Parazajder protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
50049/12
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
01.03.2018
Članovi
8
8-1
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje prepiske
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Odbor
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo hrvatski državljanin g.Juraj Parazajder (podnosilac predstavke) dana 12.7.2012.godine. Podnosilac je prigovorio da je tajno nadziran i da su dokazi protiv njega dobijeni takvim radnjama korišćeni u krivičnom postupku protiv njega. Pozvao se na član 6 stav 1 i 8 Konvencije. Sredinom februara 2015.godine Vlada je obaveštena o predstavci.
Podnosilac predstavke je rođen 1950.godine i živi u Zagrebu. On je bivši advokat iz Zagreba. Prilikom upotrebe mere tajnog nadzora u odnosu na potpredsednika Hrvatskog fonda za privatizaciju (Fond), vlasti su presrele i snimile brojne telefonske razgovore i pozive podnosioca. Tajni nadzor je sproveden na osnovu naloga koji je izdao istražni sudija Županjskog suda u Zagrebu. Sredinom juna 2007.godine podnosilac je uhapšen na osnovu sumnje na korupciju koja uključuje više službenika Fonda i druge pojedince. U februaru 2008.godine, nakon završetka istrage, Ured za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala (USKOK) podigao je optužnicu protiv podnosioca i devet drugih pojedinaca kod Županjskog suda u Zagrebu zbog optužbi za primanje mita, davanje mita i zloupotrebu položaja i vlasti. Podnosilac je optužen u svojstvu advokata koji je delovao u ime potpredsednika Fonda za pomaganje u primanju mita za račun svog klijenta i za pomaganje u zloupotrebi položaja i vlasti od strane njegovog klijenta. Sredinom maja 2009.godine Županjski sud u Zagrebu je oglasio podnosioca krivim u skladu sa optužnicom i osudio ga na tri godine zatvora. U februaru 2010.godine Vrhovni sud je odbio žalbu podnosioca i potvrdio obrazloženje u prvostepenoj presudi. Podnosilac je podneo ustavnu tužbu, ali ju je ustavni sud odbio u februaru 2012.godine kao neosovanu i potvrdio obrazloženja nižih sudova.
NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE
- Pravo na poštovanje .. privatnog života .. i prepiske.
Imajući u vidu okolnosti slučaja, Sud smatra da je došlo do povrede člana 8 Konvencije.
NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
- Pravo na pravičan postupak.
Sud smatra da je u prvom redu na domaćim sudovima da odluče o korišćenju dokaza, njihovoj važnosti i težini koju im je potrebno dati u donošenju presude. Obzirom na okolnosti, Sud ne može da utvrdi da je upotreba osporenih snimaka kao dokaza per se lišila podnosioca prava na pošteno suđenje. Sud utvrđuje da je ovaj prigovor očigledno neosnovan i da se mora odbaciti.


Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

PRVI ODJEL SUDA

PREDMET PARAZAJDER protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 50049/12)

PRESUDA

STRASBOURG

1. ožujka 2018. 

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama. 

U predmetu Parazajder protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Kristina Pardalos, Predsjednica, 
Ksenija  Turković,
Pauliine Koskelo, sutkinje,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 6. veljače 2018. donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

 

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 50049/12) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Juraj Parazajder („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 12. srpnja 2012.
  2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. O. Tatarac, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositelj je prigovorio da je nezakonito tajno nadziran i da su dokazi dobiveni takvim radnjama korišteni u kaznenom postupku protiv Pozvao se na članak 6. stavke 1. i 8. Konvencije.
  4. Dana 16. veljače 2015. prigovori su preneseni Vladi te je ostatak zahtjeva proglašen nedopuštenim u skladu s člankom 54. stavkom 3. Poslovnika Suda.

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA 

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1950. godine i živi u Zagrebu. Bivši je odvjetnik iz Zagreba.
  2. U kontekstu upotrebe mjera tajnog nadzora u odnosu na potpredsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju („Fond“), pravne osobe osnovane u državi čija je zadaća bila provesti privatizaciju imovine u javnom vlasništvu, vlasti su presrele i snimile brojne telefonske razgovore i pozive podnositelja. Tajni je nadzor proveden na temelju naloga koje je izdao istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu. Obrazloženje za relevantne naloge navedeno je u predmetu Matanović protiv Hrvatske (br. 2742/12, stavci 11.-13., 4. travnja 2017.).
  3. Dana 16. lipnja 2007. godine podnositelj je uhićen zbog sumnje na korupciju koja uključuje više službenika Fonda i druge pojedince.
  4. Nakon uhićenja podnositelja, na Županijskom sudu u Zagrebu otvorena je istraga (za dodatne pojedinosti vidi Matanović, citirano gore, stavci 15.-28.).
  5. Dana 12. veljače 2008. godine, nakon završetka istrage, Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta („USKOK“) podigao je optužnicu protiv podnositelja i devet drugih pojedinaca na Županijskom sudu u Zagrebu zbog optužbi za primanje mita, davanje mita i zlouporabu položaja i ovlasti. Podnositelj zahtjeva optužen je u svojstvu odvjetnika koji je djelovao u ime potpredsjednika Fonda za pomaganje u primanju mita u iznosu od 150.000 eura (EUR) za račun svog klijenta te za pomaganje u zlouporabi položaja i ovlasti od strane njegovog klijenta.
  6. Tijekom postupka podnositelj je osporio zakonitost naloga za tajni nadzor tvrdeći da za njih nije postojalo potrebno obrazloženje te da su naložene protivno odredbama mjerodavnog domaćeg prava (za dodatne pojedinosti o poduzetim procesnim radnjama vidi Matanović, citirano gore, stavci 29.-63.).
  7. Dana 15. svibnja 2009. godine Županijski sud u Zagrebu proglasio je podnositelja krivim u skladu s optužnicom i osudio ga na tri godine zatvora. Sud je detaljno ispitao i odbio tvrdnje podnositelja o nezakonitosti naloga za tajni nadzor na temelju činjenice da je naloge izdao mjerodavni istražni sudac u skladu sa zakonom. Raspravni je sud također naveo detaljno obrazloženje zašto smatra da su dostupni dokazi predstavljali pouzdan temelj za osudu podnositelja. Tijekom izricanja presude podnositelju raspravni se sud pozvao na snimke iz tajnog nadzora, izjavu doušnika koji je ispitan tijekom suđenja, izjave ostalih svjedoka i dokazni materijal koji je bio dostupan u spisu.
  8. Dana 24. i 28. rujna 2009. godine, podnositelj je osobno i putem odvjetnika podnio žalbe protiv prvostupanjske presude Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. U žalbama je tvrdio da je nezakonito nadziran i da se osuda temeljila na dokazima koji su nezakonito dobiveni korištenjem mjera tajnog nadzora. Također je opsežno osporio činjenične dokaze i zaključke prvostupanjskog suda.
  9. Dana 17. veljače 2010. godine, Vrhovni je sud odbio žalbu podnositelja kao neosnovanu te potvrdio obrazloženje u prvostupanjskoj presudi.
  10. Dana 22. travnja 2010. godine, podnositelj je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske u kojoj je tvrdio da je nezakonito tajno nadziran i da su dokazi dobiveni takvim radnjama korišteni u kaznenom postupku protiv njega. Također je opsežno izložio navodne nedostatke u činjeničnim zaključcima sudova nižeg stupnja.
  11. Dana 21. veljače 2012. godine Ustavni je sud odbio prigovore podnositelja kao neosnovane te potvrdio obrazloženja nižih sudova.Također je naglasio da je podnositelj aktivno sudjelovao u postupku i da nije bilo arbitrarnosti u zaključcima i odlukama mjerodavnih sudova.
  12. Odluka Ustavnog suda dostavljena je predstavniku podnositelja 23. veljače 2012. godine.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

  1. Mjerodavno domaće pravo i praksa navedeni su u predmetu Matanović (citirano gore, stavci 81.-93.).

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE 

  1. Podnositelj je prigovorio da je posezanje domaćih vlasti za posebnim istražnim mjerama, posebice za tajnim nadzorom, kršilo jamstva iz članka 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog ... života, ... i dopisivanja.

2. Javna se vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala kao i radi zaštite prava i sloboda drugih.“

  1. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A.  Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da prigovor podnositelja nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B.  Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj je tvrdio da je tajni nadzor proveden nad njime bio nezakonit jer je bio proveden na temelju naloga koje je izdao istražni sudac protivno mjerodavnom domaćem pravu i pretpostavkama Konvencije.
  2. Vlada je prihvatila da je došlo do miješanja u prava podnositelja na temelju članka 8. Konvencije. Međutim, Vlada je smatrala da je takvo miješanje bilo zakonito i opravdano jer je svrha miješanja bila istraga i progon teških kaznenih djela korupcije.

2. Ocjena Suda

  1. Sud se poziva na opća načela o korištenju mjera tajnog nadzora utvrđena u predmetu Dragojević protiv Hrvatske (br. 68955/11, stavci 78.- 84., 15. siječnja 2015.; vidi također Matanović, citirano gore, stavak 112.).
  2. Sud ističe da je prethodno utvrdio povredu članka 8. Konvencije u predmetu Matanović (citirano gore, stavci 112.-116.) koji se odnosi na isti niz domaćih postupaka u kojima su mjere tajnog nadzora naložene i provedene, a koje su dovele do presretanja niza telefonskih razgovora i poruka podnositelja (vidi stavak 6. gore).
  3. U ovom predmetu Sud ne vidi razlog za odstupanja od svojih zaključaka u predmetu Matanović
  4. Stoga smatra da je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Podnositelj je prigovor da su dokazi dobiveni tajnim nadzorom korišteni u kaznenom postupku protiv Pozvao se na članak 6. stavak 1.Konvencije koji glasi kako slijedi:

„... u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da

... sud... pravično ispita njegov slučaj.“

  1. Vlada je osporila tu tvrdnju.

A. Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je ustvrdila da je podnositelj aktivno sudjelovao u kaznenom postupku koji se vodio protiv njega te da je imao svaku priliku ispitati snimke koje su pribavljene tajnim nadzorom i usprotiviti se upotrebi takvih snimki kao dokaza. Podnositelj je osporio zakonitost takvih dokaza, ali samo formalno, bez da je doveo u pitanje njihovu pouzdanost. Domaći su sudovi odbili tvrdnje podnositelja i naveli dostatne razloge za svoje odluke. Vlada je također istaknula da se osuda podnositelja nije temeljila isključivo na dokazima koji su pribavljeni tajnim nadzorom već i na drugim materijalnim dokazima i izjavama svjedoka danima tijekom suđenja.
  2. Podnositelj je tvrdio da se njegova osuda temeljila gotovo isključivo na dokazima pribavljenima tajnim nadzorom, odnosno dokazima koji su nezakonito pribavljeni. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, njegova osuda koja se temeljila na takvim dokazima bila je arbitrarna i suprotna pretpostavci poštenog suđenja.

B. Ocjena suda 

  1. Sud se poziva na opća načela navedena u predmetu Dragojević (citirano gore, stavci 127.-130.).
  2. Sud ističe da se središnje načelo podnositeljevih pritužbi odnosi na upotrebu dokaza dobivenih mjerama tajnog nadzora u njegovoj osuđujućoj presudi. Za razliku od situacije u predmetu Matanović (citirano  gore,  stavci 160.-188.), podnositelj zahtjeva nije iznio, ni u pravnim lijekovima koje je upotrijebio na domaćoj razini protiv osuđujuće presude ili u tvrdnjama koje je iznio Sudu, tvrdnju da je izostalo otkrivanje dokaza relevantnih za njegov predmet. U tim okolnostima Sud će svoju ocjenu ograničiti na pitanje koje je postavio podnositelj, prije svega na upotrebu dokaza dobivenih tajnim nadzorom kako bi se osigurala osuđujuća presuda protiv njega.
  3. S tim u vezi Sud ponavlja da nije njegova uloga utvrditi, kao stvar načela, smiju li se pojedine vrste dokaza, na primjer, nezakonito pribavljeni dokazi, koristiti kao dokaz u postupku ili pak je li podnositelj zahtjeva kriv ili ne. Pitanje na koje treba odgovoriti jest je li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pošten. Prema tome, korištenje kao dokaza saznanja pribavljenih povredom članka 8., kao što se dogodilo u ovom predmetu, neće biti u sukobu sa zahtjevima poštenosti iz članka 6. stavka 1. ako je njihova upotreba u postupku bila praćena odgovarajućim postupovnim jamstvima koja zahtijeva sudska praksa Suda (vidi Bašić protiv Hrvatske, br. 22251/13, stavci 42.-43., 25. listopada 2016., s daljnjim referencama).
  4. Prvo pitanje koje treba razmotriti u ovom kontekstu jest je li podnositelju zahtjeva pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i suprotstavi se njihovoj uporabi. S tim u vezi Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva imao i učinkovito upotrijebio takvu mogućnost tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom (vidi stavak 10. gore) te u svojoj žalbi (vidi stavak 12. gore) i u ustavnoj tužbi (vidi stavak 14. gore). Domaći sudovi meritorno su razmotrili njegove argumente i obrazložili svoje odluke (vidi stavke 11., 13. i 15. gore). Činjenica da je podnositelj zahtjeva bio neuspješan u svakom koraku ne mijenja činjenicu da je imao učinkovitu priliku da ospori dokaze i da se suprotstavi njihovoj upotrebi (vidi Schenk protiv Švicarske, 12. srpnja 1988., stavak 47., Serija A br. 140).
  5. U odnosu na kvalitetu predmetnih dokaza, što je daljnji element za razmatranje Suda, Sud primjećuje da se glavni prigovor podnositelja zahtjeva uporabi dokaza pribavljenih tajnim nadzorom odnosio na formalnu uporabu takvih informacija kao dokaza tijekom postupka (vidi stavke 10. i 12. gore). Raspravni je sud odgovorio na tvrdnje podnositelja pokazujući da sporni dokazi čine pouzdani temelj za osudu podnositelja (vidi stavak 11. gore). Te su zaključke također ispitali i podržali Vrhovni sud i Ustavni sud Republike Hrvatske (vidi stavke 13. i 15. gore).
  6. S obzirom da je u prvom redu na domaćim sudovima da odluče o korištenju dokaza, o njihovoj važnosti i težini koju im je potrebno dati u donošenju presude (vidi, između ostalog, Fomin protiv Moldavije, 36755/06, stavak 30., 11. listopada 2011.), Sud ne pronalazi ništa što bi dovelo u sumnju pouzdanost i točnost predmetnih dokaza.
  7. Na kraju, što se tiče važnosti spornih dokaza za osudu podnositelja zahtjeva, Sud primjećuje da se, iako su takvi dokazi bili od značajne važnosti, osuda podnositelja također temeljila na drugim dokazima, prvenstveno izjavama svjedoka i dokaznom materijalu dostupnom u spisu (vidi stavak 11. gore).
  8. S obzirom na gore navedeno, Sud ne može utvrditi da je upotreba osporenih snimki kao dokaza per se lišila podnositelja prava na pošteno suđenje.
  9. Sud stoga utvrđuje da je prigovor podnositelja očigledno neosnovan i mora se odbaciti u skladu s člankom 35. stavcima 3. i 4. Konvencije.

III PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE 

  1. Članak 41. Konvencije navodi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A.  Naknada štete

  1. U razdoblju koje je određeno za podnošenje zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom na temelju pravila 60. Poslovnika suda, podnositelj je tražio naknadu materijalne i nematerijalne štete koji nije mogao specifično navesti.
  2. Vlada je osporila potraživanje podnositelja.
  3. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu poveznicu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete, stoga odbacuje ovaj zahtjev. S druge strane, podnositelju zahtjeva dodjeljuje 1.500 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.

B.  Troškovi i izdatci

  1. Sud primjećuje kako podnositelj zahtjeva nije ispunio zahtjeve navedene u pravilu 60. stavku 2. Poslovnika Suda zbog toga što nije podnio specifikaciju troškova i izdataka ili relevantne popratne dokumente iako je bio pozvan da to učini. U tim okolnostima, ne dodjeljuje podnositelju iznos s toga naslova (vidi, na primjer, Bašić, citirano gore, stavak 57.).

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da su prigovori o navodnoj nezakonitosti tajnog nadzora podnositelja, na temelju članka 8. Konvencije, dopušteni, dok je ostatak zahtjeva nedopušten; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 8. Konvencije; 
  1. Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca, 1.500,00 EUR (jednu tisuću pet stotina eura) na ime nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti obračunati koje je potrebno preračunati u hrvatske kune (HRK) po tečajnoj stopi važećoj na dan namirenja;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.                                                                                       

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 1. ožujka 2018. godine na temelju pravila 77. stavaka 2. i 3. Poslovnika Suda.

Renata Degener                                                                   Kristina Pardalos

Zamjenica tajnika                                                                    Predsjednica

 

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF PARAZAJDER v. CROATIA

(Application no. 50049/12)

JUDGMENT

STRASBOURG

1 March 2018

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Parazajder v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Kristina Pardalos, President,
Ksenija Turković,
Pauliine Koskelo, judges,
and Renata Degener, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 6 February 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 50049/12) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Juraj Parazajder (“the applicant”), on 12 July 2012.

2. The applicant was represented by Mr O. Tatarac, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant complained, in particular, that he had been placed under unlawful secret surveillance and the evidence so obtained had been used in the criminal proceedings against him. He relied on Articles 6 § 1 and 8 of the Convention.

4. On 16 February 2015 these complaints were communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1950 and lives in Zagreb. He was formerly a lawyer practising in Zagreb.

6. In the context of the use of secret surveillance measures in respect of a vice-president of the Croatian Privatisation Fund (Hrvatski fond za privatizaciju, hereinafter “the Fund”), a legal entity established by the State and tasked with carrying out the privatisation of publicly owned property, the authorities intercepted and recorded a number of the applicant’s telephone conversations and messages. The secret surveillance was carried out on the basis of orders issued by an investigating judge of the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu). The reasoning of the relevant orders is outlined in the case of Matanović v. Croatia (no. 2742/12, §§ 11‑13, 4 April 2017).

7. On 16 June 2007 the applicant was arrested on suspicion of corruption involving a number of officials of the Fund and other individuals.

8. Following his arrest, an investigation was opened in the Zagreb County Court (see, for further details, Matanović, cited above, §§ 15-28).

9. On 12 February 2008, upon completion of the investigation, the State Attorney’s Office for the Suppression of Corruption and Organised Crime (Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta – hereinafter: “the State Attorney’s Office”) indicted the applicant and nine other individuals in the Zagreb County Court on charges of bribe-taking, offering bribes, and abuse of power and authority. The applicant was indicted ‒ in his capacity as the lawyer acting for the Vice-President of the Fund ‒ for facilitating the receipt of a bribe of 150,000 euros (EUR) for his client and aiding and abetting the abuse of power and authority by him.

10. During the proceedings the applicant challenged the lawfulness of the secret surveillance orders, arguing that they lacked the requisite reasoning and had been issued contrary to the provisions of the relevant domestic law (see, for further details on the procedural actions taken, Matanović, cited above, §§ 29-63).

11. On 15 May 2009 the Zagreb County Court found the applicant guilty as charged and sentenced him to three years’ imprisonment. It examined in detail and dismissed the applicant’s arguments regarding the unlawfulness of secret surveillance orders on the grounds that they had been issued by the relevant investigating judge in accordance with the law. The trial court also provided detailed reasoning why it considered that the available evidence provided a reliable basis for the applicant’s conviction. When convicting the applicant, the trial court had relied on the secret surveillance recordings, the statement of an informant, who had been questioned at the trial, the statements of other witnesses, and the evidentiary material available in the file.

12. On 24 and 28 September 2009, the applicant both personally and through a lawyer lodged appeals against the first-instance judgment before the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske). In the appeals, the applicant argued that he had been unlawfully monitored and that his conviction had been based on evidence obtained unlawfully by the use of secret surveillance. He also extensively challenged the factual findings and conclusions of the first-instance court.

13. On 17 February 2010 the Supreme Court dismissed the applicant’s appeal as unfounded, endorsing the reasoning of the first-instance judgment.

14. On 22 April 2010 the applicant lodged a constitutional complaint before the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) alleging in particular that he had been placed under unlawful secret surveillance and that the evidence thereby obtained had been used in the criminal proceedings against him. He also extensively elaborated on the alleged deficiencies in the lower courts’ factual conclusions.

15. On 21 February 2012 the Constitutional Court dismissed the applicant’s complaints as unfounded, endorsing the reasoning of the lower courts. It also stressed that the applicant had actively participated in the proceedings and that there had been no arbitrariness in the findings and decisions of the relevant courts.

16. The decision of the Constitutional Court was served on the applicant’s representative on 23 February 2012.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

17. The relevant domestic law and practice is set out in the Matanović case (cited above, §§ 81-93).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

18. The applicant complained that the domestic authorities’ recourse to special investigative measures, in particular secret surveillance, had been in violation of the guarantees of Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private ... life, ... and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

19. The Government contested this argument.

A. Admissibility

20. The Court notes that the applicant’s complaint is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

21. The applicant maintained that the secret surveillance under which he had been placed had been unlawful as it had been conducted on the basis of orders issued by an investigating judge in contravention of the relevant domestic law and the Convention requirements.

22. The Government accepted that there had been an interference with the applicant’s rights under Article 8 of the Convention. However, they considered that such interference had been lawful and justified as its purpose had been the investigation and prosecution of serious offences of corruption.

2. The Court’s assessment

23. The Court refers to the general principles concerning the use of measures of secret surveillance set out in the case of Dragojević v. Croatia (no. 68955/11, §§ 78-84, 15 January 2015; see also Matanović, cited above, § 112).

24. The Court notes that it has previously found a violation of Article 8 of the Convention in the case of Matanović (cited above, §§ 112-116) concerning the same set of domestic proceedings in which secret surveillance measures had been ordered and carried out, leading to the interception of a number of the applicant’s telephone conversations and messages (see paragraph 6 above).

25. In the present case, the Court sees no reason to depart from its findings in the Matanović case.

26. It therefore finds that there has been a violation of Article 8 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

27. The applicant complained that evidence obtained by means of secret surveillance had been used in the criminal proceedings against him. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, which, in so far as relevant, reads:

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

28. The Government contested this argument.

A. The parties’ arguments

29. The Government submitted that the applicant had actively participated in the criminal proceedings against him and had been given every opportunity to examine the recordings obtained by means of secret surveillance and to oppose their use as evidence. He had indeed challenged the lawfulness of such evidence, but only on formal grounds, without calling into question its reliability. The domestic courts had dismissed the applicant’s arguments and provided sufficient reasons for their decisions. The Government also stressed that the applicant’s conviction had not been based solely on the evidence obtained by secret surveillance but also on other material evidence and witness statements taken during the trial.

30. The applicant argued that his conviction had been based almost exclusively on evidence obtained through secret surveillance, which was evidence that had been obtained unlawfully. In the applicant’s view, his conviction based on such evidence had been arbitrary and contrary to the requirements of a fair trial.

B. The Court’s assessment

31. The Court refers to the general principles set out in the Dragojević case (cited above, §§ 127-130).

32. The Court notes that the central tenet of the applicant’s grievances concerns the use of evidence obtained by secret surveillance measures for his conviction. In contrast to the Matanović case (cited above, §§ 160-188), the applicant has not raised, either in the remedies used at the domestic level concerning his conviction or in his arguments before the Court, the argument of a lack of disclosure of evidence relevant for his case. In these circumstances, the Court will limit its assessment to the issue raised by the applicant, namely the use of evidence obtained by secret surveillance to secure his conviction.

33. In this connection the Court reiterates that it is not its role to determine, as a matter of principle, whether particular types of evidence –for example, unlawfully obtained evidence – may be admissible or, indeed, whether the applicant was guilty or not. The question which must be answered is whether the proceedings as a whole, including the way in which the evidence was obtained, were fair. Accordingly, the admission into evidence of information obtained in breach of Article 8, as occurred in the present case, will not conflict with the requirements of fairness guaranteed by Article 6 § 1 in so far as its use in the proceedings was commensurate with the appropriate procedural safeguards required by the Court’s case-law (see Bašić v. Croatia, no. 22251/13, §§ 42-43, 25 October 2016, with further references).

34. The first question to be examined in this context is whether the applicant was given the opportunity of challenging the authenticity of the evidence and opposing its use. In this connection the Court notes that the applicant was given, and indeed used, such an opportunity during the proceedings before the first-instance court (see paragraph 10 above), and in both his appeal (see paragraph 12 above) and the constitutional complaint (see paragraph 14 above). The domestic courts examined his arguments on the merits and provided reasons for their decisions (see paragraphs 11, 13 and 15 above). The fact that the applicant was unsuccessful at each step does not alter the fact that he had an effective opportunity to challenge the evidence and oppose its use (see Schenk v. Switzerland, 12 July 1988, § 47, Series A no. 140).

35. With regard to the quality of the evidence in question, which is a further element for the Court’s consideration, the Court notes that the applicant’s main objection to the use of the evidence obtained by means of secret surveillance concerned the formal use of such information as evidence during the proceedings (see paragraphs 10 and 12 above). For its part, the trial court addressed the applicant’s arguments demonstrating that the evidence in question provided a reliable basis for the applicant’s conviction (see paragraph 11 above). These findings were also examined and confirmed by the Supreme Court and the Constitutional Court (see paragraphs 13 and 15 above).

36. In these circumstances, given that it is primarily for the domestic courts to decide on the admissibility of evidence, on its relevance and the weight to be given to it in reaching a judgment (see, amongst many others, Fomin v. Moldova, no. 36755/06, § 30, 11 October 2011), the Court finds nothing here that casts any doubts on the reliability and accuracy of the evidence in question.

37. Lastly, as regards the importance of the disputed evidence for the applicant’s conviction, the Court notes that, although such evidence carried a significant weight, the applicant’s conviction was also based on other evidence, namely the statements of witnesses and the evidence material available in the file (see paragraph 11 above).

38. In view of the above considerations, the Court cannot find that the use of the impugned recordings in evidence ‒ per se ‒ deprived the applicant of a fair trial.

39. The Court therefore finds that the applicant’s complaint is manifestly ill-founded and must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

40. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

41. Within the period fixed for the submission of the applicant’s just satisfaction claim, under Rule 60 of the Rules of Court, the applicant claimed pecuniary and non-pecuniary damage, which he was unable to specify.

42. The Government contested the applicant’s claim.

43. The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. On the other hand, it awards the applicant 1,500 Euros (EUR) in respect of non‑pecuniary damage.

B. Costs and expenses

44. The Court notes that the applicant failed to comply with the requirements set out in Rule 60 § 2 of the Rules of Court by submitting itemised particulars of a claim for costs and expenses and the relevant supporting documents, although he was invited to do so. In these circumstances, it makes no award under this head (see, for instance, Bašić, cited above, § 57).

C. Default interest

45. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the complaints concerning the alleged unlawfulness of his secret surveillance, under Article 8 of the Convention, admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 8 of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, EUR 1,500 (one thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage, to be converted into Croatian kunas (HRK) at the rate applicable at the date of settlement;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 1 March 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

  Renata Degener                         Kristina Pardalos
 Deputy Registrar                         President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde