahtjeva odupirao uhićenju, policijski službenici morali su primijeniti silu (takozvana tehnika „čišćenja“).
Prema navodima podnositelja zahtjeva, policijski službenici udarali su ga dok je ležao na tlu.
Policijski službenici zatim su odveli podnositelja zahtjeva u prostorije zadarske policije.
Protiv podnositelja podnesena je kaznena prijava zbog zlouporabe opojnih sredstava.
Medicinska dokumentacija ukazuje da je 3. studenoga 2012. godine podnositelja zahtjeva pregledao liječnik u Općoj bolnici Zadar te da je dan ranije zadobio ozljede „u tučnjavi“. Zabilježene ozljede uključivale su hematom ispod oba oka i perforaciju lijevog bubnjića. Daljnja medicinska evidencija od 29. kolovoza 2013. godine ukazuje na to da je podnositelju zahtjeva bila slomljena krunica na jednom zubu.

B. Policijski izvidi

Dana 2. studenog 2012. godine policijski službenici B.R. i B.M. sastavili su izvješće Službi kriminalističke policije Policijske uprave zadarske („zadarska kriminalistička policija“) o sili koju su primijenili protiv podnositelja zahtjeva. U izvješću je navedeno da je oko 17:50 sati tog dana nekoliko policijskih službenika Odjela kriminaliteta droga zadarske policije slijedilo trag koji je ukazivao na to da je podnositelj zahtjeva nabavljao velike količine heroina od nepoznate osobe u Šibeniku te da ga je prodavao u Zadru i Biogradu na Moru s drugom osobom, V.P.-om. Policijski službenici u kombiju su stigli na parkiralište supermarketa u Biogradu na Moru. Nekoliko je policijskih službenika ostalo u kombiju, dok su službenici B.R. i B.M. pokušali obaviti provjeru identiteta podnositelja zahtjeva i V.P.-a, koji su obojica bili poznati policiji kao osuđeni trgovci drogom. V.P. je pokušao baciti plastičnu vrećicu koja je sadržavala oko 50 grama heroina. Podnositelj zahtjeva pokušao je pobjeći kako bi izbjegao uhićenje. Policijski službenici B.R. i B.M. uhvatili su ga za ruke, ali on im se nastavio odupirati. Policijski službenik B.M. tada je primijenio tehniku čišćenja zbog čega je podnositelj zahtjeva pao na tlo i udario lijevom stranom lica. Policijski službenici zatim su primijenili tehniku poluge na ruci kako bi podnositelju stavili lisice. On je odbio ponuđenu medicinsku pomoć, te je izjavio da nema primjedbi na ponašanje policijskih službenika.
Izvješće o primjeni sile protiv podnositelja zahtjeva koje je zadarska kriminalistička policija sastavila 3. studenoga 2012. godine i koje je potpisao podnositelj zahtjeva ukazuje na to da nije imao „nikakvih primjedbi“. U osobniku pritvorenika podnositelja zahtjeva istog datuma navedeno je da je imao vidljivu ozljedu, hematom iznad desnog oka, te izjavu da je pao.
Dana 5. studenoga 2012. godine voditelj zadarske Službe kriminalističke policije otpremio je izvješće o primjeni sile protiv podnositelja zahtjeva načelniku PU zadarske, u kojem je sporne događaje opisao istim riječima kao i policijski slubenici B.R. i B.M. Izrazio je mišljenje da su policijski službenici zakonito primijenili silu protiv podnositelja zahtjeva.
Točno neutvrđenog datuma podnositelj zahtjeva podnio je prijavu Ministarstvu unutarnjih poslova zbog sile koju su protiv njega primijenili policijski službenici.
Dana 28. prosinca 2012. godine podnositelj zahtjeva podnio je kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru („državno odvjetništvo“), navodeći da su ga policijski službenici B.R., B.M. i S.K. udarali rukama i nogama tijekom njegovog uhićenja 2. studenog 2012. godine iako nije pružao nikakav otpor. Također je kasnije naveo da ga je u policijskim prostorijama policijski službenik koji je nosio značku br. 4373 gurnuo niz stepenice. Priložio je medicinsko izvješće od 3. studenog 2012. godine koje ukazuje da je zadobio hematom ispod oba oka te da je pretrpio perforaciju bubnjića, koja se smatra teškom tjelesnom ozljedom.
Dana 8. siječnja 2013. godine državno odvjetništvo zatražilo je od zadarske policije da obavi obavijesne razgovore s policijskim službenicima S.K.-om i B.R.-om kao i s ostalim policijskim službenicima koji su sudjelovali u incidentu, uključujući i policijskog službenika čijeg se broja značke podnositelj zahtjeva sjetio. Policiji je bilo naloženo i pribaviti medicinsku evidenciju o ozljedama podnositelja zahtjeva te hitno postupati u predmetu i podnijeti izvješće u roku od trideset dana.
Dana 14. siječnja 2013. godine policijski službenik A.V., načelnik Odjela kriminaliteta droga zadarske policije, obavio je obavijesne razgovore s B.R.-om i F.Z-om. U službenoj bilješci o razgovoru s B.R.-om uhićenje podnositelja zahtjeva opisano je istim riječima kao i u izvješću koje su sastavili policijski službenici B.R. i B.M. (vidi stavak 11. gore). F.Z. bio je jedan od policijskih službenika koji su ostali u kombiju kad su druga dva policijska službenika pokušala obaviti provjeru identiteta podnositelja zahtjeva i V.P.-a. F.Z. nije opisao primjenu sile protiv podnositelja zahtjeva od strane druga dva policijska službenika, ali je izjavio da su navodi u kaznenim prijavama podnositelja zahtjeva neistiniti.
Dana 16. siječnja 2013. godine zadarska policija zatražila je od Uprave za zatvorski sustav identitet policijskog službenika sa značkom br. 4374, ali se ispostavilo da nitko od policijskih službenika nije imao taj broj značke.
Dana 17. siječnja 2013. godine policijski službenik A.Š., voditelj Odjela Kriminalističke tehnike zadarske policije, obavio je obavijesni razgovor s policijskim službenikom S.K.-om. On je izjavio da je u kritično vrijeme bio na dužnosti u Zadru i da nije imao nikakvih saznanja o spornim događajima.
Dana 28. ožujka 2013. godine Ured glavnog ravnatelja policije zatražio je od načelnika PU zadarske da provjeri navode podnositelja zahtjeva sa stajališta policije i da surađuje s državnim odvjetništvom.
Dana 9. travnja 2013. godine državno odvjetništvo obavijestilo je podnositelja zahtjeva da je od policije zatraženo da provede istragu o njegovim navodima. Izvješće koje je zaprimilo 23. siječnja 2013. godine ukazuje na to da se podnositelj zahtjeva odupirao policijskim službenicima kada su pokušali provjeriti njegov identitet i smjestiti ga u policijsko vozilo, zbog čega su policijski službenici protiv njega primijenili silu zbog koje je prisilno oboren na tlo te je „primio udarac u glavu“. Zaključeno je da su navodi podnositelja zahtjeva neutemeljeni te je podnositelj obaviješten o svojem pravu na podnošenje prigovora Županijskom državnom odvjetništvu u Zadru.
Dana 12. travnja 2013. godine I.M., službenica za zakonitost postupanja zadarske policije, obavila je obavijesni razgovor s policijskim službenikom M.K.-om, pritvorskim nadzornikom. On je izjavio da su u studenom 2012. godine podnositelja zahtjeva i V.P.-a policijski službenici doveli u pritvor zbog sumnje u zlouporabu opojnih sredstava. Primijetio je neke ozljede na podnositelju zahtjeva, točnije, modricu iznad oka. Podnositelj zahtjeva izjavio je da Oko 18:00 sati podnositelj zahtjeva i V.P. zatražili su medicinsku pomoć zbog simptoma odvikavanja. Stigla je hitna pomoć te je podnositelja zahtjeva odvezla u Opću bolnicu Zadar. M.K. je sastavio službenu bilješku o tim događajima te je ujedno obavijestio zamjenika Općinskog državnog odvjetnika.
Dana 25. travnja 2013. godine službenica I.M. (vidi stavak 16. ove presude) napisala je izvješće o primijenjenoj sili protiv podnositelja zahtjeva. Navela je da je Općinsko državno odvjetništvo Odjelu općeg kriminaliteta zadarske policije proslijedilo pritužbu podnositelja zahtjeva protiv policijskih službenika S.K.-a i B.R.-a te jednog neidentificiranog policijskog službenika, u kojem podnositelj navodi da su ga oni zlostavljali i udarali, što je rezultiralo tjelesnim ozljedama. Državno odvjetništvo zatražilo je da se obave obavijesni razgovori s nekoliko policijskih službenika i da se medicinska dokumentacija podnositelja zahtjeva stavi na raspolaganje. Pritužba je proslijeđena načelniku zadarske kriminalističke policije. Službenica I.M. izjavila je da je načelnik Odjela kriminaliteta droga obavio obavijesne razgovore s policijskim službenicima B.R.-om, B.M.-om i F.Z.-om, dok je načelnik Odjela kriminalističke tehnike obavio obavijesni razgovor s policijskim službenikom S.K.-om. Posebno izvješće otpremljeno je državnom odvjetništvu 21. siječnja 2013. godine. Službenica I.M. zatim je opisala predmetni incident kako su o njemu izvijestili policijski službenici koji su sudjelovali u događaju. Zaključila je da su prigovori podnositelja zahtjeva neutemeljeni, te da je njihov cilj bio osigurati podnositelju bolji položaj u kaznenom postupku protiv njega.
Istoga dana načelnik zadarske policije poslao je dopis podnositelju zahtjeva, u kojem ga je obavijestio da su policijski službenici zakonito primijenili silu protiv njega, te da se na temelju medicinskih izvješća ili izjava navedenih policijskih službenika ne može utvrditi nikakvo zlostavljanje. Nadalje, same su njegove izjave bile proturječne.
Dana 26. travnja 2013. godine načelnik zadarske policije poslao je izvješće načelniku Službe za nadzor, unapređenja rada i razvoj policije, u kojem je ponovno naveo utvrđenja službenice I.M.
Dana 8. svibnja 2013. godine podnositelj zahtjeva odgovorio je državnom odvjetništvu, naglašavajući da je njegov podnesak bila kaznena prijava, a ne pritužba, te je zatražio donošenje odluke o osnovanosti njegovih navoda.
Dana 14. svibnja 2013. godine državno odvjetništvo naložilo je policiji utvrditi identitet četvrtog policijskog službenika navedenog u kaznenoj prijavi koji je navodno gurnuo podnositelja zahtjeva niz stepenice i koji je imao značku br. 4743 (a ne 4374) te čije je prezime A.
Dana 12. studenog 2013. godine zamjenik Općinskog državnog odvjetnika obavio je obavijesne razgovore s policijskim službenicima B.M.- om i B.R.-om. B.M. je izjavio da je 2. studenoga 2012. godine policija primila obavijest da podnositelj zahtjeva nabavlja heroin i prodaje ga na području Biograda na Moru i Zadra. B.M. je taj dan radio s policijskim službenicima B.R.-om, J.P.-om i F.Z.-om. Primijetili su podnositelja zahtjeva s V.P.-om u vozilu parkiranom na parkiralištu supermarketa u Biogradu na Moru. Podnositelj zahtjeva napustio je vozilo i ušao u supermarket dok je V.P. ostao u vozilu. B.M. i B.R. prišli su vozilu i predstavili se V.P.-u koji je zatim napustio vozilo i bacio plastičnu vrećicu koja je sadržavala približno pedeset grama heroina. V.P. nije pružio nikakav otpor te su ga preuzeli policijski službenici J.P. i F.Z. koji su ga smjestili u policijsko vozilo. B.M i B.R. prišli su podnositelju zahtjeva u supermarketu i predstavili se. Budući da je u supermarketu bilo nekoliko kupaca, policijski službenici nisu stavili lisice podnositelju zahtjeva, već su ga uhvatili za ruku i otpratili prema izlazu. Podnositelj zahtjeva verbalno je izrazio svoje nezadovoljstvo, ali nije fizički pružao otpor policijskim službenicima dok su bili u supermarketu. B.M je držao podnositelja zahtjeva za ručni zglob. Kad su napustili supermarket, podnositelj zahtjeva napravio je iznenadni pokret kako bi se oslobodio, te je pokušao pobjeći. Policijski službenik B.M. sustigao ga je, te je primijenio tehniku zahvata „čišćenja“ udarcem po nogama. Policijski službenik B.R. također je sustigao podnositelja zahtjeva koji je pao na tlo zajedno s policijskim službenicima B.M.-om i B.R.-om. Dok su bili na tlu, podnositelj zahtjeva žestoko se i agresivno odupirao policijskim službenicima, pokušavajući ustati i pobjeći. To je potrajalo oko tri do četiri minute. Policijskim službenicima bilo je teško zadržati podnositelja zahtjeva budući da je težio oko 90 kilograma. B.M je priznao da je, reagirajući na žestok otpor podnositelja zahtjeva, možda udario podnositelja jednom ili dvaput kako bi spriječio da pobjegne. Međutim, nije namjeravao ozlijediti ga. Nakon što je podnositelj zahtjeva bio svladan, bio je vezan, te više nije bilo udaranja ili zlostavljanja. B.M. je također izjavio da je postupanje policijskih službenika u odnosu na podnositelja zahtjeva bilo posve profesionalno i da je primjena sile protiv podnositelja zahtjeva bila „neizbježna“. Policijski službenici bili su oprezni jer su podnositelja zahtjeva poznavali kao trgovca drogom te su se morali pobrinuti da ne pobjegne i ne uništi dokaze. B.M. je izjavio i da policijski službenik S.K. nikad nije radio s njima. B.R. je opisao incident istim riječima kao policijski službenik B.M. Glede konkretnog trenutka kada su podnositelj zahtjeva i dvojica službenika pali na tlo, izjavio je da je situacija postala vrlo složena jer je podnositelj zahtjeva pružao snažan otpor kako bi im se odupro. Policijski službenik B.R. priznao je da je u tom metežu on ili policijski službenik B.M. udario podnositelja zahtjeva u glavu, ali ni jedan od njih nije imao namjeru ozlijediti podnositelja zahtjeva. Taj metež na tlu potrajao je oko tri do četiri minute nakon čega su policijski službenici uspjeli svladati podnositelja zahtjeva i staviti mu lisice. Naglasio je i da je postojao rizik da podnositelj zahtjeva pobjegne i uništi dokaze.
Dana 26. studenog 2013. godine Općinsko državno odvjetništvo odbacilo je kaznenu prijavu na temelju izjava uključenih policijskih službenika, drugih policijskih službenika, podnositeljevih navoda i priložene medicinske dokumentacije. Utvrdilo je da policijski službenici B.M. i B.R. nisu imali namjeru nanijeti teške ozljede podnositelju zahtjeva. U toj odluci Općinsko državno odvjetništvo pozvalo se na tvrdnju policijskih službenika da je tijekom uhićenja podnositelj zahtjeva pružao snažan otpor i da je sila primijenjena protiv njega bila nužna. Podnositelj zahtjeva bio je obaviješten o svojem pravu da preuzme progon podnošenjem optužnice protiv optuženika u roku od osam dana.
Podnositelj zahtjeva zatim je preuzeo progon.

C. Postupak po zahtjevu podnositelja za provođenje istrage

Dana 10. prosinca 2013. godine podnositelj zahtjeva predložio je provođenje istrage o konkretnom slučaju. Sljedeći dan podnio je optužnicu Općinskom sudu u Zadru protiv policijskih službenika B.R.-a, B.M.-a i S.K.-a. Ponovio je svoje navode i zatražio da optuženici, V.P. i zaštitari supermarketa koji su bili na dužnosti u kritično vrijeme budu ispitani te da se naloži medicinsko vještačenje kako bi se utvrdio način nastanka njegovih ozljeda.
Istražni sudac Županijskog suda u Zadru odbio je podnositeljev prijedlog za provođenje istrage 11. lipnja 2014. godine uz obrazloženje da policijski službenici nisu imali namjeru nanijeti mu teške tjelesne ozljede. Nikakvi daljnji svjedoci nisu ispitani, niti su u tom smislu pružena ikakva obrazloženja.
Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu 16. lipnja 2014. godine. Tvrdio je da relevantne činjenice koje se odnose na njegovo uhićenje nisu ocijenjene, da nisu prikupljeni nikakvi dokazi i da je na državnim vlastima dokazati da ozljede koje je zadobio tijekom uhićenja, nije prouzročila policija. Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zadru odbilo je žalbu 30. lipnja 2014. godine uz obrazloženje da ozljeda perforacije bubnjića koju je podnositelj zahtjeva zadobio tijekom uhićenja ne predstavlja tešku tjelesnu ozljedu.
Ustavnu tužbu koju je podnio podnositelj zahtjeva, Ustavni sud Republike Hrvatske je proglasio nedopuštenom dana 21. listopada 2014. godine zbog nenadležnosti s obzirom da se tužba nije odnosila na njegova građanska prava i obveze, niti na kaznenu prijavu protiv njega.

D. Postupak po optužnici

Dana 11. prosinca 2013. godine podnositelj zahtjeva podnio je optužnicu Općinskom sudu u Zadru protiv B.R.-a, B.M.-a i S.K.-a zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda.
Ta optužnica je odbačena 30. travnja 2014. godine s obzirom da nije sadržavala sve relevantne podatke, odnosno zbog činjenice da okrivljenici nisu prethodno ispitani, kako je propisano zakonom.
Dana 9. svibnja 2014. godine podnositelj zahtjeva podnio je žalbu, tvrdeći da mu je, nakon što je Općinsko državno odvjetništvo dana 26. studenoga 2013. godine odbacilo njegovu kaznenu prijavu, naloženo da preuzme progon podnošenjem optužnice u roku od osam dana. Poštovao je taj rok te je također 11. prosinca 2014. godine zatražio od Županijskog suda u Zadru da ispita okrivljenike. Ta je žalba odbijena 4. veljače 2015. godine budući da okrivljenici nisu prethodno ispitani.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Mjerodavno domaće pravo sažeto je u predmetu Tadić protiv Hrvatske (br. 10633/15, stavci 32. - 35., 23. studenog 2017.).

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovara da je bio zlostavljan tijekom uhićenja te da nije provedena učinkovita istraga u tom Pozvao se na članak 3. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.“

A. Dopuštenost

1.Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da u ovom predmetu nije bilo razloga da podnositelj zahtjeva podnese ustavnu tužbu Ustavnom sudu jer je, prema svojoj dobro utvrđenoj praksi, taj sud nedopuštenima proglašavao ustavne tužbe koje su podnijeli oštećenici kao tužitelji, protiv odluka kojima se odbija provođenje kaznenog postupka ili poduzimanje daljnjih istražnih radnji. Vlada je stoga smatrala da je šestomjesečni rok započeo nakon što je dana 30. lipnja 2014. godine, donesena odluka Županijskog suda u Zadru. Prema njezinom mišljenju, to je značilo da zahtjev nije bio podnesen Sudu u relevantnom šestomjesečnom roku.
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je imao osnova za podnošenje ustavne tužbe. Također je istaknuo da je odluka o optužnici donesena 4. veljače 2015. godine i da je njegov zahtjev pred Sudom podnesen unutar šestomjesečnog roka.

2. Ocjena Suda

Sud ponavlja da je svrha šestomjesečnog roka utvrđenog člankom 35. promicanje pravne sigurnosti tako da se osigura da se predmeti koji otvaraju pitanja iz Konvencije razmotre u razumnom roku i da prethodne odluke nisu neprekidno podložne osporavanju. Pravilo također pruža potencijalnom podnositelju zahtjeva vremena da razmotri želi li podnijeti zahtjev i, ako želi, da odluči koje će prigovore i tvrdnje navesti (vidi, primjerice, Worm protiv Austrije, 29. kolovoza 1997., stavci 32. - 33., Izvješća o presudama i odlukama 1997-V, i Remetin protiv Hrvatske (br. 2), br. 7446/12, stavak 76., 24. srpnja 2014.).
U pravilu šestomjesečni rok teče od datuma donošenja pravomoćne odluke u postupku iscrpljenja domaćih pravnih sredstava. Sud primjećuje da se prigovori podnositelja na temelju članka 3. Konvencije koji se odnose na propuste i pogreške nacionalnih vlasti tiču istrage kao takve i ne mogu se smatrati izdvojenim događajima, te ih se treba gledati kao cjelinu (usporedi predmet J. protiv Hrvatske, br. 42418/10, stavak 56., 24. srpnja 2012.).
Sud primjećuje da je 28. prosinca 2012. godine podnositelj zahtjeva podnio kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu zbog navodnog zlostavljanja od strane policije 2. studenog 2012. godine, što je u načelu odgovarajuće i učinkovito pravno sredstvo kada je riječ o dužnosti provođenja istrage i progona nasilnih radnji (vidi, primjerice, Beganović protiv Hrvatske, 46423/06, stavci 72. - 74., 25. lipnja 2009.; M.S. protiv Hrvatske, br. 36337/10, stavak 77., 25. travnja 2013.; i gore citirani predmet Remetin, stavak 78.).
Nakon što je Općinsko državno odvjetništvo odbacilo njegovu kaznenu prijavu, podnositelj zahtjeva bio je obaviješten o svojem pravu na preuzimanje progona podnošenjem optužnice u roku od osam dana.
Sud nadalje primjećuje da hrvatski pravni sustav predviđa mogućnost da oštećenik preuzme kazneni progon kao tužitelj. U odnosu na kaznena djela za koja kazneni progon pokreće državno odvjetništvo, bilo proprio motu ili na zahtjev privatne stranke, kada državno odvjetništvo odustane od progona po bilo kojoj osnovi, oštećenik može preuzeti kazneni progon kao tužitelj (vidi gore citirani predmet D.J., stavak 57.).
Sud je ranije smatrao da se, tamo gdje nacionalni sustav pruža mogućnost da oštećena strana sama preuzme progon i oštećenik tu mogućnost iskoristi, i taj postupak mora uzeti u obzir (vidi D. protiv Hrvatske, br. 15526/10, stavak 53., 8. studenog 2011.; Butolen protiv Slovenije, br. 41356/08, stavak 70., 26. travnja 2012.; gore citirani predmet D.J., stavak 58.; Otašević protiv Srbije, br. 32198/07, stavak 25., 5. veljače 2013.; i Habimi i drugi protiv Srbije, br. 19072/08, stavak 72., 3. lipnja 2014.).
Podnositelj zahtjeva pridržavao se upute koja mu je dana (vidi stavke 10., 11. i 28. ove presude) te je preuzeo progon. U tom smislu, konačnu odluku donio je Županijski sud u Zadru dana 4. veljače 2015. godine. S obzirom da je zahtjev Sudu podnesen 1. travnja 2015. godine, proizlazi da je podnositelj zahtjeva poštovao propisani šestomjesečni rok. Zbog toga je nepotrebno da se Sud dalje bavi Vladinim tvrdnjama (usporedi predmet Bilbija i Blažević protiv Hrvatske, br. 62870/13, stavak 89., 12. siječnja 2016.). Sukladno tome, Sud odbacuje Vladin prigovor.
Sud primjećuje da zahtjev nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

Podnositelj zahtjeva naveo je da su ga 20. prosinca 2012. godine policijski službenici udarali rukama i nogama, zbog čega je pao, te su ga nastavili udarati rukama i nogama dok je ležao na tlu, a sve u vezi s uhićenjem kojem se nije odupirao. To je potvrđeno dostupnim medicinskim dokazima. Iako je zlostavljanje od strane policije prijavio tijelima kaznenog progona, a kasnije i domaćim sudovima, nije provedena učinkovita istraga njegovih navoda. Domaće vlasti su odbacile sve napore koje je poduzeo kako bi ih potaknuo da provedu učinkovitu i temeljitu istragu, odbacujući njegovu kaznenu prijavu na temelju iskaza uključenih policijskih službenika i pogrešno zaključujući da oni nisu imali namjeru nanijeti mu teške ozljede. Vlasti su također odbile ispitati bilo kojeg drugog svjedoka. Konkretno, nije bilo naloženo medicinsko vještačenje iako je to bio jedini pouzdan način utvrđivanja uzroka njegovih ozljeda. Propustile su poduzeti sve relevantne i nužne radnje radi razjašnjenja pravih okolnosti primjene sile od strane policije protiv njega.

(b) Vlada

Vlada je tvrdila da ozljede koje je podnositelj zahtjeva pretrpio nisu bile dovoljno teške da bi dovele do odgovornosti države na temelju članka 3. Konvencije. Također je tvrdila da su njegovi navodi o zlostavljanju od strane policije neutemeljeni i nepotkrijepljeni jer nisu potvrđeni dostupnim dokazima. Podnositelj zahtjeva zadobio je te ozljede kao rezultat neophodne sile koju je primijenila policija jer se žestoko odupirao uhićenju.
Vlada je također istaknula nedosljednosti u navodima podnositelja zahtjeva. Prvotno je rekao da nije bio nezadovoljan načinom na koji je policija riješila situaciju i da je pao. Tek je kasnije tvrdio da ga je policija zlostavljala.
Glede obveze provođenja istrage, Vlada je tvrdila da je policija odmah provela internu istragu kojom je zaključeno da je sila primijenjena protiv podnositelja zahtjeva bila zakonita i opravdana.
Nadalje, državno odvjetništvo, na temelju svih relevantnih dokumenata, zaključilo je da nema osnova za daljnji kazneni progon.

2. Ocjena Suda

(a) Težina zlostavljanja

Sud ponavlja da, kako bi ušlo u domašaj članka 3., zlostavljanje mora doseći minimalni stupanj težine. Ocjena tog minimalnog stupnja je relativna: ona ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su narav i kontekst postupanja, njegovo trajanje, tjelesne i duševne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi predmete Costello-Roberts protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 25. ožujka 1993., stavak 30., Serija A br. 247-C i A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23. rujna 1998., stavak 20., Izvješća 1998-VI).
Kada je osoba ozlijeđena dok je u pritvoru ili se na drugi način nalazi pod kontrolom policije, svaka takva ozljeda dovodi do jake presumpcije da je ta osoba bila podvrgnuta zlostavljanju, što dovodi do pitanja obuhvaćenih člankom 3. Konvencije (vidi, inter alia, Butolen protiv Slovenije, br. 41356/08, stavak 84., 26 travnja 2012. ).
Sud napominje da je nesporno da su dva policijska službenika primijenila silu protiv podnositelja zahtjeva i da je podnositelj zahtjeva zadobio ozljede, sve u kontekstu njegovog uhićenja. Medicinska dokumentacija ukazuje na to da je tijekom uhićenja 2. studenog 2012. godine zadobio hematom ispod oba oka te da je pretrpio perforaciju bubnjića, kvalificiranu kao teška tjelesna ozljeda. S obzirom na gore navedena načela, Sud utvrđuje da su u okolnostima ovog predmeta kada su policijski službenici primijenili silu tijekom uhićenja podnositelja zahtjeva ozljede bile dovoljno teške da dosegnu „minimalni stupanj težine“ na temelju članka 3. Konvencije.

(b) Materijalni aspekt članka 3. Konvencije

Opća načela sažeta su u gore citiranom predmetu Tadić (stavci 52. - 54.)
Navodi o zlostavljanju protivnom članku 3. moraju biti potkrijepljeni odgovarajućim dokazima. Sud pri ocjeni dokaza primjenjuje standard dokazivanja „izvan razumne sumnje“, no dodaje da takav dokaz može proizlaziti iz istodobnog postojanja dovoljno jakih, jasnih i neproturječnih predmnijeva ili sličnih neosporenih predmnijeva o činjenicama (vidi, među drugim izvorima, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 18. siječnja 1978., stavak 161. in fine, Serija A br. 25; Labita protiv Italije [VV], br. 26772/95, stavak 121., ECHR 2000-IV; Jalloh protiv Njemačke [VV], br. 54810/00, stavak 67., ECHR 2006-IX; Ramirez Sanchez protiv Francuske [VV], br. 59450/00, stavak 117., ECHR 2006-IX; Gäfgen protiv Njemačke [VV], br. 22978/05, stavak 92., ECHR 2010; i Bouyid, stavak 82.).
Sud napominje da nije sporno između stranaka da je podnositelj zahtjeva zadobio ozljede u kontekstu njegovog uhićenja. Međutim, njihove se verzije razlikuju u pogledu opsega tih ozljeda i načina na koji su zadobivene.
Sud primjećuje da postoje objektivni medicinski dokazi koji ukazuju na to da je u trenutku uhićenja podnositelj zadobio hematom ispod oba oka te da je pretrpio perforaciju bubnjića, koja predstavlja tešku tjelesnu ozljedu.
Prema navodima Vlade, jedina sila koju su vlasti primijenile protiv podnositelja zahtjeva bila je tehnika čišćenja noge kojom je podnositelj zahtjeva bio oboren na tlo kako bi ga se moglo obuzdati i uhititi. Navodno je jedini razlog za primjenu takve sile bilo svladavanje snažnog otpora koji je podnositelj zahtjeva pružao uhićenju, a ozljede koje je zadobio bile su posljedica njegovog pada i primjene tehnike čišćenja noge. Međutim, podnositelj zahtjeva tvrdio je da su njegove ozljede uzrokovali policijski službenici koji su ga nepotrebno udarali rukama i nogama tijekom uhićenja.
Dostupni dokazi razlikuju se u pogledu načina na koji je podnositelj zahtjeva zadobio ozljede. Medicinsko izvješće od 3. studenoga 2012. godine ukazuje na to da je zadobio ozljede dan ranije „u tučnjavi“ (vidi stavak 10. ove presude). Izvješće o primjeni sile protiv njega koje je istog datuma sastavila zadarska kriminalistička policija i koje je on potpisao ukazuje na to da nije imao „nikakvih primjedbi“ (vidi stavak 12. ove presude). Dvojica policijskih službenika koji su sudjelovali u događaju, tijekom ispitivanja pred zamjenikom Općinskog državnog odvjetnika, priznali su da su možda udarili podnositelja zahtjeva tijekom meteža na tlu, ali to je bilo samo stoga što se žestoko odupirao uhićenju (vidi stavak 28. ove presude). Policijski službenik M.K. izjavio je da mu je podnositelj zahtjeva rekao da je pao (vidi stavak 22. ove presude).
S obzirom na nedostatak uvjerljivih dokaza, Sud prihvaća da se ne može sa sigurnošću utvrditi da su ozljede koje je podnositelj zahtjeva zadobio prouzročene primjenom sile od strane policije koja nije bila neophodna ili koja je bila prekomjerna (usporedi predmet Tarkan Yavaş protiv Turske, br. 58210/08, stavci 30. i 31., 18. rujna 2012.). Sud stoga smatra da nije u položaju ocijeniti pitanje je li podnositelj zahtjeva pretrpio postupanje protivno članku 3. Konvencije (vidi predmete Hüsniye Tekin protiv Turske, br. 50971/99, stavak 50., 25. listopada 2005.; Coşar protiv Turske, br. 22568/05, stavci 32. - 35., 26. ožujka 2013.; N. protiv Ukrajine, br. 13837/09, stavak 83., 29. siječnja 2015.; Mehdiyev protiv Azerbajdžana, br. 59075/09, stavak 75., 18. lipnja 2015.; Nekrasov protiv Rusije, br. 8049/07, stavak 95., 17. svibnja 2016.; i Müftüoğlu i drugi protiv Turske, br. 34520/10 i 2 druga, stavak 63., 28. veljače 2017.).
Slijedom toga, Sud ne može utvrditi materijalnu povredu članka 3. Konvencije glede navodnog zlostavljanja podnositelja zahtjeva od strane policije.

(c) Navodna neadekvatnost istrage

Primjenjiva opća načela izložena su u gore navedenom predmetu Tadić (stavak 66.).
Sud ponavlja da članak 3. Konvencije zahtijeva da tijela istraže navode o zlostavljanju ako su „dokazivi“ i „ukazuju na postojanje razumne sumnje“ (vidi predmet Gök i Güler protiv Turske, 74307/01, stavak 38., 28. srpnja 2009.)
Između stranaka nije sporno da je tijekom uhićenja podnositelja zahtjeva 2. studenog 2012. godine protiv njega primijenjena sila od strane triju policijskih službenika. Oni su odmah izvijestili nadređene da je podnositelj zahtjeva zadobio ozljede kao posljedicu sile koja je primijenjena protiv njega. Međutim, podnositelj zahtjeva i Vlada drukčije opisuju incident. Sud primjećuje da medicinska dokumentacija ukazuje na to da je podnositelj zahtjeva zadobio hematom ispod oba oka te da je pretrpio perforaciju bubnjića, koja predstavlja tešku tjelesnu ozljedu. U svojoj kaznenoj prijavi podnesenoj državnom odvjetništvu tvrdio je da su ga policijski službenici udarali rukama i nogama, zbog čega je pao, te su ga nastavili udarati rukama i nogama dok je ležao na tlu. S obzirom na zahtjev da primjena tjelesne sile od strane državnih službenika mora biti ograničena na situacije kad je krajnje neophodna, Sud smatra da su gore navedene činjenice zahtijevale istragu navoda podnositelja zahtjeva o zlostavljanju kako bi se utvrdile sve relevantne okolnosti primjene tjelesne sile protiv njega.
Prvotno je državno odvjetništvo dodijelilo istragu zadarskoj policiji, istoj policiji kojoj su pripadali policijski službenici koji su sudjelovali u događaju. Na temelju utvrđenja same policije, Općinsko državno odvjetništvo odbacilo je navode podnositelja zahtjeva.
U studenom 2013. godine, nakon ponovljenih podnesaka podnositelja zahtjeva, zamjenik Općinskog državnog odvjetnika na kraju je ispitao dvojicu uključenih policijskih službenika (vidi stavak 28. ove presude). Njihove izjave smatrale su se dostatnima za zaključak da je sila koju su primijenili bila opravdana bez razmatranja je li bila razmjerna okolnostima predmeta, a osobito je li bila neophodna i/ili prekomjerna. Samo je navedeno da policijski službenici nisu imali namjeru nanijeti teške ozljede podnositelju zahtjeva.
Sud također napominje da je podnositelj zahtjeva preuzeo kazneni progon te je s tim u vezi podnio optužnicu i prijedlog za provođenje istrage. Zatražio je da V.P. i zaštitari supermarketa koji su bili na dužnosti u kritično vrijeme budu ispitani i da se naloži medicinsko vještačenje radi utvrđenja načina nastanka njegovih ozljeda. Međutim, domaći sudovi odbili su zahtjev podnositelja zahtjeva za provođenje istrage bez ikakvog obrazloženja zašto predloženi dokazi nisu relevantni. Konkretno, tijela kaznenog progona ponovno nisu uložila ozbiljne napore da ocijene najvažniji aspekt predmeta – činjenicu je li sila koju su primijenili policijski službenici bila neophodna i/ili prekomjerna u određenoj situaciji. Stoga, nije bilo naloženo medicinsko vještačenje kojim bi se moglo utvrditi kako su ozljede nastale, te kojim bi se mogli razjasniti navodi podnositelja zahtjeva da su ga policijski službenici udarali rukama i nogama i dok je stajao i dok je ležao na tlu.
Umjesto toga, domaće vlasti ograničile su svoju ocjenu na čitanje medicinske dokumentacije podnositelja zahtjeva i izjave dane od umiješanih policijskih službenika, a što je očito bilo nedostatno za razjašnjenje svih relevantnih okolnosti zlostavljanja podnositelja (usporedi predmet Gharibashvili protiv Gruzije, br. 11830/03, stavak 73., 29. srpnja 2008.).
S obzirom na gore opisanu pozadinu, može se zaključiti da domaće vlasti nisu ispunile svoju obvezu provođenja učinkovite istrage o okolnostima navodnog zlostavljanja podnositelja zahtjeva od strane policije.
Stoga je došlo do povrede postupovnog aspekta članka 3. Konvencije.

II PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije predviđeno je sljedeće:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Naknada štete

Podnositelj zahtjeva potražuje iznos od 25.000 eura (EUR) na ime neimovinske štete.
Vlada smatra da je zahtjev podnositelja pretjeran, neosnovan i nepotkrijepljen.
Imajući u vidu sve okolnosti ovog predmeta, Sud prihvaća da je podnositelj zahtjeva pretrpio neimovinsku štetu koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede. Procjenjujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju zahtjeva dodjeljuje 1.000 eura (EUR) na ime naknade neimovinske štete, uz sve poreze koji bi mu mogli biti obračunati.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj zahtjeva nije podnio nikakav zahtjev za troškove i izdatke nastale tijekom postupka pred domaćim sudovima i ovim Sudom. Sud stoga smatra da nema potrebe dodjeljivati mu ikakav iznos s te osnove.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

Presuđuje da je došlo do povrede postupovnog aspekta članka 3. Konvencije;

Presuđuje da nije došlo do povrede materijalnog aspekta članka 3. Konvencije;

Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca, 1.000 EUR (tisuću eura) na ime neimovinske štete, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena;

Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 6. rujna 2018. u skladu s Pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda.

Renata Degener Kristina Pardalos

Zamjenica tajnika Predsjednica

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

FIRST SECTION

CASE OF ŠTITIĆ v. CROATIA

(Application no. 16883/15)

JUDGMENT

STRASBOURG

6 September 2018

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Štitić v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Kristina Pardalos, President,
Ksenija Turković,
Tim Eicke, judges,
and Renata Degener, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 10 July 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 16883/15) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Vladimir Štitić (“the applicant”), on 1 April 2015.

2. The applicant was represented by Mr D. Plavec, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 9 November 2015 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1967 and lives in Karlovac.

A. The applicant’s arrest

5. At about 5.50 p.m. on 2 November 2012 the police spotted the applicant with another man, V.P., in a vehicle parked in the car park of a supermarket in Biograd na Moru. The applicant was already known to the police as a convicted drug dealer. While he was inside the supermarket the police approached V.P., who tried to throw away a plastic bag containing heroin. The police arrested him. When the applicant left the supermarket, he started to run away, but the police officers caught him and arrested him at about 6 p.m.

6. According to the Government, since the applicant resisted arrest, the police officers had to apply force (a so-called “leg sweep” technique).

7. According to the applicant, he was beaten by the police officers while lying on the ground.

8. The applicant was then taken by the officers to the premises of the Zadar police.

9. A criminal complaint was lodged against the applicant on charges of substance abuse.

10. Medical documentation shows that on 3 November 2012 the applicant was seen by a doctor in the Zadar General Hospital and that he had sustained injuries the day before ”in a fight”. The injuries recorded were a haematoma below both eyes and a perforated left eardrum. A further medical record of 29 August 2013 shows that the applicant had a broken crown on one of his teeth.

B. Police inquiry

11. On 2 November 2012 officers B.R. and B.M. compiled a report for the Criminal Police Department of the Zadar police (“the Zadar criminal police”) on the force they had used against the applicant. The report stated that at about 5.50 p.m. that day several officers from the Drug Crimes Division of the Zadar police had followed a lead that the applicant had been procuring large amounts of heroin from an unknown person in Šibenik and selling it on in Zadar and Biograd na Moru with another person, V.P. The officers had arrived in a van in the car park of a supermarket in Biograd na Moru. Several officers had stayed in the van while officers B.R. and B.M. had attempted to carry out an identity check on the applicant and V.P., who had both been known to the police as convicted drug dealers. V.P. had tried to throw away a plastic bag containing about 5 grams of heroin. The applicant had attempted to run away to avoid being arrested. Officers B.R. and B.M. had grabbed him by his hands but he had continued to resist them. Officer B.M. had then applied a leg sweep technique which had made the applicant fall to the ground and hit the left side of his face. The officers had then applied an arm lock technique to handcuff the applicant. He had refused the medical assistance offered to him and had said that he had had no objections to the conduct of the police officers.

12. A report on the use of force against the applicant compiled on 3 November 2012 by the Zadar criminal police and signed by the applicant indicates that he had “no objections”.

A record of the applicant’s detention of the same date states that he had a visible injury, a haematoma above his right eye, and that he said that he had fallen down.

13. On 5 November 2012 the chief of the Zadar criminal police sent a report on the use of force against the applicant to the chief of the Zadar police, describing the events at issue in the same manner as officers B.R. and B.M. He expressed the opinion that the police officers had lawfully used forced against the applicant.

14. On an unspecified date the applicant lodged a complaint with the Ministry of Interior about the force used against him by the police officers.

15. On 28 December 2012 the applicant lodged a criminal complaint with the Zadar Municipal State Attorney’s Office (“the State Attorney’s Office”), alleging that police officers B.R., B.M. and S.K. had hit and kicked him all over during his arrest on 2 November 2012, even though he had not put up any resistance. He also alleged that later on, on the police premises, an officer wearing the badge no. 4373 had pushed him down the stairs. He enclosed a medical report dated 3 November 2012 showing that he had suffered a haematoma under both eyes and a perforated eardrum, the latter of which was considered a serious bodily injury.

16. On 8 January 2013 the State Attorney’s Office asked the Zadar police to interview officers S.K. and B.R. as well as other officers involved in the incident, including the officer whose badge number the applicant had remembered. The police were also instructed to obtain medical records concerning the applicant’s injuries and to proceed with the case urgently and submit their report within thirty days.

17. On 14 January 2013 officer A.V., the chief of the Drug Crimes Division of the Zadar police, interviewed B.R. and F.Z. The record of the interview with B.R. describes the applicant’s arrest in the same terms as the report compiled by officers B.R. and B.M. (see paragraph 11 above). F.Z. was one of the officers who had stayed in the van when the two other officers had attempted to carry out identity check on the applicant and V.P. F.Z. did not describe the use of force against the applicant by the two other officers, but did state that the allegations in the applicant’s criminal complaints were false.

18. On 16 January 2013 the Zadar police asked the Prison Service for the identity of the officer with badge no. 4374 but it turned out that none of the officers had had that particular badge number.

19. On 17 January 2013 officer A.Š., the chief of the Forensics Division of the Zadar police interviewed officer S.K. He said that on the critical occasion he had been on duty in Zadar and had had no knowledge of the events at issue.

20. On 28 March 2013 the chief of the National Police asked the chief of the Zadar police to check the applicant’s allegations from the standpoint of the police and to cooperate with the State Attorney’s Office.

21. On 9 April 2013 the State Attorney’s Office informed the applicant that the police had been asked to carry out an enquiry into his allegations. The report it had received on 23 January 2013 indicated that the applicant had resisted the police officers in their attempt to carry out an identity check and put him in a police vehicle, in response to which the officers had used force against him which had resulted in him being forced to the ground and “receiving a blow to the head”. It was concluded that the applicant’s allegations were unfounded and he was informed of his right to complain to the Zadar County State Attorney’s Office.

22. On 12 April 2013 I.M., an officer from the Professional Conduct Department of the Zadar police interviewed officer M.K., a guard from the police’s detention facility. He said that in November 2012 the applicant and V.P. had been brought into the facility by police officers on suspicion of substance abuse. He had noticed some injuries on the applicant, namely a bruise above his eye. The applicant had said that he had fallen. At about 6 p.m. both the applicant and V.P. had sought medical assistance because of withdrawal symptoms. An ambulance had arrived and taken the applicant to the Zadar General Hospital. M.K. had made an official note about these events and had also informed the Deputy State Attorney.

23. On 25 April 2013 officer I.M. (see paragraph 16 above) wrote a report on the force used against the applicant. She stated that the State Attorney’s Office had forwarded the applicant’s complaint to the General Crime Department of the Zadar police, against officers S.K. and B.R. as well as one unidentified officer, alleging that they had ill-treated and hit him which had caused him bodily injuries. The State Attorney’s Office had asked that several officers be interviewed and that the applicant’s medical documentation be made available. The complaint had been assigned to the chief of the Zadar criminal police.

Officer I.M. stated that the chief of the Drug Crimes Division had interviewed officers B.R., B.M. and F.Z, while the chief of the Forensics Division had interviewed officer S.K. The related report had been sent to the State Attorney’s Office on 21 January 2013.

Officer I.M. then described the incident in question as reported by the police officers implicated. She concluded that the applicant’s complaints were unfounded and that it had been aimed at securing him a better position in the criminal proceedings against him.

24. On the same day the chief of the Zadar police sent a letter to the applicant informing him that the police officers had lawfully used force against him and that no case of ill-treatment could be established on the basis of the medical reports or statements of the police officers concerned. Furthermore, his own statements had been contradictory.

25. On 26 April 2013 the chief of the Zadar police sent a report to the chief of the Supervisory Service of the National Police (Služba za nadzor, unapređenja rada i razvoj policije), repeating the findings of officer I.M.

26. On 8 May 2013 the applicant replied to the State Attorney’s Office, stressing that his submission was a criminal complaint rather than a petition and asked that a decision concerning the merits of his allegations be adopted.

27. On 14 May 2013 the State Attorney’s Office ordered the police to identify the fourth police officer mentioned in the criminal complaint who had allegedly pushed the applicant down the stairs and had the badge no. 4743 (not 4374) and whose last name was A.

28. On 12 November 2013 the Deputy State Attorney interviewed officers B.M. and B.R.

B.M. said that on 2 November 2012 the police had received information that the applicant had been procuring heroin and selling it on in the Biograd na Moru and Zadar area. B.M. had been working that day with officers B.R., J.P. and F.Z. They had noticed the applicant with V.P. in a vehicle which had been parked in the car park of a supermarket in Biograd na Moru. The applicant had left the vehicle and entered the supermarket while V.P. had stayed inside it. B.M. and B.R. had approached the vehicle, identified themselves to V.P. who had then left the vehicle and thrown away a plastic bag which had contained about fifty grams of heroin. V.P. had not put up any resistance and had been handed over to officers J.P. and F.Z. who had placed him in the police vehicle. B.M. and B.R. had approached the applicant inside the supermarket and identified themselves. Since there had been some customers in the supermarket the officers had not resorted to handcuffing the applicant but had instead taken the applicant by the arm and escorted him towards the exit. The applicant had verbally expressed his discontent but when inside the supermarket had not physically resisted the officers. B.M. had held the applicant by one of his wrists. When they had left the supermarket the applicant had made a sudden movement to free himself and had attempted to flee. Officer B.M. had caught up with him and applied a leg sweep technique. Officer B.R. had also then caught up with the applicant who had then fallen to the ground, together with officers B.M. and B.R. While on the ground the applicant had fiercely and aggressively resisted the officers, attempting to get up and flee. That had lasted for about three to four minutes. It had been difficult for the officers to hold the applicant down, as he had weighed about 90 kilograms. B.M. admitted that in responding to the applicant’s fierce resistance he might have hit him once or twice in order to prevent him from fleeing. His intention however had not been to hurt him. After the applicant had been overcome, he had been restrained and there had been no further hitting or ill-treatment. B.M. also stated that the officers’ conduct in respect of the applicant had been completely professional and that the use of force against the applicant had been “unavoidable”. The officers had been cautious since they had known the applicant as a drug dealer and had had to ensure that he did not flee and destroy the evidence. B.M. also said that officer S.K. had never worked with them.

B.R. described the incident in the same terms as officer B.M. As regards the specific moment when the applicant and two officers had fallen to the ground he said that the situation had become really messy because the applicant had put very strong resistance to fight them off. Officer B.R. admitted that in the commotion he or officer B.M. had hit the applicant on the head but neither of them had had any intention to hurt the applicant. The commotion on the ground had lasted for about three to four minutes after which the officers had managed to overcome and handcuff the applicant. He also stressed that there had been a risk of the applicant fleeing and destroying the evidence.

29. On 26 November 2013 the State Attorney’s Office dismissed the complaint on the basis of statements taken from the police officers involved as well as from officers, the applicant’s allegations and the medical documentation enclosed. It found that officers B.M. and B.R. had had no intention of causing serious injuries to the applicant. The decision relied on the officers’ assertion that during his arrest the applicant had put up strong resistance and that the force used against him had been necessary. The applicant was informed of his right to take over the prosecution by lodging an indictment against the accused within eight days.

30. The applicant then took over the prosecution.

C. Proceedings upon the applicant’s request for an investigation

31. On 10 December 2013 the applicant asked for an investigation into the matter. He lodged an indictment with the Zadar Municipal Court the following day, against officers B.R., B.M. and S.K. He repeated his allegations and requested that the accused, V.P. and the security guards of a supermarket on duty at the critical time be questioned, and that a forensic report be ordered in order to establish how his injuries had been caused.

32. The applicant’s request for an investigation was dismissed on 11 June 2014 by a Zadar County Court investigating judge on the grounds that the officers involved had had no intention of causing serious bodily injuries to him. No further witnesses were questioned and no reasons were given in that regard.

33. The applicant appealed on 16 June 2014. He argued that the relevant facts surrounding his arrest had not been assessed, that no evidence had been collected and that it was for the State authorities to prove that the injuries he had sustained during his arrest had not been caused by the police. The appeal was dismissed on 30 June 2014 by a three-judge panel of the Zadar County Court on the grounds that the perforated eardrum the applicant had suffered during his arrest did not amount to a serious bodily injury.

34. A subsequent constitutional complaint lodged by the applicant was declared inadmissible on 21 October 2014 by the Constitutional Court for lack of competence on the grounds that it did not concern his civil rights and obligations or a criminal charge against him.

D. Proceedings on indictment

35. On 11 December 2013 the applicant lodged an indictment with the Zadar Municipal Court against B.R., B.M. and S.K. on charges of causing serious bodily injury.

36. It was declared inadmissible on 30 April 2014 on the grounds that it did not contain all the relevant information, namely that the accused had not given any oral evidence beforehand, as required by law.

37. On 9 May 2014 the applicant lodged an appeal, arguing that when his criminal complaint had been dismissed by the State Attorney’s Office on 26 November 2013 he had been instructed to take over the prosecution by lodging an indictment within eight days. He had complied with that time‑limit and had also on 11 December 2014 asked the Zadar County Court to take oral evidence from the accused. The appeal was dismissed on 4 February 2015 on the grounds that the accused had not given any evidence beforehand.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

38. The relevant domestic law is summarised in the case of Tadić v. Croatia (no. 10633/15, §§ 32-35, 23 November 2017).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

39. The applicant complained that he had been ill-treated during his arrest, and that there had been no effective investigation in that respect. He relied on Article 3 of the Convention, which reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

40. The Government argued that in the case at issue there had been no reason for the applicant to lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court since it was the well-established practice of that court to declare inadmissible constitutional complaints lodged by subsidiary prosecutors against decisions refusing to open criminal proceedings or further investigative measures. The Government therefore considered that the six-month time-limit had started running after the decision of the Zadar County Court had been adopted on 30 June 2014. This, in their view, meant that the application had been lodged with the Court out of the relevant six‑month time-limit.

41. The applicant argued that he had had grounds for lodging a constitutional complaint. He also pointed out that a decision upon his indictment had been adopted on 4 February 2015 and that his application to the Court had been lodged within the six-month time-limit.

2. The Court’s assessment

42. The Court reiterates that the purpose of the six-month time-limit under Article 35 is to promote legal certainty, by ensuring that cases raising issues under the Convention are dealt with in a reasonable time and that past decisions are not continually open to challenge. The rule also affords the prospective applicant time to consider whether to lodge an application and, if so, to decide on the specific complaints and arguments to be raised (see, for example, Worm v. Austria, 29 August 1997, §§ 32-33, Reports of Judgments and Decisions 1997‑V, and Remetin v. Croatia (no. 2), no. 7446/12, § 76, 24 July 2014).

43. Normally, the six-month period runs from the final decision in the process of exhaustion of domestic remedies. The Court observes that the applicant’s complaint under Article 3 of the Convention concerning failures and errors on the part of the national authorities concern the investigation and as such cannot be regarded as isolated events; they have to be seen as a whole (compare to D.J. v. Croatia, no. 42418/10, § 56, 24 July 2012).

44. The Court notes that on 28 December 2012 the applicant lodged a criminal complaint with the State Attorney’s Office concerning the alleged ill-treatment by the police on 2 November 2012, which is in principle an adequate and effective remedy as regards the duty to investigate and prosecute acts of violence (see, for example, Beganović v. Croatia, no. 46423/06, § 72-74, 25 June 2009; M.S. v. Croatia, no. 36337/10, § 77, 25 April 2013; and Remetin, cited above, § 78).

45. When his criminal complaint was dismissed by the State Attorney’s Office, the applicant was informed of his right to take over the prosecution by lodging an indictment within eight days.

46. The Court further observes that the Croatian legal system provides for the possibility for the injured party to act as a subsidiary prosecutor. In respect of criminal offences for which the prosecution is to be undertaken by the State Attorney’s Office, either of its own motion or upon a private application, where the Office declines to prosecute on whatever grounds, the injured party may take over the prosecution as a subsidiary prosecutor (see D.J., cited above, § 57).

47. The Court has held that where the national system allows for the injured party to pursue the prosecution on his or her own and he or she makes use of that, those proceedings must also be taken into account (see V.D. v. Croatia, no. 15526/10, § 53, 8 November 2011; Butolen v. Slovenia, no. 41356/08, § 70, 26 April 2012; D.J., cited above, § 58; Otašević v. Serbia, no. 32198/07, § 25, 5 February 2013; and Habimi and Others v. Serbia, no. 19072/08, § 72, 3 June 2014).

48. The applicant complied with the instruction given to him (see paragraphs 10, 11 and 28 above) and took over the prosecution. The final decision in that respect was adopted by the Zadar County Court on 4 February 2015. Given that the application was lodged with the Court on 1 April 2015, it follows that the applicant complied with the requisite six‑month time-limit. This makes it unnecessary for the Court to deal further with the Government’s arguments (compare to Bilbija and Blažević v. Croatia, no. 62870/13, § 89, 12 January 2016). It accordingly rejects their objection.

49. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

(a) The applicant

50. The applicant submitted that on 20 December 2012 police officers had hit and kicked him, causing him to fall down, and had continued to hit and kick him while he had been lying on the ground, all in connection with the arrest which he had not resisted. This was confirmed by the available medical evidence. Even thought he had reported his ill-treatment by the police to the prosecuting authorities and later to the national courts, there had been no effective investigation into his allegations. The national authorities had dismissed all the efforts he had made aimed at prompting them to carry out an effective and thorough investigation, dismissing his complaint on the basis of the statements given by the police officers involved and wrongly concluding that they had had no intention of causing him serious injury. The authorities had also declined to hear evidence from any other witnesses. In particular, no forensic report had been ordered even though that had been the only reliable means of establishing how his injuries had been caused. They had failed to take all the relevant and necessary action to elucidate the true circumstances of the use of force by the police against him.

(b) The Government

51. The Government contended that the injuries the applicant had sustained had not been serious enough to engage the State’s responsibility under Article 3 of the Convention. They also argued that his allegations of ill-treatment by the police were unfounded and unsubstantiated since they had not been borne out by the available evidence. The applicant had sustained these injuries as a result of necessary force being used by the police because he had fiercely resisted his arrest.

52. The Government also pointed out inconsistencies in the applicant’s allegations. He had initially said that he had not been dissatisfied with the way the police had handled the situation and that he had fallen down. Only later had he claimed that he had been ill-treated by the police.

53. As regards the obligation to investigate, the Government contended that the police had promptly carried out an internal investigation which had concluded that the force used against the applicant had been lawful and justified.

54. Further to this, the State Attorney’s Office, on the basis of all the relevant documents, concluded that there were no grounds for any further prosecution.

2. The Court’s assessment

(a) Severity of the ill-treatment

55. The Court reiterates that ill-treatment must attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3. The assessment of this minimum is relative: it depends on all the circumstances of the case, such as the nature and context of the treatment, its duration, its physical and mental effects and, in some instances, the sex, age and state of health of the victim (see Costello-Roberts v. the United Kingdom, 25 March 1993, § 30, Series A no. 247-C, and A. v. the United Kingdom, 23 September 1998, § 20, Reports 1998-VI).

56. Where a person is injured while in detention or otherwise under the control of the police, any such injury will lead to a strong presumption that the person was subjected to ill-treatment, which gives rise to an issue under Article 3 of the Convention (see, inter alia, Butolen v. Slovenia, no. 41356/08, § 84, 26 April 2012).

57. The Court notes that it is undisputed that two police officers used force against the applicant and that the applicant sustained injuries, all in the context of his arrest. The medical documentation shows that during his arrest on 2 November 2012 he suffered a haematoma under both eyes and a perforated eardrum, the latter being qualified as a serious bodily injury. In view of the above principles, the Court finds that in the present circumstances where physical force was used during the applicant’s arrest by police officers, the injuries were sufficiently serious to reach the “minimum level of severity” under Article 3 of the Convention.

(b) Substantive aspect of Article 3 of the Convention

58. General principles are summarised in the above-cited case of Tadić (§§ 52-54).

59. Allegations of ill-treatment contrary to Article 3 must be supported by appropriate evidence. To assess this evidence, the Court adopts the standard of proof “beyond reasonable doubt” but adds that such proof may follow from the coexistence of sufficiently strong, clear and concordant inferences or of similar unrebutted presumptions of fact (see, among other authorities, Ireland v. the United Kingdom, 18 January 1978, § 161 in fine, Series A no. 25; Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 121, ECHR 2000‑IV; Jalloh v. Germany [GC], no. 54810/00, § 67, ECHR 2006‑IX; Ramirez Sanchez v. France [GC], no. 59450/00, § 117, ECHR 2006‑IX; Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05, § 92, ECHR 2010; and Bouyid, para. 82).

60. The Court notes that there is no dispute between the parties that the applicant sustained injuries in the context of his arrest. Their versions, however, differ with regard to the extent of those injuries and the manner in which they were caused.

61. The Court observes that there is objective medical evidence showing that at the time of his arrest the applicant suffered a haematoma under both eyes and a perforated eardrum, the latter of which was a serious bodily injury.

62. According to the Government, the only force used against the applicant by the authorities was the leg sweep technique, which had forced the applicant to the ground so it had been possible to restrain and arrest him. Allegedly, the sole reason for the use of such force had been to overcome the applicant’s strong resistance to the arrest and the injuries he had sustained had resulted from his falling down and the application of the leg sweep technique. The applicant, however, contended that his injuries had been caused by the police officers who had unnecessarily hit and kicked him in the course of his arrest.

63. The available evidence differs as to how the applicant sustained his injuries. A medical report of 3 November 2012 indicates that he sustained the injuries the day before “in a fight” (see paragraph 10 above). A record on the force used against him compiled on the same date by the Zadar criminal police and signed by him indicates that he had “no objections” (see paragraph 12 above). Two of the police officers implicated, when interviewed by the Deputy State Attorney, admitted that they might have hit the applicant during the commotion on the ground but that had only been because he had fiercely resisted arrest (see paragraph 28 above). Officer M.K. said that the applicant had told him he had fallen (see paragraph 22 above).

64. Given the lack of conclusive evidence the Court accepts that it cannot be established with sufficient certainty that the injuries the applicant sustained were inflicted by use of force by the police which was not indispensable or which was excessive (compare Tarkan Yavaş v.Turkey, no. 58210/08, § 30 and 31, 18 September 2012). The Court therefore considers that it is not in the position to assess the question whether the applicant suffered treatment contrary to Article 3 of the Convention (see Hüsniye Tekin v. Turkey, no. 50971/99, § 50, 25 October 2005; Coşar v. Turkey, no. 22568/05, §§ 32-35, 26 March 2013; A.N. v. Ukraine, no. 13837/09, § 83, 29 January 2015; Mehdiyev v. Azerbaijan, no. 59075/09, § 75, 18 June 2015; Nekrasov v. Russia, no. 8049/07, § 95, 17 May 2016; and Müftüoğlu and Others v. Turkey, nos. 34520/10 and 2 others, § 63, 28 February 2017).

65. Consequently, the Court cannot establish a substantive violation of Article 3 of the Convention in respect of the applicant’s alleged ill-treatment by the police.

66. The applicable general principles are set out in the above-mentioned case of Tadić (§ 66).

67. The Court reiterates that Article 3 of the Convention requires the authorities to investigate allegations of ill-treatment when they are “arguable” and “raise a reasonable suspicion” (see Gök and Güler v. Turkey, no. 74307/01, § 38, 28 July 2009).

68. It is not disputed between the parties that on 2 November 2012 force was used against the applicant during his arrest by three police officers. They immediately reported to their superiors that the applicant had sustained injuries as a result of force used against him. However, the incident is described differently by the applicant and by the Government. The Court notes that the medical documentation shows that the applicant suffered a haematoma under both eyes and a perforated eardrum, the latter of which was a serious bodily injury. In his criminal complaint lodged with the State Attorney’s Office he alleged that he had been hit and kicked by the police, which had caused him to fall down, and that the officers had continued to hit and kick him while he had been lying on the ground. In view of the requirement that any use of physical force by State officials must be confined to what is strictly necessary, the Court considers that the above facts called for an investigation into the applicant’s allegations of ill‑treatment in order to establish all relevant circumstances of the use of physical force against him.

69. Initially, the State Attorney’s Office assigned the enquiry to the Zadar police, the same force to which the implicated officers belonged. On the basis of the findings made by the police themselves, the State Attorney’s Office dismissed the applicant’s allegations.

70. In November 2013, following the applicant’s repeated submissions, the Deputy State Attorney eventually carried out interviews with two of the officers involved (see paragraph 28 above). Their statements were seen as sufficient to conclude that the force used by them had been justified without considering whether it had been proportionate to the circumstances of the case, specifically whether it had been indispensable and/or excessive. It was simply stated that the officers had had no intention of causing serious injury to the applicant.

71. The Court also notes that the applicant took over the prosecution and in that connection lodged an indictment and a request for an investigation. He requested that V.P. and the security guards of a supermarket on duty at the critical time be questioned and that a forensic report be ordered in order to establish how his injuries had been caused. However, the national courts dismissed the applicant’s request for an investigation without giving any reasons as to why the evidence suggested by the applicant was not relevant. In particular, the prosecuting authorities again made no serious effort to assess the most important aspect of the case – whether the force used by the police officers had been indispensable and/or excessive in the given situation. Thus, no forensic reports were ordered which could have established how the injuries had been caused and brought clarification to the applicant’s allegations that he had been hit and kicked by the police officers while both standing and lying on the ground.

72. Instead, the national authorities limited their assessment to reading the applicant’s medical documentation and the statements given by the police officers involved, which were evidently insufficient to elucidate all the relevant circumstances of the applicant’s ill-treatment (compare Gharibashvili v. Georgia, no. 11830/03, § 73, 29 July 2008).

73. Against the above background, it can be concluded that the domestic authorities have not discharged their obligation to carry out an effective investigation into the circumstances of the applicant’s alleged ill-treatment by the police.

74. There has therefore been a violation of the procedural aspect of Article 3 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

75. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

76. The applicant claimed 25,000 euros (EUR) in respect of non‑pecuniary damage.

77. The Government considered the applicant’s claim excessive, unfounded and unsubstantiated.

78. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 1,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to him.

B. Costs and expenses

79. The applicant did not submit any claim for costs and expenses incurred in the proceedings before the domestic courts or before the Court. Accordingly, there is no call to award him any sum on that account.

C. Default interest

80. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of the procedural aspect of Article 3 of the Convention;

3. Holds that there has been no violation of the substantive aspect of Article 3 of the Convention;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, EUR 1,000 (one thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period, plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 6 September 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener Kristina Pardalos
Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije

Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde