Stanev protiv Bugarske

Država na koju se presuda odnosi
Bugarska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
36760/06
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Bosanski
Datum
17.01.2012
Članovi
3
5
5-1
5-1-e
5-4
5-5
6
6-1
13
13+3
35
35-1
41
46
46-2
Kršenje
3
5
5-1
5-1-e
5-4
5-5
6
6-1
13
13+3
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6-1) Građanska prava i obaveze
(Čl. 46-2) Mere opšteg karaktera
(Čl. 46-2) Pojedinačne mere
(Čl. 46-2) Izvršenje presude
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 5-5) Naknada
(Čl. 5-4) Ispitivanje zakonitosti lišenja slobode
(Čl. 5-1-e) Duševno poremećena lica
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Lišenje slobode
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 3 / CAT-16) Ponižavajuće postupanje
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Podnosilac predstavke je 2000. godine delimično lišen poslovne sposobnosti zbog dijagnostikovane šizofrenije i to na zahtev dvoje rođaka. Protiv svoje volje je 2002. godine stavljen pod starateljstvo doma za brigu o osobama sa duševnim smetnjama. Prema bugarskim zakonima, on nije bio u mogućnosti da se sam obrati sudu, a njegov staratelj je odbio da pokrene postupak, jer je smatrao da je institucija najpogodnije mesto za život podnosioca predstavke, s obzirom da nije imao sredstava za samostalan život. Godine 2004. i 2005. podnosilac predstavke je, preko svog pravnog zastupnika, zatražio od javnog tužioca i gradonačenika da pokrenu postupak za ukidanje delimičnog starateljstva, no njegovi zahtevi su odbijeni. Godine 2006., na inicijativu njegovog pravnog zastupnika, podnositelja predstavke je pregledao nezavisni psihijatar, koji je zaključio da mu je pogrešno dijagnostikovana šizofrenija i da je podnositelj predstavke zapravo imao sklonost ka alkoholu (simptomi ta dva stanja se lako mogu pomešati), kao i da je podnositelj predstavke sposoban da se reintegriše u društvo i da bi njegov dalji boravak u domu bio veoma štetan po njegovo zdravlje.

U pogledu njegovog smeštaja u instituciju za brigu o duševnim smetnjama, Sud je utvrdio da je on nezakonito lišen slobode, uz obrazloženje da su državni organi učestvovali u njegovoj institucionalizaciji, da nije mogao da napusti dom kada je hteo, nije se saglasio sa institucionalizacijom, u ličnim dokumentima mu je navedena adresa doma, dužina boravka u domu nije određena, njegova medicinska dokumentacija bila je stara dve godine, nije utvrđeno da predstavlja opasnost za sebe ili druge, nije propisana obaveza periodične procene potrebe za institucionalizacijom i nije imao nijedno pravno sredstvo na raspolaganju za osporavanje institucionalizacije.

Po pitanju lišenja poslovne sposobnosti, sud je utvrdio da podnosilac predstavke nije imao mogućnost da samostalno podnese zahtev za vraćanje poslovne sposobnosti, da bugarsko pravo ne pravi razliku između delimičnog i potpunog lišenja poslovne sposobnosti, da nema obaveze da se periodično ispituje odluka o lišenju poslovne sposobnosti, kao i da mera nije vremenski ograničena. Zbog toga je Sud utvrdio da nemogućnost direktnog pristupa sudu za podnošenje zahteva za vraćanje poslovne sposobnosti predstavlja povredu prava garantovanih Konvencijom.

Sudije Tulkens, Spelman i Lafrank su u izvdojenom mišljenju naglasili važnost uspostavljanja procedure kojom se uspostavlja mehanizam periodične procene poslovne sposobnosti. Takođe, sudija Kalajdijeva je u izdvojenom mišljenju naglasila da je povreda člana 8 u smislu ograničavanja kontakta aplikanta sa spoljnim svetom trebalo takođe razmatrati.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VIJEĆE

Predmet STANEV protiv BUGARSKE

(Predstavka br. 36760/06)

PRESUDA

STRASBOURG

17. januar 2012.

Ova presuda je konačna, ali može podlijegati uređivačkoj reviziji.

U predmetu Stanev protiv Bugarske, Evropski sud za ljudska prava, koji je zasjedao u Velikom vijeću, u sastavu:

Nicolas Bratza, predsjednik,
Jean-Paul Costa,
Françoise Tulkens,
Josep Casadevall,
Nina Vajić,
Dean Spielmann,
Lech Garlicki,
Khanlar Hajiyev,
Egbert Myjer,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Luis López Guerra,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Zdravka Kalaydjieva,
Ganna Yudkivska,
Vincent A. de Gaetano,
Angelika Nußberger,  
Julia Laffranque, sudije,
i Vincent Berger, pravni savjetnik,

nakon zatvorenih vijećanja održanih 9.2. i 7.12.2011, donosi slijedeću presudu, usvojenu gore pomenutog dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je pokrenut predstavkom (br. 36760/06) protiv Republike Bugarske, koju je Sudu, u skladu sa članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija), podnio bugarski državljanin, g. Rusi Kosev Stanev (u daljem tekstu: podnosilac predstavke), na dan 8. 9. 2006.
  2. Podnosioca predstavke, kojem je dodijeljena besplatna pravna pomoć, zastupale su gđa A. Genova, advokat iz Sofije, i gđe V. Lee i L. Nelson, advokati iz Centra za zagovaranje za osobe s mentalnim invaliditetom (Mental Disability Advocacy Center), nevladine organizacije sa sjedištem u Budimpešti. Vladu Bugarske (u daljem tekstu: Vlada) zastupale su njene pravne zastupnice, gđa N. Nikolova i gđa R. Nikolova, iz Ministarstva pravde.
  3. Podnosilac se žalio na svoj smještaj u rezidencijalnu ustanovu, odnosno dom za socijalno zbrinjavanje osoba s mentalnim poremećajima, te na to što nije mogao dobiti dozvolu za napuštanje ustanove (član 5, stavovi 1, 4 i 5 Konvencije). Pozivajući se na član 3. samostalno i u vezi s članom 13, dalje se žalio na uslove života u domu. U predstavci je izjavio da nije imao pristup sudu da bi tražio ukidanje djelimičnog starateljstva (član 6. Konvencije). Na kraju je naveo da su ograničenja proizašla iz režima starateljstva, uključujući i njegov smještaj u dom, ugrozila njegovo pravo na privatni život u smislu člana 8, i samostalno i u vezi s članom 13. Konvencije.
  4. Predstavka je dodijeljena Petom odjeljenju Suda (pravilo 52, stav 1. Pravila Suda). Na dan 29. 6. 2010, nakon rasprave o prihvatljivosti i meritumu, održane 10. 11. 2009. (pravilo 54, stav 3), Vijeće tog Odjeljenja, u sastavu; Peer Lorenzen, predsjednik, Renate Jaeger, Karel Jungwiert, Rait Maruste, Isabelle Berro-Lefèvre, Mirjana Lazarova Trajkovska i Zdravka Kalaydjieva, sudije, te Claudia Westerdiek, registrar Odjeljenja, proglasilo je predstavku prihvatljivom. Na dan 14. 9. 2010, Vijeće istog Odjeljenja, u sastavu: Peer Lorenzen, predsjednik, Renate Jaeger, Rait Maruste, Mark Villiger, Isabelle Berro-Lefèvre, Mirjana Lazarova Trajkovska i Zdravka Kalaydjieva, sudije, te Claudia Westerdiek, registrar Odjeljenja, ustupilo je nadležnost Velikom vijeću, bez protivljenja ijedne od stranaka (član 30. Konvencije i pravilo 72).
  5. Sastav Velikog vijeća određen je u skladu s odredbama člana 26, stavovi 4 i 5 Konvencije, te pravila 24.
  6. I podnosilac predstavke i Vlada podnijeli su pismene opservacije u vezi s meritumom.
  7. Uz to, primljeni su komentari treće strane, od nevladine organizacije Interlights, kojoj je Predsjednik dao odobrenje da intervenira u pismenom postupku (član 36, stav. 2 Konvencije, i pravilo 44, stav 3).
  8. Javna rasprava održana je u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu, 9. 2. 2011. (pravilo 59, stav 3).

Sudu su se obratili:

(a)  u ime Vlade 
      gđa N. NIKOLOVA, Ministarstvo pravde,  
      gđa R. NIKOLOVA, Ministarstvo pravde,     pravne zastupnice Vlade;

(b)  u ime podnosioca predstavke
      gđa A. GENOVA,   pravna zastupnica,
      gđa V. LEE,   
      gđa L. NELSON,      savjetnice.

Sud je saslušao njihova izlaganja. Prisutan je bio i podnosilac predstavke.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnosilac je rođen 1965. godine u mjestu Ruse, gdje je živio do decembra 2002, i gdje žive i njegova polusestra i druga žena njegovog oca, njegovi jedini bliski srodnici. Na dan 20. 12. 1990, komisija sastavljena od ljekara – specijalista medicine rada proglasila ga je nesposobnim za rad. Komisija je zaključila da je, pošto mu je 1975. dijagnosticirana šizofrenija, podnosilac 90-postotni invalid, ali da mu nije neophodna tuđa pomoć. Po tom osnovu dobio je invalidsku penziju.

A.  Stavljanje podnosioca pod djelimično starateljstvo i njegov smještaj u dom za socijalno zbrinjavanje osoba s mentalnim poremećajima

  1. Tokom 2000. godine, nepreciziranog datuma, po zahtjevu dva srodnika podnosioca, regionalni tužilac Rusea obratio se Okružnom sudu Rusea (Окръжен съд) sa zahtjevom za potpuno oduzimanje poslovne sposobnosti ovom podnosiocu. U presudi od 20. 11. 2000, sud je odlučio da mu se djelimično oduzme poslovna sposobnost, na osnovu toga što od 1975. boluje od šizofrenije, te na osnovu toga što su njegove sposobnosti da se brine sam o sebi i svojim interesima, te da shvati posljedice svojih postupaka, umanjene. Sud je zaključio da podnosiočevo stanje nije tako ozbiljno da traži potpuno oduzimanje poslovne sposobnosti. Naročito je napomenuo da je tokom perioda od 1975. do 2000. nekoliko puta bio primljen u psihijatrijsku bolnicu. Sud je uzeo u obzir medicinsko vještačenje urađeno tokom postupka, te obavio razgovor s podnosiocem. Nadalje, prema izjavama nekih ljudi s kojima je sud obavio razgovor, podnosilac je prodao svu svoju imovinu, prosjačio za život, sav novac trošio na alkohol, a kad god je bio pijan, postajao je agresivan.
  2. Ta presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda Veliko Tarnovo (Апелативен съд) od 12. 4. 2001, po osnovu žalbe koju je podnosilac podnio, te je 7. 6. 2001. proslijeđena Općinskom sudu Ruse, u svrhu imenovanja zakonskog staratelja.
  3. Pošto su podnosiočevi članovi porodice odbili da preuzmu bilo kakve starateljske obaveze, na dan 23. 5. 2002, Općinsko vijeće je imenovalo gđu R.P., službenicu Vijeća, za staratelja podnosioca do 31. 12. 2002.
  4. Na dan 29. 5. 2002, R.P. je od socijalne službe Rusea tražila da podnosioca smjesti u rezidencijalnu ustanovu socijalne zaštite za osobe s mentalnim poremećajima. Uz obrazac sa zahtjevom, priložila je seriju dokumenata, uključujući psihijatrijsku dijagnozu. Socijalna služba pripremila je izvještaj o socijalnom statusu podnosioca, te navela, na dan 23. 6. 2002, da boluje od šizofrenije, da živi sam u malom, oronulom produžetku kuće svoje polusestre, te da je druga supruga njegovog oca izjavila da ne želi da mu bude staratelj. Shodno tome, smatralo se da su uslovi za smještanje u dom za socijalnu zaštitu ispunjeni.
  5. Na dan 10. 12. 2002, R.P. i dom za socijalno zbrinjavanje odraslih osoba s mentalnim poremećajima u blizini sela Pastra, u općini Rila (Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra), ustanova u nadležnosti Ministarstva za rad i socijalnu politiku, potpisali su ugovor o smještaju. Podnosilac o tom ugovoru nije bio obaviješten.
  6. Kasnije tog istog dana, podnosilac je ambulantnim vozilom odvezen u Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra, nekih 400 kilometara od Rusea. Pred Sudom je izjavio da mu nije bilo rečeno zašto ga se smješta u dom i na koliko dugo; Vlada ovo nije osporila.
  7. Na dan 14. 12. 2002, po zahtjevu direktora Doma za socijalno zbrinajavanje Pastra, podnosilac je prijavljen kao stalno nastanjen u općini Rila. U potvrdi o stalnom mjestu stanovanja je navedeno da mu je adresa promijenjena u svrhu njegovog “stalnog nadzora”. Po najnovijoj evidenciji podnesenoj u februaru 2011, podnosilac je u to vrijeme još uvijek živio u Domu.
  8. Na dan 9. 9. 2005, advokat podnosioca tražila je od Općinskog vijeća Rila da imenuje staratelja za njenog klijenta. U pismu datiranom 16. 9. 2005, obaviještena je da je Općinsko vijeće 2. 2. 2005. odlučilo da direktora Doma za socijalno zbrinjavanje Pastra imenuje za podnosiočevog staratelja.

B.  Podnosiočev boravak u Domu za socijalno zbrinjavanje Pastra

1.  Uslovi ugovora o smještaju

  1. Ugovor koji su starateljica R.P. i Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra potpisali 10. 12. 2002. (vidi stav 14. u gornjem tekstu) ne navodi podnosiočevo ime. Kaže da Dom osigurava hranu, odjeću, zdravstvene usluge, grijanje i, očigledno, smještaj, a za uzvrat prima uplatu u iznosu određenom zakonom. Čini se da je cijela podnosiočeva invalidska penzija prenesena na Dom, da bi se ta suma pokrila. Ugovor kaže da se 80% te sume koristi za plaćanje pruženih usluga, a preostalih 20% ostavlja za lične troškove. Prema informacijama u spisu, invalidska penzija podnosioca, ažurirana 2008. godine, iznosila je 130 bugarskih leva (oko 65 eura). Ugovor nije naveo trajanje pružanja datih usluga.

2.  Opis lokacije

  1. Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra nalazi se u izoliranom području Rilskog gorja u jugozapadnoj Bugarskoj. Do njega se može doći neasfaltiranim putem iz sela Pastra, koje je i najbliže mjesto, udaljeno nekih 8 kilometara.
  2. Sam Dom, sagrađen 20-tih godina prošlog vijeka, sastoji se od tri zgrade, u kojoj su štićenici, samo muškarci, smješteni na osnovu svog mentalno-zdravstvenog statusa. Prema izvještaju koji je u aprilu 2009. izradila Agencija za socijalnu pomoć, u Domu su živjele 73 osobe, jedna je bila u bolnici i dvije su bile pobjegle. Od štićenika, 23 su bili s potpuno oduzetom poslovnom sposobnošću, dva su bila s djelimičnom poslovnom sposobnošću, a ostali su imali punu poslovnu sposobnost. Svaka od zgrada ima dvorište, okruženo visokom metalnom ogradom. Podnosilac je smješten u blok 3. Doma, rezerviran za štićenike s najblažim zdravstvenim problemima, koji su u stanju da se kreću po objektu i sami idu u obližnje selo, uz prethodnu dozvolu.
  3. Prema izjavi podnosioca, Dom je bio oronuo, prljav i zimi rijetko zagrijan, što je za rezultat imalo da su on i drugi štićenici zimi morali spavati u kaputima. Podnosilac je sobu od 16 kvadratnih metara dijelio sa još četiri štićenika, te su im kreveti praktično bili jedan do drugoga. Za smještaj lične garderobe je imao samo noćni ormarić, ali je radije noću držao u krevetu, iz straha da ne bude ukradena i zamijenjena starom garderobom. Štićenici Doma nisu imali sopstvene odjevne predmete, jer se nakon pranja garderoba nije vraćala istim ljudima.

3.  Ishrana, higijena i sanitarni uslovi

  1. Podnosilac je izjavio da je hrana koju je Dom osiguravao bila količinski nedovoljna i lošeg kvaliteta. Nije imao nikakvog izbora u jelima, niti mu je bilo dozvoljeno da učestvuje u njihovoj pripremi.
  2. Pristup kupatilu, koje je bilo nezdravo i oronulo, dozvoljen je bio jednom sedmično. Toaleti u dvorištu, koji su bili nehigijenski i u vrlo lošem stanju, sastojali su se od rupa u zemlji pokrivenih oronulim zaklonima. Svaki toalet dijelilo je najmanje osam ljudi. Toaletni pribor bio je samo sporadično dostupan.

4.  Novija dešavanja

  1. U svom obraćanju Velikom vijeću, Vlada je izjavila da je u dijelu Doma gdje je podnosilac živio krajem 2009. izvršeno renoviranje, koje je uključivalo sanitarne čvorove. Dom je sad imao centralno grijanje. Ishrana je bila raznovrsna i redovno je, uz meso, uključivala i voće i povrće. Štićenici su imali pristup TV-u, knjigama i igrama. Država im je svima osigurala novu odjeću. Podnosilac nije osporio ove tvrdnje.

5.  Putovanja na koja je išao podnosilac

  1. Uprava Doma zadržala je podnosiočeve lične dokumente, što mu je omogućavalo da Dom napušta samo uz specijalno odobrenje direktora. Redovno je odlazio u selo Pastra. Čini se da je tokom tih posjeta uglavnom pružao usluge pomoći oko kuće za stanovnike sela, te obavljao poslove za seoski restoran.
  2. Između 2002. i 2006. godine, podnosilac je tri puta odlazio u Ruse na odsustvo. Svaki taj put imao je odobrenje za period od desetak dana. Sam put koštao je 60 bugarskih leva (oko 30 eura), što je uprava Doma isplaćivala podnosiocu.
  3. Iz prve dvije posjete Ruseu, podnosilac se u Pastru vratio prije isteka odobrenog odsustva. Prema izjavi direktora Doma uredu javnog tužioca, datoj na dan koji nije naveden, podnosilac se vratio ranije jer nije mogao da upravlja svojim financijama i nije imao nikakav smještaj.
  4. Treće odsustvo bilo je odobreno za period od 15. do 25. 9. 2006. Nakon što se podnosilac nije vratio na dan kad je bio obavezan da se vrati, direktor Doma se 13. 10. 2006. pismeno obratio policiji u Ruseu i tražio da pronađu podnosioca i prebace ga u Sofiju, odakle bi ga uposlenici Doma mogli preuzeti i vratiti u Pastru. Na dan 19. 10. 2006, policija iz Rusea obavijestila je direktora da su utvrdili gdje se nalazi podnosilac, ali da ga ne mogu prebaciti, jer za njega ne postoji nikakav nalog. U dom je dovezen 31. 10. 2006, a očito su ga dovezli uposlenici Doma.

6.  Mogućnosti za kulturne i rekreativne aktivnosti

  1. Podnosilac je imao pristup televizoru, nekolicini knjiga i šahovskoj tabli, u zajedničkoj sali, do 15:00 sati, a nakon toga se sala zaključavala. Sala se nije grijala zimi, pa su u njoj štićenici boravili u kaputima, sa rukavicama i kapama na sebi. Nije bilo nikakvih drugih kulturnih ili sportskih aktivnosti.

7.  Prepiska

  1. Podnosilac je izjavio da su uposlenici Doma odbili da mu osiguraju koverte za prepisku, te da, pošto nije imao pristup sopstvenom novcu, nije mogao ni da ih sam kupi. Uposlenici bi ga pitali da im da sve listove papira koje želi da pošalje, da ih oni stave u koverte i za njega pošalju.

8.  Medicinski tretman

  1. Iz medicinskog uvjerenja od 15. 6. 2005. (vidi stav 37. u daljem tekstu) se vidi da je nakon smještaja u Dom 2002. godine, podnosilac primao antipsihotičke medikamente (carbamazepine (600mg)), pod mjesečnim nadzorom psihijatra.
  2. Uz to, na raspravi pred Velikim vijećem, zastupnici podnosioca izjavili su da je njihov klijent od 2006. u stabilnoj remisiji, te da u posljednjih nekoliko godina nije bio pod bilo kakvim psihijatrijskim tretmanom.

C. Ocjena društvenih vještina podnosioca tokom boravka u Pastri i izaključak psihijatrijskog izvještaja izrađenog po zahtjevu njegovog advokata

  1. Jednom godišnje, direktor i socijalni radnik Doma pripremali izvještaje kojima se ocjenjuju ponašanje i društvene vještine podnosioca. Izvještaji ukazuju na to da je podnosilac bio nekomunikativan, da je radije bio sam, nego da se uključi u grupne aktivnosti, da je odbijao da uzima lijekove i da tokom odsustva nije mao bliže rodbine kojoj bi išao u posjetu tokom odsustva. Nije se dobro slagao s polusestrom i niko nije bio siguran da li je izvan Doma imao gdje da boravi. Izvještaji zaključuju da je nemoguće da se podnosilac reintegrira u društvo, te postavljaju cilj da se osigura da stekne vještine i znanja neophodne za njegovu ponovno uključivanje u društvo, a dugoročno i reintegraciju u porodicu. Čini se da mu u tom smislu nikad nije ponuđena nikakva terapija.
  2. Iz spisa se vidi da je 2005. godine podnosiočev staratelj tražio od Općinskog vijeća da mu dodijeli socijalni doplatak, kojim bi se omogućila njegova reintegracija u zajednicu. Nakon tog zahtjeva, na dan 30. 12. 2005, općinska služba socijalne pomoći obavila je “socijalnu ocjenu” (социална оценка) podnosioca, u kojoj se zaključuje da nije sposoban za rad, čak i u zaštićenom okruženju, te da nema potrebe za obukom ili prekvalifikacijim, te da, pod tim okolnostima, ima pravo da socijalni doplatak, kojim će se pokriti troškovi njegovog prevoza, izdržavanja i lijekova. Na dan 7. 2. 2007, općinska služba socijalne pomoći odobrila je podnosiocu mjesečni doplatak od 16,50 bugarskih leva (oko 8 eura). Doplatak je 3. 2. 2009. povećan na 19,50 bugarskih leva (oko 10 eura).
  3. Uz to, po zahtjevu njegovog advokata, podnosioca je 31. 8. 2009. pregledao drugi psihijatar, dr. V.S., koji nije onaj koji redovno posjećuje Dom, a nakon toga gđa I.A., psiholog. Izvještaj koji je tom prilikom izrađen zaključio je da je dijagnoza šizofrenije, postavljena 15. 6. 2005. (vidi stav 37. u daljem tekstu) bila neprecizna, te da pacijent nije pokazivao sve simptome tog stanja. Izvještaj kaže da, premda podnosilac jeste od toga bolovao u prošlosti, u vrijeme pregleda nije pokazivao bilo kakve znakove agresivnosti, već vrlo sumnjičav stav i blagu tendenciju ka “verbalnoj agresivnosti”, da za svoje stanje nije bio pod bilo kakvim liječenjem u periodu od 2002. do 2006, te da mu je zdravlje bilo vidno stabilizirano. Izvještaj navodi da se ne primjećuje bilo kakav rizik u smislu pogoršanja njegovog mentalnog zdravlja i kaže da je, prema mišljenju direktora Doma, podnosilac sposoban za reintegraciju u društvo.
  4. Prema izvještaju, podnosiočev boravak u Domu za socijalno zbrinjavanje Pastra bio je izuzetno štetan po njegovo zdravlje, te bi bilo poželjno da napusti Dom; u suprotnom se izlaže riziku razvoja “sindroma institucionalizacije” što duže tamo boravi. Izvještaj dodaje da bi za njegovo mentalno zdravlje i socijalnu integraciju bilo korisnije da mu se dozvoli da se u život zajednice integrira sa što manje restrikcija, te da je jedini aspekt koji treba pratiti njegova tendencija ka zloupotrebi alkohola, koja je bila evidentna prije 2002. Po mišljenju stručnjaka koji su pregledali podnosioca, ponašanje osobe s ovisnošću o alkoholu moglo je imati karakteristike slične onima koje ima osoba sa šizofrenijom; shodno tome, u slučaju podnosioca je potrebno budno ga pratiti, te biti pažljiv da se ta dva stanja ne zamijene jedno s drugim.

D. Pokušaji podnosioca da se ukine djelimično starateljstvo

  1. Na dan 25.1. 2004, podnosilac je, preko svog advokata, tražio od ureda javnog tužioca da se obrati Regionalnom sudu za vraćanje poslovne sposobnosti. Na dan 2. 3. 2005, javni tužilac je tražio od Doma za socijalno zbrinjavanje Pastra da mu pošalje mišljenje ljekara i druga ljekarska uvjerenja vezana za podnosiočev poremećaj, kao pripremu za moguće obraćanje sudovima sa zahtjevom za vraćanje poslovne sposobnosti. Po tom zahtjevu, podnosilac je primljen u psihijatrijsku bolnicu od 31. 5. do 15. 6. 2005, da bi se izvršila medicinska ocjena. U uvjerenju izdanom 15. 6, ljekari su potvrdili da podnosilac pokazuje simptome šizofrenije. Kako mu se zdravlje nije pogoršalo otkako je smješten u Dom 2002. godine, režim pod kojim je biio ostao je nepromijenjen. Od 2002. godine bio je na lijekovima za održavanje stanja, pod mjesečnim nadzorom psihijatra. Psihološki pregled pokazao je da je bio uznemiren, napet i sumnjičav. Komunikacijske vještine su mu bile loše i nije bio svjestan svoje bolesti. Kazao je da želi da napusti Dom po svaku cijenu. Ljekari nisu iskazali mišljenje bilo o njegovoj sposobnosti da se preseli negdje drugo, bilo o potrebi da ga se zadrži u Domu za socijalno zbrinjavanje Pastra.
  2. Na dan 10. 8. 2005, regionalni tužilac odbio je da pokrene postupak za vraćanje poslovne sposobnosti podnosiocu, po osnovu toga što, po mišljenju ljekarâ, direktora i socijalnog radnika Doma za socijalno zbrinjavanje Patra, podnosilac nije bio u stanju da živi samostalno, te da je Dom, gdje je mogao biti i medicinski zbrinut, bio najprimjerenije mjesto za njegov život. Advokat podnosioca je osporila odbijanje da se pokrene postupak, tvrdeći da njen klijent treba da ima priliku da sam procijeni da li je, ili nije, s obzirom na uslove života u Domu, u njegovom interesu da tamo ostane. Ukazala je na to da prisilni nastavak njegovog boravka u Domu, uz obrazloženje da mu se tamo osigurava medicinski tretman koji je u njegovom interesu, predstavlja praktično lišenje slobode, što je neprihvatljiva situacija. Osoba se ne može smjestiti u ustanovu bez sopstvene saglasnosti. U skladu s važećim propisima, svako ko je pod djelimičnim starateljstvom ima pravo da bira sopstveno mjesto stanovanja, uz saglasnost staratelja. Izbor mjesta stanovanja, shodno tome, nije pitanje u nadležnosti tužilaštva. Bez obzira na ovakve prigovore, odbijenicu regionalnog tužioca potvrdio je 11. 10. 2005. i žalbeni tužilac, a 29. 11. 2005. i ured glavnog tužioca pri Vrhovnom kasacionom sudu.
  3. Podnosilac je, preko svog advokata, 9. 9. 2005. tražio od gradonačelnika Rile da pokrene sudski postupak za ukidanje djelimičnog starateljstva. U pismu od 16. 9. 2005, gradonačelnik Rile taj zahtjev odbija i kaže da nema osnova za takvav postupak, s obzirom na medicinsko uvjerenje od 15. 6. 2005, mišljenja direktora i socijalnog radnika, te zaključak ureda javnog tužioca. Podnosiočev advokat se 28. 9. 2005. obraća Okružnom sudu Dupnitsa sa zahtjevom za sudsku reviziju odluke gradonačelnika, u skladu s članom 115. Porodičnog zakona (vidi stav 49. u daljem tekstu). U pismu od 7. 10. 2005, Okružni sud kaže da, pošto je podnosiocu djelimično oduzeta poslovna sposobnost, obavezan je predočiti i validno ovlaštenje kojim se potvrđuje da ga taj advokat zastupa, te da se mora navesti da li je staratelj učestvovao u postupku. Advokat podnosioca na dan koji nije preciziran podnosi primjerak obrasca ovlaštenja koji je potpisao podnosilac. Advokat isto tako traži i da se staratelj uključi u postupak kao zainteresirana trana, ili da se imenuje ad hoc Na dan 18. 1. 2006, sud je održao raspravu, na kojoj je gradonačelnik Rile postavio prigovor u pogledu važenja takvog ovlaštenja, jer ga nije supotpisao staratelj. Staratelj, koji je bio prisutan raspravi, izjavio je da se ne protivi podnosiočevom zahtjevu, ali da njegova starosna penzija nije bila dovoljna da zadovolji njegove potrebe, te je, shodno tome, Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra za njega najbolje mjesto za život.
  4. Okružni sud Dupnitsa donosi presudu 10. 3. 2006. U pogledu prihvatljivosti zahjeva za sudsku reviziju, smatra da, mada je podnosilac dao uputstvo svom advokatu da ga zastupa, advokat nije imala pravo da postupa u njegovo ime, jer staratelj nije potpisao obrazac za ovlaštenje. Međutim, smatra da je to što je na javnoj raspravi staratelj potvrdio zahtjev daje validnost svim procesnim koracima koje advokat poduzima, te da je zahtjev, shodno tome, prihvatljiv. U pogledu merituma, sud je zahtjev odbacio, utvrdivđi da staratelj nema ligitimnog interesa da ospori gradonačelnokovo odbijanje, pošto se mogao nezavisno i direktno obratiti sa zahtjevom da se podnosiocu ukine djelimično starateljstvo. Pošto preduda nije podlijegala žalbi, postala je konačna.
  5. Na kraju, podnosilac je izjavio da je od svog staratelja nekoliko puta usmeno tražio da podnese zahtjev za ukidanje djelimičnog starateljstva i dozvolu da napusti Dom. Međutim, takvi njegovi zahtjevi uvijek su odbijani.

II RELEVANTNI DOMAĆI ZAKONI I PRAKSA

A.  Zakonski status osoba stavljenih pod djelimično starateljstvo i njihovo zastupanje pred sudom

  1. Odljeljak 5. Zakona o porodici i pojedincima, od 9. 8. 1949, predviđa da osobe koje nisu u stanju da se brinu o sopstvenim interesima, zbog mentalnog oboljenja ili mentalnog nedostatka, moraju biti u potpunosti lišene poslovne sposobnosti i proglašene pravno nesposobnim. Osobe s blažim oblicima takvih poremećaja se proglašavaju djelimično nesposobnima. Osobe kojima se u potpunosti oduzme poslovna sposobnost stavljaju se pod potpuno starateljstvo (настойничество), a one koje se proglase djelimično nesposobnim stavljaju se pod djelimično starateljstvo (попечителство – bukvalno “daju se na staranje”). U skladu s odjeljcima 4. i 5. tog Zakona, osobe koje su pod djelimičnim starateljstvom ne mogu ulaziti u bilo kakve pravne transakcije bez saglasnosti staratelja. Mogu, pak, izvršavati obične radnje, koje su dio svakodnevnog života, te mogu imati pristup sredstvima pribavljenim po osnovu sopstvenog rada. Shodno tome, staratelj osobe kojoj je djelimično oduzeta poslovna sposobnost ne može samostalno obavljati pravne radnje koje su po tu osobu obavezujuće. To znači da ugovori koje potpiše samo staratelj, bez saglasnosti osobe kojoj je djelimično oduzeta poslovna sposobnost, nisu važeći.
  2. Po članu 16, stav 2. Zakona o parničnom postupku (“ZPP”), osobe koje su pod potpunim starateljstvom pred sudom zastupa staratelj. Osobe koje su pod djelimičnim starateljstvom, pak, imaju pravo da učestvuju u sudskim postupcima, ali moraju imati saglasnost staratelja. Shodno tom, staratelj osobe kojoj je djelimično oduzeta poslovna sposobnost ne vrši ulogu zakonskog zastupnika. Staratelj ne može postupati u ime osobe pod djelimičnim starateljstvom, ali može iskazati slaganje ili neslaganje s ličnom transakcijom te osobe (Stalev, Ž., Българско гражданско процесуално право (Bugarsko građansko procesno pravo), Sofija, 2006, str. 171). Osoba koja je pod djelimičnim starateljstvom naročito ima pravo da daje uputstva svom advokatu, pod uslovim da je staratelj potpisao obrazac o ovlaštenju (ibid., str. 173).

B.  Procedura stavljanja pod djelimično starateljstvo

  1. Postoje dvije faze procedure za stavljanje osobe pod djelimično starateljstvo: proglašenje oduzimanja poslovne sposobnosti i imenovanje staratelja.

1.  Proglašenje oduzimanja poslovne sposobnosti

  1. Prva faza podrazumijeva pravosudni postupak koji je, u datom periodu, bio uređen članovima 275-277. ZPP-a iz 1952. godine, koji su, u neizmijenjenom tekstu, preneseni u članove 336-340. novog ZPP-a iz 2007. Proglašenje o djelimičnom oduzimanju poslovne sposobnosti mogu tražiti bračni drugovi ili bliski srodnici takvih osoba, kao i javni tužilac ili bilo koja druga zainteresirana strana. Sud svoju odluku donosi nakon ispitivanja te osobe na javnoj raspravi – ili, ako toga nema, nakon što iz prve ruke stvori dojam o stanju te sobe – i razgovora s bliskim srodnicima. Ako na taj način pribaljene izjave nisu dovoljne, sud može posegnuti i a drugim dokazima, kao što je medicinsko vještačenje. Prema domaćoj sudskoj praksi, takva ocjena može se naložiti ako sud nije u stanju da iz bilo koje druge informacije u spisu zaključi da li je zahtjev za oduzimanje poslovne sposobnosti neosnovan ( rješenje Vrhovnog suda br. 1538 od 21. 8. 1961. u predmetu br 5408/61; rješenje Vrhovnog suda br. 593 od 4. 2. 1967. u predmetu 3218/1966).

2.  Imenovanje staratelja od strane administrativnih organa

  1. Druga faza podrazumijeva administrativnu proceduru za imenovanje staratelja, što je u datom periodu bilo uređeno Glavom X (članovi 109-128) Porodičnog zakona iz 1985. (“PZ”); te odredbe su, uz manje izmjene, prenesene u članove 153-174. novog Porodičnog zakona iz 2009. Administrativnu proceduru obavlja organ vlasti koji se spominje kao “organ starateljstva”, konkretno načelnik općine ili drugo službeno lice općinskog vijeća koje on imenuje.
  2. Za staratelja bi se, ako je to moguće, trebao imenovati neko od srodnika date osobe, ko će biti u stanju da na najbolji način brani interese te osobe.

C. Revizija mjera koje poduzima staratelj i mogućnost zamjene

  1. Mjere koje poduzima staratelj podliježu reviziji organa starateljstva. Po zahtjevu tog organa, staratelj mora podnijeti izvještaj o svojim aktivnostima. Ako se primijete bilo kakve neregularnosti u radu, organ može tražiti da se te neregularnosti isprave, ili da se obustave date mjere (vidi član 126, stav 2, i član 125. Porodičnog zakona iz 1985, te član 175. i član 171, stavove 2. i 3. Porodičnog zakona iz 2009). Iz domaćih zakona nije jasno da li osoba koja je pod djelimičnim starateljstvom može gradonačelniku da se obrati lično, ili putem trećeg lica, da traži obustavu mjera koje je poduzeo staratelj.
  2. Odluke gradonačelnika, kao organa starateljstva, kao i odbijanje gradonačelnika da imenuje staratelja ili da poduzme druge korake predviđene Porodičnim zakonom su, u tom smislu, podložne sudskoj reviziji. Mogi ih osporiti zainteresirane strane ili javni tužilac, pred okružnim sudom, koji donosi konačnu odluku u meritumu (član 115. Porodičnog zakona iz 1985). Ta procedura omogućava bliskim srodnicima da traže promjenu staratelja u slučaju sukoba interesa (rješenje Vrhovnog suda br. 1249 od 23. 12. 1993. u predmetu br. 897/93). Prema domaćoj sudskoj praksi, osobe kojima je potpuno oduzeta poslovna sposobnost ne spadaju u “zainteresirane strane” koje imaju pravo da pokrenu takav postupak (odluka br. 5771 od 11. 06. 2003 Vrhovnog administrativnog suda po upravnom predmetu br. 9248/2002). Nema domaće sudske prakse koja bi pokazala da li tu spadaju osobe kojima je djelimično oduzeta poslovna sposobnost.
  3. Nadalje, organ starateljstva može u bilo kom trenutku zamijeniti staratelja koji ne obavlja svoju dužnost (član 113. Porodičnog zakona iz 1985). Prema članu 116. Porodičnog zakona iz 1985, osoba ne može biti imenovana za staratelja ako postoji sukob interesa između te osobe i osobe pod djelimičnim starateljstvom. Član 123. Porodičnog zakona iz 1985. predviđa da se imenuje zamjenik staratelja tamo gdje staratelj nije u stanju da obavlja svoje dužnosti, ili gdje postoji sukob interesa. U oba slučaja, organ starateljstva može imenovati i ad hoc zastupnika.

D. Procedura za vraćanje poslovne sposobnosti

  1. U skladu s članom 227. ZPP-a iz 1952, ovaj postupak sličan je postupku za djelimično starateljstvo. Dostupan je svakome ko ima pravo da traži stavljanje neke osobe pod djelimično starateljstvo, kao i organu starateljstva i staratelju. Gore pomenuta odredba ponovljena je u članu 340. ZPP-a iz 2007. Plenum Vrhovnog suda je 13. 2. 1980. donio odluku (br. 5/79) koja je za cilj imala da razjasni određena pitanja vezana za proceduru oduzimanja poslovne sposobnosti. Stav 10. te odluke govori o proceduri vraćanja poslovne sposobnosti i kaže sljedeće:

“Pravila koja važe za proceduru vraćanja poslovne sposobnosti ista su kao i pravila koja uređuju proceduru za oduzimanje poslovne sposobnosti (član 277. i član 275, stavovi 1. i 2. ZPP-a).

Osobe koje su tražile tu mjeru ili bliski srodnici tretiraju se kao odgovorne strane u postupku. Ništa ne sprečava stranu koja je tražila da se nekoj osobi oduzme poslovna sposobnost da traži okončanje te mjere, ako se okolnosti promijene.

Osobe pod djelimičnim starateljstvom mogu, bilo lično ili uz saglasnost staratelja, tražiti da se ta mjera ukine. Mogu tražiti, bilo od organa starateljstva ili vijeća koje odlučuje o starateljstvu, da pokrene postupak po članu 277. ZPP-a pred regionalnim sudom koji je i oduzeo poslovnu spososbnost. U takvim slučajevima, moraju pokazati da je taj zahtjev u njihovom interesu, tako što će predočiti medicinsko uvjerenje. U kontekstu takvog postupka, tretirat će se kao podnosilac zahtjeva. Ako staratelj osobe kojoj je djelimično oduzeta poslovna sposobnost, organ starateljstva ili vijeće koje odlučuje o starateljstvu (u slučaju osobe kojoj je potpuno oduzeta poslovna sposobnost) odbije da pokrene postupak za vraćanje poslovne sposobnosti, takva osoba može tražiti od javnog tužioca da to uradi (odluka br. 5/79 od 13. 2. 1980, Plenum Vrhovnog suda).”

  1. Uz to, Vlada je navela predmet u kojem je postupak revizije pravnog statusa osobe kojoj je potpuno oduzeta poslovna sposobnost pokrenut po zahtjevu staratelja, te je toj osobi ukinuto starateljstvo (rješenje br. 1301 od 12. 11. 2008. Vrhovnog kasacionog suda u predmetu br. 5560/2007, V.).

E.  Važenje ugovora koje potpišu zastupnici osoba koje nemaju poslovnu sposobnost

  1. Odjeljak 26(2) Zakona o obligacijama i ugovorima iz 1950. predviđa da se ugovori koji krše zakon ili se u njih ušlo bez saglasnosti smatraju nevažećim.
  2. U skladu s odjeljkom 27. Zakona, ugovori koje zastupnici osoba kojima je oduzeta poslovna sposobnost sklope suprotno važećim propisima smatraju se ugovorima koji se mogu poništiti. Osnov za nepovratno ukidanje važenja može se pokrenuti u bilo kom trenutku, ali osnov za poništenje može se pokrenuti samo kroz sudski postupak. Pravo za pokretanje osnova za poništenje podliježe zastari u roku od tri godine od datuma ukidanja djelimičnog starateljstva, ako staratelj nije imenovan. U drugim slučajevima, taj rok počinje da teče od datuma imenovanja staratelja (odjeljak 32(2), u vezi s odjeljkom 115(1)(e) gore pomenutog Zakona; vidi rješenje Vrhovnog suda br. 668 od 14. 3. 1963. u predmetu 250/63, I., rješenje Okružnog suda Stara Zagora od 2. 2. 2010. po predmetu 381/2009, stav I, rješenje Regionalnog suda Stara Zagora br. 459 od 19. 5. 2009. po predmetu br. 1087/2008).

F. Stalno mjesto stanovanja osoba bez poslovne sposobnosti

  1. Prema članu 120. i članu 122, stav 3. Porodičnog zakona iz 1985, osobe kojima je oduzeta poslovna sposobnost smatraju se stalno nastanjenima na kućnoj adresi svog staratelja, osim ako “vanredni razlozi” ne traže da žive negdje drugo. Tamo gdje se mjesto stanovanja promijeni bez saglasnosti staratelja, staratelj može tražiti od okružnog suda da naloži da se osoba vrati na zvaničnu adresu. Prema članu 163, stavovi 2. i 3. Porodičnog zakona iz 2009, prije donošenja odluke u takvim predmetima, sud je obavezan da obavi razgovor s osobom koja je pod starateljstvom. Ako utvrdi da postoje “vanredni razlozi, mora odbiti da naloži takvoj osobi da se vrati, te mora odmah obavijestiti općinsku službu socijalne zaštite, tako da se mogu poduzeti zaštitne mjere.
  2. Protiv naloga okružnog suda žalba se može podnijeti predsjedniku regionalnog suda, mada se izvršenje ne može odgoditi.

G.  Smještaj osoba bez poslovne sposobnosti u domove za socijalno zbrinjavanje odraslih osoba s mentalnim poremećajima

  1. Po Zakonu o socijalnoju pomoći iz 1998, socijalna pomoć dostupna je ljudima koji, iz medicinskih ili socijalnih razloga, nisu u stanju da svoje osnovne potrebe zadovoljavaju samostalno svojim radom, sopstvenim sredstvima ili uz pomoć osoba koje su po zakonu obavezne da se o njima brinu (odjeljak 2. Zakona). Socijalna pomoć sastoji se od pružanja različitih financijskih naknada, nenovčanih naknada i socijalnih usluga, uključujući smještaj u specijaliziranim ustanovama. Takve povlastice dodjeljuju se na osnovu indivdualne ocjene potreba date osobe, te u skladu sa željama i ličnim izborom samih takvih osoba (odjeljak 16(2)).
  2. Prema provedbenim propisima uz Zakon o socijalnoj pomoći iz 1998. (Pravilnik o provođenju Zakona o socijalnoj pomoći), tri kategorije ustanova definiraju se kao “specijalizirane ustanove” za pružanje socijalnih usluga: (1) dječiji domovi (domovi za djecu lišenu roditeljskog staranja, domovi za djecu s fizičkim onesposobljenjem, domovi za djecu s mentalnim nedostacima); (2) domovi za odrasle osobe s onesposobljenjem (domovi za odrasle osobe s mentalnim nedostacima, domovi za odrasle osobe s mentalnim poremećajima, domovi za odrasle osobe s fizičkim onesposobljenjima, domovi za odrasle osobe s čulnim poremećajima, domovi za odrasle osobe s demencijom), i (3) starački domovi (pravilo 36(3)). Socijalne usluge pružaju se u specijaliziranim ustanovama tamo gdje više nije moguće dobijati ih u zajednici (pravilo 36(4)). Po domaćem zakonu, smještaj osobe bez poslovne sposobnosti u dom za socijalno zbrinjavanje ne smatra se oblikom lišenja slobode.
  3. Slično tome, u skladu s Uredbom br. 4 od 16. 3 1999, o uslovima za dobijanje socijalnih usluga, usvojenom 16. 3. 1999 (Uredba br. 4 o uslovima za izvršavanje socijalnih usluga), odrasle osobe s mentalnim nedostacima smiještaju se u specijalizirane domove za socijalno zbrinjavanje ako je nemoguće pružiti im potrebnu medicinsku njegu u porodičnom okruženju (odjeljak 12, tačka (4), i odjeljak 27. Uredbe). Odjeljak 33(1), tačka (3) Uredbe predviđa da kad se osoba smiješta u dom za socijalno zbrinjavanje, mora se priložiti medicinsko uvjerenje o zdravstvenom stanju date osobe. Prema odjeljku 37(1) Uredbe, ugovor o smještaju za pružanje usluga socijalnog zbrinjavanja potpisuju specijalizirana ustanova i data osoba ili njen zakonski zastupnik, po osnovu modela koji odobrava Ministarstvo za rad i socijalnu politiku. Osoba može biti premještena u drugi dom ili može napustiti ustanovu u koju je smještena: (1) po sopstvenom zahtjevu ili po zahtjevu svog zakonskog zastupnika, podnesenom pismeno, direktoru te ustanove; (2) ako dođe do promjene stanja mentalnog ili fizičkog zdravlja, tako da više ne odgovara profilu date ustanove; (3) u slučaju neplaćanja mjesečnog socijalnog davanja više od jednog mjeseca; (4) u slučaju sistematičnih kršenja internih pravila ustanove; ili (5) u slučaju potvrđene ovisnosti o narkotičkim supstancama.
  4. Nadalje, sistem koji uređuje prijem u psihijatrijske bolnice na obavezno liječenje uređen je Zakonom o zdravlju iz 2005, koji je zamijenio Zakon o javnom zdravlju iz 1973.

H.  Imenovanje ad hoc zastupnika u slučaju sukoba interesa

  1. Član 16, stav 6. ZPP-a predviđa da, u slučaju sukoba interesa između osobe koja se zastupa i zastupnika, sud ima imenovati ad hoc zastupnika. Bugarski sudovi koriste ovu odredbu u određenim situacijama koje se tiču sukoba interesa maloljetnika i njihovih zakonskih zastupnika. Prema tome, utvrđeno je da neimenovanje ad hoc zastupnika predstavlja suštinsko kršenje pravila koja uređuju postupak utvrđivanja očinstva (rješenje Vrhovnog suda br. 297 od 15. 4. 1987, u predmetu br. 168/87, II.), sporove između usvojitelja i bioloških roditelja (rješenje Vrhovnog suda br. 1381 od 10. 5. 1982, u predmetu br. 954/82, II.) ili imovinske sporove (rješenje Vrhovnog kasacionog suda br. 27. 7. 2000, u predmetu br.27/2000, II; odluka Okružnog suda Veliko Trnovo od 5. 11. 2008, u predmetu br. 963/2008).

I.  Odgovornost države

  1. Zakon o odgovornosti države i općina za štete iz 1988 (Закон за отговорността на държавата и общините за вреди – naslov izmijenjen 2006) u odjeljku 2(1) predviđa da je država odgovorna za štete nanesene privatnim licima proizašle iz sudske odluke kojom se nalaže određena vrsta pritvora, kad je ta odluka obustavljena jer nema pravnog osnova.
  2. Odjeljak 1(1) istog Zakona previđa da su država i općine odgovorne za štetu koju pretrpe privatna lica ili druga pravna lica kao posljedicu nezakonitih odluka, djela i li propusta njihovih sopstvenih organa ili službenika pri obavljanju svojih administrativnih dužnosti.
  3. U određenom broju odluka, različiti domaći sudovi utvrdili su da je ova odredba primjenjiva na štete koje pretrpe zatvorenici na osnovu loših uslova ili neadekvatnog medicinskog tretmana u zatvorima, te su, gdje je to bilo primjereno, djelimično ili u potpunosti udovoljili odštetnim zahtjevima koje su takve osobe podnijele (rješenje od 26. 01. 2004. po predmetu br. 959/2003, Vrhovni kasacioni sud, IV, i rješenje br. 330 od 7. 08. 2007. po predmetu br. 92/2006, Vrhovni kasacioni sud, IV.).
  4. Nema sudskih odluka kojima se utvrđuje da je gore navedeni stav primjenjiv na navode o lošim uslovima života u domovima za socijalno zbrinjavanje.
  5. Uz to, iz domaće sudske prakse se čini da po odjeljku 1(1) datog Zakona, svako čije se zdravstveno stanje pogoršalo zato što tijela u nadlžnosti Ministarstva zdravstva nisu izvršila sovju dužnost redovnog snabdijevanja lijekovima može smatrati upravne organe odgovornima i dobiti naknadu (rješenje br. 211 od 27. 05. 2008. po predmetu br. 6087/2007, Vrhovni kasacioni sud, V.).
  6. Na kraju, država i njene vlasti podliježu redovnim pravilima o zakonskoj odgovornosti za nemar u odnosu na druge oblike štete nastale, naprimjer, kao posljedica smrti osobe pod starateljstvom u bjekstvu iz doma za socijalno zbrinjavanje odraslih osoba s mentalnim neodstacima, na osnovu toga što osoblje nije izvršavalo svoje dužnosti stalnog nadzora (rješenje br. 693 od 26. 06. 2009. po predmetu. 8/2009, Vrhovni kasacioni sud, III.).

J.  Policijska hapšenja po Zakonu o Ministarstvu unutrašnjih poslova iz 2006. godine

  1. Po ovom Zakonu, policija, između ostalog, ima ovlaštenja da uhapsi svakoga ko, zbog teškog mentalnog poremećaja i svojim ponašanjem, preedstavlja prijetnju javnom redu ili svoj život izlaže očiglednoj opasnosti (odjeljak 63(1)-(3)). Takva osoba može zakonitost takvog hapšenja osporiti pred sudom, koji mora odmah donijeti odluku (odjeljak 63(4)).
  2. Nadalje, dužnosti policije uključuju i traženje nestalih osoba (odjeljak 139(3)).

K.  Informacije koje je podnosilac predočio u vezi sa traženjem osoba koje su pobjegle iz domova za socijalno zbrinjavanje osoba s mentalnim poremećajima

  1. Helsinški komitet Bugarske obavio je anketu u policijskim stanicama u vezi sa traženjem osoba koje su pobjegle iz ustanova za socijalno zbrinjavanje ovog tipa. Iz ankete se čini da ne postoji jednoobrazna praksa. Neki policajci su kazali da kad su ih uposlenici doma pitali da traže nestalu osobu, obavljali su potragu i takvu osobu dovodili u policijsku stanicu, prije nego što su obavijestili dom. Drugi policajci su objasnili da su tražili takvu osobu, ali pošto nemaju ovlaštenje da ih uhapse, jednostavno su obavještavali osoblje doma, koje je takvu osobu samo vraćalo.

L.  Statistički podaci koje je podnosilac predočio o sudskim postipcima vezanim za oduzimanje poslovne sposobnosti

  1. Helsinški komitet Bugarske pribavio je statističke podatke iz osam regionalnih sudova, o ishodima postupaka za vraćanje poslovne sposobnosti u periodu od januara 2002. do septembra 2009. U tom periodu je kod 677 osoba oduzeta poslovna sposobnost. Postupak za vraćanje poslovne sposobnosti pokrenut je u 36 slučajeva: deset se završilo tako što je mjera ukinuta; u osam predmeta je potpuna poslovna nesposobnost izmijenjena u djelimičnu; u četiri predmeta su zahtjevi odbijeni; sud je obustavio postupke u sedam predmeta; ostali su još uvijek u toku.

III.  RELEVANTNI MEĐUNARODNI INSTRUMENTI

A.  Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, koju je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila 13. 12. 2006. (Rezolucija A/RES/61/106)

  1. Ova Konvencija stupila je na snagu 3. 5. 2008. Bugarska je potpisala 27. 9. 2007, ali je još nije ratificirala. Relevantni dijelovi Konvencije predviđaju:

Član 12.

Jednako priznanje pred zakonom

“1.  Države potpisnice ponovo potvrđuju da osobe s invaliditetom imaju pravo svuda na priznanje pravne i poslovne sposobnosti.

2. Države potpisnice prihvataju da osobe s invaliditetom u svim područjima života uživaju pravnu i poslovnu sposobnost ravnopravno s drugim osobama.

3. Države potpisnice će poduzeti odgovarajuće mjere da osobama s invaliditetom osiguraju potrebnu pomoć za ostvarivanje njihove pravne i poslovne sposobnosti.

4. Države potpisnice osiguravaju da sve mjere koje se odnose na uživanje pravne i poslovne sposobnosti predviđaju odgovarajuće i djelotvorne mehanizme zaštite koji će spriječavati zloupotrebu, u skladu s odredbama međunarodnog prava ljudskih prava. Ti mehanizmi zaštite će osigurati da mjere koje se odnose na uživanje pravne i poslovne sposobnosti poštuju prava, volju i sklonosti te osobe, da se isključi sukob interesa i zloupotreba uticaja, da su proporcionalne i prilagođene okolnostima u kojima se nalazi ta osoba, da se primjenjuju u najkraćem mogućem vremenu, te da podliježu redovnoj reviziji nadležnog, nezavisnog i nepristrasnog tijela vlasti ili sudskog tijela. Mehanizmi zaštite su proporcionalni stepenu u kom takve mjere utiču na prava i interese osobe.

5. U skladu s odredbama ovog člana, države potpisnice poduzet će odgovarajuće i djelotvorne mjere kako bi osigurale jednako pravo osobama s invaliditetom da posjeduju ili nasljeđuju imovinu, da kontroliraju svoje financijske poslove i imaju jednak pristup bankovnim kreditima, hipotekama i drugim oblicima financijskog kreditiranja; te će osigurati da osobama s invaliditetom ne bude proizvoljno oduzeta imovina.”

Član 14.

Sloboda i sigurnost ličnosti

“1.  Države potpisnice osigurat će da osobe s invaliditetom, ravnopravno s drugim osobama:

(a) uživaju pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

(b) nisu nezakonito ili proizvoljno lišene slobode, da svako lišavanje slobode bude u skladu sa zakonom, te da ni u kojem slučaju postojanje invaliditeta ne opravdava lišavanje slobode.

2. Ukoliko osobe s invaliditetom budu lišene slobode u nekom postupku, države potpisnice osiguravaju da im se, na ravnopravnoj osnovi s drugim osobama, garantuju prava u skladu s međunarodnim pravom o ljudskim pravima, te da će se sa njima postupati u skladu s ciljevima i načelima ove Konvencije, uključujući osiguravanje razumne prilagodbe..”

B. Preporuka br. R (99) 4 Komiteta ministara Vijeća Evrope o principima vezanim za pravnu zaštitu odraslih onesposobljenih osoba (usvojena 23. 2. 1999)

  1. Relevantni dijelovi ove Preporuke kažu:

Princip 2. – Fleksibilnost pravnog odgovora

“1. Mjere zaštite i ostali pravni aranžmani dostupni za zaštitu ličnih i ekonomskih interesa onesposobljenih odraslih osoba moraju, po svom obimu i fleksibilnosti, biti dovoljni da omoguće odgovarajući pravni odgovor za različite stepene onesposobljenja i u različitim situacijama.

...

4. Skup mjera zaštite mora obuhvatati, u odgovarajućim slučajevima, one mjere koje ne ograničavaju pravnu i poslovnu sposobnost dotične osobe.”

Princip 3. – Maksimalno zadržavanje sposobnosti

“1. Pravni okvir mora u najvećoj mogućoj mjeri priznavati da postoje različiti stepeni onesposobljenosti, te da onesposobljenost može povremeno da varira. U skladu s tim, rezultat mjere zaštite ne bi trebalo automatski da bude potpuno uklanjanje pravne i poslovne sposobnosti.

Međutim, ograničenje pravne i poslovne sposobnosti mora biti omogućeno kad se pokaže da je neophodno za zaštitu dotične osobe.

2. Prvenstveno, mjera zaštite ne bi trebala automatski da liši dotičnu osobu prava glasa, ili prava da sačini oporuku, ili prava da pristane ili odbije da pristane na bilo koju intervenciju u oblasti zdravstva, niti prava da donosi odluke lične prirode u bilo koje vrijeme kada njemu ili njoj njegova ili njena sposobnost to ne dozvoljava. ...”

Princip 6. – Proporcionalnost

“1.  Tamo gdje je mjera zaštite neophodna, trebala bi da bude proporcionalna stepenu sposobnosti dotične osobe, te prilagođena individualnim okolnostima i potrebama te osobe.

2. Mjera zaštite trebala bi da utiče na pravnu i poslovnu sposobnost, te prava i slobode dotične osobe, u najvećoj mogućoj mjeri koja je u skladu s ostvarivanjem cilja takve intervencije. ...”

Princip 13. – Pravo na lično izjašnjavanje

“Dotična osoba treba da ima pravo da se lično izjasni u svakom postupku koji bi mogao da utiče na njenu ili njegovu pravnu i poslovnu sposobnost.”

Princip 14. – Trajanje, revizija i žalba

“1. Mjere zaštite bi trebale, kad god je to moguće i primjereno, biti ograničenog trajanja. Treba razmotriti pokretanje periodičnih revizija.

...

3. Treba da postoji odgovarajuće pravo na žalbu.”

C.  Izvještaj Komiteta za sprečavanje mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja (CPT) o posjeti Bugarskoj

1. CPT-ovo izvještaj o posjeti od 16. do 22. 12. 2005, objavljen 24. 6. 2004.

  1. Ovaj izjveštaj prikazuje situaicju u kojoj se nalaze osobe koje su javne vlasti smjestile u domove za socijalno zbrinjavanje osoba s mentalnim poremećajima ili mentalnim nedostacima, a koje su u nadležnosti Ministarstva za rad i socijalnu politiku. Dio II. 4. ovog izvještaja posvećen je Domu za socijalno zbrinjavanje Pastra.
  2. CPT primjećuje da je zvanični kapacitet Doma 105; postoje 92 registrirana muška štićenika, od kojih je 86 prisutno tokom posjete. Dva štićenika su pobjegla, a ostali su na kućnom dopustu. Oko 90% štićenika boluje od šizofrenije, a ostali imaju neki mentalni nedostatak. Većina ih je već dugi niz godina u ustanovi, a otpuštanja su vrlo neuobičajena.
  3. Prema nalazima CPT-a, objekti Doma za socijalno zbrinjavanje Pastra su u očajnom stanju i fizički i higijenski, i nema adekvatnog grijanja.
  4. Naročito se primjećuje da zgrade nemaju tekuću vodu. Štićenici se peru hladnom vodom u dvorištu, a često su neobrijani i prljavi. Kupatilo, kojem pristup imaju jednom sedmično, je oronulo i sa rudimentarnim sadržajem.
  5. Toaleti, isto tako smješteni u dvorištu, sastoje se od oronulih zaklona s rupama iskopanim u zemlji. U izuzetno lošem su stanju i sam ulazak u njih je opasan. Uz to, osnovni toaletni pribor rijetko je dostupan.
  6. Izvještaj primjećuje da je hrana neadekvatna. Štićenici dobiju tri obroka dnevno, uključujući 750 grama hljeba. Mlijeko i jaja se nikad ne daju, a svježe voće i povrće rijetko. Ništa nije predviđeno za specijalnu ishranu.
  7. Jedini oblik tretmana u Domu čini davanje lijekova. Štićenici, koji se tretiraju kao hronični psihijatrijski pacijenti kojima treba terapija za održavanje stanja, registrirani su kao vanjski pacijenti jednog psihijatra u Dupnitsi. Psihijatar posjećuje Dom svaka dva do tri mjeseca, kao i po zahtjevu. Uz to, štićenici se mogu odvesti kod psihijatra – koji sedmično radi ambulantno u obližnjem mjestu Rila – ako se primijeti promjena u njihovom mentalnom stanju. Svi štićenici imaju psihijatrijski pregled dva puta godišnje, koji im je prilika da im se terapija revidira i, ako je potrebno, prilagodi. Skoro svi štićenici primaju psihijatrijsku medikamentoznu terapiju, koja se evidentira u specijalnim kartonima, koje vode medicinske sestre/tehničari.
  8. Osim davanja lijekova, nikakve druge terapeutske aktivnosti se ne organiziraju za štićenike, koji vode pasivne, monotone živote.
  9. CPT zaključuje da su ti uslovi stvorili situaciju za koju se može reći da predstavlja nečovječno i ponižavajuće potupanje. Od bugarskih vlasti se traži da pod hitno zamijeni Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra. U svom odgovoru od 13. 2. 2004, bugarske vlasti potvrdile su da taj Dom nije u skladu s evropskim standardima pružanja njege. Izjavile su da će se Dom prioritetno zatvoriti, a štićenici prebaciti u druge ustanove.
  10. CPT dalje primjećuje, u dijelu II.7 svog izvještaja, da u većini slučajeva, smještaj osoba s mentalnim onesposobljenjima u specijalizirane ustanove vodi do de facto lišenja slobode. Procedura smiještanja bi, shodno tome, trebala podrazumijevati odgovarajuće mjere zaštite, uključujući i objektivnu medicinsku, a naročito psihijatrijsku ocjenu. Neophodno je i da takve osobe imaju pravo da pokrenu postupak kojim će o zakonitosti njihovog smještaja sud brzo odlučiti. CPT preporučuje da takvo pravo u Bugarskoj bude garantirano (vidi stav 52. izvještaja).

2. Izvještaj CPT-a o posjeti od 10. do 21. 9. 2006, objavljen 28. 2. 2008.

  1. U ovom izvještaju, CPT opet preporučuje da se uvede sudska revizija zakonitosti smještaja u dom za socijalno zbrinjavanje (vidi stavove 176-177. izvještaja).
  2. Preporučuje, isto tako, da se uloži napor da smještaj štićenika u domove za osobe s mentalnim poremećajima i/ili nedostacima u potpunosti bude u skladu sa slovom i duhom zakona. Ugovori o pružanju socijalnih usluga bi trebali navoditi zakonska prava štićenika, uključujući mogućnost podnošenja žalbi vanjskom organu. Nadalje, štićenici koji nisu u stanju da shvate ugovor trebali bi dobiti odgovarajuću pomoć (vidi stav 178. izvještaja).
  3. Na kraju, CPT traži od bugarskih vlasti da poduzmu neophodne korake da bi se izbjegli sukobi interesa koji proizilaze iz imenovanja uposlenika doma za socijalno zbrinjavanje za staratelja štićenika te iste ustanove (vidi stav 179. izvještaja).
  4. CPT je ponovo posjetio Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra, tokom svoje periodične posjete Bugarskoj u oktobru 2010.

IV KOMPARATIVNO PRAVO

A.  Pristup sudu za vraćanje poslovne sposobnosti

  1. Komarativna studija domaćeg prava u dvadeset država članica Vijeća Evrope ukazuje na to da u većini slučajeva (Hrvatska, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Mađarska, Luksemburg, Monako, Poljska, Portugal, Rumunija, Slovačka, Švedska, Švicarska i Turska), zakon svakom kome je oduzeta poslovna sposobnost daje pravo da se direktno obrati sudu sa zahtjevom za ukidanje te mjere.
  2. U Ukrajini, osobe kojima je djelimično oduzeta poslovna sposobnost mogu se lično obratiti za ukidanje mjere; to se ne odnosi na one koji su proglašeni potpuno nesposobnima, ali koji pred sudom mogu osporiti svaku mjeru koju poduzme njihov staratelj.
  3. Sudski postupak za obustavu naloga kojim se osobi oduzima poslovna sposobnost sama ta osoba ne može direktno pokrenuti u Latviji (gdje takav zahtjev može podnijeti javni tužilac ili vijeće za starateljstvo), niti u Irskoj.

B.  Smještaj poslovno nesposobnih osoba u specijalizirane ustanove

  1. Komparativno-pravna studija zakonodavstva u dvadeset država potpisnica Konvencije pokazuje da u Evropi ne postoji jednoobrazan pristup pitanju smještaja osoba kojima je oduzeta poslovna sposobnost u specijalizirane ustanove, naročito kad je u pitanju organ koji je nadležan da naloži takav smještaj, te kad su u pitanju garancije koje se daju takvim osobama. Ipak, može se primijetiti da u nekim zemljama (Austrija, Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Poljska, Portugal i Turska), odluku o dugoročnom smještaju osobe u dom protiv njegove volje direktno donosi ili odobrava sudija.
  2. Drugi pravni sistemi (Belgija, Danska, Mađarska, Latvija, Luksemburg, Monako i Ujedinjeno Kraljevstvo) daju ovlaštenje staratelju, bliskim srodnicima ili upravnim organima da odlučuju o smještaju u specijaliziranu ustanovu, bez neopodnosti da to odobri sudija. Čini se, isto tako, da u gore pomenutim zemljama smještaj podliježe značajnim materijalnim zahtjevima, vezanim naročito za zdravstveno stanje te osobe, postojanje rizila ili opasnosti i/ili predočavanje medicinskih uvjerenja. Uz to, obaveza da se s osobom obave razgovor ili konsultacije u vezi s takvim smještajem, zakonsko ili sudsko određenje vremenskog roka za okončanje ili reviziju smještaja, te mogućnost daanja pravne pomoći, dio su mehanizama zaštite predviđenih u nekoliko domaćih pravnih sistema.
  3. U nekim zemljama (Danska, Estonija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Irska, Latvija, Poljska, Slovačka, Švicarska i Turska), mogućnost da se inicijalni nalog za smještaj ospori pred pravosudnim tijelom dostupan je takvoj osobi bez potrebe da se pribavi saglasnost staratelja.
  4. Na kraju, nekoliko država (Danska, Estonija, Finska, Njemačka, Grčka, Irska, Latvija, Poljska, Švicarska i Turska) direktno daju mogućnosti datoj osobi da periodično podnese zahtjev za sudsku reviziju zakonitosti produžetka smještaja.
  5. Treba napomenuti i da su u dosta zemalja u skorije vrijeme mijenjani zakoni o smještaju u specijalizirane ustanove (Austrija: 2007; Danska: 2007; Estonija: 2005; Finska: 1999; Francuska: 2007; Njemačka: 1992; Grčka: 1992; Mađarska: 2004; Latvija: 2006; Poljska: 2007; Ukrajina: 2000; Ujedinjeno Kraljevstvo: 2005) ili su izmjene u toku (Irska). Te zakonodavne reforme za cilj imaju da unaprijede pravnu zaštitu osoba koje nemaju poslovnu sposobnost, tako što će im se dati ili pravo direktnog pristupa sudu, ili reviziji njihovog statusa, ili dodatnim mehanizmima zaštite, kad su smješteni u specijalizirane ustanove protiv svoje volje.

 

PRAVNI OSNOV

I NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5, STAV 1. KONVENCIJE

  1. Podnosilac tvrdi da je njegov smještaj u Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra predstavljao kršenje člana 5, stav 1. Konvencije. Član 5, stav 1. Konvencije predviđa:

“1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, osim u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(a) zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;

(b) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osigurranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;

(c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi u izvršenju krivičnog djela ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

(d) lišenja slobode maloljetnika prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti;

(e) zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljenih osoba, alkoholičara, narkomana i skitnica;

(f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode u cilju sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.”

A. Preliminarne napomene

  1. Veliko vijeće primjećuje da Vlada i dalje ostaje pri prigovoru koji je iznijela pred Vijećem, u kojem se navodi da nisu iscrpljeni svi domaći lijekovi u vezi s pritužbom po članu 5, stav 1.
  2. Prigovor se temeljio na sljedećim argumentima. Kao prvo, podnosilac je mogao, u bilo kom trenutku, lično da se obrati sudu za vraćanje poslovne sposobnosti, po članu 277. ZPP-a, a ukidanje starateljstva bi mu dozvolilo da napusti Dom po sopstvenom nahođenju. Kao drugo, njegovi srodnici nisu iskoristili mogućnost koja je nekima od njih dostupna, po članovima 113. i 115. Porodičnog zakona, da traže od organa starateljstva da mu zamijeni staratelja. Po Vladi, u slučaju odbijanja, podnosiočevi srodnici su se mogli obratiti sudu, koji bi razmatrao meritum zahtjeva i, ako je to primjereno, imenovao novog staratelja, koji bi, u tom slučaju, mogao raskinuti ugovor o smještaju. Vlada je također izjavila da su podnosiočevi srodnici mogli osporiti ugovor koji su potpisali starateljica R.P. i Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra. I na kraju, Vlada je ukazala na to da je sam podnosilac mogao tražiti od organa starateljstva da imenuje ad hoc zastupnika, na osnovu njegovog navodnog sukoba intresa sa starateljem, a s ciljem da traži da napusti ustanovu i nastani se negdje drugo (član 123, stav 1. Porodičnog zakona).
  3. Veliko vijeće primjećuje da je u svojoj odluci o prihvatljivosti od 29. 6. 2010. utvrdilo da ovaj prigovor postavlja pitanja koja su blisko povezana s pitanjima koja se pojavljuju u vezi s pritužbom podnosioca po članu 5, stav 4, te da objedinjuje prigovor sa svojim razmatranjem merituma po ovoj odredbi.
  4. Uz to, zaključujući da je pitanje da li se radilo o “lišenju slobode” u smislu člana 5, stav 1, u ovom predmetu blisko vezano za meruitum pritužbe po toj odredbi, Sud je, isto tako, to pitanje povezao sa svojim razmatranjem merituma. Veliko vijeće ne vidi nikakvog razloga da dovodi u pitanje zaključke Vijeća po ovim pitanjima. 

B. Da li je podnosilac bio lišen slobode u smislu člana 5, stav 1.

1.  Izjašnjenja stranaka

(a)  Podnosilac

  1. Podnosilac tvrdi da, mada se po domaćem zakonu smještaj osoba s mentalnim poremećajem u ustanovu za socijalno zbrinjavanje smatra “doobrovoljnim”, njegov transfer u Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra predstavlja lišenje slobode. Stanoviša je da, kako što je to bilo u predmetu Storck protiv Njemačke (br. 61603/00, ECHR 2005-V), u njegovom slučaju postoje subjektivni i objektivni elementi lišenja slobode.
  2. Što se tiče prirode same mjere, podnosilac smatra da je život u ustanovi za socijalno zbrinjavanje na zabačenoj planinskoj lokaciji predstavljao fizičku izolaciju od društva. Nije mogo sam odlučiti da ode po sopstvenom nahođenju jer bi se, pošto nije imao ni lične dokumente ni novac, brzlo suočio s rizikom da ga policija zaustavi pri rutinskoj kontroli, što je u Bugarskoj uobičajena praksa.
  3. Odsustvo iz doma za socijalno zbrinjavanje podliježe dozvoli. Udaljenost od oko 420 kilometara od ustanove do njegovog mjesta stanovanja i činjenica da nije imao pristup svojoj invalidskoj penziji onemogućili su mu da putuje u Ruse više od tri puta. Podnosilac dalje izjavljuje da je u brojnim drugim prilikama, uprava ustanove odbila da mu da dozvolu da putuje. Dodaje da se, u skladu s praksom koja nema nikakav zakonski osnov, štićenici koji napuste objekat na period duži od onog za koji imaju dozvolu smatraju bjeguncima i traži ih policija. U vezi s tim izjavljuje da ga je jednom prilikom policija u Ruseu uhapsila, te da, mada ga nisu vratili u dom, činjenica da je direkto tražio da se on izmjesti i vrati nazad jeste predstavljala odlučujuću restrikciju na njegovo pravo na slobodu ličnosti. Izjavljuje da ga policija jeste uhapsila i pritvorila do dolaska osoblja Doma po njega, a da ga nije obavijestila o razlogu za lišenje slobode. Pošto je vraćen nazad pod prisilom, nikakvog značaja nema pitanje da li su u tome učestvovali uposlenici Doma.
  4. Podnosilac dalje izjavljuje da je njegov smještaj u Dom već trajao osam godina, te da su njegove nade da će jednog dana otići uzaludne, jer takvu odluku mora da odobri njegov staratelj.
  5. Što se tiče posljedica njegovog smještaja, podnosilac naglašava strogost režima kojem je bio podvrgnut. Njegove okupacione aktivnosti, tretman i kretanje bili su predmet detaljnog i praktičnog nadzora uposlenikâ Doma. Bio je obavezan da slijedi strogu dnevnu rutinu, da ustaje, ide u krevet i jede u određena vremena. Nije imao slobodnog izbora u pogledu garderobe, pripreme obroka, učešća u kutlurnim događajima, ili ostvarivanja odnosa s drugim osobama, uključujući intimne, jer su svi štićenici Doma muškarci. Samo ujutro mu je bilo dozvoljeno da gleda TV. Shodno tome, njegov boravak u Domu izazvao je vidno pogoršanje njegovog općeg stanja i pojavu sindroma institucionalizacije, drugim riječima, nesposobosti da se reintegrira u zajednicu i živi normalnim životom.
  6. Što se tiče subjektivnog elementa, podnosilac tvrdi da je njegova situacija drugačija od situacije razmatrane u predmetu M. protiv Švicarske (br. 39187/98, ECHR 2002-II), u kojem je podnositeljica pristala da bude smještena u ustanovu za njegu. On sam nikad nije dao takav pristanak. Njegov tadašnji staratelj, gđa R.P. (vidi stav 12. gore), nije se s njim konsultirala u pogledu smještaja, te je, štaviše, on uopće nije poznavao; niti je bio obaviješten o postojanju ugovora o smještaju od 10. 12. 2002 (vidi stav 14. gore), koji on sam nikad nije potpisao. Te okolnosti odražavaju široko rasprostranjenu praksu u Bugarskoj, da kad se ljudima oduzme poslovna sposobnost, čak i djelimično, smatraju se nesposobnim da iskažu sosptvene želje. Uz to, iz medicinske dokumentacije je jasno da se podnosiočeva želja da napusti Dom nije tumačila kao njegova slobodno iskazana želja, već kao simptom njegovog mentalnog oboljenja.
  7. Na kraju, u predmetu M. protiv Švicarske (navod gore), vlasti su svoju odluku da podnositeljicu smjeste u dom za njegu temeljili na detaljnom ispitivanju, koje je pokazalo da su se uslovi života u njenom sosptvenom domu dramatično pogoršali, kao posljedica njene nesaradnje s organom socijalne zaštite. S druge strane, podnosiocu u ovom predmetu niti je kad ponuđena, niti je kad odbio alternativnu socijalnu njegu kod kuće.

(b)  Vlada

  1. U svojim pismenim opservacijama Vijeću, Vlada je prihvatila da su okolnosti u predmetu predstavljale “lišenje slobode” u smilsu člana 5, stav 1. Konvencije. Međutim, na raspravi u postupku pred Velikim vijećem, Vlada je ustvrdila da član 5. nije primjenjiv. Vlada primjećuje da u vezi s tim, podnosioca nisu javne vlasti prisilno smjestile u psihijatrijsku ustanovu u skladu sa Zakonom o javnom zdravlju, već je smješten u dom za socijalno zbrinjavanje po zahtjevu svog staratelja, na osnovu građansko-pravnog ugovora i u skladu s pravilima o socijalnoj pomoći. Shodno tome, osobe kojima je potrebna pomoć, uključujući osobe s mentalnim poremećajima, mogu tražiti različite socijalne i medicinske usluge, bilo direktno ili preko svojih zastupnika, u skladu sa Zakonom o socijalnoj pomoći iz 1998 (vidi stavove 57-60. u gornjem tekstu). Domovi za odrasle osobe s mentalnim poremećajima nude širok spektar usluga ove vrste, te se smještaj u takve ustanove ne može smatrati lišenjem slobode.
  2. Što se tiče konkretnih okolnosti u predmetu, Vlada naglašava da podnosilac nije nikad jasno i svjesno iskazao prigovor na svoj smještaj u dom, te se, shodno tome, ne može zaključiti da je mjera bila nedobrovoljna. Nadalje, u svakom trenutku je imao pravo da napusti Dom.
  3. Uz to, podnosilac je bio potican da radi u seoskom restoranu, onoliko koliko može, a u tri navrata mu je dato odsustvo. Razlog što se dva puta iz Rusea vratio prije isteka odobrenog odsustva (vidi stav 27. u gornjem tekstu) bio je to što nije imao smještaj. Vlada daje izjavljuje da podnosioca nikad policija nije vratila. Vlada potvrđuje da je u septembru 2006. direktor morao pitati policiju da ga traži, jer se nije vratio (vidi stav 28. u gornjem tekstu). Međutim, iz predmeta Dodov protiv Bugarske (br. 59548/00, 17. 1. 2008) je jasno da država ima pozitivnu obavezu da se brine o ljudima koji su smješteni u ustanove za socijalno zbrinjavanje. Prema izjavi Vlade, koraci koje je direktor poduzeo predstavljaju dio te dužnosti zaštite.
  4. Vlada nadalje primjećuje da podnosilac nije imao poslovnu sposobnost i da nije uživao koristi od porodičnog okruženja koje bi mu davalo podršku, smještaj ili dovoljno resursa da vodi samostalan život. Pozivajući se u tom smislu na presude u predmetima M. protiv Švicarske (navod gore) i Nielsen protiv Danske (28. 11. 1988, Serija A, br. 144), Vlada izjavljuje da je to što je podnosilac smješten u dom jednostavno bila zaštitna mjera poduzeta isključivo u njegovom interesu, te da je predstavljala primjeren odgovor na socijalnu i medicinsku hitnost; takav odgovor ne može se smatrati nedobrovoljnim.

(c)  Treća strana

  1. Organizacija Interights dala je sljedeće opservacije. Navela je da je obavila anketu o praksi vezanoj za smještaj ljudi s mentalnim poremećajima u specijalizirane ustanove u zemljama srednje i istočne Evrope. Prema zaključcima te ankete, u većini slučajeva se smještaj u takve ustanove može smatrati situacijom koja predstavlja de facto lišenje slobode.
  2. Domovi za socijalno zbrinjavanje često se nalaze u ruralnim ili planinskim područjima, do kojih nije lako doći. Tamo gdje se nalaze blizu urbanih područja, opasani su visokim zidovima ili ogradama, a kapije su uvijek zaključane. U pravilu, štićenici mogu izaći iz objekta samo uz jasnu dozvolu direktora doma, i to na ograničen vremenski period. U slučajevima neovlaštenog odsustva, policija ima ovlaštenje da traži i vraća takve osobe. Isti restriktivni režim važi za sve štićenike, bez bilo kakve razlike u pogledu njihovog pravnog statusa – bilo da imaju punu ili djelimičnu poslovnu sposobnost ili je nemaju nikako – a po mišljenju Interlightsa, ovo je odlučujući faktor. Uopće se ne uzima u obzir da li je smještaj bio dobrovoljan ili ne.
  3. Što se tiče ocjene subjektivnog aspekta smještaja, Interights smatra da je saglasnost date osobe pitanje koje zahtijeva posebnu pažnju. Moralo bi se znatno više napora uložiti da se utvrde njihove stvarne želje, bez obzira na bilo kakvo proglašenje poslovne nesposobnosti koje je u njihovom slučaju moglo biti dato. Interights smatra da u stvarnosti, kad su suočene s izborom između opasnog beskućničkog života i relativne sigurnosti koju nude domovi za socijalno zbrinjavanje, poslovno nesposobne osobe u zemljama srednje i istočne Evrope mogle bi se opredijeliti za dom, samo zato što državni sistem socijalne zaštite ne nudi nikakvu drugu alternativnu uslugu. To, pak, ne znači da se može reći da su takve osobe slobodnom voljom pristale na smještaj.

2.  Ocjena Suda

(a)  Opći principi

  1. Sud pocrtava da je razlika između lišenja slobode i ograničenja slobode kretanja, a sloboda kretanja uređena je članom 2. Protokola 4, samo u stepenu intenziteta, a ne u prirodi ili suštini. Mada ponekad nije lako klasificirati nešto u jednu ili drugu kategoriju, u smislu da su neki granični slučajevi čisto stvar mišljenja, Sud ne može ne napraviti izbor od kojeg zavisi primjenjivost ili neprimjenjivost člana 5 (vidi Guzzardi protiv Italije, 11. 1980, stavovi 92-93, Serija A, br. 39). Da bi se odredilo da li je neko lišen slobode, polazna tačka mora biti konkretna situacija u kojoj se osoba nalazi, te se mora uzeti u obzir cijeli spektar kriterija kao što su tip, trajanje, efekti i način izvršenja date mjere (vidi Storck, navod gore, stav 71, i predmet Guzzardi, navod gore, stav 92).
  2. U kontekstu lišenja slobode na osnovu mentalnog zdravlja, Sud smatra da se osoba može smatrati “lišenom slobode” čak i tokom perioda kad je bila u otvorenom bolničkom odjeljenju s redovnim pristupom, bez pratnje, neosiguranim bolničkim prostorima, te mogućnost izlaska van bolnice bez pratnje (vid predmet Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 5. 1985, stav 42, Serija A, br. 93).
  3. Nadalje, što se tiče smještaja mentalno poremećenih osoba u ustanvu, Sud smatra da pojam lišenja slobode ne sadrži samo objektivni element čuvanja osobe u određenom ograničenom prostoru na nezanemariv vremenski rok. Osoba se može smatrati lišenom slobode i kad, kao dodatni subjektivni element, nije dala valjan pristanak za takvo čuvanje (vidi Storck, navod gore, stav 74).
  4. Sud je utvrdio da je do lišenja slobode došlo u sljedećim okolnostima: (a) kad je podnosilac, koji je proglašen poslovno nesposobnim i smješten u psihijatrijsku bolnicu po zahtjevu svog zakonskog zastupnika, neuspješno pokušao napustiti bolnicu (vidi Shtukaturov protiv Rusije, 44009/05, stav 108, 27. 3. 2008); (b) kad je podnositeljica inicijalno dala pristanak za prijem na kliniku, ali kasnije pokušala da pobjegne (vidi Storck, navod gore, stav 76); i (c) kad je podnosilac odrasla osoba koja nije u stanju dati svoj pristanak za prijem u psihijatrijsku bolnicu, a koju, bez obzira na to, nikad nije pokušala napustiti (vidi H.L. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 45508/99, stavovi 89-94, ECHR 2004-IX).
  5. Sud također smatra da je pravo na ličnu slobodu isuviše važno u demokratskom društvu da se dozvoli da pojedinac ostane bez koristi od zaštite koju Konvencija pruža samo zato što je možda sam pristao da bude lišen slobode (vidi De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, 18. 6. 1971, stavovi 64-65, Serija A, br. 12), naročito kad se ne osporava to da osoba pravno nije sposobna dati svoj pristanak za predloženu radnju ili se s njom ne složiti (vidi H.L. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, navod gore, stav 90).
  6. Uz to, Sud koristi priliku da primijeti da se prva rečenica člana 5, stav 1, mora tumačiti tako da određuje pozitivnu obavezu države da štiti slobodu osoba pod svojom jurisdikcijom. U suprotnom bi postojala značajna praznina u zaštiti od proizvoljnog lišenja slobode, što bi bilo u neskladu sa značajem lične slobode u demokratskom društvu. Država, shodno tome, ima obavezu da poduzima mjere kojima pruža efektivnu zaštitu ranjivih osoba, uključujući i razumne korake na sprečavanju lišavanja slobode za koje vlasti znaju ili trebaju da znaju (vidi Storck, navod gore, stav 102). Prema tome, s obzirom na konkretne okolnosti predmeta u razmatranju, Sud smatra da je postojala odgovornost državnih vlasti kao rezultat lišenja slobode u psihijatrijskoj bolnici po zahtjevu podnosiočevog staratelja (vidi Shtukaturov, navod gore) i lišenja slobode u privatnoj klinici (vidi Storck, navod gore).

(b) Primjena ovih principa na predmet u razmatranju

  1. Sud na samom početku primjećuje da je ovom predmetu nije neophodno određivati da li, u generalnom smislu, svaki smještaj poslovno nesposobne osobe u ustanovu socijalnog zbrinjavanja predstavlja “lišenje slobode” u smislu člana 5, stav 1. U nekim slučajevima, smještaj iniciraju porodice koje učestvuju i u starateljskim aranžmanima, a na osnovu građansko-pravnih ugovora potpisanih s odogovarajućom ustanovom za socijalno zbrinjavanje. Shodno tome, svako ograničenje slobode u takvim slučajevima rezultat je radnji privatnih lica, a uloga vlasti ograničena je na nadzor. Od Suda se u ovom predmetu ne traži da odlučuje o obavezama koje se po Konvenciji mogu pojaviti u odnosu na državu u ovakvim situacijama.
  2. Sud primjećuje da u ovom predmetu postoje posebne okolnosti. U starateljske aranžmane podnosioca nije bio uključen niti jedan član podnosiočeve porodice, a dužnosti staratelja dodijeljene su državnoj službenici (gđa R.P.), koja je pregovarala i potpisala ugovor o smještaju s Domom za socijalno zbrinjavanje Pastra, bez bilo kakvog kontakta s podnosiocem, kojeg, zapravo, nije ni upoznala. Ugovor o smještaju izvršen je u državnoj ustanovi, a izvršila ga je socijalna služba koja, isto tako, s podnosiocem nije nikad obavila razgovor (vidi stavove 12-15. u gornjem tekstu) Podnosioca niko nije konsultirao u vezi s izborima njegovog staratelja, mada jeste mogao iskazati valjano mišljenje, a njegov pristanak bio je neophodan u skladu sa Zakonom o porodici i pojedincima iz 1949. godine (vidi stav 42. u gornjem tekstu). Uz sve to, u Dom za socijalno zbrinjavanje nije prebačen po sopstvenom zahtjevu ili na osnovu dobrovoljnog građansko-pravnog ugovora o prijemu u ustanovu gdje će dobiti socijalnu pomoć i zaštitu. Sud smatra da su ograničenja na koja se žali podnosilac rezultat različitih koraka koje su javne vlasti i ustanove poduzele preko svojih službenika, od inicijalnog zahtjeva za smještaj u ustanovu, pa tokom cijelog izvršenja date mjere, a ne posljedica radnji ili inicijativa privatnih lica. Mada nema naznake da je podnosiočeva starateljica postupala zlonamjerno, gore izložena razmatranja ovaj predmet čine različitim od predmeta Nielsen (navod gore), u kojem je podnosiočeva majka svog sina, maloljetnika, smjestila u psihijatrijsku ustanovu dobronamjerno, što je Sud navelo da utvrdi da je data mjera podrazumijevala korištenje starateljskih prava nad djetetom koje nije bilo u stanju da iskaže valjano mišljenje.
  3. Smještaj podnosioca u dom za socijalno zbrinjavanje se, shodno tome, može smatrati radnjom koja se može pripisati državnim vlastima. Ostaje da se utvrdi da li su ograničenja proizašla iz te mjere predstavljala “lišenje slobode” u smislu člana 5.
  4. Što se tiče objektivnog aspekta, Sud smatra da je podnosilac bio smješten u bloku iz kojeg je mogao izaći, ali naglašava da pitanje da li je blok bio zaključan nije odlučujuće (vidi Ashingdane, navod gore, stav 42). Mada jeste tačno da je podnosilac bio u mogućnosti da ide do obližnjeg sela, za to mu je trebala eksplicitna dozvola (vidi stav 25. u gornjem tekstu). Uz to, vrijeme koje je proveo van Doma i mjesta gdje je mogao ići uvijek su bili predmet kontrola i ograničenja.
  5. Sud dalje primjećuje da je, u periodu između 2002. i 2009, podnosiocu odobreno odsustvo za tri kratke posjete (od po desetak dana) Ruseu (vidi stavove 2628. u gornjem tekstu). Sud ne može pretpostavljati da li bi mogao češće ići u posjete da je to tražio. Ipak, Sud primjećuje da su takva odsustva u potpunosti bila stvar diskrecione odluke rukovodstva Doma, koje je zadržalo lične dokumente podnosioca i upravljalo njegovim financijama, uključujući troškove prevoza (vidi stavove 25-26. u gornjem tekstu). Nadalje, Sudu se čini da je lokacija Doma, u planinskoj regiji daleko od Rusea (nekih 400 km) svako putovanje za podnosioca činila teškim i skupim, s obzirom na njegov prihod i mogućnost da sam sebi organizira put.
  6. Sud smatra da su ovakav sistem odsustva i činjenica da je uprava Doma zadržala njegove lične dokumente stavile značajno ograničenje na podnosiočevu slobodu kretanja.
  7. Uz to, ne spori se da je, kad se podnosilac 2006. godine nije vratio s dopusta, uprava Doma od policije tražila da ga nađe i vrati (vidi stav 28. u gornjem tekstu). Sud može prihvatiti da takvi koraci predstavljaju dio odgovornosti koju rukovodstvo jednog doma za osobe s mentalnim poremećajima preuzima u odnosu na svoje štićenike. Dalje primjećuje da policija nije dopratila podnosioca nazad, te da nije dokazao da je do dolaska osoblja Doma bio uhapšen. Ipak, pošto je njegovo dozvoljeno odsustvo isteklo, osoblje ga je vratilo u Dom bez obzira na njegove želje.
  8. Shodno tome, mada je podnosilac bio u stanju da ide na neka putovanja, faktori predočeni u gornjem tekstu Sud navode da smatra da, suprotno onome što Vlada tvrdi, on jeste bio pod stalnim nadzorom i nije imao slobodu da bez dozvole napusti Dom kad je on to želio. U vezi s predmetom Dodov (navod gore), Vlada ostaje pri tvrdnji da su data ograničenja bila neophodna, s obzirom na pozitivnu obavezu vlasti da štiti podnosiočevo zdravlje i život. Sud primjećuje da je u navedenom predmetu podnosiočeva majka bolovala od Alzheimerove bolesti, te da su joj, upravo zbog toga, pamćenje i druge mentalne sposobosti progesivno propadale, do tačke kad je osoblje staračkog doma dobilo instrukciju da je ne ostavlja samu. U ovom predmetu, pak, Vlada nije pokazala da je podnosiočevo zdravstveno stanje bilo takvo da bi on bio izložen neposrednom riziku, ili da bi morao biti podvrgnut bilo kakvim posebnim restrikcijama u cilju zaštite života i fizičkog integriteta.
  9. Što se tiče trajanja ove mjere, Sud primjećuje da nije navedeno, te je, shodno tome, neograničeno, jer je podnosilac zaveden u općinskoj evidenciji kao stalno nastanjen na adresi Doma, gdje je još uvijek (tamo živi već osam godina). Taj period je dovoljno dug da osjeti sve štetne efekte restrikcija koje su mu nametnute.
  10. Što se tiče subjektivnog aspekta mjere, mora se primijetiti da, suprotno onome što traži domaći zakon (vidi stav 42. u gornjem tekstu), podnosioca niko nije pitao da da svoje mišljenje o smještaju u Dom, niti je on ikad eksplicitno dao za to pristanak. Umjesto toga, u Pastru je odveden ambulantnim vozilom, te je u Dom smješten bez da je bio obaviješten o razlozima ili trajanju te mjere, koju je poduzela njegova službeno dodijeljena starateljica. Sud u vezi s ovim primjećuje da postoje situacije kad želje osobe s umanjenim mentalnim sposobnostima mogu valjano da se zamijene željama druge osobe koja postupa u kontekstu zaštitne mjere, te da je ponekad teško utvrditi stvarne želje ili preferencije date osobe. Međutim, Sud već smatra da činjenica da je osoba bez poslovne sposobnost ne mora da znači da nije u stanju da shvati situaciju u kojoj se nalazi (vidi Shtukaturov, navod gore, stav 108). U ovom slučaju, domaći zakoni daju određenu težinu željama podnosioca, te se čini da je on bio sasvim svjestan svoje situacije. Sud primjećuje da je, barem od 2004, podnosilac eksplicitno iskazivao želju da napusti Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra, i psihijatrima i kroz svoja obraćanja vlastima sa zahtjevom da mu se vrati poslovna sposobnost i da mu bude ukinuto starateljstvo (vidi stavove 37-41. u gornjem tekstu).
  11. Ovim faktorima se predmet koji se ovdje razmatra razlikuje od predmeta M. protiv Švicarske (navod gore), u kojem je Sud utvrdio da nije došlo do lišenja slobode, jer je podnositeljica smještena u starački dom čisto u spostvenom interesu, te je, po dolasku, dala saglasnost za svoj dolazak u Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra, a ni u bilo kom trenutku kasnije, podnosilac dao saglasnost za svoj boravak. Sud, shodno tome, nije uvjeren da je podnosilac dao pristanak za svoj smještaj, ili da ga je prešutno prihvatio kasnije tokom svog boravka u Domu.
  12. Uzimajući u obzir konkretne okolnosti u predmetu, naročito učešće vlasti u odluci da se podnosilac smjesti u dom i u izvršenju te odluke, te pravila o odsustvu, trajanje smještaja i nepostojanje podnosiočevog pristanka, Sud smatra da ova situacija predstavlja lišenje slobode u smislu člana 5, stav 1. Shodno tome, ova odredba je primjenjiva.

C. Da li je podnosiočev smještaj u Domu za socijalno zbrinjavanje Pastra bio kompatibilan sa članom 5, stav 1.

1.  Izjave stranaka

(a)  Podnosilac

  1. Podnosilac je izjavio da, pošto nije dao pristanak za smještaj u Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra, niti je potpisao ugovor koji su izradili njegova starateljica i Dom, taj ugovor je suprotan Zakonu o porodici i pojedincima. Dodao je da u vrijeme kad je smješten nije bio obaviješten o postojanju tog ugovora, te da dugo nakon toga nije znao za njega. Nije imao ni priliku da ospori korake koje je poduzela njegova starateljica. Mada je starateljica, po članu 126. Porodičnog zakona, bila obavezna da organu starateljstva (gradonačelniku) podnosi izvještaje o svojim aktivnostima, gradonačelnik nije imao nikakva ovlaštenja da protiv nje poduzme bilo kakve radnje. Nadalje, u odnosu na podnosioca nikad nije izrađen bilo kakav izvještaj, niti su njegovi staratelji zbog tog nedostatka ikad pozvani na odgovornost.
  2. Podnosilac dalje tvrdi da njegov smještaj u dom za osobe s mentalnim poremećajima nije zadvoljavao niti jedan od osnova po kojima lišenje slobode može biti opravdano u smislu člana 5. Data mjera nije bila opravdana potrebom da se osigura javna sigurnosti, ili nesposobnošću date osobe da uspješno živi izvan ustanove. U prilog toj tvrdnji, podnosilac izjavljuje da je direktor Doma smatrao da je sposoban da se integrira u zajednicu, te da su učinjeni pokušaji da ga se zbliži s porodicom, mada bez uspjeha. Shodno tome, vlasti su svoju odluku da ga smjeste u Dom bazirale na jednostavnoj činjenici da porodica nije spremna da se o njemu brine i da mu treba socijalna pomoć. Nisu ispitali da li bi se nepophodna pomoć mogla prućiti alternativnim mjerama koje bi bile manje restriktivne po njegovu ličnu slobodu. Takve mjere su, uz to, sasvim izvodive, jer bugarsko zakonodavstvo predviđa širok spektar socijalnih usluga, kao što su personalna pomoć, centri za socijalnu rehabilitaciju, te specijalni doplatak i penzija. Vlasti, shodno tome, nisu uspostavile pravičnu ravnotežu između podnosiočevih socijalnih potreba i njegovog prava na slobodu ličnosti. Bilo bi proizvoljno, a i suprotno svrsi člana 5, da se lišenje slobode bazira isključivo na socijalnim razlozima.
  3. Ako bi Sud zauzeo stav da smještaj ulazi u opseg člana 5, stav 1 (e), po čemu bi se mentalno oboljele osobe mogle lišavati slobode, podnosilac smatra da državne vlasti nisu zadovoljile uslov te odredbe. U odsustvu novije psihijatrijske ocjene, jasno je da njegov smještaj u dom nije bio s ciljem da mu se osigura medicinski tretman, te da je baziran isključivo na medicinskoj dokumentaciji predočenoj u kontekstu postupka za oduzimanje poslovne sposobnosti. Ta dokumentacija izdana je otprilike godinu i po ranije, te se nije strogo ticala njegovog smještaja u ustanovu za osobe s mentalnim poremećajima. Pozivajući se na predmet Varbanov protiv Bugarske (br. 31365/96, stav 47, ECHR 2000-X), podnosilac je naveo da je smješten u Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra bez da je tada prošao bilo kakvu ocjenu mentalnog zdravlja.

(b)  Vlada

  1. Vlada je izjavila da je smještaj podnosioca u Dom bio u skladu s domaćim zakonom, jer je starateljica potpisala ugovor po kojem je podnosilac trebao primati socijalne usluge u sopstvenom interesu. Stoga je ona postupala u skladu sa svojim odgovornostima, te izvršila svoju dužnost zaštite osobe pod djelimičnim starateljstvom.
  2. Imajući na umu da je jedina svrha tog smještaja bila da se podnosiocu osiguraju socijalne usluge u skladu sa Zakonom o socijalnoj pomoći, a ne da se primijeni obavezni medicinski tretman, Vlada smatra da ova mjera ne podliježe članu 5, stav 1 (e) Konvencije. U vezi s tim, vlasti su uzele u obzir njegovu financijsku i porodičnu situaciju, odnosno činjenicu da nije imao resursa, niti bliskih srodnika koji bi mu mogli pomagati u svakodnevnom životu.
  3. Vlada primjećuje, u isto vrijeme, da podnosilac u svakom slučaju može da se smatra “mentalno oboljelom osobom” u smislu značenja člana 5, stav 1 (e). Medicinska ocjena obavljena tokom postupka oduzimanja poslovne sposobnosti 2000. godine jasno je pokazala da pati od mentalnih poremećaja, te da je, shodno tome, legitimno da ga vlasti smjeste u ustanovu za ljude sa sličnim problemima. Na kraju, oslanjajući se na presudu u predmetu Ashingdane (gavod gore, stav 44), Vlada izjavljuje da nema adekvatne veze između razloga datih za smještaj, konkretno, zdravstvenog stanja podnosioca, i ustanove u koju je smješten. Shodno tome, Vlada smatra da data mjera nije bila suprotna članu 5, stav 1(e).

(c)  Treća strana

  1. Na osnovu studije navedene u stavovima 112-114. u gornjem tekstu, Interights izjavljuje da se u zemljama srednje i istočne Evrope smještaj osoba s mentalnim poremećajima u domove za socijalno zbrinjavanje posmatra isključivo u smislu socijalne zaštite i podliježe ugovornom pravu. Pošto se takav smještaj po domaćem zakonu ne smatra oblikom lišenja slobode, proceduralni mehanizmi garancije zaštite dostupni u vezi s psihijatrijskim čuvanjem nisu primjenjivi.
  2. Interights smatra da se ovakve situacije mogu porediti sa situacijom razmatranom u predmetu of L. protiv Ujedinjenog Kraljevstva (navod gore), u kojem je kritika bila usmjerena na sistem koji je u toj zemlji postojao prije 2007, po kojem je doktrina neophodnosti, prisutna u precedentnom pravu, dozvoljavala “neformalno” lišenje slobode osoba s mentalnim poremećajima koje nemaju pravnu sposobnost i ne protive se. Sud je smatrao da je nepostojanje bilo kakvih formalnih proceduralnih pravila za prijem i čuvanje takvih osoba zapanjujuće. Po mišljenju Suda, postojao je značajan kontrast između ovog potpunog odsustva propisa i obimne mreže garancija zaštite koje važe za formalno psihijatrijsko čuvanje pokriveno zakonima o mentalnom zdravlju. U odsustvu formalizirane procedure prijema, koja bi ukazala ko može predložiti prijem, iz kojih razloga i po kom osnovu, te s obzirom na nedostatak naznake u pogledu dužine lišenja slobode ili prirode tretmana ili njege, zdravstveni radnici u bolnici preuzeli su potpunu kontrolu nad slobodom i tretmanom jedne ranjive osobe bez poslovne sposobnosti, isključivo na osnovu sopstvene kliničke ocjene, koja se obavljala kad i kako su oni smatrali za shodno. Mada nema sumnje da su ti zdravstveni radnici postupali dobronamjerno i u najboljem interesu podnosioca, Sud je primijetio da je sama svrha proceduralnih garancija zaštitite upravo da zaštiti pojedince od bilo kakvih pogrešnih procjena i profesionalnih propusta (H.L. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, navod gore, stavovi 120-121).
  3. Interights od Suda traži da ostane konzistentan u tom pristupu i utvrdi da su u ovom slučaju neformalna priroda prijema i kontinuirano čuvanje u domu za socijalno zbrinjavanje bili u neskladu s garancijama protiv proizvoljnosti po članu 5. Ni u jednu fazu postupka nisu bili uključeni sudovi, niti je bilo kakvo drug nezavisno tijelo dobilo zadatak da prati date ustanove. Nedostatak propisa, u kombinaciji s ranjivošću osoba s mentalnim poremećajima, omogućava zloupotrebu temeljnih prava u kontekstu izuzetno ograničenog nadzora.
  4. Treća strana dalje izjavljuje da su u većini ovakvih slučajeva smještaji automatski, jer je malo mogućnosti za alternativne socijalne usluge. Smatra da bi vlasti trebale biti pod posebnom praktičnom obavezom da osiguraju odgovarajuće mjere koje bi bile manje restriktivne po ličnu slobodu, ali istovremeno podjednako u stanju da osiguraju medicinsku njegu i socijalne usluge za osobe s mentalnim poremećajima. To bi bio put da se primijeni princip da prava koja Konvencija garantira nisu samo teoretska ili iluzorna, već praktična i djelotvorna.

2.  Ocjena Suda

(a)  Opći principi

  1. Sud pocrtava da, da bi se ispoštovao član 5, stav 1, dato lišenje slobode mora biti “zakonito”, što uključuje poštivanje zakonom propisane procedure; u tom smislu, Konvencija upućuje na domaći zakon i postavlja obavezu poštivanje domaćih materijalnih i procesnih pravila. Uz to, pak, traži da svako lišenje slobode bude u skladu sa svrhom člana 5, tj. da pojedinca štiti od proizvoljnosti (vidi Herczegfalvy protiv Austrije, 9. 1992, stav 63, Serija A, br. 244). Nadalje, lišenje pojedinca slobode tako je ozbiljna mjera da je opravdana samo kad su već razmotrene sve druge, manje oštre mjere, te kad se došlo do zaključka da su nedovoljne da bi zaštitile pojedinca ili javni interes, koji bi mogao tražiti da se data osoba liši slobode. To znači da nije dovoljno da lišenje slobode bude u skladu s domaćim zakonom; ono mora biti neophodno u datim okolnostima (vidi Witold Litwa protiv Poljske, br. 26629/95, stav 78, ECHR 2000-III).
  2. Uz to, podstavovi (a) do (f) prvog stava člana 5. sadrže iscrpnu listu dopustivih osnova za lišenje slobode; takva mjera neće biti zakonita, osim ako ne ulazi u jedan od tih osnova (ibid., stav 49; vidi naročito i predmet Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Veliko vijeće], br. 13229/03, stav 43, 29. 1. 2008, i Jendrowiak protiv Njemačke, br. 30060/04, stav 31, 14. 4. 2011).
  3. Što se tiče lišenja slobode mentalno poremećenih osoba, pojedinac ne može biti lišen slobode zato što je “mentalno obolio”, osim ako se ne zadovolje ova tri minimalna uslova: prvo, mora se pouzdano pokazati da se radi o mentalno oboljeloj osobi; drugo, mentalni poremećaj mora biti takve vrste i takvog stepena da traži obavezno čuvanje; treće, važenje kontinuiranog čuvanja zavisi od kontinuiranog prisustva takvog poremećaja (vidi Winterwerp protiv Holandije, 24. 11. 1979, stav 39, Serija A, br. 33; Shtukaturov, navod gore, stav 114; i Varbanov, navod gore, stav 45).
  4. Što se tiče drugog od gore navedenih uslova, lišenje slobode mentalno poremećene osobe može biti neophodno ne samo kad toj osobi trebaju terapija, lijekovi ili drugi klinički tretman, u cilju liječenja ili ublažavanja stanja, već i kad toj osobi trebaju kontrola i nadzor da bi se, naprimjer, spriječila da nanese štetu sebi ili drugima (vidi Hutchison Reid protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 50272/99, stav 52, ECHR 2003-IV).
  5. Sud dalje pocrtava da mora postojati neki odnos između upotrijebljenog osnova za dozvoljeno lišenje slobode i mjesta i uslova tog lišenja slobode. U principu, “lišenje slobode” osobe kao psihijatrijskog pacijenta će biti “zakonito” u smislu člana 5, stav 1 (e) samo ako se izvrši u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi ovlaštenoj za te svrhe (vidi Ashingdane, navod gore, stav 44, i predmet Pankiewicz protiv Poljske, br. 34151/04, stavovi 42-45, 12. 2. 2008). Međutim, uzimajući u obzir gore navedeno, član 5, stav1 (e) principijelno se ne bavi odgovarajućim tretmanom i uslovima (vidi Ashingdane, navod gore, stav 44, i predmet Hutchison Reid, navod gore, stav 49).

(b)  Primjena ovih principa na predmet u razmatranju

  1. Pri razmatranju da li je smještaj podnosioca u Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra bio zakonit u smislu člana 5, stav 1, Sud mora utvrditi da li je data mjera bila u skladu s domaćim zakonom, da li je ulazila u opseg jednog od izuzetaka predviđenih podstavovima (a) do (f) člana 5, stav 1. u pravilu o ličnoj slobodi te, konačno, da li je bila opravdana na osnovu jednog od tih izuzetaka.
  2. Na osnovu relevantnih domaćih instrumenata (vidi stavove 57-59. u gornjem tekstu), Sud primjećuje da bugarski zakon predviđa smještaj u ustanovu za socijalno zbrinjavanje kao zaštitnu mjeru, koja se poduzima po zahtjevu date osobe, a ne kao prisilnu mjeru koja se nalaže po osnovima navedenim u podstavovima (a) do (f) člana 5, stav 1. Međutim, u konkretnim okolnostima ovog predmeta, data mjera podrazumijevala je značajne restrikcije lične slobode, što pokreće pitanje lišenja slobode bez uzimanja u obzir podnosiočevih ličnih želja ili volje (vidi stavove 121-132. u gornjem tekstu).
  3. Što se tiče pitanja da li se slijedila procedura propisana zakonom, Sud primjećuje da, kao prvo, po domaćem zakonu, staratelj osobe kojoj je djelimično oduzeta poslovna sposobnost nije ovlašten da poduzima pravne radnje u ime te osobe. Svaki ugovor koji se u takvim slučajevima sklapa važeći je samo ako ga zajedno potpišu i staratelj i osoba pod djelimičnim starateljstvom (vidi stav 42. u gornjem tekstu). Sud, shodno tome, zaključuje da je odluka gđe R.P, podnosiočeve starateljice, da ga smjesti u dom za socijalno zbrinjavanje osoba s mentalnim poremećajima, a da prije toga nije pribavila njegov pristanak, po bugarskom zakonu nije važeća. Taj zaključak je sam po sebi dovoljna da Sud ustanovi da je podnosiočevo lišenje slobode bilo suprotno članu 5.
  4. U svakom slučaju, Sud smatra da data mjera nije bila zakonita u smislju člana 5, stav 1. Konvencije, jer nije bila opravdana na osnovu bilo kojeg od podstavova (a) do (f).
  5. Podnosilac prihvata da su vlasti postupale uglavnom na osnovu aranžmana koji uređuju socijalnu pomoć Uvidi stav 134. u gornjem tekstu). Međutim, on smatra da restrikcije koje su mu nametnute predstavljaju lišenje slobode, koje nije bilo opravdano biti jednim od izuzetaka predviđenih podstavovima (a) do (f) člana 5, stav 1, u odnosu na ličnu slobodu. Vlada je zaključila da je podnosiočev smještaj u taj dom za namjeru imao isključivo da zaštiti njegove interese u pogledu primanja socijalne njege (vidi stavove 136-137. u gornjem tekstu). Međutim, Vlada smatra da, ako Sud odluči da je član 5, stav 1. primjenjiv, trebalo bi se smatrati da data je mjera u skladu sa podstavom (e), s obzirom na podnosiočev mentalni poremećaj (vidi stav 138. u gornjem tekstu).
  6. Sud primjećuje da je podnosilac ispunjavao uslove za socijalnu pomoć, jer nije imao nikakav smještaj i, kao rezultat svoje bolesti, nije bio u stanju da radi. Stav suda je da, u određenim okolnostima, kad se ocjenjuje da li je neophodno smjestiti je u ustanovu, dobrobit osobe s mentalnim poremećajem mora biti dodatni faktor koji se uzima u obzir, zajedno sa medicinskim dokazima. Međutim, objektivna potreba za smještajem i socijalnom pomoći ne smije automatski voditi do nametanja mjera koje podrazumijevaju lišenje slobode. Sud smatra da svaka zaštitna mjera treba, što je moguće više, da odražava želje osoba koje su u stanju da iskažu svoju volju. Netraženje njihovog mišljenja moglo bi stvoriti situaciju zoupotrebe, te ugroziti uživanje prava ranjivih osoba. Prema tome, svaka mjera poduzeta bez prethodnih konsultacija sa zainteresiranom osobom će, u pravilu, tražiti detaljno ispitivanje.
  7. Sud je spreman da prihvati da je podnosiočev smještaj u dom bio direktna posljedica njegovog stanja mentalnog zdravlja, odluke o djelimičnom oduzimanju poslovne sposobnosti, te stavljanja pod djelimično starateljstvo. Nakih šest dana nakon nego što je imenovana za podnosiočevu starateljicu, gđa R.P. je, bez da ga je upoznala ili se s njim sastala, odlučila na osnovu dosjea da traži od socijalne službe da ga smjesti u dom za ljude s mentalnim poremećajima. Socijalna služba se, sa svoje strane, u zaključku da zahtjevu treba udovoljiti isto tako rukovodila podnosiočevim mentalnim zdravljem. Sudu se čini jasno da, da podnosiocu nije oduzeta poslovna sposobnost po osnovu mentalnog poremećaja, ne bi bio lišen slobode. Shodno tome, ovaj predmet treba razmatrati po podstavu (e) člana 5, stav 1.
  8. Ostaje da se utvrdi da li je podnosiočev smještaj u dom zadovoljavao zahtjeve postavljene sudskom praksom Suda u pogledu lišenja slobode mentalno poremećenih osoba (vidi principe navedene u stavu 145. gore). U vezi s tim, Sud naglašava da se, pri odlučivanju o tome da li osoba treba da bude lišena slobode kao “mentalno oboljela”, priznaje domaćim vlastima da imaju određena diskreciona prava, jer je prvenstveno na njima da ocijene dokaze koji im se podastru u određenom slučaju; zadatak Suda je da u svjetlu Konvencije razmotri odluke tih vlasti (vidi Winterwerp, navod gore, stav 40, i Luberti protiv Italije, 23. 2. 1984, stav 27, Serija A, br. 75).
  9. Tačno je da se u ovom predmetu izvještaj medicinskog vještaka izrađen tokom postupka za oduzimanje poslovne sposobnosti podnosiocu poziva na poremćaj od kojeg je patio. Međutim, relevantni pregled obavljen je u novembru 2000, a podnosilac je u Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra smješten 10. 12. 2002 (vidi stavove 10. do 14. u gornjem tekstu). Bilo je, shodno tome, prošlo je više od dvije godine od psihijatrijskog vještačenja po osnovu kojeg su vlasti odlučile da podnosioca smjeste u dom, tokom kojih starateljica nije provjeravala da li je kod njega bilo ikakvih promjena stanja, niti se s njim sastajala ili ga konsultirala. Za razliku od Vlade (vidi stav 138. u gornjem tekstu), Sud smatra da je taj period predug i da se medicinsko mišljenje izdano 2000. godine ne može smatrati pozudanim odrazom stanja njegovog mentalnog zdravlja u vrijeme kad je smješten. Mora se primijetiti i da domaće vlasti nisu bile ni pod kakvom zakonskom obavezom da u vrijeme smiještanja naruče psihijatrijski izvještaj. Vlada je, u vezi s tim, objasnila da su važeće odredbe Zakona o socijalnoj pomoći, a ne Zakona o zdravlju (vidi stavove 5760. i 137. u gornjem tekstu). Ipak, po mišljenju Suda, to što nema novije medicinske ocjene bilo bi dovoljno da se zaključi da podnosiočev smještaj u dom nije bio zakonit u smislu člana 5, stav 1(e).
  10. Sud, kao supsidijarni element, primjećuje da u ovom predmetu nisu zadovoljeni ni drugi zahtjevi člana 5, stav 1(e). Što se tiče potrebe da se smještaj opravda težinom poremećaja, Sud primjećuje da svrha medicinskog izvještaja iz 2000. godine nije bila da se ispita da li podnosiočevo zdravstveno stanje traži da se on smjesti u dom za osobe s mentalnim poremećajima, već samo da se odluči po pitanju njegove pravne zaštite. Mada jeste tačno da član 5, stav 1(e) omogućava čuvanje osobe koja pati od mentalnog poremećaja čak i kad nije predviđen medicinski tretman (vidi Hutchison Reid, navod gore, stav 52), takva mjera mora se valjano opravdati težinom stanja te osobe, u interesu osiguravanja zaštite te osobe ili zaštite drugih. U ovom slučaju, pak, nije ustanovljeno da je podnosilac predstavljao opasnost po sebe ili druge, naprimjer, zbog svog psihijatrijskog stanja; jednostavna tvrdnja nekih svjedoka da postane agresivan kad pije (vidi stav 10. u gornjem tekstu) ne može biti dovoljna u takve svrhe. Niti su vlasti prijavile bilo kakve podnosiočeve nasilne postupke tokom boravka u Domu za socijalno zbrinjavanje Pastra.
  11. Sud primjećuje i nedostatke u ocjeni da li poremećaj koji je tražio da podnosilac bude na čuvanju još uvijek postoje. Mada jeste bio pod nadzorom psihijatra (vidi stav 31. u gornjem tekstu), cilj takvog nadzora nije bio da se u redovnim intervalima daje ocjena da li još uvijek treba da se čuva u Domu za socijalno zbrinjavanje Pastra, u smislu člana 5, stav 1(e). Zapravo, važećim zakonima takva ocjena uopće nije predviđena.
  12. S obzirom na sve navedeno, Sud primjećuje da podnosiočev smještaj u dom nije bio naložen “u skladu sa zakonom propisanim postupkom” i da njegovo lišenje slobode nije bilo opravdano podstavom (e) člana 5, stav 1. Nadalje, Vlada nije naznačila niti jedan od drugih osnova navedenih u stavovima (a) do (f), koji su mogli opravdati lišenje slobode koje se u ovom predmetu razmatra.
  13. Shodno tome, došlo je do kršenja člana 5, stav 1.

II NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5, STAV 4. KONVENCIJE

  1. Podnosilac se žali da nije imao mogućnost da zakonitost njegovog smještaja u Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra revidira sud. Poziva se na član 5, stav 4. Konvencije, koji predviđa:

“Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko nije bilo zakonito naložio oslobađanje.”

A.  Izjave stranaka

1.  Podnosilac

  1. Podnosilac izjavljuje da domaći zakon ne predviđa nikakav konkretan lijek u pogledu njegove situacije, kao što je periodična sudska revizija njegovog smještaja u dom za osobe s mentalnim poremećajima. Dodaje da, pošto je smatran nesposobnim da sam poduzima bilo kakve pravne radnje, domaći zakon mu nije dao mogućnost da se sudu obrati za dozvolu da napusti Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra. Kazao je da, isto tako, nije imao mogućnsot da traži ukidanje ugovora o smještaju, u svjetlu sukoba interesa sa svojim starateljem, koji je u isto vrijeme bio i direktor Doma.
  2. Podnosilac dalje primjećuje da mu nije bilo dozvoljeno da se obrati sudovima da bi pokrenuo proceduru predviđenu članom 277. ZPP-a (vidi stav 51. u gornjem tekstu) te da, uz to, takve radnje ne bi dovele do revizije zakonitosti njegovog lišenja slobode, već samo do revizije uslova koji opradavaju djelimično starateljstvo u njegovom slučaju.
  3. Dalje izjavljuje da procedura predviđena članovima 113. i 115. Porodičnog zakona (vidi stavove 49-50 u gornjem tekstu) teoretski njegovom bliskim srodnicima daje pravo da traže od gradonačelnika da zamijeni staratelja, ili da gradonačelnika navedu da ukine ugovor o smještaju. Međutim, ovo je indirektni lijek koji njemu nije bio dostupan, jer njegova polusestra i druga supruga njegovog oca nisu bile voljne da pokrenu takvu proceduru.

2.  Vlada

  1. Vlada izjavljuje da, pošto je svrha podnosiočevog smještaja u dom bila da mu se osiguraju socijalne usluge, mogao je u bilo kom trenutku pitati da se ugovor o smještaju ukune, bez potrebe da se u to uključuju sudovi. Po izjavi Vlade, što se tiče navodnog sukoba interesa podnosioca i njegovog staratelja, mogao se pozvati na član 123, stav 1. Porodičnog zakona (vidi stav 50. u gornjem tekstu) i tražiti od organa starateljstva da imenuje ad hoc zastupnika, koji bi, onda, mogao dati saglasnost za promjenu stalne adrese.
  2. Vlada dalje tvrdi da podnosiočevi bliski srodnici nisu iskoristili priliku koja im je bila dostupna po članovima 113. i 115. Porodičnog zakona, da traže od organa starateljstva da zamijeni staratelja ili da ospori korake koje je taj staratelj poduzeo. Vlada dodaje da bi, u slučaju odbijanja, srodnici imali pravo na žalbu sudu, koji bi morao razmatrati predmet u meritumu i, ako je to primjereno, imenovati novog staratelja, koji bi, potom, mogao raskinuti ugovor o smještaju. To bi im, prema izjavi Vlade, omogućilo da suštinski ospore ugovor koji su potpisali gđa R.P. i Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra.
  3. Na kraju, Vlada izjavljuje da postupak za vraćanje poslovne sposobnosti (po članu 277. ZPP-a – vidi stav 51. u gornjem tekstu) predstavlja lijek u smislu člana 5, stav 4, jer da je primijećeno dovoljno poboljšanje zdravstvenog stanja podnosioca i da mu je ukinuto starateljstvo, bio bi slobodan na napusti Dom.

B.  Ocjena Suda

1.  Opći principi

  1. Sud pocrtava da član 5, stav 4. osobi lišenoj slobode daje pravo da pokrene postupak za reviziju poštivanja procesnih i materijalnih uslova koji su neophodni za “zakonitost” lišenja slobode te osobe u smislu Konvencije. Pojam “zakonitosti” po četvrtom stavu člana 5. ima isto znasčenje kao i u stavu 1, tako da osoba koja je lišena slobode ima pravo na reviziju “zakonitosti” tog lišenja slobode, u svjetlu ne samo onoga što traži domaći zakon, već i u svjetlu Konvencije, u njoj otjelotvorenih općih principa, te cilja restrikcija dozvoljenih članom 5, stav 1. Član 5, stav 4, ne garantira pravo na sudsku reviziju takvog opsega kakav bi sudu omogućio, u svim aspektima predmeta uključujući pitanje puke ekspeditivnosti, da diskreciono pravo organa koji odlučuje zamijeni svojim diskrecionim pravom. Revizija bi, s druge strane, bila dovoljno široka da uključi one uslove koji su neophodni za “zakonito” lišenje slobode po članu 5, stav 1 (vidi protiv Norveške, 29. 8. 1990, stav 50, Serija A, br. 181-A). Onaj “sud” koji vrši reviziju mora imati ne samo puku savjetodavnu funkcijuj, već mora imati nadležnost da “odluči” o “zakonitosti” lišenja slobode, te da, ako je to lišenje slobode nezakonito, naloži puštanje (vidi Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 18. 1. 1978, stav 200, Serija A, br. 25; Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 2. 3. 1987, stav 61, Serija A, br. 114; Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 15. 11. 1996, stav 130, Reports of Judgments and Decisions 1996-V; i A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Veliko vijeće], br. 3455/05, stav 202, 19. 2. 2009).
  2. Oblici sudske revizije koji zadovoljavaju zahtjeve člana 5, stav 4, mogu varirati od jednog domena do drugog, te će zavisti o vrsti lišenja slobode koja se razmatra. Nije zadatak Suda da ispituje šta bi bio najprimjereniji sistem u sferi koja se razmatra (vidi Shtukaturov, navod gore, stav 123).
  3. Ipak, član 5, stav 4. garantira lijek koji mora biti dostupan datoj osobi, te mora pružati mogućnost revizije ispunjavanja uslova koji moraju biti ispunjeni da bi se lišenje slobode mentalno oboljele osobe smatralo “zakonitim” u smislu člana 5, stav 1(e) (vidi Ashingdane, navod gore, stav 52). Zahtjev koji Konvencija postavlja, da radnja lišenja slobode podliježe nezavisnoj sudskoj analizi, od temeljnog je značaja u kontekstu osnovne svre člana 5. Konvencije, da osigura garanciju zaštite od proizvoljnosti. Ono što je u pitanju su i zaštita fizičke slobode pojedinaca, i njihova lična sigurnost (vidi Varbanov, navod gore, stav 58). U slučaju lišenja slobode po osnovu mentalnog oboljenja, moraju se tražiti specijalne procesne garancije zaštite, da bi se zaštitili interesi osoba koje, zbog svog mentalnog onesposobljenja, nisu u potpunosti u stanju da postupaju u svoje ime (vidi, uz druge izvore, Winterwerp, navod gore, stav 60).
  4. Među principima koji proizilaze iz sudske prakse Suda po članu 5, stav 4, u odnosu na “mentalno oboljele osobe” su sljedeći:

(a) osoba lišena slobode na neodređen ili na duži vremenski period, ima pravo u principu, a svakako u slučajevima kad nema automatske periodične revizije sudskog karaktera, da pokrene postupak “u razumnim intervalima” pred sudom, da se razmotri pitanje “zakonitosti” tog lišenja slobode u smislu Konvencije;

(b) član 5, stav 4, traži da procedure koje se slijede budu sudskog karaktera, te da datom pojedincu daju garancije primjerene vrsti lišenja slobode koja se razmatra; da bi se odlučilo da li procedura daje odgovarajuće garancije, mora se uzeti u obzir konkretna priroda okolnosti u kojoj se one dešavaju;

(c) sudski postupak iz člana 5, stav 4, ne mora uvijek sadržavati iste garancije kao one koje se traže po članu 6, stav 1, u građanskim ili krivičnim postupcima. Ipak, neophodno je da data osoba ima pristup sudu i priliku da je se sasluša ili lično ili, kad je to neophodno, preko nekeog oblika zastupanja (vidi Megyeri protiv Njemačke, 12.1992, stav 22, Serija A, br. 237-A).

2.  Primjena ovih principa na predmet u razmatranju

  1. Sud primjećuje da Vlada nije ukazala na bilo kakav domaći lijek koji bi mogao podnosiocu dati direktnu priliku da ospori zakonitost svog smještaja u Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra i kontinuirano izvršenje te mjere. Sud primjećuje i da bugarski sudovi nisu ni u jednom trenutku niti na bilo koji način učestvovali u tom smještaju, te da domaće zakonodavstvo ne predviđa automatsku periodičnu sudsku reviziju smještaja u dom za osobe s mentalnim poremećajima. Nadalje, pošto podnositeljev smještaj u dom bugarski zakon ne priznaje kao lišenje slobode (vidi stav 58. u gornjem tekstu), nisu predviđeni nikakvi domaći pravni lijekovi kojima bi se osporila zakonitost tog smještaja u smislu lišenja slobode. Uz to, Sud primjećuje da, prema praksi domaćih sudova, važenje ugovora o smještaju moglo je da se ospori po osnovu nepostojanja pristanka samo na incijativu staratelja (vidi stav 54. u gornjem tekstu).
  2. Što se tiče Vladinog pozivanja na postupak za vraćanje poslovne sposobnosti po članu 277. ZPP-a (vidi stav 167. u gornjem tekstu), Sud primjećuje da svrha tog postupka ne bi bila da razmotri zakonitost podnosiočevog smještaja per se, već isključivo da revidira njegov zakonski status (vidi stavove 233-246. u daljem tekstu). Vlada se pozvala i na postupak revizije koraka koje poduzima staratelj (vidi stavove 165-166. u gornjem tekstu). Sud smatra da je neophodno odrediti da li bi takvi lijekovi pokrenuli sudsku reviziju zakonitosti smještaja, kakao to traži član 5, stav 4.
  3. U vezi s tim, Sud primjećuje da Porodični zakon iz 1985. bliskim srodnicima osobe koja je pod djelimičnim strateljstvom daje pravo da ospore odluku organa starateljstva, koji je, s druge strane, obavezan revidirati odluke staratelja – uključujući i ugovor o smještaju – te staratelja zamijeniti u slučaju neizvršavanja dužnosti (vidi stavove 48-50. u gornjem tekstu). Međutim, Sud primjećuje da ti lijekovi podnosiocu nisu bili direktno dostupni. Uz to, niko od osoba koje su teoretski imale pravo da ih upotrijebe nike pokazao nikakvu namjeru da postupa u interesu gospodina Staneva, a on sam nije bio u mogućnosti da djeluje po sopstvenoj inicijativi bez njihovog odobrenja.
  4. Nejasno je da li je podnosilac mogao od gradonačelnika zahtijevati da od starateljice traži objašnjenje, ili da obustavi izvršenje ugovora o smještaju kao neosnovanog. U svakom slučaju, čini se da mu, pošto mu je djelimično oduzeta poslovna sposobnost, zakon nije davao pravo da se sopstvenim zahtjevom obrati sudu da ospori korake koje poduzima gradonačelnik (vidi stav 49. u gornjem tekstu); Vlada ovo nije osporila.
  5. Isti zaključak važi i u pogledu mogućnosti podnosioca da od gradonačelnika traži da njegovu starateljicu zamijeni ad hoc zastupnikom, na osnovu navodnog sukoba interesa, pa da, nakon toga, traži ukidanje ugovora o smještaju. Sud u vezi s ovim primjećuje da gradonačelnik ima diskreciono pravo da odluči da li postoji sukob interesa (vidi stav 50. u gornjem tekstu). Konačno, ne čini se da se podnosilac mogao sopstvenim zahtjevom obratiti sudu za reviziju merituma u slučaju da gradonačelnik odbije da poduzme takvu radnju.
  6. Sud, shodno tome, zaključuje da lijekovi na koje se Vlada poziva ili nisu podnosiocu bili dostupni, ili po svojoj prirodi nisu bili sudski. Nadalje, nijedan od njih ne podrazumijeva direktnu reviziju zakonitosti podnosiočevog smještaja u Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra, u smislu domaćeg zakona i Konvencije.
  7. S obzirom na sve navedeno, Sud odbacuje prigovor Vlade o neiscrpljenju domaćih pravnih lijekova (vidi stavove 97-99. u gornjem tekstu) i utvrđuje da je došlo do kršenja člana 5, stav 4. Konvencije.

III. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 5, STAV 5. KONVENCIJE

  1. Podnosilac izjavljuje da nije imao pravo na obeštećenje za navodna kršenja prava po članu 5, stavovi 1. i 4. Konvencije. Poziva se na član 5, stav 5, koji predviđa:

“Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišenja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.”

A.  Izjave stranaka

  1. Podnosilac izjavljuje da su okolnosti pod kojima nezakonito lišenje slobode može pokrenuti pravo na obeštećenje iscrpno navedene u Zakonu o državnoj odgovornosti za štete iz 1988 (vidi stavove 62-67. u gornjem tekstu), te da njegova situacija nije obuhvaćena nijednom od tih okolnosti. Nadalje se žali na to da nema bilo kakvih pranih lijekova kojima bi se moglo tražiti obeštećenje za kršenje člana 5, stav 4.
  2. Vlada ostaje pri tome da je postupak po Zakonu iz 1988. mogao da se pokrene, da se utvrdilo da za podnosiočev smještaj u dom nije bilo pravnog osnova. Pošto je utvrđeno da je njegov smještaj bio u skladu s domaćim zakonom i s njegovim interesima, nije bio u mogućnosti da pokrene dati postupak.

B. Ocjena Suda

  1. Sud pocrtava da je član 5, stav 5. ispoštovan tamo gdje postoji mogućnost traženja obeštećenja u pogledu lišenja slobode izvršenog u uslovima suprotnim stavovoma 1, 2, 3. ili 4 (vidi Wassink protiv Holandije, 27. 9. 1990, stav 38, Serija A, br. 185-A, i Houtman i Meeus protiv Belgije, br. 22945/07, stav 43, 17. 3. 2009). Pravo na kompenzaciju dato u stavu 5, shodno tome, pretpostavlja da je kršenje nekog drugog stava već ustanovljeno, bilo da ga je ustanovio neki domaći organ, ili neka institucija Konvencije. U vezi s tim, djelotvorno uživanje prava na obeštećenje koje se garantira članom 5, stav 5. mora se osigurati uz dovoljan stepen izvjesnosti (vidi Ciulla protiv Italije, 22. 2. 1989, stav 44, Serija A, br. 148; Sakık i drugi protiv Turske, 26. 11. 1997, stav 60, Reports 1997-VII; i N.C. protiv Italije [Veliko vijeće], br. 24952/94, stav 49, ECHR 2002-X).
  2. Okrečući se ovom predmetu, Sud primjećuje da, uzevši u obzir da je utvrdio kršenje stavova 1. i 4. člana 5, stav 5. primjenjiv. Stoga mora utvrditi da li je, prije ove presude, podnosilac imao izvršivo pravo na obeštećenje da domaćem nivou, ili će takvo pravo imati nakon donošenja ove presude.
  3. Sud pocrtava u vezi s tim da, da bi utvrdio kršenje člana 5, stav 5, mora utvrditi da kršenje nekog drugog stava člana 5. nije moglo pokrenuti, bilo prije ili nakon presude ovog Suda, izvršiv zahtjev za obeštećenje pred domaćim sudovima (vidi Brogan i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 29. 11. 1988, stavovi 66-67, Serija A, br. 145-B).
  4. S obzirom na sudsku praksu citiranu u gornjem tekstu, Sud smatra da se prvo mora utvrditi da li je kršenje stavova 1. i 4. člana 5, utvrđeno u ovom predmetu, moglo pokrenuti pravo na obeštećenje pred domaćim sudovima prije donošenja ove presude.
  5. Što se tiče kršenja člana 5, stav 1, Sud primjećuje da odjeljak 2(1) Zakona o državnoj odgovornosti iz 1988. predviđa naknadu štete proizašle iz sudske odluke kojom se nalažu određene vrste lišenja slobode, kad je ta odluka ukinuta zbog nepostojanja pravnog osnova (vidi stav 62. u gornjem tekstu). Međutim, u ovom predmetu to nije slučaj. Iz spisa se čini da bugarski pravosudni organi nisu ni u jednoj fazi utvrdili da je mjera nezakonita ili na neki drugi način suprotna članu 5. Konvencije. Uz to, argumentacja Vlade je da je podnosiočev smještaj u Dom bio u skladu s domaćim zakonom. Shodno tome, Sud zaključuje da podnosilac nije bio u mogućnosti da traži bilo kakvo obeštećenje po gore navedenim odredbama, jer nije bilo nikakve potvrde domaćih vlasti da je njegov smještaj bio nezakonit.
  6. Što se tiče mogućnosti koju daje odjeljak 1. tog istog Zakona, da se traži naknada štete proizašle iz nezakonitih radnji vlasti (vidi stav 63. u gornjem tekstu), Sud primjećuje da Vlada nije predočila bilo kakve domaće odluke koje bi ukazale na to da je ta odredba primjenjiva na predmete koji se bave smještajem ljudi s mentalnim poremećajima u domove za socijalno zbrinjavanje na osnovu građansko-pravnih ugovora.
  7. Nadalje, pošto po bugarskom zakonu nema nikakvog pravnog lijeka dostupnog za reviziju zakonitosti smještaja, podnosilac se nije mogao pozvati na odgovornost države kao osnov za dobijanje obeštećenja za kršenje člana 5, stav 4.
  8. Pojavljuje se pitanje da li će presuda u ovom predmetu, u kojem su utvrđena kršenja stavova 1. i 4. člana 5. Konvencije, dati podnositelju pravo da po bugarskom zakonu traži obeštećenje. Sud primjećuje da iz relevantnog zakonodavstva ne proizilazi da takav lijek postoji; niti da je Vlada ponudila bilo kakve argumente da dokaže suprotno.
  9. Shodno tome, nije pokazano da će podnosilac prije nego što ovaj Sud donese presudu, niti nakon što je donese, moći iskoristiti pravo na obeštećenje za kršenje člana 5, stavovi 1. i 4.
  10. Shodno tome, postoji kršenje člana 5, stav 5.

IV NAVODNA KRŠENJA ČLANA 3. KONVENCIJE, SAMOSTALNO ILI U VEZI SA ČLANOM 13.

  1. Podnosilac se žali da su uslovi života u Domu za socijalno zbrinjavanje Pastra bili loš, a da po bugarskom zakonu nema nikakvog pravnog lijeka u pogledu te pritužbe. Poziva se na član 3, samostalno ili u vezi sa članom 13. Konvencije. Te odredbe kažu sljedeće:

Član 3.

“Niko neće biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.”

Član 13.

“Svako čija su prava i slobode priznata ovom Konvencijom narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.”

A. Preliminarni prigovor u vezi s neiscrpljenjem domaćih lijekova

  1. U svom obraćanu pred Velikim vijećem, Vlada je po prvi put iznijela prigovor o neiscrpljenju domaćih lijekova u pogledu pritužbe po članu 3. Konvencije. Vlada je izjavila da je podnosilac mogao dobiti obeštećenje za uslove života u Domu, da je pokrenuo posupak po Zakonu o državnoj odgovornosti za štete iz 1988.
  2. Sud pocrtava da, u skladu s pravilom 55. Pravila suda, svako izjašnjenje o neprihvatljivosti mora, onoliko koliko njegov karakter i okolnosti dozvoljavaju, odgovorna strana ugovornica mora iznijeti u svojim pismenim ili usmenim opservacijama o prihvatljivosti predstavke (vidi C. protiv Italije, navod gore, stav 44). Ako se prigovor za neiscrpljenje domaćih lijekova iznosi izvan roka u smislu pravila 55, pojavljuje se faktor automatske nemogućnosti date radnje zbog prekoračenja roka i takav prigovor se, shodno tome, mora odbaciti (vidi Velikova protiv Bugarske, br. 41488/98, stav 57, ECHR 2000-VI, i Tanrıbilir protiv Turske, br. 21422/93, stav 59, 16. 11. 2000).
  3. U ovom predmetu, Vlada nije navela bilo kakve okolnosti kojima bi se opravdalo neiznošenje datog prigovora u vrijeme kad je Vijeće razmatralo prihvatljivost predmeta.
  4. S obzirom na to, Sud primjećuje da Vlada automatski nije u mogućnosti da podnese takav prigovor zbog prekoračenja roka, te se prigovor, shodno tome, mora odbaciti.

B.  Meritum pritužbe po članu 3. Konvencije

1.  Izjave stranaka

  1. Podnosilac izjavljuje da loši uslovi života u Domu za socijalno zbrinjavanje Pastra, naročito neadekvatna ishrana, očajni sanitarni uslovi, nepostojanje grijanja, prisilni medicinski tretman, pretprane spavaone i odustvo terapeutskih i kulturnih aktivnosti, predstavljaju postupanje zabranjeno članom 3.
  2. Primjećuje da je Vlada već 2004. godine potvrdila da takvi uslovi života nisu u skladu s evropskim standardima, te preuzela obavezu da će uvesti unapređenja (vidi stav 82. u gornjem tekstu). Međutim, uslovi su ostali nepromijenjeni, barem do kraja 2009. godine.
  3. U svojim observacijama pred Vijećem, Vlada je potvrdila nedostatke u životnim uslovima u Domu. Vlada je objasnila da neadekvatni financijski resursi koji se izdvajaju za ovakve ustanove predstavljaju ključnu prepreku za osiguravanje potrebnih životniu uslova za štićenike. U izjavi Vlade, pošto su životni uslovi bili isti za sve štićenike Doma, te pošto nije bilo nikakve namjere da se nanese zlostavljanje, podnosilac nije bio podvrgnut ponižavajućem postupanju.
  4. Pred Velikim vijećem, Vlada je izjavila da je renoviranje obavljeno 2009. godine, u onom dijelu doma u kojem je podnosilac živio (vidi stav 24. u gornjem tekstu).

2.  Ocjena Suda

(a)  Opći principi

  1. Član 3. predstavlja otjelotvorenje jedne od temeljnih vrijednosti demokratskog društva. Apsolutno zabranjuje mučenje, nečovječno ili ponižavanjuće postupanje ili kažnjavanje, bez obzira na okolnosti i ponašanje žrtve (vidi, uz druge izvore, i Kudła protiv Poland [Veliko vijeće], br. 30210/96, stav 90, ECHR 2000-XI, i Poltoratskiy protiv Ukrajine, 38812/97, stav 130, ECHR 2003-V).
  2. Da bi ušlo u opseg člana 3, zlostavljanje mora ostvariti minimalni nivo jačine. Ocjena tog minimuma je, po prirodi stvari, relativna; zavisi od svih okolnosti u predmetu, kao što su priroda i kontekst postupanja, način i metod izvršenja, trajanje, fizički i mentalni efekti te, u nekim slučajevima, spol, životna dobi i zdravstveno stanje žrtve (vidi Kudła, navod gore, stav 91, i Poltoratskiy, navod gore, stav 131).
  3. Određeno postupanje Sud smatra “nečovječnim” zato što je, između ostalog, bilo s predumišljajem, primjenjivano u intervalima koji su trajali satima, te izazvalo ili fizičke povrede, ili izuzetnu fizičku i mentalnu patnju (vidi Labita protiv Italije [Veliko vijeće], br. 26772/95, stav 120, ECHR 2000-IV). Postupanje se smatra “ponižavajućim” kad je takvo da kod žrtve izaziva osjećaj straha, uznemirenosti i inferiornosti, kojim se žrta potpuno unižava i obezvrjeđuje, a moguće i uništava njihv fizički ili moralni otpor, te ih se dovodi do toga da postupaju protiv svoje volje ili savjesti (vidi Jalloh protiv Njemačke [Veliko vijeće], br. 54810/00, stav 68, ECHR 2006-IX). U vezi s tim, pitanje da li je takvo postupanje za cilj imalo unižavanje ili obezvrjeđivanje žrtve je faktor koji se mora uzeti u ozbir, mada odsustvo takve svrhe ne mora uvijek voditi do zaključka da nije bilo kršenja člana 3 (vidi Peers protiv Grčke, br. 28524/95, stavovi 67, 68. i 74, ECHR 2001-III, i Kalashnikov protiv Rusije, br. 47095/99, stav 95, ECHR 2002-VI).
  4. Takva patnja i poniženje moraju u svakom slučaju ići izvan onog što su neizbježna patnja i poniženje povezani s datim oblikom legitimnog postupanja ili kažnjavanja. Mjere kojima se osoba lišava slobode često mogu sadržavati takav element. Pa ipak, ne može se reći da lišenje slobode samo po sebi pokreće pitanje po članu 3. Konvencije. S druge strane, po tom članu, država mora osigurati da osoba bude lišena slobode u uslovima koji su kompatibilni s poštivanjem ljudskog dostojanstva, da način i metod izvršenja te mjere osobu ne podvrgavaju patnji i tegonosti čiji bi intenzitet bio veći od onog koji je neizbježan u situaciji lišenja slobode te da, s obzirom na praktične zahtjeve čuvanja u zatvoru, zdravlje i dobrobit osobe budu adekvatno osigurani, između ostalog, tako što će se toj osobi osigurati potrebna medicinska pomoć (vidi Kudła, navod gore, stavovi 92-94).
  5. Pri ocjeni uslova lišenja slobode po članu 3. Konvencije, moraju se uzeti u obzir kumulativni efekti trajanja date mjere (vidi Kalashnikov, navod gore, stavovi 95. i 102; Kehayov protiv Bugarske, br. 41035/98, stav 64, 18. 1. 2005; i Iovchev protiv Bugarske, 41211/98, stav 127, 2. 2. 2006). U vezi s tim, značajan faktor koji se, uz materijalne uslove, mora uzeti u obzir, je režim u lišenju slobode. Pri ocjeni da li restriktivan režim može u nekom predmetu predstavljati postupanje suprotno članu 3, moraju se uzeti u obzir konkretni uslovi, strogost tog režima, njegovo trajanje, cilj koji se želio postići, te njegovi efekti po datu osobu (vidi Kehayov, navod gore, stav 65).

(b) Primjena ovih principa na predmet u razmatranju

  1. U ovom predmetu, Sud je utvrdio da podnosiočev smještaj u Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra – što je situacija za koju se domaće vlasti moraju smatrati odgovornima – predstavlja lišenje slobode u smislu člana 5. Konvencije (vidi stav 132. u gornjem tekstu). Iz toga proizilazi da je član 3. primjenjiv na podnosiočevu situaciju, jer zabranjuje nečovječno i ponižavanjuće postupanje s bilo kom ko je zbrinut u nadležnosti organa vlasti. Sud bi naglasio da zabrana zlostavljanja u članu 3. podjednako važi za sve oblike lišenja slobode, a naročito ne pravi nikakvu distinkciju u pogledu svrhe date mjere; nikakvog materijalnog značaja nema pitanje da li mjera podrazumijeva lišenje slobode naloženo u kontekstu krivičnog postupka, ili prijem u neku ustanovu s ciljem zaštite života ili zdravlja date osobe.
  2. Sud na samom početku primjećuje da, prema izjavama Vlade, zgrada u kojoj podnosilac živi jeste bila renovirana krajem 2009. godine, što je rezultiralo unapređenjem njegovih životnih uslova (vidi stav 200. u gornjem tekstu); podnosilac to nije osporio. Shodno tome, Sud smatra da podnosiočeva pritužba treba da se shvati tako da se odnosi na period između 2002. i 2009. godine. Vlada nije negirala da su u tom periodu podnosiočevi životni uslovi odgovarali opisu koji je dao, te je potvrdila da su, iz ekonomskih razloga, postojali određeni nedostaci u tom smislu (vidi stavove 198-199. u gornjem tekstu).
  3. Sud primjećuje da je podnosilac, mada jeste dijelio sobu od 16 kvadratnih metara sa još četiri štićenika, uživao značajnu slobodu kretanja i unutar i izvan Doma, što je činjenica koja bi mogla ublažiti negativne efekte ograničenog prostora za spavanje (vidi Valašinas protiv Litvanije, 44558/98, stav 103, ECHR 2001-VIII).
  4. Međutim, drugi aspekti fizičkih životnih uslova podnosioca su značajan razlog za zabrinutost. Naročito se čini da je hrana bila nedostatna i lošeg kvaliteta. Zgrada se neadekvatno grijala i zimi je podnosilac morao da spava u kaputu. Tuširati se mogao jednom sedmično, u nehigijenskom i oronulom kupatilu. Toaleti su bili u očajnom stanju i sam pristup toaletima bio je opasan, prema zaključcima CPT-a (vidi stavove 21, 22, 23, 78. i 79. u gornjem tekstu). Uz to, Dom nakon pranja odjeću nije vraćao istim ljudima (vidi stav 21. u gornjem tekstu), što je vjerovatno kod štićenika izazivalo osjećaj inferiornosti.
  5. Sud ne može prenebregnuti činjenicu da je podnosilac bio izložen gore pomenutim uslovima tokom značajnog vremenskog perioda od otprilike sedam godina. Ne može ni zanemariti zaključke CPT-a koji je, nakon posjete Domu, zaključio da su se tamošnji životni uslovi u to vrijeme mogli smatrati takvima da predstavljaju nečovječno i ponižavajuće postupanje. Uprkos tome što je bila upoznata s ovim zaključcima, tokom perioda od 2002. do 2009. godine Vlada nije postupila po obavezi koju je sama preuzela, da zatvori tu ustanovu (vidi stav 82. u gornjem tekstu). Sud smatra da nedostatak financijskih sredstava na koji se Vlada poziva nije relevantan argument za opravdanje toga što se podnosilac držao u opisanim uslovima života (vidi Poltoratskiy, navod gore, stav 148).
  6. Sud bi, ipak, naglasio da nema nikakve naznake da su državne vlasti namjeravale nanijeti ponižavajuće postupanje. Međutim, kako je ranije rečeno (vidi stav 203), odsustvo takve namjere ne može potpuno isključiti utvrđivanje kršenja člana 3.
  7. U zaključku, primjećujući da se može reći da u Domu za socijalno zbrinjavanje Pastra od kraja 2009. jeste došlo do određenih unapređenja, Sud smatra da, gledano u cjelini, životni uslovi kojima je podnosilac bio izložen tokom perioda od oko sedam godina predstavljaju ponižavajuće postupanje.
  8. Shodno tome, došlo je do kršenja člana 3. Konvencije.

C. Meritum pritužbe po članu 13. u vezi sa članom 3.

1.  Izjave stranaka

  1. Podnosilac izjavjuje da mu nikakvi domaći lijekovi, uključujući zahtjev za obeštećenje predviđen Zakonom o državnoj odgovornosti za štete iz 1988, nisu bili dostupni bez saglasnosti staratelja. U vezi s tim je ukazao da staratelja nije imao u periodu od više od dvije godine, između kraja perioda imenovanja gđe R.P. 31. 12. 2002 (vidi stav 12. u gornjem tekstu) i imenovanja novog staratelja 2. 2. 2005 (vidi stav 17. u gornjem tekstu). Uz to, njegov novi staratelj također je bio direktor Doma za socijalno zbrinjavanje. Prema tome, u slučaju bilo kakvog spora vezanog za uslove života u Domu postojao bi sukob interesa između podnosioca i njegovog staratelja, te podnosilac nije mogao očekivati da njegov staratelj podrži njegove navode.
  2. Po izjavi Vlade, postupak vraćanja poslovne sposobnosti (vidi stavove 51-52. u gornjem tekstu) predstavlja lijek kojim je podnosilac mogao osigurati reviziju svog statusa, a u slučaju ukidanja djelimičnog starateljstva, mogao je otići iz doma za socijalno zbrinjavanje i više ne biti podvrgnut životnim uslovima na koje se žali.
  3. Vlada dodaje da se podnosilac mogao direktno žaliti na životne uslove u Domu za socijalno zbrinjavanje Pastra, putem pokretanja postupka po odjeljku 1. Zakona o odgovornosti države za štete iz 1988 (vidi stavove 62-67. u gornjem tekstu).

2. Ocjena Suda

  1. Sud se poziva na svoju ustaljenu sudsku praksu u smislu da član 13. garantira postojanje domaćeg lijeka kojim se može rješavati suština “vjerodostojne pritužbe” po Konvenciji i osigurati primjerena preinaka. Državama ugovornicama daje se određeno diskreciono pravo u pogledu načina na koji će ispuniti svoje obaveze po ovoj odredbi. Opseg obaveza po članu 13. varira u zavisnosti od prirode podnosiočeve pritužbe po Konvenciji. Ipak, lijek koji se traži članom 13. mora biti “efektivan” i praktično i u slovu zakona (vidi McGlinchey i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 50390/99, stav 62, ECHR 2003-V).
  2. Kad Sud, kao u ovom slučaju, utvrdi kršenje člana 3, naknada za nematerijalnu štetu proizašlu iz tog kršenja u principu treba da bude u rasponu dostupnih lijekova (ibid., stav 63; i Iovchev, navod gore, stav 143).
  3. U ovom predmetu, Sud primjećuje da odjeljak 1(1) Zakona o odgovornosti države za štete iz 1988. domaći sudovi zaista tumače tako da se primjenjuje na štetu koji zatvorenici pretrpe kao rezultat loših uslova tokom lišenja slobode (vidi stavove 63-64. u gornjem tekstu). Međutim, prema izjavi Vlade, podnosiočev smještaj u Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra se po domaćem zakonu ne smatra lišenjem slobode (vidi stavove 108-111 above). Shodno tome, me bi imao pravo na obeštećenje za loše životne uslove u Domu. Uz to, ne postoji nikakav sudski precedent u kojem je utvrđeno da je ova odredba primjenjiva na navode o lošim uslovima života u domovima za socijalno zbrinjavanje (vidi stav 65. u gornjem tekstu), a Vlada nije predočila bilo kakve argumente kojima bi dokazala suprotno. S obzirom na navedeno, Sud zaključuje da dati lijekovi nisu bili djelotvorni u smislu člana 13.
  4. Što se tiče Vladinog pozivanja na proceduru za vraćanje poslovne sposobnosti (vidi stav 215. u gornjem tekstu), Sud smatra da, čak i pod pretpostavkom da je, kao rezultat tog lijeka, podnosilac mogao ponovo da dobije punu poslovnu sposobnost i napusti Dom, ne bi dobio nikakvo obeštećenje za postupanje kojem je bio izložen tokom boravka tamo. Shodno tome, dati lijek ne osigurava primjerenu preinaku.
  5. Shodno tome, došlo je do kršenja člana 13. Konvencije, u vezi sa članom 3.

V. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 6, STAV 1. KONVENCIJE

  1. Podnosilac navodi da mu bugarski zakon nije dao mogućnost da se obrati sudu sa zahtjevom da mu se vrati poslovna sposobnost. Poziva se na član 6, stav 1. Konvencije, čiji relevantni dio kaže:

    “Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ... svako ima pravo na pravičnu ...raspravu ... pred ... sudom ...”

A. Preliminarne napomene

  1. Veliko vijeće primjećuje da je Vlada ostala pri svom prigovoru koji je iznijela i pred Vijećem, da nisu iscrpljeni domaći lijekovi. Prigovor se bazirao na članu 277. ZPP-a, koji, po Vladi, podnosiocu daje pravo da se lično obrati sudu za vraćanje poslovne sposobnosti.
  2. Veliko vijeće primjećuje da je u svojoj odluci o prihvatljivosti od 29. 6. 2010, Vijeće primijetilo da podnosilac osporava dostupnost lijeka koji bi mu, po Vladi, omogućio da pribavi reviziju svog zakonskog statusa, te da je taj argument osnov za njegovu pritužbu po članu 6, stav 1. Vijeće je, shodno tome, Vladin prigovor priključilo svom razmatranju merituma date pritužbe. Veliko vijeće ne vidi nikakav razlog da odstupi od zaključka Vijeća.

B.  Meritum

1.  Izjave stranaka

  1. Podnosilac ostaje pri izjavi da nije bio u mogućnosti lično da pokrene postupak za vraćanje poslovne sposobnosti po članu 277. ZPP-a, te da je to proizašlo iz odluke Vrhovnog suda br. 5/79 (vidi stav 51. u gornjem tekstu). Kao podršku tom argumentu, izjavio je da je Okružni sud Dupnitsa odbio da razmotri njegov zahjtev za sudsku reviziju gradonačelnikovog odbijanja da pokrene takav postupak, na osnovu toga što njegov staratelj nije supotpisao obrazac o ovlaštenju (vidi stavove 39-40. u gornjem tekstu).
  2. Uz to, mada mu postupak vraćanja poslovne sposobnosti nije bio dostupan, podnosilac je pokušao da ga pokrene putem ureda javnog tužioca, gradonačelnika i svog staratelja (direktora Doma). Međutim, pošto nijedan zahtjev u tom smislu nije podnesen sudu, svi njegovi pokušaji su propali. Shodno tome, podnosilac nije nikad imao priliku da se njegov predmet razmotri u raspravi pred sudom.
  3. Vlada izjavljuje da član 277. ZPP-a jeste podnosiocu ponudio direktan pristup sudu, u bilo kom trenutku, u svrhu revizije njegovog zakonskog statusa. Vlada ukazuje na to da, suprotno onome što navodi podnosilac, odluka Vrhovnog suda br.5/79 daje tumačenje člana 277. ZPP-a tako da znači da osobe kojima je djelimično oduzeta poslovna sposobnost mogu direktno da se obrate sudu da bi im se ukinulo starateljstvo. Jedini uslov za takav zahtjev je da se predoče dokazi da im se stanje popravilo. Međutim, kako je pokazala medicinska ocjena obavljena po zahjtevu javnog tužioca (vidi stav 37. u gornjem tekstu), koja je zaključila da podnosiočevo stanje još uvijek postoji i da nije u stanju da brine o sopstvenim interesima, bilo je jasno da podnosilac nije mogao predočiti takve dokaze. Vlada, shodno tome, zaključuje da podnosilac nije pokušao da se sam obrati sudu, jer nije bio u stanju da potkrijepi svoj zahtjev.
  4. Vlada dalje primjećuje da sudovi redovno razmatraju zahtjeve za vraćanje poslovne sposobosti koje podnosi, recimo, staratelj (vidi stav 52. u gornjem tekstu).

2.  Ocjena Suda

(a)  Opći principi

  1. Sud pocrtava da član 6, stav 1. osigurava svakome pravo da se svaki zahtjev vezan za njegova ili njena građanska prava iznese pred sudom ili tribunalom (vidi Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21. 2. 1975, stav 36, Serija A, br. 18). To “pravo na sud”, čiji je značajan aspekt upravo pristup sudu, može koristiti svako ko osnovano smatra da je miješanje u njegova ili njena građanska prava nezakonito i žali se da nije dobio mogućnost da takav zahtjev podnese sudu koji zadovoljava uslove iz člana 6, stav 1 (vidi, između ostalog, Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Veliko vijeće], br. 32555/96, stav 117, ECHR 2005-X, i Salontaji-Drobnjak protiv Srbije, br. 36500/05, stav 132, 13. 10. 2009).
  2. Pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima; ta ograničenja dozvoljena su indirektno, jer pravo pristupa sudu “po samoj svojoj prirodi traži da ga država uredi, a takvo uređenje može varirati u vremenu i mjestu, shodno potrebama i resursima date zaljednice i datih pojedinaca” (vidi Ashingdane, navod gore, stav 57). U usvajanju takvih propisa, države ugovornice uživaju određeni stepen slobodne procjene. Mada konačna odluka o poštivanju zahtjeva Konvencije jeste na ovom Sudu, dio funkcije Suda nije da zamijeni ocjenu državnih vlasti bilo kakvom ocjenom o tome šta bi moglo biti najbolja politika rada u tom polju. S druge strane, ograničenja koja se tu primjenjuju ne smiju ograničiti pristup koji se pojedincima daje na način ili u mjeri koja bi ugrozila samu suštinu tog prava. Nadalje, ograničenje neće biti kompatibilno sa članom 6, stav 1, ako ne nastoji ostvariti legitiman cilj i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti ( (ibid.; vidi, uz druge brojne izvore, i Cordova protiv Italije (br. 1), br. 40877/98, stav 54, ECHR 2003-I, i rekapitulaciju relevantnih principa u Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 9. 1994, stav 65, Serija A, br. 294-B).
  3. Nadalje, namjera Konvencije je da garantira ne prava koja su teoretska ili iluzorna, već prava koja su praktična i djelotvorna. To naročito važi za prava otjelotvorena u članu 8. u svjetlu značajnog mjesta na kojem se u svakom demokratskom društvu nalazi pravo na pravično suđenje, sa svim garancijama iz tog člana (vidi Princ Hans-Adam II od Lihtenštajna protiv Njemačke [Veliko vijeće], br. 42527/98, stav 45, ECHR 2001-VIII).
  4. Na kraju, Sud primjećuje da u većini predmeta koji su se ticali “mentalno oboljelih osoba”, domaći postupci ticali su se njihovog lišenja slobode, te su, shodno tome, razmatrani po članu 5. Konvencije. Međutim, Sud dosljedno smatra da su “procesne” garancije iz stavova 1. i 4. člana 5. Konvencije u osnovnim crtama slični garancimama iz člana 6, stav 1 (vidi, naprimjer, Winterwerp, navod gore, stav 60; Sanchez-Reisse protiv Švicarske, 21. 10. 1986, stavovi 51. i 55, Serija A, br. 107; Kampanis protiv Grčke, 13. 7. 1995, stav 47, Serija A, br. 318-B; i Ilijkov protiv Bugarske, br. 33977/96, stav 103, 26. 7. 2001). U predmetu Shtukaturov (navod gore, stav 66), pri određivanju da li je postupak oduzmanja poslovne sposobnosti bio pravičan ili nije, Sud je, mutatis mutandis, uzeo u obzir svoju sudsku praksu po stavovoma 1 (e) i 4. člana 5. Konvencije.

(b)  Primjena ovih principa na predmet u razmatranju

  1. Sud na početku primjećuje da nijedna od strana u ovom predmetu nisu osporile primjenjivost člana 6. na postupak za vraćanje poslovne sposobnosti. Podnosilac, kojem je djelimično oduzeta poslovna sposobnost, žalio se da mu bugarski zakon nije dao direktan prostup sudu da traži vraćanje poslovne sposobnosti. Ovaj Sud imao je priliku da razjasni da je postupak za vraćanje poslovne sposobnosti direktno odlučujući za određivanje “građanskih prava i obaveza” (vidi Matter protiv Slovačke, br. 31534/96, stav 51, 5. 7. 1999). Član 6, stav 1. Konvencije je, shodno tome, primjenjiv na ovaj predmet.
  2. Ostaje da se odredi da li je podnosiocu bio ograničen pristup sudu i, ako jeste, da li je to ograničenje bilo u svrhu ostvarenja legitimnog cilja i da li je tom cilju bilo proporcionalno.
  3. Kao prvo, Sud primjećuje da se stav stranaka razlikuje po pitanju da li osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost ima locus standi da se direktno obrati bugarskim sudovima sa zahtjevom za vraćanje poslovne sposobnosti; Vlada tvrdi da jeste tako, a podnosilac tvrdi suprotno.
  4. Sud prihvata podnosiočev argument da, da bi se obratila bugarskom sudu, osoba pod djelimičnim starateljstvom mora da traži podršku osoba navedenih u članu 277. ZPP-a iz 1952. godine (koji je postao član 340. ZPP-a iz 2007). Lista osoba koje po bugarskom zakonu imaju pravo da se obrate sudu ne isključje eksplicitno osobe pod djelimičnim starateljstvom (vidi stavove 45. i 51. u gornjem tekstu).
  5. Što se tiče odluke Vrhovnog suda iz 1980. godine (vidi stav 51. u gornjem tekstu), Sud primjećuje da, mada četvrta rečenica stava 10. odluke, čitana izdvojeno, može dati dojam da osoba pod djelimičnim starateljstvom ima direktan pristup sudu, Vrhovni sud dalje objašnjava da kad staratelj osobe s djelimično oduzetom poslovnom sposobnošću i organ starateljstva odbiju da pokrenu postupak za vraćanje poslovne sposobosti, ta osoba može tražiti od javnog tužioca da to uradi. Po mišljenju Suda, potreba da se traži intervencija javnog tužioca teško bi se mogla shvatiti kao direktan pristup sudu za osobe pod djelimičnim starateljstvom, u smislu da je odluka da li će intervenirati ili ne prepuštena diskrencionom pravu tužioca. Iz toga proizilazi da se ne može reći da odluka Vrhovnog suda iz 1980. godine jasno potvrđuje postojanje takvog prava u bugarskom zakonu.
  6. Sud dalje primjećuje da Vlada nije predočila bilo kakvu sudsku odluku koja bi pokazala da su osobe pod djelimičnim starateljstvom bile u stanju da se sopstvenim zahtjevom obrate sudu za ukidanje te mjere; međutim, Vlada jeste pokazala da je barem jedan zahtjev za vraćanje poslovne sposobnosti s uspjehom pokrenuo staratelj osobe kojoj je potpuno bila oduzeta poslovna sposobnost (vidi stav 52. u gornjem tekstu).
  7. Shodno tome, Sud smatra utvrđenim da podnosilac nije bio u stanju da traži vraćanje poslovne sposobosti, osim preko staratelja ili neke od osoba navedenih u članu 277. ZPP-a.
  8. Sud također želi da naglasi da, u pogledu pristupa sudu, domaći zakon ne pravi nikakvu razliku između osoba kojima je potpuno oduzeta poslovna sposobnost i onih kojima je, kao podnosiocu, oduzeta samo djelimično. Uz to, domaći zakon ne predviđa nikakvu mogućnost automatske periodične revizije u pogledu valjanosti osnova za stavljanje takve osobe pod starateljstvo. Na kraju, u podnosiočevom slučaju, data mjera nije bila vremenski ograničena.
  9. Jasno je da pravo pristupa sudu nije apsolutno i da, po samoj svojoj prirodi, traži da država uživa određeni stepen slobodne procjene pri uređivanju te razmatrane sfere (vidi Ashingdane, navod gore, stav 57). Uz to, Sud potvrđuje da ograničenja procesnih prava pojedinca, čak i kad se radi o osobni kojoj je samo djelimično oduzeta poslovna sposobnost, mogu biti opravdana radi zaštite same te osobe, zaštite interesa drugih, i ispravnog ostvarivanja pravde. Međutim, značaj ostvarivanja tog prava varirat će u skladu sa svrhom radnje koju data osoba želi pokrenuti pred sudom. Naročito, pravo da se od suda traži revizija odluke o oduzimanju poslovne sposobnosti jedno je od najznačajnijih prava takve osobe, jer će takva procedura, kad se pokrene, biti odlučujuća za ostvarivanje svih prava i sloboda pogođenih odlukom o oduzimanju poslovne sposobnosti, a svakako i u vezi sa bilo kakvim ograničenjima koja su eventualno postavljena u odnosu na slobodu te osobe (vidi i Shtukaturov, navod gore, stav 71). Sud, shodno tome, smatra da je ovo pravo jedno od temeljnih procesnih prava za zaštitu onih kojima je oduzeta poslovna sposobnost. Iz toga proizilazi da bi takve osobe, u principu, trebale uživati direktan pristup sudu u ovoj sferi.
  10. Međutim, država i dalje ima slobodu da odredi proceduru po kojoj će se takav direktni pristup ostvarivati. U isto vrijeme, Sud smatra da bi bilo nekompatibilno sa članom 6. da domaće zakonodavstvo predvidi određene restrikcije u pravu na sud u ovoj sferi, sa jedinim ciljem da se osigura da sudovi ne budu zatrpani prebrojnim i očigledno neutemeljenim zahtjevima. Ipak, čini se jasnim da taj problem može da se riješi drugim, manje restriktivnim sredstvima, umjesto automatskim negiranjem direktnog pristupa, naprimjer, tako što će se ograničiti učestalost kojom se takvi zahtjevi mogu podnositi, ili uvođenjem sistema prethodnog razmatranja takvih zahteva na osnovu spisa.
  11. Sud nadalje primjećuje da osamnaest od dvadeset pravnih sistema izučenih u ove svrhe daje direktan pristup sudu svakoj osobi kojoj je djelimično oduzeta poslovna sposobnost, a koja želi da se njen status revidira. U sedamnaest država, takav pristup otvoren je i za sve kojima je potpuno oduzeta poslovna sposobnost (vidi stavove 88-90. u gornjem tekstu). To ukazuje da sad na evropskom nivou postoji novi trend, da se osobama kojma je oduzeta poslovna sposobnost daje direktan pristup sudu, da traže vraćanje poslovne sposobnosti.
  12. Sud također mora primijetiti sve veći značaj koji međunarodni instrumenti za zaštitu osoba s mentalnim onesposobljenjem danas pridaju davanju što veće pravne autonomije. U tom smislu se poziva na Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba s onesposobljenjem, od 13. 12. 2006, te Preporuku Komiteta ministara Vijeća Evrope br. R (99) 4, o principima vezanim za pravnu zaštitu onesposobljenih odraslih osoba, koji preporučuju da se uspostave adekvante procesne garancije za zaštitu pravno i poslovno o nesposobljenih osoba u najvećoj mogućoj mjeri, da se osigura periodočna revizija njihovog statusa, te da se uvedu odgovarajući dostupni pravni lijekovi (vidi stavove 72-73. u gornjem tekstu).
  13. U svjetlu gore iznesenog, naročito trenda koji počinje proizilaziti iz domaćih zakonodavstava i relevantnih međunarodnih instrumenata, Sud smatra da se stav 1. člana 6. Konvencije mora tumačiti tako da u principu garantira da svako kome je djelimično oduzeta poslovna sposobnost, kao što je slučaj s ovim podnosiocem, ima direktni pristup sudu, da traži vraćanje svoje poslovne sposobnosti.
  14. U ovom predmetu, Sud primjećuje da direktni pristup te vrste relevantno bugarsko zakonodavstvo ne garantira uz dovoljan stepen izvjesnosti. Takav nalaz dovoljan je da se zaključi da u odnosu na podnosioca postoji kršenje stava 1. člana 6. Konvencije.
  15. Prethodni zaključak uklanja potrebu da Sud razmatra da li su indirektni pravni lijekovi na koje se Vlada pozvala podnosiocu dali dovoljne garancije da će njegov predmet biti iznese pred sudom.
  16. Shodno tome, Sud odbacuje Vladin prigovor o neiscrpljenju domaćih lijekova (vidi stav 223. u gornjem tekstu) i zaključuje da je došlo do kršenja člana 6, stav 1. Konvencije.

VI NAVODNO KRŠENJE ČLANA 8. KONVENCIJE, SAMOSTALNO I U VEZI SA ČLANOM 13.

  1. Podnosilac navodi da su restriktivni režim starateljstva, uključujući njegov smještaj u Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra, i tamošnji fizički životni uslovi, predstavljali miješanje u njegovo pravo na poštivanje privatnog života i doma. Tvrdi da mu bugarski zakon nije pružio dovoljan i dostupan lijek u tom smislu. Poziva se na član 8. Konvencije, samostalno i u vezi sa članom 13. Član 8. predviđa:

“1.  Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje tog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.”

  1. Podnosilac naročito ostaje pri izjavi da režim starateljstva nije bio prilagođen njegovom ličnom slučaju, već je podrazumjevao restrikcije koje se automatski nameću svakome koga sudija proglasi poslovno nesposobnim. Dodaje da mu je činjenica da je morao da živi u Domu za socijalno zbrinjavanje Pastra efektivno onemogućila da učestvuje u životu zajednice i stvara odnose s osobama po sopstvenom izboru. Vlasti nisu pokušale da pronađu alternativna terapeutska rješenja u zajednici, niti da poduzmu mjere koje su bile manje restriktivne po njegovu ličnu slobodu, što je za rezultat imalo da se kod njega pojavi “sindrom institucionalizacije”, tj. gubitak društvenih vještina i individualnih karakteristika ličnosti.
  2. Vlada osporava ovakve navode.
  3. S obzirom na svoje zaključke u vezi sa članovima 3, 5, 6. i 13. Konvencije, Sud smatra da se ne pojavljuje zasebno pitanje po članu 8. Konvencije, samostalno i/ili u vezi sa članom 13. Shodno tome, ovu pritužbu je nepotrebno razmatrati.

VII ČLANOVI 46. I 41. KONVENCIJE

A.  Član 46. Konvencije

  1. Relevantni dijelovi člana 46. Konvencije kažu:

“1.  Visoke strane ugovornice preuzimaju obavezu da se povinuju konačnoj presudi Suda u svakom predmetu u kojem su stranke.

2. Konačna presuda Suda se dostavlja Komitetu ministara, koji nadgleda njeno izvršenje. ...”

  1. Sud pocrtava da po članu 46. Konvencije, ugovorne strane preuzimaju obavezu da će poštovati konačne presude Suda u svakom predmetu u kojem su stranke, a čije će izvršenje nadgledati Komitet ministara. Iz toga proizilazi, između ostalog, da presuda u kojoj Sud utvrdi kršenje Konvencije ili njenih Protokola odgovorno državi nalaže državnu pravnu obavezu ne samo da datim strankama isplati sume dodijeljene kao obeštećenje, već i da odabere, uz nadzor Komiteta ministara, opće i/ili, gdje je to primjereno, pojedinačne mjere koje će njen domaći pravni sistem usvojiti da bi se okončalo kršenje koje je utvrdio Sud, te da se u najvećoj mogućoj mjeri preinače efekti tog kršenja (vidi Menteş i drugi protiv Turske (član 50), 24. 7. 1998, stav 24, Reports 1998-IV; Scozzari i Giunta protiv Italije [Veliko vijeće], br. 39221/98 i 41963/98, stav 249, ECHR 2000-VIII; i Maestri protiv Italije [Veliko vijeće], br. 39748/98, stav 47, ECHR 2004-I). Sud nadalje primjećuje da je prvenstveno na datoj državi da odabere, pod nadzorom Komiteta ministara, sredstva koja će se upotrijebiti u domaćem pravnom poretku u izvršenju obaveza države po članu 46. Konvencije (vidi Scozzari i Giunta, navod gore; Brumărescu protiv Rumunije (pravično obeštećenje) [Veliko vijeće], br. 28342/95, stav 20, ECHR 2001I; i Öcalan protiv Turske [Veliko vijeće], br. 46221/99, stav 210, ECHR 2005-IV).
  2. Međutim, u cilju pomoći odgovornoj državi da ispuni svoje obaveze po članu 46, Sud može nastojati da naglasi vrstu pojedinačnih i/ili općih mjera koje bi se mogle poduzete da se okonča situacija čije je postojanje utvrdio (vidi Broniowski protiv Poljske [Veliko vijeće], br. 31443/96, stav 194, ECHR 2004-V, i Scoppola protiv Italije (br. 2) [Veliko vijeće], br. 10249/03, stav 148, ECHR 2009-...).
  3. U ovom predmetu, Sud smatra da je, u svjetlu utvrđenog kršenja člana 5, neophodno da ukaže na pojedinačne mjere za izvršenje ove presude. Primjećuje da je utvrdio kršenje tog člana na osnovu neispunjenja zahtjeva da svako lišenje slobode mora biti “u skladu sa zakonom propisanim postupkom” i nepostojanja opradvanja za podnosiočevo lišenje slobode po podstavu (e) ili bilo kojem drugom podstavu člana 5, stav 1. Sud je primijetiio i nedostatke u ocjeni prisustva i nastavka postojanja bilo kakvih poremećaja koji bi tražili smještaj u dom za socijalno zbrinjavanje (vidi stavove 148-160. u gornjem tekstu).
  4. Sud smatra da, da bi se preinačili efekti kršenja podnosiočevih prava, vlasti trebaju utvrditi da li on želi da ostane u datom domu. Ništa u ovoj presudi ne treba da se smatra preprekom za njegov kontinuirani smještaj u Domu za socijalno zbrinjavanje Pastra, ili u bilo kojem drugom domu za ljude s mentalnim poremećajima, ako se utvrdi da on daje svoj pristanak za takav smještaj. Međutim, ako se podnosilac protivi takvom smještaju, vlasti trebaju odmah ponovo ispitati njegovu situaciju u svjetlu onoga što je utvrđeno ovom presudom.
  5. Sud primjećuje da je utvrdio i kršenje člana 6, stav 1, na osnovu nepostojanja direktnog pristupa sudu za osobe kojima je djelimično oduzeta poslovna sposobost, s ciljem zahtjeva za njeno vraćanje (vidi stavove 233-248. u gornjem tekstu). S obzirom na taj zaključak, Sud preporučuje da odgovorna država predvidi neophodne opće mjere kojima će se osigurati efektivnaa mogućnost takvog pristupa.

B.  Član 41. Konvencije

  1. Član 41. Konvencije predviđa:

“Kad Sud utvrdi kršenje Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo date Visoke strane ugovornice omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

1.  Šteta

  1. Podnosilac nije podnio bilo kakav zahtjev u pogledu materijalne štete, ali jeste tražio 64.000 eura na ime nematerijalne štete.
  2. Naročito je izjavio da je trpio loše životne uslove u domu za socijalno zbrinjavanje, te po tom osnovu tražio sumu od 14.000 eura. U pogledu njegovog smještaja u Dom za socijalno zbrinjavanje Pastra, izjavio je da je od vremena kad je počelo izvršenje mjere, u decembru 2002, iskusko osjećanja uznemirenosti, tegobe i frustracije. Njegov prisilni smještaj u Dom imao je i značajne posljedice po njegov život, jer je izmješten iz svog društvenog okruženja i podvrgnut vrlo restriktivnom režimu, čime mu je reintegracija u zajednicu otežana. Izjavljuje da se, mada nema uporedive sudske prakse u vezi s nezakonitim lišenjem slobode u domu za socijalno zbrinjavanje osoba s mentalnim poremećajima, mora uzeti u obzir pravično zadovoljenje koje Sud dodjeljuje u predmetima koji se tiču nezakonitog lišenja slobode u psihijatrijskim ustanovama. Pozvao se, naprimjer, na presude u predmetima Gajcsi protiv Mađarske (br. 34503/03, stavovi 28-30, 3. 10. 2006) i Kayadjieva protiv Bugarske (br. 56272/00, stav 57, 28. 9. 2006), primjećujući da je on bio lišen slobode znatno duže nego podnosioci u navedenim predmetima. Izjavljuje da bi suma od 33.000 eura predstavljala pravednu naknadu u tom smislu. Na kraju dodaje da to što nije imao pristu psudu s ciljem revizije njegovog pravnog statusa jeste ograničilo uživanje određenog broja drugih sloboda u sferi privatnog života, što je izazvalo dodatne nematerijalne štete, za koje bi suma od 20.000 eura osigurala preinaku.
  3. Vlada izjavljuje da su podnosiočevi zahtjevi pretjerani i neosnovani. Vlada tvrdi da, ako Sud odluči da dodijeli bilo kakvu naknadu nematerijalne štete, to ne treba da bude više od suma dodijejenih u presudama protiv Bugarske u vezi s prisilnim psihijatrijskim smještajem. Vlada se poziva na presude u predmetima Kayadjieva (navod gore, stav 57), Varbanov (navod gore, stav 67), i Kepenerov protiv Bugarske (br. 39269/98, stav 42, 31. 7. 2003).
  4. Sud primjećuje da je u ovom predmetu utvrdio kršenja nekoliko odredbi Konvencije, konkretno članova 3, 5 (stavovi 1, 4. i 5), 6. i 13. Sud smatra da je podnosilac morao preživjeti patnju kao rezultat smještaja u Dom, koji je počeo u decembru 2002. i još uvijek traje, nemogućnosti da osigura sudsku reviziju te mjere, te nepostojanje pristupa sudu da traži ukidanje djelimičnog starateljstva. Njegova patnja je kod njega nesumnjivo izazvala osjećaj bespomoćnosti i uznemirenosti. Sud nadalje smatra da je podnosilac pretrpio nematerijalnu štetu po osnovu ponižavajućih životnih uslova koje je morao da trpi više od sedam godina.
  5. Odlučujući pravedno, kako to traži član 41. Konvencije, Sud smatra da podnosiocu treba da se dodijeli ukupna suma od 15.000 eura u pogledu nematerijalne štete.

2. Troškovi postupka

  1. Podnosilac nije podnio bilo kakav zahtjev u pogledu troškova postupka.

3.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je primjereno da se zatezna kamata zasniva na sporednoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke, kojoj će se dodati tri procentna boda.

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD

  1. odbacuje jednoglasno preliminarne prigovore Vlade u vezi s neiscrpljenjem domaćih lijekova; 
  1. odlučuje jednoglasno da je došlo do kršenja člana 5, stav 1. Konvencije; 
  1. odlučuje jednoglasno da je došlo do kršenja člana 5, stav 4. Konvencije; 
  1. odlučuje jednoglasno da je došlo do kršenja člana 5, stav 5. Konvencije; 
  1. odlučuje jednoglasno da je došlo do kršenja člana 3. Konvencije, samostalno i u vezi sa članom 13; 
  1. odlučuje jednoglasno da je došlo do kršenja člana 6, stav 1. Konvencije; 
  1. odlučuje sa trinaest glasova naspram četiri da nije neophodno razmatrati da li je došlo do kršenja člana 8. Konvencije, samostalno ili u vezi sa članom 13; 
  1. odlučuje jednoglasno

(a) da odgovorna država podnosiocu ima usplatiti, u roku od tri mjeseca, sumu od 15.000 (petnaest hiljada) eura po osnovu nematerijalne štete, koja će se konvertirati u bugarske leve po kursnoj listi koja će važiti na dan isplate, plus sve pripadajuće takse;

(b) da će se od isteka gore navedenog roka od tri mjeseca do isplate na gore navedenu sumu obraćunavati osnovna kamata, po stopi koja je jednaka sporednoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke za period neplaćanja, plus tri procentna boda;

  1. odbacuje jednoglasno preostali dio podnosiočevog zahtjeva za pravičnu naknadu.

 

Ova presuda izrađena je na engleskom i francuskom jeziku i donesena na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu, na dan 17. 1. 2012.

Vincent Berger                                                                 Nicolas Bratza

Pravni savjetnik                                                                Predsjednik

 

IZDVOJENA MIŠLJENJA NISU DEO PREVODA, ALI SE MOGU PROČITATI NA KRAJU ENGLESKE VERZIJE PRESUDE

 

__________________

 Ovaj prevod naručen je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund)

Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

GRAND CHAMBER

CASE OF STANEV v. BULGARIA

(Application no. 36760/06)

JUDGMENT

 STRASBOURG 

17 January 2012

 In the case of Stanev v. Bulgaria, The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Jean-Paul Costa,
Françoise Tulkens,
Josep Casadevall,
Nina Vajić,
Dean Spielmann,
Lech Garlicki,
Khanlar Hajiyev,
Egbert Myjer,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Luis López Guerra,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Zdravka Kalaydjieva,
Ganna Yudkivska,
Vincent A. De Gaetano,
Angelika Nußberger,
Julia Laffranque, judges,
and Vincent Berger, Jurisconsult,

Having deliberated in private on 9 February and 7 December 2011, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 36760/06) against the Republic of Bulgaria lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Bulgarian national, Mr Rusi Kosev Stanev (“the applicant”), on 8 September 2006.

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Ms A. Genova, a lawyer practising in Sofia, and Ms V. Lee and Ms L. Nelson, lawyers from the Mental Disability Advocacy Center, a non-governmental organisation based in Budapest. The Bulgarian Government (“the Government”) were represented by their Agents, Ms N. Nikolova and Ms R. Nikolova, of the Ministry of Justice.

3. The applicant complained of his placement in a social care home for people with mental disorders and his inability to obtain permission to leave the home (Article 5 §§ 1, 4 and 5 of the Convention). Relying on Article 3, taken alone and in conjunction with Article 13, he further complained of the living conditions in the home. He also submitted that he had no access to a court to seek release from partial guardianship (Article 6 of the Convention). Lastly, he alleged that the restrictions resulting from the guardianship regime, including his placement in the home, infringed his right to respect for his private life within the meaning of Article 8 taken alone and in conjunction with Article 13 of the Convention.

4. The application was allocated to the Fifth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 29 June 2010, after a hearing on admissibility and the merits had been held on 10 November 2009 (Rule 54 § 3), it was declared admissible by a Chamber of that Section composed of Peer Lorenzen, President, Renate Jaeger, Karel Jungwiert, Rait Maruste, Isabelle Berro-Lefèvre, Mirjana Lazarova Trajkovska, and Zdravka Kalaydjieva, judges, and Claudia Westerdiek, Section Registrar. On 14 September 2010 a Chamber of the same Section, composed of Peer Lorenzen, President, Renate Jaeger, Rait Maruste, Mark Villiger, Isabelle Berro-Lefèvre, Mirjana Lazarova Trajkovska and Zdravka Kalaydjieva, judges, and Claudia Westerdiek, Section Registrar, relinquished jurisdiction in favour of the Grand Chamber, neither of the parties having objected to relinquishment (Article 30 of the Convention and Rule 72).

5. The composition of the Grand Chamber was determined in accordance with the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24.

6. The applicant and the Government each filed observations on the merits.

7. In addition, third-party comments were received from the non-governmental organisation Interights, which had been given leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3).

8. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 9 February 2011 (Rule 59 § 3).

 

There appeared before the Court:

(a) for the Government
MsN. Nikolova, Ministry of Justice,
MsR. Nikolova, Ministry of Justice,Co-Agents;

(b) for the applicant
MsA. Genova, lawyer,Counsel,
MsV. Lee,
MsL. Nelson,Advisers.

 

The Court heard addresses by them. The applicant was also present.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

9. The applicant was born in 1956 in Ruse, where he lived until December 2002 and where his half-sister and his father’s second wife, his only close relatives, also live. On 20 December 1990 a panel of occupational physicians declared him unfit to work. The panel found that as a result of being diagnosed with schizophrenia in 1975, the applicant had a 90% degree of disablement but did not require assistance. He is in receipt of an invalidity pension on that account.

A. The applicant’s placement under partial guardianship and placement in a social care home for people with mental disorders

10. On an unspecified date in 2000, at the request of the applicant’s two relatives, the Ruse regional prosecutor applied to the Ruse Regional Court (Окръжен съд) for a declaration of total legal incapacity in respect of the applicant. In a judgment of 20 November 2000, the court declared the applicant to be partially incapacitated on the grounds that he had been suffering from simple schizophrenia since 1975, and that his ability to manage his own affairs and interests and to realise the consequences of his own acts had been impaired. The court found that the applicant’s condition was not so serious as to warrant a declaration of total incapacity. It observed, in particular, that during the period from 1975 to 2000 he had been admitted to a psychiatric hospital on several occasions. The court took into account an expert medical report produced in the course of the proceedings and interviewed the applicant. Furthermore, according to certain other people it interviewed, the applicant had sold all his possessions, begged for a living, spent all his money on alcohol and became aggressive whenever he drank.

11. That judgment was upheld in a judgment of 12 April 2001 by the Veliko Tarnovo Court of Appeal (Апелативен съд) on an appeal by the applicant, and was subsequently transmitted to the Ruse Municipal Council on 7 June 2001 for the appointment of a guardian.

12. Since the applicant’s family members had refused to take on any guardianship responsibilities, on 23 May 2002 the Municipal Council appointed Ms R.P., a council officer, as the applicant’s guardian until 31 December 2002.

13. On 29 May 2002 R.P. asked the Ruse social services to place the applicant in a social care home for people with mental disorders. She appended to the application form a series of documents including a psychiatric diagnosis. Social services drew up a welfare report on the applicant, noting on 23 July 2002 that he was suffering from schizophrenia, that he lived alone in a small, run-down annexe to his half-sister’s house and that his half-sister and his father’s second wife had stated that they did not wish to act as his guardian. The requirements for placement in a social care home were therefore deemed to be fulfilled.

14. On 10 December 2002 a welfare-placement agreement was signed between R.P. and the social care home for adults with mental disorders near the village of Pastra in the municipality of Rila (“the Pastra social care home”), an institution under the responsibility of the Ministry of Labour and Social Policy. The applicant was not informed of the agreement.

15. Later that day, the applicant was taken by ambulance to the Pastra social care home, some 400 km from Ruse. Before the Court, he stated that he had not been told why he was being placed in the home or for how long; the Government did not dispute this.

16. On 14 December 2002, at the request of the Director of the Pastra social care home, the applicant was registered as having his home address in the municipality of Rila. The residence certificate stated that his address had been changed for the purpose of his “permanent supervision”. According to the most recent evidence submitted in February 2011, the applicant was still living in the home at that time.

17. On 9 September 2005 the applicant’s lawyer requested the Rila Municipal Council to appoint a guardian for her client. In a letter dated 16 September 2005, she was informed that the Municipal Council had decided on 2 February 2005 to appoint the Director of the Pastra social care home as the applicant’s guardian.

B. The applicant’s stay in the Pastra social care home

1. Provisions of the placement agreement

18. The agreement signed between the guardian R.P. and the Pastra social care home on 10 December 2002 (see paragraph 14 above) did not mention the applicant’s name. It stated that the home was to provide food, clothing, medical services, heating and, obviously, accommodation, in return for payment of an amount determined by law. It appears that the applicant’s entire invalidity pension was transferred to the home to cover that amount. The agreement stipulated that 80% of the sum was to be used as payment for the services provided and the remaining 20% put aside for personal expenses. According to the information in the case file, the applicant’s invalidity pension, as updated in 2008, amounted to 130 Bulgarian levs (BGN – approximately 65 euros (EUR)). The agreement did not specify the duration of the provision of the services in question.

2. Description of the site

19. The Pastra social care home is located in an isolated area of the Rila mountains in south-west Bulgaria. It is accessible via a dirt track from the village of Pastra, the nearest locality 8 km away.

20. The home, built in the 1920s, comprises three buildings, where its residents, all male, are housed according to the state of their mental health. According to a report produced by the Social Assistance Agency in April 2009, there were seventy-three people living in the home, one was in hospital and two had absconded. Among the residents, twenty-three were entirely lacking legal capacity, two were partially lacking capacity and the others enjoyed full legal capacity. Each building has a yard surrounded by a high metal fence. The applicant was placed in block 3 of the home, reserved for residents with the least serious health problems, who were able to move around the premises and go alone to the nearest village with prior permission.

21. According to the applicant, the home was decaying, dirty and rarely heated in winter and, as a result, he and the other residents were obliged to sleep in their coats during winter. The applicant shared a room measuring 16 sq. m with four other residents and the beds were practically side by side. He had only a bedside table in which to store his clothes, but he preferred to keep them in his bed at night for fear that they might be stolen and replaced with old clothes. The home’s residents did not have their own items of clothing because clothes were not returned to the same people after being washed.

3. Diet and hygiene and sanitary conditions

22. The applicant asserted that the food provided at the home was insufficient and of poor quality. He had no say in the choice of meals and was not allowed to help prepare them.

23. Access to the bathroom, which was unhealthy and decrepit, was permitted once a week. The toilets in the courtyard, which were unhygienic and in a very poor state of repair, consisted of holes in the ground covered by dilapidated shelters. Each toilet was shared by at least eight people. Toiletries were available only sporadically.

4. Recent developments

24. In their memorial before the Grand Chamber, the Government stated that renovation work had been carried out in late 2009 in the part of the home where the applicant lived, including the sanitary facilities. The home now had central heating. The diet was varied and regularly included fruit and vegetables as well as meat. Residents had access to television, books and games. The State provided them all with clothes. The applicant did not dispute these assertions.

5. Journeys undertaken by the applicant

25. The home’s management kept hold of the applicant’s identity papers, allowing him to leave the home only with special permission from the Director. He regularly went to the village of Pastra. It appears that during the visits he mainly provided domestic help to villagers or carried out tasks at the village restaurant.

26. Between 2002 and 2006 the applicant returned to Ruse three times on leave of absence. Each trip was authorised for a period of about ten days. The journey cost BGN 60 (approximately EUR 30), which was paid to the applicant by the home’s management.

27. The applicant returned to Pastra before the end of his authorised period of leave after his first two visits to Ruse. According to a statement made by the Director of the home to the public prosecutor’s office on an unspecified date, the applicant came back early because he was unable to manage his finances and had no accommodation.

28. The third period of leave was authorised from 15 to 25 September 2006. After the applicant failed to return on the scheduled date, the Director of the home wrote to the Ruse municipal police on 13 October 2006, asking them to search for the applicant and transfer him to Sofia, where employees of the home would be able to collect him and take him back to Pastra. On 19 October 2006 the Ruse police informed the Director that the applicant’s whereabouts had been discovered but that the police could not transfer him because he was not the subject of a wanted notice. He was driven back to the social care home on 31 October 2006, apparently by staff of the home.

6. Opportunities for cultural and recreational activities

29. The applicant had access to a television set, several books and a chessboard in a common room at the home until 3 p.m., after which the room was kept locked. The room was not heated in winter and the residents kept their coats, hats and gloves on when inside. No other social, cultural or sports activities were available.

7. Correspondence

30. The applicant submitted that the staff at the social care home had refused to supply him with envelopes for his correspondence and that, as he did not have access to his own money, he could not buy any either. The staff would ask him to give them any sheets of paper he wished to post so that they could put them in envelopes and send them off for him.

8. Medical treatment

31. It appears from a medical certificate of 15 June 2005 (see paragraph 37 below) that, following his placement in the home in 2002, the applicant was given anti-psychotic medication (carbamazepine (600 mg)) under the monthly supervision of a psychiatrist.

32. In addition, at the Grand Chamber hearing the applicant’s representatives stated that their client had been in stable remission since 2006 and had not undergone any psychiatric treatment in recent years.

C. Assessment of the applicant’s social skills during his stay in Pastra and conclusions of the psychiatric report drawn up at his lawyer’s request

33. Once a year, the Director of the social care home and the home’s social worker drew up evaluation reports on the applicant’s behaviour and social skills. The reports indicated that the applicant was uncommunicative, preferred to stay on his own rather than join in group activities, refused to take his medication and had no close relatives to visit while on leave of absence. He was not on good terms with his half-sister and nobody was sure whether he had anywhere to live outside the social care home. The reports concluded that it was impossible for the applicant to reintegrate into society, and set the objective of ensuring that he acquired the necessary skills and knowledge for social resettlement and, in the long term, reintegration into his family. It appears that he was never offered any therapy to that end.

34. The case file indicates that in 2005 the applicant’s guardian asked the Municipal Council to grant a social allowance to facilitate his reintegration into the community. Further to that request, on 30 December 2005 the municipal social assistance department carried out a “social assessment” (социална оценка) of the applicant, which concluded that he was incapable of working, even in a sheltered environment, and had no need for training or retraining, and that in those circumstances he was entitled to a social allowance to cover the costs of his transport, subsistence and medication. On 7 February 2007 the municipal social assistance department granted the applicant a monthly allowance of BGN 16.50 (approximately EUR 8). On 3 February 2009 the allowance was increased to BGN 19.50 (approximately EUR 10).

35. In addition, at his lawyer’s request, the applicant was examined on 31 August 2006 by Dr V.S., a different psychiatrist from the one who regularly visited the social care home, and by a psychologist, Ms I.A. The report drawn up on that occasion concluded that the diagnosis of schizophrenia given on 15 June 2005 (see paragraph 37 below) was inaccurate in that the patient did not display all the symptoms of that condition. It stated that, although the applicant had suffered from the condition in the past, he had not shown any signs of aggression at the time of the examination but rather a suspicious attitude and a slight tendency towards “verbal aggression”; that he had not undergone any treatment for the condition between 2002 and 2006; and that his health had visibly stabilised. The report noted that no risk of deterioration of his mental health had been observed and stated that, in the opinion of the home’s Director, the applicant was capable of reintegrating into society.

36. According to the report, the applicant’s stay in the Pastra social care home was very damaging to his health and it was desirable that he should leave the home, otherwise he was at risk of developing “institutionalisation syndrome” the longer he stayed there. The report added that it would be more beneficial to his mental health and social development to allow him to integrate into community life with as few restrictions as possible, and that the only aspect to monitor was his tendency towards alcohol abuse, which had been apparent prior to 2002. In the view of the experts who had examined the applicant, the behaviour of an alcohol-dependent person could have similar characteristics to that of a person with schizophrenia; accordingly, vigilance was required in the applicant’s case and care should be taken not to confuse the two conditions.

D. The applicant’s attempts to obtain release from partial guardianship

37. On 25 November 2004 the applicant, through his lawyer, asked the public prosecutor’s office to apply to the Regional Court to have his legal capacity restored. On 2 March 2005 the public prosecutor requested the Pastra social care home to send him a doctor’s opinion and other medical certificates concerning the applicant’s disorders in preparation for a possible application to the courts for restoration of his legal capacity. Further to that request, the applicant was admitted to a psychiatric hospital from 31 May to 15 June 2005 for a medical assessment. In a certificate issued on the latter date, the doctors attested that the applicant showed symptoms of schizophrenia. As his health had not deteriorated since he had been placed in the home in 2002, the regime to which he was subject there had remained unchanged. He had been on maintenance medication since 2002 under the monthly supervision of a psychiatrist. A psychological examination had revealed that he was agitated, tense and suspicious. His communication skills were poor and he was unaware of his illness. He had said that he wanted to leave the home at all costs. The doctors did not express an opinion either on his capacity for resettlement or on the need to keep him in the Pastra social care home.

38. On 10 August 2005 the regional prosecutor refused to bring an action for restoration of the applicant’s legal capacity on the grounds that, in the opinion of the doctors, the Director of the Pastra social care home and the home’s social worker, the applicant was unable to cope on his own, and that the home, where he could undergo medical treatment, was the most suitable place for him to live. The applicant’s lawyer challenged the refusal to bring the action, arguing that her client should have the opportunity to assess by himself whether or not, having regard to the living conditions at the home, it was in his interests to remain there. She pointed out that the enforced continuation of his stay in the home, on the pretext of providing him with treatment in his own interests, amounted in practice to a deprivation of liberty, a situation that was unacceptable. A person could not be placed in an institution without his or her consent. In accordance with the legislation in force, anyone under partial guardianship was free to choose his or her place of residence, with the guardian’s agreement. The choice of residence was therefore not a matter within the competence of the prosecution service. Despite those objections, the regional prosecutor’s refusal was upheld on 11 October 2005 by the appellate prosecutor, and subsequently on 29 November 2005 by the Chief Public Prosecutor’s Office at the Supreme Court of Cassation.

39. On 9 September 2005 the applicant, through his lawyer, asked the mayor of Rila to bring a court action for his release from partial guardianship. In a letter of 16 September 2005, the mayor of Rila refused his request, stating that there was no basis for such an action in view of the medical certificate of 15 June 2005, the opinions of the Director and the social worker, and the conclusions reached by the public prosecutor’s office. On 28 September 2005 the applicant’s lawyer applied to the Dupnitsa District Court for judicial review of the mayor’s decision, under Article 115 of the Family Code (“the FC”) (see paragraph 49 below). In a letter of 7 October 2005, the District Court stated that since the applicant was partially lacking legal capacity he was required to submit a valid form of authority certifying that his lawyer was representing him, and that it should be specified whether his guardian had intervened in the procedure. On an unspecified date the applicant’s lawyer submitted a copy of the form of authority signed by the applicant. She also requested that the guardian join the proceedings as an interested party or that an ad hoc representative be appointed. On 18 January 2006 the court held a hearing at which the representative of the mayor of Rila objected that the form of authority was invalid as it had not been countersigned by the guardian. The guardian, who was present at the hearing, stated that he was not opposed to the applicant’s application, but that the latter’s old-age pension was insufficient to meet his needs and that, accordingly, the Pastra social care home was the best place for him to live.

40. The Dupnitsa District Court gave judgment on 10 March 2006. As to the admissibility of the application for judicial review, it held that, although the applicant had instructed his lawyer to represent him, she was not entitled to act on his behalf since the guardian had not signed the form of authority. However, it held that the guardian’s endorsement of the application at the public hearing had validated all the procedural steps taken by the lawyer, and that the application was therefore admissible. As to the merits, the court dismissed the application, finding that the guardian had no legitimate interest in contesting the mayor’s refusal, given that he could apply independently and directly for the applicant to be released from partial guardianship. Since the judgment was not subject to appeal, it became final.

41. Lastly, the applicant asserted that he had made several oral requests to his guardian to apply for his release from partial guardianship and to allow him to leave the home. However, his requests had always been refused.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Legal status of persons placed under partial guardianship and their representation before the courts

42. Section 5 of the Persons and Family Act of 9 August 1949 provides that persons who are unable to look after their own interests on account of mental illness or mental deficiency must be entirely deprived of legal capacity and declared legally incapable. Adults with milder forms of such disorders are to be partially incapacitated. Persons who are entirely deprived of legal capacity are placed under full guardianship (настойничество), whereas those who are partially incapacitated are placed under partial guardianship (попечителство – literally “trusteeship”). In accordance with sections 4 and 5 of the Act, persons under partial guardianship may not perform legal transactions without their guardian’s consent. They may, however, carry out ordinary acts forming part of everyday life and have access to the resources obtained in consideration for their work. Accordingly, the guardian of a partially incapacitated person cannot independently perform legal transactions that are binding on that person. This means that contracts signed only by the guardian, without the consent of the person partially lacking legal capacity, are invalid.

43. Under Article 16 § 2 of the Code of Civil Procedure (“the CCP”), persons under full guardianship are represented before the courts by their guardian. Persons under partial guardianship, however, are entitled to take part in court proceedings, but require their guardian’s consent. Accordingly, the guardian of a partially incapacitated person does not perform the role of a legal representative. The guardian cannot act on behalf of the person under partial guardianship, but may express agreement or disagreement with the person’s individual transactions (Сталев, Ж., Българско гражданско процесуално право, София, 2006 г., стр. 171). In particular, a person under partial guardianship may instruct a lawyer provided that the form of authority is signed by the guardian (ibid., стр. 173).

B. Procedure for placement under partial guardianship

44. There are two stages to the procedure for placing a person under partial guardianship: the declaration of partial incapacity and the appointment of a guardian.

1. Declaration of partial incapacity by the courts

45. The first stage involves a judicial procedure which at the material time was governed by Articles 275 to 277 of the 1952 CCP, which have been reproduced unchanged in Articles 336 to 340 of the new 2007 CCP. A declaration of partial incapacity may be sought by the person’s spouse or close relatives, by the public prosecutor or by any other interested party. The court reaches its decision after examining the person concerned at a public hearing – or, failing that, after forming a first-hand impression of the person’s condition – and interviewing the person’s close relatives. If the statements thus obtained are insufficient, the court may have recourse to other evidence, such as an expert medical assessment. According to domestic case-law, an assessment must be ordered where the court is unable to conclude from any other information in the file that the request for deprivation of legal capacity is unfounded (Решение на ВС № 1538 от 21.VIII.1961 г. по гр. д. № 5408/61 г.; Решение на ВС № 593 от 4.III.1967 г. по гр. д. № 3218/1966 г.).

2. Appointment of a guardian by the administrative authorities

46. The second stage involves an administrative procedure for the appointment of a guardian, which at the material time was governed by Chapter X (Articles 109 to 128) of the 1985 FC; these provisions have been reproduced, with only minor amendments, in Articles 153 to 174 of the new 2009 FC. The administrative stage is conducted by an authority referred to as “the guardianship authority”, namely the mayor or any other municipal council officer designated by him or her.

47. The guardian should preferably be appointed from among the relatives of the person concerned who are best able to defend his or her interests.

C. Review of measures taken by the guardian and possibility of replacement

48. Measures taken by the guardian are subject to review by the guardianship authority. At the authority’s request, the guardian must report on his or her activities. If any irregularities are observed, the authority may request that they be rectified or may order the suspension of the measures in question (see Articles 126 § 2 and 125 of the 1985 FC, and Articles 170 and 171 §§ 2 and 3, of the 2009 FC). It is unclear from domestic law whether persons under partial guardianship may apply to the mayor individually or through another party to suspend measures taken by the guardian.

49. Decisions by the mayor, as the guardianship authority, and any refusal by the mayor to appoint a guardian or to take other steps provided for in the FC are, for their part, amenable to judicial review. They may be challenged by interested parties or the public prosecutor before the district court, which gives a final decision on the merits (Article 115 of the 1985 FC). This procedure allows close relatives to request a change of guardian in the event of a conflict of interests (Решение на ВС № 1249 от 23.XII.1993 г. по гр. д. № 897/93 г.). According to domestic case-law, fully incapacitated persons are not among the “interested parties” entitled to initiate such proceedings (Определение № 5771 от 11.06.2003 г. на ВАС по адм. д. № 9248/2002). There is no domestic case-law showing that a partially incapacitated person is authorised to do so.

50. Furthermore, the guardianship authority may at any time replace a guardian who fails to discharge his or her duties (Article 113 of the 1985 FC). By Article 116 of the 1985 FC, a person cannot be appointed as a guardian where there is a conflict of interests between that person and the person under partial guardianship. Article 123 of the 1985 FC provides that a deputy guardian is to be appointed where the guardian is unable to discharge his or her duties or where there is a conflict of interests. In both cases, the guardianship authority may also appoint an ad hoc representative.

D. Procedure for restoration of legal capacity

51. By virtue of Article 277 of the 1952 CCP, this procedure is similar to the partial-guardianship procedure. It is open to anyone entitled to apply for a person to be placed under partial guardianship, and also to the guardianship authority and the guardian. The above-mentioned provision has been reproduced in Article 340 of the 2007 CCP. On 13 February 1980 the Plenary Supreme Court delivered a decision (no. 5/79) aimed at clarifying certain questions concerning the procedure for deprivation of legal capacity. Paragraph 10 of the decision refers to the procedure for restoration of legal capacity and reads as follows:

“The rules applicable in the procedure for restoration of legal capacity are the same as those governing the procedure for deprivation of capacity (Articles 277 and 275 §§ 1 and 2 of the CCP). The persons who requested the measure or the close relatives are treated as respondent parties in the procedure. There is nothing to prevent the party that applied for a person to be deprived of legal capacity from requesting the termination of the measure if circumstances have changed.

Persons under partial guardianship may request, either individually or with the consent of their guardian, that the measure be lifted. They may also ask the guardianship authority or the guardianship council to bring an action under Article 277 of the CCP in the regional court which deprived them of legal capacity. In such cases, they must show that the application is in their interests by producing a medical certificate. In the context of such an action, they will be treated as the claimant. Where the guardian of a partially incapacitated person, the guardianship authority or the guardianship council (in the case of a fully incapacitated person) refuses to bring an action for restoration of legal capacity, the incapacitated person may ask the public prosecutor to do so (Постановление № 5/79 от 13.II.1980 г., Пленум на ВС).”

52. In addition, the Government cited a case in which proceedings for the review of the legal status of a person entirely deprived of legal capacity had been instituted at the guardian’s request and the person had been released from guardianship (Решение № 1301 от 12.11.2008 г. на ВКС по гр. Д. № 5560/2007 г., V г.о.).

E. Validity of contracts signed by representatives of incapacitated persons

53. Section 26(2) of the Obligations and Contracts Act 1950 provides that contracts that are in breach of the law or have been entered into in the absence of consent are deemed null and void.

54. In accordance with section 27 of the same Act, contracts entered into by representatives of persons deprived of legal capacity in breach of the applicable rules are deemed voidable. A ground of incurable nullity may be raised on any occasion, whereas a ground of voidability may be raised only by means of a court action. The right to raise a ground of voidability becomes time-barred after a period of three years from the date of release from partial guardianship if a guardian is not appointed. In other cases, the period in question begins to run from the date on which a guardian is appointed (section 32(2), in conjunction with section 115(1)(e), of the above-mentioned Act; see also Решение на ВС № 668 от 14.III.1963 г. по гр. д. № 250/63 г., I г. о., Решение на Окръжен съд – Стара Загора от 2.2.2010 г. по т. д. № 381/2009 г. на I състав, Решение на Районен съд Стара Загора № 459 от 19.5.2009 г. по гр. д. № 1087/2008).

F. Place of residence of legally incapacitated persons

55. By virtue of Articles 120 and 122 § 3 of the 1985 FC, persons deprived of legal capacity are deemed to reside at the home address of their guardian unless “exceptional reasons” require them to live elsewhere. Where the place of residence is changed without the guardian’s consent, the guardian may request the district court to order the person’s return to the official address. By Article 163 §§ 2 and 3 of the 2009 FC, before reaching a decision in such cases, the court is required to interview the person under guardianship. If it finds that there are “exceptional reasons”, it must refuse to order the person’s return and must immediately inform the municipal social assistance department so that protective measures can be taken.

56. The district court’s order may be appealed against to the president of the regional court, although its execution cannot be stayed.

G. Placement of legally incapacitated persons in social care homes for adults with mental disorders

57. Under the Social Assistance Act 1998, social assistance is available to people who, for medical and social reasons, are incapable of meeting their basic needs on their own through work, through their own assets or with the help of persons required by law to care for them (section 2 of the Act). Social assistance consists of the provision of various financial benefits, benefits in kind and social services, including placement in specialised institutions. Such benefits are granted on the basis of an individual assessment of the needs of the persons concerned and in accordance with their wishes and personal choices (section 16(2)).

58. By virtue of the implementing regulations for the Social Assistance Act 1998 (Правилник за прилагане на Закона за социално подпомагане), three categories of institutions are defined as “specialised institutions” for the provision of social services: (1) children’s homes (homes for children deprived of parental care, homes for children with physical disabilities, homes for children with a mental deficiency); (2) homes for adults with disabilities (homes for adults with a mental deficiency, homes for adults with mental disorders, homes for adults with physical disabilities, homes for adults with sensory disorders, homes for adults with dementia); and (3) old people’s homes (Regulation 36(3)). Social services are provided in specialised institutions where it is no longer possible to receive them in the community (Regulation 36(4)). Under domestic law, placement of a legally incapacitated person in a social care home is not regarded as a form of deprivation of liberty.

59. Similarly, in accordance with Decree no. 4 of 16 March 1999 on the conditions for obtaining social services (Наредба № 4 за условията и реда за извършване на социални услуги), adults with mental deficiencies are placed in specialised social care homes if it is impossible to provide them with the necessary medical care in a family environment (Articles 12, point (4), and 27 of the Decree). Article 33 § 1, point (3), of the Decree provides that when a person is placed in a social care home, a medical certificate concerning the person’s state of health must be produced. By Article 37 § 1 of the Decree, a placement agreement for the provision of social services is signed between the specialised institution and the person concerned or his or her legal representative, on the basis of a model approved by the Ministry of Labour and Social Policy. The person may be transferred to another home or may leave the institution in which he or she has been placed: (1) at his or her request or at the request of his or her legal representative, submitted in writing to the director of the institution; (2) if there is a change in the state of his or her mental and/or physical health such that it no longer corresponds to the profile of the home; (3) in the event of failure to pay the monthly social welfare contribution for more than one month; (4) in the event of systematic breaches of the institution’s internal rules; or (5) in the event of a confirmed addiction to narcotic substances.

60. Furthermore, the system governing admission to a psychiatric hospital for compulsory medical treatment is set out in the Health Act 2005, which replaced the Public Health Act 1973.

H. Appointment of an ad hoc representative in the event of a conflict of interests

61. Article 16 § 6 of the CCP provides that, in the event of a conflict of interests between a person being represented and the representative, the court is to appoint an ad hoc representative. The Bulgarian courts have applied this provision in certain situations involving a conflict of interests between minors and their legal representative. Thus, the failure to appoint an ad hoc representative has been found to amount to a substantial breach of the rules governing paternity proceedings (Решение на ВС № 297 от 15.04.1987 г. по гр. д. № 168/87 г., II г. о.), disputes between adoptive and biological parents (Решение на ВС № 1381 от 10.05.1982 г. по гр. д. № 954/82 г., II г. о.) or property disputes (Решение № 643 от 27.07.2000 г. на ВКС по гр. д. № 27/2000 г., II г. о.; Определение на ОС – Велико Търново от 5.11.2008 г. по в. ч. гр. д. № 963/2008).

I. State liability

62. The State and Municipalities Responsibility for Damage Act 1988 (Закон за отговорността на държавата и общините за вреди – title amended in 2006) provides in section 2(1) that the State is liable for damage caused to private individuals as a result of a judicial decision ordering certain types of detention where the decision has been set aside as having no legal basis.

63. Section 1(1) of the same Act provides that the State and municipalities are liable for damage caused to private individuals and other legal entities as a result of unlawful decisions, acts or omissions by their own authorities or officials while discharging their administrative duties.

64. In a number of decisions, various domestic courts have found this provision to be applicable to the damage suffered by prisoners as a result of poor conditions or inadequate medical treatment in prison and have, where appropriate, partly or fully upheld claims for compensation brought by the persons concerned (реш. от 26.01.2004 г. по гр. д. № 959/2003, ВКС, IV г. о. and реш. № 330 от 7.08.2007 г. по гр. д. № 92/2006, ВКС, IV г. о.).

65. There are no court decisions in which the above position has been found to apply to allegations of poor living conditions in social care homes.

66. Moreover, it appears from the domestic courts’ case-law that, under section 1(1) of the Act in question, anyone whose health has deteriorated because bodies under the authority of the Ministry of Health have failed in their duty to provide a regular supply of medication may hold the administrative authorities liable and receive compensation (реш. № 211 от 27.05.2008 г. по гр. д. № 6087/2007, ВКС, V г. о.).

67. Lastly, the State and its authorities are subject to the ordinary rules on tortious liability for other forms of damage resulting, for example, from the death of a person under guardianship while absconding from a social care home for adults with a mental deficiency, on the ground that the staff of the home had failed to discharge their duty of permanent supervision (реш. № 693 от 26.06.2009 г. по гр. д. № 8/2009, ВКС, III г. о.).

J. Arrest by the police under the Ministry of the Interior Act 2006

68. Under this Act, the police are, inter alia, authorised to arrest anyone who, on account of severe mental disturbance and through his or her conduct, poses a threat to public order or puts his or her own life in manifest danger (section 63(1)-(3)). The person concerned may challenge the lawfulness of the arrest before a court, which must give an immediate ruling (section 63(4)).

69. Furthermore, the police’s responsibilities include searching for missing persons (section 139(3)).

K. Information submitted by the applicant about searches for persons who have absconded from social care homes for adults with mental disorders

70. The Bulgarian Helsinki Committee conducted a survey of police stations regarding searches for people who had absconded from social care homes of this type. It appears from the survey that there is no uniform practice. Some police officers said that when they were asked by employees of a home to search for a missing person, they carried out the search and took the person to the police station, before informing the home. Other officers explained that they searched for the person but, not being empowered to perform an arrest, simply notified the staff of the home, who took the person back themselves.

L. Statistics submitted by the applicant on judicial proceedings concerning deprivation of legal capacity

71. The Bulgarian Helsinki Committee obtained statistics from 8 regional courts on the outcome of proceedings for restoration of legal capacity between January 2002 and September 2009. During this period 677 persons were deprived of legal capacity. Proceedings to restore capacity were instituted in 36 cases: 10 of them ended with the lifting of the measure; total incapacitation was changed to partial incapacitation in 8 cases; the applications were rejected in 4 cases; the courts discontinued the proceedings in 7 cases; and the other cases are still pending.

III. RELEVANT INTERNATIONAL INSTRUMENTS

A. Convention on the Rights of Persons with Disabilities, adopted by the United Nations General Assembly on 13 December 2006 (Resolution A/RES/61/106)

72. This convention came into force on 3 May 2008. It was signed by Bulgaria on 27 September 2007 but has yet to be ratified. The relevant parts of the Convention provide:

Article 12
Equal recognition before the law

“1. States Parties reaffirm that persons with disabilities have the right to recognition everywhere as persons before the law.

2. States Parties shall recognize that persons with disabilities enjoy legal capacity on an equal basis with others in all aspects of life.

3. States Parties shall take appropriate measures to provide access by persons with disabilities to the support they may require in exercising their legal capacity.

4. States Parties shall ensure that all measures that relate to the exercise of legal capacity provide for appropriate and effective safeguards to prevent abuse in accordance with international human rights law. Such safeguards shall ensure that measures relating to the exercise of legal capacity respect the rights, will and preferences of the person, are free of conflict of interest and undue influence, are proportional and tailored to the person’s circumstances, apply for the shortest time possible and are subject to regular review by a competent, independent and impartial authority or judicial body. The safeguards shall be proportional to the degree to which such measures affect the person’s rights and interests.

5. Subject to the provisions of this Article, States Parties shall take all appropriate and effective measures to ensure the equal right of persons with disabilities to own or inherit property, to control their own financial affairs and to have equal access to bank loans, mortgages and other forms of financial credit, and shall ensure that persons with disabilities are not arbitrarily deprived of their property.”

Article 14
Liberty and security of person

“1. States Parties shall ensure that persons with disabilities, on an equal basis with others:

(a) Enjoy the right to liberty and security of person;

(b) Are not deprived of their liberty unlawfully or arbitrarily, and that any deprivation of liberty is in conformity with the law, and that the existence of a disability shall in no case justify a deprivation of liberty.

2. States Parties shall ensure that if persons with disabilities are deprived of their liberty through any process, they are, on an equal basis with others, entitled to guarantees in accordance with international human rights law and shall be treated in compliance with the objectives and principles of the present Convention, including by provision of reasonable accommodation.”

B. Recommendation No. R (99) 4 of the Committee of Ministers of the Council of Europe on principles concerning the legal protection of incapable adults (adopted on 23 February 1999)

73. The relevant parts of this Recommendation read as follows.

Principle 2 – Flexibility in legal response

“1. The measures of protection and other legal arrangements available for the protection of the personal and economic interests of incapable adults should be sufficient, in scope or flexibility, to enable suitable legal response to be made to different degrees of incapacity and various situations.

...

4. The range of measures of protection should include, in appropriate cases, those which do not restrict the legal capacity of the person concerned.”

Principle 3 – Maximum preservation of capacity

“1. The legislative framework should, so far as possible, recognise that different degrees of incapacity may exist and that incapacity may vary from time to time. Accordingly, a measure of protection should not result automatically in a complete removal of legal capacity. However, a restriction of legal capacity should be possible where it is shown to be necessary for the protection of the person concerned.

2. In particular, a measure of protection should not automatically deprive the person concerned of the right to vote, or to make a will, or to consent or refuse consent to any intervention in the health field, or to make other decisions of a personal character at any time when his or her capacity permits him or her to do so.

...”

Principle 6 – Proportionality

“1. Where a measure of protection is necessary it should be proportional to the degree of capacity of the person concerned and tailored to the individual circumstances and needs of the person concerned.

2. The measure of protection should interfere with the legal capacity, rights and freedoms of the person concerned to the minimum extent which is consistent with achieving the purpose of the intervention.”

Principle 13 – Right to be heard in person

“The person concerned should have the right to be heard in person in any proceedings which could affect his or her legal capacity.”

Principle 14 – Duration, review and appeal

“1. Measures of protection should, whenever possible and appropriate, be of limited duration. Consideration should be given to the institution of periodical reviews.

...

3. There should be adequate rights of appeal.”

C. Reports on visits to Bulgaria by the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment (CPT)

1. The CPT’s report on its visit from 16 to 22 December 2003, published on 24 June 2004

74. This report outlines the situation of persons placed by the public authorities in social care homes for people with mental disorders or mental deficiency, which are under the authority of the Ministry of Labour and Social Policy. Part II.4 of the report is devoted to the Pastra social care home.

75. The CPT noted that the home’s official capacity was 105; it had 92 registered male residents, of whom 86 were present at the time of the visit. Two residents had absconded and the others were on home leave. Some 90% of the residents were suffering from schizophrenia and the remainder had a mental deficiency. The majority had spent many years in the institution, discharges being quite uncommon.

76. According to the CPT’s findings, the premises of the Pastra social care home were in a deplorable state of repair and hygiene and the home was inadequately heated.

77. In particular, the buildings did not have running water. The residents washed in cold water in the yard and were often unshaven and dirty. The bathroom, to which they had access once a week, was rudimentary and dilapidated.

78. The toilets, likewise located in the yard, consisted of decrepit shelters with holes dug in the ground. They were in an execrable state and access to them was dangerous. Furthermore, basic toiletries were rarely available.

79. The report notes that the provision of food was inadequate. Residents received three meals a day, including 750 g of bread. Milk and eggs were never on offer, and fresh fruit and vegetables were rarely available. No provision was made for special diets.

80. The only form of treatment at the home consisted of the provision of medication. The residents, who were treated as chronic psychiatric patients in need of maintenance therapy, were registered as outpatients with a psychiatrist in Dupnitsa. The psychiatrist visited the home once every two to three months, and also on request. In addition, residents could be taken to the psychiatrist – who held weekly surgeries in the nearby town of Rila – if changes in their mental condition were observed. All residents underwent a psychiatric examination twice a year, which was an occasion for them to have their medication reviewed and, if necessary, adjusted. Nearly all residents received psychiatric medication, which was recorded on a special card and administered by the nurses.

81. Apart from the administration of medication, no therapeutic activities were organised for residents, who led passive, monotonous lives.

82. The CPT concluded that these conditions had created a situation which could be said to amount to inhuman and degrading treatment. It requested the Bulgarian authorities to replace the Pastra social care home as a matter of urgency. In their response of 13 February 2004, the Bulgarian authorities acknowledged that the home was not in conformity with European care standards. They stated that it would be closed as a priority and that the residents would be transferred to other institutions.

83. The CPT further observed, in part II.7 of its report, that in most cases placement of people with mental disabilities in a specialised institution led to a de facto deprivation of liberty. The placement procedure should therefore be accompanied by appropriate safeguards, among them an objective medical, and in particular psychiatric, assessment. It was also essential that these persons should have the right to bring proceedings by which the lawfulness of their placement could be decided speedily by a court. The CPT recommended that such a right be guaranteed in Bulgaria (see paragraph 52 of the report).

2. The CPT’s report on its visit from 10 to 21 September 2006, published on 28 February 2008

84. In this report the CPT again recommended that provision be made for the introduction of judicial review of the lawfulness of placement in a social care home (see paragraphs 176-77 of the report).

85. It also recommended that efforts be made to ensure that the placement of residents in homes for people with mental disorders and/or deficiency conformed fully to the letter and spirit of the law. Contracts for the provision of social services should specify the legal rights of residents, including the possibilities for lodging complaints with an outside authority. Furthermore, residents who were incapable of understanding the contracts should receive appropriate assistance (see paragraph 178 of the report).

86. Lastly, the CPT urged the Bulgarian authorities to take the necessary steps to avoid conflicts of interests arising from the appointment of an employee of a social care home as the guardian of a resident of the same institution (see paragraph 179 of the report).

87. The CPT made a further visit to the Pastra social care home during its periodic visit to Bulgaria in October 2010.

IV. COMPARATIVE LAW

A. Access to a court for restoration of legal capacity

88. A comparative study of the domestic law of twenty Council of Europe member States indicates that in the vast majority of cases (Croatia, Denmark, Estonia, Finland, France, Germany, Greece, Hungary, Luxembourg, Monaco, Poland, Portugal, Romania, Slovakia, Sweden, Switzerland and Turkey) the law entitles anyone who has been deprived of legal capacity to apply directly to the courts for discontinuation of the measure.

89. In Ukraine, people who have been partially deprived of legal capacity may themselves apply for the measure to be lifted; this does not apply to those who have been declared fully incapable, who may nevertheless challenge before a court any measures taken by their guardian.

90. Judicial proceedings for the discontinuation of an order depriving a person of legal capacity cannot be instituted directly by the person concerned in Latvia (where an application may be made by the public prosecutor or the guardianship council) or in Ireland.

B. Placement of legally incapacitated persons in a specialised institution

91. A comparative-law study of the legislation of twenty States Parties to the Convention shows that there is no uniform approach in Europe to the question of placement of legally incapacitated persons in specialised institutions, particularly as regards the authority competent to order the placement and the guarantees afforded to the person concerned. It may nevertheless be observed that in some countries (Austria, Estonia, Finland, France, Germany, Greece, Poland, Portugal and Turkey) the decision to place a person in a home on a long-term basis against his or her will is taken directly or approved by a judge.

92. Other legal systems (Belgium, Denmark, Hungary, Ireland, Latvia, Luxembourg, Monaco and the United Kingdom) authorise the guardian, close relatives or the administrative authorities to decide on placement in a specialised institution without a judge’s approval being necessary. It also appears that in all the above-mentioned countries, the placement is subject to a number of substantive requirements, relating in particular to the person’s health, the existence of a danger or risk and/or the production of medical certificates. In addition, the obligation to interview or consult the person concerned on the subject of the placement, the setting of a time-limit by law or by the courts for the termination or review of the placement, and the possibility of legal assistance are among the safeguards provided in several national legal systems.

93. In certain countries (Denmark, Estonia, Germany, Greece, Hungary, Ireland, Latvia, Poland, Slovakia, Switzerland and Turkey) the possibility of challenging the initial placement order before a judicial body is available to the person concerned without requiring the guardian’s consent.

94. Lastly, several States (Denmark, Estonia, Finland, Germany, Greece, Ireland, Latvia, Poland, Switzerland and Turkey) directly empower the person concerned to apply periodically for judicial review of the lawfulness of the continued placement.

95. It should also be noted that many countries’ laws on legal capacity or placement in specialised institutions have recently been amended (Austria: 2007; Denmark: 2007; Estonia: 2005; Finland: 1999; France: 2007; Germany: 1992; Greece: 1992; Hungary: 2004; Latvia: 2006; Poland: 2007; Ukraine: 2000; United Kingdom: 2005) or are in the process of being amended (Ireland). These legislative reforms are designed to increase the legal protection of persons lacking legal capacity by affording them either the right of direct access to court for a review of their status, or additional safeguards when they are placed in specialised institutions against their will.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

96. The applicant submitted that his placement in the Pastra social care home was in breach of Article 5 § 1 of the Convention.

Article 5 § 1 provides:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

(a) the lawful detention of a person after conviction by a competent court;

(b) the lawful arrest or detention of a person for non-compliance with the lawful order of a court or in order to secure the fulfilment of any obligation prescribed by law;

(c) the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

(d) the detention of a minor by lawful order for the purpose of educational supervision or his lawful detention for the purpose of bringing him before the competent legal authority;

(e) the lawful detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases, of persons of unsound mind, alcoholics or drug addicts or vagrants;

(f) the lawful arrest or detention of a person to prevent his effecting an unauthorised entry into the country or of a person against whom action is being taken with a view to deportation or extradition.”

A. Preliminary remarks

97. The Grand Chamber observes that the Government maintained before it the objection they raised before the Chamber, alleging failure to exhaust domestic remedies in respect of the complaint under Article 5 § 1.

98. The objection was based on the following arguments. Firstly, the applicant could at any time have applied personally to a court for restoration of his legal capacity, under Article 277 of the Code of Civil Procedure (“the CCP”), and release from guardianship would have allowed him to leave the home of his own accord. Secondly, his close relatives had not availed themselves of the possibility open to some of them, under Articles 113 and 115 of the Family Code (“the FC”), of asking the guardianship authority to replace his guardian. According to the Government, in the event of a refusal the applicants’ relatives could have applied to a court, which would have considered the merits of the request and, if appropriate, appointed a new guardian, who would then have been able to terminate the placement agreement. The Government also submitted in substance that the applicant’s close relatives could have challenged the contract signed between the guardian R.P. and the Pastra social care home. Lastly, they indicated that the applicant himself could have requested the guardianship authority to appoint an ad hoc representative on account of his alleged conflict of interests with his guardian, with a view to requesting to leave the institution and establish his home elsewhere (Article 123 § 1 of the FC).

99. The Grand Chamber observes that in its admissibility decision of 29 June 2010 the Chamber found that this objection raised questions that were closely linked to those arising in relation to the applicant’s complaint under Article 5 § 4 and therefore joined the objection to its examination of the merits under that provision.

100. In addition, finding that the question whether there had been a “deprivation of liberty” within the meaning of Article 5 § 1 in the present case was closely linked to the merits of the complaint under that provision, the Chamber likewise joined that issue to its examination of the merits. The Grand Chamber sees no reason to call into question the Chamber’s findings on these issues.

B. Whether the applicant was deprived of his liberty within the meaning of Article 5 § 1

1. The parties’ submissions

(a) The applicant

101. The applicant contended that, although under domestic law placement of people with mental disorders in a social care institution was regarded as “voluntary”, his transfer to the Pastra social care home constituted a deprivation of liberty. He maintained that, as in Storck v. Germany (no. 61603/00, ECHR 2005-V), the objective and subjective elements of detention were present in his case.

102. With regard to the nature of the measure, the applicant submitted that living in a social care home in a remote mountain location amounted to physical isolation from society. He could not have chosen to leave on his own initiative since, having no identity papers or money, he would soon have faced the risk of being stopped by the police for a routine check, a widespread practice in Bulgaria.

103. Absences from the social care home were subject to permission. The distance of approximately 420 km between the institution and his home town and the fact that he had no access to his invalidity pension had made it impossible for him to travel to Ruse more than three times. The applicant further submitted that he had been denied permission to travel on many other occasions by the home’s management. He added that, in accordance with a practice with no legal basis, residents who left the premises for longer than the authorised period were treated as fugitives and were searched for by the police. He stated in that connection that on one occasion the police had arrested him in Ruse and that, although they had not taken him back to the home, the fact that the Director had asked for him to be located and transferred back had amounted to a decisive restriction on his right to personal liberty. He stated that he had been arrested and detained by the police pending the arrival of staff from the home to collect him, without being informed of the grounds for depriving him of his liberty. Since he had been transferred back under duress, it was immaterial that those involved had been employees of the home.

104. The applicant further noted that his placement in the home had already lasted more than eight years and that his hopes of leaving one day were futile, as the decision had to be approved by his guardian.

105. As to the consequences of his placement, the applicant highlighted the severity of the regime to which he was subject. His occupational activities, treatment and movements had been subject to thorough and practical supervision by the home’s employees. He had been required to follow a strict daily routine, getting up, going to bed and eating at set times. He had had no free choice as to his clothing, the preparation of his meals, participation in cultural events or the development of relations with other people, including intimate relationships as the home’s residents were all men. He had been allowed to watch television in the morning only. Accordingly, his stay in the home had caused a perceptible deterioration in his well-being and the onset of institutionalisation syndrome, in other words the inability to reintegrate into the community and lead a normal life.

106. With regard to the subjective element, the applicant submitted that his situation differed from that examined in H.M. v. Switzerland (no. 39187/98, ECHR 2002-II), in which the applicant had consented to her placement in a nursing home. He himself had never given such consent. His guardian at the time, Ms R.P. (see paragraph 12 above), had not consulted him on the placement and, moreover, he did not even know her; nor had he been informed of the existence of the placement agreement of 10 December 2002 (see paragraph 14 above), which he had never signed. Those circumstances reflected a widespread practice in Bulgaria whereby once people were deprived of legal capacity, even partially, they were deemed incapable of expressing their wishes. In addition, it was clear from the medical documents that the applicant’s desire to leave the home had been interpreted not as a freely expressed wish, but rather as a symptom of his mental illness.

107. Lastly, in H.M. v. Switzerland (cited above) the authorities had based their decision to place the applicant in a nursing home on a thorough examination showing that the living conditions in her own home had severely deteriorated as a result of her lack of cooperation with a social welfare authority. By contrast, the applicant in the present case had never been offered and had never refused alternative social care at home.

(b) The Government

108. In their written observations before the Chamber, the Government accepted that the circumstances of the case amounted to a “deprivation of liberty” within the meaning of Article 5 § 1 of the Convention. However, at the hearing and in the proceedings before the Grand Chamber, they contended that Article 5 was not applicable. They observed in that connection that the applicant had not been compulsorily admitted to a psychiatric institution by the public authorities under the Public Health Act, but had been housed in a social care home at his guardian’s request, on the basis of a civil-law agreement and in accordance with the rules on social assistance. Thus, persons in need of assistance, including those with mental disorders, could request various social and medical services, either directly or through their representatives, under the Social Assistance Act 1998 (see paragraphs 57-60 above). Homes for adults with mental disorders offered a wide range of services of this kind and placement in such institutions could not be seen as a deprivation of liberty.

109. As to the particular circumstances of the case, the Government emphasised that the applicant had never expressly and consciously objected to his placement in the home, and it could not therefore be concluded that the measure had been involuntary. Furthermore, he had been free to leave the home at any time.

110. In addition, the applicant had been encouraged to work in the village restaurant to the best of his abilities and had been granted leave of absence on three occasions. The reason he had twice returned from Ruse before the end of his authorised period of leave (see paragraph 27 above) was his lack of accommodation. The Government further submitted that the applicant had never been brought back to the home by the police. They acknowledged that in September 2006 the Director had been obliged to ask the police to search for him because he had not come back (see paragraph 28 above). However, it was clear from the case of Dodov v. Bulgaria (no. 59548/00, 17 January 2008) that the State had a positive obligation to take care of people housed in social care homes. In the Government’s submission, the steps taken by the Director had formed part of this duty of protection.

111. The Government further observed that the applicant had lacked legal capacity and had not had the benefit of a supportive family environment, accommodation or sufficient resources to lead an independent life. Referring in that connection to the judgments in H.M. v. Switzerland (cited above) and Nielsen v. Denmark (28 November 1988, Series A no. 144), they submitted that the applicant’s placement in the home was simply a protective measure taken in his interests alone and constituted an appropriate response to a social and medical emergency; such a response could not be viewed as involuntary.

(c) The third party

112. Interights made the following general observations. It stated that it had carried out a survey of practices regarding placement of people with mental disorders in specialised institutions in central and east European countries. According to the conclusions of the survey, in most cases placement in such institutions could be regarded as amounting to a de facto deprivation of liberty.

113. Social care homes were often located in rural or mountainous areas which were not easily accessible. Where they were situated near urban areas, they were surrounded by high walls or fences and the gates were kept locked. As a rule, residents were able to leave the premises only with the express permission of the director of the home, and for a limited period. In cases of unauthorised leave, the police had the power to search for and return the persons concerned. The same restrictive regime applied to all residents, without any distinction according to legal status – whether they had full, partial or no legal capacity – and in the view of Interights this was a decisive factor. No consideration at all was given to whether the placement was voluntary or involuntary.

114. Regarding the analysis of the subjective aspect of the placement, Interights submitted that the consent of the persons concerned was a matter requiring careful attention. Thorough efforts should be made to ascertain their true wishes, notwithstanding any declaration of legal incapacity that might have been made in their case. Interights contended that in reality, when faced with a choice between a precarious, homeless existence and the relative security offered by a social care home, incapable persons in central and east European countries might opt for the latter solution, simply because no alternative services were offered by the State’s social welfare system. That did not mean, however, that the persons concerned could be said to have freely consented to the placement.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

115. The Court reiterates that the difference between deprivation of liberty and restrictions on liberty of movement, the latter being governed by Article 2 of Protocol No. 4, is merely one of degree or intensity, and not one of nature or substance. Although the process of classification into one or other of these categories sometimes proves to be no easy task in that some borderline cases are a matter of pure opinion, the Court cannot avoid making the selection upon which the applicability or inapplicability of Article 5 depends (see Guzzardi v. Italy, 6 November 1980, §§ 92-93, Series A no. 39). In order to determine whether someone has been deprived of his liberty, the starting-point must be his specific situation and account must be taken of a whole range of factors such as the type, duration, effects and manner of implementation of the measure in question (see Storck, cited above, § 71, and Guzzardi, cited above, § 92).

116. In the context of deprivation of liberty on mental-health grounds, the Court has held that a person could be regarded as having been “detained” even during a period when he was in an open hospital ward with regular unescorted access to the unsecured hospital grounds and the possibility of unescorted leave outside the hospital (see Ashingdane v. the United Kingdom, 28 May 1985, § 42, Series A no. 93).

117. Furthermore, in relation to the placement of mentally disordered persons in an institution, the Court has held that the notion of deprivation of liberty does not only comprise the objective element of a person’s confinement in a particular restricted space for a not negligible length of time. A person can only be considered to have been deprived of his liberty if, as an additional subjective element, he has not validly consented to the confinement in question (see Storck, cited above, § 74).

118. The Court has found that there was a deprivation of liberty in circumstances such as the following: (a) where the applicant, who had been declared legally incapable and admitted to a psychiatric hospital at his legal representative’s request, had unsuccessfully attempted to leave the hospital (see Shtukaturov v. Russia, no. 44009/05, § 108, ECHR 2008); (b) where the applicant had initially consented to her admission to a clinic but had subsequently attempted to escape (see Storck, cited above, § 76); and (c) where the applicant was an adult incapable of giving his consent to admission to a psychiatric institution which, nonetheless, he had never attempted to leave (see H.L. v. the United Kingdom, no. 45508/99, §§ 89-94, ECHR 2004-IX).

119. The Court has also held that the right to liberty is too important in a democratic society for a person to lose the benefit of Convention protection for the single reason that he may have given himself up to be taken into detention (see De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, 18 June 1971, §§ 64‑65, Series A no. 12), especially when it is not disputed that that person is legally incapable of consenting to, or disagreeing with, the proposed action (see H.L. v. the United Kingdom, cited above, § 90).

120. In addition, the Court has had occasion to observe that the first sentence of Article 5 § 1 must be construed as laying down a positive obligation on the State to protect the liberty of those within its jurisdiction. Otherwise, there would be a sizeable gap in the protection from arbitrary detention, which would be inconsistent with the importance of personal liberty in a democratic society. The State is therefore obliged to take measures providing effective protection of vulnerable persons, including reasonable steps to prevent a deprivation of liberty of which the authorities have or ought to have knowledge (see Storck, cited above, § 102). Thus, having regard to the particular circumstances of the cases before it, the Court has held that the national authorities’ responsibility was engaged as a result of detention in a psychiatric hospital at the request of the applicant’s guardian (see Shtukaturov, cited above) and detention in a private clinic (see Storck, cited above).

(b) Application of these principles in the present case

121. The Court observes at the outset that it is unnecessary in the present case to determine whether, in general terms, any placement of a legally incapacitated person in a social care institution constitutes a “deprivation of liberty” within the meaning of Article 5 § 1. In some cases, the placement is initiated by families who are also involved in the guardianship arrangements and is based on civil-law agreements signed with an appropriate social care institution. Accordingly, any restrictions on liberty in such cases are the result of actions by private individuals and the authorities’ role is limited to supervision. The Court is not called upon in the present case to rule on the obligations that may arise under the Convention for the authorities in such situations.

122. It observes that there are special circumstances in the present case. No members of the applicant’s family were involved in his guardianship arrangements, and the duties of guardian were assigned to a State official (Ms R.P.), who negotiated and signed the placement agreement with the Pastra social care home without any contact with the applicant, whom she had in fact never met. The placement agreement was implemented in a State-run institution by social services, which likewise did not interview the applicant (see paragraphs 12-15 above). The applicant was never consulted about his guardian’s choices, even though he could have expressed a valid opinion and his consent was necessary in accordance with the Persons and Family Act 1949 (see paragraph 42 above). That being so, he was not transferred to the Pastra social care home at his request or on the basis of a voluntary private-law agreement on admission to an institution to receive social assistance and protection. The Court considers that the restrictions complained of by the applicant are the result of various steps taken by public authorities and institutions through their officials, from the initial request for his placement in an institution and throughout the implementation of the relevant measure, and not of acts or initiatives by private individuals. Although there is no indication that the applicant’s guardian acted in bad faith, the above considerations set the present case apart from Nielsen (cited above), in which the applicant’s mother committed her son, a minor, to a psychiatric institution in good faith, which prompted the Court to find that the measure in question entailed the exercise of exclusive custodial rights over a child who was not capable of expressing a valid opinion.

123. The applicant’s placement in the social care home can therefore be said to have been attributable to the national authorities. It remains to be determined whether the restrictions resulting from that measure amounted to a “deprivation of liberty” within the meaning of Article 5.

124. With regard to the objective aspect, the Court observes that the applicant was housed in a block which he was able to leave, but emphasises that the question whether the building was locked is not decisive (see Ashingdane, cited above, § 42). While it is true that the applicant was able to go to the nearest village, he needed express permission to do so (see paragraph 25 above). Moreover, the time he spent away from the home and the places where he could go were always subject to controls and restrictions.

125. The Court further notes that between 2002 and 2009 the applicant was granted leave of absence for three short visits (of about ten days) to Ruse (see paragraphs 26-28 above). It cannot speculate as to whether he could have made more frequent visits had he asked to do so. Nevertheless, it observes that such leave of absence was entirely at the discretion of the home’s management, who kept the applicant’s identity papers and administered his finances, including transport costs (see paragraphs 25-26 above). Furthermore, it would appear to the Court that the home’s location in a mountain region far away from Ruse (some 400 km) made any journey difficult and expensive for the applicant in view of his income and his ability to make his own travel arrangements.

126. The Court considers that this system of leave of absence and the fact that the management kept the applicant’s identity papers placed significant restrictions on his personal liberty.

127. Moreover, it is not disputed that when the applicant did not return from leave of absence in 2006, the home’s management asked the Ruse police to search for and return him (see paragraph 28 above). The Court can accept that such steps form part of the responsibilities assumed by the management of a home for people with mental disorders towards its residents. It further notes that the police did not escort the applicant back and that he has not proved that he was arrested pending the arrival of staff from the home. Nevertheless, since his authorised period of leave had expired, the staff returned him to the home without regard for his wishes.

128. Accordingly, although the applicant was able to undertake certain journeys, the factors outlined above lead the Court to consider that, contrary to what the Government maintained, he was under constant supervision and was not free to leave the home without permission whenever he wished. With reference to the Dodov case (cited above), the Government maintained that the restrictions in issue had been necessary in view of the authorities’ positive obligations to protect the applicant’s life and health. The Court notes that, in the above-mentioned case, the applicant’s mother suffered from Alzheimer’s disease and that, as a result, her memory and other mental capacities had progressively deteriorated, to the extent that the nursing home staff had been instructed not to leave her unattended. In the present case, however, the Government have not shown that the applicant’s state of health was such as to put him at immediate risk, or to require the imposition of any special restrictions to protect his life and limb.

129. As regards the duration of the measure, the Court observes that it was not specified and was thus indefinite since the applicant was listed in the municipal registers as having his permanent address at the home, where he still remains (having lived there for more than eight years). This period is sufficiently lengthy for him to have felt the full adverse effects of the restrictions imposed on him.

130. As to the subjective aspect of the measure, it should be noted that, contrary to the requirements of domestic law (see paragraph 42 above), the applicant was not asked to give his opinion on his placement in the home and never explicitly consented to it. Instead, he was taken to Pastra by ambulance and placed in the home without being informed of the reasons for or duration of that measure, which had been taken by his officially assigned guardian. The Court observes in this connection that there are situations where the wishes of a person with impaired mental faculties may validly be replaced by those of another person acting in the context of a protective measure and that it is sometimes difficult to ascertain the true wishes or preferences of the person concerned. However, the Court has already held that the fact that a person lacks legal capacity does not necessarily mean that he is unable to comprehend his situation (see Shtukaturov, cited above, § 108). In the present case, domestic law attached a certain weight to the applicant’s wishes and it appears that he was well aware of his situation. The Court notes that, at least from 2004, the applicant explicitly expressed his desire to leave the Pastra social care home, both to psychiatrists and through his applications to the authorities to have his legal capacity restored and to be released from guardianship (see paragraphs 37-41 above).

131. These factors set the present case apart from H.M. v. Switzerland (cited above), in which the Court found that there had been no deprivation of liberty as the applicant had been placed in a nursing home purely in her own interests and, after her arrival there, had agreed to stay. In that connection the Government have not shown that in the present case, on arrival at the Pastra social care home or at any later date, the applicant agreed to stay there. That being so, the Court is not convinced that the applicant consented to the placement or accepted it tacitly at a later stage and throughout his stay.

132. Having regard to the particular circumstances of the present case, especially the involvement of the authorities in the decision to place the applicant in the home and its implementation, the rules on leave of absence, the duration of the placement and the applicant’s lack of consent, the Court concludes that the situation under examination amounts to a deprivation of liberty within the meaning of Article 5 § 1 of the Convention. Accordingly, that provision is applicable.

C. Whether the applicant’s placement in the Pastra social care home was compatible with Article 5 § 1

1. The parties’ submissions

(a) The applicant

133. The applicant submitted that, since he had not consented to his placement in the Pastra social care home and had not signed the agreement drawn up between his guardian and the home, the agreement was in breach of the Persons and Family Act. He added that he had not been informed of the agreement’s existence at the time of his placement and that he had remained unaware of it for a long time afterwards. Nor had he had any opportunity to challenge this step taken by his guardian. Although the guardian had been required by Article 126 of the FC to report on her activities to the guardianship authority (the mayor), the latter was not empowered to take any action against her. Furthermore, no report had ever been drawn up in respect of the applicant, and his guardians had never been called to account for that shortcoming.

134. The applicant further argued that his placement in a home for people with mental disorders did not fall within any of the grounds on which deprivation of liberty could be justified for the purposes of Article 5. The measure in question had not been justified by the need to ensure public safety or by the inability of the person concerned to cope outside the institution. In support of that contention, the applicant argued that the Director of the home had deemed him capable of integrating into the community and that attempts had been made to bring him closer to his family, albeit to no avail. Accordingly, the authorities had based their decision to place him in the home on the simple fact that his family were not prepared to take care of him and he needed social assistance. They had not examined whether the necessary assistance could be provided through alternative measures that were less restrictive of his personal liberty. Such measures were, moreover, quite conceivable since Bulgarian legislation made provision for a wide range of social services, such as personal assistance, social rehabilitation centres and special allowances and pensions. The authorities had thus failed to strike a fair balance between the applicant’s social needs and his right to liberty. It would be arbitrary, and contrary to the purpose of Article 5, for detention to be based on purely social considerations.

135. Should the Court take the view that the placement fell within the scope of Article 5 § 1 (e), by which persons of unsound mind could be deprived of their liberty, the applicant submitted that the national authorities had not satisfied the requirements of that provision. In the absence of a recent psychiatric assessment, it was clear that his placement in the home had not pursued the aim of providing him with medical treatment and had been based solely on medical documents produced in the context of the proceedings for his legal incapacitation. The documents had been issued approximately a year and a half beforehand and had not strictly concerned his placement in an institution for people with mental disorders. Relying on Varbanov v. Bulgaria (no. 31365/96, § 47, ECHR 2000-X), the applicant stated that he had been placed in the Pastra social care home without having undergone any assessment of his mental health at that time.

(b) The Government

136. The Government submitted that the applicant’s placement in the home complied with domestic law as the guardian had signed an agreement whereby the applicant was to receive social services in his own interests. She had therefore acted in accordance with her responsibilities and had discharged her duty to protect the person under partial guardianship.

137. Bearing in mind that the sole purpose of the placement had been to provide the applicant with social services under the Social Assistance Act and not to administer compulsory medical treatment, the Government submitted that this measure was not governed by Article 5 § 1 (e) of the Convention. In that connection, the authorities had taken into account his financial and family situation, that is to say, his lack of resources and the absence of close relatives able to assist him on a day-to-day basis.

138. The Government noted at the same time that the applicant could in any event be regarded as a “person of unsound mind” within the meaning of Article 5 § 1 (e). The medical assessment carried out during the proceedings for his legal incapacitation in 2000 showed clearly that he was suffering from mental disorders and that it was therefore legitimate for the authorities to place him in an institution for people with similar problems. Lastly, relying on the Ashingdane judgment (cited above, § 44), the Government submitted that there was an adequate link between the reason given for the placement, namely the applicant’s state of health, and the institution in which he had been placed. Accordingly, they contended that the measure in issue had not been in breach of Article 5 § 1 (e).

(c) The third party

139. On the basis of the study referred to in paragraphs 112 to 114 above, Interights submitted that in central and east European countries, the placement of mentally disordered persons in a social care home was viewed solely in terms of social protection and was governed by contractual law. Since such placements were not regarded as a form of deprivation of liberty under domestic law, the procedural safeguards available in relation to involuntary psychiatric confinement were not applicable.

140. Interights contended that situations of this nature were comparable to that examined in H.L. v. the United Kingdom (cited above), in which criticism had been levelled at the system prior to 2007 in the United Kingdom, whereby the common-law doctrine of necessity had permitted the “informal” detention of compliant incapacitated persons with mental disorders. The Court had held that the lack of any fixed procedural rules on the admission and detention of such persons was striking. In its view, the contrast between this dearth of regulation and the extensive network of safeguards applicable to formal psychiatric committals covered by mental-health legislation was significant. In the absence of a formalised admission procedure, indicating who could propose admission, for what reasons and on what basis, and given the lack of indication as to the length of the detention or the nature of treatment or care, the hospital’s health-care professionals had assumed full control of the liberty and treatment of a vulnerable incapacitated person solely on the basis of their own clinical assessments completed as and when they saw fit. While not doubting that those professionals had acted in good faith and in the applicant’s best interests, the Court had observed that the very purpose of procedural safeguards was to protect individuals against any misjudgments and professional lapses (ibid., §§ 120-21).

141. Interights urged the Court to remain consistent with that approach and to find that in the present case the informal nature of admission to and continued detention in a social care home was at odds with the guarantees against arbitrariness under Article 5. The courts had not been involved at any stage of the proceedings and no other independent body had been assigned the task of monitoring the institutions in question. The lack of regulation coupled with the vulnerability of mentally disordered persons facilitated abuses of fundamental rights in a context of extremely limited supervision.

142. The third party further submitted that, in most cases of this kind, placements were automatic as there were few possibilities of alternative social assistance. It contended that the authorities should be under a practical obligation to provide for appropriate measures that were less restrictive of personal liberty but were nonetheless capable of ensuring medical care and social services for mentally disordered persons. This would be a means of applying the principle that the rights guaranteed by the Convention should not be theoretical or illusory but practical and effective.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

143. The Court reiterates that in order to comply with Article 5 § 1, the detention in issue must first of all be “lawful”, including the observance of a procedure prescribed by law; in this respect the Convention refers back essentially to national law and lays down the obligation to conform to the substantive and procedural rules thereof. It requires in addition, however, that any deprivation of liberty should be consistent with the purpose of Article 5, namely to protect individuals from arbitrariness (see Herczegfalvy v. Austria, 24 September 1992, § 63, Series A no. 244). Furthermore, the detention of an individual is such a serious measure that it is only justified where other, less severe measures have been considered and found to be insufficient to safeguard the individual or public interest which might require that the person concerned be detained. That means that it does not suffice that the deprivation of liberty is in conformity with national law; it must also be necessary in the circumstances (see Witold Litwa v. Poland, no. 26629/95, § 78, ECHR 2000-III).

144. In addition, sub-paragraphs (a) to (f) of Article 5 § 1 contain an exhaustive list of permissible grounds of deprivation of liberty; such a measure will not be lawful unless it falls within one of those grounds (ibid., § 49; see also, in particular, Saadi v. the United Kingdom [GC], no. 13229/03, § 43, ECHR 2008, and Jendrowiak v. Germany, no. 30060/04, § 31, 14 April 2011).

145. As regards the deprivation of liberty of mentally disordered persons, an individual cannot be deprived of his liberty as being of “unsound mind” unless the following three minimum conditions are satisfied: firstly, he must reliably be shown to be of unsound mind; secondly, the mental disorder must be of a kind or degree warranting compulsory confinement; thirdly, the validity of continued confinement depends upon the persistence of such a disorder (see Winterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, § 39, Series A no. 33; Shtukaturov, cited above, § 114; and Varbanov, cited above, § 45).

146. As to the second of the above conditions, the detention of a mentally disordered person may be necessary not only where the person needs therapy, medication or other clinical treatment to cure or alleviate his condition, but also where the person needs control and supervision to prevent him, for example, causing harm to himself or other persons (see Hutchison Reid v. the United Kingdom, no. 50272/99, § 52, ECHR 2003‑IV).

147. The Court further reiterates that there must be some relationship between the ground of permitted deprivation of liberty relied on and the place and conditions of detention. In principle, the “detention” of a person as a mental-health patient will be “lawful” for the purposes of Article 5 § 1 (e) only if effected in a hospital, clinic or other appropriate institution authorised for that purpose (see Ashingdane, cited above, § 44, and Pankiewicz v. Poland, no. 34151/04, §§ 42-45, 12 February 2008). However, subject to the foregoing, Article 5 § 1 (e) is not in principle concerned with suitable treatment or conditions (see Ashingdane, cited above, § 44, and Hutchison Reid, cited above, § 49).

(b) Application of these principles in the present case

148. In examining whether the applicant’s placement in the Pastra social care home was lawful for the purposes of Article 5 § 1, the Court must ascertain whether the measure in question complied with domestic law, whether it fell within the scope of one of the exceptions provided for in sub-paragraphs (a) to (f) of Article 5 § 1 to the rule of personal liberty, and, lastly, whether it was justified on the basis of one of those exceptions.

149. On the basis of the relevant domestic instruments (see paragraphs 57-59 above), the Court notes that Bulgarian law envisages placement in a social care institution as a protective measure taken at the request of the person concerned and not a coercive one ordered on one of the grounds listed in sub-paragraphs (a) to (f) of Article 5 § 1. However, in the particular circumstances of the instant case, the measure in question entailed significant restrictions on personal freedom giving rise to a deprivation of liberty with no regard for the applicant’s will or wishes (see paragraphs 121-32 above).

150. As to whether a procedure prescribed by law was followed, the Court notes firstly that under domestic law the guardian of a person partially lacking legal capacity is not empowered to take legal steps on that person’s behalf. Any contracts drawn up in such cases are valid only when signed together by the guardian and the person under partial guardianship (see paragraph 42 above). The Court therefore concludes that the decision by the applicant’s guardian R.P. to place him in a social care home for people with mental disorders without having obtained his prior consent was invalid under Bulgarian law. This conclusion is in itself sufficient for the Court to establish that the applicant’s deprivation of liberty was contrary to Article 5.

151. In any event, the Court considers that that measure was not lawful within the meaning of Article 5 § 1 of the Convention since it was not justified on the basis of any of sub-paragraphs (a) to (f).

152. The applicant accepted that the authorities had acted mainly on the basis of the arrangements governing social assistance (see paragraph 134 above). However, he argued that the restrictions imposed amounted to a deprivation of liberty which had not been warranted by any of the exceptions provided for in sub-paragraphs (a) to (f) of Article 5 § 1 to the rule of personal liberty. The Government contended that the applicant’s placement in the home had been intended solely to protect his interest in receiving social care (see paragraphs 136-37 above). However, they stated that should the Court decide that Article 5 § 1 was applicable, the measure in question should be held to comply with sub-paragraph (e) in view of the applicant’s mental disorder (see paragraph 138 above).

153. The Court notes that the applicant was eligible for social assistance as he had no accommodation and was unable to work as a result of his illness. It takes the view that, in certain circumstances, the welfare of a person with mental disorders might be a further factor to take into account, in addition to medical evidence, in assessing whether it is necessary to place the person in an institution. However, the objective need for accommodation and social assistance must not automatically lead to the imposition of measures involving deprivation of liberty. The Court considers that any protective measure should reflect as far as possible the wishes of persons capable of expressing their will. Failure to seek their opinion could give rise to situations of abuse and hamper the exercise of the rights of vulnerable persons. Therefore, any measure taken without prior consultation of the interested person will as a rule require careful scrutiny.

154. The Court is prepared to accept that the applicant’s placement in the home was the direct consequence of the state of his mental health, the declaration of his partial incapacity and his placement under partial guardianship. Some six days after being appointed as the applicant’s guardian, Ms R.P., without knowing him or meeting him, decided on the strength of the file to ask social services to place him in a home for people with mental disorders. Social services, for their part, likewise referred to the applicant’s mental health in finding that the request should be granted. It seems clear to the Court that if the applicant had not been deprived of legal capacity on account of his mental disorder, he would not have been deprived of his liberty. Therefore, the present case should be examined under sub-paragraph (e) of Article 5 § 1.

155. It remains to be determined whether the applicant’s placement in the home satisfied the requirements laid down in the Court’s case-law concerning the detention of mentally disordered persons (see the principles outlined in paragraph 145 above). In this connection, the Court reiterates that in deciding whether an individual should be detained as a “person of unsound mind”, the national authorities are to be recognised as having a certain discretion since it is in the first place for them to evaluate the evidence adduced before them in a particular case; the Court’s task is to review under the Convention the decisions of those authorities (see Winterwerp, cited above, § 40, and Luberti v. Italy, 23 February 1984, § 27, Series A no. 75).

156. In the instant case it is true that the expert medical report produced in the course of the proceedings for the applicant’s legal incapacitation referred to the disorders from which he was suffering. However, the relevant examination took place before November 2000, whereas the applicant was placed in the Pastra social care home on 10 December 2002 (see paragraphs 10 and 14 above). More than two years thus elapsed between the expert psychiatric assessment relied on by the authorities and the applicant’s placement in the home, during which time his guardian did not check whether there had been any change in his condition and did not meet or consult him. Unlike the Government (see paragraph 138 above), the Court considers that this period is excessive and that a medical opinion issued in 2000 cannot be regarded as a reliable reflection of the state of the applicant’s mental health at the time of his placement. It should also be noted that the national authorities were not under any legal obligation to order a psychiatric report at the time of the placement. The Government explained in that connection that the applicable provisions were those of the Social Assistance Act and not those of the Health Act (see paragraphs 57-60 and 137 above). Nevertheless, in the Court’s view, the lack of a recent medical assessment would be sufficient to conclude that the applicant’s placement in the home was not lawful for the purposes of Article 5 § 1 (e).

157. As a subsidiary consideration, the Court observes that the other requirements of Article 5 § 1 (e) were not satisfied in the present case either. As regards the need to justify the placement by the severity of the disorder, it notes that the purpose of the 2000 medical report was not to examine whether the applicant’s state of health required his placement in a home for people with mental disorders, but solely to determine the issue of his legal protection. While it is true that Article 5 § 1 (e) authorises the confinement of a person suffering from a mental disorder even where no medical treatment is necessarily envisaged (see Hutchison Reid, cited above, § 52), such a measure must be properly justified by the seriousness of the person’s condition in the interests of ensuring his or her own protection or that of others. In the present case, however, it has not been established that the applicant posed a danger to himself or to others, for example because of his psychiatric condition; the simple assertion by certain witnesses that he became aggressive when he drank (see paragraph 10 above) cannot suffice for this purpose. Nor have the authorities reported any acts of violence on the applicant’s part during his time in the Pastra social care home.

158. The Court also notes deficiencies in the assessment of whether the disorders warranting the applicant’s confinement still persisted. Although he was under the supervision of a psychiatrist (see paragraph 31 above), the aim of such supervision was not to provide an assessment at regular intervals of whether he still needed to be kept in the Pastra social care home for the purposes of Article 5 § 1 (e). Indeed, no provision was made for such an assessment under the relevant legislation.

159. Having regard to the foregoing, the Court observes that the applicant’s placement in the home was not ordered “in accordance with a procedure prescribed by law” and that his deprivation of liberty was not justified by sub-paragraph (e) of Article 5 § 1. Furthermore, the Government have not indicated any of the other grounds listed in sub-paragraphs (a) to (f) which might have justified the deprivation of liberty in issue in the present case.

160. There has therefore been a violation of Article 5 § 1 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

161. The applicant complained that he had been unable to have the lawfulness of his placement in the Pastra social care home reviewed by a court.

He relied on Article 5 § 4 of the Convention, which provides:

“Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

A. The parties’ submissions

1. The applicant

162. The applicant submitted that domestic law did not provide for any specific remedies in respect of his situation, such as a periodic judicial review of the lawfulness of his placement in a home for people with mental disorders. He added that, since he was deemed incapable of taking legal action on his own, domestic law did not afford him the possibility of applying to a court for permission to leave the Pastra social care home. He stated that he had likewise been unable to seek to have the placement agreement terminated, in view of the conflict of interests with his guardian, who at the same time was the Director of the home.

163. The applicant further noted that he had not been allowed to apply to the courts to initiate the procedure provided for in Article 277 of the CCP (see paragraph 51 above) and that, moreover, such action would not have led to a review of the lawfulness of his deprivation of liberty but solely to a review of the conditions justifying partial guardianship in his case.

164. He further submitted that the procedure provided for in Articles 113 and 115 of the FC (see paragraphs 49-50 above) in theory afforded his close relatives the right to ask the mayor to replace the guardian or to compel the mayor to terminate the placement agreement. However, this had been an indirect remedy not accessible to him, since his half-sister and his father’s second wife had not been willing to initiate such a procedure.

2. The Government

165. The Government submitted that, since the purpose of the applicant’s placement in the home had been to provide social services, he could at any time have asked for the placement agreement to be terminated without the courts needing to be involved. In their submission, in so far as the applicant alleged a conflict of interests with his guardian, he could have relied on Article 123 § 1 of the FC (see paragraph 50 above) and requested the guardianship authority to appoint an ad hoc representative, who could then have consented to a change of permanent residence.

166. The Government further contended that the applicant’s close relatives had not availed themselves of the possibility open to some of them under Articles 113 and 115 of the FC of requesting the guardianship authority to replace his guardian or of challenging steps taken by the latter. They added that in the event of a refusal, his relatives could have appealed to a court, which would have considered the merits of the case and, if appropriate, appointed a new guardian, who could then have terminated the placement agreement. This, in the Government’s submission, would have enabled them to challenge in substance the agreement signed between Ms R.P. and the Pastra social care home.

167. Lastly, the Government submitted that an action for restoration of legal capacity (under Article 277 of the CCP – see paragraph 51 above) constituted a remedy for the purposes of Article 5 § 4 since, if a sufficient improvement in the applicant’s health had been observed and he had been released from guardianship, he would have been free to leave the home.

B. The Court’s assessment

1. General principles

168. The Court reiterates that Article 5 § 4 entitles detained persons to institute proceedings for a review of compliance with the procedural and substantive conditions which are essential for the “lawfulness”, in Convention terms, of their deprivation of liberty. The notion of “lawfulness” under paragraph 4 of Article 5 has the same meaning as in paragraph 1, so that a detained person is entitled to a review of the “lawfulness” of his detention in the light not only of the requirements of domestic law but also of the Convention, the general principles embodied therein and the aim of the restrictions permitted by Article 5 § 1. Article 5 § 4 does not guarantee a right to judicial review of such a scope as to empower the court, on all aspects of the case including questions of pure expediency, to substitute its own discretion for that of the decision-making authority. The review should, however, be wide enough to bear on those conditions which are essential for the “lawful” detention of a person according to Article 5 § 1 (see E. v. Norway, 29 August 1990, § 50, Series A no. 181-A). The reviewing “court” must not have merely advisory functions but must have the competence to “decide” the “lawfulness” of the detention and to order release if the detention is unlawful (see Ireland v. the United Kingdom, 18 January 1978, § 200, Series A no. 25; Weeks v. the United Kingdom, 2 March 1987, § 61, Series A no. 114; Chahal v. the United Kingdom, 15 November 1996, § 130, Reports of Judgments and Decisions 1996‑V; and A. and Others v. the United Kingdom [GC], no. 3455/05, § 202, ECHR 2009).

169. The forms of judicial review satisfying the requirements of Article 5 § 4 may vary from one domain to another, and will depend on the type of deprivation of liberty in issue. It is not the Court’s task to inquire into what would be the most appropriate system in the sphere under examination (see Shtukaturov, cited above, § 123).

170. Nevertheless, Article 5 § 4 guarantees a remedy that must be accessible to the person concerned and must afford the possibility of reviewing compliance with the conditions to be satisfied if the detention of a person of unsound mind is to be regarded as “lawful” for the purposes of Article 5 § 1 (e) (see Ashingdane, cited above, § 52). The Convention requirement for an act of deprivation of liberty to be amenable to independent judicial scrutiny is of fundamental importance in the context of the underlying purpose of Article 5 of the Convention to provide safeguards against arbitrariness. What is at stake is both the protection of the physical liberty of individuals and their personal security (see Varbanov, cited above, § 58). In the case of detention on the ground of mental illness, special procedural safeguards may be called for in order to protect the interests of persons who, on account of their mental disabilities, are not fully capable of acting for themselves (see, among other authorities, Winterwerp, cited above, § 60).

171. Among the principles emerging from the Court’s case-law under Article 5 § 4 concerning “persons of unsound mind” are the following:

(a) a person detained for an indefinite or lengthy period is in principle entitled, at any rate where there is no automatic periodic review of a judicial character, to take proceedings “at reasonable intervals” before a court to put in issue the “lawfulness” – within the meaning of the Convention – of his detention;

(b) Article 5 § 4 requires the procedure followed to have a judicial character and to afford the individual concerned guarantees appropriate to the kind of deprivation of liberty in question; in order to determine whether proceedings provide adequate guarantees, regard must be had to the particular nature of the circumstances in which they take place;

(c) the judicial proceedings referred to in Article 5 § 4 need not always be attended by the same guarantees as those required under Article 6 § 1 for civil or criminal litigation. Nonetheless, it is essential that the person concerned should have access to a court and the opportunity to be heard either in person or, where necessary, through some form of representation (see Megyeri v. Germany, 12 May 1992, § 22, Series A no. 237-A).

2. Application of these principles in the present case

172. The Court observes that the Government have not indicated any domestic remedy capable of affording the applicant the direct opportunity to challenge the lawfulness of his placement in the Pastra social care home and the continued implementation of that measure. It also notes that the Bulgarian courts were not involved at any time or in any way in the placement and that the domestic legislation does not provide for automatic periodic judicial review of placement in a home for people with mental disorders. Furthermore, since the applicant’s placement in the home is not recognised as a deprivation of liberty in Bulgarian law (see paragraph 58 above), there is no provision for any domestic legal remedies by which to challenge its lawfulness in terms of a deprivation of liberty. In addition, the Court notes that, according to the domestic courts’ practice, the validity of the placement agreement could have been challenged on the ground of lack of consent only on the guardian’s initiative (see paragraph 54 above).

173. In so far as the Government referred to the procedure for restoration of legal capacity under Article 277 of the CCP (see paragraph 167 above), the Court notes that the purpose of this procedure would not have been to examine the lawfulness of the applicant’s placement per se, but solely to review his legal status (see paragraphs 233-46 below). The Government also referred to the procedures for reviewing steps taken by the guardian (see paragraphs 165-66 above). The Court considers it necessary to determine whether such remedies could have given rise to a judicial review of the lawfulness of the placement as required by Article 5 § 4.

174. In this connection, it notes that the 1985 FC entitled close relatives of a person under partial guardianship to challenge decisions by the guardianship authority, which in turn was required to review steps taken by the guardian – including the placement agreement – and to replace the latter in the event of failure to discharge his or her duties (see paragraphs 48-50 above). However, the Court notes that those remedies were not directly accessible to the applicant. Moreover, none of the persons theoretically entitled to make use of them displayed any intention of acting in Mr Stanev’s interests, and he himself was unable to act on his own initiative without their approval.

175. It is uncertain whether the applicant could have requested the mayor to demand explanations from the guardian or to suspend the implementation of the placement agreement on the ground that it was invalid. In any event, it appears that since he had been partially deprived of legal capacity, the law did not entitle him to apply of his own motion to the courts to challenge steps taken by the mayor (see paragraph 49 above); this was not disputed by the Government.

176. The same conclusion applies as regards the possibility for the applicant to ask the mayor to replace his guardian temporarily with an ad hoc representative on the basis of an alleged conflict of interests and then to apply for the termination of the placement agreement. The Court observes in this connection that the mayor has discretion to determine whether there is a conflict of interests (see paragraph 50 above). Lastly, it does not appear that the applicant could have applied of his own motion to the courts for a review on the merits in the event of the mayor’s refusal to take such action.

177. The Court therefore concludes that the remedies referred to by the Government were either inaccessible to the applicant or were not judicial in nature. Furthermore, none of them can give rise to a direct review of the lawfulness of the applicant’s placement in the Pastra social care home in terms of domestic law and the Convention.

178. Having regard to those considerations, the Court dismisses the Government’s objection of failure to exhaust domestic remedies (see paragraphs 97-99 above) and finds that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 5 OF THE CONVENTION

179. The applicant submitted that he had not been entitled to compensation for the alleged violations of his rights under Article 5 §§ 1 and 4 of the Convention.

He relied on Article 5 § 5, which provides:

“Everyone who has been the victim of arrest or detention in contravention of the provisions of this Article shall have an enforceable right to compensation.”

A. The parties’ submissions

180. The applicant submitted that the circumstances in which unlawful detention could give rise to compensation were exhaustively listed in the State Responsibility for Damage Act 1988 (see paragraphs 62-67 above) and that his own situation was not covered by any of them. He further complained that there were no legal remedies by which compensation could be claimed for a violation of Article 5 § 4.

181. The Government maintained that the compensation procedure under the 1988 Act could have been initiated if the applicant’s placement in the home had been found to have no legal basis. Since the placement had been found to be consistent with domestic law and with his own interests, he had not been able to initiate the procedure in question.

B. The Court’s assessment

182. The Court reiterates that Article 5 § 5 is complied with where it is possible to apply for compensation in respect of a deprivation of liberty effected in conditions contrary to paragraphs 1, 2, 3 or 4 (see Wassink v. the Netherlands, 27 September 1990, § 38, Series A no. 185-A, and Houtman and Meeus v. Belgium, no. 22945/07, § 43, 17 March 2009). The right to compensation set forth in paragraph 5 therefore presupposes that a violation of one of the other paragraphs has been established, either by a domestic authority or by the Convention institutions. In this connection, the effective enjoyment of the right to compensation guaranteed by Article 5 § 5 must be ensured with a sufficient degree of certainty (see Ciulla v. Italy, 22 February 1989, § 44, Series A no. 148; Sakık and Others v. Turkey, 26 November 1997, § 60, Reports 1997-VII; and N.C. v. Italy [GC], no. 24952/94, § 49, ECHR 2002-X).

183. Turning to the present case, the Court observes that, regard being had to its finding of a violation of paragraphs 1 and 4 of Article 5, paragraph 5 is applicable. It must therefore ascertain whether, prior to the present judgment, the applicant had an enforceable right at domestic level to compensation for damage, or whether he will have such a right following the adoption of this judgment.

184. The Court reiterates in this connection that in order to find a violation of Article 5 § 5, it has to establish that the finding of a violation of one of the other paragraphs of Article 5 could not give rise, either before or after the Court’s judgment, to an enforceable claim for compensation before the domestic courts (see Brogan and Others v. the United Kingdom, 29 November 1988, §§ 66-67, Series A no. 145-B).

185. Having regard to the case-law cited above, the Court considers that it must first be determined whether the violation of Article 5 §§ 1 and 4 found in the present case could have given rise, before the delivery of this judgment, to an entitlement to compensation before the domestic courts.

186. As regards the violation of Article 5 § 1, the Court observes that section 2(1) of the State Responsibility for Damage Act 1988 provides for compensation for damage resulting from a judicial decision ordering certain types of detention where the decision has been set aside as having no legal basis (see paragraph 62 above). However, that was not the case in this instance. It appears from the case file that the Bulgarian judicial authorities have not at any stage found the measure to have been unlawful or otherwise in breach of Article 5 of the Convention. Moreover, the Government’s line of argument has been that the applicant’s placement in the home was in accordance with domestic law. The Court therefore concludes that the applicant was unable to claim any compensation under the above-mentioned provision in the absence of an acknowledgment by the national authorities that the placement was unlawful.

187. As to the possibility under section 1 of the same Act of claiming compensation for damage resulting from unlawful acts by the authorities (see paragraph 63 above), the Court observes that the Government have not produced any domestic decisions indicating that that provision is applicable to cases involving the placement of people with mental disorders in social care homes on the basis of civil-law agreements.

188. Furthermore, since no judicial remedy by which to review the lawfulness of the placement was available under Bulgarian law, the applicant could not have invoked State liability as a basis for receiving compensation for the violation of Article 5 § 4.

189. The question then arises whether the judgment in the present case, in which violations of paragraphs 1 and 4 of Article 5 have been found, will entitle the applicant to claim compensation under Bulgarian law. The Court observes that it does not appear from the relevant legislation that any such remedy exists; nor, indeed, have the Government submitted any arguments to prove the contrary.

190. It has therefore not been shown the applicant was able to avail himself prior to the Court’s judgment in the present case, or will be able to do so after its delivery, of a right to compensation for the violation of Article 5 §§ 1 and 4.

191. There has therefore been a violation of Article 5 § 5.

IV. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION TAKEN ALONE AND IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 13

192. The applicant complained that the living conditions in the Pastra social care home were poor and that no effective remedy was available under Bulgarian law in respect of that complaint. He relied on Article 3 of the Convention taken alone and in conjunction with Article 13. These provisions are worded as follows:

Article 3

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

Article 13

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

A. Preliminary objection of failure to exhaust domestic remedies

193. In their memorial before the Grand Chamber, the Government for the first time raised an objection of failure to exhaust domestic remedies in respect of the complaint under Article 3 of the Convention. They submitted that the applicant could have obtained compensation for the living conditions in the home by bringing an action under the State Responsibility for Damage Act 1988.

194. The Court reiterates that, in accordance with Rule 55 of the Rules of Court, any plea of inadmissibility must, in so far as its character and the circumstances permit, be raised by the respondent Contracting Party in its written or oral observations on the admissibility of the application (see N.C. v. Italy, cited above, § 44). Where an objection of failure to exhaust domestic remedies is raised out of time for the purposes of Rule 55, an estoppel arises and the objection must accordingly be dismissed (see Velikova v. Bulgaria, no. 41488/98, § 57, ECHR 2000-VI, and Tanrıbilir v. Turkey, no. 21422/93, § 59, 16 November 2000).

195. In the present case the Government have not cited any circumstances justifying their failure to raise the objection in question at the time of the Chamber’s examination of the admissibility of the case.

196. That being so, the Court observes that the Government are estopped from raising this objection, which must accordingly be dismissed.

B. Merits of the complaint under Article 3 of the Convention

1. The parties’ submissions

197. The applicant submitted that the poor living conditions in the Pastra social care home, in particular the inadequate food, the deplorable sanitary conditions, the lack of heating, the enforced medical treatment, the overcrowded bedrooms and the absence of therapeutic and cultural activities, amounted to treatment prohibited by Article 3.

198. He observed that the Government had already acknowledged in 2004 that such living conditions did not comply with the relevant European standards and had undertaken to make improvements (see paragraph 82 above). However, the conditions had remained unchanged, at least until late 2009.

199. In their observations before the Chamber, the Government acknowledged the deficiencies in the living conditions at the home. They explained that the inadequate financial resources set aside for institutions of this kind formed the main obstacle to ensuring the requisite minimum standard of living. They also stated that, following an inspection by the Social Assistance Agency, the authorities had resolved to close the Pastra social care home and to take steps to improve living conditions for its residents. In the Government’s submission, since the living conditions were the same for all the home’s residents and there had been no intention to inflict ill-treatment, the applicant had not been subjected to degrading treatment.

200. Before the Grand Chamber the Government stated that renovation work had been carried out in late 2009 in the part of the home where the applicant lived (see paragraph 24 above).

2. The Court’s assessment

(a) General principles

201. Article 3 enshrines one of the most fundamental values of democratic society. It prohibits in absolute terms torture or inhuman or degrading treatment or punishment, irrespective of the circumstances and the victim’s behaviour (see, among other authorities, Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 90, ECHR 2000-XI, and Poltoratskiy v. Ukraine, no. 38812/97, § 130, ECHR 2003-V).

202. Ill-treatment must attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3. The assessment of this minimum is, in the nature of things, relative; it depends on all the circumstances of the case, such as the nature and context of the treatment, the manner and method of its execution, its duration, its physical or mental effects and, in some instances, the sex, age and state of health of the victim (see Kudła, cited above, § 91, and Poltoratskiy, cited above, § 131).

203. Treatment has been held by the Court to be “inhuman” because, inter alia, it was premeditated, was applied for hours at a stretch and caused either actual bodily injury or intense physical or mental suffering (see Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 120, ECHR 2000-IV). Treatment has been considered “degrading” when it was such as to arouse in its victims feelings of fear, anguish and inferiority capable of humiliating and debasing them and possibly breaking their physical or moral resistance or driving them to act against their will or conscience (see Jalloh v. Germany [GC], no. 54810/00, § 68, ECHR 2006-IX). In this connection, the question whether such treatment was intended to humiliate or debase the victim is a factor to be taken into account, although the absence of any such purpose does not inevitably lead to a finding that there has been no violation of Article 3 (see Peers v. Greece, no. 28524/95, §§ 67, 68 and 74, ECHR 2001-III, and Kalashnikov v. Russia, no. 47095/99, § 95, ECHR 2002-VI).

204. The suffering and humiliation involved must in any event go beyond that inevitable element of suffering or humiliation connected with a given form of legitimate treatment or punishment. Measures depriving a person of his liberty may often involve such an element. Yet it cannot be said that deprivation of liberty in itself raises an issue under Article 3 of the Convention. Nevertheless, under that Article the State must ensure that a person is detained in conditions which are compatible with respect for his human dignity, that the manner and method of the execution of the measure do not subject him to distress or hardship of an intensity exceeding the unavoidable level of suffering inherent in detention and that, given the practical demands of imprisonment, his health and well-being are adequately secured by, among other things, providing him with the requisite medical assistance (see Kudła, cited above, §§ 92-94).

205. When assessing the conditions of a deprivation of liberty under Article 3 of the Convention, account has to be taken of their cumulative effects and the duration of the measure in question (see Kalashnikov, cited above, §§ 95 and 102; Kehayov v. Bulgaria, no. 41035/98, § 64, 18 January 2005; and Iovchev v. Bulgaria, no. 41211/98, § 127, 2 February 2006). In this connection an important factor to take into account, besides the material conditions, is the detention regime. In assessing whether a restrictive regime may amount to treatment contrary to Article 3 in a given case, regard must be had to the particular conditions, the stringency of the regime, its duration, the objective pursued and its effects on the person concerned (see Kehayov, cited above, § 65).

(b) Application of these principles in the present case

206. In the present case the Court has found that the applicant’s placement in the Pastra social care home – a situation for which the domestic authorities must be held responsible – amounts to a deprivation of liberty within the meaning of Article 5 of the Convention (see paragraph 132 above). It follows that Article 3 is applicable to the applicant’s situation, seeing that it prohibits the inhuman and degrading treatment of anyone in the care of the authorities. The Court would emphasise that the prohibition of ill-treatment in Article 3 applies equally to all forms of deprivation of liberty, and in particular makes no distinction according to the purpose of the measure in issue; it is immaterial whether the measure entails detention ordered in the context of criminal proceedings or admission to an institution with the aim of protecting the life or health of the person concerned.

207. The Court notes at the outset that, according to the Government, the building in which the applicant lives was renovated in late 2009, resulting in an improvement in his living conditions (see paragraph 200 above); the applicant did not dispute this. The Court therefore considers that the applicant’s complaint should be taken to refer to the period between 2002 and 2009. The Government have not denied that during that period the applicant’s living conditions corresponded to his description, and have also acknowledged that, for economic reasons, there were certain deficiencies in that regard (see paragraphs 198-99 above).

208. The Court observes that although the applicant shared a room measuring 16 sq. m with four other residents, he enjoyed considerable freedom of movement both inside and outside the home, a fact likely to lessen the adverse effects of a limited sleeping area (see Valašinas v. Lithuania, no. 44558/98, § 103, ECHR 2001-VIII).

209. Nevertheless, other aspects of the applicant’s physical living conditions are a considerable cause for concern. In particular, it appears that the food was insufficient and of poor quality. The building was inadequately heated and in winter the applicant had to sleep in his coat. He was able to have a shower once a week in an unhygienic and dilapidated bathroom. The toilets were in an execrable state and access to them was dangerous, according to the findings by the CPT (see paragraphs 21, 22, 23, 78 and 79 above). In addition, the home did not return clothes to the same people after they were washed (see paragraph 21 above), which was likely to arouse a feeling of inferiority in the residents.

210. The Court cannot overlook the fact that the applicant was exposed to all the above-mentioned conditions for a considerable period of approximately seven years. Nor can it ignore the findings of the CPT, which, after visiting the home, concluded that the living conditions there at the relevant time could be said to amount to inhuman and degrading treatment. Despite being aware of those findings, during the period from 2002 to 2009 the Government did not act on their undertaking to close down the institution (see paragraph 82 above). The Court considers that the lack of financial resources cited by the Government is not a relevant argument to justify keeping the applicant in the living conditions described (see Poltoratskiy, cited above, § 148).

211. It would nevertheless emphasise that there is no suggestion that the national authorities deliberately intended to inflict degrading treatment. However, as noted above (see paragraph 203), the absence of any such purpose cannot conclusively rule out a finding of a violation of Article 3.

212. In conclusion, while noting the improvements apparently made to the Pastra social care home since late 2009, the Court considers that, taken as a whole, the living conditions to which the applicant was exposed during a period of approximately seven years amounted to degrading treatment.

213. There has therefore been a violation of Article 3 of the Convention.

C. Merits of the complaint under Article 13 taken in conjunction with Article 3

1. The parties’ submissions

214. The applicant submitted that no domestic remedies, including the claim for compensation envisaged in the State Responsibility for Damage Act 1988, had been accessible to him without his guardian’s consent. He pointed out in that connection that he had not had a guardian for a period of more than two years, between the end of Ms R.P.’s designated term on 31 December 2002 (see paragraph 12 above) and the appointment of a new guardian on 2 February 2005 (see paragraph 17 above). Moreover, his new guardian was also the Director of the social care home. There would therefore have been a conflict of interests between the applicant and his guardian in the event of any dispute concerning the living conditions at the home, and the applicant could not have expected the guardian to support his allegations.

215. In the Government’s submission, an action for restoration of legal capacity (see paragraphs 51-52 above) constituted a remedy by which the applicant could have secured a review of his status and, in the event of being released from partial guardianship, he could have left the social care home and ceased to endure the living conditions about which he complained.

216. The Government added that the applicant could have complained directly about the living conditions at the Pastra social care home by bringing an action under section 1 of the State Responsibility for Damage Act 1988 (see paragraphs 62-67 above).

2. The Court’s assessment

217. The Court refers to its settled case-law to the effect that Article 13 guarantees the existence of a domestic remedy to deal with the substance of an “arguable complaint” under the Convention and to grant appropriate relief. Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they conform to their obligations under this provision. The scope of the obligation under Article 13 varies depending on the nature of the applicant’s complaint under the Convention. Nevertheless, the remedy required by Article 13 must be “effective” in practice as well as in law (see McGlinchey and Others v. the United Kingdom, no. 50390/99, § 62, ECHR 2003‑V).

218. Where, as in the present case, the Court has found a breach of Article 3, compensation for the non-pecuniary damage flowing from the breach should in principle be part of the range of available remedies (ibid., § 63; and Iovchev, cited above, § 143).

219. In the instant case the Court observes that section 1(1) of the State Responsibility for Damage Act 1988 has indeed been interpreted by the domestic courts as being applicable to damage suffered by prisoners as a result of poor detention conditions (see paragraphs 63-64 above). However, according to the Government’s submissions, the applicant’s placement in the Pastra social care home is not regarded as detention under domestic law (see paragraphs 108-11 above). Therefore, he would not have been entitled to compensation for the poor living conditions in the home. Moreover, there are no judicial precedents in which this provision has been found to apply to allegations of poor conditions in social care homes (see paragraph 65 above), and the Government have not adduced any arguments to prove the contrary. Having regard to those considerations, the Court concludes that the remedies in question were not effective within the meaning of Article 13.

220. As to the Government’s reference to the procedure for restoration of legal capacity (see paragraph 215 above), the Court considers that, even assuming that as a result of that remedy the applicant had been able to have his legal capacity restored and to leave the home, he would not have been awarded any compensation for his treatment during his placement there. Accordingly, the remedy in question did not afford appropriate redress.

221. There has therefore been a violation of Article 13 of the Convention taken in conjunction with Article 3.

V. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

222. The applicant alleged that Bulgarian law had not afforded him the possibility of applying to a court for restoration of his legal capacity. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant parts of which read:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

A. Preliminary remarks

223. The Grand Chamber observes that the Government have maintained before it the objection they raised before the Chamber alleging failure to exhaust domestic remedies. The objection was based on Article 277 of the CCP, which, according to the Government, entitled the applicant to apply personally to the courts for restoration of his legal capacity.

224. The Grand Chamber notes that in its admissibility decision of 29 June 2010 the Chamber observed that the applicant disputed the accessibility of the remedy which, according to the Government, would have enabled him to obtain a review of his legal status and that that argument underpinned his complaint under Article 6 § 1. The Chamber thus joined the Government’s objection to its examination of the merits of the complaint in question. The Grand Chamber sees no reason to depart from the Chamber’s conclusion.

B. Merits

1. The parties’ submissions

225. The applicant maintained that he had been unable personally to institute proceedings for restoration of his legal capacity under Article 277 of the CCP and that this was borne out by the Supreme Court’s decision no. 5/79 (see paragraph 51 above). In support of that argument, he submitted that the Dupnitsa District Court had declined to examine his application for judicial review of the mayor’s refusal to bring such proceedings, on the ground that the guardian had not countersigned the form of authority (see paragraphs 39-40 above).

226. In addition, although an action for restoration of legal capacity had not been accessible to him, the applicant had attempted to bring such an action through the public prosecutor’s office, the mayor and his guardian (the Director of the home). However, since no application to that end had been lodged with the courts, all his attempts had failed. Accordingly, the applicant had never had the opportunity to have his case heard by a court.

227. The Government submitted that Article 277 of the CCP had offered the applicant direct access to a court at any time to have his legal status reviewed. They pointed out that, contrary to what the applicant alleged, the Supreme Court’s decision no. 5/79 had interpreted Article 277 of the CCP as meaning that persons partially deprived of legal capacity could apply directly to the courts to be released from guardianship. The only condition for making such an application was the production of evidence of an improvement in their condition. However, as was indicated by the medical assessment carried out at the public prosecutor’s request (see paragraph 37 above), which had concluded that the applicant’s condition still persisted and that he was incapable of looking after his own interests, it was clear that the applicant had not had any such evidence available. The Government thus concluded that the applicant had not attempted to apply to the court on his own because he had been unable to substantiate his application.

228. The Government further observed that the courts regularly considered applications for restoration of legal capacity submitted, for example, by a guardian (see paragraph 52 above).

2. The Court’s assessment

(a) General principles

229. The Court reiterates that Article 6 § 1 secures to everyone the right to have any claim relating to his or her civil rights and obligations brought before a court or tribunal (see Golder v. the United Kingdom, 21 February 1975, § 36, Series A no. 18). This “right to a court”, of which the right of access is an aspect, may be relied on by anyone who considers on arguable grounds that an interference with the exercise of his or her civil rights is unlawful and complains that no possibility was afforded to submit that claim to a court meeting the requirements of Article 6 § 1 (see, inter aliaRoche v. the United Kingdom [GC], no. 32555/96, § 117, ECHR 2005-X, and Salontaji-Drobnjak v. Serbia, no. 36500/05, § 132, 13 October 2009).

230. The right of access to the courts is not absolute but may be subject to limitations; these are permitted by implication since the right of access “by its very nature calls for regulation by the State, regulation which may vary in time and in place according to the needs and resources of the community and of individuals” (see Ashingdane, cited above, § 57). In laying down such regulation, the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation. Whilst the final decision as to observance of the Convention’s requirements rests with the Court, it is no part of the Court’s function to substitute for the assessment of the national authorities any other assessment of what might be the best policy in this field. Nonetheless, the limitations applied must not restrict the access left to the individual in such a way or to such an extent that the very essence of the right is impaired. Furthermore, a limitation will not be compatible with Article 6 § 1 if it does not pursue a legitimate aim and if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved (ibid.; see also, among many other authorities, Cordova v. Italy, no. 40877/98, § 54, ECHR 2003-I, and the recapitulation of the relevant principles in Fayed v. the United Kingdom, 21 September 1994, § 65, Series A no. 294-B).

231. Furthermore, the Convention is intended to guarantee not rights that are theoretical or illusory but rights that are practical and effective. This is particularly true for the guarantees enshrined in Article 6, in view of the prominent place held in a democratic society by the right to a fair trial with all the guarantees under that Article (see Prince Hans-Adam II of Liechtenstein v. Germany [GC], no. 42527/98, § 45, ECHR 2001-VIII).

232. Lastly, the Court observes that in most of the cases before it involving “persons of unsound mind”, the domestic proceedings have concerned their detention and were thus examined under Article 5 of the Convention. However, it has consistently held that the “procedural” guarantees under Article 5 §§ 1 and 4 of the Convention are broadly similar to those under Article 6 § 1 (see, for instance, Winterwerp, cited above, § 60; Sanchez-Reisse v. Switzerland, 21 October 1986, §§ 51 and 55, Series A no. 107; Kampanis v. Greece, 13 July 1995, § 47, Series A no. 318-B; and Ilijkov v. Bulgaria, no. 33977/96, § 103, 26 July 2001). In the Shtukaturov case (cited above, § 66), in determining whether or not the incapacitation proceedings had been fair, the Court had regard, mutatis mutandis, to its case-law under Article 5 §§ 1 (e) and 4 of the Convention.

(b) Application of these principles in the present case

233. The Court observes at the outset that in the present case none of the parties disputed the applicability of Article 6 to proceedings for restoration of legal capacity. The applicant, who has been partially deprived of legal capacity, complained that Bulgarian law did not afford him direct access to a court to apply to have his capacity restored. The Court has had occasion to clarify that proceedings for restoration of legal capacity are directly decisive for the determination of “civil rights and obligations” (see Matter v. Slovakia, no. 31534/96, § 51, 5 July 1999). Article 6 § 1 of the Convention is therefore applicable in the instant case.

234. It remains to be determined whether the applicant’s access to court was restricted and, if so, whether the restriction pursued a legitimate aim and was proportionate to it.

235. The Court notes firstly that the parties differed as to whether a legally incapacitated person had locus standi to apply directly to the Bulgarian courts for restoration of legal capacity; the Government argued that this was the case, whereas the applicant maintained the contrary.

236. The Court accepts the applicant’s argument that, in order to make an application to a Bulgarian court, a person under partial guardianship is required to seek the support of the persons referred to in Article 277 of the 1952 CCP (which has become Article 340 of the 2007 CCP). The list of persons entitled to apply to the courts under Bulgarian law does not explicitly include a person under partial guardianship (see paragraphs 45 and 51 above).

237. With regard to the Supreme Court’s 1980 decision (see paragraph 51 above), the Court observes that, although the fourth sentence of paragraph 10 of the decision, read in isolation, might give the impression that a person under partial guardianship has direct access to a court, the Supreme Court explains further on that, where the guardian of a partially incapacitated person and the guardianship authority refuse to institute proceedings for restoration of legal capacity, the person concerned may request the public prosecutor to do so. In the Court’s view, the need to seek the intervention of the public prosecutor is scarcely reconcilable with direct access to court for persons under partial guardianship in so far as the decision to intervene is left to the prosecutor’s discretion. It follows that the Supreme Court’s 1980 decision cannot be said to have clearly affirmed the existence of such access in Bulgarian law.

238. The Court further notes that the Government have not produced any court decisions showing that persons under partial guardianship have been able to apply of their own motion to a court to have the measure lifted; however, they have shown that at least one application for restoration of legal capacity has been successfully brought by the guardian of a fully incapacitated person (see paragraph 52 above).

239. The Court thus considers it established that the applicant was unable to apply for restoration of his legal capacity other than through his guardian or one of the persons listed in Article 277 of the CCP.

240. The Court would also emphasise that, as far as access to court is concerned, domestic law makes no distinction between those who are entirely deprived of legal capacity and those who, like the applicant, are only partially incapacitated. Moreover, domestic legislation does not provide for any possibility of automatic periodic review of whether the grounds for placing a person under guardianship remain valid. Lastly, in the applicant’s case the measure in question was not limited in time.

241. Admittedly, the right of access to the courts is not absolute and requires by its very nature that the State should enjoy a certain margin of appreciation in regulating the sphere under examination (see Ashingdane, cited above, § 57). In addition, the Court acknowledges that restrictions on a person’s procedural rights, even where the person has been only partially deprived of legal capacity, may be justified for the person’s own protection, the protection of the interests of others and the proper administration of justice. However, the importance of exercising these rights will vary according to the purpose of the action which the person concerned intends to bring before the courts. In particular, the right to ask a court to review a declaration of incapacity is one of the most important rights for the person concerned since such a procedure, once initiated, will be decisive for the exercise of all the rights and freedoms affected by the declaration of incapacity, not least in relation to any restrictions that may be placed on the person’s liberty (see also Shtukaturov, cited above, § 71). The Court therefore considers that this right is one of the fundamental procedural rights for the protection of those who have been partially deprived of legal capacity. It follows that such persons should in principle enjoy direct access to the courts in this sphere.

242. However, the State remains free to determine the procedure by which such direct access is to be realised. At the same time, the Court considers that it would not be incompatible with Article 6 for national legislation to provide for certain restrictions on access to court in this sphere, with the sole aim of ensuring that the courts are not overburdened with excessive and manifestly ill-founded applications. Nevertheless, it seems clear that this problem may be solved by other, less restrictive means than automatic denial of direct access, for example by limiting the frequency with which applications may be made or introducing a system for prior examination of their admissibility on the basis of the file.

243. The Court further observes that eighteen of the twenty national legal systems studied in this context provide for direct access to the courts for any partially incapacitated persons wishing to have their status reviewed. In seventeen States such access is open even to those declared fully incapable (see paragraphs 88-90 above). This indicates that there is now a trend at European level towards granting legally incapacitated persons direct access to the courts to seek restoration of their capacity.

244. The Court is also obliged to note the growing importance which international instruments for the protection of people with mental disorders are now attaching to granting them as much legal autonomy as possible. It refers in this connection to the United Nations Convention of 13 December 2006 on the Rights of Persons with Disabilities and to Recommendation No. R (99) 4 of the Committee of Ministers of the Council of Europe on principles concerning the legal protection of incapable adults, which recommend that adequate procedural safeguards be put in place to protect legally incapacitated persons to the greatest extent possible, to ensure periodic reviews of their status and to make appropriate remedies available (see paragraphs 72-73 above).

245. In the light of the foregoing, in particular the trends emerging in national legislation and the relevant international instruments, the Court considers that Article 6 § 1 of the Convention must be interpreted as guaranteeing in principle that anyone who has been declared partially incapable, as is the applicant’s case, has direct access to a court to seek restoration of his or her legal capacity.

246. In the instant case the Court has observed that direct access of this kind is not guaranteed with a sufficient degree of certainty by the relevant Bulgarian legislation. That finding is sufficient for it to conclude that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention in respect of the applicant.

247. The above conclusion dispenses the Court from examining whether the indirect legal remedies referred to by the Government provided the applicant with sufficient guarantees that his case would be brought before a court.

248. The Court therefore dismisses the Government’s objection of failure to exhaust domestic remedies (see paragraph 223 above) and concludes that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

VI. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION TAKEN ALONE AND IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 13

249. The applicant alleged that the restrictive guardianship regime, including his placement in the Pastra social care home and the physical living conditions there, had amounted to unjustified interference with his right to respect for his private life and home. He submitted that Bulgarian law had not afforded him a sufficient and accessible remedy in that respect. He relied on Article 8 of the Convention taken alone and in conjunction with Article 13.

Article 8 provides:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

250. The applicant maintained in particular that the guardianship regime had not been geared to his individual case but had entailed restrictions automatically imposed on anyone who had been declared incapable by a judge. He added that the fact of having to live in the Pastra social care home had effectively barred him from taking part in community life and from developing relations with persons of his choosing. The authorities had not attempted to find alternative therapeutic solutions in the community or to take measures that were less restrictive of his personal liberty, with the result that he had developed “institutionalisation syndrome”, that is, the loss of social skills and individual personality traits.

251. The Government contested those allegations.

252. Having regard to its conclusions under Articles 3, 5, 6 and 13 of the Convention, the Court considers that no separate issue arises under Article 8 of the Convention taken alone and/or in conjunction with Article 13. It is therefore unnecessary to examine this complaint.

VII. ARTICLES 46 AND 41 OF THE CONVENTION

A. Article 46 of the Convention

253. The relevant parts of Article 46 of the Convention read as follows:

“1. The High Contracting Parties undertake to abide by the final judgment of the Court in any case to which they are parties.

2. The final judgment of the Court shall be transmitted to the Committee of Ministers, which shall supervise its execution.”

254. The Court reiterates that by Article 46 of the Convention the Contracting Parties have undertaken to abide by the final judgments of the Court in any case to which they are parties, execution being supervised by the Committee of Ministers. It follows, inter alia, that a judgment in which the Court finds a breach of the Convention or the Protocols thereto imposes on the respondent State a legal obligation not just to pay those concerned the sums awarded by way of just satisfaction, but also to choose, subject to supervision by the Committee of Ministers, the general and/or, if appropriate, individual measures to be adopted in their domestic legal order to put an end to the violation found by the Court and to redress as far as possible the effects (see Menteş and Others v. Turkey (Article 50), 24 July 1998, § 24, Reports 1998-IV; Scozzari and Giunta v. Italy [GC], nos. 39221/98 and 41963/98, § 249, ECHR 2000-VIII; and Maestri v. Italy [GC], no. 39748/98, § 47, ECHR 2004-I). The Court further notes that it is primarily for the State concerned to choose, subject to supervision by the Committee of Ministers, the means to be used in its domestic legal order to discharge its obligation under Article 46 of the Convention (see Scozzari and Giunta, cited above; Brumărescu v. Romania (just satisfaction) [GC], no. 28342/95, § 20, ECHR 2001-I; and Öcalan v. Turkey [GC], no. 46221/99, § 210, ECHR 2005-IV).

255. However, with a view to helping the respondent State to fulfil its obligations under Article 46, the Court may seek to indicate the type of individual and/or general measures that might be taken in order to put an end to the situation it has found to exist (see Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, § 194, ECHR 2004-V, and Scoppola v. Italy (no. 2) [GC], no. 10249/03, § 148, 17 September 2009).

256. In the instant case the Court considers that it is necessary, in view of its finding of a violation of Article 5, to indicate individual measures for the execution of this judgment. It observes that it has found a violation of that Article on account of the failure to comply with the requirement that any deprivation of liberty must be “in accordance with a procedure prescribed by law” and the lack of justification for the applicant’s deprivation of liberty under sub-paragraph (e) or any of the other sub-paragraphs of Article 5 § 1. It has also noted deficiencies in the assessment of the presence and persistence of any disorders warranting placement in a social care home (see paragraphs 148-60 above).

257. The Court considers that in order to redress the effects of the breach of the applicant’s rights, the authorities should ascertain whether he wishes to remain in the home in question. Nothing in this judgment should be seen as an obstacle to his continued placement in the Pastra social care home or any other home for people with mental disorders if it is established that he consents to the placement. However, should the applicant object to such placement, the authorities should re-examine his situation without delay in the light of the findings of this judgment.

258. The Court notes that it has also found a violation of Article 6 § 1 on account of the lack of direct access to a court for a person who has been partially deprived of legal capacity with a view to seeking its restoration (see paragraphs 233-48 above). Having regard to that finding, the Court recommends that the respondent State envisage the necessary general measures to ensure the effective possibility of such access.

B. Article 41 of the Convention

259. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

1. Damage

260. The applicant did not submit any claims in respect of pecuniary damage but sought 64,000 euros (EUR) for non-pecuniary damage.

261. He asserted in particular that he had endured poor living conditions in the social care home and claimed a sum of EUR 14,000 on that account. In respect of his placement in the Pastra social care home, he stated that he had experienced feelings of anxiety, distress and frustration ever since that measure had begun to be implemented in December 2002. His enforced placement in the home had also had a significant impact on his life as he had been removed from his social environment and subjected to a very restrictive regime, making it harder for him to reintegrate into the community. He submitted that although there was no comparable case-law concerning unlawful detention in a social care home for people with mental disorders, regard should be had to the just satisfaction awarded by the Court in cases involving unlawful detention in psychiatric institutions. He referred, for example, to the judgments in Gajcsi v. Hungary (no. 34503/03, §§ 28-30, 3 October 2006) and Kayadjieva v. Bulgaria (no. 56272/00, § 57, 28 September 2006), while noting that he had been deprived of his liberty for a considerably longer period than the applicants in the above-mentioned cases. He submitted that a sum of EUR 30,000 would constitute an equitable award on that account. Lastly, he added that his lack of access to the courts to seek a review of his legal status had restricted the exercise of a number of freedoms in the sphere of his private life, causing additional non-pecuniary damage, for which an award of EUR 20,000 could provide redress.

262. The Government submitted that the applicant’s claims were excessive and unfounded. They argued that if the Court were to make any award in respect of non-pecuniary damage, it should not exceed the amounts awarded in judgments against Bulgaria concerning compulsory psychiatric admission. The Government referred to the judgments in Kayadjieva (cited above, § 57), Varbanov (cited above, § 67), and Kepenerov v. Bulgaria (no. 39269/98, § 42, 31 July 2003).

263. The Court observes that it has found violations of several provisions of the Convention in the present case, namely Articles 3, 5 (§§ 1, 4 and 5), 6 and 13. It considers that the applicant must have endured suffering as a result of his placement in the home, which began in December 2002 and is still ongoing, his inability to secure a judicial review of that measure and his lack of access to a court to apply for release from partial guardianship. This suffering undoubtedly aroused in him a feeling of helplessness and anxiety. The Court further considers that the applicant sustained non-pecuniary damage on account of the degrading living conditions he had to endure for more than seven years.

264. Ruling on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court considers that the applicant should be awarded an aggregate sum of EUR 15,000 in respect of non-pecuniary damage.

2. Costs and expenses

265. The applicant did not submit any claims in respect of costs and expenses.

3. Default interest

266. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Dismisses unanimously the Government’s preliminary objections of failure to exhaust domestic remedies;

2. Holds unanimously that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention;

3. Holds unanimously that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention;

4. Holds unanimously that there has been a violation of Article 5 § 5 of the Convention;

5. Holds unanimously that there has been a violation of Article 3 of the Convention, taken alone and in conjunction with Article 13;

6. Holds unanimously that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

7. Holds by thirteen votes to four that it is not necessary to examine whether there has been a violation of Article 8 of the Convention, taken alone and in conjunction with Article 13;

8. Holds unanimously

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, EUR 15,000 (fifteen thousand euros) in respect of non-pecuniary damage, to be converted into Bulgarian levs at the rate applicable at the date of settlement, plus any tax that may be chargeable;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

9. Dismisses unanimously the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 17 January 2012.

Vincent BergerNicolas Bratza
JurisconsultPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a) joint partly dissenting opinion of Judges Tulkens, Spielmann and Laffranque;

(b) partly dissenting opinion of Judge Kalaydjieva.

N.B.
V.B.

 

JOINT PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGES TULKENS, SPIELMANN AND LAFFRANQUE

(Translation)

We had no hesitation in voting in favour of finding a violation of Article 5 and of Article 3 taken alone and in conjunction with Article 13. We also voted in favour of finding a violation of Article 6 of the Convention, and we believe that the judgment is likely to strengthen considerably the protection of persons in a similarly vulnerable situation to the applicant. However, we do not agree with the majority’s finding that no separate issue arises under Article 8 of the Convention, taken alone and/or in conjunction with Article 13, and that it is therefore unnecessary to examine this complaint (see paragraph 252 of the judgment and point 7 of the operative provisions).

We wish to point out that the applicant alleged that the restrictive guardianship regime, including his placement in the Pastra social care home and the physical living conditions there, amounted to unjustified interference with his right to respect for his private life and home (see paragraph 249 of the judgment). He submitted that Bulgarian law had not afforded him a sufficient and accessible remedy in that respect. He also maintained that the guardianship regime had not been geared to his individual case but had entailed restrictions automatically imposed on anyone who had been declared incapable by a judge. He added that the fact of having to live in the Pastra social care home had effectively barred him from taking part in community life and from developing relations with persons of his choosing. The authorities had not attempted to find alternative therapeutic solutions in the community or to take measures that were less restrictive of his personal liberty, with the result that he had developed “institutionalisation syndrome”, that is, the loss of social skills and individual personality traits (see paragraph 250 of the judgment).

In our opinion, these are genuine issues that deserved to be examined separately. Admittedly, a large part of the allegations submitted under Article 8 are similar to those raised under Articles 3, 5 and 6. Nevertheless, they are not identical and the answers given in the judgment in relation to those provisions cannot entirely cover the complaints brought under Articles 8 and 13.

More specifically, an issue that would also have merited a separate examination concerns the scope of a periodic review of the applicant’s situation. He submitted that domestic law did not provide for an automatic periodic assessment of the need to maintain a measure restricting legal capacity. It might have been helpful to consider whether States have a positive obligation to set up a review procedure of this kind, especially in situations where the persons concerned are unable to comprehend the consequences of a regular review and cannot themselves initiate a procedure to that end.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE KALAYDJIEVA

I had no hesitation in reaching the conclusions concerning Mr Stanev’s complaints under Articles 5, 3 and 6 of the Convention. However, like Judges Tulkens, Spielmann and Laffranque, I regret the majority’s conclusion that in view of these findings it was not necessary to examine separately his complaints under Article 8 concerning “the [partial-guardianship] system, including the lack of regular reviews of the continued justification of such a measure, the appointment of the Director of the Pastra social care home as his [guardian] and the alleged lack of scrutiny of the Director’s decisions, and also about the restrictions on his private life resulting from his admission to the home against his will, extending to the lack of contact with the outside world and the conditions attached to correspondence” (see paragraph 90 of the decision as to admissibility of 29 June 2010). In my view the applicant’s complaints under Article 8 of the Convention remain the primary issue in the present case.

In its earlier case-law the Court has expressed the view that an individual’s legal capacity is decisive for the exercise of all the rights and freedoms, not least in relation to any restrictions that may be placed on the person’s liberty (see Shtukaturov v. Russia, no. 44009/05, § 71, ECHR 2008; Salontaji-Drobnjak v. Serbia, no. 36500/05, §§ 140 et seq., 13 October 2009; and the recent judgment in X and Y v. Croatia, no. 5193/09, §§ 102-04, 3 November 2011).

There is hardly any doubt that restrictions on legal capacity constitute interference with the right to private life, which will give rise to a breach of Article 8 of the Convention unless it can be shown that it was “in accordance with the law”, pursued one or more legitimate aims and was “necessary” for their attainment.

Unlike the situation of the applicants in the cases mentioned above, Mr Stanev’s capacity to perform ordinary acts relating to everyday life and his ability to enter validly into legal transactions with the consent of his guardian were recognised. The national law and the domestic courts’ decisions entitled him to request and obtain social care in accordance with his needs and preferences if he so wished, or to refuse such care in view of the quality of the services offered and/or any restrictions involved which he was not prepared to accept. There was nothing in the domestic law or the applicant’s personal circumstances to justify any further restrictions, or to warrant the substitution of his own will with his guardian’s assessment of his best interests.

However, once declared partially incapacitated, he was divested of the possibility of acting in his own interests and there were insufficient guarantees to prevent his de facto treatment as a fully incapacitated individual. It has not been contested that he was not consulted as to whether he wished to avail himself of placement in a social care institution and that he was not even entitled to decide independently how to spend his time or the remaining part of his pension, and whether and when to visit his friends or relatives or other places, to send and receive letters or to otherwise communicate with the outside world. No justification was offered for the fact that Mr Stanev was stripped of the ability to act in accordance with his preferences to the extent determined by the courts and the law and that, instead of due assistance from his officially appointed guardian, the pursuit of his best interests was made completely dependent on the good will or neglect shown by the guardian. In this regard the lack of respect for the applicant’s recognised personal autonomy violated Mr Stanev’s right to personal life and dignity as guaranteed by Article 8 and failed to meet contemporary standards for ensuring the necessary respect for the wishes and preferences he was capable of expressing.

The applicant’s situation was further aggravated by his inability to trigger any remedy for the independent protection of his rights and interests. Any attempt to avail himself of such remedies depended on the initial approval of Mr Stanev’s guardian, who also acted as the Director and representative of the social care institution. In this regard the majority’s preference not to consider separately the applicant’s complaints under Article 8 resulted in a failure to subject to separate scrutiny the absence of safeguards for the exercise of these rights in the face of a potential or even evident conflict of interests, a factor which appears to be of central importance for the requisite protection of vulnerable individuals against possible abuse and is equally pertinent to the applicant’s complaints under Article 8 and Article 6.

While both parties submitted information to the effect that proceedings for the restoration of capacity were not only possible in principle, but had also been successful in a reasonable percentage of cases, Mr Stanev rightly complained that the institution of such proceedings in his case depended on his guardian’s approval. It appears that the guardian’s discretion to block any attempt to take proceedings in court affected not only the applicant’s right of access to court for the purposes of restoration of capacity, but also prevented the institution of any proceedings in pursuit of the applicant’s interests and rights, including those protected under Article 5 of the Convention. As was also submitted by his representatives before the national authorities, Mr Stanev “should have [had] the opportunity to assess by himself whether or not, having regard to the living conditions at the home, it was in his interests to remain there” (see paragraph 38 of the judgment).

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde