(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Očuvanje autoriteta i nezavisnosti sudstva

Tematske ključne reči

izvršni postupak
postupak izvršenja
postupanje advokata
sloboda izražavanja

VS deskriptori

1.10 Član 10. - sloboda izražavanja
1.10.4 Ograničavanje prava
1.10.4.3 Neophodno u demokratskom društvu
1.10.7 Vršioci javnih funkcija i advokati
1.10.5 Vrednosni sudovi

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Predmet se odnosi na izricanje novčane kazne podnosicu predstavke, advokatu, za vređanje suda. On prigovara da je došlo do povrede prava na slobodu izražavanja zajamčenu članom 10. Konvencije.

On je kao advokat zastupao izvesnog g. J.C., u izvršnom postupku pokrenutom 9. maja 2016. pred Opštinskim građanskim sudom u Zagrebu. Stranka je tražila izvršenje zbog naplate duga od 2.457.005,19 HRK (što odgovara iznosu od 326.100,63 EUR), zajedno s dospelim zakonskim zateznim kamatama, plenidbom novčanih sredstava na bankovnim računima dužnika.

Predlog za izvršenje zasnivao se na ranijem rešenju o izvršenju od 11.septembra 2009. koje je javni beležnik doneo u korist društva P., i na ugovoru o cesiji kojim je to društvo svoje potraživanje prenelo na J.C.-a. Potpise na ugovoru o cesiji overio je javni beležnik. Rešenjem od 11.maja 2016. sud je odbio je predlog za izvršenje. Pozvao se na merodavne odredbe Izvršnog zakona na temelju kojih se dug utvrđen izvršnom ispravom može preneti na drugog potražioca samo na temelju javne isprave ili javno overene isprave, te je utvrdio da dotični ugovor o cesiji ne predstavlja takvu ispravu. Podnosilac se 31. maja žalio ona ovo rešenje, u ime svog klijenta. On se pozvao na zakonske odredbe i tvrdio je da je ugovor o cesiji na kojem je potpise stranaka overio javni beležnik sasvim sigurno verodostojna isprava, a stoga i isprava prikladna za prenos duga utvrđenog u izvršnoj ispavi ispravi. Županijski sud u Osijeku je 18. avgusta doneo rešenje kojim pobija rešenje prvostepenog suda i vraća predmet na ponovni postupak. Međutim, budući da je stil kojim je žalba napisana bio vrlo specifičan, uputio je Opštinski građanski sud u Zagrebu da razmotri jesu li primedbe podnosioca predstavke u žalbi predstavljale vređanje tog suda i da postupi na odgovarajući način.

U ponovljenom postupku na Opštinskom građanskom sudom u Zagrebu podnosilac je u svom podnesku od 4.oktobra naveo da se, iako je bio u pravu u pogledu osnovanosti predmeta, želi izviniti sudu ako je sud neke od njegovih žalbenih navoda smatrao uvredljivima. Naveo je i da „neke možda malo teže reči svakako nisu bile usmerene prema prvostepenom sudu”, no da „to više nije bitno”. Dana 7. novembra 2016. Opštinski sud je doneo rešenje o izvršenju plenidbom sredstava na bankovnim računima izvršnog dužnika. U aprilu sledeće godine, podnosilac predstavke je obavestio sud da je dug naplaćen u celosti.

U međuvremenu, rešenjem od 9. novembra 2016., Opštinski sud izrekao je podnosiocu novčanu kaznu u iznosu 2.000,00 HRK (što odgovara iznosu od 265,00 EUR) za vređanje suda. Sud je istakao da svi učesnici u postupku, a posebno advokati, moraju poštovati dostojanstvo suda i obraćati mu se pristojno i primereno. Međutim, podnosilac je u svojoj žalbi nezadovoljstvo odlukom suda pokazao na nedopušten i neprimeren način, i to vređajući sud i opisujući ga kao centar moći, što je neprihvatljivo jer svaka stranka koja nije zadovoljna radom suda može zatražiti odgovarajući pravni lek. On se žalio na ovo rešenje, navodeći, između ostalog, da je ono dovelo do povrede njegova prava na slobodu izražavanja. On je priznao da je spornu žalbu sastavio u stanju emotivnog naboja. To je bilo zato što je rešenje o odbijanju njegovog predloga za izvršenje moglo dovesti u sumnju njegovu sposobnost u očima stranke koja mu je poverila izvršenje visoke vrednosti. Ipak, tvrdio je, njegove primedbe nisu bile uvredljive. Naveo je da je njegova kritika bila uglavnom usmerena na Županijski sud u Zagrebu i kritikovao je Opštinski sud zbog konformizma samo zato što je u ovom predmetu nekritički prihvatio takav pristup višeg suda.

Prema njegovom mišljenju, prikazivanje sudova kao centara moći nije uvredljivo jer oni čine jednu od triju grana vlasti u državi i njihove su odluke obavezujuće. To posebno vredi za drugostepene sudove, uključujući Županijski sud u Zagrebu, jer oni vrlo često predstavljaju zadnju sudsku instancu u izvršnom postupku jer se njihove odluke, koje imaju snagu res judicata, obično ne mogu pobijati daljim pravnim sredstvima. On je na kraju istakao da je žalbu koja je sadržala primedbe o kojima je reč podneo Opštinskom sudu koji njegove primedbe nije smatrao uvredljivima sve dok ga Županijski sud u Osijeku nije uputio da ispita predstavljaju li one vređanje suda.nU svojoj žalbi protiv rešenja o izricanju novčane kazne podnosilac je tvrdio i da bi, ako bi o njegovoj žalbi odlučivao Županijski sud u Zagrebu ili Županijski sud u Osijeku, to dovelo u pitanje njihovu nepristranost jer bi se prvi mogao smatrati uvređenim njegovim primedbama, dok je potonji uputio Opštnski sud da ga novčano kazni za vređanje suda i stoga je već izrazio svoj stav o tom pitanju. Stoga je predložio delegaciju nadležnosti na bilo koji drugi županijski sud.

Vrhovni sud odbio je zahtev Županijskog suda u Osijeku za delegaciju nadležnosti. Smatrao je da sumnje podnosioca u nepristranost Županijskog suda u Osijeku ne predstavljaju važne razloge u smislu Zakona o parničnom postupku koji bi opravdali delegaciju nadležnosti.

Rešenjem od 12. septembra 2017., koje je donela sudija J.T.B. Županijski sud u Osijeku odbio je žalbu podnosioca i potvrdio je prvostepeno rešenje o izricanju novčane kazne nakon čega je podnosilac podneo ustavnu tužbu, navodeći povredu njegovih prava na slobodu izražavanja, zajamčenih Konvencijom i Ustavom Republike Hrvatske. Ustavni sud je ustavnu tužbu progralio nedopuštenom uz obrazloženje da pobijano rešenje ne podleže oceni ustavnosti.

Nakon ovoga, protiv podnosioca je pokrenut je disciplinski postupak pred Hrvatskom odvjetničkom komorom zbog istog postupanja. Presudom od 27. novembra 2018. Disciplinski sud Hrvatske odvjetničke komore utvrdio je da podnosilac predstavke nije kriv. Presudio je da on iznošenjem spornih primedbi nije imao nameru da uvredi bilo koji od sudova ili narušiti njihov autoritet, već je u obavljanju svojih dužnosti advokata kritikovao sudsku praksu na kojoj se temeljilo rešenje koje je pobijao žalbom od 31. maja 2016. sa namerom da ishoduje povoljnu odluku za svoju stranku. Iako je formulacija njegove žalbe zaista bila neuobičajena, izražavao se slobodnije s obzirom na važnost predmeta, koji se odnosio na izvršenje značajne novčane vrednosti.

U predstavci ESLJP, podnosilac predstavke prigovorio je da je rešenje Opštinskog građanskog suda u Zagrebu o izricanju novčane kazne za vređanje suda dovelo do povrede njegova prava na slobodu izražavanja. Pozvao se na članak 10. Konvencije.

Sud smatra da domaći sudovi, ispitujući predmet, nisu primedbe podnosioca stavili u kontekst i forum unutar kojeg su izražene. U tom pogledu Sud prvo primećuje da je on sporne primedbe izneo u kontekstu sudskog postupka u kojem je postupao kao advokat i da su se njegove primedbe odnosile na taj postupak. To znači da su, za razliku od kritike izrečene, na primer, u medijima, primedbe iznesene u okviru interne komunikacije između njega kao advokata i žalbenog suda, s kojom šira javnost nije bila upoznata.

Sud nije uveren da je isključiva namera primedbi podnosioca, iako su bile oštro sročene, bila vređanje suda. Njegove primedbe nisu bile usmerene na određenog sudiju već su se odnosile na tumačenje merodavnog domaćeg prava od strane Županijskog suda u Zagrebu u drugom predmetu, koje je sledio i Opštinski građanski sud u Zagrebu u predmetu njegove stranke, a koje je on smatrao ozbiljno manjkavim i protivnim jasnim zakonskim odredbama Izvršnog zakona. Iako je istina da su sporne primedbe bile donekle neljubazne i živopisne i da je njihov ton bio zajedljiv, upotreba takvog tona pri komentarisanju rada pravosudnog sistema smatra se spojivom s člankom 10. Sud ne može zanemariti ni činjenicu da je u disciplinskom postupku pred Hrvatskom odvjetničkom komorom u vezi s tim primedbama utvrđeno da podnosilac nije kriv.

Sud navodi da razlozi koje su domaći sudovi naveli kako bi opravdali mešanje u slobodu izražavanja podnosioca nisu bili „relevantni i dovoljni”. Ti sudovi svoju odluku nisu temeljili na kriterijumima utvrđenim u sudskoj praksi Suda i stoga nisu uspostavili pravičnu ravnotežu između potrebe za zaštitom autoriteta sudbene vlasti i potrebe za zaštitom prava podnosioca na slobodu izražavanja. Budući da on nije prešao granice prihvatljive kritike, ne može se smatrati da je mešanje o kojem je reč bilo „nužno u demokratskom društvu”
Stoga je došlo do povrede člana 10. Konvencije.

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET PISANSKI protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 28794/18)

PRESUDA

Članak 10. • Sloboda izražavanja • Izricanje novčane kazne odvjetniku za vrijeđanje suda zbog primjedbi iznesenih u okviru žalbenog postupka u kojem je zastupao svoju stranku • Podnositeljeve primjedbe nisu bile izvan granica prihvatljive kritike • Propust domaćih sudova da njegove primjedbe stave u kontekst i forum unutar kojeg su izražene • Nepostojanje relevantnog i dostatnog obrazloženja • Odluke se nisu temeljile na kriterijima utvrđenima u sudskoj praksi Suda • Nije uspostavljena pravična ravnoteža • Miješanje nije bilo „nužno u demokratskom društvu”

Pripremilo Tajništvo. Nije obvezujuće za Sud.

STRASBOURG

4. lipnja 2024.

KONAČNA

4. rujna 2024. Ova je presuda postala konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije.

Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Pisanski protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Arnfinn Bårdsen, predsjednik,
Jovan Ilievski,
Pauliine Koskelo,
Saadet Yüksel,
Lorraine Schembri Orland,
Diana Sârcu,
Davor Derenčinović, suci,
i Hasan Bakırcı, tajnik odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 28794/18) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Viktor Pisanski („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 12. lipnja 2018., odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o prigovoru o slobodi izražavanja, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten, očitovanja stranaka, nakon vijećanja zatvorenog za javnost 14. svibnja 2024., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

Predmet se odnosi na izricanje novčane kazne podnositelju zahtjeva, odvjetniku, za vrijeđanje suda. Podnositelj zahtjeva prigovara zbog povrede svojeg prava na slobodu izražavanja zajamčenog člankom 10. Konvencije.

ČINJENICE

Podnositelj zahtjeva rođen je 1977. i živi u Zagrebu. Zastupao ga je g. Obradović, odvjetnik u Zagrebu.
Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Činjenično stanje predmeta može se sažeti kako slijedi.

I. OVRŠNI POSTUPAK

Podnositelj zahtjeva, koji je odvjetnik, zastupao je ovrhovoditelja, izvjesnog g. J.C., u ovršnom postupku pokrenutom 9. svibnja 2016. na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Podnositeljeva stranka tražila je ovrhu radi naplate duga od 2.457.005,19 HRK (što odgovara iznosu od 326.100,63 EUR), zajedno s dospjelim zakonskim zateznim kamatama, pljenidbom novčanih sredstava na bankovnim računima ovršenika.
G. J.C. nije bio izvorni ovrhovoditelj. Prijedlog za ovrhu temeljio se na ranijem rješenju o ovrsi od 11. rujna 2009. koje je javni bilježnik donio u korist izvornog ovrhovoditelja, društva P., i na ugovoru o cesiji kojim je to društvo svoju tražbinu prenijelo na J.C.-a. Potpise na ugovoru o cesiji ovjerio je javni bilježnik.
Rješenjem od 11. svibnja 2016. Općinski sud odbio je prijedlog za ovrhu. Pozvao se na mjerodavne odredbe Ovršnog zakona na temelju kojih se dug utvrđen ovršnom ispravom može prenijeti na drugog ovrhovoditelja samo na temelju javne isprave ili javno ovjerovljene isprave (vidi stavak 43. ove presude) te je utvrdio da dotični ugovor o cesiji ne predstavlja takvu ispravu. Rješenje je sastavila sudska savjetnica V.P.V., a odobrila ga je i donijela sutkinja E.M.S.
Dana 31. svibnja 2016. podnositelj je, u ime svoje stranke, podnio žalbu protiv tog rješenja. Prema hrvatskom pravu, žalba drugostupanjskom sudu mora se prvo podnijeti prvostupanjskom sudu, koji provodi prethodno ispitivanje žalbe i može je proglasiti nedopuštenom, ali koji nije ovlašten odlučivati o njezinoj osnovanosti. Podnositelj zahtjeva stoga je žalbu podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
Podnositelj se u žalbi pozvao na mjerodavne odredbe Ovršnog zakona (vidi stavke 42. – 43. ove presude) i tvrdio je da je ugovor o cesiji na kojem je potpise stranaka ovjerio javni bilježnik sasvim sigurno javno ovjerovljena isprava, a stoga i isprava prikladna za prijenos duga utvrđenog u ovršnoj ispravi. Kritizirajući suprotno stajalište koje je zauzeo Općinski sud u pobijanom rješenju, koji je slijedio isti pristup kao pristup Županijskog suda u Zagrebu u žalbenom postupku u drugom predmetu, podnositelj je napisao, inter alia:

„Kada se ne bi radilo o stajalištu koje je u jednoj od svojih rješidbi primijenio i Županijski sud u Zagrebu, ovakvo bi pravno stajalište prvostupanjskog suda opravdano izazivalo i zgražanje i podsmijeh, no imajući u vidu da su ovako ‚specifična’ stajališta verificirana na višem sudu, stvar poprima dramatično ozbiljne razmjere.

Stoga ovrhovoditelj citatima uglavnom irelevantnih zakonskih odredbi od strane suda suprotstavlja jedine dvije bitne odredbe [konkretno, članak 2. i članak 32. stavak 1]. Ovršnog zakona…

Nevjerojatno je teško smisleno i koncizno napisati žalbu, kad ste suočeni s time da netko s pozicija moći, samo i isključivo zbog te pozicije, uvjerava ‚podređene’ da je more crveno, nebo žuto a sunce zeleno. Može ‚podređeni’ upirati prstom u jarko žuti krug na nebu, objašnjavajući ‚nadređenom’ da je to jarko žuta boja, ali ‚nadređeni’ je uporan i hladno tvrdi da je to zelena boja. Jer može…

E tako i ovdje ovrhovoditelj, kao ‚podređeni’, u naivnoj želji da ukaže da je sunce ipak žute, a ne zelene boje, upire prstom u dvije odredbe OZ-a [konkretno, članak 2. i članak 32. stavak 1. Ovršnog zakona]

…

Ono što istinski boli, jest konformizam koji se ogleda u nekritičkom prihvaćanju stajališta (za sada jedinog!) višeg suda u pravnom sustavu gdje ne postoji presedansko pravo… koliko god to stajalište bilo očito pogrešno, ispod svakog standarda i kriterija.

Ne radi se tu o slobodnoj ocjeni suda, [njegovom] pravu na tumačenje [relevantnih] odredbi i sl. [U] pitanju je najteži oblik arbitrarnog suđenja koje strankama nanosi nemjerljivu štetu…Konkretno je u pitanju potraživanje od dva i pol milijuna kuna, a toj se činjenici pristupa bez dovoljno respekta..

Netko sutra neće imati za život, a netko će pak u dalje u zavjetrini tvrditi da je sunce zeleno. Jer može.“

Županijski sud u Osijeku prihvatio je tvrdnju koju je podnositelj iznio u žalbi. U skladu s tim, rješenjem od 18. kolovoza 2016., koje je donijela sutkinja J.T.B., ukinuo je pobijano rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Međutim, također je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu da razmotri jesu li primjedbe podnositelja zahtjeva u žalbi predstavljale vrijeđanje tog suda i da postupi na odgovarajući način.
U ponovljenom postupku na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu podnositelj je u svojem podnesku od 4. listopada 2016. naveo da se, iako je bio u pravu u pogledu osnovanosti predmeta, želi ispričati sudu ako je sud neke od njegovih žalbenih navoda smatrao uvredljivima. Naveo je i da „neke možda malo teže riječi svakako nisu bile usmjerene prema prvostupanjskom sudu”, no da „to više nije bitno”.
Dana 7. studenoga 2016. Općinski sud donio je rješenje o ovrsi pljenidbom sredstava na bankovnim računima ovršenika.
Dana 2. travnja 2019. podnositelj je obavijestio sud da je domaća agencija za plaćanje FINA u cijelosti postupila po rješenju o ovrsi i da je tražbina njegove stranke namirena u cijelosti. U skladu s tim, rješenjem od 10. listopada 2019. sud je obustavio ovršni postupak.

II. POSTUPAK ZBOG VRIJEĐANJA SUDA

U međuvremenu, rješenjem od 9. studenoga 2016., Općinski sud izrekao je podnositelju novčanu kaznu u iznosu 2.000,00 HRK (što odgovara iznosu od 265,00 EUR) za vrijeđanje suda. U rješenju je navedeno da će, ako podnositelj ne plati izrečenu novčanu kaznu u roku od osam dana, tu kaznu naplatiti domaća agencija za plaćanje – FINA - s njegova bankovnog računa (vidi stavak 37. ove presude). Rješenje se temeljilo na članku 110. stavku 1. i članku 10. stavku 7. Zakona o parničnom postupku u vezi s člankom 21. Ovršnog zakona, kao i na članku 16. stavku 8. Ovršnog zakona (vidi stavke 35., 37., 44. i 46. ove presude). Sastavila ga je sudska savjetnica V.P.V. (vidi stavak 7. ove presude), a odobrila ga je i donijela sutkinja M.A.D.
Sud je istaknuo da svi sudionici u postupku, a posebice odvjetnici, moraju poštovati dostojanstvo suda i obraćati mu se pristojno i primjereno. Međutim, podnositelj zahtjeva u svojoj je žalbi nezadovoljstvo odlukom suda pokazao na nedopušten i neprimjeren način, i to vrijeđajući sud i opisujući ga kao centar moći, što je neprihvatljivo jer svaka stranka koja nije zadovoljna radom suda može zatražiti odgovarajući pravni lijek. Mjerodavni dio tog rješenja glasi:

„Uvredom se smatra svaki negativni vrijednosni sud …kojim se omalovažava osjećaj osobne vrijednosti ili izražava nepoštovanje ljudskog dostojanstva druge osobe.

Obzirom da postupovna pravila sudskih postupaka, pa tako i ovršnog postupka, izričito propisuju izricanje novčane kazne za vrijeđanje suda …, očito je da su stranke i drugi sudionici u postupku dužne poštivati dostojanstvo suda.

Stranke i drugi sudionici u postupku … dužno poštivanje prema sudu pokazuju prvenstveno na način da se sudu … obraćaju pristojno i primjereno…

Ocjenjujući … tvrdnje punomoćnika ovrhovoditelja… u žalbi… sud je utvrdio da je [on]… vrijeđao sud…

…punomoćnik ovrhovoditelja Viktor Pisanski pokazuje svoje očito nezadovoljstvo odlukom suda. Međutim, isti to čini na protupravan način – vrijeđa sud navodeći da bi odluka suda, odnosno njegovo pravno stajalište‚ „opravdano izazivalo i zgražanje i podsmijeh“ , umjesto da koristi za to propisano pravno sredstvo – žalbu.

Nadalje, sud je stava da takav način komunikacije…predstavlja neprimjeren način vrijeđanja suda, te prikazivanja suda kao centra moći, Sto je potpuno neprihvatljivo, obzirom na činjenicu da svaka stranka u postupku ima pravo na pravni lijek ako nije zadovoljna načinom rada suda, a koje pravo je i punomoćnik ovrhovoditelja koristio u konkretnom slučaju.

… sud je punomoćniku ovrhovoditelja izrekao novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 kuna …, a pri tome je posebno uzeo u obzir činjenicu da je [on] odvjetnik i … vezan pravilima ponašanja propisanim profesionalnim Kodeksom odvjetničke komore, od kojeg se [stoga] očekuje da u zastupanju interesa svoje stranke postupa savjesno i profesionalno, te se prema sudu ophodi sa dužnim poštovanjem, te da se pristojno obraća svim sudionicima u postupku a, posebno sucu.“

Dana 25. studenoga 2016. podnositelj zahtjeva podnio je žalbu protiv tog rješenja tvrdeći, inter alia, da je ono dovelo do povrede njegova prava na slobodu izražavanja. Pozvao se na načela koja je Sud razvio u predmetima o vrijeđanju suda (vidi stavke 66. i 69. ove presude).
Podnositelj zahtjeva prvo je naveo da se rješenje o izricanju novčane kazne temeljilo na Zakonu o parničnom postupku umjesto na Ovršnom zakonu. Iako slične, odredbe o izricanju novčane kazne za vrijeđanje suda u tim su se zakonima razlikovale u jednom važnom aspektu: u slučaju da nisu plaćene, na temelju Ovršnog zakona takve su se novčane kazne mogle zamijeniti kaznom zatvora, dok je na temelju Zakona o parničnom postupku takve kazne naplaćivala domaća agencija za plaćanje FINA (vidi stavke 37. i 45. ove presude).
Podnositelj zahtjeva priznao je da je spornu žalbu sastavio u stanju emotivnog naboja. To je bilo zato što je rješenje o odbijanju njegova prijedloga za ovrhu moglo dovesti u sumnju njegovu sposobnost u očima stranke koja mu je povjerila ovrhu znatne tražbine (vidi stavak 5. ove presude). Ipak, tvrdio je, njegove primjedbe nisu bile uvredljive.
Konkretno, naveo je da je njegova kritika bila uglavnom usmjerena na Županijski sud u Zagrebu, konkretno na njegov pristup pravu u drugom predmetu u kojem je smatrao da privatna isprava na kojoj je potpise stranaka ovjerio javni bilježnik nije javno ovjerovljena isprava. Kritizirao je Općinski sud zbog konformizma samo zato što je u ovom predmetu nekritički prihvatio takav pristup višeg suda (vidi stavak 9. ove presude).
Nadalje, podnositelj zahtjeva tvrdio je da nije naveo da je dotični pravni pristup izazivao zgražanje i podsmijeh, kako je navedeno u pobijanom rješenju (vidi stavak 15. ove presude), već je napomenuo da je takav pristup potencijalno mogao izazvati takve osjećaje da ga prethodno nije prihvatio Županijski sud u Zagrebu, zbog čega je stvar bila vrlo ozbiljna („stvar je poprimila dramatično ozbiljne razmjere”; vidi stavak 9. ove presude). Podnositelj zahtjeva naglasio je i da je njegova kritika bila opravdana jer je Županijski sud u Osijeku uvažio njegovu žalbu i tako potvrdio da je sporni pristup pogrešan (vidi stavak 10. ove presude).
Prema podnositeljevu mišljenju, prikazivanje sudova kao centara moći (vidi stavak 9. ove presude) nije uvredljivo jer oni čine jednu od triju grana vlasti u državi i njihove su odluke obvezujuće. To osobito vrijedi za drugostupanjske sudove, uključujući Županijski sud u Zagrebu, jer oni vrlo često predstavljaju zadnju sudsku instancu u ovršnom postupku jer se njihove odluke, koje imaju snagu res judicata, obično ne mogu pobijati daljnjim pravnim sredstvima.
Na kraju, podnositelj zahtjeva istaknuo je da je žalbu koja je sadržavala primjedbe o kojima je riječ podnio Općinskom sudu (vidi stavak 8. ove presude). Međutim, taj sud njegove primjedbe nije smatrao uvredljivima sve dok ga Županijski sud u Osijeku nije uputio da ispita predstavljaju li one vrijeđanje suda (vidi stavak 10. ove presude). Štoviše, Općinski sud utvrdio je da su te primjedbe uvredljive nakon što mu se podnositelj ispričao i objasnio koji je sud bio glavna meta njegovih kritika (vidi stavak 11. ove presude).
U svojoj žalbi protiv rješenja o izricanju novčane kazne podnositelj zahtjeva tvrdio je i da bi, ako bi o njegovoj žalbi odlučivao Županijski sud u Zagrebu ili Županijski sud u Osijeku, to dovelo u pitanje njihovu nepristranost jer bi se prvi mogao smatrati uvrijeđenim njegovim primjedbama, dok je potonji uputio Općinski sud da ga novčano kazni za vrijeđanje suda i stoga je već izrazio svoj stav o tom pitanju (vidi stavak 10. ove presude). Stoga je predložio delegaciju nadležnosti (vidi stavak 40. ove presude) na bilo koji drugi županijski sud.
Dana 17. veljače 2017. Županijski sud u Osijeku, konkretno po sutkinji J.T.B. (vidi stavak 10. ove presude), predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da odredi drugi županijski sud za odlučivanje o podnositeljevoj žalbi iz razloga koje je podnositelj naveo (vidi prethodni stavak).
Dana 10. svibnja 2017. Vrhovni sud odbio je zahtjev Županijskog suda u Osijeku za delegaciju nadležnosti. Smatrao je da sumnje podnositelja u nepristranost Županijskog suda u Osijeku ne predstavljaju važne razloge u smislu članka 68. stavka 4. Zakona o parničnom postupku (vidi stavak 40. ove presude) koji bi opravdali delegaciju nadležnosti.
Rješenjem od 12. rujna 2017., koje je donijela sutkinja J.T.B. (vidi stavke 10. i 24. ove presude) Županijski sud u Osijeku odbio je žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio je prvostupanjsko rješenje o izricanju novčane kazne (vidi stavak 15 .ove presude). Složio se s ocjenom Općinskog suda da su primjedbe podnositelja zahtjeva u žalbi od 31. svibnja 2016. bile uvredljive (vidi stavak 9. ove presude).
Dana 2. studenoga 2017. podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu. Ponovno je prigovorio da je rješenje o izricanju novčane kazne za vrijeđanje suda dovelo do povrede, inter alia, njegova prava na slobodu izražavanja, zajamčenog Konvencijom i Ustavom Republike Hrvatske. Pritom je ponovio tvrdnje koje je prethodno iznio u žalbi protiv rješenja o izricanju novčane kazne (vidi stavke 16. – 22. ove presude). Podnositelj zahtjeva prigovorio je i zbog nedostatka nepristranosti Županijskog suda u Osijeku jer je o njegovoj žalbi protiv rješenja o izricanju novčane kazne odlučivala sutkinja J.T.B., ista sutkinja koja je prethodno uputila Općinski sud da ispita jesu li njegove primjedbe predstavljale vrijeđanje suda i koja je prihvatila njegov prijedlog da se za odlučivanje o predmetu odredi drugi županijski sud zbog nedostatka nepristranosti (vidi stavke 10., 23. – 24. i 26. ove presude).
Rješenjem od 5. prosinca 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske proglasio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva nedopuštenom uz obrazloženje da pobijano rješenje ne podliježe ocjeni ustavnosti. Podnositelj je o tom rješenju obaviješten 29. prosinca 2017.
Vlada je navela da je 31. siječnja 2018. domaća agencija za plaćanje - FINA - naplatila iznos koji odgovara iznosu novčane kazne s bankovnog računa podnositelja zahtjeva i prenijela ga u državni proračun. Kao dokaz tog prijenosa priložila je dokument FINA-e. Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da su informacije koje je dala FINA netočne i da iznos koji odgovara iznosu novčane kazne nikada nije skinut s njegova bankovnog računa niti ga je on sam platio.

III. DISCIPLINSKI POSTUPAK PRED HRVATSKOM ODVJETNIČKOM KOMOROM

Dana 3. travnja 2018. protiv podnositelja zahtjeva pokrenut je disciplinski postupak pred Hrvatskom odvjetničkom komorom zbog istog postupanja. Konkretno, disciplinski tužitelj Hrvatske odvjetničke komore ustvrdio je da je u žalbi od 31. svibnja 2016. (vidi stavke 8. – 9. ove presude) podnositelj zahtjeva iznio niz uvredljivih i omalovažavajućih primjedbi o odlukama sudova, u suprotnosti s pravilima 85. i 92. Kodeksa odvjetničke etike (vidi stavak 48. ove presude).
Presudom od 27. studenoga 2018. Disciplinski sud Hrvatske odvjetničke komore utvrdio je da podnositelj zahtjeva nije kriv. Presudio je da iznošenjem spornih primjedbi podnositelj zahtjeva nije imao namjeru uvrijediti bilo koji od sudova ili narušiti njihov autoritet, već je u obavljanju svojih dužnosti odvjetnika kritizirao sudsku praksu na kojoj se temeljilo rješenje koje je pobijao žalbom od 31. svibnja 2016. (vidi stavke 8. – 9. ove presude) s namjerom da ishodi povoljnu odluku za svoju stranku. Iako je formulacija njegove žalbe doista bila neuobičajena, izražavao se slobodnije s obzirom na važnost predmeta, koji se odnosio na ovrhu znatne tražbine. Relevantni dio te presude glasi kako slijedi:

„.. točno je da je disciplinski okrivljenik u navodima žalbe upotrijebio terminologiju koja nije uobičajena niti prihvaćena u obraćanju sudu, kao i da je točno da disciplinski okrivljenik u citiranoj žalbi [kritizira] stajališta suda kada koristi termine ‚zgražanje i podsmjeh’, ‚konformizam’ i ‚stajalište...ispod svakog standarda i kriterija’.

Međutim, [disciplinski] sud je utvrdio da … disciplinski okrivljenik … nije iznio predmetni sadržaj s ciljem vrijeđanja ili omalovažavanja [autoriteta] suda.

… da bi se utvrdilo da li iznesenim žalbenim navodima disciplinski okrivljenik krši odredbe Kodeksa odvjetničke etike … tekst žalbe valjalo je sagledati u cjelini ... U konkretnom slučaju disciplinski sud je utvrdio da disciplinski okrivljenik ne iznosi [negativne] vrijednosne sudove bilo prema prvostupanjskom bilo prema drugostupanjskom sudu već u pravnoj argumentaciji neuobičajenim terminima dovodi u vezu pobijanu sudsku odluku sa recentnom sudskom praksom. Čime štoviše potvrđuje svojevrsno razumijevanje odluke prvostupanjskog suda navodeći da je ista potkrijepljena pravomoćnom odlukom Županijskog suda u Zagrebu. Disciplinski okrivljenik međutim spori da bi navedena praksa kojom se koristi prvostupanjski sud bila zakonita i pravilna te [tvrdi] da je pravo stranke u postupku ukazati na isto.

Disciplinski sud prihvaća takvu obranu disciplinskog okrivljenika te smatra da je pravo odvjetnika … pa čak i njihova dužnost, upirali na sudsku praksu koja možebitno nije pravilna i zakonita obzirom isto doprinosi jednakosti, pravičnosti i … [vladavini prava].

[Disciplinski] sud je stoga ocijenio da je disciplinski okrivljenik … nastojao izmijeniti dosadašnju praksu koristeći pri tom slobodniji i pravno neuobičajen način izražavanja da bi ukazao na nepravilnost zauzetog pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda u [sličnom] predmetu koji je odluku [primijenio] prvostupanjski sud [u predmetu protiv njegove stranke], a [da je on to sve učinio] s ciljem donošenja povoljne odluke za svoju stranku …

[Disciplinski] sud nadalje smatra da … sloboda izražavanja na koju se okrivljenik u obrani poziva ima granicu obzirom svaka stranka u postupku pa tako i disciplinski okrivljenik ima legitiman način postizanja cilja odnosno ishođenja [povoljne] sudske odluke u vidu argumentiranja primjerenom pravnom terminologijom koja nedvojbeno, nedvosmisleno i logički upućuje na argumente stranke u postupku kao i da pravna argumentacija korištena u citiranoj žalbi nije nedvojbena i nedvosmislena čime je disciplinski okrivljenik koristeći slobodu izražavanja narušio pravila određene, potpune i jasne pravne argumentacije koristeći neprimjerene izraze i termine, međutim [ti izrazi] unatoč navedenom nisu uvredljivog niti omalovažavajućeg sadržaja već se upravo radi o neprimjerenoj te neuobičajenoj pravnoj argumentaciji …

[Disciplinski] sud isto tako prihvaća obranu [podnositelja zahtjeva] … da mu nije bila namjera vrijeđanje suda, već isključivo izmjena dosadašnje sudske prakse te ishođenje rješenja o ovrsi za naplatu potraživanja od pet milijuna kuna pa da je zbog iznimne važnosti predmeta … upotrijebio u žalbi slobodniji način izražavanja upravo s ciljem da ishodi odluku županijskog suda povoljnu za svoju stranku.“

Presudom od 8. srpnja 2020. Viši disciplinski sud Hrvatske odvjetničke komore odbio je žalbu disciplinskog tužitelja i potvrdio je prvostupanjsku presudu. Naglasio je da se predmet odnosi na slobodu izražavanja odvjetnika u obavljanju svojih dužnosti, koja je od najveće važnosti u demokratskom društvu. Podnositelj je sporne primjedbe iznio u žalbi s kojom šira javnost nije bila upoznata. Svojim je primjedbama kritizirao sudsku praksu primijenjenu u predmetu, a ne određenog suca, i njegova je žalba bila uspješna. Prema tome, iako su njegove primjedbe bile na rubu prihvatljive kritike, nisu bile uvredljive niti su mogle narušiti autoritet sudova, koji su podložni širim granicama prihvatljive kritike od običnih građana. Relevantni dio te presude glasi kako slijedi:

„Pitanje koje se [u ovom predmetu] postavlja je da li je disc. okrivljenik svojim navodima narušio autoritet suda i nije iskazivao dužno poštovanje ili da li njegovi navodi imaju uvredljiv karakter i [predstavljaju] omalovažavanje suda.

Mišljenje je [Visokog disciplinskog suda] da se u ovom slučaju radi o pravu na slobodu izražavanja odvjetnika u komunikaciji sa sudom. … [U] ovom slučaju nije izrečena niti jedna uvreda u odnosu na suca pojedinca ili sud, već se radi o stavovima koji su izrečeni sudu kao instituciji u svrhu postizanja legitimnog cilja u zastupanju stranke. Isto tako se disciplinski okrivljenik poziva na sudsku praksu što je upravo i dužnost odvjetnika. To što disciplinski okrivljenik upotrebljava komunikaciju koja je na rubu dopuštenosti ne znači da je nedopuštena. Sloboda izražavanja odvjetnika u zastupanju stranke … mora biti imperativ slobodnog društva. U konkretnom slučaju čime je to narušen autoritet suda pred javnošću kada [su primjedbe iznesene] u [žalbi, odnosno] dokumentu koji nije dostupan širem krugu osoba ili kako to disciplinski okrivljenik nije iskazao dužno poštovanje … iznoseći svoj vrijednosni sud o sudskoj [postojećoj] praksi koji je legitiman [?].

Odvjetnička profesija je profesija koja ima niz ograničenja propisanih u Kodeksu odvjetničke etike, međutim pripadnici te profesije isto tako moraju zastupati stranku i njezine interese, pri tom moraju razlučiti uputiti kritičko mišljenje a ne vrijeđati sud ili pojedinca.

[Visoki disciplinski sud] je utvrdio da intencija disciplinskog okrivljenika nije bila uvrijediti sud ili suca, već jednostavno ukazati na činjenice i sudsku praksu na način koji po mišljenju nekih je kritičan, međutim nije uvredljiv po mišljenju ovog suda. U konkretnom slučaju ne smije se zanemariti i činjenica da je žalba disciplinskog okrivljenika [bila uspješna]. Disciplinski okrivljenik nije … komunikaciju prema sudu sveo na osobnu komunikaciju prema pojedincu. Isto tako sudovi su regulatori i trebali bi biti spremni i na kritiku javnosti i to u većem opsegu nego bilo koji građanin. A javnost tu kritiku može uputiti preko svog zastupnika a to je odvjetnik. Ukinemo li tu mogućnost građanima dokinuti ćemo slobodu ne samo izražavanja već i slobodu pojedinca i vladavinu prava.“

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

I. ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKU

Mjerodavne odredbe Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, bile su sljedeće.

A. Odredbe kojima se uređuju novčane kazne

Člankom 110. zakona, u vezi s člankom 10., uređivale su se novčane kazne, inter alia, za vrijeđanje suda.
Na temelju članka 110. stavka 1. sud prvog stupnja bio je ovlašten kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 HRK fizičke osobe ili zastupnike stranaka ako u pisanim podnescima vrijeđaju sud.
Člankom 10. stavkom 5. bilo je predviđeno da, ako sud koji odlučuje o pravnom lijeku posumnja da je koja od osoba koje sudjeluju u postupku vrijeđala sud, taj sud može naložiti prvostupanjskom sudu da provjeri je li to doista učinila.
Člankom 10. stavkom 7. bilo je predviđeno da će, ako kažnjena osoba ne plati izrečenu novčanu kaznu u ostavljenom roku, tu kaznu naplatiti domaća agencija za plaćanje FINA s bankovnog računa kažnjene osobe.
Člankom 10. stavkom 8. bilo je predviđeno da će, ako u roku od godine dana nakon što je FINA-i dostavljeno rješenje o izricanju novčane kazne ta agencija kaznu nije naplatila, novčanu kaznu naplatiti porezna tijela prema propisima o naplati neplaćenih poreza.
Člankom 10. stavkom 12. bilo je predviđeno da će se, ako u roku od godine dana nakon što je poreznim tijelima dostavljeno rješenje o izricanju novčane kazne ta tijela ne naplate novčanu kaznu, izrečena novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora po pravilima kaznenog prava o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora.

B. Druge mjerodavne odredbe

40. Člankom 68. stavkom 4. bilo je predviđeno da nadležni drugostupanjski sud može sam ili u povodu prijedloga stranke zatražiti od Vrhovnog suda Republike Hrvatske da odredi da u pojedinom predmetu postupa drugi drugostupanjski sud ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi.

II. OVRŠNI ZAKON

Mjerodavne odredbe Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12 s izmjenama i dopunama), jesu sljedeće.
Člankom 2. izrazi „javno ovjerovljena isprava” ili „ovjerovljena isprava” definiraju se kao isprave na kojima je potpis neke osobe ovjerovio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima.
Člankom 32. stavkom 1. predviđeno je se ovrha može odrediti na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik ako ona javnom ili javno ovjerovljenom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla.
Na temelju članka 16. stavka 8. ovršni sud ovlašten je kazniti novčanom kaznom do 5.000,00 HRK fizičke osobe ako u pisanim podnescima vrijeđaju sud.
Člankom 16. stavkom 4. je predviđeno da će se, ako osoba kojoj je izrečena novčana kazna ne plati tu kaznu u ostavljenom roku, ta kazna zamijeniti zatvorskom kaznom po pravilima kaznenoga prava o zamjeni novčane kazne zatvorskom kaznom.
Člankom 21. propisano je da se u ovršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako Ovršnim zakonom ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

III. ZAKON O ODVJETNIŠTVU I POVEZANI DOKUMENTI

Člankom 7. stavkom 1. Zakona o odvjetništvu (Narodne novine br. 9/94 s izmjenama i dopunama), predviđeno je da su odvjetnici dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima Komore, te Kodeksu odvjetničke etike.
Kodeksom odvjetničke etike u pravilu 85. predviđeno je da u obavljanju svoga poziva odvjetnik mora uvijek čuvati autoritet sudova te im uvijek iskazivati dužno poštovanje. Predviđeno je i, u pravilu 92., da, postupajući u postupku, odvjetnik ne smije davati uvredljive izjave ili omalovažavajuća mišljenja o odlukama sudova ili optuživati suce.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu o izricanju novčane kazne za vrijeđanje suda dovelo do povrede njegova prava na slobodu izražavanja. Pozvao se na članak 10. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.“

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj zahtjev nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

Ponavljajući tvrdnju koju je iznio pred domaćim sudovima, podnositelj zahtjeva ustvrdio je da rješenje o izricanju novčane kazne nije bilo propisano zakonom jer se temeljilo na Zakonu o parničnom postupku umjesto na Ovršnom zakonu (vidi stavke 17. i 27. ove presude).
Nadalje je ustvrdio da pri izricanju novčane kazne za vrijeđanje suda domaći sudovi nisu uspostavili pravičnu ravnotežu između potrebe za zaštitom autoriteta sudbene vlasti i potrebe za zaštitom njegova prava na slobodu izražavanja. Nisu sagledali njegove komentare u svjetlu predmeta u cjelini ni utvrdili je li izricanje novčane kazne bilo razmjerno legitimnom cilju kojemu se težilo.
U tom pogledu podnositelj zahtjeva ponovio je tvrdnje koje je iznio pred domaćim sudovima (vidi stavke 18. – 22. i 27. ove presude) te se pozvao na utvrđenja u disciplinskom postupku protiv njega pred Hrvatskom odvjetničkom komorom za isto postupanje, u kojem je utvrđeno da nije kriv (vidi stavke 31. – 32. ove presude).
Ponovno je pojasnio zašto se njegove ironične i živopisne primjedbe nisu mogle smatrati uvredljivima (vidi stavke 19. – 21. ove presude) te je naveo i da nisu uvredljivi ni izrazi kao što su „arbitrarno suđenje” ili „konformizam” (vidi stavak 9. ove presude). Prvi je pravni standard koji upotrebljavaju Ustavni sud i sam Sud, a kada je riječ o drugom izrazu, nije bilo bolje riječi kojom bi se opisalo prihvaćanje od strane Općinskog suda neobvezujućeg pravnog stajališta Županijskog suda u Zagrebu, za koje je kasnije dokazano da je pogrešno i protivno zakonu.
Podnositelj zahtjeva naglasio je, kao što je to učinio i pred domaćim sudovima (vidi stavak 18 ove presude), da je njegova stranka mogla izgubiti tražbinu od 5 milijuna kuna (koja se sastojala od glavnice i dospjelih kamata; vidi stavak 5. ove presude) da je nezakonito rješenje od 11. svibnja 2016. (vidi stavak 6. ove presude) bilo potvrđeno. To rješenje ukazivalo je na to da je sastavio manjkav ugovor o prijenosu duga na svoju stranku od izvornog ovrhovoditelja, što bi njegovoj stranci dalo pravo da ga tuži za naknadu štete i sigurno bi okončalo njegovu odvjetničku karijeru. Podnositelj zahtjeva stoga je ustvrdio da oni koji nečiju egzistenciju dovedu u opasnost proizvoljnom odlukom za koju je dokazano da je pogrešna moraju biti spremni prihvatiti i mnogo više od ironije.
Na kraju, podnositelj zahtjeva ustrajao je na tome da novčana kazna nije bila plaćena ni naplaćena (vidi stavak 29. ove presude) i da je stoga on u opasnosti da ta kazna bude zamijenjena kaznom zatvora (vidi stavke 17. i 45. ove presude).

(b) Vlada

Vlada je priznala da je izricanje novčane kazne podnositelju zahtjeva za vrijeđanje suda predstavljalo miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja. Međutim, to je miješanje bilo propisano zakonom, težilo je legitimnom cilju i bilo je nužno u demokratskom društvu.
Konkretno, rješenje o izricanju novčane kazne podnositelju zahtjeva temeljilo se na mjerodavnim odredbama Ovršnog zakona i Zakona o parničnom postupku (vidi stavke 33. – 39., 41. – 44. i 46. ove presude) i težilo je održavanju autoriteta sudbene vlasti. To miješanje bilo je i „nužno u demokratskom društvu” ponajprije imajući u vidu sadržaj podnositeljevih primjedbi.
U tom pogledu Vlada je prvo naglasila da uloga odvjetnika u djelovanju pravosudnog sustava podrazumijeva niz dužnosti koje od njih zahtijevaju da se ponašaju diskretno, iskreno i dostojanstveno. Iako su odvjetnici dužni revno braniti interese svojih stranaka, njihova kritika ne može prijeći određene granice.
U ovom predmetu, u žalbi od 31. svibnja 2016. podnositelj zahtjeva izrazio je svoje nezadovoljstvo rješenjem Općinskog suda od 11. svibnja 2016. ukazujući na to da je ono „ispod svakog standarda i kriterija”, da izaziva „i podsmijeh i zgražanje” i da je „u pitanju najteži oblik arbitrarnog suđenja”, zbog čega je „nevjerojatno teško smisleno i koncizno napisati žalbu” (vidi stavke 7. – 9. ove presude). Optužio je taj sud i za „konformizam” i usporedio ga s moćnikom koji podređene (stranke u postupku) uvjerava da je „more crveno, nebo žuto, a sunce zeleno” (vidi stavak 9. ove presude).
Te su primjedbe bile oštre, neprimjerene, zlonamjerne, podrugljive, omalovažavajuće i pogrdne te su nalikovale primjedbama u odnosu na koje su Sud i nekadašnja Komisija utvrdili da su podnositelji zahtjeva prešli granice dopuštene kritike (Vlada je navela predmete W.R. protiv Austrije, br. 26602/95, odluka Komisije od 30. lipnja 1997., neobjavljena [u Zborniku sudske prakse]; Kovač protiv Hrvatske (odl.), br. 49910/06, 23. kolovoza 2011.; i Žugić protiv Hrvatske, br. 3699/08, stavak 47.,31. svibnja 2011.). Njegove primjedbe stoga su predstavljale uvredu, a ne opravdanu ili konstruktivnu kritiku.
Štoviše, podnositeljeva žalba uglavnom se sastojala od tih primjedaba, dok su relevantne pravne tvrdnje iznesene u samo dva odlomka (vidi stavak 9. ove presude). To je žalbu pretvorilo u instrument za vrijeđanje Općinskog suda. Podnositelj je mogao iznijeti bit svoje kritike bez uvredljivog izražavanja.
Vlada je istaknula i da se podnositelj zahtjeva ispričao za svoje oštre primjedbe (vidi stavak 11. ove presude), što ukazuje na to da je on sam bio svjestan da je prekoračio granice prihvatljive kritike.
Novčana kazna izrečena podnositelju zahtjeva, u iznosu od 2.000,00 kuna, bila je u sredini zakonskog okvira za takve novčane kazne (vidi stavak 35. ove presude) i nije bila pretjerana s obzirom na sadržaj njegovih primjedbi.
Tvrdnje podnositelja zahtjeva o pristranosti (vidi stavke 27. i 51. ove presude) bile su neosnovane. Iako je sutkinja J.T.B. Županijskog suda u Osijeku doista uputila Općinski sud da ispita jesu li sporne primjedbe u žalbi podnositelja zahtjeva predstavljale vrijeđanje suda, istovremeno je uvažila tu žalbu (vidi stavak 10. ove presude) i time pokazala svoju nepristranost.

2. Ocjena Suda

(a) Je li došlo do miješanja

Stranke su se složile da je izricanje novčane kazne podnositelju zahtjeva za vrijeđanje suda predstavljalo miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja. Uzimajući u obzir svoju sudsku praksu o toj temi (vidi, primjerice, Radobuljac protiv Hrvatske, br. 51000/11, stavci 51. – 52., 28. lipnja 2016., i ondje navedene predmete), Sud ne vidi razlog da utvrdi drukčije.

(b) Zakonitost i legitiman cilj

Unatoč suprotnim tvrdnjama podnositelja zahtjeva (vidi stavke 17. i 51. ove presude), Sud je uvjeren da je miješanje bilo propisano zakonom jer se temeljilo na mjerodavnim odredbama Ovršnog zakona i Zakona o parničnom postupku (vidi stavke 33. – 39., 41. – 44. i 46. ove presude).
Sud smatra i da je miješanje o kojem je riječ težilo legitimnom cilju održavanja autoriteta sudbene vlasti. Stoga preostaje ispitati je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu” u smislu članka 10. Konvencije.

(c) Nužnost miješanja u demokratskom društvu

(i) Mjerodavna načela

Opća načela za ocjenu nužnosti miješanja u ostvarivanje slobode izražavanja u predmetima o vrijeđanju suda ponovljena su u predmetu Radobuljac (gore naveden, stavci 56. – 61.). Konkretno:

– iako njihova kritika ne smije prijeći određene granice, posebna uloga odvjetnika, koja je ključna za učinkovito djelovanje poštenog pravosudnog sustava, daje im određenu slobodu u pogledu tvrdnji koje upotrebljavaju na sudu jer imaju dužnost revno braniti interese svojih stranaka;

– sudovi nisu imuni na kritike i podložni su širim granicama prihvatljive kritike od običnih građana;

– potrebno je jasno razlikovati kritiku od uvrede, pri čemu se podrazumijeva da, ako je isključiva namjera bilo kojeg oblika izražavanja vrijeđanje suda ili članova tog suda, odgovarajuća sankcija načelno ne bi predstavljala povredu članka 10. Konvencije; i

– pri razlikovanju tog dvoje, primjedbe se moraju sagledati u svjetlu predmeta u cjelini, uzimajući u obzir njihov sadržaj i kontekst u kojem su iznesene.

(ii) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

Sud smatra da domaći sudovi, ispitujući predmet, nisu primjedbe podnositelja zahtjeva stavili u kontekst i forum unutar kojeg su izražene. U tom pogledu Sud prvo primjećuje da je podnositelj sporne primjedbe iznio u kontekstu sudskog postupka u kojem je postupao kao odvjetnik i da su se njegove primjedbe odnosile na taj postupak. Konkretno, njegove primjedbe iznesene su u žalbi protiv rješenja o odbijanju njegova prijedloga za ovrhu, odnosno rješenja koje je bilo u suprotnosti s interesima njegove stranke (vidi stavke 7. – 9. ove presude). To znači da su iznesene unutar foruma u kojem su se prava njegove stranke, naravno, trebala snažno braniti. To nadalje znači da su, za razliku od kritike izrečene, primjerice, u medijima, podnositeljeve primjedbe iznesene u okviru interne komunikacije između njega kao odvjetnika i žalbenog suda, s kojom šira javnost nije bila upoznata (vidi gore navedeni predmet Radobuljac, stavak 62., i ondje navedene predmete, te usporedi i predmet Rogalski protiv Poljske, br. 5420/16, stavak 47., 23. ožujka 2023.).
Štoviše, Sud nije uvjeren da je isključiva namjera primjedbi podnositelja zahtjeva, iako su bile oštro sročene, bila vrijeđanje suda (vidi, a fortiori, predmet Čeferin protiv Slovenije, br. 40975/08, stavak 59., 16. siječnja 2018., i gore navedeni predmet Radobuljac, stavak 66., i usporedi gore navedeni predmet Žugić, stavak 47.). Njegove primjedbe nisu bile usmjerene na određenog suca, već su se odnosile na tumačenje mjerodavnog domaćeg prava od strane Županijskog suda u Zagrebu u drugom predmetu, koje je slijedio i Općinski građanski sud u Zagrebu u predmetu njegove stranke, a koje je on smatrao ozbiljno manjkavim i protivnim jasnim zakonskim odredbama Ovršnog zakona (vidi stavke 9. i 42. – 43. ove presude). Iako je istina da su sporne primjedbe bile donekle neljubazne i živopisne i da je njihov ton bio zajedljiv, upotreba takvog tona pri komentiranju djelovanja pravosudnog sustava smatrala se spojivom s člankom 10. (vidi gore navedeni predmet Čeferin, stavak 61., i ondje navedene predmete).
Na kraju, ne može se zanemariti da je žalba podnositelja zahtjeva, koja je sadržavala sporne primjedbe, bila uspješna i da je Županijski sud u Osijeku u rješenju od 18. kolovoza 2016. potvrdio podnositeljevo mišljenje da je tumačenje koje je tako žestoko kritizirao doista pogrešno (vidi stavak 10. ove presude). Sud ne može zanemariti ni činjenicu da je u disciplinskom postupku pred Hrvatskom odvjetničkom komorom u vezi s tim primjedbama utvrđeno da podnositelj nije kriv (vidi stavke 30. – 32. ove presude, i gore navedeni predmet Radobuljac, stavak 68., i ondje navedene predmete).
Prethodna razmatranja dostatna su Sudu da zaključi da razlozi koje su domaći sudovi naveli kako bi opravdali miješanje u podnositeljevu slobodu izražavanja nisu bili „relevantni i dostatni”. Ti sudovi svoju odluku nisu temeljili na kriterijima utvrđenima u sudskoj praksi Suda (vidi stavak 69. ove presude) i stoga nisu uspostavili pravičnu ravnotežu između potrebe za zaštitom autoriteta sudbene vlasti i potrebe za zaštitom podnositeljeva prava na slobodu izražavanja. Budući da podnositelj zahtjeva nije prešao granice prihvatljive kritike, ne može se smatrati da je miješanje o kojem je riječ bilo „nužno u demokratskom društvu”.
S obzirom na to utvrđenje, nema potrebe da Sud ispituje druge čimbenike, kao što su iznos novčane kazne i uloga sutkinje J.T.B. (vidi stavke 10., 23. – 24. i 26. ove presude, i povezane tvrdnje podnositelja zahtjeva u stavcima 27. i 51. ove presude), koji bi inače bili uzeti u obzir pri ocjeni razmjernosti miješanja u slobodu izražavanja u predmetima o vrijeđanju suda (vidi gore navedeni predmet Žugić, stavak 48., i gore navedeni predmet Radobuljac, stavak 67.).
Stoga je došlo do povrede članka 10. Konvencije.

II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije predviđeno je sljedeće:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

Podnositelj zahtjeva nije podnio zahtjev za pravednu naknadu. Sud stoga smatra da nema potrebe dodijeliti mu bilo kakav iznos po toj osnovi.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

utvrđuje da je zahtjev dopušten
presuđuje da je došlo do povrede članka 10. Konvencije.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 4. lipnja 2024. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Hasan Bakırcı Arnfinn Bårdsen

Tajnik Predsjednik

__________________________

Prevod presude preuzet sa sajta Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava

SECOND SECTION

CASE OF PISANSKI v. CROATIA

(Application no. 28794/18)

JUDGMENT

Art 10 • Freedom of expression • Imposition of fine on an advocate for contempt of court for remarks made in the context of appeal proceedings in which he was representing a client • Applicant’s remarks did not go beyond bounds of acceptable criticism • Domestic courts’ failure to set his remarks within the context and forum in which they were expressed • Lack of relevant and sufficient reasons • Decisions not based on criteria laid down in Court’s case-law • Fair balance not struck • Interference not “necessary in a democratic society”

Prepared by the Registry. Does not bind the Court.

STRASBOURG

4 June 2024

FINAL

04/09/2024

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention.
It may be subject to editorial revision.

In the case of Pisanski v. Croatia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Arnfinn Bårdsen, President,
Jovan Ilievski,
Pauliine Koskelo,
Saadet Yüksel,
Lorraine Schembri Orland,
Diana Sârcu,
Davor Derenčinović, judges,
and Hasan Bakırcı, Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 28794/18) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Viktor Pisanski (“the applicant”), on 12 June 2018;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaint concerning freedom of expression and to declare the remainder of the application inadmissible;

the parties’ observations;

Having deliberated in private on 14 May 2024,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1. The case concerns the imposition of a fine on the applicant, an advocate (odvjetnik, hereafter “lawyer”), for contempt of court. The applicant complains of a violation of his right to freedom of expression guaranteed by Article 10 of the Convention.

THE FACTS

2. The applicant was born in 1977 and lives in Zagreb. He was represented by Mr Obradović, a lawyer practising in Zagreb.

3. The Government were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

4. The facts of the case may be summarised as follows.

Enforcement proceedings

5. The applicant, who is a lawyer, represented a creditor, a certain Mr J.C., in enforcement proceedings instituted on 9 May 2016 in the Zagreb Municipal Civil Court (Općinski građanski sud u Zagrebu). His client sought to enforce a debt of 2,457,005.19 Croatian kunas (HRK – equivalent to 326,100.63 euros (EUR)), together with the accrued statutory default interest, by the seizure of funds in the debtor’s bank accounts.

6. Mr J.C. was not the original creditor. The application for enforcement was based on an earlier enforcement order of 11 September 2009 issued by a notary public in favour of the original creditor, the P. company, and on an assignment contract (ugovor o cesiji) whereby that company had transferred its claim to J.C. The signatures on the assignment contract were certified by a notary public.

7. By a decision of 11 May 2016, the Municipal Court dismissed the application for enforcement. It referred to the relevant provisions of the Enforcement Act pursuant to which a debt established in an enforceable instrument could be transferred to another creditor only on the basis of a public document or a publicly certified document (see paragraph 43 below), and held that the assignment contract in question did not constitute such a document. The decision was prepared by a law clerk, V.P.V., and approved and delivered by Judge E.M.S.

8. On 31 May 2016 the applicant, on behalf of his client, lodged an appeal against that decision. Under Croatian law, an appeal to a second-instance court must first be submitted to a first‑instance court, which conducts a preliminary examination of the appeal and may declare it inadmissible, but which is not authorised to decide on its merits. The applicant therefore submitted his appeal to the Zagreb Municipal Civil Court.

9. In the appeal, the applicant referred to the relevant provisions of the Enforcement Act (see paragraphs 42-43 below) and argued that an assignment contract on which the signatures of the parties were certified by a notary public was most certainly a publicly certified document and thus a document suitable for transferring a debt established in an enforceable instrument. Criticising the opposite view taken by the Municipal Court in the contested decision, which followed the same approach as that of the Zagreb County Court on appeal in another case, the applicant wrote, inter alia:

“... if this were not an approach also taken by the Zagreb County Court in one of its decisions, the approach of the first-instance court would justifiably provoke both outrage and ridicule. However, given that such a ‘peculiar’ approach has been taken by a higher court, the matter has reached dramatically serious proportions.

The creditor therefore contradicts the court’s citations of mostly irrelevant legal provisions with the only two pertinent provisions ... [namely, sections 2 and 32(1)] of the Enforcement Act.

It is incredibly difficult to draw up a meaningful and concise appeal when you are faced with someone in a position of power who, solely because of that position, persuades ‘the subordinates’ that the sea is red, the sky is yellow, and the sun is green. The ‘subordinate’ may point the finger at the bright yellow circle in the sky, explaining to the ‘superior’ that the colour is a bright yellow, but the ‘superior’ is persistent and coolly claims that the colour is green. Because they can ...

Here, too, the creditor, as a ‘subordinate’, in a naïve desire to indicate that the sun is yellow, and not green, is pointing the finger at the two provisions of the Enforcement Act [namely, its sections 2 and 32(1)].

...

What really stings is the conformism reflected in the uncritical acceptance of the approach (for now the only example!) of the higher court in a legal system not based on precedent ... regardless of that approach being manifestly incorrect and failing to meet any accepted standards or criteria.

What is at stake here is not the discretion of the court, [its] right to interpret [the relevant] provisions and so on. [Rather,] this is a most severe form of arbitrary adjudication, which causes immense damage to the parties. In particular, what is at stake is the claim of two and a half million kunas, which ... has not been considered with sufficient respect.

While one person will have nothing to live on tomorrow, the others will still claim, safely sheltered, that the sun is green. Because they can.”

10. The Osijek County Court (Županijski sud u Osijeku) accepted the argument raised by the applicant in the appeal. Accordingly, by a decision of 18 August 2016, delivered by Judge J.T.B., it quashed the contested decision and remitted the case for rehearing. However, it also instructed the Zagreb Municipal Civil Court to examine whether the applicant’s remarks in the appeal amounted to contempt of that court, and to proceed accordingly.

11. In the resumed proceedings in the Zagreb Municipal Civil Court, the applicant in his submissions of 4 October 2016 stated that, even though he had been right regarding the merits of the case, he wished to apologise to the court if it had considered some of his arguments on appeal to have been offensive. He added that “some harsh words were most certainly not directed at that court” but that “anyway that does not matter anymore”.

12. On 7 November 2016 the Municipal Court issued a writ of execution (rješenje o ovrsi) for the seizure of funds in the debtor’s bank accounts.

13. On 2 April 2019 the applicant informed the court that the domestic payments agency FINA had executed the writ and that his client’s claim had been satisfied in in full. Accordingly, by a decision of 10 October 2019 the court discontinued the enforcement proceedings.

Contempt-of-court proceedings

14. Meanwhile, by a decision of 9 November 2016, the Municipal Court fined the applicant HRK 2,000 (equivalent to EUR 265) for contempt of court. The decision stated that, if the applicant failed to pay the fine within eight days, the domestic payments agency FINA would collect the fine from the funds in his bank account (see paragraph 37 below). The decision was based on sections 110(1) and 10(7) of the Civil Procedure Act, read in conjunction with section 21 of the Enforcement Act, as well as on section 16(8) of the Enforcement Act (see paragraphs 35, 37, 44 and 46 below). It was prepared by the law clerk V.P.V. (see paragraph 7 above) and approved and delivered by Judge M.A.D.

15. The court pointed out that all participants in proceedings, and especially lawyers, had to respect the dignity of the court and address it in a polite and appropriate manner. However, in his appeal the applicant had demonstrated his dissatisfaction with the court’s decision in an impermissible and inappropriate way, namely by insulting the court and describing it as a centre of power, which was unacceptable because any party dissatisfied with the court’s work could seek an appropriate remedy. The relevant part of that decision reads:

“Any negative value judgment ... which undermines self-esteem or expresses disrespect for the human dignity of another person is considered an insult.

Given that the procedural rules of judicial proceedings, including enforcement proceedings, expressly prescribe the imposition of a fine for insulting the court ..., it is evident that the parties and other participants in proceedings must respect the dignity of the court.

The parties and other participants in the proceedings ... show due respect to the court primarily by addressing [it] ... in a polite and appropriate manner ...

Assessing the ... remarks of the creditor’s representative ... in the appeal ... the court found that [he] had insulted the court ...

... the creditor’s representative Viktor Pisanski shows his obvious dissatisfaction with the court’s decision. However, he does it in an unlawful way, by insulting the court in stating that its approach to the law ‘would justifiably provoke both outrage and ridicule’, instead of using the available legal remedy in that regard, namely an appeal.

Furthermore, the court is of the opinion that such a manner of communication ... represents an inappropriate and insulting way of addressing the court and that portraying the court as a centre of power is completely unacceptable, given the fact that each party in the proceedings has the right to appeal if they are not satisfied with the way the court works, a right of which the creditor’s representative availed himself in the present case.

... the court imposed a fine of HRK 2,000 on the creditor’s representative ..., and in doing so took into account ... that [he] is a lawyer ... bound by the rules of conduct prescribed by ... the Bar Association, and is [therefore] ... expected ... to act conscientiously and professionally, and to treat the court with due respect, and to politely address all participants in proceedings, especially the judge.”

16. On 25 November 2016 the applicant appealed against that decision, arguing, inter alia, that it was in breach of his right to freedom of expression. He referred to the principles developed by the Court in contempt-of-court cases (see paragraphs 66 and 69 below).

17. The applicant first submitted that the decision to fine him had been based on the Civil Procedure Act instead of on the Enforcement Act. While similar, the provisions on imposing a fine for contempt of court in those Acts differed in one important aspect: in the event they were not paid, under the Enforcement Act such fines could be converted into a prison sentence whereas under the Civil Procedure Act such fines were collected by the domestic payments agency FINA (see paragraphs 37 and 45 below).

18. The applicant admitted that he had drawn up the disputed appeal in an emotionally charged state. That was because the decision to dismiss his application for enforcement risked raising doubts about his competence in the eyes of a client who had entrusted him with enforcement of a substantial claim (see paragraph 5 above). Nevertheless, he averred, his remarks had not been offensive.

19. In particular, he submitted that his criticism had been mainly directed at the Zagreb County Court, specifically at its approach to the law in another case where it had held that a private document on which the signatures of the parties were certified by a notary public was not a publicly certified document. He had criticised the Municipal Court for its conformism only because in the present case it had uncritically accepted that approach by the higher court (see paragraph 9 above).

20. Furthermore, the applicant contended that he had not stated that the legal approach in question had provoked outrage and ridicule, as the contested decision suggested (see paragraph 15 above). Rather, he had remarked that that approach could potentially have provoked such feelings had it not been previously accepted by the Zagreb County Court, which had made the matter very serious (“the matter has reached dramatically serious proportions”; see paragraph 9 above). The applicant also stressed that his criticism had been justified, as the Osijek County Court had allowed his appeal and thereby confirmed that the contested approach was wrong (see paragraph 10 above).

21. In the applicant’s opinion, portraying the courts as centres of power (see paragraph 9 above) was not offensive because they constituted one of the three branches of power in a State and their decisions were binding. That was particularly true for the second-instance courts, including the Zagreb County Court, as they very often constituted the last judicial resort in enforcement proceedings given that their decisions, which had the force of res judicata, could not normally be contested by means of further remedies.

22. Lastly, the applicant pointed out that he had submitted his appeal containing the remarks in issue to the Municipal Court (see paragraph 8 above). That court had, however, not considered his remarks offensive until the Osijek County Court had instructed it to examine whether they amounted to contempt of court (see paragraph 10 above). Moreover, the Municipal Court had found those remarks contemptuous after he had apologised to it and explained which court had been the main target of his criticism (see paragraph 11 above).

23. In his appeal against the decision to fine him, the applicant also argued that if his appeal were to be decided by the Zagreb County Court or the Osijek County Court, that would call into question their impartiality as the former could be considered to have been offended by his remarks whereas the latter had instructed the Municipal Court to fine him for contempt and thus had already expressed its view on the matter (see paragraph 10 above). He therefore asked for a transfer of the case (delegacija nadležnosti; see paragraph 40 below) to any other county court.

24. On 17 February 2017 the Osijek County Court, specifically Judge J.T.B. (see paragraph 10 above), asked the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) to designate another county court to decide the applicant’s appeal for the reasons stated by him (see the previous paragraph).

25. On 10 May 2017 the Supreme Court refused the Osijek County Court’s request for a transfer of the case. It held that the applicant’s doubts regarding the lack of impartiality of the Osijek County Court were not important reasons within the meaning of section 68(4) of the Civil Procedure Act (see paragraph 40 below) which would justify the transfer of the case.

26. By a decision of 12 September 2017, delivered by Judge J.T.B. (see paragraphs 10 and 24 above), the Osijek County Court dismissed the applicant’s appeal and upheld the first-instance decision fining him (see paragraph 15 above). It agreed with the Municipal Court’s assessment that the remarks made by the applicant in the appeal of 31 May 2016 were offensive (see paragraph 9 above).

27. On 2 November 2017 the applicant lodged a constitutional complaint. He again complained that the decision fining him for contempt of court was in breach of, inter alia, his right to freedom of expression, as guaranteed by the Convention and the Croatian Constitution. In so doing, he reiterated the arguments he had previously raised in his appeal against the decision to fine him (see paragraphs 16-22 above). The applicant also complained of a lack of impartiality on the part of the Osijek County Court because his appeal against the decision to fine him had been decided by Judge J.T.B., the same judge who had previously instructed the Municipal Court to examine whether his remarks had amounted to contempt of court and who had agreed to his request for the case to be transferred to another county court because of a lack of impartiality (see paragraphs 10, 23-24 and 26 above).

28. By a decision of 5 December 2017, the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible on the grounds that the contested decision was not open to constitutional review. He was notified of that decision on 29 December 2017.

29. The Government submitted that on 31 January 2018 the domestic payments agency FINA had collected a sum corresponding to the amount of the fine from the applicant’s bank account and transferred it into the State budget. They enclosed a document from FINA as evidence of that transfer. The applicant submitted that the information provided by FINA was incorrect and that the sum corresponding to the amount of the fine had never been taken from his bank account, nor had he paid it himself.

Disciplinary proceedings before the Croatian Bar Association

30. On 3 April 2018 disciplinary proceedings were instituted against the applicant before the Croatian Bar Association for the same conduct. In particular, the disciplinary prosecutor of the Croatian Bar Association submitted that in his appeal of 31 May 2016 (see paragraphs 8-9 above) the applicant had made a number of insulting and disparaging remarks about court decisions, in breach of rules 85 and 92 of the Lawyers’ Code of Ethics (see paragraph 48 below).

31. By a judgment of 27 November 2018, the Disciplinary Court of the Croatian Bar Association (Disciplinski sud Hrvatske odvjetničke komore) found the applicant not guilty. It held that in making the disputed remarks the applicant had had no intention of insulting any of the courts or undermining their authority. Rather, in the exercise of his duties as a lawyer, he had criticised the case-law on which the decision contested by his appeal of 31 May 2016 (see paragraph 8-9 above) had been based, with the intention of obtaining a favourable decision for his client. Although the wording of his appeal was indeed unusual, he had expressed himself more freely given the importance of the case, which had concerned the enforcement of a substantial claim. The relevant part of that judgment reads as follows:

“... it is true that in his appeal the defendant used terminology which is neither usual nor conventional when addressing a court ... [I]t is also true that in the appeal the defendant [criticised] the court’s approach by using terms such as ‘outrage and ridicule’, ‘conformism’ and ‘approach ... failing to meet any accepted standards or criteria’.

However, the [disciplinary] court has established that ... the defendant ... did not make those remarks with the intention of insulting the court or undermining [its authority].

... in order to establish whether by the above-mentioned remarks in his appeal ... the defendant breached the Lawyers’ Code of Ethics ... the wording of the appeal had to be viewed in its entirety ... In the present case, the disciplinary court has established that the defendant does not express [negative] value judgments about the first-instance court or the second-instance court, but that in [his] legal argument he uses unusual terms to link the contested court decision with recent case-law. [He] thereby even shows a certain understanding of the first-instance court’s decision, stating that it is supported by a final decision of the Zagreb County Court. The defendant, however, disputes that the aforementioned case-law applied by the first-instance court is correct and in accordance with the law, and [argues] that a party to the proceedings has the right to point that out.

The disciplinary court accepts the defence of the defendant and considers that it is the right of lawyers ..., and even their duty, to point to case-law that may not be correct and in accordance with the law, because doing so contributes to equality, fairness, and ... the rule of law.

The [disciplinary] court therefore finds that the defendant ... tried to change the current case-law and expressed himself more freely and in a legally unusual way in order to point out that the approach to the law taken by the second-instance court in a [similar] case and [applied] by the first-instance court [in his client’s case] was wrong, and [that he did so] with the aim of obtaining a favourable decision for his client ...

The [disciplinary] court also considers that ... the freedom of expression relied on by the defendant ... has limits given that every party to proceedings, including the defendant, may legitimately try to achieve his or her aim and obtain [a favourable] judicial decision by ... using appropriate legal terms which unequivocally, unambiguously and logically support the arguments of the party in the proceedings. [T]he legal arguments used in the appeal in question are not unequivocal and unambiguous. By using his freedom of expression and resorting to improper terms and expressions, the defendant breached the rules of specific, comprehensive, and clear legal argument. However, those [expressions] are nevertheless not insulting or contemptuous but amount to improper and unusual legal argument ...

The [disciplinary] court likewise accepts [the applicant’s] defence ... that it was not his intention to insult the court, but only to challenge the previous case-law and obtain a writ of execution to collect a claim of five million kunas, and that, because of the exceptional importance of the case, ... he expressed himself more freely in the appeal precisely with the aim of obtaining a County Court decision favourable to his client.”

32. By a judgment of 8 July 2020, the High Disciplinary Court of the Croatian Bar Association (Viši disciplinski sud Hrvatske odvjetničke komore) dismissed an appeal by the disciplinary prosecutor and upheld the first‑instance judgment. It emphasised that the case concerned the freedom of expression of a lawyer in the exercise of his duties, which was of paramount importance in a democratic society. The applicant had made the disputed remarks in an appeal of which the general public was not aware. By his remarks he had criticised the case-law applied in the case and not a particular judge, and his appeal had been successful. Therefore, even though his remarks had been on the verge of acceptable criticism, they had not been insulting or capable of undermining the authority of the courts, which were subject to wider limits of acceptable criticism than ordinary citizens. The relevant part of that judgment reads as follows:

“The question arising [in the present case] is whether the defendant in making his remarks failed to show due respect and undermined the authority of the court, and whether his remarks have an insulting character and [amount to] contempt of court.

[The High Disciplinary Court] considers that this case concerns the freedom of expression of lawyers in communication with the court. ... [I]n this case not a single insult was directed at an individual judge or the court. [Rather,] it concerns remarks about the court as an institution, with a view to achieving a legitimate aim in representing a client. Furthermore, the defendant relies on case-law, which is precisely the duty of lawyers. The fact that the defendant communicates in a manner which is on the verge of permissible communication does not mean that that way of communicating is not allowed. The freedom of expression of lawyers in ... representing their clients must be an imperative of a free society. How is the authority of the court undermined in [the eyes of] the public in the present case when [the remarks were made] in [an appeal, that is,] a document not available to a wide circle of persons, and how did the defendant in his appeal fail to show due respect and undermined [the court’s authority] by expressing his legitimate value judgment about the [existing] case-law [?] ...

The legal profession [is subject to] a number of restrictions prescribed in the Lawyers’ Code of Ethics. However, the members of that profession must also represent their client’s interests and in so doing must distinguish between making critical remarks and insulting the court or individuals.

[The High Disciplinary Court] established that the defendant’s intention was not to insult the court or the judge but merely to point to the facts and the case-law in a manner which some may consider objectionable, but which is not offensive in the opinion of this court.

In the present case one should not ignore the fact that the defendant’s appeal was [successful]. The defendant did not ... reduce his communication with the court to a personal level. Likewise, the courts are regulators and should be prepared to [accept] public criticism and so within wider limits than other citizens. The public may convey that criticism through their representative, who will be a lawyer. If we denied citizens that possibility, we would deny not only freedom of expression but the freedom of individuals and the rule of law.”

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

Civil Procedure Act

33. The relevant provisions of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Republic of Croatia no. 53/91, with subsequent amendments), as in force at the material time, were as follows.

Provisions governing fines

34. Section 110 of the Act, read in conjunction with section 10, governed fines for, inter alia, contempt of court.

35. Section 110(1) entitled the first-instance court to fine individuals or parties’ representatives between HRK 500 and HRK 5,000 if they insulted the court in their written submissions.

36. Section 10(5) provided that, if a court deciding on a legal remedy suspected that any of the persons participating in the proceedings had insulted the court, it could order the first-instance court to examine whether they had indeed done so.

37. Section 10(7) provided that, if the person fined failed to pay the fine within the set time-limit, it should be collected by the domestic payments agency FINA from the fined person’s bank account.

38. Section 10(8) provided that, if, a year after the service on FINA of the decision to impose a fine, that agency had failed to collect it, the fine should be collected by the tax authorities in accordance with the rules for collecting unpaid taxes.

39. Section 10(12) provided that if, within a year of service on the tax authorities of the decision to impose a fine, they had failed to collect the fine, it should be converted into a prison sentence, in accordance with the rules of criminal law on converting fines into prison sentences.

Other relevant provisions

40. Section 68(4) provided that the relevant second-instance court could, of its own motion or following a proposal by a party, ask the Supreme Court to assign another second-instance court to decide a particular case if this would obviously facilitate the proceedings or for other important reasons.

ENFORCEMENT Act

41. The relevant provisions of the Enforcement Act (Ovršni zakon, Official Gazette, no. 112/12 Official Gazette, as amended), are as follows.

42. Section 2 defines the terms “publicly certified document” and “certified document” as documents on which a person’s signature has been certified by a notary public or another person or body vested with public authority.

43. Section 32(1) provides that enforcement may be ordered at the request and in favour of persons not designated as creditors in the enforceable instrument if they prove by a public or publicly certified document that the claim has been transferred to them or that it has passed to them in another way.

44. Section 16(8) entitles the enforcement court to fine individuals up to HRK 5,000 if they have insulted the court in their written submissions.

45. Section 16(4) provides that if the person fined fails to pay the fine within the set time-limit, the fine should be converted into a prison sentence in accordance with the rules of criminal law on converting fines into prison sentences.

46. Section 21 prescribes that the provisions of the Civil Procedure Act apply mutatis mutandis in enforcement proceedings unless the Enforcement Act or separate legislation provides otherwise.

Lawyers Act AND RELATED DOCUMENTS

47. Section 7(1) of the Lawyers Act (Zakon o odvjetništvu, Official Gazette no. 9/94 as amended), provides that lawyers must provide legal assistance conscientiously and in accordance with the Constitution and laws and with the statute and other internal regulations of the Bar Association, and also in accordance with the Lawyers’ Code of Ethics.

48. The Lawyers’ Code of Ethics (Kodeks odvjetničke etike) provides in rule 85 that in the exercise of their profession, lawyers must always protect the authority of the courts and to show them due respect. It also provides, in rule 92, that when acting in proceedings lawyers must not make insulting statements or derogatory comments about court decisions or make accusations against judges.

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

49. The applicant complained that the decision of the Zagreb Municipal Civil Court to fine him for contempt of court had been in breach of his right to freedom of expression. He relied on Article 10 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

Admissibility

50. The Court notes that the application is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

Merits
1. The parties’ submissions

(a) The applicant

51. Reiterating the argument he had raised before the domestic courts, the applicant submitted that the decision to fine him had not been prescribed by law because it had been based on the Civil Procedure Act instead of the Enforcement Act (see paragraphs 17 and 27 above).

52. He further submitted that in fining him for contempt of court the domestic courts had failed to strike a fair balance between the need to protect the authority of the judiciary and the need to protect his right to freedom of expression. They had failed to view his comments in the light of the case as a whole and to establish whether fining him had been proportionate to the legitimate aim pursued.

53. In that regard the applicant reiterated the arguments he had made before the domestic courts (see paragraphs 18-22 and 27 above) and referred to the findings in the disciplinary proceedings against him before the Croatian Bar Association for the same conduct, in which he had been found not guilty (see paragraphs 31-32 above).

54. He again explained why his ironic and colourful remarks could not have been considered offensive (see paragraphs 19-21 above), and added that the expressions such as “arbitrary adjudication” or “conformism” (see paragraph 9 above) were not offensive either. The first was a legal standard used by the Croatian Constitutional Court and by the Court itself, and as regards the second expression, there was no better word to describe the Municipal Court’s acceptance of the Zagreb County Court’s non-binding legal view which had later been proved wrong and contrary to the law.

55. The applicant emphasised, as he had before the domestic courts (see paragraph 18 above), that his client had risked losing a claim for HRK 5 million (consisting of his principal claim and the accrued interest; see paragraph 5 above) had the unlawful decision of 11 May 2016 (see paragraph 6 above) been allowed to stand. That decision had suggested that he had drawn up a faulty assignment of the debt to his client from the original creditor, which would have entitled his client to sue him for damages and would have certainly ended his career as a lawyer. The applicant therefore submitted that those who put someone else’s livelihood at risk by an arbitrary decision that had been proved wrong had to be ready to accept much more than irony.

56. Lastly, the applicant insisted that the fine had not been paid or collected (see paragraph 29 above) and that he therefore risked it being converted into a prison sentence (see paragraphs 17 and 45 above).

(b) The Government

57. The Government admitted that imposing a fine on the applicant for contempt of court had amounted to an interference with his right to freedom of expression. However, that interference had been prescribed by law, had pursued a legitimate aim, and had been necessary in a democratic society.

58. In particular, the decision to fine the applicant had been based on the relevant provisions of the Enforcement Act and the Civil Procedure Act (see paragraphs 33-39, 41-44 and 46 above) and had sought to maintain the authority of the judiciary. That interference had also been “necessary in a democratic society”, having regard primarily to the content of the applicant’s remarks.

59. In that regard the Government first emphasised that the role of lawyers in the administration of justice entailed a number of duties requiring them to be discreet, honest and dignified. Even though lawyers had the duty to defend their clients’ interests zealously, their criticism could not overstep certain bounds.

60. In the present case, in his appeal of 31 May 2016 the applicant had expressed his dissatisfaction with the Municipal Court’s decision of 11 May 2016 by suggesting that it was “failing to meet any accepted standards or criteria”, that it provoked “both ridicule and outrage” and “represented a most severe form of arbitrary adjudication” which made it “incredibly difficult to draw up a meaningful and concise appeal” (see paragraphs 7-9 above). He had also accused that court of “conformism” and had compared it to a potentate persuading his subordinates (the parties to the proceedings) that “the sea is red, the sky is yellow and the sun is green” (see paragraph 9 above).

61. Those remarks had been harsh, inappropriate, malicious, mocking, disrespectful and derogatory, and resembled those in respect of which the Court and the former Commission had found that applicants had gone beyond the bounds of permissible criticism (the Government cited W.R. v. Austria, no. 26602/95, Commission decision of 30 June 1997, unreported; Kovač v. Croatia (dec.), no. 49910/06, 23 August 2011; and Žugić v. Croatia, no. 3699/08, § 47, 31 May 2011). His remarks had therefore constituted an insult rather than justified or constructive criticism.

62. Moreover, the applicant’s appeal had mostly consisted of those remarks whereas the relevant legal arguments had been set out in only two paragraphs (see paragraph 9 above). That had transformed the appeal into an instrument for insulting the Municipal Court. The applicant could have raised the substance of his criticism without using offensive language.

63. The Government also pointed out that the applicant had apologised for his harsh remarks (see paragraph 11 above), which suggested that he had himself been aware that he had overstepped the bounds of acceptable criticism.

64. The fine imposed on the applicant, amounting to HRK 2,000, was in the middle of the statutory range for such fines (see paragraph 35 above), and had not been excessive given the content of his remarks.

65. The applicant’s allegations of bias (see paragraphs 27 and 51 above) were unfounded. Even though Judge J.T.B. of the Osijek County Court had indeed instructed the Municipal Court to examine whether the disputed remarks in the applicant’s appeal had amounted to contempt of court, she had at the same time allowed that appeal (see paragraph 10 above) and thereby demonstrated her impartiality.

The Court’s assessment

(a) Whether there was an interference

66. The parties agreed that fining the applicant for contempt of court amounted to an interference with his right to freedom of expression. Having regard to its case-law on the subject (see, for example, Radobuljac v. Croatia, no. 51000/11, §§ 51-52, 28 June 2016, and the cases cited therein), the Court sees no reason to hold otherwise.

(b) Lawfulness and legitimate aim

67. Despite the applicant’s arguments to the contrary (see paragraphs 17 and 51 above), the Court is satisfied that the interference was prescribed by law as it was based on the relevant provisions of the Enforcement Act and the Civil Procedure Act (see paragraphs 33-39, 41-44 and 46 above).

68. The Court also considers that the interference in question pursued the legitimate aim of maintaining the authority of the judiciary. It remains therefore to be examined whether the interference was “necessary in a democratic society” within the meaning of Article 10 of the Convention.

(i) Relevant principles

69. The general principles for assessing the necessity of an interference with the exercise of freedom of expression in contempt-of-court cases were restated in Radobuljac (cited above, §§ 56-61). In particular:

- although their criticism must not overstep certain bounds, the special role of lawyers, which is crucial for the effective functioning of the fair administration of justice, gives them a certain latitude regarding arguments used in court as they have the duty to defend their clients’ interests zealously;

- the courts are not immune from criticism and are subject to wider limits of acceptable criticism than ordinary citizens;

- a clear distinction has to be made between criticism and insult, it being understood that if the sole intent of any form of expression is to insult a court, or members of that court, an appropriate sanction would not, in principle, constitute a violation of Article 10 of the Convention; and

- in distinguishing between the two, remarks must be seen in the light of the case as a whole, including their content and the context in which they were made.

(ii) Application of the above principles to the present case

70. The Court considers that the domestic courts, in their examination of the case, failed to set the applicant’s remarks within the context and forum in which they were expressed. In that regard the Court first notes that the applicant made the disputed remarks in the context of judicial proceedings in which he was acting as a lawyer, and that his remarks related to those proceedings. Specifically, his remarks were conveyed in an appeal against a decision dismissing his application for enforcement, that is, a decision which went against the interests of his client (see paragraphs 7-9 above). This means that they were made in a forum where his client’s rights were naturally to be vigorously defended. It further means that, as opposed to criticism voiced in, for instance, the media, the applicant’s remarks were made in the context of internal communication between him as a lawyer and the appellate court, of which the general public was not aware (see Radobuljac, cited above, § 62, and the cases cited therein, and compare also Rogalski v. Poland, no. 5420/16, § 47, 23 March 2023).

71. What is more, the Court is not convinced that the applicant’s remarks, although strongly worded, had the sole intention of insulting the court (see, a fortiori, Čeferin v. Slovenia, no. 40975/08, § 59, 16 January 2018, and Radobuljac, cited above, § 66, and contrast Žugić, cited above, § 47). His remarks were not aimed at a particular judge but concerned the interpretation of the relevant domestic law by the Zagreb County Court in another case, which had also been followed by the Zagreb Municipal Civil Court in his client’s case, and which he considered to be seriously flawed and contrary to the clear legal provisions of the Enforcement Act (see paragraphs 9 and 42‑43 above). While it is true that the impugned remarks were somewhat discorteous and colourful and that their tone was caustic, the use of such a tone in commenting on the administration of justice has been regarded as compatible with Article 10 (see Čeferin, cited above, § 61, and the cases cited therein).

72. Lastly, it cannot be ignored that the applicant’s appeal, containing the disputed remarks, was successful and that the Osijek County Court in its decision of 18 August 2016 confirmed his view that the interpretation he so vehemently criticised was indeed wrong (see paragraph 10 above). Nor can the Court disregard the fact that in the disciplinary proceedings before the Croatian Bar Association in relation to those remarks he was found not guilty (see paragraphs 30-32 above, and Radobuljac, cited above, § 68, and the cases cited therein).

73. The foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that the reasons adduced by the domestic courts to justify the interference with the applicant’s freedom of expression were not “relevant and sufficient”. Those courts did not base their decision on the criteria laid down in the Court’s case-law (see paragraph 69 above) and therefore failed to strike the right balance between the need to protect the authority of the judiciary and the need to protect the applicant’s freedom of expression. Since the applicant has not gone beyond the bounds of acceptable criticism, the interference in question cannot be regarded as having been “necessary in a democratic society”.

74. This finding makes it unnecessary for the Court to examine other factors, such as the amount of the fine and the role of Judge J.T.B. (see paragraphs 10, 23-24 and 26 above, and the applicant’s related arguments in paragraphs 27 and 51 above), which would otherwise be taken into account when assessing the proportionality of an interference with the freedom of expression in contempt-of-court cases (see Žugić, cited above, § 48, and Radobuljac, cited above, § 67).

75. There has accordingly been a violation of Article 10 of the Convention.

APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

76. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

77. The applicant did not submit a claim for just satisfaction. Accordingly, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

Declares the application admissible;
Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 4 June 2024, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Hasan Bakırcı Arnfinn Bårdsen
Registrar President

Povezana praksa međunarodnih tela

Evropski sud za ljudska prava Žugić protiv Hrvatske, 3699/08 31.05.2011.

Sud je u obrazloženju naveo presudu Žugić protiv Hrvatske, 3699/08 gde je doneo odluku da u sličnim okolnostima nije došlo do povrede člana 10, budući da je sud mišljenja da su u drugom predmetu izjave podnosioca bile uvredljive i po sudiju i po sud, te nisu bile samo kritika sudske odluke već su bile izuzetno drske i omalovažavajuće.

Link na presudu/odluku

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine

Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije

Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije

Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde

Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore

Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Publikacije

Vodič za član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima: Sloboda izražavanja
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najnovija dešavanja u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u oblasti slobode izražavanja – bilten br.1
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najnovija dešavanja u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u oblasti slobode izražavanja – bilten br.2
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najnovija dešavanja u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u oblasti slobode izražavanja – bilten br.3
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Sloboda izražavnja i sloboda medija - priručnik
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava priručnik sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Sloboda izražavanja: vodič za tumačenje člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i njegovog konteksta
Evropska konvencija o ljudskim pravima sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Zaštita prava ličnosti od povreda u masmedijima
zaštita prava ličnosti sloboda javnog informisanja sloboda izražavanja
Moja prava u izvršnom postupku
vodič izvršni postupak otvorena vrata pravosuđa postupak izvršenja

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude

Presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž3 439/22 od 6.6.2023.
sloboda izražavanja sloboda javnog informisanja