Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo hrvatski državljanin g.Goran Kovačević (podnosilac predstavke), dana 2.maja 2014.godine. Podnosilac je prigovorio da je tokom boravka u policijskoj stanici bio zlostavljan i da je u tom pogledu izostala delotvorna reakcija domaćih vlasti. Prigovorio je i da mu je tokom boravka u policijskoj stanici bio uskraćen pristup advokatu i da je bio prinuđen da iznese inkriminišuće izjave protiv saoptuženih. Krajem juna 2014.godine Vlada je obaveštena o predstavci.
Podnosilac predstavke je rođen 1981.godine i živi u Dubrovniku. Krajem oktobra 2010.godine policija ga je uhapsila zbog sumnje na zloupotrebu opojnih droga. Prema tvrdnjama Vlade, podnosilac je pružao otpor prilikom hapšenja pa su policijski službenici morali da primene silu kako bi ga odveli u policijsku stanicu. Podnositelj predstavke i policijski službenik S.D. zadobili su lakše telesne povrede. Načelnik policijske uprave je utvrdio da su primenjena sredstva prisile bila nužna, opravdana i zakonita. Podnosilac je doveden istražnom sudiji Županjskog suda u Dubrovniku na sipitivanje. Ispitivanju je prisustvovao i zamenik Županjskog državnog odvetnika. Početkom januara 2011.godine Županjsko državno odvetništvo je podiglo optužnicu protiv podnosioca i još dva lica zbog zloupotrebe opojnih droga. Nakon provedenog postupka, početkom jula 2011.godine Županjski sud u Dubrovniku je oglasio podnosioca krivim po optužnici i osudio ga na dve godine zatvora. Krajem februara 2012.godine Vrhovni sud, kao drugostepeni, potvrdio je osuđujuću presudu, ali je kaznu smanjio na godinu dana zatvora, obzirom da je podnositelj priznao krivično delo koje mu je stavljeno na teret. Podnosilac je podneo ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Početkom novembra 2013.godine Ustavni sud je odbio podnetu ustavnu tužbu kao neosnovanu.
NAVODNA POVREDA ČLANA 3 KONVENCIJE
- Zabrana zlostavljanja – niko se ne sme podvrgnuti mučenju ni nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.
U ovom predmetu Sud primećuje da među strankama nije sporno da je podnosilac predstavke pretrpeo lakše telesne povrede na dan hapšenja. Sud nadalje primećuje da podnosilac ni u jednom trenutku nije izneo nikakve pojedinosti o načinu na koji su ga policijski službenicic navodno zlostavljali tokom boravka u policijskoj stanici. Zbog toga Sud odbacuje ovaj prigovor.
NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 I 3 TAČKA (C) KONVENCIJE
- Pravo na pravično suđenje.
- Pravo na branioca.
S obzirom da je nakon hapšenja podnosilac predstavke nekoliko puta bio obavešten o pravu na angažovanje advokata po vlastitom izboru koji bi mogao da prisustvuje ispitivanju, on to pravo nije iskoristio prilikom ispitivanja pred policijom i istražnim sudijom. Nakon toga je imao advokata, ali Sud zaključuje da se podnosilac izričito i nedvosmisleno odrekao prava da ga zastupa advokat prilikom ispitivanja od strane policije. Sud zaključuje da u ovom predmetu nije došlo do povrede člana 6 stav 1 i 3 tačke (c) Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL SUDA

PREDMET GORAN KOVAČEVIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 34804/14)

PRESUDA

STRASBOURG

12. travnja 2018.

Ova presuda postaje konačna pod okolnostima navedenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Goran Kovačević protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Linos-Alexandre Sicilianos, Predsjednik,
Kristina Pardalos,
Aleš Pejchal,
Ksenija Turković,
Armen Harutyunyan,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke, suci,
i Abel Campos, tajnik Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 21. studenoga 2017. i 20. ožujka 2018. donosi sljedeću presudu koja je usvojena na zadnje navedeni datum:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 34804/14) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Goran Kovačević („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 2. svibnja 2014.
Podnositelja zahtjeva zastupao je g. A. Birmiša, odvjetnik iz Dubrovnika. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je tijekom boravka u policijskoj postaji bio zlostavljan te da je u tom pogledu izostala učinkovita reakcija domaćih vlasti. Osim toga, prigovorio je da mu je tijekom boravka u policijskoj postaji bio uskraćen pristup odvjetniku te da je bio prisiljen iznijeti inkriminirajuće izjave protiv suoptuženika.
Dana 30. lipnja 2014. Vlada je obaviještena o zahtjevu.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva rođen je 1981. i živi u Dubrovniku.

A. Uhićenje i boravak podnositelja zahtjeva u policijskoj postaji

Dana 21. listopada 2010. godine u 16.40 sati u Dubrovniku, policijski službenici Odjela kriminalističke policije Policijske uprave dubrovačko- neretvanske (u daljnjem tekstu: „policija”) uhitili su podnositelja zahtjeva zbog sumnje na zlouporabu opojnih droga.
Prema tvrdnjama Vlade, podnositelj zahtjeva pružao je otpor prilikom uhićenja te su policijski službenici morali primijeniti silu kako bi ga odveli u policijsku postaju. Tijekom tog postupka podnositelj zahtjeva i jedan od policijskih službenika koji su ga uhitili, S.D., zadobili su lakše tjelesne ozljede.
Prema tvrdnjama podnositelja zahtjeva, on nije pružao otpor niti je zadobio tjelesne ozljede prilikom uhićenja, nego su ga policijski službenici zlostavljali tijekom boravka u policijskoj postaji kako bi ga prisilili da iznese inkriminirajuće izjave protiv suoptuženika u postupku.
Odmah nakon uhićenja podnositelj zahtjeva odveden je u policijsku postaju. U 21.40 pregledao ga je liječnik koji je utvrdio da je zadobio lakše tjelesne ozljede – oguljenje lijevog lakta, lijevog dijela prsnog koša i oguljenje iza lijevog uha. Lakše tjelesne ozljede utvrđene su i kod policijskog službenika S.D.-a koji je uhitio podnositelja zahtjeva – konkretno, oguljenje na desnom koljenu i laktu. Tijekom liječničkog pregleda podnositelj zahtjeva i policijski službenik S.D. izjavili su kako su ozljede zadobili padom na tlo. Liječničko izvješće o pregledu proslijeđeno je policiji.
Prema zajedničkom izvješću kojeg su istoga dana sastavila tri policijska službenika koji su uhitili podnositelja zahtjeva, S.D., L.D. i I.R., podnositelj zahtjeva pružao je otpor prilikom uhićenja i morali su primijeniti silu kako bi ga doveli u policijsku postaju. Konkretno, navedeno je da je podnositelj zahtjeva pronađen u vozilu na cesti i uhićen. Odbio je izaći iz vozila, stoga ga je D. uhvatio za lijevi zglob i izveo zahvat zvan „poluga” kako bi ga izvukao iz vozila. U tom je trenutku policijski službenik L.D. uhvatio podnositelja za desnu ruku kako bi primijenio zahvat zvan „ključ na lakat”, ali budući da se podnositelj nastavio odupirati, sva trojica pala su na tlo. Podnositelj je pokušao ustati, a L.D. ga je zadržao na tlu tako što mu je koljenom pritisnuo leđa. Podnositelju su zatim ruke vezane lisicama te je smješten na stražnje sjedalo policijskog vozila. U policijskom vozilu podnositelj se nastavio odupirati te je policijski službenik S.D. primijenio zahvat „ključ na lakat” i nagnuo ga prema naprijed kako bi mu onemogućio pružanje otpora. Do trenutka kada je vozilo parkirano ispred policijske postaje jedna se lisica otpustila pa su L.D. i I.R. ponovo primijenili zahvat „ključ na lakat”. Kada su ušli u policijsku postaju, podnositelj je još jednom pao na tlo. Zatim je podnositelj smješten u prostoriju i prestao pružati otpor, pa su policijski službenici prestali primjenjivati silu i uklonili drugu lisicu. Naposljetku, primijećeno je kako su tijekom primjene sredstva prisile podnositelj i S.D. zadobili ozljede koje su u liječničkom izvješću evidentirane kao lakše ozljede.
Istog je dana šef smjene Odjela kriminalističke policije u izvješću naveo kako je podnositelj pružao aktivan otpor uhićenju te da su S.D. L.D i I.R. protiv njega primijenili sredstva prisile – tjelesnu snagu, zahvate za ograničenje otpora i vezivanje lisicama. Osim toga, navedeno je da je podnositelja pregledao liječnik koji je utvrdio da je zadobio oguljenje lijevog lakta, lijevog dijela prsnog koša i iza lijevog uha. Podnositelj je potpisao izvješće i izjavio da nema primjedbi na provedeni postupak.
Dana 25. listopada 2010. načelnik Policijske uprave dubrovačko- neretvanske pregledao je podatke prikupljene u vezi s primjenom sredstva prisile protiv podnositelja i utvrdio kako su ona bila nužna, opravdana i zakonita.
Prema policijskom izvješću sastavljenom na dan podnositeljeva uhićenja, podnositelj je bio obaviješten o razlozima uhićenja i svojem pravu na šutnju, pravu na angažiranje odvjetnika po vlastitom odabiru i pravu da osobu po vlastitom odabiru obavijesti o svojem uhićenju. U izvješću je navedeno da je podnositelj odbio angažirati odvjetnika te da je zatražio da se njegova oca obavijesti o njegovu uhićenju. U vezi s tim navedeno je da je s ocem podnositelja uspostavljen kontakt u 18.20 sati. Podnositelj je potpisao izvješće bez primjedbi na njegov sadržaj. Istog je dana policija podnijela kaznenu prijavu protiv podnositelja zbog osnovane sumnje na zlouporabu opojnih droga.
Dana 22. listopada 2010. u 9.45 sati policija je ispitala podnositelja. U izvješću o ispitivanju navedeno je da je podnositelj obaviješten o svom pravu na šutnju i na angažiranje odvjetnika po vlastitom odabiru koji može prisustvovati ispitivanju. U vezi s time navedeno je da je podnositelj odbio angažirati odvjetnika. Podnositelj je zatim dao izjavu u kojoj je objasnio da je u kolovozu 2010. u dva navrata djelovao kao posrednik pri prodaji amfetamina. Osim toga, izjavio je da je u razdoblju između 2008. i 2010. u nekoliko navrata kupio kokain od izvjesnog D.Š.-a. Izrazio je žaljenje zbog svojih postupaka. Ispitivanje je završilo u 11.10 sati. Podnositelj je potpisao izvješće o ispitivanju bez primjedbi na njegov sadržaj.

B. Ispitivanje podnositelja pred istražnim sucem

Dana 22. listopada 2010. u 12 sati podnositelj je doveden istražnom sucu Županijskog suda u Dubrovniku na ispitivanje. Ispitivanju je prisustvovao i zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Dubrovniku K.K. Prema izvješću o ispitivanju, istražni je sudac podnositelja dvaput obavijestio o njegovom pravu na šutnju i na angažiranje odvjetnika po vlastitom odabiru koji može prisustvovati ispitivanju. Podnositelj je odgovorio da razumije obavijest i razloge zbog kojih je osumnjičen te je ostao pri odluci da za potrebe ispitivanja tog dana ne želi angažirati odvjetnika te je pristao dati izjavu istražnom sucu i odgovoriti na pitanja. Zatim je objasnio da je u kolovozu 2010. u dva navrata djelovao kao posrednik pri prodaji amfetamina te da je u razdoblju između 2008. i 2010. u nekoliko navrata kupio kokain od D.Š.-a. Naposljetku, podnositelj je izjavio da je uhićen prethodnog dana u 17 sati te da, osim primjene sile tijekom uhićenja, nema nikakvih primjedbi na postupanje policije tijekom njegova boravka u policijskoj postaji. Ispitivanje je završilo u 12.50 sati. Podnositelj je potpisao izvješće o ispitivanju bez ikakvih primjedbi na njegov sadržaj. Zatim je pušten na slobodu.

C. Istraga i suđenje protiv podnositelja

Dana 29. listopada 2010. otvorena je istraga u odnosu na podnositelja zahtjeva i D.Š.-a zbog osnovane sumnje da su sudjelovali u zlouporabi opojnih droga. Dana 2. prosinca 2010. istraga je proširena i na treću osobu V.V.
17. Dana 3. prosinca 2010. podnositelj je angažirao odvjetnika D.P.-a kako bi ga zastupao.
Dana 4. siječnja 2011. Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku podnijelo je optužbu protiv podnositelja, D.Š.-a i V.V.-a zbog zlouporabe opojnih droga.
Dana 3. svibnja 2011. održana je glavna rasprava pred Županijskim sudom u Dubrovniku na kojoj su sudjelovali podnositelj i njegov odvjetnik. Rasprava je odgođena radi utvrđivanja raspravne sposobnosti V.V.-a.
Rasprava održana 7.lipnja 2011. kojoj su prisustvovali podnositelj i njegov odvjetnik odgođena je zbog bolesti raspravnog suca.
Na raspravi održanoj 20. lipnja 2011., kojoj su prisustvovali podnositelj i njegov odvjetnik, Županijski sud u Dubrovniku („raspravni sud”) utvrdio je identitet optuženika i optužbe koje im se stavljaju na teret. Podnositelj je izjavio da razumije optužbe koje mu se stavljaju na teret, upozorenja o pravima koja mu je dao raspravni sudac te je izjavio da će iznijeti svoju obranu i odgovarati na pitanja. Izjasnio se da nije kriv. Zahtijevao je da obranu iznese na kraju rasprave. Pročitani su prikupljeni dokazi, pri čemu su određeni dokazi izdvojeni iz spisa predmeta na zahtjev obrane. Raspravni sud ispitao je tri svjedoka.
Na raspravi održanoj 21. lipnja 2011., kojoj su prisustvovali podnositelj i njegov odvjetnik, raspravni sud ispitao je svjedoka I.G.-a.
Na raspravi održanoj 1. srpnja 2011., kojoj su prisustvovali podnositelj i njegov odvjetnik, raspravni sud nastavio je ispitivanje I.G.-a i pregledao određene druge dokaze. Zatim je podnositeljev odvjetnik predložio da raspravni sud pregleda medicinsku dokumentaciju podnositeljeva oca koji je navodno doživio moždani udar nakon što je saznao za uhićenje podnositelja, kao i liječničku potvrdu od 27. siječnja 2011. kojom se potvrđuje da je 21. listopada 2010. podnositelja zahtjeva pregledao liječnik i da je liječničko izvješće proslijeđeno policiji. Osim toga, predložio je da raspravni sud ispita podnositeljevu sestru i pregleda punomoć kojom je angažirala odvjetnika da zastupa podnositelja zahtjeva tijekom vremena kada ga je istražni sudac ispitivao. Podnositeljev odvjetnik D.P. objasnio je da su predloženi dokazi relevantni za utvrđivanje postupanja policije u odnosu na podnositelja zahtjeva. D.H., odvjetnik kojeg je navodno angažirala podnositeljeva sestra, a koji je zastupao D.Š.-a, podnositeljeva suoptuženika u postupku, izjavio je da je predmetna punomoć potpisana u njegovu uredu iste noći kada je podnositelj zadržan u policijskoj postaji. Raspravni sud pregledao je medicinsku dokumentaciju podnositeljeva oca i odbacio ostale predložene dokaze smatrajući ih nerelevantnima za postupak u tom trenutku.
Na raspravi održanoj 4. srpnja 2011. raspravni je sud ispitao podnositeljeva suoptuženika D.Š.-a. D.Š. je izjavio, među ostalim, da nije prodavao opojne droge podnositelju te da je od svojega odvjetnika D.H.-a saznao da su policijski djelatnici zlostavljali podnositelja u policijskoj postaji te da su ga tukli. Zatim je raspravni sud ispitao podnositelja.
Podnositelj je ponovio dio izjave koju je iznio pred istražnim sucem 22. listopada 2010. u vezi s optužbom za kazneno djelo protiv njega, a koji se odnosi na to da je u dva navrata djelovao kao posrednik pri prodaji amfetamina. Povukao je dio svoje izjave o kupnji kokaina od D.Š-a. Tvrdio je da je nakon što je doveden u policijsku postaju bio fizički i psihički zlostavljan te da je bio prisiljen dati takvu izjavu istražnom sucu. Osim toga, tvrdio je da su sljedećeg jutra njegov otac i sestra došli u policijsku postaju, a kada je vidio oca kako plače, pristao je dati izjavu istražnom sucu. Objasnio je da je nakon što je doveden u policijsku postaju odmah priznao da je bio posrednik pri prodaji amfetamina. Međutim, kada ga je policija počela ispitivati o D.Š.-u i kokainu, zatražio je odvjetnika. Kasnije mu je u jednom trenutku policijski službenik L.D. rekao da je D.H. došao do ulaza u policijsku postaju, ali nije mu bilo dopušteno ući. Tvrdio je da su ga policijski djelatnici L.D., S.D. i I.R. tukli.
Na pitanje zamjenika ŽDO, podnositelj zahtjeva objasnio je da su tijekom njegovog uhićenja i prijevoza u policijsku postaju policijski službenici protiv njega primjenjivali silu i tukli ga. Na pitanje raspravnog suca i odvjetnika D.H.-a, podnositelj je objasnio da ga je, iako mu je 22. listopada 2010. istražni sudac ukazao na njegovo pravo na šutnju i na angažiranje odvjetnika, bilo strah policijskih djelatnika koji su ga doveli pred istražnog suca, s obzirom na to da se radilo o policijskim djelatnicima koji su ga tukli. Podnositeljev odvjetnik zatim je zatražio da se ispita podnositeljeva sestra u vezi s razgovorom koji je vodila s policijskim djelatnikom L.D.-om. Također je zatražio da se ispita D.H. te da se razgleda medicinska dokumentacija u pogledu ozljeda koje su policijski djelatnici nanijeli podnositelju tijekom ispitivanja. Raspravni sud odbacio je te prijedloge smatrajući te dokaze nepotrebnima.
U završnom govoru, odvjetnik podnositelja zahtjeva zatražio je od suda da pri određivanju kazne za podnositelja zahtjeva uzme u obzir činjenicu da je priznao kazneno djelo. Podnositelj je ponovio izjavu odvjetnika i dodao kako namjerava završiti školu i početi raditi te da nikad neće ponoviti te radnje.
Dana 6. srpnja 2011. Županijski sud u Dubrovniku proglasio je podnositelja krivim po optužnici i osudio ga na dvije godine zatvora. Osim toga, proglasio je D.Š.-a i V.V.-a krivima po optužnici i osudio ih na osam i dvije godine zatvora. Pri proglašavanju D.Š.-a krivim sud se pozvao, među ostalim, na izjavu koju je podnositelj dao istražnom sucu u vezi s kupnjom kokaina od D.Š.-a u razdoblju između 2008. i 2010. Nije smatrao vjerodostojnim tvrdnje podnositelja zahtjeva da je izjavu istražnom sucu dao pod pritiskom policije. Utvrdio je da je tijekom postupka sam podnositelj tvrdio da je dao usmenu izjavu istražnom sucu neometano, bez prisutnosti policijskih službenika te nakon što je obaviješten o svom pravu na angažiranje odvjetnika i na šutnju. U tom pogledu napomenuo je da je podnositelj rekao istražnom sucu da su ga policijski djelatnici zlostavljali isključivo pri uhićenju, a ne za vrijeme boravka u policijskoj postaji. Smatrao je da činjenica da je podnositelj izmijenio svoju izjavu predstavlja pokušaj pomoći suoptuženiku D.Š.-u pri suđenju.
Raspravni sud odbacio je dokazne prijedloge povezane s navodnim zlostavljanjem podnositelja u policijskoj postaji, a osobito prijedlog za ispitivanje njegove sestre u pogledu te tvrdnje, s obzirom na to da je utvrdio da njegova sestra nije bila prisutna tijekom uhićenja i prijevoza u policijsku postaju, a kasnije nije boravila u istoj prostoriji s podnositeljem i policijskim djelatnicima. Što se tiče optužbe za kazneno djelo protiv podnositelja, raspravni sud je utvrdio da je podnositelj priznao da je bio posrednik pri prodaji amfetamina te je njegovo priznanje uzeo u obzir kao olakotnu okolnost.
Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske protiv prvostupanjske presude. U svojoj je žalbi naveo da nije pružao otpor uhićenju te da ozljede nije zadobio tijekom uhićenja. Objasnio je da je nakon što je bio doveden u policijsku postaju odmah dobrovoljno priznao kazneno djelo. Stoga se nije imao razloga opirati policiji nekoliko minuta prije toga. Osim toga, izjavio ga je da su policijski službenici izvršili tjelesni i psihički pritisak kako bi ga naveli da inkriminira D.Š.-a te da su mu uskratili pristup odvjetniku. Tvrdio je da je izjavu istražnom sucu dao pod pritiskom policijskih djelatnika koji su ga doveli istražnom sucu. Prigovorio je da je raspravni sud odbacio njegove dokazne prijedloge u vezi s tim okolnostima. U konačnici je izjavio da je, budući da je raspravni sud smatrao istinitom izjavu koju je dao u odnosu na D.Š.-a i uzeo je u obzir pri osuđivanju D.Š.-a, trebao dobiti blažu kaznu.
Dana 29. veljače 2012. Vrhovni je sud potvrdio osuđujuću presudu, ali je kaznu smanjio na godinu dana Vrhovni je sud utvrdio da je podnositelj u žalbi sam naveo da policijski djelatnici nisu imali razloga vršiti pritisak na njega s obzirom na to da je odmah priznao kazneno djelo. Što se tiče promjene podnositeljeve obrane tijekom suđenja, Vrhovni se sud složio s raspravnim sudom da je vjerojatno u pitanju pokušaj pomoći suoptuženiku D.Š.-u pri suđenju, a ne vjerodostojni razlog za povlačenje ranijih izjava. Naposljetku, Vrhovni je sud utvrdio da je podnositeljeva izjava doprinijela osudi D.Š.-a i stoga je njegovu kaznu smanjio na godinu dana zatvora.
Podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Prigovorio je da je tijekom boravka u policijskoj postaji zatražio odvjetnika te su njegova sestra i otac angažirali D.H.-a da ga zastupa. Međutim, izjavio je da su ga policijski djelatnici prisilili da se odrekne tog prava. Osim toga, prigovorio je da je tijekom boravka u policijskoj postaji bio zlostavljan. Objasnio je da se nije opirao uhićenju te da nije ozlijeđen tijekom uhićenja, nego tijekom boravka u policijskoj postaji gdje je bio prisiljen inkriminirati D.Š.-a.
Dana 7. studenoga 2013. Ustavni je sud odbio podnositeljevu ustavnu tužbu kao neosnovanu. Odluka je uručena podnositeljevu zastupniku 18. studenoga 2013.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Mjerodavno domaće pravo navedeno je u predmetu Mafalani protiv Hrvatske (br. 32325/13, stavci 54. – 60., 9. srpnja 2015. )
U međuvremenu je 31. ožujka 2011. na snagu stupio novi Zakon o policiji (Narodne novine 34/2011, s daljnjim izmjenama i dopunama), čijim je odredbama predviđen postupak koji treba jamčiti neovisno i učinkovito ispitivanje navoda o povredi prava i slobode osobe koju je prouzročio policijski djelatnik.

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 3. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je tijekom boravka u policijskoj postaji bio zlostavljan te da je u tom pogledu izostala učinkovita reakcija domaćih vlasti. Pozvao se na članak 3. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.”

A. Tvrdnje stranaka

1. Vlada

Vlada je tvrdila da ozljede koje je podnositelj zadobio tijekom uhićenja i prijevoza u policijsku postaju 21. listopada 2010. nisu odgovarale minimalnoj razini ozbiljnosti da bi ušle u područje primjene članka 3. Konvencije. Konkretno, podnositelj zahtjeva bio je zdrav mladić, a lakše ozljede koje je pretrpio – oguljenje na lijevom laktu, na lijevoj strani prsnog koša i iza lijevog uha, za koje mu je brzo pružena medicinsku pomoć – nisu mogle izazvati patnju koja bi odgovarala minimalnoj razini ozbiljnosti da uđe u područje primjene članka 3. Konvencije.
Nadalje, Vlada je ustvrdila da podnositelj nije iscrpio domaća pravna sredstva jer nije podnio kaznenu prijavu protiv policijskih djelatnika koji su ga navodno zlostavljali.
Nadalje je tvrdila kako podnositelj nije poštovao šestomjesečni rok jer se navodno zlostavljanje od strane policije dogodilo 21. listopada 2010., a on je podnio zahtjev Sudu 2. svibnja 2014., bez podnošenja kaznene prijave nacionalnim vlastima.
Također je tvrdila da su podnositeljevi navodi o zlostavljanju tijekom boravka u policijskoj postaji potpuno nevjerojatni i neutemeljeni. Za te navode nema dostupnih dokaza. Konkretno, u dostupnim izvješćima o njegovu uhićenju i prijevozu u policijsku postaju detaljno je opisan način na koji su on i jedan od policijskih službenika koji su ga uhitili, S.D., zadobili ozljede. To se dogodilo u potpunosti zbog toga što se podnositelj aktivno odupirao uhićenju i prijevozu u policijsku postaju. Ozljede koje je zadobio, oguljenje lijevog lakta, lijevog dijela prsnog koša i iza lijevog uha, odgovarale su tijeku događaja, kako je opisano u izvješćima. S druge strane, podnositelj nikad nije iznio nikakve pojedinosti o navodnom zlostavljanju u policijskoj postaji, kao ni točan način na koji je zadobio ozljede u policijskoj postaji prema svojoj verziji događaja. Samo je općenito tvrdio kako su ga policijski službenici „fizički i psihički zlostavljali”. S obzirom na gore navedeno, podnositeljev navod o zlostavljanju u policijskoj postaji nije vjerodostojan i stoga nije zahtijevao proceduralnu obvezu istrage na temelju članka 3. Konvencije.

2. Podnositelj zahtjeva

Podnositelj je tvrdio da su ga policijski službenici zlostavljali te da je kao posljedicu zlostavljanja pretrpio psihičku traumu. Stoga je smatrao da su Vladine tvrdnje prema kojima ozljede koje je zadobio nisu odgovarale minimalnoj razini ozbiljnosti da bi bile obuhvaćene područjem primjene članka 3. Konvencije potpuno neprimjerene i promašene.
Istaknuo je kako su domaće vlasti bile dužne provesti učinkovitu istragu njegovih navoda o zlostavljanju. Stoga činjenica da nije podnio kaznenu prijavu protiv policijskih djelatnika koji su ga zlostavljali ne utječe na dopuštenost njegovog zahtjeva.
Prema mišljenju podnositelja, šestomjesečni rok ne bi trebao predstavljati problem, s obzirom na to da je prigovorio na zlostavljanje tijekom kaznenog postupka koji se vodio protiv njega.
Tvrdio je da je službena verzija događaja prema kojoj je zadobio ozljede tijekom uhićenja i prijevoza u policijsku postaju netočna. Nastavio je tvrditi da nije pružao otpor uhićenju te da ozljede nije zadobio tijekom uhićenja nego kasnije, tijekom boravka u policijskoj postaji. Konkretno, objasnio je da je nakon što je doveden u policijsku postaju odmah priznao kazneno djelo. Stoga se nije imao razloga opirati uhićenju nekoliko minuta prije toga. Istaknuo je kako su mu, nakon što je priznao kazneno djelo, policijski službenici rekli da ih on ne zanima te da je predmet njihova interesa D.Š. Zatim su ga, prema objašnjenju podnositelja, fizički i psihički zlostavljali kako bi ga naveli da iznese inkriminirajuće izjave protiv D.Š.-a. Tom je prilikom zadobio ozljede. To je potvrđeno i medicinskim izvješćem sastavljenim istog dana. Dodao je da je podvrgnut dodatnom psihičkom pritisku kada su ga sljedećeg dana otac i sestra došli posjetiti u policijsku postaju, nakon čega je njegov otac doživio moždani udar. Iako je podnio prigovor na zlostavljanje od strane policije tijekom kaznenog postupka koji se vodio protiv njega, osobito u prisutnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Dubrovniku, izostala je ikakva reakcija domaćih vlasti u pogledu njegovih prigovora.

B. Ocjena suda

Sud ne mora odgovoriti na sve primjedbe Vlade jer je prigovor u svakom slučaju nedopušten iz sljedećih razloga.
Relevantna opća načela sudske prakse Suda koja se odnose na materijalne i postupovne aspekte obveza na temelju članka 3. Konvencije sažeta su u predmetu Bouyid protiv Belgije [VV], br.: 23380/09, stavci 81. – 90. i 100. – 101. ECHR 201581-90) i El-Masri protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije ([VV], br. 39630/09, stavci 182. – 85., ECHR 2012).
Sud ponavlja da navodi o zlostavljanju protivnom članku 3. moraju biti popraćeni odgovarajućim dokazima. Da bi ocijenio ove dokaze, Sud usvaja standard dokaza „izvan svake razumne sumnje”, ali dodaje da takvi dokazi mogu proizlaziti iz istovremenog postojanja dovoljno snažnih, jasnih i podudarnih zaključaka ili sličnih neosporenih pretpostavki o činjenicama (vidi, među ostalim izvorima, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 18. siječnja 1978., stavak 161., završna verzija, serija A br. 25, Labita, citirano gore, stavak 121., Jalloh protiv Njemačke [VV], br. 54810/00, stavak 67., ECHR 2006 IX; Ramirez Sanchez, citirano gore, st. 117.; Gäfgen, citirano gore, st. 92; i Bouyid, citirano gore, stavak 82.).
Člankom 3. Konvencije propisuje se pozitivna obveza provođenja službene istrage kada pojedinac iznosi vjerojatnu tvrdnju o zlostavljanju (vidi Assenov i ostali protiv Bugarske, 28. listopada 1998., stavak , Izvješća o presudama i odlukama 1998.- VIII). Čak i ako nema izričitog prigovora, člankom 3. Konvencije zahtijeva se službena istraga ako postoje dovoljno jasne naznake da se zlostavljanje možda dogodilo (vidi Članovi Gldani Družbe Jehovinih svjedoka i drugi protiv Gruzije, br. 71156/01, stavak 97., 3. svibnja 2007., i Hassan protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 29750/09, stavak 62., ECHR 2014, vidi također JL protiv Latvije, br. 23893/06, stavci 11. – 13. i 73. – 75., 17. travnja 2012. godine, u kojemu je obveza istrage, među ostalim, nastala na temelju činjenica koje se navode u prigovorima podnositelja zahtjeva tijekom kaznenog postupka protiv njega, i Pădureţ protiv Moldavije br. 33134/03, stavci 63. – 64., 5. siječnja 2010. godine, u kojemu je obveza provedbe brze istrage nastala na temelju nalaza liječničkog pregleda podnositelja zahtjeva, koji su upućivali na mogućnost zlostavljanja).
U ovome predmetu Sud primjećuje da između stranaka nije sporno da je podnositelj zahtjeva pretrpio lakše tjelesne ozljede na dan uhićenja. Međutim, njihove verzije događaja razlikuju se u pogledu načina na koji su te ozljede nastale.
Prema tvrdnjama Vlade, podnositelj zahtjeva aktivno se odupirao uhićenju te su policijski službenici morali primijeniti silu kako bi ograničili njegov otpor i odveli ga u policijsku postaju. Način na koji su on i S.D., jedan od policijskih službenika koji su ga uhitili, zadobili ozljede, detaljno je opisan u izvješću o uhićenju podnositelja. Međutim, podnositelj je tvrdio da se nije opirao uhićenju te da ozljede nije zadobio tijekom uhićenja nego kasnije, kada su ga policijski službenici zlostavljali u policijskoj postaji.
Sud primjećuje da je u liječničkom izvješću potpisanom 21. listopada 2010. u 21.40 (na dan uhićenja podnositelja) navedeno da je podnositelj zadobio lakše tjelesne ozljede – oguljenje lijevog lakta, lijevog dijela prsnog koša i oguljenje iza lijevog uha. Lakše tjelesne ozljede utvrđene su i kod S.D.-a, policijskog službenika koji je uhitio podnositelja zahtjeva – konkretno, oguljenje na desnom koljenu i laktu. Podnositelj zahtjeva i S.D. rekli su liječniku koji ih je pregledao kako su ozljede zadobili padom na tlo (vidi stavak 9. gore).
Sud primjećuje da je istoga dana šef smjene u policijskoj postaji u koju je podnositelj doveden sastavio izvješće u kojem je navedeno da se aktivno odupirao uhićenju te da su policijski službenici protiv njega primijenili sredstva prisile, nakon čega ga je pregledao liječnik koji je ustanovio da je zadobio oguljenje lijevog lakta, lijevog dijela prsnog koša i iza lijevog uha. Podnositelj je potpisao izvješće i izjavio da nema primjedbi na provedeni postupak (vidi stavak 11. gore).
Sud nadalje primjećuje da je, kada je sljedećeg dana doveden istražnom sucu, podnositelj zahtjeva izjavio da, osim što su primijenili silu tijekom njegovog uhićenja, nije imao nikakvih prigovora glede ponašanja policijskih službenika tijekom boravka u policijskoj postaji (vidi stavak 15. gore). Sud nema na raspolaganju nikakve dokaze na temelju kojih bi mogao zaključiti da je podnositelj zahtjeva izjavu dao iz straha, kako je tvrdio.
Sud primjećuje da je, nakon što ga je istražni sudac ispitao 22. listopada 2010., podnositelj oslobođen, te da ga je od 3. prosinca 2010. nadalje zastupao odvjetnik po njegovu izboru (vidi stavke 15. i 17. gore). Međutim, tek je 1. srpnja 2011. odvjetnik raspravnom sudu podnio liječničku potvrdu podnositelja, pri čemu je istaknuo da je ona relevantna za utvrđivanje postupanja policije prema podnositelju (vidi stavak 23. gore). Zatim je na raspravi održanoj 4. srpnja 2011. podnositelj prvi put izjavio da je tijekom boravka u policijskoj postaji bio zlostavljan (vidi stavke 25. – 26. gore). Sud primjećuje da su podnositeljevi navodi o zlostavljanju u policijskoj postaji izneseni uslijed povlačenja izjava iznesenih pred istražnim sucem, kojima je inkriminirao D.Š-a.
Sud primjećuje da je podnositelj dao proturječne izjave o postupanju policijskih službenika tijekom njegova uhićenja i boravka u policijskoj postaji. Konkretno, na raspravi održanoj 4. srpnja 2011. na pitanje tužitelja, podnositelj zahtjeva izjavio je da su tijekom njegovog uhićenja i prijevoza u policijsku postaju policijski službenici protiv njega primjenjivali silu i tukli ga (vidi stavak 26. gore). Međutim, u svojoj je žalbi i ustavnoj tužbi, kao i u podnescima Sudu, tvrdio da se nije odupirao uhićenju te da ozljede nije zadobio tijekom uhićenja. Čim je doveden u policijsku postaju, priznao je kazneno djelo. Nakon što je priznao kazneno djelo, policijski službenici rekli su da ih on ne zanima te su ga zlostavljali kako bi ga naveli da inkriminira D.Š.-a. Tom je prilikom zadobio ozljede (vidi stavke 30., 32. i 44. gore).
Sud nadalje primjećuje da podnositelj ni u jednom trenutku nije iznio nikakve pojedinosti o načinu na koji su ga policijski službenici navodno zlostavljali tijekom boravka u policijskoj postaji. Konkretno, na raspravi održanoj 4. srpnja 2011. podnositelj je izjavio da su ga L.D., S.D. i I.R. tukli (vidi stavak 25. gore). Međutim, Sud primjećuje da ni u jednom trenutku nije pred domaćim sudovima ili pred ovim Sudom potkrijepio taj navod niti objasnio način na koji je zadobio dotične ozljede: oguljenje na lijevom laktu, na lijevoj strani prsnog koša i iza lijevog uha, u okolnostima u kojima je S.D., jedan od policijskih službenika koji su ga uhitili, također zadobio oguljenje na desnom koljenu i laktu (vidi stavak 9. gore).
Pri razmatranju tvrdnji protiv verzije događaja podnositelja zahtjeva, Sud prihvaća detaljno objašnjenje Vlade o tijeku uhićenja i boravka podnositelja zahtjeva u policijskoj postaji i načinu na koji su on i S.D. zadobili svoje ozljede (vidi stavke 10. i 40. gore).
S obzirom na gore navedena razmatranja i uzimajući u obzir posebne okolnosti u ovom predmetu, Sud smatra da prigovori podnositelja nisu„dokazivi” temeljem članka 3. Konvencije i da domaće vlasti nisu trebale provesti učinkovitu istragu navodnog zlostavljanja u policijskoj postaji (usporedi Zherdev protiv Ukrajine, br. 34015/07, stavak 76., 27. travnja 2017. i Sadkov protiv Ukrajine, 21987/05, stavak 81., 6 srpnja 2017.).
U skladu s time, Sud utvrđuje da bi prigovor podnositelja o zlostavljanju na temelju materijalnih i postupovnih aspekata članka 3. trebalo odbaciti kao očigledno neosnovan u skladu s člankom 35. stavcima 3.(a) i 4. Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVAKA 1. I 3. TOČKE (c) KONVENCIJE

Podnositelj je prigovorio da je njegovo suđenje bilo nepošteno jer mu je tijekom boravka u policijskoj postaji bio uskraćen pristup odvjetniku te da je bio prisiljen iznijeti inkriminirajuće izjave protiv suoptuženika. Pozvao se na članak 6. stavke 1. i 3. točku (c) Konvencije, koji u mjerodavnim dijelovima glasi kako slijedi:

“1. Radi utvrđivanja ... optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da ... sud pravično ... ispita njegov slučaj.

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

…

(c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde; ...”

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

Podnositelj zahtjeva je tvrdio da je, kada je uhićen 21. listopada 2010. godine i odveden u policijsku postaju, odmah priznao kazneno djelo za koje je optužen, dakle da je u kolovozu 2010. u dva navrata djelovao kao posrednik u prodaji amfetamina. Međutim, kada ga je policija počela ispitivati o D.Š.-u i kokainu, zatražio je odvjetnika, ali su ga policijski službenici prisilili da se odrekne tog prava. Zatim su ga prisilili da iznese inkriminirajuće izjave protiv suoptuženika u postupku Š.-a. Te su izjave kasnije iskorištene pri suđenju. Tvrdio je da na navedene događaje nije podnosio prigovor istražnom sucu s obzirom na to da su ga pred istražnog suca doveli isti policijski službenici koji su ga zlostavljali.
Podnositelj je dodao kako je na dan njegova uhićenja njegova sestra angažirala odvjetnika D.H.-a kako bi ga zastupao, ali su policijski službenici D.H.-u onemogućili ulaz u policijsku postaju. Ispričao je da je na raspravi održanoj 1. srpnja 2011. godine podnio punomoć od 21. listopada 2010. na temelju koje je njegova sestra angažirala D.H.-a da ga zastupa. Međutim, raspravni je sud zanemario te dokaze i odbio ispitati njegovu sestru i D.H.-a u pogledu tih okolnosti.
Naposljetku je podnositelj objasnio da nije podnosio prigovor na navedene događaje ranije tijekom suđenja jer se, u skladu s propisima o kaznenom postupku, optuženik ispita samo na kraju suđenja.

(b) Vlada

Vlada je ustvrdila da je podnositelj imao pošteno suđenje. Konkretno, Vlada je istaknula da je podnositelj bio obaviješten o pravu na šutnju i angažiranje odvjetnika po vlastitom izboru prije nego što su ga ispitali policija i istražni sudac. U oba je navrata izjavio da razumije svoja prava te da ne želi angažirati odvjetnika te je potpisao zapisnik o ispitivanju bez ikakvih prigovora.
Vlada je nadalje ustvrdila da je podnositelj dobrovoljno dao izjave policiji i istražnom sucu. Što se tiče presude, Vlada je tvrdila da su se izjave iznesene policiji nadovezale na druge dokaze protiv podnositelja zahtjeva, uključujući i njegove vlastite izjave iznesene tijekom suđenja.
Naposljetku, Vlada je ustvrdila da nakon oslobođenja 22. listopada 2010. podnositelj nije angažirao odvjetnika do 3. prosinca 2010. Čak i tada nije angažirao H.-a, kojeg je navodno angažirala njegova sestra 21. listopada 2010., nego D.P.-a koji ga je aktivno zastupao do završetka kaznenog postupka koji se vodio protiv njega.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud ponavlja da je pravo svih optuženih za kazneno djelo na učinkovitu obranu odvjetnika, koji se prema potrebi službeno dodjeljuje, kako je zajamčeno člankom 6. stavkom 3. točkom (c), jedno od temeljnih obilježja poštenog suđenja (vidi Simeonovi protiv Bugarske [VV], 21980/04, članak 112, 12. svibnja 2017., Salduz protiv Turske [VV], br. 36391/02, članak 51., ECHR 2008. i Dvorski protiv Hrvatske [VV], br. 25703/11, članak 76., ECHR 2015.). Brzi pristup odvjetniku predstavlja važnu protutežu ranjivosti osumnjičenika u policijskom pritvoru i pruža temeljnu zaštitu od prisile i zlostavljanja osumnjičenika od strane policije (vidi Simeonovi, citirano gore, stavak 112., Salduz, citirano gore, stavci 53–54, Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 50541/08 i 3 druga predmeta, stavak 255., ECHR 2016.).
Kao i druga jamstva iz članka 6., pravo na pravnu pomoć primjenjuje se od trenutka kada postoji „optužba za kazneno djelo” u smislu sudske prakse ovog Suda (vidi Simeonovi, citirano gore, stavci 110. i 111.) i stoga može biti relevantno za vrijeme istražnog postupka ako i u mjeri u kojoj je vjerojatno da će pošteno suđenje vjerojatno biti ozbiljno narušeno početnim neuvažavanjem tog prava (ibid., stavak 114., vidi Ibrahim i drugi, citirano gore,, stavak 253.).
Ni slovo ni smisao članka 6. Konvencije ne sprečavaju osobu da se dobrovoljno odrekne prava na jamstva poštenog suđenja, izričito ili prešutno. Isto vrijedi i za pravo na pravnu pomoć (vidi, među ostalim izvorima, Simeonovi, citirano gore, stavak 115. i Dvorski, citirano gore, stavci 100. i 101.). Međutim, kako bi bilo učinkovito temeljem Konvencije, takvo odricanje mora se utvrditi na nedvosmislen način i uz pridržavanje minimalnih zaštitnih mjera koje su u skladu s njegovom važnosti. Odricanje ne mora biti izričito, ali mora biti dobrovoljno i predstavljati informirano i svjesno odricanje prava. Štoviše, odricanje ne smije biti u suprotnosti s bilo kakvim važnim javnim interesom (vidi Simeonovi, citirano gore, stavak 115. s dodatnim referencama).

(b) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

U ovom predmetu Sud primjećuje da je policija ispitala podnositelja 22. listopada 2010. U izvješću o ispitivanju navedeno je da je podnositelj obaviješten o svom pravu na šutnju i pravu na angažiranje odvjetnika po vlastitom odabiru koji može prisustvovati ispitivanju, te da je on odbio angažirati odvjetnika (vidi stavak 14. gore). Zatim je priznao da je u kolovozu 2010. u dva navrata djelovao kao posrednik pri prodaji amfetamina te da je u razdoblju između 2008. i 2010. u nekoliko navrata kupio kokain od D.Š.-a. Sud primjećuje da je podnositelj potpisao izvješće o ispitivanju bez primjedbi.
Nadalje, Sud primjećuje da je prema izvješću o ispitivanju pred istražnim sucem 22. listopada 2010. podnositelj dvaput bio obaviješten o pravu na šutnju i pravu na angažiranje odvjetnika po vlastitom odabiru (vidi stavak 15. gore). Međutim, ostao je pri odluci da ne želi angažirati odvjetnika i ponovio izjave koje je dao policiji. Nadalje je izjavio da, osim što su primijenili silu tijekom njegovog uhićenja, nema nikakvih prigovora glede ponašanja policijskih službenika tijekom boravka u policijskoj postaji, te nije imao nikakvih primjedbi glede nedostatka pravnog zastupanja tijekom ispitivanja od strane policije. Potpisao je izvješće o ispitivanju bez primjedbi.
Sud primjećuje da je podnositelj oslobođen nakon što ga je istražni sudac ispitao 22. listopada 2010. (vidi stavak 15. gore). Mišljenje Suda jest da je podnositelj zahtjeva u tom trenutku već mogao iznijeti problem navodnog uskraćivanja pristupa odvjetniku tijekom njegova ispitivanja od strane policije. Međutim, u tom pogledu nije iznio nikakve primjedbe. Osim toga, Sud primjećuje da ga je od 3. prosinca 2010. nadalje zastupao odvjetnik po njegovu izboru (vidi stavak 17. gore). Stoga se moglo očekivati da će dobiti pravni savjet u vezi sa svojim položajem u istražnom postupku. Bez obzira na to, čak i uz podršku svog odvjetnika, nije podnio nikakav prigovor zbog navodnog uskraćivanja pristupa odvjetniku tijekom ispitivanja od strane policije.
Sud nadalje primjećuje da je suđenje protiv podnositelja započelo 4. siječnja 2011. (vidi stavak 18. gore) i da nije iznio problem nedostatka pravnog zastupnika tijekom ispitivanja od strane policije sve do rasprave održane 1. srpnja 2011. (vidi stavak 23. gore). Sud ne vidi nikakvo razumno opravdanje za odgađanje prigovora. Mišljenje je Suda da činjenica da je podnositelj dao usmenu izjavu tek na kraju suđenja ne znači da nije mogao podnijeti prigovor ranije tijekom postupka. To posebno ima smisla ako se uzme u obzir činjenica da su podnositelj zahtjeva i njegov odvjetnik D.P. prije rasprave održane 1. srpnja 2011. prisustvovali dvjema raspravama tijekom kojih je raspravni sud prikupio izjave optuženika, ispitao svjedoke i ispitao druge dokaze, pri čemu ni podnositelj zahtjeva ni njegov odvjetnik ni u jednom trenutku nisu spomenuli pitanje navodnog uskraćivanja pristupa odvjetniku tijekom ispitivanja od strane policije (vidi stavke 21. – 22. gore).
Stoga, (i) budući da je nakon uhićenja 21. listopada 2010. godine podnositelj zahtjeva nekoliko puta bio obaviješten o pravu na angažiranje odvjetnika po vlastitom izboru koji bi mogao prisustvovati ispitivanju, ali (ii) s obzirom na to da je podnositelj zahtjeva pred policijom i istražnim sucem ipak ostao pri odluci da ne želi odvjetnika, i (iii) uzimajući u obzir činjenicu da je podnositelj iznio problem nedostatka pravnog zastupanja tijekom ispitivanja od strane policije tek na kraju suđenja, iako ga je od 3. prosinca 2010. nadalje zastupao odvjetnik po vlastitom izboru, D.P, Sud zaključuje da se podnositelj zahtjeva izrijekom i nedvosmisleno odrekao prava da ga zastupa odvjetnik tijekom ispitivanja od strane policije.
Što se tiče podnositeljeva prigovora da je na dan njegova uhićenja njegova sestra angažirala odvjetnika D.H.-a kako bi ga zastupao, ali su policijski službenici D.H.-u onemogućili ulaz u policijsku postaju, Sud ne može prigovoriti domaćim sudovima što su odbacili te prigovore kao nevjerodostojne od strane domaćih Konkretno, iako ga je od 3. prosinca 2010. nadalje zastupao odvjetnik po njegovu odabiru. D.P., podnositelj zahtjeva je tek na raspravi održanoj 1. srpnja 2011. prvi put iznio to pitanje. Štoviše, D.H., odvjetnik kojeg je navodno angažirala podnositeljeva sestra, a koji je zastupao D.Š.-a, podnositeljeva suoptuženika u postupku, također je prvi put spomenuo to pitanje na raspravi 1. srpnja 2011. Stoga je mišljenje suda da podnositelj nije iznio dokazivi prigovor da njegovo odricanje nije bilo svjesno i informirano (vidi suprotno, Dvorski, citirano gore, stavak 102.).
Što se tiče prigovora podnositelja zahtjeva da je bio prisiljen iznijeti inkriminirajuće izjave protiv svog suoptuženika, s obzirom na činjenicu da je taj prigovor povezan s pitanjima koja Sud rješava na temelju članka 3. Konvencije (vidi stavke 45. – 59. gore), Sud smatra da nije potrebno zasebno ispitati isto pitanje prema članku 6. stavku 1. Konvencije.
Uzimajući u obzir gore navedeno, Sud zaključuje da u ovom predmetu nije došlo do povrede članka 6. stavaka 1. i 3. točke (c) Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je prigovor na temelju članka 3. Konvencije nedopušten, dok je prigovor na temelju članka 6. stavaka 1. i 3. točke (c) Konvencije dopušten.

Presuđuje da nije došlo do povrede članka 6. stavaka 1. i 3. točke (c) Konvencije.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 12. travnja 2018. u skladu s člankom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Abel Campos Linos-Alexandre Sicilianos

Tajnik Predsjednik

Prevela prevoditeljska agencija Alkemis

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF GORAN KOVAČEVIĆ v. CROATIA

(Application no. 34804/14)

JUDGMENT

STRASBOURG

12 April 2018

FINAL

12/07/2018

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Goran Kovačević v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Linos-Alexandre Sicilianos, President,
Kristina Pardalos,
Aleš Pejchal,
Ksenija Turković,
Armen Harutyunyan,
Pauliine Koskelo,
Tim Eicke, judges,
and Abel Campos, Section Registrar,

Having deliberated in private on 21 November 2017 and 20 March 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last‑mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 34804/14) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Goran Kovačević (“the applicant”), on 2 May 2014.

2. The applicant was represented by Mr A. Birimiša, a lawyer practising in Dubrovnik. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant complained that he had been ill-treated during his stay in the police station and that there had not been an effective response on the part of the domestic authorities in that respect. He also complained that during his stay in the police station he had been denied access to a lawyer and had been pressured into making incriminating statements against his co‑accused.

4. On 30 June 2014 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1981 and lives in Dubrovnik.

A. The applicant’s arrest and stay in the police station

6. On 21 October 2010, at 4:40 p.m. in Dubrovnik, police officers of the Criminal Police Department of the Dubrovnik-Neretva County Police (Odjel kriminalističke policije Policijske uprave dubrovačko-neretvanske) (hereinafter “the police”) arrested the applicant on suspicion of drug abuse.

7. According to the Government, the applicant resisted arrest and the police had to apply force in order to be able to bring him to the police station. During this process both the applicant and one of the police officers who had arrested him, S.D., sustained minor bodily injuries.

8. According to the applicant, he did not resist arrest and did not sustain injuries during his arrest; rather, it was during his stay in the police station that the police officers ill-treated him in order to pressure him to make incriminating statements against his co-accused in the trial.

9. The applicant was taken to the police station immediately after his arrest. At 9.40 p.m. he was examined by a doctor, who found that he had sustained minor bodily injuries – excoriations on his left elbow, on the left side of his chest and behind his left ear. Minor bodily injuries were also found on the police officer, S.D., who had arrested the applicant – specifically, excoriations on his right knee and elbow. During their medical examination the applicant and the police officer S.D. stated that they had sustained their injuries by falling to the ground. The doctor’s report of the examination was forwarded to the police.

10. According to a common report issued on the same day by the three police officers who arrested the applicant, S.D., L.D. and I.R., the applicant had resisted arrest and they had had to apply force in order to bring him to the police station. In particular, it was noted that the applicant had been found in a vehicle on the road and arrested. He had refused to step out of his vehicle, so S.D. had grabbed him by his left wrist and had applied the so‑called “wristlock” technique in order to get him out of his vehicle. At that point police officer L.D. had grabbed the applicant by his right hand in order to apply the so-called “elbow-lock” technique, but due to the fact that the applicant had continued to resist all three of them had fallen to the ground. The applicant had tried to stand up and L.D. had kept him on the ground by pressing his knee against his back. The applicant had then been handcuffed and placed in the back seat of a police vehicle. In the police vehicle the applicant had continued to resist and the police officer S.D. had applied the “elbow-lock” technique and leaned him forwards in order to restrain him. By the time they had parked in front of the police station, one handcuff had come loose, so L.D. and I.R. had applied the “elbow-lock” technique again. When they had entered the police station the applicant had once again fallen to the ground. Then the applicant had been seated in a room and had ceased to resist, so the police officers had stopped using force and removed his other handcuff. Lastly, it was noted that during the application of coercive measures the applicant and S.D. had sustained injuries which, according to the doctor’s report, had been minor.

11. On the same day a shift manager of the Criminal Police Department noted in a report that the applicant had actively resisted arrest and that S.D., L.D. and I.R. had applied coercive measures against him – bodily force, restraining techniques and handcuffing. It was also noted that the applicant had been examined by a doctor, who had found that he had sustained excoriations on his left elbow, on the left side of his chest and behind his left ear. The applicant signed the report and stated that he did not have any objections to the procedure that had been followed.

12. On 25 October 2010 the chief of the Dubrovnik-Neretva County Police examined the information gathered in respect of the application of coercive measures against the applicant and found that they had been necessary, justified and lawful.

13. According to a police report made on the day of the applicant’s arrest, the applicant was informed of the reasons for his arrest and his right to remain silent, to hire a lawyer of his own choosing and to have a person of his choice be informed of his arrest. The report noted that the applicant had declined to hire a lawyer and that he had asked that his father be informed of his arrest. In this connection it was noted that the applicant’s father had been contacted at 6.20 p.m. The applicant signed the report without making any objections to its contents. On the same day the police lodged a criminal complaint against the applicant under a reasonable suspicion of drug abuse.

14. On 22 October 2010 at 9.45 a.m. the applicant was questioned by the police. In the report on his questioning it was noted that the applicant had been advised of his right to remain silent and to hire a lawyer of his own choosing who could be present during the questioning. In this connection it was noted that the applicant had declined to hire a lawyer. The applicant then gave a statement, explaining that in August 2010 he had on two occasions acted as an intermediary in the selling of amphetamines. He also stated that between 2008 and 2010 he had on several occasions bought cocaine from a certain D.Š. He expressed regret for his actions. The questioning ended at 11.10 a.m. The applicant signed the report on his questioning without making any objections regarding its contents.

B. The applicant’s questioning before the investigating judge

15. On 22 October 2010 at 12 p.m. the applicant was brought for questioning before an investigating judge of the Dubrovnik County Court. A deputy Dubrovnik County State Attorney, K.K., was also present during the questioning. According to the report on his questioning, the applicant was twice advised by the investigating judge of his right to remain silent and to hire a lawyer of his own choosing, who could be present during the questioning. The applicant replied that he understood the advice and the grounds for his being under suspicion and maintained that he did not require a lawyer for that day’s questioning and that he would give a statement to the investigating judge and answer questions. He then explained that in August 2010 he had on two occasions acted as an intermediary in the selling of amphetamines and that between 2008 and 2010 he had on several occasions bought cocaine from D.Š. Lastly, the applicant stated that he had been arrested the day before at 5 p.m. and that apart from the use of force during his arrest he did not have any objections about the police conduct during his stay in the police station. The questioning ended at 12:50 p.m. The applicant signed the report on his questioning without making any objections as to its contents. He was then released.

C. Investigation and trial against the applicant

16. On 29 October 2010 an investigation was opened in respect of the applicant and D.Š on the reasonable suspicion of their having engaged in drug abuse. On 2 December 2010 the investigation was extended to encompass a third person, V.V.

17. On 3 December 2010 the applicant hired a lawyer, D.P., to represent him.

18. On 4 January 2011 the Dubrovnik County State Attorney’s Office (Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku) indicted the applicant, D.Š., and V.V for drug abuse.

19. On 3 May 2011 a hearing was held before the Dubrovnik County Court, which the applicant and his lawyer attended. The hearing was adjourned in order for V.V.’s ability to follow the proceedings to be determined.

20. The hearing of 7 June 2011, which the applicant and his lawyer attended, was adjourned owing to the illness of the presiding judge.

21. At a hearing held on 20 June 2011, which the applicant and his lawyer attended, the Dubrovnik Country Court (“the trial court”) established the identity of the defendants and the charges brought against them. The applicant stated that he understood the charges brought against him and the warnings regarding his rights given by the presiding judge and that he would present his defence and answer questions. He pleaded not guilty. He asked to give his defence at the end of the trial. Evidence was read out aloud, whereas certain evidence was excluded from the case file at the request of the defence. The trial court heard three witnesses.

22. At a hearing held on 21 June 2011, which the applicant and his lawyer attended, the trial court heard I.G., a witness.

23. At a hearing held on 1 July 2011, which the applicant and his lawyer attended, the trial court continued to hear I.G. and examined certain other evidence. The applicant’s lawyer then proposed that the trial court examine the medical records of the applicant’s father who allegedly suffered a stroke after learning of the applicant’s arrest, as well as a medical certificate dated 27 January 2011 confirming that on 21 October 2010 the applicant had been examined by a doctor and that the doctor’s report had been forwarded to the police. He also proposed that the trial court hear the applicant’s sister and examine the power of attorney by which she had hired a lawyer to represent the applicant during the time that the investigating judge was questioning him. The applicant’s lawyer, D.P., explained that this proposed evidence was relevant for the establishing of the conduct of the police against the applicant. D.H., the lawyer allegedly hired by the applicant’s sister, who represented D.Š., the applicant’s co-accused in the trial, stated that the power of attorney in question had been signed in his office on the night when the applicant had been held in the police station. The trial court examined the applicant’s father’s medical records and rejected the other proposed evidence, considering them irrelevant for the proceedings at that point.

24. At a hearing held on 4 July 2011 the trial court heard the applicant’s co-accused, D.Š. D.Š. stated, inter alia, that he had not sold drugs to the applicant and that he had learned from his lawyer, D.H., that the police had ill-treated the applicant in the police station and had beaten him. The trial court then heard the applicant.

25. The applicant reiterated the part of his statement given to the investigating judge on 22 October 2010 concerning the criminal accusation against him, namely that he had on two occasions acted as an intermediary in the selling of amphetamines. He retracted the part of his statement concerning the buying of cocaine from D.Š. He alleged that after he had been brought to the police station he had been physically and psychologically ill-treated and had been coerced to into giving such a statement to the investigating judge. He further alleged that the following morning his father and sister had come to the police station, and when he had seen his father crying, he had agreed to give his statement to the investigating judge. He explained that once he had been brought to the police station he had immediately confessed to being an intermediary in the selling of amphetamines. However, when the police had started questioning him about D.Š. and the cocaine, he had asked for a lawyer. Later, at one point police officer L.D. had told him that D.H. had arrived at the entrance of the police station but had not been allowed to come in. He alleged that he had been beaten by police officers L.D., S.D. and I.R.

26. When asked by the prosecutor, the applicant explained that during his arrest and transportation to the police station the police officers had used force against him and had beaten him. When further asked by the presiding judge and the lawyer, D.H., the applicant explained that even though on 22 October 2010 he had been advised by the investigating judge of his right to remain silent and to hire a lawyer, he had been afraid of the police officers who had brought him before the investigating judge, given that they had been the same police officers who had beaten him. The applicant’s lawyer then asked that the applicant’s sister be heard on account of a conversation that she had had with the police officer, L.D. He also asked that D.H. be heard and that the medical documentation relating to the injuries the applicant had sustained during his questioning by the police be examined. The trial court dismissed these requests, considering such evidence to be unnecessary.

27. In a closing statement the applicant’s lawyer asked the trial court to take into account, when determining the applicant’s sentence, the fact that he had confessed to his crime. The applicant reiterated his lawyer’s statement and added that he intended to finish school and start working and would never repeat his actions.

28. On 6 July 2011 the Dubrovnik County Court found the applicant guilty as charged and sentenced him to two years’ imprisonment. It also found D.Š. and V.V. guilty as charged and sentenced them to eight and two years’ imprisonment, respectively. In finding D.Š. guilty the trial court referred to, inter alia, the statement that the applicant had given to the investigating judge concerning his having purchased cocaine from D.Š. in the period between 2008 and 2010. It did not consider credible the applicant’s allegation that he had given his statement to the investigating judge under police duress. It found that during the trial the applicant himself had alleged that he had given his oral statement to the investigating judge uninterruptedly, without the police officers being present, and after being advised of his right to hire a lawyer and to remain silent. In this respect it noted that the applicant had told the investigating judge that he had been ill‑treated by the police only during his arrest, and not during his stay in the police station. It considered that the fact that the applicant had changed the nature of his allegation was an attempt to help his co-accused D.Š in the trial.

29. The trial court dismissed evidence proposals relating to the applicant’s alleged ill-treatment in the police station, specifically that his sister be heard in respect of this allegation, finding that his sister had not been present during his arrest and transportation to the police station, and later on had not been in the same room with the applicant and the police officers. As to the criminal accusation against the applicant, the trial court found that the applicant had confessed to being an intermediary in the sale of amphetamines and it took his confession into account as a mitigating circumstance.

30. The applicant appealed against the first-instance judgment to the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske). In his appeal he stated that he had not resisted his arrest and had not sustained injuries during his arrest. He explained that once he had been brought to the police station he had immediately and voluntarily confessed to his crime. Therefore, he could have had no reason to resist the police only a few minutes beforehand. He further stated that the police had physically and psychologically pressured him into incriminating D.Š. and had denied him access to a lawyer. He alleged that he had given a statement to the investigating judge under duress applied by the police officers who had brought him before the investigating judge. He complained about the trial court’s dismissal of his proposals regarding evidence relating to those circumstances. He lastly stated that, given that the trial court had believed the statement that he had given against D.Š. and had taken it into account when convicting D.Š., he should have been given a milder sanction.

31. On 29 February 2012 the Supreme Court upheld the applicant’s conviction but reduced his sentence to one year’s imprisonment. The Supreme Court found that in his appeal the applicant himself had stated that the police officers had had no reason to exert pressure on him given that he had immediately confessed his crime. As to the change of the applicant’s line of defence during the trial, the Supreme Court agreed with the trial court that this had probably been an attempt to help his co-accused, D.Š., in the trial, rather than constituting a credible reason for retracting his earlier statements. The Supreme Court lastly found that the applicant’s statement had helped to convict D.Š. and that therefore his sentence was to be reduced to one year’s imprisonment.

32. The applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske). He complained that during his stay in the police station he had asked for a lawyer and that his sister and father had hired D.H. to represent him. However, he stated that the police had forced him to waive this right. He further complained that he had been ill-treated during his stay in the police station. He explained that he had not resisted arrest and had not been injured during his arrest, but during his stay in the police station when he had been forced to incriminate D.Š.

33. On 7 November 2013 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint as ill-founded. The decision was served on the applicant’s representative on 18 November 2013.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

34. The relevant domestic law is set out in the case of Mafalani v. Croatia (no. 32325/13, §§ 54-60, 9 July 2015).

35. Meanwhile, on 31 March 2011 a new Police Act (Zakon o policiji, Official Gazette no. 34/2011 with subsequent amendments) came into force, whose provisions set out a procedure which should guarantee an independent and effective examination of an allegation of a violation of the person’s rights and freedoms inflicted by a police officer.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

36. The applicant complained of being ill-treated during his stay in the police station and of the absence of an effective response on the part of the domestic authorities in that respect. He relied on Article 3 of the Convention, which reads as follows:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

A. The parties’ arguments

1. The Government

37. The Government contended that the injuries which the applicant had sustained during his arrest and transportation to the police station on 21 October 2010 did not reach the minimum level of severity to fall within the scope of Article 3 of the Convention. In particular, the applicant was a healthy young man and the minor injuries which he had sustained – excoriations on his left elbow, on the left side of his chest and behind his left ear, for which he had received prompt medical assistance – could not have caused him suffering reaching the minimum level of severity to fall under Article 3 of the Convention.

38. The Government further submitted that the applicant had failed to exhaust the domestic remedies because he had not lodged a criminal complaint against the police officers who had allegedly ill-treated him.

39. They further argued that the applicant had not complied with the six‑month time-limit because his alleged ill-treatment by the police had occurred on 21 October 2010, whereas he had only lodged his application with the Court on 2 May 2014, without a criminal complaint with the national authorities having been lodged.

40. They also argued that the applicant’s allegations of ill-treatment during his stay in the police station were completely implausible and unsubstantiated. These allegations were not supported by the available evidence. In particular, the available reports on his arrest and transportation to the police station described in detail the manner in which he and one of the police officers who had arrested him, S.D., had sustained injuries. This was entirely owing to the applicant actively resisting his arrest and transportation to the police station. The injuries he had sustained – excoriations on his left elbow, on the left side of his chest and behind his left ear – corresponded to the course of events, as described in the reports. The applicant, on the other hand, never provided any details regarding his alleged ill-treatment in the police station, nor the exact manner in which, according to his version of events, he had sustained his injuries in the police station. He only alleged in general terms that he had been “physically and psychologically ill-treated” by the police officers. In view of the foregoing, the applicant’s assertion of ill-treatment in the police station lacked credibility and therefore did not entail a procedural obligation under Article 3 of the Convention to investigate.

2. The applicant

41. The applicant contended that he had been ill-treated by the police and had endured psychological trauma as a result of that ill-treatment. He therefore considered that the Government’s arguments that the injuries he had sustained did not reach the minimum level of severity to fall within the scope of Article 3 of the Convention were completely inappropriate and misplaced.

42. He pointed out that the domestic authorities had been under a duty to conduct an effective official investigation into his allegations of ill‑treatment. Therefore, the fact that he had not lodged a criminal complaint against the police officers who had ill-treated him had no bearing on the admissibility of his application.

43. In the applicant’s view, no issue could arise with regard to the six‑month time-limit, given that he had complained about his ill-treatment during the criminal proceedings against him.

44. He argued that the official version of events, according to which he had sustained injuries during his arrest and transportation to the police station, was incorrect. He maintained that he had not resisted arrest and that his injuries had been sustained not during his arrest but later on, during his stay in the police station. In particular, he explained that as soon as he had been brought to the police station he had immediately confessed his crime. Therefore, he could have had no reason to resist his arrest only minutes beforehand. He stressed that once he had confessed his crime the police officers had told him that he was of no interest to them, and that they had been after D.Š. Then, as the applicant explained, they had physically and psychologically ill-treated him in order to pressure him into making incriminating statements against D.Š. It was then that he had sustained his injuries. This was confirmed by the medical report issued on the same day. He added that additional psychological pressure had been imposed on him when on the following day his father and sister had come to the police station to see him, after which his father had suffered a stroke. Even though he had complained of ill-treatment by the police throughout the criminal proceedings against him, notably in the presence of the Deputy Dubrovnik County State Attorney, there had been no reaction whatsoever on the part of the domestic authorities as regards his complaints.

B. The Court’s assessment

45. The Court does not have to address all the objections raised by the Government because the complaint is in any event inadmissible for the following reasons.

46. The relevant general principles of the Court’s case-law concerning the substantive and procedural aspects of obligations under Article 3 of the Convention are summarised in the case of Bouyid v. Belgium ([GC], no. 23380/09, §§ 81-90 and 100-101 ECHR 201581-90), and El‑Masri v. the former Yugoslav Republic of Macedonia ([GC], no. 39630/09, §§ 182‑85, ECHR 2012) respectively.

47. The Court reiterates that allegations of ill-treatment contrary to Article 3 must be supported by appropriate evidence. To assess this evidence, the Court adopts the standard of proof “beyond reasonable doubt” but adds that such proof may follow from the coexistence of sufficiently strong, clear and concordant inferences or of similar unrebutted presumptions of fact (see, among other authorities, Ireland v. the United Kingdom, 18 January 1978, § 161 in fine, Series A no. 25; Labita, cited above, § 121; Jalloh v. Germany [GC], no. 54810/00, § 67, ECHR 2006 IX; Ramirez Sanchez, cited above, § 117; Gäfgen, cited above, § 92; and Bouyid, cited above, § 82).

48. Article 3 of the Convention gives rise to a positive obligation to conduct an official investigation where an individual raises an arguable claim of ill-treatment (see Assenov and Others v. Bulgaria, 28 October 1998, § 102, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VIII). Even in the absence of an express complaint, Article 3 of the Convention requires an official investigation where there are sufficiently clear indications that ill‑treatment might have occurred (see Members of the Gldani Congregation of Jehovah’s Witnesses and Others v. Georgia, no. 71156/01, § 97, 3 May 2007, and Hassan v. the United Kingdom [GC], no. 29750/09, § 62, ECHR 2014; see also J.L. v. Latvia, no. 23893/06, §§ 11-13 and 73-75, 17 April 2012, where the obligation to investigate arose, inter alia, on the basis of facts implied in the complaints made by the applicant during the criminal proceedings against him, and Pădureţ v. Moldova, no. 33134/03, §§ 63-64, 5 January 2010, where the duty to undertake a prompt investigation arose on the basis of the results of a medical examination of the applicant, which revealed the possibility of ill-treatment).

49. In the present case the Court notes that there is no dispute between the parties that the applicant sustained minor bodily injuries on the day of his arrest. Their respective versions of events, however, differ with regard to the manner in which they were caused.

50. According to the Government, the applicant actively resisted his arrest and the police officers had to use force against him in order to restrain him and bring him to the police station. The manner in which he and S.D., one of the police officers who arrested him, sustained injuries was described in detail in the report on the applicant’s arrest. The applicant, however, contended that he had not resisted his arrest, and had sustained injuries not during his arrest, but later on, in the course of his subsequent ill-treatment by police officers in the police station.

51. The Court observes that a medical report signed at 9.40 p.m. on 21 October 2010 (the day of the applicant’s arrest) states that the applicant had sustained minor bodily injuries – excoriations on his left elbow, on the left side of his chest and behind his left ear. Minor bodily injuries were also found on S.D., the police officer who had arrested the applicant – specifically, excoriations on his right knee and elbow. The applicant and S.D. told the doctor who examined them that they had sustained their injuries by falling to the ground (see paragraph 9 above).

52. The Court notes that on the same day the shift manager of the police station to which the applicant was brought issued a report stating that he had actively resisted arrest and that the police officers had applied coercive measures against him, after which he had been examined by a doctor who had found that he had sustained excoriations on his left elbow, on the left side of his chest and behind his left ear. The applicant signed the report and stated that he did not have any objections to the procedure that had been followed (see paragraph 11 above).

53. The Court further notes that when he was brought before the investigating judge the following day, the applicant stated that, apart from their having used force during his arrest, he did not have any objections regarding the police conduct during his stay in the police station (see paragraph 15 above). The Court does not have at its disposal any evidence to conclude that the applicant stated this out of fear, as alleged by him.

54. The Court observes that following his questioning by the investigating judge on 22 October 2010, the applicant was released, and that from 3 December 2010 onwards he was represented by a lawyer of his own choosing (see paragraphs 15 and 17 above). However, it was not until 1 July 2011 that the lawyer submitted the applicant’s medical certificate to the trial court, stressing that it was relevant in respect of establishing the conduct of the police towards the applicant (see paragraph 23 above). Then, at the hearing held on 4 July 2011, the applicant for the first time stated that he had been ill-treated during his stay in the police station (see paragraphs 25‑26 above). The Court notes that the applicant’s allegations of ill-treatment in the police station were made in the course of his retracting the statements given to the investigating judge by which he had incriminated D.Š.

55. The Court notes that the applicant gave conflicting statements as to the conduct of the police officers during his arrest and stay in the police station. In particular, at the hearing held on 4 July 2011 the applicant stated, when asked by the prosecutor, that during his arrest and transportation to the police station the police officers had used force against him and had beaten him (see paragraph 26 above). However, in his appeal and constitutional complaint, as well as in his submissions before the Court, he maintained that he had not resisted his arrest and had not sustained injuries during his arrest. As soon as he had been brought to the police station he had confessed to his crime. Only after his confession had the police officers told him that he was of no interest to them, and then ill-treated him in order to pressure him into incriminating D.Š. It was then that he had sustained his injuries (see paragraphs 30, 32 and 44 above).

56. The Court further notes that the applicant never provided any details as to the manner in which the police officers had allegedly ill-treated him during his stay in the police station. In particular, at the hearing held on 4 July 2011 the applicant stated that he had been beaten by L.D., S.D. and I.R. (see paragraph 25 above). However, the Court notes that he never – neither before the domestic courts nor before this Court – substantiated this allegation or explained the manner in which he had sustained his particular injuries – excoriations on his left elbow, on the left side of his chest and behind his left ear – under circumstances in which S.D., one of the police officer who had arrested him, had also sustained excoriations on his right knee and elbow (see paragraph 9 above).

57. When viewed against the applicant’s version of events, the Court accepts the Government’s detailed explanation as to the course of the applicant’s arrest and stay in the police station and the manner in which he and S.D. had sustained their particular injuries (see paragraphs 10 and 40 above).

58. In view of the foregoing considerations, and having regard to the particular circumstances of the present case, the Court is of the view that the applicant’s complaints are not “arguable” for the purposes of Article 3 of the Convention and that the domestic authorities were not required to carry out an effective investigation into his alleged ill-treatment in the police station (compare Zherdev v. Ukraine, no. 34015/07, § 76, 27 April 2017 and Sadkov v. Ukraine, no. 21987/05, § 81, 6 July 2017).

59. Accordingly, the Court finds that the applicant’s complaints of ill‑treatment, under both the substantive and the procedural limbs of Article 3, should be rejected as manifestly ill-founded, pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 §§ 1 AND 3 (c) OF THE CONVENTION

60. The applicant complained that his trial had been unfair because during his stay in the police station he had been denied access to a lawyer and had been pressured into making incriminating statements against his co‑accused. He relied on Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention, which, in so far as relevant, read as follows:

“1. In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...

3. Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

...

(c) to defend himself in person or through legal assistance of his own choosing or, if he has not sufficient means to pay for legal assistance, to be given it free when the interests of justice so require; ...”

A. Admissibility

61. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

(a) The applicant

62. The applicant submitted that when he had been arrested on 21 October 2010 and taken to the police station, he had immediately confessed to the crime of which he was accused, namely that in August 2010 he had on two occasions acted as an intermediary in the selling of amphetamines. However, when the police had started questioning him about D.Š. and the cocaine, he had asked for a lawyer but the police officers had forced him to waive this right. He was then pressured into making incriminating statements against his co-accused in the trial, D.Š. Those statements had later on been used in the trial. He submitted that he had not complained about this to the investigating judge in view of the fact that the same police officers who had ill-treated him had later on brought him to the investigating judge.

63. The applicant added that on the day of his arrest his sister had hired a lawyer, D.H., to represent him, but that the police officers had refused to allow D.H. to enter the police station. He averred that at the hearing held on 1 July 2011 he had submitted a power of attorney dating from 21 October 2010 under which his sister had hired D.H. to represent him. However, the trial court had disregarded this evidence and had also refused to hear his sister and D.H. in respect of these circumstances.

64. The applicant finally explained that he had not submitted his complaints in this respect earlier in the trial because, under the rules on criminal procedure, the accused was only heard by the court at the end of the trial.

(b) The Government

65. The Government submitted that the applicant had had a fair trial. In particular, the Government averred that before the applicant had been questioned by the police and the investigating judge he had been advised of his right to remain silent and to hire a lawyer of his own choosing. On both occasions he had stated that he understood his rights and that he did not wish to hire a lawyer and had signed the records of his questioning without any objections.

66. The Government further submitted that the applicant had given his statements to the police and the investigating judge of his own free will. As to his conviction, the Government claimed that the statements given to the police had been cumulative to other evidence against the applicant, including his own statements made during the trial.

67. Lastly, the Government submitted that after his release on 22 October 2010 the applicant had not hired a lawyer until 3 December 2010. Even then he had not hired D.H., who had allegedly been hired by his sister on 21 October 2010, but D.P., who had actively represented him until the end of the criminal proceedings against him.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

68. The Court reiterates that the right of everyone charged with a criminal offence to be effectively defended by a lawyer, assigned officially if need be, as guaranteed by Article 6 § 3 (c), is one of the fundamental features of a fair trial (see Simeonovi v. Bulgaria [GC], no. 21980/04, § 112, 12 May 2017; Salduz v. Turkey [GC], no. 36391/02, § 51, ECHR 2008, and Dvorski v. Croatia [GC], no. 25703/11, § 76, ECHR 2015). Prompt access to a lawyer constitutes an important counterweight to the vulnerability of suspects in police custody and provides a fundamental safeguard against coercion and ill-treatment of suspects by the police (see Simeonovi, cited above, § 112; Salduz, cited above, §§ 53‑54, and Ibrahim and Others v. the United Kingdom [GC], nos. 50541/08 and 3 others, § 255, ECHR 2016).

69. Like the other guarantees of Article 6, the right to legal assistance is applicable from the moment that a “criminal charge” exists within the meaning of this Court’s case-law (see Simeonovi, cited above, §§ 110 and 111) and may therefore be relevant during pre-trial proceedings if and in so far as the fairness of the trial is likely to be seriously prejudiced by an initial failure to observe it (ibid., § 114; see also Ibrahim and Others, cited above, § 253).

70. Neither the letter nor the spirit of Article 6 of the Convention prevents a person from waiving of his own free will, either expressly or tacitly, the entitlement to the guarantees of a fair trial. That also applies to the right to legal assistance (see, among other authorities, Simeonovi, cited above, § 115, and Dvorski, cited above, §§ 100 and 101). However, if it is to be effective for Convention purposes, such a waiver must be established in an unequivocal manner and be attended by minimum safeguards commensurate to its importance. The waiver need not be explicit, but it must be voluntary and constitute a knowing and intelligent relinquishment of a right. Moreover, the waiver must not run counter to any important public interest (see Simeonovi, cited above, § 115 with further references).

(b) Application of these principles to the present case

71. The Court observes in the present case that the applicant was questioned by the police on 22 October 2010. In the report on his questioning it was noted that he had been advised of his right to remain silent and to hire a lawyer of his own choosing who could be present during his questioning, and that he had refused to hire a lawyer (see paragraph 14 above). He then confessed that in August 2010 he had on two occasions acted as an intermediary in the selling of amphetamines and that between 2008 and 2010 he had on several occasions bought cocaine from D.Š. The Court notes that the applicant signed the report on his questioning without any objections.

72. The Court further observes that according to the report on the applicant’s questioning before the investigating judge on 22 October 2010, the applicant was twice advised of his rights to remain silent and to hire a lawyer of his own choosing (see paragraph 15 above). However, he maintained that he did not require a lawyer and reiterated the statements he had given to the police. He further stated that apart from the use of force during his arrest he did not have any objections about the police conduct during his stay in the police station, and he did not make any objections regarding his lack of legal representation during his questioning by the police. He signed the report on his questioning without raising any objections.

73. The Court notes that after being questioned by the investigating judge on 22 October 2010 the applicant was released (see paragraph 15 above). In the Court’s view, the applicant could already at that point have raised the issue of his allegedly having been denied access to a lawyer during his questioning by the police. However, he remained silent in this respect. The Court furthermore notes that from 3 December 2010 onwards he was represented by a lawyer of his own choosing (see paragraph 17 above). It was therefore expected that he would receive legal advice regarding his position at pre-trial. Nevertheless, even with the support of his lawyer, he did not make any complaints regarding his allegedly having been denied access to a lawyer during his questioning by the police.

74. The Court furthermore observes that the trial against the applicant began on 4 January 2011 (see paragraph 18 above) and that it was not until a hearing held on 1 July 2011 that he raised the issue of his lack of legal representation during his questioning by the police (see paragraph 23 above). The Court cannot see any reasonable justification for the delay in making this complaint. In the Court’s view the fact that the applicant gave an oral statement only at the end of the trial did not mean that he could not have brought this complaint earlier in the proceedings. This is particularly so given that prior to the hearing held on 1 July 2011 the applicant and his lawyer, D.P., attended two hearings during which the trial court took statements from the accused, heard witnesses and examined other evidence, without the applicant or his lawyer ever mentioning the issue of the applicant having allegedly been denied access to a lawyer during his questioning by the police (see paragraphs 21-22 above).

75. Therefore, (i) given that following his arrest on 21 October 2010 the applicant was several times advised of his right to hire a lawyer of his own choosing who could be present during his questioning, but (ii) given that the applicant nevertheless maintained before the police and the investigating judge that he did not require a lawyer, and (iii) having taken into account the fact that the applicant only raised the issue of his lack of legal representation during the police questioning at the end of the trial, even though he had been represented by a lawyer of his own choosing, D.P., from 3 December 2010 onwards, the Court concludes that the applicant explicitly and unequivocally waived his right to be represented by a lawyer during his questioning by the police.

76. As to the applicant’s complaints that on the day of his arrest his sister had hired a lawyer, D.H., to represent him, but that the police officers refused to allow D.H. to enter the police station, the Court cannot take it against the domestic courts that they dismissed such complaints as not being credible. In particular, although being represented by a lawyer of his own choosing, D.P., from 3 December 2010 onwards, it was not until a hearing held on 1 July 2011 that the applicant raised this issue for the first time. Moreover, D.H., the lawyer allegedly hired by the applicant’s sister, who represented D.Š., the applicant’s co-accused in the trial, also raised this issue for the first time at the hearing of 1 July 2011. The Court is thus of the opinion that the applicant did not raise an arguable complaint that his waiver had not been knowing and intelligent (see, by contrast, Dvorski, cited above, § 102).

77. As to the applicant’s complaint that he had been pressured into making incriminating statements against his co-accused, in view of the fact that this complaint was linked to the questions dealt with by the Court under Article 3 of the Convention (see paragraphs 45-59 above), the Court considers that it is not necessary to examine the same question separately under Article 6 § 1 of the Convention.

78. Having regard to the foregoing, the Court concludes that there has been no violation of Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention in the present case.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the complaint under Article 3 of the Convention inadmissible and the complaint under Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention admissible;

2. Holds that there has been no violation of Article 6 §§ 1 and 3 (c) of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 12 April 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Abel Campos Linos-Alexandre Sicilianos
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2

Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.

Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije

Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije

Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.

Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije

Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije

Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)

Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije