Adžić protiv Hrvatske (No.2)

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
19601/16
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
02.05.2019
Članovi
6
6-1
8
8-1
Kršenje
6
6-1
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Javna rasprava
(Čl. 6-1) Usmena rasprava
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
Tematske ključne reči
izvršni postupak
međunarodna otmica dece
najbolji interes deteta
postupak izvršenja
starateljstvo
veštačenje
VS deskriptori
1.6 Član 6. - pravo na pravično suđenje
1.6.2 Građansko pravo i obaveza
1.6.5.4 Pravo na javnu raspravu i objavljivanje presude
1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.4 Porodični život
1.8.10 Porodični odnosi
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo hrvatski državljanin g.Miomir Adžić (podnosilac predstavke) dana 7. aprila 2016.godine. Podnosilac je naročito tvrdio da domaći sudovi nisu zakazali nijedno ročište u postupku povratka njegovog sina u SAD, čime su prekršili njegovo pravo na poštovanje porodičnog života. Početkom septembra 2016.godine Vlada je obaveštena o predstavci.

Podnosilac je rođen 1968.godine i živi u gradu Charlotte, država Severna Karolina, SAD. Predmet se odnosi na vanparnični postupak radi povratka deteta, pokrenut 13.oktobra 2011.godine, u kome su domaći sudovi odbili povratak podnosiočevog sina u SAD, nakon što ga je detetova majka „nezakonito zadržala“ u Hrvatskoj. Sredinom marta 2012.godine Opštinski sud u Zagrebu je odbio podnositeljev zahtev za povratak deteta, a da pritom nije održao nijedno ročište. Županjski sud u Zagrebu je ukinuo rešenje Opštinskog suda i predmet vratio na ponovni postupak. U ponovljenom postupku Opštinski sud je pribavio mišljenje veštaka psihijatrijske struke o tome da li bi povratak u SAD izložio dete psihološkoj traumi. U maju 2014.godine sud je ponovo odbio podnosiočev zahtev a da pritom nije zakazao nijedno ročište. Županjski sud je potvrdio tu odluku. Postupak radi povratka deteta već je bio predmet ispitivanja Suda, koji je utvrdio povredu pozitivnih obaveza države iz člana 8 Konvencije. U vreme donošenja presude Suda, 17. februara 2015.godine, postupak je i dalje bio u toku pred Ustavnim sudom RH, povodom podnosiočeve ustavne tužbe. Krajem oktobra 2015.godine Ustavni sud je odbio podnosiočevu ustavnu tužbu. Ustavni sud je ispitao samo navodnu povredu podnosiočevog prava na pošteno suđenje, jer je smatrao da je navodnu povredu njegovog prava na porodični život već ocenio Sud u prvom predmetu Adžić.

Sud navodi da pravo da se „javno ispita slučaj“ iz člana 6 stav 1 nužno podrazumeva pravo na „usmenu raspravu“. Sud smatra da nesprovođenje rasprave nije bilo opravdano u postupku na koji se prigovara. Dakle, došlo je do povrede člana 6 stav 1 Konvencije zbog nesprovođenja usmene rasprave u ovom predmetu. Sud utvrđuje da se preostali deo podnosiočevog prigovora na temelju člana 6 stav 1 Konvencije, koji se odnosi na povredu načela kontradiktornosti i jednakosti stranaka u postupku, treba ispitati na osnovu člana 8 Konvencije.

Kada je reč o donošenju odluka podnosilac predstavke je istakao da, za razliku od svoje žene, nije učestvovao u veštačenju u predmetnom postupku radi povratka deteta. Odluka domaćeg suda se temeljila na nalazu veštakinje koja je smatrala da bi povratak u SAD bez majke bio trauma za podnosiočevog sina. Sud smatra da je mešanje domaćih vlasti u ovom predmetu bilo u skladu sa zakonom, tačnije članom13 stavom 1 tačkom (b) Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece, koja je u Hrvatskoj stupila na snagu 1. decembra 1991.godine. Sud utvrđuje da je mešanje težilo legitimnom cilju zaštite prava podnosiočevog sina. Ipak, obzirom da podnosilac nije bio uključen u postupak veštačenja, nisu ispunjene procesne pretpostavke sadržane u članu 8 Konvencije. Dakle, došlo je do povrede člana 8 Konvencije. Sud primećuje da ne postoji osnova da se presuda u ovom predmetu protumači kao da se od tužene države zahteva povratak deteta u SAD.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PRVI ODJEL SUDA

PREDMET ADŽIĆ PROTIV HRVATSKE (br. 2)

(Zahtjev br. 19601/16)

PRESUDA

STRASBOURG

2. svibnja 2019.

Ova presuda postaje pravomoćna pod okolnostima navedenima u članku 44.  stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Adžić protiv Hrvatske (br. 2), Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Linos-Alexandre Sicilianos, predsjednik,
Ksenija Turković,
Aleš Pejchal,
Krzysztof Wojtyczek,
Armen Harutyunyan,
Tim Eicke,
Gilberto Felici, suci,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 2. travnja 2019. godine donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

  1. Postupak u  ovome  predmetu  pokrenut  je  na   temelju   zahtjeva (br. 19601/16) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Miomir Adžić („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 7. travnja 2016. godine.
  2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa I. Bojić, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositelj zahtjeva konkretno je tvrdio da domaći sudovi nisu zakazali niti jedno ročište u postupku radi povratka njegova sina i da su odbijanjem povratka njegova sina u Sjedinjene Američke Države ti sudovi prekršili njegovo pravo na poštovanje obiteljskog života.
  4. Dana 1. rujna 2016. godine Vlada je obaviještena o zahtjevu.

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1968. godine i živi u gradu Charlotte, državi Sjeverna Karolina (Sjedinjene Američke Države).
  2. Predmet se odnosi na izvanparnični postupak radi povratka djeteta pokrenut 13. listopada 2011. godine u kojem su domaći sudovi odbili povratak podnositeljeva sina u Sjedinjene Američke Države nakon što ga je djetetova majka (hrvatska državljanka i podnositeljeva bivša žena) u kolovozu godine „nezakonito zadržala” u Hrvatskoj u smislu Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece („Haška konvencija”).
  3. Točnije, dana 15. ožujka 2012. godine Općinski građanski sud u Zagrebu odbio je podnositeljev zahtjev za povratak djeteta, a da pritom nije održao niti jedno ročište. Dana 2. srpnja 2012. godine, u povodu podnositeljeve žalbe, Županijski sud u Zagrebu ukinuo je rješenje Općinskog suda i predmet vratio na ponovni U svojoj je odluci, među ostalim, zatražio Općinski sud da zakaže ročište. Mjerodavan dio odluke Županijskog suda glasi kako slijedi:

„… sud prvog stupnja pobijanu odluku djelomično [je] temeljio na nespornim činjenicama, a djelomično, i to u bitnom djelu na navodima i dokazima protustranke … iako nije dao mogućnost predlagatelju izjasniti se o istima … zbog koje je valjalo uvažiti žalbu predlagatelja, ukinuti prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti … na ponovan postupak …

U ponovljenom postupku otklonit će sud prvog stupnja nedostatak na koji mu je ukazano na način da će zakazati ročište (čl. 309 st. 5 ObZ-a) i na istome raspraviti sa strankama (čl. 297., čl. 298. ZPP-a) okolnosti konkretnog slučaja;”

  1. U ponovljenom postupku Općinski sud pribavio je mišljenje forenzičke vještakinje psihijatrijske struke o tome bi li povratak u Sjedinjene Američke Države dijete izložio psihološkoj traumi, odnosno opasnosti iz članka 13. stavka 1. točke (b) Haške konvencije (vidi u nastavku stavak 27. s dodatnim upućivanjima). Dana 21. svibnja 2014. godine taj je sud ponovno odbio podnositeljev zahtjev za povratak njegova sina u Sjedinjene Američke, a da pritom nije zakazao niti jedno ročište. Dana 22. listopada 2014. godine tu je odluku potvrdio Županijski sud u Zagrebu u povodu žalbe. Općinski sud obrazložio je svoju odluku o nezakazivanju ročišta kako slijedi:

„… sud nije provodio dokaz saslušanjem stranka obzirom jer bi isto značajno produžilo trajanje postupka, imajući pri tom u vidu da u svojim iskazima, upravo stoga što su osobno zainteresirane za ishod postupka te je njihova objektivnost vrlo upitna, stranke uglavnom sebe žele uzvisiti i prikazati u najboljem svjetlu dok suprotnu stranku žele što više ocrniti te takvi iskazi [stoga] uglavnom uopće nisu podobni [kao pomoć sudu u utvrđivanju činjeničnog stanja predmeta] za procjenu i donošenje odluke.”

  1. Taj postupak radi povratka (vidi prethodne stavke 6. – 8.) već je bio predmetom ispitivanja U prvom predmetu Adžić Sud je u svojoj presudi od 12. ožujka 2015. godine smatrao da domaća tijela nisu žurno postupila u tom postupku. Sud je stoga utvrdio povredu pozitivnih obveza države iz članka 8. Konvencije  (vidi  Adžić   protiv   Hrvatske,   br. 22643/14,   stavci 96. – 99., 12. ožujka 2015.). U vrijeme donošenja presude Suda, tj. 17. veljače 2015. godine, postupak je i dalje bio u tijeku pred Ustavnim Sudom Republike Hrvatske u povodu ustavne tužbe koju je podnio podnositelj zahtjeva.
  2. Podnositelj zahtjeva prigovorio je u ustavnoj tužbi na povredu prava na pošteno suđenje, konkretno na povredu prava na usmenu raspravu i kršenje načela jednakosti stranaka u postupku i načela kontradiktornosti. Točnije, podnositelj zahtjeva tvrdio je da redovni sudovi nisu održali nijedno ročište u predmetu i da ga prvostupanjski sud nije obavijestio o svojoj odluci o pribavljanju mišljenja forenzičke vještakinje psihijatrijske struke, čime ga se spriječilo u ulaganju prigovora na odabir vještaka. Zatim je prigovorio da nije bio uključen u vještačenje iako je prethodno iskazao spremnost da bude dostupan za taj postupak. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i da je odbijanje domaćih sudova da mu vrate sina povreda njegova prava na poštovanje obiteljskog života.
  3. U odluci od 28. listopada 2015. godine Ustavni sud odbio je podnositeljevu ustavnu tužbu. Sud je dostavio svoju odluku njegovu punomoćniku 4. prosinca 2015. godine. Ustavni sud ispitao je samo navodnu povredu podnositeljeva prava na pošteno suđenje jer je smatrao da je navodnu povredu njegova prava na obiteljski život već ocijenio Sud u prvom predmetu Adžić (vidi prethodni stavak 9).
  4. Ostale bitne činjenice predmeta detaljno su navedene u presudi Suda u prvom predmetu Adžić (vidi Adžić, prethodno citirano, stavci 6. – 57.).

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A.     Obiteljski zakon

  1. U mjerodavnim odredbama Obiteljskog zakona iz 2003. godine (Narodne novine 163/03 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi od 22. srpnja 2003. do 1. rujna 2014., utvrđeno je kako slijedi.
  2. U člancima od 306. do 335. utvrđena su posebna pravila za izvanparnične postupke koja se primjenjuju u sudskim postupcima u obiteljskim pitanjima.
  3. U članku 320. utvrđeno je da se pravila za parnični postupak primjenjuju mutatis mutandis u takvim postupcima, osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Stoga se tim člankom u potpunosti isključuje mogućnost primjene općih pravila za izvanparnične postupke iz Zakona o sudskom vanparničnom postupku  iz  godine  (vidi  u  nastavku stavke 23. – 26.).
  4. Članak 308. sadrži neka tehnička pravila o ročištima. U članku 309. utvrđeno je da:

- sud može donijeti odluku i bez održavanja usmene rasprave, ako smatra da rasprava nije potrebna (stavak 1.)
- odluka suda može se temeljiti i na dokazima koji nisu izvedeni pred sudom koji donosi odluku (stavak 2. )
- izjave stranaka i drugih sudionika u postupku mogu se dati i u pisanom obliku (stavak 3.)
- izjave stranaka i drugih sudionika u postupku mogu se davati i kad ostale stranke i sudionici nisu nazočni te sud ne mora u svakom slučaju dati stranci priliku da se očituje o tim izjavama (stavak 4.).

No u stavku 5. tog članka utvrđeno je da se stavci od 1. do 4. neće primjenjivati kad između stranaka postoji spor o odlučnim činjenicama.

  1. U članku 319. utvrđeno je da se protiv odluke kojom je izvanparnični postupak u obiteljskim pitanjima pravomoćno završen ne može podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka.

B.     Zakon o parničnom postupku

  1. U mjerodavnim odredbama Zakona o parničnom postupku (Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije br. 4/77 s naknadnim izmjenama i dopunama i Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/91 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je na snazi od 1. srpnja 1977., utvrđeno je kako slijedi.
  2. U članku 250. utvrđeno je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
  3. U članku 251. stavku 2. utvrđeno je da, prije nego što odredi koje će osobe uzeti za vještake, sud će o tome saslušati stranke, no u hitnim slučajevima može odrediti vještaka iako prije toga stranke nisu saslušane.
  4. U članku 260. stavku 1. utvrđeno je da će sud odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili ih podnijeti i u pisanom obliku prije rasprave.
  5. U članku 261. stavku 4. utvrđeno je da, ako u mišljenju ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka.

C.     Zakon o sudskom vanparničnom postupku

  1. U mjerodavnim odredbama Zakona o sudskom vanparničnom postupku (Službeni list Kraljevine Jugoslavije br. 175/34), koji je na snazi u Hrvatskoj od 1934. godine, utvrđeno je kako slijedi.
  2. U članku stavku 1. utvrđeno je da se propisi građanskog parničnog postupka primjenjuju mutatis mutandis u izvanparničnim postupcima osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
  3. U članku 21. stavku 4. utvrđeno je da se u pravilu odluke u izvanparničnom postupku donose bez prethodne rasprave. Ročišta su u pravilu nejavna i ako su određena za usmenu raspravu.
  4. U članku 21. stavku 5. utvrđeno je da se na saslušanje stranaka i drugih sudionika, kao i provođenje izviđaja, ne primjenjuju posebne formalnosti građanskog parničnog postupka. Saslušanje se vrši usmeno ili putem pismene izjave. Kad treba saslušati više stranaka, pojedine se stranke mogu saslušati i bez prisustva ostalih.

III MJERODAVNO MEĐUNARODNO PRAVO

  1. Tekst članka 12. i članka 13. Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece, koja je stupila na snagu u Hrvatskoj 1. prosinca 1991. godine, citirana je u presudi Suda u prvom predmetu Adžić (vidi Adžić, prethodno citirano, stavak 62.).
  1. Mjerodavni dio Vodiča za uspješnu primjenu Haške konvencije o otmici djece: dio – Provedbene mjere, koji je 2003. godine objavila Haška konferencija o međunarodnom privatnom pravu, glasi kako slijedi:

6. SAŽETAK: POSTUPOVNOPRAVNA PITANJA

„U mjeri u kojoj je to spojivo sa domaćim zakonom, uključujući pravično suđenje, a kako bi se osiguralo brzo i učinkovito rješavanje molbi za povratak po Haškoj konvenciji, odredbe provedbenih zakona mogu sadržavati:

...

6.5. Pravila dokazivanja                                                                                                                    

6.5.1 …

6.5.2. Pisani dokazi: uzimanje u obzir onih postupaka sukladno Konvenciji koji dopuštaju pisane dokaze država podnositeljica zahtjeva čime se eliminira potreba za usmenim svjedočenjem. Osim u izuzetnim slučajevima, oslanjanje u većoj mjeri na pisane dokaze i izjave date pod zakletvom, a u manjoj na usmeno svjedočenje. U slučajevima gdje stvar zahtjeva usmeno svjedočenje (kada postoji prevelika proturječnost pisanih izjava i garantnih dokumenata), vrijeme za usmeno svjedočenje treba ograničiti i usmjeriti na bitne stvari iz predmeta.

6.5.3. Osobno pojavljivanje podnositelja zahtjeva: razmotriti da li bi zahtjev za osobnim pojavljivanjem podnositelja zahtjeva na sudu prouzročio nepotrebnu odgodu u rješavanju slučaja.

...

6.5 Pravila dokazivanja

Pravila i praksa po pitanju dozvoljavanja i prihvata dokaza, uključujući dokaze vještaka, moraju se primjenjivati u postupku povratka imajući u vidu potrebu za brzinom i važnost ograničavanja ispitivanja na sporna pitanja koja su izravno relevantna za pitanje povratka djeteta.

...

6.5.2. Pisani dokazi

„Odgode u pravnom postupku glavni su uzrok teškoća u radu Konvencije. Treba uložiti sve moguće napore za ubrzanje ovakvih postupaka. Sudovi u jednom broju zemalja odlučuju o zahtjevima za povratak djeteta samo na osnovu molbe i bilo kojih dokumenata ili pisanih izjava koje su strane podnijele, bez uzimanja usmenih iskaza ili traženja osobne nazočnosti stranke. Ovo služi bržem rješavanju slučaja. Odluka o povratku djeteta nije odluka o osnovanosti skrbništva.”

Konvencija ublažuje određena pravila o dokazima kao način ubrzanja postupka povratka. Članak 30. Konvencije namijenjen je olakšavanju uvođenja pisanih dokaza, uključujući izjave date pod zakletvom. Po članku 30., svaki zahtjev podnesen središnjem izvršnom tijelu ili molba podnesena sudu, zajedno sa svim priloženim dokumentima ili informacijama, prihvatljivi su na sudu. Države se ohrabruju osigurati, tamo gdje je to potrebno, da se takvim pismenim dokazima prida dužna težina u skladu sa nacionalnim pravilima dokazivanja.

Haški slučajevi povratka daju se presuditi u skraćenom postupku. Puni postupak koji uključuje izvođenje dokaza, neće biti potreban niti poželjan. Zakonodavstvo može omogućiti da dokazi u obliku izjava danih pod zakletvom, transkripta usmenih izjava ili pravnih stajališta države koja je podnijela zahtjev za povratak, budu prihvatljivi na sudu kao dokazi o činjenicama. Pravila usvojena u nekoliko zakonodavstava omogućuju ekspeditivna saslušanja u tom smislu.

U jednom broju zemalja haški se postupci povratka djeteta prvenstveno vode na osnovu pisanih podnesaka i dokaza. S ciljem ubrzavanja postupaka, u nekim su zemljama razvijena pravila (često od strane pravosudnih tijela) koja definiraju i ograničuju okolnosti pod kojima se prihvaća usmeni iskaz. Usmeni iskaz neće nužno prouzročiti nepotrebnu odgodu ako se postupak vodi pod striktnim sudačkim nadzorom.Mnogo toga može ovisiti o spornom pitanju. Na primjer, unutar nekog zakonodavstva, postoji veća mogućnost da se dopusti usmeni iskaz ako postoje proturječnosti u pisanim dokazima koje su strane u postupku priložile, a koji se ne mogu razriješiti bez unakrsnog ispitivanja ili usmenog iskaza. Ako je ovo slučaj, općenito uzevši, obje stranke trebaju dobiti priliku da budu saslušane.

U nekim zakonodavstvima gdje Konvencija uspješno funkcionira, rasprave se mogu zasnivati na pisanim izjavama danim pod zakletvom kao glavnim dokazom u većini slučajeva i izvoditi bez usmenog svjedočenja, osobito vještaka. Kod usmenog iskaza, pogotovo ako postoji nepomirljivo proturječje u pisanim dokazima danim pod zakletvom po ključnom pitanju, iskaz se usko fokusira na bitne stvari i vremenski ograničava. U drugim državama ne postoje posebna pravila. U mnogim sustavima, sudac pojedinac koji vodi slučaj postupa u određenoj mjeri po vlastitom nahođenju (diskrecijska ocjena).

...

6.5.3. Osobno pojavljivanje podnositelja molbe

Zbog međunarodnog karaktera slučajeva iz ove Konvencije i zemljopisnih udaljenosti, zahtjev nekih zemalja da se podnositelj molbe osobno pojavi na sudu u državi kojoj je molba upućena može prouzročiti odgode sudskog postupka i velike troškove podnositelju molbe. Uvjet za osobnim pojavljivanjem podnositelja molbe na sudu može, u nekim slučajevima, učiniti pravna sredstva Konvencije nedostupnim. U mnogim slučajevima, ne moraju oba roditelja nužno fizički biti prisutni raspravi o povratku djeteta, već "napušteni" roditelj može biti pravno zastupan kako bi se osiguralo da se u potpunosti razmotre sva relevantna pitanja.

 Sudski se postupak može olakšati ako se kao dokaz koristi izjava podnositelja molbe dana pod zakletvom koji je u inozemstvu. U takvim slučajevima, važno je da se na osnovu te izjave pod zakletvom ne izvuku za podnositelja molbe nepovoljni zaključci pošto neće biti nazočan na unakrsnom ispitivanju u vezi svoje izjave date pod zakletvom a koja se razmatra kao dokaz. U tu svrhu, u nekim pravosudnim sustavima postoje sudska pravila koja dopuštaju da podnositelj molbe bude unakrsno ispitan u svojoj zemlji, s tim da zapisnik ispitivanja bude dostavljen državi kojoj je upućena molba kako bi bili upotrijebljeni u sudskoj raspravi o zahtjevu za povratak djeteta.”

  1. Baza podataka o međunarodnoj otmici djece (INCADAT) glavna je baza pravnih podataka za Hašku Osnovao ju je Stalni ured Haške konferencije o međunarodnom privatnom pravu kako bi omogućio mrežni pristup mnogim vodećim primjerima sudskih odluka na temelju Konvencije koje donose nacionalni sudovi iz cijelog svijeta prilikom primjene Haške konvencije, čime se olakšava njezina ujednačena primjena. INCADAT je besplatan i sveobuhvatan alat za pretraživanje slučajeva, sažetaka slučajeva i pravnih analiza primjene Haške konvencije. Na tom web-mjestu mogu se pronaći i dodatni materijali važni za to područje prava. Na primjer, na njemu se nalaze analize sudske prakse raspodijeljene po pravnim pitanjima. U tom dijelu baze podataka u kategoriji Usmeni iskazi navodi se kako slijedi:

„Kako bi se osiguralo brzo rješavanje slučajeva iz ove Konvencije, kako je utvrđeno Konvencijom, sudovi u nekim pravosudnim sustavima ograničili su uporabu usmenih iskaza, …

...

U skladu s pravilima koja se u Europskoj uniji primjenjuju na otmice unutar EU-a (Uredba Vijeća (EZ) br. 2201/2003 (Bruxelles II.a) na molbe na temelju Konvencije sada se primjenjuju dodatne odredbe, uključujući obvezu saslušanja podnositelja zahtjeva prije odbijanja predaje djeteta [članak 11. stavak 5. Uredbe Bruxelles II.a] i obvezu saslušanja djeteta ‘tijekom postupka, osim ako se to čini neprikladnim zbog njegove dobi ili stupnja zrelosti’ [članak 11. stavak 2. Uredbe Bruxelles II.a].”

IV MJERODAVNO PRAVO EUROPSKE UNIJE

  1. Mjerodavna odredba Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću (poznata pod nazivom „Uredba Bruxelles II.a”), konkretno članak 11. stavak 5., glasi kako slijedi:

„Sud ne može odbiti predaju djeteta, a da prije toga ne pruži mogućnost saslušanja osobe koja zahtijeva predaju djeteta.”

 

PRAVO

I NAVODNE POVREDE ČLANKA 6. STAVKA 1. I  ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije da je postupak radi povratka djeteta bio nepošten. Konkretno, prigovorio je na (a) povredu načela kontradiktornosti jer ga prvostupanjski sud nije obavijestio o odluci o pribavljanju mišljenja forenzičkog vještaka i jer nije bio uključen u vještačenje te na (b) povredu njegova prava na usmenu raspravu jer sudovi nisu zakazali nijedno ročište u njegovu predmetu. Mjerodavni dio članka 6. stavka 1. Konvencije glasi kako slijedi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da ... sud ... pravično ispita njegov predmet.”

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i da su obijanjem zahtjeva za povratak njegova sina domaći sudovi povrijedili njegovo pravo na poštovanje obiteljskog života. Pozvao se na članak 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga ... obiteljskog života ...

2. Javna se vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala kao i radi zaštite prava i sloboda drugih.”

A.     Dopuštenost

  1. Vlada je osporavala dopuštenost zahtjeva tvrdeći da je zahtjev u osnovi jednak zahtjevu koji je podnositelj zahtjeva već podnio (vidi prethodni stavak 9.). Također je tvrdila da prigovor na temelju članka 8. nije spojiv ratione materiae s odredbama Kovencije.

1. Je li zahtjev u osnovi jednak zahtjevu koji je Sud prethodno ispitivao?

a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da je ovaj zahtjev nedopušten jer je u osnovi jednak zahtjevu u prvom predmetu Adžić. Točnije, tvrdila je da se oba zahtjeva odnose na iste činjenice i u osnovi na iste prigovore.
  2. Podnositelj zahtjeva odgovorio je da je u prvom predmetu Adžić prigovorio na temelju članka 6. stavka 1. i članka 8. Konvencije na prekomjernu duljinu postupka radi povratka njegova sina te na temelju članka 13. da nije imao učinkovito domaće pravno sredstvo za svoje prigovore na temelju Konvencije. Nije iznio nikakve druge prigovore na temelju članka 6. stavka 1. jer je u to vrijeme postupak i dalje bio u tijeku (vidi prethodni stavak 11.), pa bi takav prigovor bio preuranjen.

b) Ocjena suda

  1. Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva u prvom predmetu Adžić prigovorio da u prethodno navedenom postupku radi povratka djeteta (stavci 6. – 8.) domaća tijela nisu osigurala njegovo pravo na poštovanje njegovog obiteljskog života koje je zajamčeno člankom 8. Konvencije time što nisu brzo postupala u tom postupku (vidi Adžić, prethodno citirano, stavak 66.). Podnositelj zahtjeva također je prigovorio da duljina tog postupka nije bila u skladu s pretpostavkom „razumnog roka” određenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije te, na temelju članka 13., da nije imao učinkovito pravno sredstvo za svoje prigovore na temelju Konvencije (ibid.). Taj je postupak i dalje bio u tijeku kada je Sud veljače 2015. godine donio presudu u prvom predmetu Adžić (vidi prethodni stavak 9.).
  2. U ovom predmetu podnositelj zahtjeva prigovara na temelju istih članaka, no prigovara na pravomoćnu odluku donesenu u tom postupku kojom je odbijen njegov zahtjev za povratak sina (članak 8., vidi stavak 32.) i na nepoštenost tog postupka (članak 6. stavak 1., vidi stavak 31.), pri čemu treba imati na umu da je postupak u međuvremenu završen.
  3. Imajući u vidu svoju sudsku praksu o tom pitanju (vidi Previti protiv Italije (odl.), br. 45291/06, stavci 293. – 294., 8. prosinca 2009., Kafkaris protiv Cipra (odl.), br. 9644/09, stavak 68., 21. lipnja 2011., Kuppinger protiv Njemačke, br. 62198/11, stavci 87. – 92., 15. siječnja 2015., i Tsartsidze i drugi protiv Gruzije, br. 18766/04, stavci 64. – 66., 17. siječnja 2017.), Sud smatra da činjenice na koje se prigovara u ovom predmetu (odbijanje domaćih sudova da vrate podnositeljeva sina i nepoštenost postupka radi povratka) nisu jednake činjenicama iz prvog predmeta Adžić (duljina postupka). To znači da se ta dva predmeta ne odnose na iste prigovore i da stoga nisu u osnovi jednaka.
  4. Iz toga slijedi da se prigovor Vlade mora odbiti.

2. Spojivost ratione materiae

a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da Sud nije nadležan ispitivati podnositeljev prigovor u kojem navodi da su domaći sudovi pogrešno protumačili i pogrešno primijenili mjerodavne odredbe Haške konvencije te da je stoga došlo do povrede članka 8. Konvencije iz ovog predmeta.
  2. Podnositelj zahtjeva odgovorio je da je Sud de facto tumačio Hašku konvenciju i ispitivao način na koji su je domaći sudovi primijenili u nizu predmeta u kojima su podnositelji zahtjeva na temelju članka 8. Konvencije prigovorili na povredu njihova prava na obiteljski život.

b) Ocjena suda

  1. Sud prvo ponavlja da je tumačenje i primjena domaćeg prava, kao i pravila općeg međunarodnog prava i međunarodnih ugovora, prvenstveno odgovornost nacionalnih tijela, točnije sudova (vidi, na primjer, X. protiv Latvije [VV], br. 27853/09, stavak 62., ECHR 2013, i Neulinger i Shuruk protiv Švicarske [VV], br. 41615/07, stavak 100., ECHR 2010). Uloga Suda ograničena je na utvrđivanje jesu li ta pravila primjenjiva i je li njihovo tumačenje spojivo s Konvencijom (vidi Neulinger i Shuruk, loc. cit.).
  2. Sud nadalje napominje da u ispitivanju opravdanosti miješanja u pravo na poštovanje obiteljskog života Sud prvo mora utvrditi može li se ono smatrati zakonitim za potrebe članka stavka 2. Konvencije s obzirom na to da odluka koja je dovela do njega mora biti „u skladu sa zakonom”. Činjenica da je ovlast Suda u ispitivanju zakonitosti miješanja ograničena na slučajeve očitog nepridržavanja ili proizvoljnosti (vidi, na primjer, Malinin protiv Rusije, br. 70135/14, stavak 92., 12. prosinca 2017.) ne znači da Sud nije nadležan ispitivati prigovore na temelju članka 8. Konvencije u kojima podnositelji zahtjeva tvrde, među ostalim, da su domaći sudovi pogrešno protumačili ili pogrešno primijenili domaće ili međunarodno pravo.
  3. Štoviše, Sud je u više navrata presudio da u pitanjima međunarodne otmice djece obveze koje članak 8. nameće državama ugovornicama moraju se tumačiti uzimajući u obzir, posebice, Hašku konvenciju o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece (vidi Neulinger i Shuruk, prethodno citirano, stavak 132. i predmeti tamo citirani). Stoga se u predmetima koji se odnose na međunarodnu otmicu djeteta, a u kojima podnositelji zahtjeva prigovaraju na temelju članka 8. Konvencije i tvrde, među ostalim, da su domaći sudovi pogrešno protumačili ili pogrešno primijenili Hašku konvenciju, takve tvrdnje ne smiju shvatiti doslovno, nego s obzirom na prethodno navedenu sudsku praksu Suda.
  4. Iz toga slijedi da se prigovor Vlade o nespojivosti ratione materiae mora odbiti.

3. Zaključak o dopuštenosti

  1. Sud zatim primjećuje da zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1.  Navodna povreda članka 6. stavka 1. Konvencije zbog neprovođenja usmene rasprave

a) Tvrdnje stranaka

i) Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da u situaciji kao što je ona iz ovog predmeta, u kojoj je postupak radi povratka djeteta pred redovnim sudovima trajao tri godine umjesto šest tjedana kako je utvrđeno Haškom konvencijom, domaći sudovi nisu imali opravdanje da ne zakažu nijedno ročište radi saslušanja stranaka i utvrđivanja relevantnih činjenica. Cilj preporuke iz različitih međunarodnih instrumenata na koje upućuje Vlada (vidi prethodne stavke 28. – 29. i u nastavku stavak 52.), a u kojima se predlaže da se domaći sudovi prvenstveno oslone na pisane dokaze, ubrzavanje je postupka radi povratka na temelju Haške konvencije. No Vladina tvrdnja koja se temelji na toj preporuci od male je važnosti u ovom predmetu u kojem je duljina postupka radi povratka bila prekomjerna. Štoviše, činjenice iz predmeta koje je ispitivao Sud u kontekstu primjene Haške konvencije ukazivale su na to da je praksa svih domaćih sudova u državama ugovornicama da održe raspravu u takvim postupcima.
  2. Podnositelj zahtjeva posebno je osporavao Vladinu tvrdnju da su pisani dokazi koje su stranke dostavile bili dostatni da domaći sud u potpunosti utvrdi činjenično stanje u predmetu (vidi u nastavku stavak 51.). Smatrao je da sama činjenica da je postupak pred redovnim sudovima trajao tri godine ukazuje na to da ti sudovi nisu uspjeli utvrditi sve bitne činjenice s dovoljnom sigurnošću. Isto tako, kritizirao je Vladinu tvrdnju (vidi u nastavku stavak 54.) da u svom zahtjevu za zakazivanje usmene rasprave (vidi Adžić, prethodno citirano, stavak 29.) nije razjasnio koji bi se dokazi trebali izvesti na raspravi. Podnositelj zahtjeva smatra da je zahtijevanjem rasprave ukazao na to da želi da ga sud sasluša. Osim toga, izrijekom je predložio da se reproduciraju i na raspravi ispitaju snimke njegovih razgovora sa sinom putem servisa Skype (vidi Adžić, stavak 27.).
  3. Podnositelj zahtjeva zatim je tvrdio da ga je trebalo saslušati, ako radi ničega drugog, zbog toga što je to neizravno osigurano protivnoj stranci, koja je saslušana u dva navrata, jednom u lokalnom centru za socijalnu skrb i jednom pred forenzičkom vještakinjom (vidi Adžić, stavci 32. i 39.). Ta postupovna nejednakost mogla se ispraviti održavanjem usmene rasprave na kojoj bi mu se omogućilo da ispriča „svoju stranu priče”.
  4. Nadalje, podnositelj zahtjeva nije mogao predvidjeti da će prvostupanjski sud odstupiti od svoje „redovne” prakse i neće provesti raspravu. U takvoj je situaciji predmetni sud trebao barem obavijestiti stranke da se rasprava neće zakazati i pozvati ih da iznesu svoje završne riječi.

ii) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da se člankom 6. stavkom 1. Konvencije jamči pravo na usmenu raspravu osim u izvanrednim okolnostima koje opravdavaju neprovođenje te rasprave. Tvrdila je da u ovom predmetu provođenje rasprave nije bilo nužno jer su pisani dokazi koje su obje stranke dostavile bili dostatni da domaći sud u potpunosti utvrdi činjenično stanje u predmetu, pri čemu se podrazumijeva da su ti sudovi ovlašteni samostalno odlučivati o izboru dokaznih sredstava i o njihovoj dokaznoj snazi.
  2. Vlada je zatim tvrdila da domaći sudovi nisu bili obvezni provesti raspravu ni na temelju mjerodavnog domaćeg prava (vidi prethodne stavke 13. – 14., 16., 23. i 25.) ni na temelju Haške konvencije. Konkretno, Vlada je tvrdila da nijedna odredba Haške konvencije ni pripremni radovi za nju ne ukazuju na to da je usmena rasprava obvezna. Upravo suprotno, mjerodavni međunarodni instrumenti (vidi prethodne stavke 28. – 29.) ukazuju na to da se rasprave i saslušanja stranaka ne preporučuju u postupcima radi povratka djeteta na temelju Haške konvencije. Vlada je posebno uputila na Vodič za uspješnu primjenu Haške konvencije, u kojem je naglasak na pisanim dokazima čime se eliminira potreba za usmenim svjedočenjem. U Vodiču se i predlaže da domaći sud razmotri bi li saslušanje roditelja koji zahtjeva povratak djeteta prouzročilo nepotrebno odugovlačenje ispitivanja predmeta (vidi prethodni stavak 28.).
  3. Vlada je posebno naglasila da je u predmetu Amade protiv Češke Republike ((odl.) [Odbor], br. 22796/16, 13. rujna 2016.) Sud utvrdio da u postupcima na temelju Haške konvencije ne postoji obveza saslušanja stranaka s obzirom na to da domaći sud sukladno načelu slobodne procjene odlučuje hoće li provoditi usmenu raspravu ili ne. Slično tome, u predmetu Šneersone i Kampanella protiv Italije (br. 14737/09, 12. srpnja 2011.) Sud je utvrdio da nije došlo do povrede članka 8. ni članka 6. stavka 1. Konvencije zbog toga što je sporna odluka talijanskih sudova u postupku radi povratka na temelju Haške konvencije donesena bez provođenja rasprave.
  4. Naposljetku, Vlada je istaknula da podnositelj zahtjeva nije naveo koje bi odlučne činjenice trebalo razjasniti provođenjem usmene rasprave. Umjesto toga, samo je zatražio od suda da zakaže raspravu što prije (vidi Adžić, prethodno citirano, stavak 29., a da nije specificirao koje bi dokaze na raspravi trebalo izvesti kao ni izričito zatražio da ga sud usmeno sasluša. Vlada je smatrala da, s obzirom na to da je podnositelj zahtjeva podnio brojne podneske i očitovao se o svakom aspektu predmeta, teško je zamisliti koja bi bila dokazna vrijednost usmene rasprave. Provođenje usmene rasprave samo bi dodatno produljilo postupak.

b) Ocjena suda

  1. Sud ponavlja da pravo da se „javno … ispita … slučaj” iz članka 6. stavka 1. Konvencije nužno podrazumijeva pravo na „usmenu raspravu”. Osim ako postoje izvanredne okolnosti koje opravdavaju neprovođenje rasprave, pravo na javno ispitivanje slučaja na temelju članka 6. stavka 1. podrazumijeva pravo na usmenu raspravu na barem jednom stupnju (vidi, na primjer, Döry     protiv     Švedske,     28394/95,  stavci 37. i 39., 12. studenoga 2002., i Zajednica Bektaša i drugi protiv bivše jugoslavenske republike Makedonije, br. 48044/10  i  dva  druga  predmeta,  stavak 80., 12. travnja 2018. ).
  2. Izvanrednost okolnosti koja može opravdati neprovođenje usmene rasprave u postupku koji se odnosi na „građansko” pravo u osnovi ovisi o prirodi pitanja o kojima odlučuje nadležni nacionalni sud. Sud je potvrdio da su izvanredne okolnosti postojale u predmetima u kojima se postupak odnosio na izričito pravna ili iznimno tehnička pitanja ili u kojima nisu postojala pitanja vjerodostojnosti ni sporne činjenice zbog kojih bi trebalo provesti raspravu pa su sudovi mogli pošteno i razumno odlučiti o predmetu na temelju tvrdnji stranaka i drugog pisanog materijala (vidi, na primjer, Mirovni Inštitut protiv Slovenije, br. 32303/13, stavak 37., 13. ožujka 2018.). U tom se pogledu također napominje da se člankom 6. Konvencije ne jamči pravo na osobno pojavljivanje pred parničnim sudom nego općenitije pravo na učinkovito  izlaganje  argumenata  (vidi   Margaretić   protiv   Hrvatske,   br. 16115/13, stavak 127., 5. lipnja 2014.).
  3. U ovom predmetu Sud primjećuje da je podnositeljev zahtjev za povratak djeteta ispitan na tri stupnja nadležnosti i da nije zakazano nijedno ročište (vidi prethodne stavke 6. – 8. i 10. – 11.). Postupak pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nije se odnosio samo na pravna pitanja nego i na važna činjenična pitanja. Konkretno, ti su sudovi morali ispitati (vidi Adžić, prethodno citirano, stavci 8. – 45.):

 - postoji li ozbiljna opasnost da bi povratak podnositeljeva sina u Sjedinjene Američke Države izložio dijete psihološkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj (vidi članak 13. stavak 1. točku (b) Haške konvencije spomenute u prethodnom stavku 11.) i

- je li majka u mogućnosti pratiti dijete odnosno slobodno se vratiti u Sjedinjene Američke Države i tamo naći posao.

  1. Domaći sudovi odbili su podnositeljeve zahtjeve za usmenu raspravu jer su smatrali da usmena saslušanja stranaka vjerojatno neće pridonijeti utvrđivanju činjeničnog stanja u predmetu i stoga ne mogu opravdati dodatno produljivanje postupka (vidi prethodni stavak 8.).
  2. U tom pogledu Sud ponavlja da nacionalna tijela mogu uzeti u obzir pretpostavke učinkovitosti i ekonomičnosti te je i sam utvrdio, na primjer, da bi sustavno provođenje rasprava moglo biti prepreka u osiguranju stupnja revnosti koji je potreban u određenim predmetima (vrstama predmeta) i da bi u konačnici moglo onemogućiti ispunjavanje pretpostavke razumnog roka iz članka stavka 1. (vidi Jussila protiv Finske [VV], br. 73053/01, stavak 42., ECHR 2006-XIV).
  3. Upravo su taj razlog i domaći sudovi i Vlada iznijeli kao razlog za neprovođenje rasprave u ovom predmetu (vidi prethodne stavke 8. i 53.). Vlada je u tom pogledu uputila još i na mjerodavne međunarodne instrumente (vidi prethodne stavke 28. – 29. i 52.) i ukazala na to da se takva praksa preporučuje kako bi se postupak radi povratka na temelju Haške konvencije mogao završiti u kratkom roku koji je za njega propisan.
  4. Taj argument nije uvjerio Sud iz sljedećih razloga.
  5. Prvo, prema sudskoj praksi Suda (vidi prethodni stavak 56.) zahtjevi učinkovitosti i ekonomičnosti sami po sebi ne mogu opravdati neprovođenje rasprave osim ako se predmet odnosi na izričito pravna ili iznimno tehnička pitanja ili ako ne postoje pitanja vjerodostojnosti ni sporne činjenice zbog kojih bi trebalo provesti raspravu pa sudovi mogu pošteno i razumno odlučiti o predmetu na temelju tvrdnji stranaka i drugog pisanog materijala. Kao što je već navedeno (vidi stavak 57.), takve izvanredne okolnosti nisu postojale u ovom predmetu.
  6. Drugo, osim tih razmatranja (vidi prethodni stavak), Sud se slaže s podnositeljem zahtjeva (vidi prethodne stavke 47. – 48.) da je Vladin argument koji se temelji na zahtjevima učinkovitosti i ekonomičnosti prilično neuvjerljiv u situaciji kao što je ona iz ovog predmeta u kojoj je prvostupanjski sud odbio provesti usmenu raspravu iako je postupak u tom trenutku već trajao gotovo tri godine.
  7. Treće, Vlada u svom argumentu ne uzima u obzir da saslušanje stranaka nije jedina svrha usmene rasprave. To je ujedno i prilika za stranke i sud da ispitaju svjedoke i vještake, pri čemu se podrazumijeva da su spontani odgovori svjedoka na pitanja u prisustvu suca koji može promotriti njihove reakcije važan element u ocjenjivanju njihove vjerodostojnosti. Osim toga, usmena rasprava prilika je da stranke usmeno iznesu svoje tvrdnje, čija se važnost ne može podcijeniti, ali i da sud razjasni ne samo određena činjenična nego i pravna pitanja u izravnoj komunikaciji sa U tom se pogledu mora istaknuti da je Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci od 2. srpnja 2012., kojom je prihvatio žalbu podnositelja zahtjeva i ukinuo prvostupanjsku odluku od 15. ožujka 2012., uputio Općinski građanski sud u Zagrebu da zakaže ročište i ispita okolnosti predmeta zajedno sa strankama (vidi prethodni stavak 7.).
  8. Naposljetku, Sud primjećuje da je njegova odluka u predmetu Amade (vidi Amade, prethodno citirano) odluka Odbora i da, suprotno tvrdnjama Vlade (vidi prethodni stavak 53.), u toj odluci ništa ne ukazuje na to da države u načelu nemaju obvezu provođenja usmene rasprave u postupku radi povratka na temelju Haške konvencije. Osim toga, iz utvrđenja Suda u predmetu Šneersone i Kampanella (prethodno citirano) ne može se izvući ni zaključak da neprovođenjem usmene rasprave u okolnostima tog predmeta nije došlo do povrede članka 8. ni članka 6. stavka 1. Konvencije.
  9. Prethodna razmatranja dostatna su Sudu da zaključi da neprovođenje rasprave nije bilo opravdano u postupku na koji se prigovara.
  10. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije zbog neprovođenja usmene rasprave u ovom predmetu.

2. Navodna povreda članka 6. stavka 1. Konvencije zbog povrede načela kontradiktornosti i jednakosti stranaka u postupku 

  1. Sud zatim napominje da podnositelj zahtjeva u ovom predmetu nije prigovorio samo na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije na nepoštenost predmetnog postupka radi povratka njegova sina. Pozivajući se na članak 8. Konvencije, prigovorio je i da je taj postupak doveo do povrede njegova prava na poštovanje obiteljskog života (vidi prethodni stavak 32.). Uz izuzetak povrede prava na pošteno suđenje zbog neprovođenja usmene rasprave koja je ispitana u prethodnim stavcima, s obzirom na prirodu preostalih prigovora podnositelja zahtjeva u ovom predmetu dolazi do određenog preklapanja između jamstava iz članka 6. stavka 1. i onih iz članka 8. Konvencije. Premda članak 8. ne sadrži nikakve izrijekom navedene postupovne pretpostavke, proces donošenja odluke mora biti pravičan i takav da omogući odgovarajuće poštovanje interesa koje štiti članak 8. (vidi, na primjer, M. i M. protiv Hrvatske, br. 10161/13, stavak 180., ECHR 2015 (izvadci)). Posebice, u nekoliko predmeta povezanih sa skrbi za djecu Sud je ispitao jesu li roditelji bili dovoljno uključeni u proces donošenja odluke s ciljem utvrđivanja jesu li povrijeđena njihova prava iz članka 8. (ibid., loc. cit.).
  2. Kao stručnjak za karakterizaciju koja se u pravu daje činjenicama predmeta (vidi Guerra i drugi protiv Italije, 19. veljače 1998., stavak 44., Izvješća o presudama i odlukama 1998-I, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 37685/10 i 22768/12, stavak 124., 20. ožujka 2018.) i imajući u vidu vlastitu  sudsku  praksu  (vidi,  na  primjer,  Buscemi  protiv  Italije,  29569/95, stavci 57. – 63., ECHR 1999-VI), Sud utvrđuje da se preostali dio podnositeljeva prigovora na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, koji se odnosi na povredu načela kontradiktornosti i jednakosti stranaka u postupku (vidi prethodni stavak 31.), treba ispitati na temelju članka 8. Konvencije (vidi u nastavku stavke 70. – 96.).

3. Navodna povreda članka 8. Konvencije

a) Tvrdnje stranaka

i) Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je odbijanje domaćih sudova da vrate njegova sina u Sjedinjene Američke Države bilo miješanje u njegovo pravo na poštovanje obiteljskog života. To je miješanje bilo nezakonito i jedini mu je cilj bila zaštita interesa majke, a ne djeteta, te stoga nije bilo nužno u demokratskom društvu. Naime, kad je riječ o pretpostavci zakonitosti, podnositelj zahtjeva tvrdio je da su domaći sudovi preširoko protumačili iznimku iz članka 13. stavka 1. točke (b) Haške konvencije, koja se mora tumačiti strogo, te da su pogrešno primijenili taj članak na činjenice u ovom predmetu.
  2. Kad je riječ o procesu donošenja odluka, podnositelj zahtjeva istaknuo je da za razliku od svoje žene nije sudjelovao u vještačenju u predmetnom postupku radi povratka. To je znatno narušilo postupovnu ravnotežu između dviju stranaka na njegovu štetu s obzirom na to da se pravomoćna odluka suda temeljila na nalazu i mišljenju vještakinje koja je smatrala da bi povratak u Sjedinjene Američke Države bez majke bila trauma za njegova sina.
  3. Ta se neravnoteža očituje u činjenici da se mišljenje vještakinje djelomično temeljilo na razgovoru s majkom njegova sina i djetetom s kojim su razgovor i promatranje obavljeni u prisustvu majke. Podnositelj zahtjeva smatra da je u takvoj situaciji legitimno dovesti u pitanje bi li mišljenje vještakinje bilo jednako da je i on sudjelovao u vještačenju. Suprotno Vladinim tvrdnjama da bi razgovor s njime kao ocem bio nepotreban (vidi u nastavku stavak 76.), podnositelj zahtjeva istaknuo je da je sama vještakinja u svom zaključku napomenula da se odnos između dječaka i oca nije mogao ocijeniti jer otac nije sudjelovao u vještačenju (vidi Adžić, prethodno citirano, stavak 39.). Podnositelj zahtjeva smatra da to ukazuje na to da je vještakinja smatrala da treba ocijeniti odnos između njega i njegova sina kako bi oblikovala svoje mišljenje.
  4. Podnositelj zahtjeva zatim je osporavao Vladinu tvrdnju da je vještakinja morala saslušati i majku jer se radilo o djetetu od pet godina koje nije moglo samostalno doći do vještakinje i jer je vještakinja morala procijeniti traumu kojoj bi dječak bio izložen ako se odvoji od majke (vidi u nastavku stavak 77.). Iako je razumljivo da dijete od pet godina nije moglo samostalno doći do vještakinje, podnositelj zahtjeva smatra da to nije razlog da se majku uključi u vještačenje razgovorom s njome, a njega kao oca potpuno izostavi. Nadalje, teško je dokazati Vladinu tvrdnju da se u danim okolnostima opasnost od traume za dijete mogla procijeniti isključivo na temelju razgovora s dječakom pojedinačno i razgovora s dječakom i majkom zajedno (vidi u nastavku stavak 77.).  Podnositelj zahtjeva smatra da je bilo „empirijski i prirodno” da je vještakinja morala ocijeniti emocionalnu vezu između djeteta i njega kao oca te njihov međusobni odnos kako bi dovršila svoju zadaću. To je mišljenje temeljio na činjenici da povratak djeteta u Sjedinjene Američke Države bez majke ne bi nužno izložio dijete traumi s obzirom na to da bi se dječak ionako vraćao ocu, odnosno osobi koja se brinula za njega od rođenja u jednakoj mjeri kao i majka i s kojom je emocionalno povezan, i vraćao bi se u poznato okruženje u kojem je odrastao.
  5. Naposljetku, kad je riječ o Vladinoj tvrdnji da je podnositelj zahtjeva mogao od prvostupanjskog suda zatražiti dopunu nalaza i mišljenja vještaka ili novo vještačenje koje bi proveo drugi vještak (vidi u nastavku stavak ), podnositelj zahtjeva odgovorio je da ga je u tome spriječilo postupanje suda. Nakon što je dobio nalaz i mišljenje vještaka i prigovorio na njega, podnositelj zahtjeva očekivao je da će prvostupanjski sud, kako je propisano pravilima parničnog postupka (vidi prethodni stavak 21.), zakazati ročište na kojem će on moći ispitati vještakinju i vještakinja odgovoriti na njegove prigovore. Samo u slučaju da vještakinja nije mogla razjasniti navodne nedostatke u nalazu i mišljenju, podnositelj zahtjeva imao bi pravo zatražiti dopunu nalaza i mišljenja ili novo vještačenje koje bi proveo drugi vještak (vidi prethodni stavak 22.). No, budući da ročište nije nikada održano, podnositelj zahtjeva nije mogao postupiti na način koji je predložila Vlada.

ii) Vlada

  1. Vlada je potvrdila da je došlo do miješanja u podnositeljevo pravo na poštovanje obiteljskog života. Međutim, tvrdila je da je to miješanje, odnosno odbijanje domaćih sudova da vrate podnositeljeva sina u Sjedinjene Američke Države, bilo u skladu sa zakonom, da je imalo legitiman cilj i da je bilo nužno u demokratskom društvu. Naime, odluka se temeljila na članku 13. stavku 1. točki (b) Haške konvencije i imala je za cilj zaštitu prava drugih, odnosno podnositeljeva sina.
  2. U svom odgovoru na podnositeljeve tvrdnje o procesu donošenja odluka (vidi prethodne stavke 71. – 74.) Vlada je istaknula da je predmet vještačenja bila psihološka obrada djeteta radi utvrđivanja hoće li dijete biti izloženo opasnosti iz članka 13. stavka 1. točke (b) Haške konvencije ako se vrati u Sjedinjene Američke Države bez majke jer je majka navela da nema dokument na temelju kojeg može ući i boraviti u Sjedinjenim Američkim Državama i da tamo nema posao ni stan (vidi Adžić, prethodno citirano, stavci 13., 31. i 38.). Budući da podnositelj zahtjeva nije bio predmet vještačenja, nije bilo potrebno uključiti ga u vještačenje.
  3. Vlada je zatim obrazložila da je vještakinja morala saslušati i majku jer se radilo o djetetu od pet godina koje nije moglo samostalno doći do vještaka i jer je zadaća vještakinje bila da procijeni traumu kojoj bi dječak bio izložen ako se odvoji od majke te njegovu sposobnost da je prevlada. Ta se opasnost mogla procijeniti na temelju razgovora s djetetom pojedinačno i razgovora s djetetom i majkom zajedno. To ne znači da je majka bila uključena u vještačenje. Samo je dovela dijete do ureda vještakinje i dala osnovne informacije. Razgovor s podnositeljem zahtjeva kao ocem u kontekstu zadaće vještakinje bio je nepotreban jer se na temelju njega nije mogao procijeniti stupanj povezanosti djeteta i majke te njezina uloga u djetetovom životu.
  4. Da je podnositelj zahtjeva smatrao da je ključno uključiti ga osobno u vještačenje djeteta i da bi to moglo dovesti do drugačijeg nalaza vještakinje i u konačnici do drugačijeg ishoda postupka, podnositelj zahtjeva mogao je od prvostupanjskog suda zatražiti dopunu nalaza i mišljenja vještakinje ili novo vještačenje koje bi proveo drugi vještak.

b) Ocjena suda

  1. Stranke su se složile da je odluka Općinskog građanskog suda u Zagrebu od ožujka 2012. godine bila miješanje u podnositeljevo pravo na poštovanje obiteljskog života zajamčeno člankom 8. Konvencije (vidi prethodne stavke 70. i 75.). Imajući u vidu svoju sudsku praksu o tom pitanju (vidi, na primjer, Iosub Caras protiv Rumunjske, br. 7198/04, stavak 30., 27. srpnja 2006., Karrer protiv    Rumunjske,    br. 16965/10, stavak 42., 21.veljače 2012., i K.J.    protiv    Poljske,     br. 30813/14,    stavak 55., 1. ožujka 2016.), Sud ne vidi razlog da smatra drugačije. Točnije, predmetna odluka ograničila je podnositelju zahtjeva uživanje u društvu njegova sina, pri čemu se podrazumijeva da je obostrano uživanje roditelja i djeteta u međusobnom društvu temeljni element obiteljskog života koji je zaštićen člankom 8. Konvencije   (vidi   Iosub   Caras,    prethodno    citirano, stavci 29. – 30. ).
  2. Sud nadalje mora ispitati je li predmetno miješanje bilo opravdano u smislu članka stavka 2. Ponavlja da svako miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života predstavlja povredu ovog članka osim ako je ono „u skladu sa zakonom”, služi postizanju legitimnog cilja i ako je „u demokratskom društvu nužno” (vidi, na primjer, Vujica protiv Hrvatske, br. 56163/12, stavak 87., 8. listopada 2015.).
  3. Sud smatra da je miješanje u ovom predmetu bilo u skladu sa zakonom, točnije člankom 13. stavkom 1. točkom (b) Haške konvencije, koja je u Hrvatskoj stupila na snagu 1. prosinca 1991. godine (vidi prethodni stavak 11.). Unatoč podnositeljevim tvrdnjama o suprotnome (vidi prethodni stavak 70.), Sud nadalje utvrđuje da je miješanje težilo legitimnom cilju zaštite prava i sloboda drugih, točnije prava podnositeljeva sina. Stoga se još mora utvrditi je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu” u smislu članka 8. stavka 2. Konvencije tumačenog s obzirom na Hašku konvenciju (vidi prethodni stavak 44.).
  4. Sud ponavlja da se pri utvrđivanju je li miješanje u nečije pravo na obiteljski život „nužno u demokratskom društvu” mora ispitati je li pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa u pitanju – interesa djeteta, oba roditelja i javnog poretka – uspostavljena, unutar granica slobode procjene koju države imaju u tim pitanjima (vidi, na primjer, Maumousseau i Washington protiv Francuske, br. 39388/05, stavak 62., 6. prosinca 2007.). Pritom mora ocijeniti jesu li s obzirom na cjelokupni predmet razlozi kojima se predmetno miješanje opravdava mjerodavni i dostatni za potrebe članka stavka 2. (ibid., stavak 81., i Tiemann protiv Francuske i Njemačke (odl.), br. 47457/99 i 47458/99, 27. travnja 2000.). Nedostatnost obrazloženja u rješenju o odbijanju ili prihvaćanju prigovora na povratak djeteta na temelju Haške konvencije bila bi protivna pretpostavkama iz članka 8. Konvencije (vidi X protiv Latvije, prethodno citirano, stavci 106. – 107., i Blaga protiv Rumunjske, br. 54443/10, stavak 70., 1. srpnja 2014.).
  5. No Sud ne može na zadovoljavajući način to ocijeniti, a da prije toga ne utvrdi je li u cjelokupnom procesu donošenja odluka osigurana podnositelju zahtjeva potrebna zaštita njegovih ili njezinih interesa (vidi Sommerfeld protiv Njemačke [VV], br. 31871/96, stavak 66., ECHR 2003- VIII (izvadci), i Sahin protiv Njemačke [VV], br. 30943/96, stavak 68., ECHR 2003-VIII), odnosno da prije toga ne utvrdi je li država ispunila postupovne pretpostavke sadržane u tom članku (vidi prethodni stavak 68.).
  6. Stoga Sud mora utvrditi je li, u konkretnim okolnostima ovog predmeta i uzimajući u obzir važnost donesenih odluka, podnositelj zahtjeva bio uključen u cjelokupan proces donošenja odluka u mjeri dostatnoj da mu osigura potrebnu zaštitu njegovih interesa.
  7. U tom pogledu Sud napominje da je glavno pitanje koje su domaći sudovi u postupku radi povratka na koji se prigovara trebali ispitati bilo postoji li ozbiljna opasnost da bi povratak podnositeljeva sina u Sjedinjene Američke Države izložio dijete psihološkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj (vidi prethodni stavak 57.) Kako bi ocijenio tu opasnost, prvostupanjski sud odlučio je pribaviti mišljenje forenzičkog vještaka psihijatrijske struke (vidi Adžić, prethodno citirano, stavak 33.). Vještaku je dana uputa da mora odgovoriti na ono pitanje koje je sud morao ispitati (vidi prethodne stavke 9. i 57.).
  8. Nalaz i mišljenje vještakinje ukazuje na to da bi prebacivanje podnositeljeva sina u drugačije okruženje bilo trauma, no da bi je on mogao prevladati kada bi njegova majka živjela s njim (vidi Adžić, prethodno citirano, stavak 39.). S obzirom na to da su domaći sudovi u konačnici utvrdili da bi povratak u Sjedinjene Američke Države dječaka izložio psihološkoj traumi, odnosno opasnosti iz članka stavka 1. točke (b) Haške konvencije, ako ga se vrati bez majke (vidi Adžić, prethodno citirano, stavak 43.), Sud smatra da je mišljenje vještakinje imalo odlučujući utjecaj na odluku domaćih sudova (usporedi s predmetom Mantovanelli protiv Francuske, 18. ožujka 1997., stavak 36., Izvješća 1997-II). Vlada to nije osporavala (vidi prethodne stavke 76. –78.).
  9. Isto tako, Vlada nije osporavala činjenicu da je vještakinja oblikovala svoje mišljenje i pripremila nalaz i mišljenje nakon što je održala dva razgovora s podnositeljevim sinom, prvi sa sinom i majkom zajedno i drugi sa sinom bez njezine prisutnosti (vidi Adžić, prethodno citirano, stavak 39.), odnosno bez uključivanja podnositelja zahtjeva.
  10. Vlada je tvrdila da uključivanje podnositelja zahtjeva nije bilo potrebno jer on nije bio predmet vještačenja i ne bi ni na koji drugi način pružio bitne informacije (vidi prethodne stavke 76. – 77.). Istodobno je pokušala opravdati uključivanje majke upućivanjem na prirodu zadaće vještakinje, koja je bila procijeniti (a) opasnost od traume kojoj bi dječak mogao biti izložen ako se odvoji od nje i (b) njegovu sposobnost da je prevlada (vidi prethodni stavak 77.), a to je zadaća koja se nije mogla dovršiti, a da se prije toga ne ocijeni stupanj povezanosti djeteta i majke i njezina uloga u djetetovom životu.
  11. Sud nije uvjerila Vladina tvrdnja da je u danim okolnostima uključivanje podnositelja zahtjeva u vještačenje bilo nepotrebno. Sud pridaje veliku važnost napomeni vještakinje da se odnos između dječaka i njegova oca nije mogao ocijeniti jer podnositelj zahtjeva nije sudjelovao u vještačenju (vidi Adžić, prethodno citirano, stavak 39.). Ta napomena u velikoj mjeri ukazuje na to da je vještakinja smatrala da bi za dovršetak njezine zadaće bilo korisno, ako ne i potrebno, ocijeniti odnos između sina i oca.
  12. Nadalje, Sud smatra uvjerljivom podnositeljevu tvrdnju da se opasnost od traume kojoj bi njegov sin mogao biti izložen ako se u Sjedinjene Američke Države vrati bez majke i njegova sposobnost da je prevlada nisu mogle ispravno procijeniti, a da se pritom ne utvrdi koliko je jaka dječakova emocionalna veza s njim kao ocem (vidi prethodni stavak 73.). Dakle, ne može se isključiti mogućnost da bi opasnost od traume mogla biti manja ili da bi se trauma lakše prevladala da se utvrdilo da dječak ima jaku emocionalnu vezu s podnositeljem zahtjeva, osobito ako se uzme u obzir činjenica da bi se dječak vraćao u poznato okruženje u kojem je odrastao.
  13. Ako je u jednom od dva razgovara koje je vještakinja održala s djetetom prisustvo majke bilo potrebno kako bi se promotrila interakcija među njima radi ocjene djetetove emocionalne veze s njome, to bi u načelu trebalo vrijediti i za ocjenu dječakove emocionalne veze s ocem. No podnositelju zahtjeva nije pružena prilika da prisustvuje takvom razgovoru.
  14. Vlada je tvrdila da je podnositelj zahtjeva tu situaciju mogao ispraviti da je od prvostupanjskog suda zatražio dopunu nalaza i mišljenja vještaka ili novo vještačenje koje bi proveo drugi vještak (vidi u nastavku stavak 78.). No s obzirom na podnositeljeve tvrdnje o suprotnome (vidi prethodni stavak 74.), i uzimajući u obzir mjerodavne odredbe domaćeg prava (vidi prethodne stavke 21. – 22.), Sud utvrđuje da je podnositelj zahtjeva imao dobar razlog da smatra da zbog neprovođenja usmene rasprave nije imao pravo postupiti na način koji je predložila Vlada.
  15. To dodatno potvrđuje prethodne zaključke Suda na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije o važnosti provođenja usmene rasprave u ovom predmetu (vidi prethodne stavke 55. – 67.). Ta bi rasprava bila prilika za stranke i prvostupanjski sud da ispitaju vještakinju o brojnim važnim pitanjima.
  16. S obzirom na odlučujući utjecaj mišljenja vještakinje na odluku domaćih sudova (vidi prethodni stavak ) Sud utvrđuje da u ovom predmetu podnositelj zahtjeva nije bio uključen u proces donošenja odluka u mjeri dostatnoj da mu osigura potrebnu zaštitu njegovih interesa (vidi prethodni stavak 84.). Njegovo je uključivanje bilo osobito važno jer su ti sudovi u konačnici odbili povratak njegova sina. Nadalje, ništa ne ukazuje na to da bi sudjelovanje podnositelja zahtjeva u vještačenju bilo protiv najboljih interesa djeteta. Upravo suprotno, moglo je pomoći u utvrđivanju rješenja koje je u najboljem interesu djeteta. Postupovne pretpostavke sadržane u članku 8. Konvencije stoga nisu ispunjene.
  17. Stoga je došlo do povrede članka 8. Konvencije u ovom predmetu.
  18. Naposljetku, Sud primjećuje da ne postoji osnova da se presuda u ovom predmetu protumači kao da se od tužene države zahtijeva povratak djeteta u Sjedinjene Američke Države (vidi, mutatis mutandis, J. protiv Poljske, prethodno citirano, stavak 76., i G.N. protiv Poljske, br. 2171/14, stavak 72., 19. srpnja 2016.).

II PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije glasi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Naknada štete

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je 30.000,00 eura (EUR) na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporavala to potraživanje. Točnije, istaknula je pred Sudom da je podnositelju zahtjeva u odlučivanju o njegovu ranijem zahtjevu povezanom s istim postupkom radi povratka već dosuđeno 7.500,00 EUR na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede članka 8. Konvencije (vidi Adžić, prethodno citirano, stavak 103.). Pozvala je Sud da uzme u obzir taj iznos.
  3. Sud utvrđuje da je podnositelj zahtjeva zasigurno pretrpio nematerijalnu štetu zbog utvrđenih povreda. Odlučujući na pravičnoj osnovi i imajući u vidu prethodno dosuđen iznos (vidi Adžić, loc. cit.), Sud mu dosuđuje iznos od 9.000,00 EUR na ime naknade nematerijalne štete, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti obračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva također je potraživao 25.000,00 hrvatskih kuna (HRK) za troškove nastale pred domaćim sudovima te 500,00 HRK za one nastale pred Sudom. Također je potraživao 70.500 HRK za poštanske, telefonske i druge troškove (ispis, umnažanje i prijevod) nastale pred domaćim sudovima i Sudom.
  2. Vlada je osporavala ta potraživanja jer ih je smatrala prekomjernima.

2. Ocjena Suda

  1. Sud odbacuje potraživanje za troškove i izdatke nastale u domaćem postupku s obzirom na to da punomoćnica podnositelja zahtjeva nije dostavila detaljne podatke o tom potraživanju. Stoga nije ispunila pretpostavke navedene u pravilu 60. stavku 2. Poslovnika Suda.
  2. Kad je riječ o potraživanju za troškove nastale pred Sudom, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 1.680,00 EUR.
  3. Kad je riječ o podnositeljevom potraživanju za izdatke, Sud napominje da, osim u slučaju troškova prijevoda, punomoćnica podnositelja zahtjeva nije ispunila pretpostavke iz pravila 60. stavka 2. Poslovnika Suda jer nije priložila nijedan relevantni popratni dokument kojim se dokazuje da je podnositelj zahtjeva doista i pretrpio te troškove. Sud mu stoga dosuđuje 840,00 EUR za troškove prijevoda nastale u postupku pred Sudom.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije; 
  1. Presuđuje

a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja:

i) 9.000,00 EUR (devet tisuća eura) na ime naknade nematerijalne štete, uvećano za sve poreze koji bi mogli biti obračunati;

ii) 2.520,00 EUR (dvije tisuće petsto dvadeset eura) na ime naknade troškova i izdataka, uvećano za sve poreze koji bi mogli biti obračunati podnositelju zahtjeva;

b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 2. svibnja 2019. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 

Renata Degener                                                    Linos-Alexandre Sicilianos

Zamjenica tajnika                                                  Predsjednik

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF ADŽIĆ v. CROATIA (No. 2)

(Application no. 19601/16) 

JUDGMENT

STRASBOURG

2 May 2019

FINAL

02/08/2019

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Adžić v. Croatia (no. 2),

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Linos-Alexandre Sicilianos, President,
Ksenija Turković,
Aleš Pejchal,
Krzysztof Wojtyczek,
Armen Harutyunyan,
Tim Eicke,
Gilberto Felici, judges,
and Renata DegenerDeputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 2 April 2019,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 19601/16) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by an American national, Mr Miomir Adžić (“the applicant”), on 7 April 2016.

2.  The applicant was represented by Ms I. Bojić, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3.  The applicant alleged, in particular, that in the proceedings for the return of his son the domestic courts had not held a single hearing and that by refusing to order his sons return to the United States those courts had breached his right to respect for his family life.

4.  On 1 September 2016 notice of the application was given to the Government.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in 1968 and lives in Charlotte, North Carolina (the United States of America).

6.  The case concerns “non-contentious” proceedings for the return of the child instituted on 13 October 2011 in which the domestic courts refused to order the return of the applicants son to the United States after the childs mother (a Croatian national and the applicants former wife) had in August 2011 “wrongfully retained” him in Croatia within the meaning of the Hague Convention on the Civil Aspects of International Child Abduction (“the Hague Convention”).

7.  Specifically, on 15 March 2012 the Zagreb Municipal Civil Court (Općinski građanski sud u Zagrebu), without holding a single hearing, dismissed the applicants request for the return of the child. Following an appeal by the applicant, on 2 July 2012 the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) quashed the Municipal Courts decision and remitted the case. In so deciding it, inter alia, instructed the Municipal Court to hold a hearing. The relevant part of the County Courts decision reads as follows:

“... the first-instance court based [its] decision in part on undisputed facts, and in the relevant part on the arguments and evidence submitted by the counterparty ... even though it failed to give an opportunity to the petitioner to comment on them ... [T]herefore, the petitioners appeal has to be allowed, the first-instance decision quashed and the case remitted ...

In the fresh proceedings, the first-instance court shall correct the above error by scheduling a hearing (section 309(5) of the Family Act) at which it shall, together with the parties (sections 297-298 of the Civil Procedure Act), examine the circumstances of the case.”

8.  In the fresh proceedings the Municipal Court obtained an opinion from a forensic expert in psychiatry on whether returning the child to the United States would expose him to psychological harm – that is, to a risk envisaged in Article 13 paragraph 1 (b) of the Hague Convention (see paragraph 27 below with further references). On 21 May 2014 that court, without holding a hearing, again dismissed the applicants request for his son to be returned to the United States. This decision was upheld on appeal by the Zagreb County Court on 22 October 2014. The Municipal Court justified its decision not to hold a hearing in the following way:

“... the court did not take evidence by hearing the parties because that would significantly protract the proceedings, bearing in mind that in their testimonies – precisely because they have a personal stake in the outcome of the proceedings and their objectivity is very questionable – the parties mostly want to praise and present themselves in the best light while discrediting the opposing party ... [S]uch testimonies are [therefore] generally not at all suitable [in terms of assisting a court in establishing the facts of a case] and reaching a decision.”

9.  Those return proceedings (see paragraphs 6-8 above) were already subject to the examination by the Court. In the first Adžić case the Court in the judgment of 12 March 2015 held that the domestic authorities had failed to act expeditiously in the proceedings in question. The Court had accordingly found a violation of the States positive obligations under Article 8 of the Convention (see Adžić v. Croatia, no. 22643/14§§ 96-99, 12 March 2015). At the time the Court adopted its judgment, i.e. 17 February 2015, the proceedings were still pending before the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) upon a constitutional complaint lodged by the applicant.

10.  In his constitutional complaint the applicant complained of a violation of his right to fair procedure, in particular of a breach of his right to an oral hearing and a breach of the principle of equality of arms and the adversarial principle. More specifically, the applicant submitted that the ordinary courts had not held a single hearing in the case and that the firstinstance court had not informed him of its decision to obtain an opinion from a forensic expert in psychiatry, thus preventing him from objecting to the choice of expert. He further complained that he had not been involved in the experts assessment, even though he had previously expressed his willingness to make himself available for such an assessment. The applicant also complained that the domestic courts refusal to order the return of his son constituted a violation of his right to respect for family life.

11.  By a decision of 28 October 2015 the Constitutional Court dismissed the applicants constitutional complaint. It served its decision on his representative on 4 December 2015. The Constitutional Court examined only the alleged violation of the applicants right to fair procedure, because it considered that the alleged violation of his right to family life had been addressed by the Court in the first Adžić case (see paragraph 9 above).

12.  The other relevant facts of the case are set out in detail in the Courts judgment in the first Adžić case (see Adžićcited above, §§ 6-57).

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

A.  The Family Act

13.  The relevant provisions of the Family Act of 2003 (Obiteljski zakon, Official Gazette no. 163/03 with subsequent amendments), which was in force between 22 July 2003 and 1 September 2014, provided as follows.

14.  Sections 306-335 set out special rules on the non-contentious procedure applicable in judicial proceedings in family matters.

15.  Section 320 provided that, unless those rules provided otherwise, the rules of regular civil procedure were applicable mutatis mutandis in such proceedings. This section thus effectively excluded the application of general rules of non-contentious procedure set out in the Judicial Noncontentious Procedure Act of 1934 (see paragraphs 23-26 below).

16.  Section 308 contained some technical rules concerning hearings. Section 309 provided:

-  that a court could also render a decision without holding an oral hearing if it considered that the hearing was not necessary (paragraph 1),

-  that a court could also base its decision on evidence that had not been presented before the same court (paragraph 2),

-  that parties and other participants in the proceedings could also make their statements in writing (paragraph 3),

-  that parties and other participants in the proceedings could make their statements even when other parties or participants were not present, and that the court did not always have to give the other party an opportunity to comment on such statements (paragraph 4).

However, paragraph 5 of that section provided that paragraphs 1 to 4 did not apply when there was a dispute between the parties regarding the decisive facts.

17.  Section 319 provided that a petition to reopen proceedings was not available against a final decision adopted in non-contentious proceedings in family matters.

B.  The Civil Procedure Act

18.  The relevant provisions of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia no. 4/77 with subsequent amendments, and Official Gazette of the Republic of Croatia no. 53/91 with subsequent amendments), which has been in force since 1 July 1977, provide as follows.

19.  Section 250 provides that a court shall commission an expert opinion when the establishment or clarification of certain facts requires expert knowledge which the court does not possess.

20.  Section 251(2) provides that before appointing an expert, the court must consult the parties, but in urgent cases it may do so without consulting them beforehand.

21.  Section 260(1) provides that it is for the court to decide whether the expert shall present his or her findings and opinion only orally at the hearing, or also in writing before the hearing.

22.  Section 261(4) provides that if the expert opinion is contradictory or has shortcomings, or if there is reasonable suspicion as regards its accuracy, an opinion from another expert shall be obtained only if those shortcomings or suspicion cannot be remedied by hearing the expert again.

C.  The Judicial Non-contentious Procedure Act

23.  Relevant provisions of the Judicial Non-contentious Procedure Act (Zakon o sudskom vanparničnom postupku, Official Gazette of the Kingdom of Yugoslavia no. 175/34), which has been applicable in Croatia since 1934, provide as follows.

24.  Section 21(1) provides that, unless the Act provides otherwise, the rules of regular civil procedure are applicable mutatis mutandis in noncontentious proceedings.

25.  Section 21(4) provides that, in principle, decisions in noncontentious proceedings are adopted without a hearing. If oral hearings are held, they are not public.

26.  Section 21(5) provides that the special formalities of regular civil proceedings do not apply as regards hearing the parties and other participants and making inquiries. Parties give statements orally or in writing. When a number of persons have to be heard, each may be heard without the others being present.

III.  RELEVANT INTERNATIONAL LAW

27.  The text of Article 12 and of Article 13 of the Hague Convention on the Civil Aspects of International Child Abduction, which Convention entered into force in respect of Croatia on 1 December 1991, is quoted in the Courts judgment in the first Adžić case (see Adžić, cited above, § 62).

28.  The relevant part of the Guide to Good Practice Child Abduction Convention: Part II - Implementing Measures, published in 2003 by the Hague Conference on Private International Law, reads as follows:

6.  SUMMARY: LEGAL PROCEDURAL MATTERS

“As far as compatible with domestic law, including due process considerations, provisions in implementing legislation to ensure that Hague return applications are dealt with promptly and expeditiously may include:

...

6.5  Rules of evidence

6.5.1  ...

6.5.2  Documentary evidence: considering Convention procedures allowing documentary evidence from requesting States and thereby eliminating the need to hear oral evidence; save in exceptional cases, placing greater reliance on documentary evidence and sworn statements and less reliance on oral evidence; and in cases where the issue demands oral evidence (conflict in affidavits which goes to a critical point), keeping oral evidence time limited and focused upon the issue.

6.5.3  Personal appearance of the applicant: considering whether a requirement for the applicants personal appearance at the proceedings would cause undue delay in the consideration of the case.

...

6.5  Rules of evidence

Rules and practices concerning the taking and admission of evidence, including the evidence of experts, should be applied in return proceedings with regard to the necessity for speed and the importance of limiting the enquiry to the matters in dispute which are directly relevant to the issue of return.

...

6.5.2  Documentary evidence

Delay in legal proceedings is a major cause of difficulties in the operation of the Convention. All possible efforts should be made to expedite such proceedings. Courts in a number of countries normally decide on requests for return of a child on the basis only of the application and any documents or statements in writing submitted by the parties, without taking oral testimony or requiring the presence of the parties in person. This can serve to expedite the disposition of the case. The decision to return the child is not a decision on the merits of custody.

The Convention relaxes certain evidentiary rules as a way of speeding up return proceedings. Article 30 of the Convention is intended to facilitate the introduction of documentary evidence, including affidavits. Under Article 30, any application submitted to the Central Authority or petition submitted to the court, along with any documents or information appended thereto, are admissible in court. States are encouraged to ensure, where necessary through implementing legislation, that such documentary evidence can be given due weight under the national evidence rules.

Hague return cases lend themselves to determination by summary proceedings. A full trial, consisting of an evidentiary hearing, will normally not be necessary or desirable. Legislation may provide that affidavit evidence, transcripts of oral evidence and legal argument from the requesting State are admissible as evidence of fact. Rules adopted in several jurisdictions provide for expedited hearings to this effect.

In a number of countries, Hague return proceedings are now conducted primarily on the basis of written submissions and evidence. In order to expedite proceedings, rules have been developed in some countries (often by the judiciary) to define and limit the circumstances in which oral evidence may be admitted. Oral testimony does not necessarily cause undue delay under strict judicial control. Much may depend on the issue. For example, in some jurisdictions oral evidence is more likely to be admitted if there is conflicting documentary evidence by the parties which cannot be resolved without cross-examination or oral evidence. If that is the case, as a general matter, both parties should be given a chance to be heard.

In some jurisdictions where the Convention is functioning very effectively, hearings may be based on affidavits as evidence-in-chief in most instances and conducted without oral testimony, particularly from expert witnesses. When oral evidence is given, usually where there is an unresolvable clash in affidavit evidence on a crucial point, it is highly focused and time limited. In other States no special rules exist. In many systems the individual judge trying the case has a degree of discretion.

...

6.5.3  Personal appearance of the applicant

Due to the international character of Convention cases and the geographical distances involved, the legal requirement in some countries of the applicants personal appearance at the proceedings in the requested State may cause delay in the proceedings and add excessive expenditure for the applicant. A requirement for the applicants personal appearance at the proceedings may, in some cases, have the effect of rendering the Convention remedy unavailable. In many instances it may not be necessary for both parents to be physically present at a return hearing, but rather the left-behind parent could be represented to assure full consideration of relevant issues.

The use of affidavit evidence for overseas applicants may facilitate the proceedings. In such cases it is important that no adverse inference is to arise because the overseas applicant is unavailable for cross-examination on his or her affidavit evidence. To this end, some jurisdictions have court rules which allow for cross-examination of the applicant in his/her own jurisdiction with transmission of the transcript to the requested State for use at the hearing of the application for return.”

29.  The International Child Abduction Database (INCADAT) is the leading legal database on the Hague Convention. It was established by the Permanent Bureau of the Hague Conference on Private International Law with the object of making accessible on the Internet many of the leading judicial decisions taken by national courts around the world in the application of the Hague Convention, thereby facilitating its uniform interpretation. INCADAT is a free and comprehensive tool for researching cases, case summaries and legal analysis of the application of the Hague Convention. The website also provides additional material relevant to this area of law. For example, it contains case-law analysis sorted by legal issues. This part of the database under the Oral Evidence category states:

“To ensure that Convention cases are dealt with expeditiously, as is required by the Convention, courts in a number of jurisdictions have restricted the use of oral evidence, ...

...

Under the rules applicable within the European Union for intra-EU abductions (Council Regulation (EC) No 2201/2003 (Brussels II a)) Convention applications are now subject to additional provisions, including the requirement that an applicant be heard before a non-return order is made [Article 11(5) Brussels II a Regulation], and, that the child be heard during the proceedings unless this appears inappropriate having regard to his or her age or degree of maturity [Article 11(2) Brussels II a Regulation].”

IV.  RELEVANT EUROPEAN UNION LAW

30.  The relevant provision of Council Regulation (EC) No. 2201/2003 of 27 November 2003 concerning jurisdiction and the recognition and enforcement of judgments in matrimonial matters and the matters of parental responsibility (known as “Brussels II bis Regulation”), namely Article 11 paragraph 5, reads as follows:

“A court cannot refuse to return a child unless the person who requested the return of the child has been given an opportunity to be heard.”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 6 § 1 AND ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

31.  The applicant complained under Article 6 § 1 of the Convention that the proceedings for return of the child had been unfair. In particular, he complained that (a) the adversarial principle had been breached, in that the first-instance court had not informed him of the decision to obtain an opinion from a forensic expert, and he had not been involved in the experts assessment; and (b) there had been a breach of his right to an oral hearing, in that the courts had not held a single hearing in the case. The relevant part of Article 6 § 1 of the Convention reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

32.  The applicant also complained that by refusing to order the return of his son, the domestic courts had violated his right to respect for his family life. He relied on Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to respect for his ... family life ...

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A.  Admissibility

33.  The Government disputed the admissibility of the application, arguing that it was substantially the same as the applicants earlier application (see paragraph 9 above). They also argued that the complaint under Article 8 was incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention.

1.  Whether the application is substantially the same as an earlier application examined by the Court

(a)  Parties submissions

34.  The Government submitted that the present application was inadmissible, as it was substantially the same as the application in the first Adžić case. Specifically, they averred that the two applications concerned the same facts and, essentially, the same complaints.

35.  The applicant replied that in his application in the first Adžić case he had complained under Article 6 § 1 and Article 8 of the Convention of the excessive length of the proceedings for the return of his son, and under Article 13 that he had not had an effective domestic remedy for those Convention complaints. He had not raised any other complaints under Article 6 § 1, because at that time the proceedings had still been ongoing (see paragraph 11 above), and such a complaint would have been premature.

(b)  The Courts assessment

36.  The Court notes that in the first Adžić case the applicant complained that the domestic authorities in the above proceedings for the return of the child (paragraphs 6-8) had failed to secure his right to respect for his family life guaranteed by Article 8 of the Convention, in that they had not acted expeditiously in those proceedings (see Adžićcited above§ 66). He also complained that the length of those proceedings was incompatible with the “reasonable time” requirement laid down in Article 6 § 1 of the Convention, and under Article 13 that he had not had an effective remedy for his Convention complaints (ibid.). Those proceedings were still ongoing at the time the Court adopted its judgment in the first Adžić case on 17 February 2015 (see paragraph 9 above).

37.  In the present case, the applicant complained under the same Articles, but of the final decision rendered in those proceedings refusing his request for the return of his son (Article 8, see paragraph 32) and of the unfairness of the proceedings (Article 6 § 1, see paragraph 31), it being understood that the proceedings had ended in the meantime.

38.  Having regard to its case-law on the matter (see Previti v. Italy (dec.), no. 45291/06, §§ 293-294, 8 December 2009; Kafkaris v. Cyprus (dec.), no. 9644/09, § 68, 21 June 2011; Kuppinger v. Germany, no. 62198/11, §§ 87-92, 15 January 2015; and Tsartsidze and Others v. Georgia, no. 18766/04, §§ 64-66, 17 January 2017), the Court finds that the facts complained of in the present case (the domestic courts refusal to order the return of the applicants son and the unfairness of the return proceedings) are not the same as in the first Adžić case (the duration of the proceedings). This means that the two cases do not concern the same complaints, and consequently that they are not substantially the same.

39.  It follows that the Governments objection must be dismissed.

2.  Compatibility ratione materiae

(a)  Parties submissions

40.  The Government argued that the Court was not competent to examine the applicants complaint that the domestic courts had wrongly interpreted and misapplied the relevant provisions of the Hague Convention and thereby violated Article 8 of the present Convention.

41.  The applicant replied that in a number of cases where applicants, relying on Article 8 of the present Convention, had complained of a violation of their right to family life, the Court had de facto interpreted the Hague Convention and examined its application by domestic courts.

(b)  The Courts assessment

42.  The Court firstly reiterates that it is primarily for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply the domestic law, and rules of general international law and international treaties (see, for example, X v. Latvia [GC]no. 27853/09, § 62ECHR 2013; and Neulinger and Shuruk v. Switzerland [GC], no. 41615/07, § 100, ECHR 2010). The Courts role is confined to ascertaining whether those rules are applicable and whether their interpretation is compatible with the Convention (see Neulinger and Shuruk, loc. cit.).

43.  The Court further notes that in examining whether an interference with ones right to respect for family life was justified, it is firstly required to determine whether it can be regarded as lawful for the purposes of Article 8 § 2 of the Convention, given that the decision occasioning it must be “in accordance with the law”. The fact that the Courts power in reviewing the lawfulness of an interference is limited to cases of flagrant non-observance or arbitrariness (see, for example, Malinin v. Russia, no. 70135/14§ 92, 12 December 2017) does not mean that it has no jurisdiction to examine complaints under Article 8 of the Convention where the applicants argue, inter alia, that the domestic courts wrongly interpreted or misapplied the domestic or international law.

44.  What is more, the Court has repeatedly held that in matters of international child abduction, the obligations that Article 8 imposes on the Contracting States must be interpreted taking into account, in particular, the Hague Convention on the Civil Aspects of International Child Abduction (see Neulinger and Shuruk, cited above, § 132 and the cases cited therein). Therefore, in international child abduction cases where the applicants complain under Article 8 of the Convention and argue, inter alia, that the domestic courts wrongly interpreted or misapplied the Hague Convention, such arguments must not be understood literally, but in the light of the above case-law of the Court.

45.  It follows that the Governments objection as regards incompatibility ratione materiae must be dismissed.

3.  Conclusion as regards admissibility

46.  The Court further notes that the application is not manifestly illfounded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  Alleged violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the lack of an oral hearing

(a)  Parties submissions

(i)  The applicant

47.  The applicant submitted that in a situation such as the one in the present case, where the proceedings for the return of the child had before ordinary courts lasted three years, instead of six weeks as required by the Hague Convention, there was no justification for the domestic courts not scheduling even a single hearing with a view to hearing the parties and establishing the relevant facts. The aim of the recommendation in various international materials referred to by the Government (see paragraphs 28-29 above and paragraph 52 below), suggesting that domestic courts rely primarily on documentary evidence, was to speed up return proceedings under the Hague Convention. However, the Governments argument based on that recommendation was of little relevance in the present case, where the length of the return proceedings had been excessive. What is more, the facts of cases examined by the Court concerning the application of the Hague Convention suggested that the practice of all domestic courts in the Contracting States was to hold a hearing in such proceedings.

48.  The applicant particularly contested the Governments argument that the documentary evidence submitted by the parties had been sufficient for the domestic court to fully establish the facts of the case (see paragraph 51 below). In his view, the mere fact that the proceedings before ordinary courts had lasted three years suggested that those courts had been unable to establish all the relevant facts with the required degree of certainty. In the same vein, he criticised the Governments argument (see paragraph 54 below) that, while asking that an oral hearing be held (see Adžićcited above§ 29), he had not specified what evidence should be taken at that hearing. For the applicant, requesting a hearing had implied that he wanted to be heard before the court. What is more, he had explicitly suggested that the recordings of his conversations via Skype with his son (see Adžić§ 27) be played and examined at a hearing.

49.  The applicant further averred that he should have been heard, if for no other reason than because such an opportunity had indirectly been given to the opposing party, who had been heard on two occasions, by the local social welfare centre and then by the forensic expert (see Adži槧 32 and 39). This procedural inequality could have been remedied by holding an oral hearing and allowing him to tell “his side of the story”.

50.  Moreover, the applicant could not have anticipated that the firstinstance court would depart from its “regular” practice and dispense with a hearing. In such a situation, that court should at least have informed the parties that a hearing would not be held and invited them to submit their closing arguments.

(ii)  The Government

51.  The Government submitted that Article 6 § 1 of the Convention guaranteed the right to an oral hearing unless there were exceptional circumstances justifying dispensing with such a hearing. They argued that holding a hearing in the present case had not been necessary because the documentary evidence submitted by the parties had been sufficient for the domestic courts to establish the facts of the case, it being understood that it was for those courts to decide which evidence to take and to assess the evidence taken.

52.  The Government further submitted that the domestic courts had not been required to hold a hearing, either under the relevant domestic law (see paragraphs 13-14, 16, 23 and 25 above) or under the Hague Convention. Specifically, the Government averred that nothing in the Hague Convention or the preparatory works thereto indicated that an oral hearing was mandatory. On the contrary, the relevant international materials (see paragraphs 28-29 above) suggested that hearings and parties testimonies were not recommended in proceedings for the return of a child under the Hague Convention. The Government referred in particular to the Guide to Good Practice under the Hague Convention, which placed emphasis on documentary evidence, thereby eliminating the need to hear oral evidence. The Guide also invited the domestic courts to consider whether the personal appearance of the parent requesting the return of the child would cause undue delay in the examination of the case (see paragraph 28 above).

53.  The Government particularly emphasised that in the case of Amade v. the Czech Republic ((dec.) [Committee], no. 22796/16, 13 September 2016) the Court had held that in proceedings under the Hague Convention there was no obligation to hear the parties, since domestic courts were left a wide margin of discretion in deciding whether or not to hold an oral hearing. Likewise, in the case of Šneersone and Kampanella v. Italy (no. 14737/0912 July 2011) the Court had found no violation of either Article 8 or Article § 1 of the Convention on account of the fact that a contested decision of the Italian courts in return proceedings under the Hague Convention had been adopted without a hearing.

54.  Lastly, the Government pointed out that the applicant had not specified which decisive facts would be established by holding an oral hearing. Instead, he had only asked the court to schedule a hearing as soon as possible (see Adžićcited above§ 29), without specifying what evidence should be taken at the hearing and without explicitly requesting that the court take his testimony. In the Governments view, given that the applicant had made numerous submissions and commented on every aspect of the case, it was hard to imagine what the probative value of an oral hearing would have been. Holding an oral hearing would only have further protracted the proceedings.

(b)  The Courts assessment

55.  The Court reiterates that the entitlement to a “public hearing” in Article 6 § 1 of the Convention necessarily implies a right to an “oral hearing”. Unless there are exceptional circumstances that justify dispensing with a hearing, the right to a public hearing under Article 6 § 1 implies a right to an oral hearing before at least one instance (see, for example, Döry v. Sweden, no. 28394/95, § 37 and 39, 12 November 2002, and Bektashi Community and Others v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, nos. 48044/10 and 2 others, § 80, 12 April 2018).

56.  The exceptional character of the circumstances that may justify dispensing with an oral hearing in proceedings concerning a “civil” right essentially comes down to the nature of the issues to be decided by the competent national court. The Court has accepted that exceptional circumstances existed in cases where the proceedings concerned exclusively legal or highly technical questions, or where there were no issues of credibility or contested facts which necessitated a hearing and the courts might fairly and reasonably decide the case on the basis of the parties submissions and other written materials (see, for example, Mirovni Inštitut v. Sloveniano. 32303/13§ 37, 13 March 2018). In this connection, it is also to be noted that Article 6 of the Convention does not guarantee the right to appear before a civil court in person, but rather a more general right to present ones case effectively (see Margaretić v. Croatia, no. 16115/13, § 127, 5 June 2014).

57.  Turning to the present case, the Court notes that the applicants request for the return of the child was examined at three levels of jurisdiction and that no hearing was held (see paragraphs 6-8 and 10-11 above). The proceedings before the first and second-instance courts concerned not only issues of law, but also important factual questions. In particular, those courts had to examine (see Adžić, cited above, §§ 8-45):

-  whether there was a grave risk that the return of the applicants son to the United States would expose the child to psychological harm or otherwise place the boy in an intolerable situation (see Article 13 § 1 (b) of the Hague Convention mentioned in paragraph 11 above); and

-  whether the mother could follow the child, that is, freely return to the United States and get a job there.

58.  The domestic courts refused the applicants requests for an oral hearing because they considered it unlikely that the parties testimonies could contribute to establishing the facts of the case, and thus could not justify delaying the proceedings any further (see paragraph 8 above).

59.  In this connection, the Court reiterates that the national authorities may have regard to the demands of efficiency and economy, and has itself found, for example, that the systematic holding of hearings could be an obstacle to the particular diligence required in certain (types of) cases and ultimately prevent compliance with the reasonable-time requirement of Article 6 § 1 (see Jussila v. Finland [GC], no. 73053/01, § 42, ECHR 2006XIV).

60.  This was precisely the domestic courts and the Governments argument for dispensing with a hearing in the present case (see paragraphs 8 and 53 above). The Government further referred in this connection to the relevant international materials (see paragraphs 28-29 and 52 above) and suggested that such a course of action was recommended in order to comply with the rather short time-limits within which return proceedings under the Hague Convention had to be completed.

61.  The Court is not persuaded by this argument, for the following reasons.

62.  Firstly, under the Courts case-law (see paragraph 56 above), demands of efficiency and economy alone cannot justify dispensing with a hearing, unless the case concerns exclusively legal or highly technical questions, or where there are no issues of credibility or contested facts which necessitate a hearing and the courts may fairly and reasonably decide the case on the basis of the parties submissions and other written materials. As already noted above (see paragraph 57), such exceptional circumstances did not exist in the present case.

63.  Secondly, aside from these considerations (see the previous paragraph), the Court agrees with the applicant (see paragraphs 47-48 above) that the Governments argument based on demands of efficiency and economy is rather unconvincing in a situation such as the one in the present case, where the first-instance court refused to hold an oral hearing even after the proceedings had already lasted almost three years.

64.  Thirdly, the Governments argument fails to take into account that the purpose of an oral hearing is not only to take evidence from the parties. It is also a chance for the parties and the court to examine witnesses and experts, it being understood that, as regards witnesses, their spontaneous response to a question in the presence of a judge who can observe their reactions is seen as an important element for assessing their credibility. An oral hearing is also an opportunity for the parties to exchange oral arguments, the importance of which should not be underestimated, and for the court to clarify not only certain factual, but also legal issues, in direct communication with the parties. In this connection, it cannot help but note that the Zagreb County Court, in its decision of 2 July 2012 whereby it allowed the applicants appeal and quashed the first-instance decision of 15 March 2012, instructed the Zagreb Municipal Civil Court to schedule a hearing and examine the circumstances of the case together with the parties (see paragraph 7 above).

65.  Lastly, the Court notes that its decision in the Amade case (see Amade, cited above) is a Committee decision and that, contrary to the Governments view (see paragraph 53 above), there is nothing in that decision to suggest that, as a matter of principle, the States have no obligation to hold an oral hearing in return proceedings under the Hague Convention. Nor can such conclusion be derived from the Courts finding in the case of Šneersone and Kampanella (cited above) that the lack of an oral hearing in the circumstances of that case had not amounted to a breach of Article 8 or Article § 1 of the Convention.

66.  The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that dispensing with a hearing was not justified in the proceedings complained of.

67.  There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the lack of an oral hearing in the present case.

2.  Alleged violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the breach of the adversarial principle and the principle of equality of arms

68.  The Court further notes that applicant in the present case did not only complain under Article 6 § 1 of the Convention of the unfairness of the above proceedings for the return of his son. Relying on Article 8 of the Convention, he also complained that those proceedings had resulted in a breach of his right to respect for his family life (see paragraph 32 above). Apart from a breach of the right to a fair trial on account of the lack of an oral hearing examined above, given the nature of the applicants remaining complaints, there is therefore a certain overlap between the guarantees of Article 6 § 1 and Article 8 of the Convention in the present case. Whilst Article 8 contains no explicit procedural requirements, the decision-making process must be fair and such as to afford due respect to the interests safeguarded by Article 8 (see, for example, M. and M. v. Croatiano. 10161/13, § 180, ECHR 2015 (extracts)). In particular, in a number of child-care cases the Court has examined whether parents had been sufficiently involved in the decision-making process, with a view to establishing whether their rights under Article 8 had been violated (ibid, loc. cit.).

69.  Being master of the characterisation to be given in law to the facts of the case (see Guerra and Others v. Italy, 19 February 1998, § 44, Reports of Judgments and Decisions 1998I; and Radomilja and Others v. Croatia [GC]nos. 37685/10 and 22768/12§ 124, 20 March 2018), and having regard to its case-law (see, for example, Buscemi v. Italy, no. 29569/95, §§ 57-63, ECHR 1999VI), the Court finds that the applicants remaining complaint under Article 6 § 1 of the Convention, concerning the breach of the adversarial principle and the principle of equality of arms (see paragraph 31 above), should be examined under Article 8 thereof (see paragraphs 7096 below).

3.  Alleged violation of Article 8 of the Convention

(a)  Parties submissions

(i)  The applicant

70.  The applicant submitted that the domestic courts refusal to order the return of his son to the United States had amounted to an interference with his right to respect for his family life. That interference had been unlawful, it had not aimed to protect the interests of the child, but solely those of the mother, and thus it had not been necessary in a democratic society. In particular, as regards the requirement of lawfulness, the applicant argued that the domestic courts had construed the exception set out in Article 13 § 1 (b) of the Hague Convention too widely, an exception which must be interpreted strictly, and had misapplied that Article to the facts of the case.

71.  As regards the decision-making process, the applicant emphasised that in the return proceedings in question he had not, unlike his wife, participated in the expert evaluation. That had significantly undermined the procedural balance between the parties to his detriment, given that the final court decision had been based on the report by the expert who had been of the opinion that his son would suffer trauma if returned to the United States without his mother.

72.  This misbalance was evident from the fact that the expert opinion was partly based on the interview with his sons mother and with the child who had been interviewed and observed in her presence. For the applicant, in such a situation it was legitimate to wonder whether the expert opinion would have been the same if he had also participated in the expert evaluation. Contrary to the Governments argument that an interview with him as the father would have been unnecessary (see paragraph 76 below), the applicant pointed out that the expert herself had noted in her conclusion that the relationship between the boy and the father could not be assessed because the father had not participated in the evaluation (see Adžić, cited above, § 39). In the applicants view, this suggested that the expert had considered the assessment of the relationship between him and his son necessary to formulate her opinion.

73.  The applicant further challenged the Governments argument that the expert had had to interview the mother because the evaluation had involved a five-year-old child who could not go to the experts office himself, and because the experts task had been to assess the risk of trauma to which the boy could be exposed if separated from his mother (see paragraph 77 below). While it was natural that the child, at the age of five, could not go to the expert alone, for the applicant, that was certainly no reason to include the mother in the expert evaluation by interviewing her and leave him, the father, out completely. Furthermore, it was difficult to sustain the Governments argument that, in the given circumstances, it had been possible to assess the risk of trauma to the child solely on the basis of the interview with the boy alone and the interview in the presence of his mother (see paragraph 77 below). In the applicants view, it was “empirical and natural” that, in order to complete that task, the expert had had to assess the emotional bond between the child and him as the father, and their mutual relationship. That was so because the return of the child to the United States without the mother did not necessarily mean that the child would have experienced trauma, given that the boy would have been returning to the father – a person who had cared for him since birth to the same extent as the mother and to whom he was emotionally attached – and would have been coming back to a familiar environment in which he had grown up.

74.  Lastly, as regards the Governments argument that the applicant could have asked the first-instance court to order that the expert report be supplemented or to obtain a second expert opinion from a different expert (see paragraph 78 below), the applicant replied that the courts conduct had prevented him from doing so. After receiving the expert report and objecting to it, the applicant had expected that the first-instance court would schedule a hearing, as required by the rules of civil procedure (see paragraph 21 above), at which he could examine the expert and where the expert could address his objections. Only if the expert had not been able to address the alleged shortcomings of the report would the applicant have been entitled to ask that the report be supplemented or that an opinion from a different expert be obtained (see paragraph 22 above). However, since such a hearing had never been held, the applicant had not had a chance to act as the Government suggested.

(ii)  The Government

75.  The Government conceded that there had been an interference with the applicants right to respect for his family life. However, they argued that the interference in the form of the domestic courts refusal to order the return of the applicants son to the United States had been in accordance with the law, had pursued a legitimate aim, and had been necessary in a democratic society. In particular, the decision had been based on Article 13 § 1 (b) of the Hague Convention and had sought to protect the rights of others, namely the applicants son.

76.  In reply to the applicants arguments regarding the decision-making process (see paragraphs 71-74 above), the Government pointed out that the expert evaluation in the present case consisted of a psychological evaluation of the child in order to determine if he would be exposed to the risk referred to in Article 13 paragraph 1 (b) of the Hague Convention if returned to the United States without his mother. That was so because the mother had alleged that she did not have any document authorising her to enter and stay in the United States, and had no job or accommodation there (see Adžić, cited above, §§ 13, 31 and 38). Since the applicant had therefore not been the subject of the expert evaluation, it had not been necessary to involve him.

77.  The Government further reasoned that the expert had had to interview the mother because the evaluation had involved a five-year-old child who could not go to the experts office himself, and because the experts task had been to assess the risk of possible trauma which the boy could suffer if separated from his mother, and his ability to overcome it. That risk could be assessed by interviewing the child alone and also with his mother. That did not mean that the mother had been involved in the expert evaluation; she had taken the child to the experts office and had given only basic information. Given the experts task, interviewing the applicant as the father had not been necessary, because it would not have provided any relevant information for the assessment of the degree of the childs attachment to the mother and her role in the childs life.

78.  Had the applicant deemed that his personal involvement in the expert evaluation of the child was crucial and could lead to a different finding by the expert, and ultimately to a different outcome as regards the proceedings, he could have asked the first-instance court to order that the expert report be supplemented, or to order a second expert opinion from a different expert.

(b)  The Courts assessment

79.  The parties agreed that the Zagreb Municipal Civil Courts decision of 15 March 2012 had constituted an interference with the applicants right to respect for his family life as guaranteed by Article 8 of the Convention (see paragraphs 70 and 75 above). Having regard to its case-law on the matter (see, for example, Iosub Caras v. Romania, no. 7198/04, § 30, 27 July 2006; Karrer v. Romania, no. 16965/10, § 42, 21 February 2012; and K.J. v. Poland, no. 30813/14, § 55, 1 March 2016), the Court sees no reason to hold otherwise. Indeed, the decision in question restricted the applicants enjoyment of his sons company, it being understood that the mutual enjoyment by a parent and a child of each others company constitutes a fundamental element of family life protected under Article 8 of the Convention (see Iosub Caras, cited above, §§ 29-30).

80.  The Court must further examine whether the interference in question was justified in terms of Article 8 § 2. It reiterates that any interference with the right to respect for family life constitutes a violation of that Article unless it is “in accordance with the law”, pursues a legitimate aim, and can be regarded as “necessary in a democratic society” (see, for example, Vujica v. Croatiano. 56163/12, § 87, 8 October 2015).

81.  The Court considers that the interference in the present case was based on law, namely Article 13 § 1 (b) of the Hague Convention, which entered into force in respect of Croatia on 1 December 1991 (see paragraph 11 above). Despite the applicants arguments to the contrary (see paragraph 70 above), the Court further finds that the interference pursued the legitimate aim of protecting the rights and freedoms of others, namely the rights of the applicants son. It thus remains to be determined whether the interference was “necessary in a democratic society” within the meaning of Article 8 § 2 of the Convention, interpreted in the light of the Hague Convention (see paragraph 44 above).

82.  The Court reiterates that in determining whether an interference with ones right to family life was “necessary in a democratic society”, it must examine whether a fair balance was struck between the competing interests at stake – those of the child, of the two parents, and of public order – within the margin of appreciation afforded to States in such matters (see, for example, Maumousseau and Washington v. France, no. 39388/05, § 62, 6 December 2007). In so doing, it has to assess whether, in the light of the case as a whole, the reasons adduced to justify the interference were relevant and sufficient for the purposes of Article 8 § 2 (ibid., § 81; and Tiemann v. France and Germany (dec.), nos. 47457/99 and 47458/99, 27 April 2000). Insufficient reasoning in the ruling dismissing or accepting objections to the return of the child under the Hague Convention would be contrary to the requirements of Article 8 of the Convention (see X v. Latviacited above, §§ 106-107; and Blaga v. Romania, no. 54443/10, § 70, 1 July 2014).

83.  However, the Court cannot satisfactorily make such an assessment without determining whether the decision-making process, seen as a whole, provided an applicant with the requisite protection of his or her interests (see Sommerfeld v. Germany [GC], no. 31871/96, § 66, ECHR 2003VIII (extracts), and Sahin v. Germany [GC], no. 30943/96, § 68, ECHR 2003VIII), that is, without determining whether the State has complied with the procedural requirements implicit in that Article (see paragraph 68 above).

84.  Hence, the Court must determine whether, in the particular circumstances of the present case, and having regard to the importance of the decisions taken, the applicant was involved in the decision-making process, seen as a whole, to a degree sufficient to provide him with the requisite protection of his interests.

85.  In this connection, the Court notes that the main issue the domestic courts had to examine in the return proceedings complained of was whether there was a grave risk that the return of the applicants son to the United States would expose the child to psychological harm or otherwise place the boy in an intolerable situation (see paragraph 57 above). In order to assess that risk the first-instance court decided to obtain an opinion from a forensic expert in psychiatry (see Adžić, cited above, § 33). The question the expert was instructed to answer was identical to the one that the court had to examine (see paragraphs 9 and 57 above).

86.  The expert report suggested that transferring the applicants son to a different environment would constitute a trauma, but that he would be able to overcome it if his mother lived with him (see Adžić, cited above, § 39). Given that the domestic courts eventually found that the boys return to the United States would expose him to psychological harm – that is, to a risk referred to in Article 13 paragraph 1 (b) of the Hague Convention – if he returned without his mother (see Adžić, cited above, § 43), the Court considers that the expert opinion had a preponderant influence on the domestic courts decision (compare with Mantovanelli v. France, 18 March 1997, § 36, Reports 1997II). The Government did not seem to contest that (see paragraphs 76-78 above).

87.  Likewise, the Government did not contest the fact that the expert formulated her expert opinion and prepared the report after conducting two interviews with the applicants son, the first with the mother and the son together and the second in her absence (see Adžić, cited above, § 39), that is, without the applicants involvement.

88.  The Government argued that the applicants involvement had not been necessary because he had not been the subject of the expert evaluation and could not have otherwise provided any relevant information (see paragraphs 76-77 above). At the same time, they tried to justify the mothers involvement by referring to the nature of the experts task, which had been to assess (a) the risk of possible trauma which the boy might suffer if separated from her, and (b) his ability to overcome it (see paragraph 77 above), a task which could not be completed without first assessing the degree of the childs attachment to the mother and her role in the childs life.

89.  The Court is not persuaded by the Governments argument that, in the given circumstances, the applicants involvement in the expert evaluation was unnecessary. The Court attaches significant importance to the experts remark that the relationship between the boy and his father could not be assessed because the applicant had not participated in the evaluation (Adžić, cited above, § 39). This remark strongly suggests that the expert saw the assessment of the relationship between the son and the father as beneficial, if not necessary, to complete her task.

90.  What is more, the Court finds force in the applicants argument that the risk of trauma which his son might have suffered if returned to the United States without his mother, and his ability to overcome it, could not have been properly assessed without determining the strength of the boys emotional bond with him as the father (see paragraph 73 above). Indeed, one cannot exclude the possibility that the risk of trauma might have been reduced or more readily overcome if it had been established that the boy had a strong emotional bond with the applicant, especially taking into account the fact that he would have been returning to a familiar environment in which he had grown up.

91.  If the mothers presence during one of the two interviews the expert had with the child was necessary to observe the interaction between them in order to assess the childs emotional bond with her, the same must in principle be true for the assessment of the boys emotional bond with his father. However, the applicant was not given an opportunity to attend such an interview.

92.  The Government argued that this situation could have been remedied had the applicant asked the first-instance court to order that the expert report be supplemented or asked for a second expert opinion from a different expert (see paragraph 78 above). However, in view of the applicants arguments to the contrary (see paragraph 74 above), and having regard to the relevant provisions of the domestic law (see paragraphs 21-22 above), the Court finds that the applicant had good reason to believe that, in the absence of an oral hearing, he was not entitled to act in the manner suggested by the Government.

93.  This further reinforces the Courts above findings under Article 6 § 1 of the Convention on the importance of holding an oral hearing in the present case (see paragraphs 55-67 above). Such a hearing would have given the parties and the first-instance court a chance to question the expert on a number of important issues.

94.  Given the preponderant influence of the expert opinion on the domestic courts decision (see paragraph 86 above), the Court finds that, in the present case, the applicant was not involved in the decision-making process to a degree sufficient to provide him with the requisite protection of his interests (see paragraph 84 above). His involvement was especially important given that those courts eventually refused to order the return of his son. Moreover, there is nothing to suggest that the applicants participation in the expert evaluation would have been against the best interests of the child. On the contrary, it could have contributed to establishing what was in the childs best interests. The procedural requirements implicit in Article 8 of the Convention were therefore not complied with.

95.  There has accordingly been a violation of Article 8 of the Convention in the present case.

96.  Lastly, the Court observes that, there is no basis for the present judgment as such to be interpreted as requiring the respondent State to return the child to the United States (see, mutatis mutandisK.J. v. Poland, cited above, § 76, and G.N. v. Poland, no. 2171/14, § 72, 19 July 2016).

II.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

97.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

98.  The applicant claimed 30,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage.

99.  The Government contested that claim. In particular, they submitted that the Court, when deciding on his earlier application in respect of the same return proceedings, had already awarded the applicant EUR 7,500 for non-pecuniary damage for the violation of Article 8 of the Convention (see Adžić, cited above, § 103). They urged the Court to take that sum into account.

100.  The Court finds that the applicant must have sustained nonpecuniary damage on account of the violations found. Ruling on an equitable basis, and having regard to its earlier award (see Adžić, loc. cit.), the Court awards him EUR 9,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B.  Costs and expenses

1.  Parties submissions

101.  The applicant also claimed 25,000 Croatian kunas (HRK) for the costs incurred before the domestic courts, and HRK 37,500 for those incurred before the Court. He also claimed HRK 70,500 for postal, telephone and other (printing, copying and translation) expenses incurred before the domestic courts and the Court.

102.  The Government contested these claims as excessive.

2.  The Courts assessment

103.  The Court rejects the claim for costs and expenses incurred in the domestic proceedings, given that the applicants representative did not submit itemised particulars of this claim. She thus failed to comply with the requirements set out in Rule 60 § 2 of the Rules of Court.

104.  As regards the claim for costs incurred in the proceedings before it, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 1,680.

105.  As regards the applicants claim for expenses, the Court notes that, save in relation to the translation expenses, the applicants representative failed to comply with the requirements set out in Rule 60 § 2 of the Rules of Court, in that she did not enclose any relevant supporting documents to prove that he had actually incurred those expenses. The Court therefore awards him EUR 840 for translation expenses incurred in the proceedings before the Court.

C.  Default interest

106.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Declares the application admissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3.  Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

4.  Holds,

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 9,000 (nine thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 2,520 (two thousand five hundred and twenty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5.  Dismisses the remainder of the applicant claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 2 May 2019, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

 Renata Degener                                     Linos-Alexandre Sicilianos
Deputy Registrar                                      President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude

dokumenti