Crnišanin i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije

Država na koju se presuda odnosi
Srbija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
35835/05, 43548/05, 43569/05, 36986/06
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
13.01.2009
Članovi
6-1
P1-1
Kršenje
6-1
P1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(P1-1) Zaštita imovine
Tematske ključne reči
VS deskriptori
1.6.4.5 Izvršenje sudskih odluka
1.6.6 Rasprava u razumnom roku
1.16.1 Imovina
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnositeljke predstavki, Mukadesa Crnišanin, Arifa Hamidović, Milodarka Kostić i Faza Paljevac su srpske državljanke rođene 1953, 1957, 1951 i 1955. godine i trenutno žive u Novom Pazaru (Srbija).

Pozivajući se na član 6-1 Konvencije (pravo na pravično suđenje) i član 1 Protokola 1. (zaštita imovine), podnositeljke predstavki se žale na neuspeh države da izvrši pravosnažne presude dobijene u njihovu korist koje se tiču mesečnih zarada, isplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i drugih doprinosa za socijalno osiguranje.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

 

Na osnovu člana 6. stav 1. Uredbe o zastupniku Republike Srbije pred Evropskim sudom za ljudska prava ("Službeni glasnik RS", broj 61/06 - prečišćen tekst) objavljuje se, na srpskom i engleskom jeziku, Presuda Evropskog suda za ljudska prava po predstavkama br. 35835/05, 43548/05, 43569/05 i 36986/06 - Crnišanin i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije, koja glasi:

Presuda Evropskog suda za ljudska prava

Presuda je objavljena u "Službenom glasniku RS", br. 7/2009 od 30.1.2009. godine.

SAVET EVROPE
EVROPSKI SUD ZA LjUDSKA PRAVA
DRUGO ODELjENjE
PREDMET CRNIŠANIN I DRUGE PODNOSITELjKE PREDSTAVKI protiv SRBIJE
(Predstavke br. 35835/05, 43548/05, 43569/05 i 36986/06)
PRESUDA
STRAZBUR
13. januar 2009. godine

Ova presuda će postati pravosnažna u okolnostima predviđenim članom 44. stav 2. Konvencije. Moguće su redaktorske promene.

 

U predmetu Crnišanin i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odeljenje) zasedajući u veću u čijem su sastavu bili:

Françoise Tulkens, predsednik

Ireneu Cabral Barreto,

Vladimiro Zagrebelsky,

Danute Jočiene,

Dragoljub Popović,

András Sajó,

Nona Tsotsoria, sudije,

i Sally Dollé, sekretar Odeljenja,

Posle većanja na zatvorenoj sednici 9. decembra 2008. godine, Izriče sledeću presudu, koja je doneta tog dana:

POSTUPAK

1. Predmet je formiran na osnovu četiri posebne predstavke (br. 35835/05, 43548/05, 43569/05 i 36986/06). Prve tri su Sudu podnele protiv Državne zajednice Srbija i Crna Gora, a četvrtu protiv Srbije, prema članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija), gđa Mukadesa Crnišanin i tri druge podnositeljke predstavki (podnositeljke predstavki, vidi stav 6. u daljem tekstu), 26. septembra 2005. godine, 26. novembra 2005. godine, odnosno 26. avgusta 2006. godine.

2. Počev od 3. juna 2006. godine, posle deklaracije o nezavisnosti Crne Gore, Srbija je Visoka strana ugovornica u postupcima pred Sudom.

3. Podnositeljke predstavki je pred Sudom zastupala gđa R. Garibović, advokat iz Novog Pazara. Vladu Državne zajednice Srbija i Crna Gora a, kasnije, Vladu Srbije (u daljem tekstu "Vlada") zastupao je njen zastupnik, g. S. Carić.

4. Podnositeljke predstavki su se žalile prema članu 6. stav 1. Konvencije i članu 1. Protokola br. 1 zbog propusta tužene Države da izvrši pravosnažne presude donete u njihovu korist.

5. Dana 17. oktobra 2006. godine, odnosno 30. avgusta 2007. godine Sud je odlučio da Vladu obavesti o predstavkama. Primenjujući član 29. stav 3. Konvencije, takođe je odlučio da donese odluku o dopuštenosti i osnovanosti predstavki istovremeno.

ČINjENICE

6. Sve podnositeljke predstavki, gđa Mukadesa Crnišanin (prva podnositeljka predstavke), gđa Arifa Hamidović (druga podnositeljka predstavke), gđa Milodarka Kostić (treća podnositeljka predstavke) i gđa Faza Paljevac (četvrta podnositeljka predstavke) su državljanke Srbije rođene 1953. godine, 1957. godine, 1951. godine, odnosno 1955. godine i sada žive u opštini Novi Pazar, Srbija.

I. OKOLNOSTI PREDMETA

7. Činjenice predmeta, kako su ih iznele strane, mogu se sumirati kako sledi.

A. Uvod

8. Dana 24. marta 1995. godine, odnosno 1. maja 1996. godine prva i druga podnositeljka predstavki, obe zaposlene u Raška Holding AD, dana 1. avgusta 1992. godine, treća podnositeljka predstavke zaposlena u Trikotaži Raška AD (čiji je pravni sledbenik Oktan-Pro), a dana 1. januara 1994. godine četvrta podnositeljka predstavke zaposlena u "Raška Holding - Raška pamučna predionica", upućene su od strane njihovog poslodavca na "prinudno" plaćeno odsustvo "do vremena" dok se poslovanje ovog preduzeća "dovoljno ne popravi".

9. Dok su bile na ovom odsustvu, u skladu sa odnosnim domaćim zakonodavstvom, podnositeljke predstavki su imale pravo na značajno umanjenu mesečnu zaradu, kao i na isplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i drugih doprinosa za socijalno osiguranje.

10. Pošto preduzeća nisu ispunila ove obaveze, podnositeljke predstavki su podnele brojne posebne tužbe Opštinskom sudu u Novom Pazaru (u daljem tekstu: "Opštinski sud").

B. U pogledu prve podnositeljke predstavke

1. Prvi krug postupaka

11. Opštinski sud je 11. jula 2002. godine doneo presudu u korist prve podnositeljke predstavke i naložio poslodavcu da joj isplati mesečnu "naknadu za vreme plaćenog odsustva" od 20. juna 1998. godine do 31. decembra 2001. godine, sa zateznom kamatom.

12. Ova presuda je postala pravosnažna 2003. godine ili početkom 2004. godine.

13. Opštinski sud je 27. marta 2003. godine doneo presudu u korist podnositeljke predstavke i naložio poslodavcu da joj isplati:

i. mesečnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od 1. januara 1999. godine do 18. februara 2003. godine, sa zateznom kamatom, i

ii. 6.500 dinara za sudske troškove.

14. Ova presuda je postala pravosnažna 22. aprila 2003. godine.

15. Opštinski sud je 30. oktobra 2003. godine ponovo presudio u korist prve podnositeljke predstavke i naložio poslodavcu da joj isplati:

i. mesečnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od 18. februara 2003. godine do oktobra 2003. godine (37.924 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom,

ii. 11.643 dinara za sudske troškove, i

iii. doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za taj period.

16. Ova presuda je postala pravosnažna 28. novembra 2003. godine.

17. Podnositeljka predstavke je 19. aprila 2004. godine podnela predlog za izvršenje gore navedenih presuda, predloživši da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski račun ili javnom prodajom određene pokretne i/ili nepokretne imovine dužnika.

18. Opštinski sud je 6. maja 2004. godine usvojio predlog podnositeljke predstavke i doneo rešenje o izvršenju.

19. Opštinski sud je 21. maja 2004. godine dostavio ovo rešenje Narodnoj banci Srbije.

2. Drugi krug postupaka

20. Opštinski sud je 30. marta 2004. godine presudio u korist prve podnositeljke predstavke i naložio njenom poslodavcu da joj isplati:

i. mesečnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od 1. novembra 2003. godine do 30. marta 2004. godine (25.408 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom,

ii. 4.200 dinara za sudske troškove, i

iii. doprinose za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje, kao i za slučaj nezaposlenosti za taj period.

21. Ova presuda je postala pravosnažna 18. juna 2004. godine.

22. Podnositeljka predstavke je 21. juna 2004. godine podnela predlog za izvršenje gore navedene presude, predloživši da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski račun ili javnom prodajom određene pokretne i/ili nepokretne imovine dužnika.

23. Opštinski sud je 8. jula 2004. godine usvojio predlog podnositeljke predstavke i doneo rešenje o izvršenju.

24. Opštinski sud je 14. jula 2004. godine dostavio ovo rešenje Narodnoj banci Srbije.

3. Treći krug postupaka

25. Opštinski sud je 27. oktobra 2004. godine presudio u korist prve podnositeljke predstavke i naložio njenom poslodavcu da joj isplati:

i. mesečnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od aprila do avgusta 2004. godine (22.482 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom,

ii. 7.800 dinara za sudske troškove, i

iii. doprinose za penzijsko i zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti od 20. juna 1998. godine do 18. februara 2003. godine i od 1. aprila 2004. godine do 31. avgusta 2004. godine.

26. Ova presuda je postala pravosnažna 23. decembra 2004. godine.

27. Podnositeljka predstavke je 3. decembra 2004. godine i 14. januara 2005. godine podnela dva posebna predloga za izvršenje gore navedene presude, predloživši da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski račun ili javnom prodajom određene pokretne i/ili nepokretne imovine dužnika.

28. Dana 24. januara 2005. godine, odnosno 22. februara 2005. godine Opštinski sud je usvojio predloge podnositeljke predstavke i doneo dva rešenja o izvršenju.

4. Četvrti krug postupaka

29. Opštinski sud je 25. marta 2005. godine presudio u korist prve podnositeljke predstavke i naložio njenom poslodavcu da joj isplati:

i. mesečnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od 1. septembra 2004. godine do 1. marta 2005. godine (37.268 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom,

ii. 9.750 dinara za sudske troškove, i

iii. doprinose za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti za taj period.

30. Ova presuda je postala pravosnažna 28. jula 2005. godine.

31. Podnositeljka predstavke je 22. septembra 2005. godine podnela predlog za izvršenje gore navedene presude (sem dosuđenih troškova), predloživši da se ono obavi javnom prodajom određene nepokretne imovine dužnika.

32. Opštinski sud je 28. aprila 2006. godine usvojio predlog podnositeljke predstavke i doneo rešenje o izvršenju.

5. Ostale relevantne činjenice

33. Ispostavilo se da je poslodavac prve podnositeljke predstavke na kraju isplatio razne doprinose za penzijsko osiguranje i druge doprinose za socijalno osiguranje dosuđene gore navedenim presudama, a naknada za vreme plaćenog odsustva, sudski troškovi i zatezna kamata tek treba da se isplate.

V. U pogledu druge podnositeljke predstavke

1. Prvi krug postupaka

34. Opštinski sud je 18. marta 1999. godine, odnosno 14. aprila 1999. godine presudio u korist druge podnositeljke predstavke i naložio njenom poslodavcu da joj isplati:

i. mesečnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od maja 1996. godine do juna 1998. godine (4.760 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom,

ii. doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za taj period, i

iii. 600 dinara za sudske troškove.

35. Neodređenog datuma posle toga ove presude su postale pravosnažne.

36. Dana 8. aprila 2003. godine, 24. juna 2003. godine, odnosno 28. januara 2004. godine Opštinski sud je usvojio predloge podnositeljke predstavke i naložio da se gore navedene presude izvrše ili uplatom na njen bankarski račun ili javnom prodajom predviđene pokretne i/ili nepokretne imovine dužnika.

37. Opštinski sud je 17. jula 2008. godine prekinuo ovaj postupak na osnovu relevantnih odredbi Dopuna i izmena Zakona o privatizaciji iz 2007. godine (vidi stavove 102-104 u daljem tekstu).

2. Drugi krug postupaka

38. Opštinski sud je 30. aprila 2003. godine presudio u korist druge podnositeljke predstavke i naložio njenom poslodavcu da joj isplati mesečnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od 1. jula 1998. godine do 31. marta 2001. godine, kao i naknadu od 1. juna 2001. godine do 30. aprila 2003. godine (ova druga naknada iznosi 82.971 dinar ukupno), zajedno sa zateznom kamatom i još 6.500 dinara za sudske troškove.

39. Ova presuda je postala pravosnažna 5. juna 2003. godine.

40. Podnositeljka predstavke je 5. juna 2003. godine podnela predlog za izvršenje gore navedene presude, predloživši da se ono obavi javnom prodajom dužnikove određene pokretne i/ili nepokretne imovine. Podnositeljka predstavke je 23. januara 2004. godine predložila da se izvršenje takođe pokuša uplatom na njen bankarski račun.

41. Opštinski sud je 24. juna 2003. godine, odnosno 28. januara 2004. godine usvojio predloge podnositeljke predstavke za izvršenje i doneo dva posebna rešenja.

42. U martu 2004. godine određena pokretna imovina dužnika je prodata i izmirena potraživanja jednog broja drugih poverilaca. Međutim, podnositeljka predstavke nije dobila ništa zbog toga što je bila nisko rangirana na spisku poverilaca.

43. Opštinski sud je 17. jula 2008. godine prekinuo postupak na osnovu relevantnih odredbi Izmena i dopuna Zakona o privatizaciji iz 2007. godine (vidi stavove 102-104 u daljem tekstu).

3. Treći krug postupaka

44. Opštinski sud je 6. novembra 2003. godine, odnosno 31. maja 2004. godine presudio u korist druge podnositeljke predstavke i naložio njenom poslodavcu da joj isplati:

i. mesečnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od maja do oktobra 2003. godine (27.824 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom,

ii. doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za taj period, i

iii. 7.800 dinara za sudske troškove.

45. Neodređenog datuma posle toga ove presude su postale pravosnažne.

46. Podnositeljka predstavke je 4. marta 2004. godine podnela predlog za izvršenje gore navedenih presuda, predloživši da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski račun ili javnom prodajom određene pokretne i/ili nepokretne imovine dužnika.

47. Opštinski sud je 15. marta 2004. godine usvojio predlog podnositeljke predstavke i doneo rešenje o izvršenju.

48. Opštinski sud je 19. marta 2004. godine dostavio ovo rešenje Narodnoj banci Srbije.

49. Ubrzo posle toga određena pokretna imovina dužnika je prodata i izmirena potraživanja jednog broja drugih poverilaca. Međutim, podnositeljka predstavke nije dobila ništa zbog toga što je bila nisko rangirana na spisku poverilaca.

4. Četvrti krug postupaka

50. Opštinski sud je 24. februara 2005. godine presudio u korist druge podnositeljke predstavke i naložio njenom poslodavcu da joj isplati:

i. mesečnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od novembra 2003. godine do februara 2005. godine (61.973 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom,

ii. doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje od 1. jula 1998. godine do 30. aprila 2003. godine i od 1. novembra 2003. godine do 24. februara 2005. godine, i

iii. 9.750 dinara za sudske troškove.

51. Neodređenog datuma posle toga ova presuda je postala pravosnažna.

52. Podnositeljka predstavke je 24. aprila 2005. godine, odnosno 29. jula 2005. godine podnela dva posebna predloga za izvršenje gore navedene presude, predloživši da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski račun ili javnom prodajom određene pokretne i/ili nepokretne imovine dužnika.

53. Opštinski sud je 21. juna 2005. godine, odnosno 26. septembra 2005. godine usvojio uzastopne predloge podnositeljke predstavke za izvršenje i doneo dva posebna rešenja o izvršenju.

54. Opštinski sud je 17. novembra 2006. godine, odnosno 13. marta 2006. godine dostavio ova rešenja Narodnoj banci Srbije.

G. U pogledu treće podnositeljke predstavke

1. Prvi krug postupaka

55. Opštinski sud je 23. septembra 1997. godine presudio u korist treće podnositeljke predstavke i naložio njenom poslodavcu da joj isplati mesečnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od 1. avgusta 1992. godine do 20. juna 1997. godine (8.089 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom od 20. juna 1997. godine i još 350 dinara za sudske troškove.

56. Ova presuda je postala pravosnažna 16. februara 1998. godine.

57. Podnositeljka predstavke je 28. aprila 1998. godine podnela predlog za izvršenje gore navedene presude, predloživši da se ono obavi uplatom na njen bankarski račun.

58. Opštinski sud je 30. aprila 1998. godine doneo rešenje o izvršenju.

59. Opštinski sud je 29. maja 1998. godine dostavio ovo rešenje Narodnoj banci Srbije.

60. Podnositeljka predstavke se 13. marta 2003. godine žalila Opštinskom sudu zbog kašnjenja i predložila preinačenje izvršenja javnom prodajom pokretne imovine dužnika.

61. Podnositeljka predstavke je 25. avgusta 2003. godine urgirala kod Opštinskog suda da razmotri njenu pritužbu od 13. marta 2003. godine.

2. Drugi krug postupaka

62. Opštinski sud je 7. oktobra 2004. godine doneo delimičnu presudu u korist treće podnositeljke predstavke i naložio njenom poslodavcu da joj isplati:

i. mesečnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od 5. marta 2000. godine do 5. marta 2003. godine, zajedno sa zateznom kamatom,

ii. doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje od 21. juna 1997. godine do 5. marta 2003. godine, i

iii. 23.400 dinara za sudske troškove.

63. Ova presuda je postala pravosnažna 25. novembra 2004. godine.

64. Podnositeljka predstavke je 29. novembra 2004. godine podnela predlog za izvršenje gore navedene presude, predloživši da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski račun ili javnom prodajom određene pokretne i/ili nepokretne imovine dužnika.

65. Opštinski sud je 6. decembra 2004. godine usvojio ovaj predlog i doneo rešenje o izvršenju.

66. Neodređenog datuma posle toga Opštinski sud je ovo rešenje dostavio Narodnoj banci Srbije.

67. Narodna banka je 17. aprila 2006. godine obavestila Opštinski sud da nedostaju određeni podaci potrebni za izvršenje.

68. Podnositeljka predstavke je Opštinskom sudu dostavila tražene podatke 20. juna 2006. godine, a ti podaci su 26. juna 2006. godine prosleđeni Narodnoj banci.

3. Treći krug postupaka

69. Opštinski sud je 10. marta 2005. godine presudio u korist treće podnositeljke predstavke i naložio njenom poslodavcu da joj isplati:

i. mesečnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od 5. marta 2003. godine do 1. marta 2005. godine (127.889 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom,

ii. doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje od 1. juna 1992. godine do 20. juna 1997. godine i od 6. marta 2003. godine do 18. novembra 2004. godine, i

iii. 15.000 dinara za sudske troškove.

70. Ova presuda je postala pravosnažna 4. oktobra 2005. godine.

71. Podnositeljka predstavke je 11. oktobra 2005. godine podnela predlog za izvršenje gore navedene presude, predloživši da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski račun ili javnom prodajom određene pokretne i/ili nepokretne imovine dužnika.

72. Opštinski sud je 28. decembra 2005. godine usvojio ovaj predlog i doneo rešenje o izvršenju.

73. Opštinski sud je ovo rešenje dostavio Narodnoj banci Srbije početkom marta 2006. godine, ali je ona 9. marta 2006. godine obavestila Opštinski sud da nedostaju određeni podaci potrebni za izvršenje.

74. Opštinski sud je 18. jula 2008. godine obustavio izvršenje u odnosu na doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje pošto podnositeljka predstavke nije platila predviđene troškove finansijskog veštačenja.

4. Ostale relevantne činjenice

75. Podnositeljka predstavke je 18. decembra 2007. godine proglašena za tehnološki višak.

76. Ona je istog dana potpisala Sporazum sa dužnikom u vezi sa njenim neisplaćenim platama i porezima, kao i drugim naknadama i/ili doprinosima iz radnog odnosa. Sporazum je, između ostalog, predviđao:

i. da će dužnik u roku od šest meseci isplatiti sve doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje dospele do 18. decembra 2007. godine,

ii. da će se podnositeljka predstavke odreći prava da sudskim putem traži izvršenje bilo koje pravosnažne presude donete u njenu korist pre 18. decembra 2007. godine, i

iii. da će podnositeljki predstavke biti isplaćeno 366.890 dinara u skladu sa "socijalnim programom" Vlade.

77. Ispostavilo se da je navedena isplata izvršena podnositeljki predstavke, ali da dužnik još treba da isplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

D. U pogledu četvrte podnositeljke predstavke

1. Prvi krug postupaka

78. Opštinski sud je 22. decembra 2004. godine presudio u korist četvrte podnositeljke predstavke i naložio njenom poslodavcu da joj isplati:

i. minimalnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od 1. avgusta 2001. godine do 30. juna 2004. godine (154.002 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom,

ii. 7.800 dinara za sudske troškove, i

iii. doprinose za socijalno osiguranje od 1. januara 1994. godine do 1. avgusta 2004. godine.

79. Ova presuda je postala pravosnažna 18. jula 2005. godine.

80. Podnositeljka predstavke je 25. februara 2005. godine, odnosno 29. jula 2005. godine podnela dva posebna predloga za izvršenje gore navedene presude, predloživši da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski račun ili javnom prodajom određene pokretne i/ili nepokretne imovine dužnika.

81. Opštinski sud je 11. aprila 2005. godine, odnosno 26. septembra 2005. godine usvojio predloge podnositeljke predstavke i doneo dva posebna rešenja o izvršenju.

2. Drugi krug postupaka

82. Opštinski sud je 26. aprila 2005. godine presudio u korist četvrte podnositeljke predstavke i naložio njenom poslodavcu da joj isplati:

i. minimalnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od 1. avgusta 2004. godine do 31. marta 2005. godine (50.512 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom,

ii. 9.750 dinara za sudske troškove, i

iii. doprinose za socijalno osiguranje za taj period.

83. Ova presuda je postala pravosnažna do 26. maja 2005. godine.

84. Podnositeljka predstavke je 5. oktobra 2005. godine podnela predlog za izvršenje gore navedene presude, predloživši da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski račun ili javnom prodajom određene pokretne i/ili nepokretne imovine dužnika.

85. Opštinski sud je 27. decembra 2005. godine usvojio ovaj predlog podnositeljke predstavke i doneo rešenje o izvršenju.

3. Treći krug postupaka

86. Opštinski sud je 30. marta 2006. godine presudio u korist četvrte podnositeljke predstavke i naložio njenom poslodavcu da joj isplati:

i. minimalnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od 1. aprila 2005. godine do 31. decembra 2005. godine (64.456,60 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom, i

ii. doprinose za socijalno osiguranje za taj period.

87. Opštinski sud je 30. marta 2006. godine ponovo presudio u korist podnositeljke predstavke i naložio njenom poslodavcu da joj isplati 4.500 dinara za sudske troškove koje je imala u toku gore navedenog postupka.

88. Obe odluke su postale pravosnažne 26. aprila 2006. godine.

89. Podnositeljka predstavke je 16. maja 2006. godine podnela predlog za njihovo izvršenje, predloživši da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski račun ili javnom prodajom određene pokretne i/ili nepokretne imovine dužnika.

90. Opštinski sud je 19. maja 2006. godine usvojio predlog podnositeljke predstavke i doneo rešenje o izvršenju.

4. Četvrti krug postupaka

91. Opštinski sud je 6. marta 2007. godine presudio u korist četvrte podnositeljke predstavke i naložio njenom poslodavcu da joj isplati:

i. minimalnu naknadu za vreme plaćenog odsustva od 1. januara 2006. godine do 1. juna 2006. godine (38.640 dinara ukupno), zajedno sa zateznom kamatom,

ii. 11.700 dinara za sudske troškove, i

iii. doprinose za socijalno osiguranje za taj period.

92. Ova presuda je postala pravosnažna do 23. maja 2007. godine.

93. Podnositeljka predstavke je 29. maja 2007. godine podnela predlog za izvršenje gore navedene presude, predloživši da se ono obavi ili uplatom na njen bankarski račun ili javnom prodajom određene pokretne imovine dužnika.

94. Opštinski sud je 1. juna 2007. godine usvojio predlog podnositeljke predstavke i doneo rešenje o izvršenju.

Đ. Položaj dužnika

95. Agencija za privatizaciju je 2. novembra 2004. godine donela odluku o restrukturiranju dužnika prve, druge i četvrte podnositeljke predstavke, kao deo procesa privatizacije. Ova privatizacija je prekinuta 13. decembra 2006. godine, a nastavljena je 14. marta 2007. godine.

96. Od novembra 2008. godine, dužnik prve i druge podnositeljke predstavke je i dalje bio većinski u društvenoj svojini, direktno ili indirektno preko drugih preduzeća, dok je dužnik četvrte podnositeljke predstavke bio u isključivom vlasništvu dužnika prve i druge podnositeljke predstavke. Dužnika treće podnositeljke predstavke, međutim, pošto je privatizovan, činio je većinski privatni kapital.

Ž. Ostale relevantne činjenice u pogledu svih podnositeljki predstavki

97. Advokat podnositeljki predstavki je 30. novembra 2004. godine, odnosno 21. februara 2005. godine uputila dva posebna dopisa Ministarstvu finansija, u kojima je navela, između ostalog, da su preduzeća o kojima je reč:

i. u poslednjih deset godina namerno izbegavala da posluju preko službenih bankarskih računa,

ii. umesto toga, očigledno, vršila transakcije u gotovini ili čak koristila druge, "tajne" bankarske račune nepoznate poreskim organima, i

iii. i da je, kao posledica toga, sudsko izvršenje uplatom na bankarske račune podnositeljki predstavki bilo nemoguće.

Advokat podnositeljki predstavki je zaključila predloživši da se preduzmu hitne mere kako bi se obezbedilo izvršenje pravosnažnih presuda o kojima je reč.

98. Ministarstvo finansija je 21. marta 2005. godine odgovorilo da su gore navedeni dopisi propisno razmotreni i da se, s obzirom na poverljivu prirodu dobijenih informacija, ne mogu saopštiti nikakvi detalji.

99. Advokat podnositeljki predstavki je 6. juna 2005. godine uputila još jednu pritužbu Ministarstvu finansija, i navela da se situacija u vezi sa navedenim bankarskim računima nije promenila.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A. Zakon o privatizaciji (objavljen u Službenom glasniku Republike Srbije - Sl. glasnik br. 38/01, 18/03 i 45/05)

100. Članovi 19-20đ utvrđuju detalje u vezi sa restrukturiranjem preduzeća koja treba da se privatizuju. Ovo restrukturiranje, međutim, nije obavezno i preduzeće se može prodati bez restrukturiranja, ako tako odluči Agencija za privatizaciju.

B. Izmene i dopune Zakona o privatizaciji iz 2005. godine (objavljene u Sl. glasniku RS br. 45/05)

101. Član 31 predviđa da preduzeće čije je restruktiraranje počelo pre 7. juna 2005. godine, kao deo privatizacije u toku, ne može biti predmet postupka izvršenja u periodu od godinu dana od tog datuma. Ako odluka o restrukturiranju preduzeća, međutim, nije doneta pre 7. juna 2005. godine, odnosno vremensko ograničenje je dve godine od naknadno donete odluke s tim u vezi. Postupak izvršenja u toku se prekida, a novo izvršenje ne počinje do isteka gore navedenih rokova.

V. Izmene i dopune Zakona o privatizaciji iz 2007. godine (objavljene u Sl. glasniku RS br. 123/07)

102. Članovi 4. i 5. predviđaju da privatizacija svih ostalih društvenih preduzeća mora da počne do 31. decembra 2008. godine. Ako je to nemoguće, preduzeća o kojima je reč se likvidiraju.

103. Član 10. predviđa, između ostalog, da preduzeće u postupku restrukturiranja, kao deo procesa privatizacije, ne može biti predmet izvršenja do završetka ovog procesa. Svaki postupak izvršenja u toku se prekida.

104. Ove odredbe stupile su na snagu u januaru 2008. godine.

G. Ostale relevantne odredbe

105. Ostale relevantne domaće odredbe su navedene u predmetima Kačapor i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije i Preduzeće EVT protiv Srbije (br. 2269/06, 3041/06, 3042/06, 3043/06, 3045/06 i 3046/06, stavovi 57-76, 15. januar 2008. godine, kao i br. 3102/05, stavovi 26. i 27, 21. jun 2007. godine).

PRAVO

I. ZDRUŽIVANjE PREDSTAVKI

106. Sud smatra da, u skladu sa pravilom 42. stav 1. Poslovnika Suda, predstavke treba združiti, s obzirom na njihovu zajedničku činjenično-pravnu osnovu.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. STAV 1. KONVENCIJE

107. Podnositeljke predstavki su se žalile prema članu 6. stav 1. Konvencije zbog propusta tužene Države da izvrši pravosnažne presude donete u njihovu korist. Član 6. stav 1. Konvencije, u relevantnom delu, glasi kako sledi:

"Svako, tokom odlučivanja o njegovim [ili njenim] građanskim pravima i obavezama ..., ima pravo na pravičnu ... raspravu ... pred ... sudom..."

A. Dopuštenost

1. Kompatibilnost ratione personae (odgovornost Države) u odnosu na prvu, drugu i četvrtu podnositeljku predstavki

108. Vlada je tvrdila da se Država ne može smatrati odgovornom za preduzeće koje je delimično u društvenoj svojini.

109. Podnositeljke predstavki su ponovile svoje pritužbe.

110. Sud primećuje da su dužnici prve, druge i četvrte podnositeljke predstavki preduzeća sa većinskim društvenim kapitalom (vidi stav 96. u gornjem tekstu), ali da njima, kao takvim, i pored toga, u velikoj meri upravlja Agencija za privatizaciju, koja je i sama državni organ, kao i/ili Vlada (vidi Kačapor i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stavovi 92-99).

111. Sud, stoga, smatra da dužnici, i pored činjenice da su oni posebna pravna lica, ne uživaju dovoljnu institucionalnu i operativnu samostalnost u odnosu na Državu da bi bili oslobođeni svojih obaveza po Konvenciji (isto kao prethodni stav).

112. Prema tome, ne presuđujući unapred o osnovanosti, Sud nalazi da su pritužbe podnositeljki predstavki kompatibilne ratione personae sa odredbama Konvencije i odbija primedbu Vlade s tim u vezi.

2. Kompatibilnost ratione personae (odgovornost Države) u odnosu na treću podnositeljku predstavke

113. Vlada je primetila da je dužnik treće podnositeljke predstavke preduzeće u privatnom vlasništvu (vidi stav 96. u gornjem tekstu) što "isključuje odgovornost Države".

114. Sud podseća da je, bez obzira na to da li je dužnik privatno lice ili subjekt kojim upravlja Država, na Državi da, kad god joj je povereno izvršenje njenih sopstvenih presuda, preduzme sve neophodne korake s tim u vezi (vidi Preduzeće EVT protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stav 48).

115. U vezi sa gore navedenim, ne presuđujući unapred o osnovanosti, Sud nalazi da su pritužbe treće podnositeljke predstavke kompatibilne ratione personae sa odredbama Konvencije i odbija primedbu Vlade s tim u vezi.

3. Iscrpljenost domaćih pravnih sredstava u odnosu na sve podnositeljke predstavki

116. Vlada je navela da podnositeljke predstavki nisu iscrpele sva domaća delotvorna pravna sredstva. Naročito, one su propustile da se žale zbog spornog odugovlačenja predsedniku Opštinskog suda, predsedniku Okružnog suda, odnosno Nadzornom odboru Vrhovnog suda. Dalje, podnositeljke predstavki niti su podnele krivične prijave, niti su pokrenule posebne parniče postupke na osnovu Zakona o obligacionim odnosima i Ustava Srbije, niti, pored svega toga, na osnovu Konvencije.

117. Podnositeljke predstavki su osporile delotvornost ovih pravnih sredstava.

118. Sud je već utvrdio u ranijim predmetima da se pravna sredstva na koja se Vlada poziva ne mogu smatrati delotvornim u smislu njegove utvrđene prakse prema članu 35. stav 1. Konvencije (vidi, uz odgovarajuće izmene, predmet Tomić protiv Srbije, br. 25959/06, stavovi 81. i 82, 26. jun 2007. godine i V. A. M. protiv Srbije, br. 39177/05, stavovi 85-86, 13. mart 2007. godine). Sud ne nalazi razlog da odstupi od ovog stava u konkretnom predmetu.

119. Primedbe Vlade se, prema tome, moraju odbiti.

4. Zaključci u vezi sa svim podnositeljkama predstavki

120. Sud smatra da pritužbe podnositeljki predstavki nisu očigledno neosnovane u smislu člana 35. stav 3. Konvencije i ne nalazi nijedan drugi osnov da ih proglasi nedopuštenim. Stoga se predstavke moraju proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Argumenti koje su iznele strane

121. Vlada je navela da nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije. Posebno, neizvršenje presuda donetih u korist podnositeljki predstavki je prvenstveno posledica nedostatka sredstava kod dužnika kao i propusta samih podnositeljki predstavki da upotrebe razna procesna sredstva na raspolaganju ili da sudu nadležnom za izvršenje blagovremeno dostave potrebne podatke. Vlada je dalje primetila da je Srbija ratifikovala Konvenciju 3. marta 2004. godine kao i da je prekid izvršenja predviđen Zakonom o privatizaciji, i zakonit i proporcionalan, u slučajevima kada se može primeniti.

122. Podnositeljke predstavki su ponovo potvrdile svoje pritužbe.

2. Relevantna načela

123. Sud podseća da se izvršenje presude koju je sud doneo mora smatrati sastavnim delom "suđenja" prema članu 6 (vidi Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, Izveštaji o presudama i odlukama 1997-II, str. 510, stav 40). Dalje, odugovlačenje u izvršenju presude može se opravdati u posebnim okolnostima. Ono, međutim, ne sme biti tako da ugrožava suštinu prava zaštićenog prema članu 6. stav 1. Konvencije (vidi Immobiliare Saffi protiv Italije [VV, br. 22774/93, stav 74, ECHR 1999-V). Najzad, bez obzira da li je dužnik privatni ili društveni subjekt, na Državi je da preduzme sve neophodne mere da se pravosnažna sudska presuda izvrši (vidi Preduzeće EVT protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stav 48).

3. Ocena Suda

(a) U pogledu prve, druge i četvrte podnositeljke predstavki

124. Sud je već utvrdio da je Država odgovorna za dugovanja preduzeća sa većinskim društvenim kapitalom (R. Kačapor i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu). On ne nalazi razlog da odstupi od ovog stava u konkretnom predmetu pošto su dužnici prve, druge i četvrte podnositeljke predstavki takva preduzeća (vidi stav 96 u gornjem tekstu), a postupak za povraćaj dugovanja do sada traje između godinu dana i pet meseci i četiri godine i osam meseci, od kada je Srbija 3. marta 2004. godine ratifikovala Konvenciju (period koji je u nadležnosti Suda ratione temporis). Organi Srbije, stoga, nisu preduzeli neophodne mere da se presude o kojima je reč izvrše, a nisu dali ni ubedljive razloge za taj propust (vidi R. Kačapor i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu). Prema tome, došlo je do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

(b) U pogledu treće podnositeljke predstavke

125. Sud na prvom mestu primećuje da je postupak izvršenja o kome je reč podnositeljka predstavke pokrenula 28. aprila 1998. godine, 29. novembra 2004. godine, odnosno 11. oktobra 2005. godine (vidi stavove 57, 64. i 71. u gornjem tekstu). Dalje je primećeno da se podnositeljka predstavke odrekla svih zahteva za izvršenje u odnosu na dužnika (vidi stavove 76. i 77. u gornjem tekstu) i da je od tada formalno obavezna po tom Sporazumu (ako i dok Sud ne odluči drugačije ili ako se između strana postigne novi dogovor). Prvi krug postupaka se prema tome nastavio u periodu od više od tri godine i devet meseci od kada je Srbija 3. marta 2004. godine ratifikovala Konvenciju, pošto je već trajao približno šest godine pre tog datuma (vidi, uz odgovarajuće izmene, Styranowski protiv Poljske, presuda od 30. oktobra 1998. godine, Izveštaji 1998-VIII). Drugi i treći krug postupaka su, međutim, u nadležnosti Suda ratione temporis od početka, tj. neke tri godine i mesec dana, odnosno dve godine i dva meseca.

126. Drugo, sud nadležan za izvršenje je bio obavezan da sprovede izvršenje po službenoj dužnosti na drugim sredstvima izvršenja, ukoliko se izvršenje na nekom predloženom sredstvu već pokazalo nemogućim (vidi R. Kačapor i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stav 110.)

127. Treće, odnos između suda nadležnog za izvršenje i Narodne banke je interni odnos, između dva državna organa, i, kao takav, van uticaja podnositeljke predstavke. Takođe, nije postojao razlog da podnositeljka predstavke traži od Narodne banke informacije o predmetnim bankarskim transakcijama samo da bi se popunila praznina u komunikaciji između dva Vladina tela (isto kao u presudi R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke, stavovi 111. i 113).

128. Četvrto, u spisima predmeta ne postoji dokaz da se sporno neizvršenje zaista može pripisati nedostatku sredstava kod dužnika (vidi Preduzeće EVT protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stavovi 53. i 54) niti da su sami postupci bili posebno složeni.

129. Najzad, Sud primećuje, samo u vezi sa drugim i trećim krugom postupaka, da se podnositeljka predstavke ne može kriviti zato što je kasno otkrila da nedostaju određeni podaci, s obzirom da je nadležni sud već bio doneo rešenja o izvršenju, i koji je sam propustio da uoči ovaj nedostatak (vidi stavove 66-68. i 72-74. u gornjem tekstu).

130. S obzirom na gore navedeno, Sud nalazi da su organi Srbije propustili da preduzmu neophodne mere da se presude o kojima je reč izvrše u periodu između 3. marta 2004. godine i 18. decembra 2007. godine. Prema tome, došlo je do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANA 1. PROTOKOLA BR. 1

131. Podnositeljke predstavki su se dalje žalile da je Država povredila njihovo pravo na mirno uživanje imovine, koje se garantuje članom 1. Protokola br. 1, koji predviđa sledeće:

"Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni."

A. Dopuštenost

132. Sud primećuje da su ove pritužbe povezane sa pritužbama koje su razmatrane u prethodnom tekstu pa one, isto tako, moraju biti proglašene dopuštenim.

B. Osnovanost

133. Sud podseća da propust Države da izvrši pravosnažne presude donete u korist podnositeljki predstavki, počev od 3. marta 2004. godine kada je Protokol br. 1 stupio na snagu u odnosu na Srbiju, predstavlja mešanje u njihovo pravo na mirno uživanje imovine, kako je predviđeno prvom rečenicom prvog stava člana 1. Protokola br. 1 (vidi, među mnogim drugim autoritetima, Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, stav 40, ECHR 2002-III).

134. Iz gore iznetih razloga u vezi sa članom 6, Sud smatra da navedeno mešanje nije bilo opravdano u posebnim okolnostima predmetnog slučaja. Prema tome, došlo je do posebne povrede člana 1. Protokola br. 1.

IV. PRIMENA ČLANA 41. KONVENCIJE

135. Član 41. Konvencije predviđa:

"Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani."

A. Šteta

136. Sud ističe da prema pravilu 60 Poslovnika Suda, svaki zahtev za pravično zadovoljenje mora biti specificiran i podnet u pisanoj formi, zajedno sa relevantnim pratećim dokumentima, a ako se to ne učini Sud taj zahtev može odbaciti u celini ili delimično.

1. Materijalna šteta u odnosu na prvu, drugu i četvrtu podnositeljku predstavki

137. Podnositeljke predstavki su tražile da se Državi naloži da iz sopstvenih sredstava isplati iznose koji su dosuđeni pravosnažnim presudama donetim u njihovu korist.

138. Vlada je osporila ove zahteve.

139. S obzirom na povrede koje su utvrđene u predmetnom slučaju i sopstvenu sudsku praksu (vidi R. Kačapor i druge podnositeljke predstavki protiv Srbije, citiran u gornjem tekstu, stavovi 123-126), Sud smatra da se zahtevi podnositeljki predstavki moraju usvojiti. Vlada će, stoga, platiti svakoj podnositeljki predstavke iznose koji su dodeljeni pravosnažnim presudama.

2. Materijalna šteta u odnosu na treću podnositeljku predstavke

140. Zahtev treće podnositeljke predstavke je bio identičan zahtevima ostalih podnositeljki predstavki.

141. Vlada je osporila ovaj zahtev.

142. Sud primećuje da se podnositeljka predstavke 18. decembra 2007. odrekla svih svojih zahteva za izvršenje u odnosu na dužnika (vidi stavove 76. i 125. u gornjem tekstu). Prema tome, njen zahtev za naknadu materijalne štete se mora odbaciti.

3. Nematerijalna šteta u pogledu svih podnositeljki predstavki

143. Svaka od prve tri podnositeljke predstavki je tražila 5.000 evra na ime pretrpljene nematerijalne štete zbog spornog neizvršenja. Četvrta podnositeljka predstavke je tražila 3.000 evra na ime pretrpljene nematerijalne štete.

144. Vlada je osporila ove zahteve.

145. Sud je mišljenja da su podnositeljke predstavki pretrpele izvesnu nematerijalnu štetu zbog utvrđenih povreda koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem povrede od strane Suda. Međutim, konkretni traženi iznosi su previsoki. Procenjujući na osnovu pravičnosti, kako se zahteva članom 41 Konvencije, Sud dodeljuje sledeće iznose u zavisnosti od dužine perioda neizvršenja u svakom slučaju:

i. prvoj podnositeljki predstavke: 1.800 evra,

ii. drugoj podnositeljki predstavke: 1.800 evra,

iii. trećoj podnositeljki predstavke: 1.500 evra,

iv. četvrtoj podnositeljki predstavke: 1.300 evra.

B. Troškovi

146. Svaka podnositeljka predstavke je takođe tražila naknadu troškova koje je imala u postupcima pred domaćim sudom (kako su odobreni pravosnažnim presudama donetim u njihovu korist). Svaka od prve tri podnositeljke predstavke je dalje tražila 1.006 evra na ime troškova nastalih u toku "strazburškog predmeta", dok je četvrta podnositeljka predstavke tražila 770 evra s tim u vezi.

147. Vlada je osporila ove zahteve.

148. Prema praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su oni zaista i neophodno nastali i da su opravdani u pogledu iznosa (videti, na primer, Iatridis protiv Grčke (pravična naknada) [VV], br. 31107/96, stav 54, ECHR 2000-XI).

149. Pošto je razmotrio dokumenta koja poseduje i gore navedene kriterijume, Sud smatra da je opravdano da se svakoj podnositeljki predstavke isplati iznos od 300 evra na ime troškova nastalih u postupku pred ovim sudom.

150. U vezi sa troškovima pred domaćim sudovima, Sud primećuje da su oni troškovi koji se odnose na parnični postupak sastavni deo zahteva podnositeljki predstavke za naknadu materijalne štete, o čemu je već bilo reči u prethodnom tekstu.

V. Zatezna kamata

151. Sud smatra da je primereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena.

IZ GORE NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

1. Odlučuje da združi predstavke,

2. Proglašava predstavke dopuštenim,

3. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije,

4. Utvrđuje da je takođe došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1,

5. Utvrđuje

(a) da tužena Država, iz sopstvenih sredstava i u roku od tri meseca od datuma kada ova presuda postane pravosnažna, u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije, isplati prvoj, drugoj i četvrtoj podnositeljki predstavki iznose koji su dodeljeni pravosnažnim domaćim presudama donetim u njihovu korist,

(b) da tužena Država isplati svakoj podnositeljki predstavke, u istom roku, sledeće iznose:

(i) prvoj podnositeljki predstavke, 1.800 evra (jedna hiljada osam stotina evra) na ime nematerijalne štete i 300 evra (tri stotine evra) na ime troškova,

(ii) drugoj podnositeljki predstavke, 1.800 evra (jedna hiljada osam stotine evra) na ime nematerijalne štete i 300 evra (tri stotine evra) na ime troškova,

(iii) trećoj podnositeljki predstavke, 1.500 evra (jedna hiljada pet stotine evra) na ime nematerijalne štete i 300 evra (tri stotine evra) na ime troškova,

(iv) četvrtoj podnositeljki predstavke, 1.300 evra (jedna hiljada tri stotine evra) na ime nematerijalne štete i 300 evra (tri stotine evra) na ime troškova,

(v) da gore navedene iznose treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene Države po kursu koji se primenjuje na dan isplate plus svaki porez koji se može platiti na ove iznose,

(g) da po isteku gore navedena tri meseca do isplate, treba platiti običnu kamatu na iznose navedene pod b) po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centrale banke uz dodatak od tri procentna poena,

6. Odbija preostali deo zahteva podnositeljki predstavki za pravično zadovoljenje.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi na dan 13. januara 2009. godine u skladu sa pravilom 77. stavovi 2. i 3. Poslovnika Suda.

Sally Dollé
Sekretar
Françoise Tulkens
Predsednik

 


EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS

SECOND SECTION

CASE OF CRNIŠANIN AND OTHERS v. SERBIA
(Application nos. 35835/05, 43548/05, 43569/05 and 36986/06)

JUDGMENT

STRASBOURG
13 january 2009

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Crnišanin and others v. Serbia,

The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Françoise Tulkens, President,

Ireneu Cabral Barreto,

Vladimiro Zagrebelsky,

Danute Jočiene,

Dragoljub Popović,

András Sajó,

Nona Tsotsoria, Judges,

and Sally Dollé, Section Registrar,

Having deliberated in private on 9 December 2008,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in four separate applications (nos. 35835/05, 43548/05, 43569/05 and 36986/06). The first three were lodged with the Court against the State Union of Serbia and Montenegro and the fourth was brought against Serbia, under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms ("the Convention"), by Ms Mukadesa Crnišanin and 3 others ("the applicants"; see paragraph 6 below) on 26 September 2005, 26 November 2005 and 26 August 2006, respectively.

2. As of 3 June 2006, following the Montenegrin declaration of independence, Serbia remained the sole respondent in the proceedings before the Court.

3. The applicants were represented before the Court by Ms R. Garibović, a lawyer practising in Novi Pazar. The Government of the State Union of Serbia and Montenegro and, subsequently, the Government of Serbia ("the Government") were represented by their Agent, Mr S. Carić.

4. The applicants complained under Article 6 § 1 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 about the respondent State’s failure to enforce the final judgments rendered in their favour.

5. On 17 October 2006 and 30 August 2007, respectively, the Court decided to communicate the applications to the Government. Applying Article 29 § 3 of the Convention, it also decided to rule on their admissibility and merits at the same time.

THE FACTS

6. The applicants, Ms Mukadesa Crnišanin ("the first applicant"), Ms Arifa Hamidović ("the second applicant"), Ms Milodarka Kostić ("the third applicant"), and Ms Faza Paljevac ("the fourth applicant") are all Serbian citizens who were born in 1953, 1957, 1951 and 1955, respectively, and currently live in the Municipality of Novi Pazar, Serbia.

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

7. The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

A. Introduction

8. On 24 March 1995 and 1 May 1996, respectively, the first and the second applicants, both employed with Raška Holding AD, on 1 August 1992, the third applicant employed with Trikotaza Raška DP (succeeded by Oktan-Pro), and on 1 January 1994 the fourth applicant employed with "Raška Holding - Raška pamučna predionica", were all "placed" by their respective "socially-owned" employers on "compulsory" paid leave "until such time" when "normal production could be resumed" and the said companies’ business performance "improved sufficiently".

9. Whilst on this leave, in accordance with the relevant domestic legislation, the applicants were entitled to a significantly reduced monthly income, as well as the payment of their pension, disability and other social security contributions.

10. Since the companies failed to fulfil these obligations, the applicants brought numerous separate civil claims before the Municipal Court (Opštinski sud) in Novi Pazar (hereinafter "the Municipal Court").

B. As regards the first applicant

1. First set of proceedings

11. On 11 July 2002 the Municipal Court ruled in favour of the first applicant and ordered her employer to pay her the monthly "paid leave benefits" ("naknada za vreme plaćenog odsustva") due from 20 June 1998 to 31 December 2001, plus statutory interest.

12. This judgment became final in 2003 or early 2004.

13. On 27 March 2003 the Municipal Court ruled in favour of the applicant and ordered her employer to pay her:

i. the monthly paid leave benefits due from 1 January 1999 to 18 February 2003, with statutory interest; and ii. 6,500 Dinars for her legal costs.

14. This judgment became final on 22 April 2003.

15. On 30 October 2003 the Municipal Court again ruled in favour of the applicant and ordered her employer to pay her:

i. the monthly paid leave benefits due from 18 February 2003 to October 2003 (37,924 Dinars in all), together with statutory interest;

ii. 11,643 Dinars for her legal costs; and

iii. the pension and disability insurance contributions ("doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje") due for that period.

16. This judgment became final on 28 November 2003.

17. On 19 April 2004 the applicant filed a request for the enforcement of the above judgments, proposing that it be carried out either by means of a bank account transfer or through the auctioning of the debtor’s specified movable and/or immovable assets.

18. On 6 May 2004 the Municipal Court accepted the applicant’s request and issued an enforcement order.

19. On 21 May 2004 the Municipal Court provided the Central Bank (Narodna banka Srbije) with this order.

2. Second set of proceedings

20. On 30 March 2004 the Municipal Court ruled in favour of the first applicant and ordered her employer to pay her:

i. the monthly paid leave benefits due from 1 November 2003 to 30 March 2004 (25,408 Dinars in all), together with statutory interest;

ii. 4,200 Dinars for her legal costs; and

iii. the pension, disability, health and unemployment insurance contributions due for that period.

21. This judgment became final on 18 June 2004.

22. On 21 June 2004 the applicant filed a request for the enforcement of the above judgment, proposing that it be carried out either by means of a bank account transfer or through the auctioning of the debtor’s specified movable and/or immovable assets.

23. On 8 July 2004 the Municipal Court accepted the applicant’s request and issued an enforcement order.

24. On 14 July 2004 the Municipal Court provided the Central Bank with this order.

3. Third set of proceedings

25. On 27 October 2004 the Municipal Court ruled in favour of the first applicant and ordered her employer to pay her:

i. the monthly paid leave benefits due from April to August 2004 (22,482 Dinars in all), together with statutory interest;

ii. 7,800 Dinars for her legal costs; and

iii. the pension, health and unemployment insurance contributions due from 20 June 1998 to 18 February 2003 and 1 April 2004 to 31 August 2004.

26. This judgment became final on 23 December 2004.

27. On 3 December 2004 and 14 January 2005 the applicant filed two separate requests for the enforcement of the above judgment, proposing that it be carried out either by means of a bank account transfer or through the auctioning of the debtor’s specified movable and/or immovable assets.

28. On 24 January 2005 and 22 February 2005, respectively, the Municipal Court accepted the applicant’s requests and issued two enforcement orders.

4. Fourth set of proceedings

29. On 25 March 2005 the Municipal Court ruled in favour of the first applicant and ordered her employer to pay her:

i. the monthly paid leave benefits due from 1 September 2004 to 1 March 2005 (37,268 Dinars in all), together with statutory interest;

ii. 9,750 Dinars for her legal costs; and

iii. the pension, disability, health and unemployment insurance contributions due for that period.

30. This judgment became final on 28 July 2005.

31. On 22 September 2005 the applicant filed a request for the enforcement of the above judgment (except for the costs awarded), proposing that it be carried out through the auctioning of the debtor’s specified immovable assets.

32. On 28 April 2006 the Municipal Court accepted the applicant’s request and issued an enforcement order.

5. Other relevant facts

33. It would appear that the first applicant’s employer ultimately paid the various pension and other social insurance contributions awarded in the above judgments, but that the paid leave benefits, legal costs and statutory interest have yet to be enforced.

C. As regards the second applicant

1. First set of proceedings

34. On 18 March 1999 and 14 April 1999, respectively, the Municipal Court ruled in favour of the second applicant and ordered her employer to pay her:

i. the monthly paid leave benefits due from May 1996 to June 1998 (4,760 Dinars in all), together with statutory interest;

ii. the pension and disability insurance contributions due for that period; and

iii. 600 Dinars for her legal costs.

35. On an unspecified date thereafter these judgments became final.

36. On 8 April 2003, 24 June 2003 and 28 January 2004, respectively, the Municipal Court accepted the applicant’s enforcement requests and ordered that the above judgments be executed either by means of a bank account transfer or through the auctioning of the debtor’s specified movable and/or immovable assets.

37. On 17 July 2008 the Municipal Court stayed the proceedings based on the relevant provisions of the Amendments and Additions to the Privatisation Act 2007 (see paragraphs 102-104 below).

2. Second set of proceedings

38. On 30 April 2003 the Municipal Court ruled in favour of the second applicant and ordered her employer to pay her the monthly paid leave benefits due from 1 July 1998 to 31 May 2001, as well as those due from 1 June 2001 to 30 April 2003 (the latter amounting to 82,971 Dinars in all), together with statutory interest and another 6,500 Dinars for her legal costs.

39. This judgment became final on 5 June 2003.

40. On 5 June 2003 the applicant filed a request for the enforcement of the above judgment, proposing that it be carried out through the auctioning of the debtor’s specified movable and/or immovable assets. On 23 January 2004 the applicant requested that enforcement also be attempted by means of a bank account transfer.

41. On 24 June 2003 and 28 January 2004, respectively, the Municipal Court accepted the applicant’s enforcement requests and issued two separate orders.

42. In March 2004 some of the debtor’s movable assets were sold and a number of other creditors’ claims were settled. The applicant, however, received nothing in view of her low ranking on the list of creditors.

43. On 17 July 2008 the Municipal Court stayed the proceedings based on the relevant provisions of the Amendments and Additions to the Privatisation Act 2007 (see paragraphs 102-104 below).

3. Third set of proceedings

44. On 6 November 2003 and 31 May 2004, respectively, the Municipal Court ruled in favour of the second applicant and ordered her employer to pay her:

i. the monthly paid leave benefits due from May 2003 to October 2003, (27,824 Dinars in all), together with statutory interest;

ii. the pension and disability insurance contributions due for that period; and

iii. 7,800 Dinars for legal costs.

45. On an unspecified date thereafter these judgments became final.

46. On 4 March 2004 the applicant filed a request for the enforcement of the above judgments, proposing that it be carried out either by means of a bank account transfer or through the auctioning of the debtor’s specified movable and/or immovable assets.

47. On 15 March 2004 the Municipal Court accepted the applicant’s request and issued an enforcement order.

48. On 19 March 2004 the Municipal Court provided the Central Bank with this order.

49. Soon thereafter some of the debtor’s movable assets were sold and a number of other creditors’ claims were settled. The applicant, however, received nothing in view of her low ranking on the list of creditors.

4. Fourth set of proceedings

50. On 24 February 2005 the Municipal Court ruled in favour of the second applicant and ordered her employer to pay her:

i. the monthly paid leave benefits due from November 2003 to February 2005 (61,973 Dinars in all), together with statutory interest;

ii. the pension and disability insurance contributions due from 1 July 1998 to 30 April 2003 and 1 November 2003 to 24 February 2005; and

iii. 9,750 Dinars for legal costs.

51. On an unspecified date thereafter this judgment became final.

52. On 24 April 2005 and 29 July 2005, respectively, the applicant filed two separate requests for the enforcement of the above judgment, proposing that it be carried out either by means of a bank account transfer or through the auctioning of the debtor’s specified movable and/or immovable assets.

53. On 21 June 2005 and 26 September 2005 the Municipal Court accepted the applicant’s successive requests and issued two separate enforcement orders.

54. On 17 November 2006 and 13 March 2006, respectively, the Municipal Court provided the Central Bank with these orders.

D. As regards the third applicant

1. First set of proceedings

55. On 23 September 1997 the Municipal Court ruled in favour of the third applicant and ordered her employer to pay her the monthly paid leave benefits due from 1 August 1992 to 20 June 1997 (8,089 Dinars in all), together with statutory interest as of 20 June 1997, and another 350 Dinars for legal costs.

56. This judgment became final on 16 February 1998.

57. On 28 April 1998 the applicant filed a request for the enforcement of the above judgment, proposing that it be carried out by means of a bank account transfer.

58. On 30 April 1998 the Municipal Court issued an enforcement order.

59. On 29 May 1998 the Municipal Court provided the Central Bank with this order.

60. On 13 March 2003 the applicant complained about the delay to the Municipal Court and proposed alternative enforcement through the auctioning of the debtor’s movable assets.

61. On 25 August 2003 the applicant urged the Municipal Court to consider her request of 13 March 2003.

2. Second set of proceedings

62. On 7 October 2004 the Municipal Court ruled partly in favour of the third applicant and ordered her employer to pay her:

i. the monthly paid leave benefits due from 5 March 2000 to 5 March 2003, together with statutory interest;

ii. the pension and disability insurance contributions due from 21 June 1997 to 5 March 2003; and

iii. 23,400 Dinars for legal costs.

63. This judgment became final on 25 November 2004.

64. On 29 November 2004 the applicant filed a request for the enforcement of the above judgment, proposing that it be carried out either by means of a bank account transfer or through the auctioning of the debtor’s specified movable and/or immovable assets.

65. On 6 December 2004 the Municipal Court accepted this request and issued an enforcement order.

66. On an unspecified date thereafter the Municipal Court provided the Central Bank with this order.

67. On 17 April 2006 the latter informed the former that certain information needed for the enforcement was missing.

68. On 20 June 2006 the applicant provided the Municipal Court with the information sought and on 26 June 2006 this information was forwarded to the Central Bank.

3. Third set of proceedings

69. On 10 March 2005 the Municipal Court ruled in favour of the third applicant and ordered her employer to pay her:

i. the monthly paid leave benefits due from 5 March 2003 to 1 March 2005 (127,889 Dinars in all), together with statutory interest;

ii. the pension and disability insurance contributions due from 1 June 1992 to 20 June 1997 and 6 March 2003 to 18 November 2004; and

iii. 15,000 Dinars for legal costs.

70. This judgment became final on 4 October 2005.

71. On 11 October 2005 the applicant filed a request for the enforcement of the above judgment, proposing that it be carried out either by means of a bank account transfer or through the auctioning of the debtor’s specified movable and/or immovable assets.

72. On 28 December 2005 the Municipal Court accepted this request and issued an enforcement order.

73. In early March 2006 the Municipal Court provided the Central Bank with this order, but by 9 March 2006 the latter informed the former that certain information needed for the enforcement was missing.

74. On 18 July 2008 the Municipal Court terminated enforcement of the pension and disability insurance contributions since the applicant had failed to cover the anticipated costs of a financial expert.

4. Other relevant facts

75. On 18 December 2007 the applicant was declared redundant.

76. On the same date she signed an agreement with the debtor concerning her salary arrears and taxes, as well as her other labour-related benefits and/or contributions. The agreement provided, inter alia, that:

i. all pension and disability insurance contributions due by 18 December 2007 shall be covered by the debtor within a period of six months;

ii. the applicant shall renounce her right to seek judicial enforcement of any final judgments rendered in her favour before 18 December 2007; and

iii. the applicant shall be paid 366,890 Dinars in accordance with the Government’s "social programme".

77. It would appear that the applicant had received the said payment, but that the debtor has yet to cover the pension and disability insurance contributions in question.

E. As regards the fourth applicant

1. First set of proceedings

78. On 22 December 2004 the Municipal Court ruled in favour of the fourth applicant and ordered her employer to pay her:

i. the monthly paid leave benefits (minimalnu zaradu) due from 1 August 2001 to 30 June 2004 (154,002 Dinars in all), plus statutory interest;

ii. 7,800 Dinars for her legal costs; and

iii. the social security contributions due from 1 January 1994 to 1 August 2004.

79. This judgment became final by 18 July 2005.

80. On 25 February 2005 and 29 July 2005, respectively, the applicant filed two separate requests for the enforcement of the above judgment, proposing that it be carried out either by means of a bank transfer or through the auctioning of the debtor’s movable and/or immovable assets.

81. On 11 April 2005 and 26 September 2005 the Municipal Court accepted the applicant’s requests and issued two separate enforcement orders.

2. Second set of proceedings

82. On 26 April 2005 the Municipal Court ruled in favour of the fourth applicant and ordered her employer to pay her:

i. the monthly paid leave benefits due from 1 August 2004 to 31 March 2005 (50,512 Dinars in all), plus statutory interest;

ii. 9,750 Dinars for her legal costs; and

iii. the social security contributions due for that period.

83. This judgment became final by 26 May 2005.

84. On 5 October 2005 the applicant filed a request for the enforcement of the above judgment, proposing that it be carried out either by means of a bank transfer or through the auctioning of the debtor’s movable and/or immovable assets.

85. On 27 December 2005 the Municipal Court accepted the applicant’s request and issued an enforcement order.

3. Third set of proceedings

86. On 30 March 2006 the Municipal Court ruled in favour of the fourth applicant and ordered her employer to pay her:

i. the monthly paid leave benefits due from 1 April 2005 to 31 December 2005 (64,456.60 Dinars in all), plus statutory interest; and

ii. the social security contributions due for that period.

87. On 30 March 2006 the Municipal Court again ruled in favour of the applicant and ordered her employer to pay her 4,500 Dinars for her legal costs incurred during the above proceedings.

88. Both decisions became final by 26 April 2006.

89. On 16 May 2006 the applicant filed a request for their enforcement, proposing that it be carried out either by means of a bank transfer or through the auctioning of the debtor’s specified movable and/or immovable assets.

90. On 19 May 2006 the Municipal Court accepted the applicant’s request and issued an enforcement order.

4. Fourth set of proceedings

91. On 6 March 2007 the Municipal Court ruled in favour of the fourth applicant and ordered her employer to pay her:

i. the monthly paid leave benefits due from 1 January 2006 to 1 June 2006 (38,640 Dinars in all), plus statutory interest;

ii. 11,700 Dinars for her legal costs; and iii. the social security contributions due for that period.

92. This judgment became final by 23 May 2007.

93. On 29 May 2007 the applicant filed a request for the enforcement of the above judgment, proposing that it be carried out either by means of a bank transfer or through the auctioning of the debtor’s movable assets.

94. On 1 June 2007 the Municipal Court accepted the applicant’s request and issued an enforcement order.

F. The debtors’ status

95. On 2 November 2004 the Privatisation Agency ordered the restructuring of the first, second and fourth applicants’ debtors, as part of the privatisation process. On 13 December 2006 this privatisation was stayed, but on 14 March 2007 it resumed.

96. As of November 2008, the first and second applicants’ debtor was still predominantly socially-owned, directly or indirectly through other companies, whilst the fourth applicant’s debtor was itself solely owned by the first and second applicants’ debtor. The third applicant’s debtor, however, having been privatised, was predominantly comprised of private capital.

G. Other relevant facts as regards all applicants

97. On 30 November 2004 and 21 February 2005, respectively, the applicants’ lawyer sent two separate letters to the Ministry of Finance, stating, inter alia, that the companies at issue:

i. have, for the past ten years, deliberately avoided doing business through their official bank accounts;

ii. have instead, apparently, engaged in cash transactions or even the use of other, "secret", bank accounts unknown to the tax authorities; and

iii. that, as a result, judicial enforcement by means of a bank account transfer had been rendered impossible.

The applicants’ lawyer concluded by requesting that urgent action be taken to secure the enforcement of the final judgments in question.

98. On 21 March 2005 the Ministry of Finance responded that the above letters had been duly considered but that, in view of the confidential nature of the information obtained, no details could be disclosed.

99. On 6 June 2005 the applicants’ lawyer sent another complaint to the Ministry of Finance, stating that the situation concerning the said bank accounts had remained unchanged.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. Privatisation Act (Zakon o privatizaciji, published in the Official Gazette of the Republic of Serbia - OG RS - nos. 38/01,18/03 and 45/05)

100. Articles 19-20d set out the details as regards the restructuring of companies about to be privatised. This restructuring, however, is optional and a company may be sold without having been restructured if the Privatisation Agency so decides.

B. Amendments and Additions to the Privatisation Act 2005 (Izmene i dopune Zakona o privatizaciji, published in OG RS no. 45/05)

101. Article 31 provides that a company whose restructuring commenced prior to 7 June 2005, as part of an ongoing privatisation, cannot be subjected to an enforcement procedure within one year of that date. If the decision to restructure a company, however, was not adopted prior to 7 June 2005, the relevant time limit shall be two years as of the subsequent adoption of a decision to this effect. Any ongoing enforcement proceedings shall be stayed while new enforcement proceedings shall not be instituted until the expiry of the above time-limits.

C. Amendments and Additions to the Privatisation Act 2007 (Izmene i dopune Zakona o privatizaciji, published in OG RS no. 123/07)

102. Articles 4 and 5 provide that the privatisation of all remaining socially-owned capital shall commence by 31 December 2008. Should this prove impossible, the companies in question shall be liquidated.

103. Article 10 provides, inter alia, that a company undergoing restructuring, as part of the privatisation process, cannot be subjected to an enforcement procedure until the conclusion of this process. Any ongoing enforcement proceedings shall be stayed.

104. These provisions entered into force in January 2008.

D. Other relevant provisions

105. Other relevant domestic provisions are set out in the cases of R. Kačapor and Others v. Serbia and EVT Company v. Serbia (nos. 2269/06, 3041/06, 3042/06, 3043/06, 3045/06 and 3046/06, §§57-76, 15 January 2008, as well as no. 3102/05, §§26 and 27, 21 June 2007, respectively).

THE LAW

I. JOINDER OF THE APPLICATIONS

106. The Court considers that, in accordance with Rule 42 § 1 of the Rules of Court, the applications should be joined, given their similar factual and legal background.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

107. The applicants complained under Article 6 § 1 of the Convention about the respondent State’s failure to enforce the final judgments rendered in their favour. Article 6 § 1 of the Convention, in the relevant part, reads as follows:

"In the determination of his [or her] civil rights and obligations .., everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal..."

A. Admissibility

1. Compatibility ratione personae (responsibility of the State) as regards the first, second and fourth applicant

108. The Government maintained that the State could not be held responsible for a company partly comprised of socially-owned capital.

109. The applicants reaffirmed their complaints.

110. The Court notes that the first, second and fourth applicants’ debtors are indeed predominantly comprised of socially-owned capital (see paragraph 96 above), but that, as such, they are nevertheless closely controlled by the Privatisation Agency, itself a State body, and/or the Government (see R. Kačapor and Others v. Serbia, cited above, §§ 92-99).

111. The Court therefore considers that the debtors, despite the fact that they are separate legal entities, do not enjoy sufficient institutional and operational independence from the State which would absolve the latter from its responsibility under the Convention (ibid.).

112. Accordingly, without prejudging the merits, the Court finds that the applicants’ complaints are compatible ratione personae with the provisions of the Convention, and dismisses the Government’s objection in this regard.

2. Compatibility ratione personae (responsibility of the State) as regards the third applicant

113. The Government noted that the third applicant’s debtor was a privately-owned company (see paragraph 96 above) which "engaged no State liability".

114. The Court recalls that irrespective of whether a debtor is a private or a State-controlled actor, it is up to the State, whenever it is domestically entrusted with the enforcement of its own judgements, to take all necessary steps in this respect (see EVT Company v. Serbia, cited above, § 48).

115. In view of the above, without prejudging the merits, the Court finds that the third applicant’s complaints are compatible ratione personae with the provisions of the Convention, and dismisses the Government’s objection in this respect.

3. Exhaustion of domestic remedies as regards all applicants

116. The Government submitted that the applicants had not exhausted all effective domestic remedies. In particular, they had omitted to complain about the delay in question to the President of the Municipal Court, the President of the District Court, and the Supreme Court’s Supervisory Board, respectively. Further, the applicants had neither filed criminal complaints nor brought separate civil lawsuits based on the Obligations Act, the Serbian Constitution, or, for that matter, directly on the basis of the Convention.

117. The applicants contested the effectiveness of these remedies.

118. The Court has already held in previous cases that the remedies referred to by the Government could not be deemed effective within the meaning of its established case-law under Article 35 § 1 of the Convention (see, mutatis mutandis, Tomić v. Serbia, no. 25959/06, §§81 and 82, 26 June 2007; and V.A.M. v. Serbia, no. 39177/05, §§ 85 and 86, 13 March 2007). It finds no reason to depart from this ruling in the present case.

119. The Government’s objection must, therefore, be dismissed.

4. Conclusion as regards all applicants

120. The Court considers that the applicants’ complaints are not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention and finds no other ground to declare them inadmissible. They must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Arguments of the parties

121. The Government maintained that there was no violation of Article 6 § 1 of the Convention. In particular, the non-enforcement of the judgments rendered in favour of the applicants was primarily due to their debtors’ indigence, as well as the applicants’ own failure to make adequate use of the various procedural tools at their disposal or provide the enforcement court with the relevant information in a timely manner. The Government further noted that the Convention had been ratified by Serbia on 3 March 2004 and observed that the stay of enforcement provided for in the privatisation laws was, where applicable, both legitimate and proportionate.

122. The applicants reaffirmed their complaints.

2. Relevant principles

123. The Court recalls that the execution of a judgment given by a court must be regarded as an integral part of the "trial" for the purposes of Article 6 (see Hornsby v. Greece, judgment of 19 March 1997, Reports of Judgments and Decisions1997-II, p. 510, § 40). In addition, a delay in the execution of a judgment may be justified in particular circumstances. It may not, however, be such as to impair the essence of the right protected under Article 6 § 1 (see Immobiliare Saffi v. Italy [GC], no. 22774/93, § 74, ECHR 1999-V). Finally, irrespective of whether a debtor is a private or a State-controlled actor, it is up to the State itself to take all necessary steps to enforce a final court judgment (see EVT Company v. Serbia, cited above, §48).

3. The Court’s assessment

(a) As regards the first, second and fourth applicants

124. The Court has already held that the State is responsible for the debts of companies predominantly comprised of social capital, (R. Kačapor and Others v. Serbia, cited above). It finds no reason to depart from this ruling in the present case since the first, second and fourth applicants’ debtors are themselves such companies (see paragraph 96 above) and the period of debt recovery has so far lasted between one year and five months and four years and eight months as of the Serbian ratification of the Convention on 3 March 2004 (the period which falls within this Court’s competence ratione temporis). The Serbian authorities have thus not taken the necessary measures to enforce the judgments in question and have not provided any convincing reasons for that failure (see R. Kačapor and Others v. Serbia, cited above). Accordingly, there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

(b) As regards the third applicant

125. The Court notes, in the first place, that the enforcement proceedings in question had been brought by the applicant on 28 April 1998, 29 November 2004 and 11 October 2005, respectively (see paragraphs 57, 64 and 71 above). It is further observed that on 18 December 2007 the applicant had renounced all of her enforcement claims in respect of the debtor (see paragraphs 76 and 77 above) and has since been formally bound by this undertaking (unless and until a court of law decides otherwise or a new compromise is reached between the parties). The first set of proceedings had therefore continued for more than three years and nine months since the Serbian ratification of the Convention on 3 March 2004, having already lasted approximately six years before that date (see, mutatis mutandis, Styranowski v. Poland, judgment of 30 October 1998, Reports 1998-VIII). The second and the third set of proceedings, however, had been within the Court’s competence ratione temporis from their outset, i.e. for some three years and one month and two years and two months, respectively.

126. Secondly, the enforcement court was obliged to proceed ex officio with other means of enforcement, had any one of those proposed by the applicants already proved impossible (see R. Kačapor and Others v. Serbia, cited above, § 110).

127. Thirdly, the relationship between the enforcement court and the Central Bank was an internal one, between two State bodies, and, as such, beyond the scope of the applicant’s influence. There was also no reason why the applicant should have requested updates from the Central Bank in respect of the bank transfers in question merely in order to fill the communication void between two branches of Government (ibid., §§111 and 113).

128. Fourthly, there is no evidence in the case file that the impugned non-enforcement could indeed be attributed to the debtor’s lack of means (see EVT Company v. Serbia, cited above, §§53 and 54) or that the proceedings themselves had been particularly complex.

129. Lastly, the Court observes, concerning the second and third set of proceedings only, that the applicant cannot be blamed for the belated discovery of the missing information, given that the enforcement orders had already been issued by the competent court which had itself failed to identify an issue in this respect (see paragraphs 66-68 and 72-74 above).

130. In view of the above, the Court finds that the Serbian authorities have failed to take the necessary measures to enforce the judgments in question between 3 March 2004 and 18 December 2007. There has, accordingly, been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1

131. The applicants further complained that the State had infringed their right to the peaceful enjoyment of their possessions, as guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1, which provides as follows:

"Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties."

A. Admissibility

132. The Court notes that these complaints are linked to those examined above and must, therefore, likewise be declared admissible.

B. Merits

133. The Court reiterates that the failure of the State to enforce the final judgments rendered in favour of the applicants, as of 3 March 2004 which is when Protocol No. 1 entered into force in respect of Serbia, constitutes an interference with their right to the peaceful enjoyment of possessions, as provided in the first sentence of the first paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 (see, among many other authorities, Burdov v. Russia, no. 59498/00, § 40, ECHR 2002-III).

134. For the reasons set out above in respect of Article 6, the Court considers that the said interference was not justified in the specific circumstances of the present case. There has, accordingly, been a separate violation of Article 1 of Protocol No. 1.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

135. Article 41 of the Convention provides:

"If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party."

A. Damage

136. The Court points out that under Rule 60 of the Rules of Court any claim for just satisfaction must be itemised and submitted in writing, together with the relevant supporting documents, failing which the Court may reject the claim in whole or in part.

1. Pecuniary damage as regards the first, second and fourth applicants

137. The applicants requested that the State be ordered to pay, from its own funds, the sums awarded by the final judgments rendered in their favour.

138. The Government contested these claims.

139. Having regard to the violations found in the present case and its own jurisprudence (see R. Kačapor and Others v. Serbia, cited above, §§ 123-126), the Court considers that the applicants’ claims must be accepted. The Government shall, therefore, pay in respect of each applicant the sums awarded in the said final judgments.

2. Pecuniary damage as regards the third applicant

140. The third applicant’s claim was identical to those made by the other applicants.

141. The Government contested this claim.

142. The Court notes that on 18 December 2007 the applicant had renounced all of her enforcement claims in respect of the debtor (see paragraphs 76 and 125 above). Accordingly, her pecuniary claim must be rejected.

3. Non-pecuniary damage as regards all applicants

143. The first three applicants claimed EUR 5,000 each for the non-pecuniary damage suffered as a result of the impugned non-enforcement. The fourth applicant claimed EUR 3,000 for the non-pecuniary damage suffered.

144. The Government contested these claims.

145. The Court takes the view that the applicants have suffered some non-pecuniary damage as a result of the violations found which cannot be made good by the Court’s mere finding of a violation. The particular amounts claimed, however, are excessive. Making its assessment on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court makes the following awards depending on the length of the periods of non-enforcement in each case:

i. the first applicant: EUR 1,800;

ii. the second applicant: EUR 1,800;

iii. the third applicant: EUR 1,500; and

iv. the fourth applicant: EUR 1,300.

B. Costs and expenses

146. Each applicant also claimed the costs and expenses incurred in the domestic civil proceedings (as recognised in the final judgments rendered in their favour). The first three applicants further sought EUR 1,006 each for the costs and expenses incurred in the course of their "Strasbourg case", whilst the fourth applicant claimed EUR 770 in this respect.

147. The Government contested these claims.

148. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were also reasonable as to their quantum (see, for example, Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 54, ECHR 2000-XI).

149. Regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award each applicant the sum of EUR 300 for the costs and expenses incurred in the proceedings before this Court.

150. As regards the costs and expenses incurred domestically, the Court notes that those concerning the civil proceedings are an integral part of the applicants’ pecuniary claims which have already been dealt with above.

C. Default interest

151. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Decides to join the applications;

2. Declares the applications admissible;

3. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

4. Holds that there has also been a violation of Article 1 of Protocol No. 1;

5. Holds

(a) that the respondent State shall, from its own funds and within three months as of the date on which this judgment becomes final, in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, pay in respect of the first, second and fourth applicants the sums awarded in the final domestic judgments rendered in their favour;

(b) that the respondent State is to pay each applicant, within the same period, the following amounts:

(i) to the first applicant, EUR 1,800 (one thousand eight hundred euros) for non-pecuniary damage and EUR 300 (three hundred euros) for costs and expenses;

(ii) to the second applicant, EUR 1,800 (one thousand eight hundred euros) for non-pecuniary damage and EUR 300 (three hundred euros) for costs and expenses;

(iii) to the third applicant, EUR 1,500 (one thousand five hundred euros) for non-pecuniary damage and EUR 300 (three hundred euros) for costs and expenses;

(iv) to the fourth applicant, EUR 1,300 (one thousand three hundred euros) for non-pecuniary damage and EUR 300 (three hundred euros) for costs and expenses;

(c) that these amounts shall be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement, plus any tax that may be chargeable to the applicants;

(d) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the amounts specified under (b) at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6. Dismisses the remainder of the applicants’ claims for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 13 January 2009, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Sally Dollé
Registrar
Françoise Tulkens
President
Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde