Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo hrvatski državljanin g.Matko Škrlj (podnosilac predstavke), dana 6.maja 2013.godine. Podnosilac je naveo da mu je u prekršajnom postupku, koji je vođen protiv njega, uskraćeno pravo na pravično suđenje, jer je sudija koji je učestvovao u tom predmetu pristao da u drugom postupku bude izuzet iz predmeta zbog animoziteta sa podnosiočevom majkom. Vlada je obaveštena o predstavci početkom septembra 2015.godine.
Podnosilac predstavke je rođen 1991.godine i živi u Rijeci.
- Prvi prekršajni postupak protiv podnosioca:
Krajem februara 2012.godine policijska stanica Buzet je izdala protiv njega dva prekršajna naloga zbog dva saobraćajna prekršaja: nije zaustavio vozilo kako bi propustio pešaka na pešačkom prelazu i nije vezao sigurnosni pojas. Podnosilac je osporio taj nalog pred Prekršajnim sudom. Predmet je dodeljen sudiji B.L.V. On je u junu 2012.godine doneo odluku kojom je prekršajni nalog stavio van snage i naložio sprovođenje skraćenog prekršajnog postupka. Prema navodima podnosioca, njegov advokat je poslao telefaks Prekršajnom sudu u kome je od predsednika tražio da izuzme sudiju B.L.V. iz postupanja u predmetu, zato što je radio sa podnosiočevom majkom, koja je takođe sudija. Podnosilac i njegov advokat, iako uredno pozvani, nisu se pojavili na ročištu, i sudija je presudio protiv njega. Podnosilac nije imao pravo na žalbu, obzirom na vrstu postupka, pa je podneo ustavnu tužbu. U oktobru 2012.godine, Ustavni sud je proglasio ustavnu tužbu nedopuštenom kao očigledno neosnovanom. Ovaj sud nije mogao da potvrdi da je Prekršajni sud primio zahtev za izuzećem, pošto je ovaj sud tvrdio da nije, niti je potvrde bilo u spisima predmeta.
- Drugi prekršajni postupak protiv podnosioca:
U ovom postupku podnosilac je preko advokata zatražio izuzeće sudije B.L.P. iz postupanja u ovom predmetu. Nakon što je saznao za zahtev za izuzećem sudija je obustavio svaki rad na predmetu i predložio da se zahtev prihvati. Naveo je da je bio u stalnom sukobu sa podnosiočevom majkom, koja je bila predsednik suda u kojem je radio, i da nisu međusobno komunicirali. Predsednik Prekršajnog suda u Pazinu ga je izuzeo iz postupanja, utvrdivši da postoje okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristrasnost.
NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
- Pravo na pravično suđenje.
Obzirom na okolnosti, Sud smatra, sa šest glasova prema jedan, da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije.
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravična naknada oštećenoj stranci.
Podnosilac nije podneo zahtev za pravičnom naknadom, pa mu je Sud ne dosuđuje.
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE SABATA
Po njegovom mišljenju, u prvom postupku nije sugurno da je sudija tokom rada na predmetu znao o kom licu je reč. Nepristrasnost sudija je preosetljiva tema da bi se o njij odlučivalo samo na osnovu procesnog prava.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL SUDA

PREDMET ŠKRLJ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 32953/13)

PRESUDA

STRASBOURG

11. srpnja 2019.

Presuda je postala konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Škrlj protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel Suda), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Armen Harutyunyan,
Pere Pastor Vilanova,
Pauliine Koskelo,
Jovan Ilievski,
Raffaele Sabato, suci,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 11. lipnja 2019., donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 32953/13) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Matko Škrlj („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 6. svibnja 2013. godine.
Podnositelja zahtjeva zastupao je g. Milanović, odvjetnik iz Umaga. Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa. Š. Stažnik.
Podnositelj zahtjeva naveo je da mu u prekršajnom postupku koji se vodio protiv njega nije sudio nepristran sud kako je propisano člankom 6. stavkom 1. Konvencije, jer je sudac koji je sudjelovao u predmetu pristao u drugom postupku, biti izuzet iz predmeta zbog animoziteta s podnositeljevom majkom.
Dana 8. rujna 2015. godine Vlada je obaviještena o zahtjevu.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva rođen je 1991. godine i živi u Rijeci.

A. Prvi prekršajni postupak protiv podnositelja zahtjeva

Dana 29. veljače 2012. Policijska uprava istarska, Policijska postaja Buzet izdala je prekršajni nalog nakon što je utvrdila da je podnositelj zahtjeva počinio dva prometna prekršaja: nije zaustavio vozilo kako bi propustio pješaka na pješačkom prijelazu i nije koristio sigurnosni pojas, što su prekršaji propisani člankom 134. stavkom 4. i 163. stavkom 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine br. 67/2008 i 74/2011, vidi stavak 20. ove presude).
Podnositelj zahtjeva osporio je taj prekršajni nalog pred Prekršajnim sudom u Pazinu, Stalnom Službom u Buzetu. Predmet je dodijeljen sucu B.L.V.-u.
Dana lipnja 2012. sudac B.L.V. donio je odluku kojom je prekršajni nalog stavio izvan snage i naložio provođenje žurnog prekršajnog postupka.
Istog dana sudac B.L.V. pozvao je podnositelja zahtjeva na ročište zakazano za 6. srpnja 2012. godine. Poziv, u kojem je bilo navedeno i upozorenje da se rasprava može održati bez nazočnosti okrivljenika ako njegovo ispitivanje nije potrebno i ako nije od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje odluke u predmetu, dostavljen je podnositelju zahtjeva 20. lipnja 2012. godine.
Prema navodima podnositelja zahtjeva, dana 28. lipnja 2012. njegov odvjetnik I.M. poslao je telefaks Prekršajnom sudu u Pazinu, u kojem je od predsjednika tog suda zatražio da izuzme suca B.L.V.-a iz postupanja u predmetu. U zahtjevu je navedeno da je sudac B.L.V. radio s majkom podnositelja zahtjeva, koja je također sutkinja, te bi sudac B.L.V. trebao biti izuzet iz predmeta kako bi se otklonila svaku sumnja u njegovu nepristrasnost.
Prema navodima Vlade, Prekršajni sud u Pazinu nikada nije primio takav telefaks. Domaći spis ne sadrži nikakav zahtjev podnositelja zahtjeva za izuzeće suca B.L.V.-a iz postupanja u predmetu.
Iako je podnositelj zahtjeva bio uredno pozvan, ni on ni njegov odvjetnik nisu došli na raspravu pred Prekršajnim sudom u Pazinu 6. srpnja 2012. godine, a niti ovlašteni tužitelj. Sudac B.L.V. odlučio je održati raspravu bez nazočnosti stranaka. Utvrdio je da ispitivanje podnositelja zahtjeva nije od utjecaja na ispravno utvrđivanje činjeničnog stanja Zatim je pregledao pisano izvješće policijskog službenika koji je neposredno uočio podnositelja zahtjeva dok je činio prometne prekršaje.
Istoga dana, zaključivši da nema razloga za sumnju u pisano izvješće policijskog službenika, sudac B.L.V. proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za optužbe navedene u prekršajnom nalogu od 29. veljače 2012. godine. Izrekao mu je novčanu kaznu u iznosu od 000 hrvatskih kuna (HRK - oko 130 eura (EUR)) te je odredio kaznu zatvora u slučaju neplaćanja.
Budući da podnositelj zahtjeva nije imao mogućnost podnijeti žalbu višem sudu u žurnom prekršajnom postupku, podnio je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Ustvrdio je da je sudac B.L.V. odlučivao u njegovom predmetu iako je on zatražio izuzeće tog suca. Nadalje je ustvrdio da je zatražio izuzeće suca B.L.V.-a i u drugom prekršajnom postupku pred istim sudom, te je tom prilikom sudac pristao na otklon, navodeći svoj animozitet s majkom podnositelja zahtjeva (vidi stavak 18. ove presude). Sukladno članku 104. stavku 3. Prekršajnog zakona (Narodne novine br. 107/2007, vidi stavak 21. ove presude), sudac B.L.V. stoga je trebao odmah izvijestiti predsjednika suda o tome da postoje okolnosti koje opravdavaju njegov otklon. Budući da sudac B.L.V. to nije učinio, podnositelju zahtjeva nije sudio nepristran sud.
Dana 17. listopada 2012. godine Ustavni sud je proglasio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva nedopuštenom kao očigledno neosnovanu. Ta je odluka podnositelju zahtjeva dostavljena 9. studenog 2012. godine.
Na zahtjev zastupnice Vlade, dana 22. listopada 2015. tajništvo Ustavnoga suda potvrdilo je da spis Prekršajnog suda u Pazinu ne sadržava zahtjev podnositelja zahtjeva za izuzeće suca B.L.V.-a iz postupanja u predmetu.

B. Drugi prekršajni postupak protiv podnositelja zahtjeva

Dana 6. lipnja 2012. u drugom prekršajnom postupku protiv podnositelja zahtjeva pred Prekršajnim sudom u Pazinu, podnositelj zahtjeva zatražio je putem svog odvjetnika M.-a izuzeće suca B.L.V.-a iz postupanja u predmetu. U svom je zahtjevu naveo da je sudac B.L.V. radio s njegovom majkom, koja je također sutkinja, te bi sudac B.L.V. trebao biti izuzet iz predmeta kako bi se otklonila svaku sumnja u njegovu nepristranost.
Nakon što je saznao za zahtjev za svoje izuzeće, sudac B.L.V. obustavio je svaki rad na predmetu, te je predložio da se zahtjev prihvati. U izjavi predsjedniku Prekršajnog suda u Pazinu, naveo je da je bio u stalnom sukobu s majkom podnositelja zahtjeva koja je bila predsjednica suda na kojem je radio, te da nisu međusobno komunicirali.
Dana 14. lipnja 2012. predsjednik Prekršajnog suda u Pazinu izuzeo je suca L.V.-a iz postupanja u predmetu, utvrdivši da postoje okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost. Ta je odluka podnositelju zahtjeva dostavljena 23. lipnja 2012. godine.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Zakon o sigurnosti prometa na cestama

Mjerodavne odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama glase:

Članak 134.

„(1) Ako se na obilježenome pješačkom prijelazu prometom ne upravlja uređajima za davanje prometnih svjetala ni znacima ovlaštene osobe, vozač je dužan pješačkom prijelazu približavati se sigurnosnom brzinom tako da ne ugrožava pješake, odnosno tako da može zaustaviti svoje vozilo da bi propustio pješake koji su već stupili na pješački prijelaz.

...

(4) Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 kuna kaznit će se za prekršaj vozač ako postupi suprotno odredbama stavka 1. i 2. ovoga članka.

...“

Članak 163.

„(1) Vozač i putnici tijekom vožnje u motornom vozilu na sjedalima na kojima su ugrađeni sigurnosni pojasevi, dužni su koristiti pojas[eve] na način koji je odredio proizvođač sigurnosnog pojasa.

...

(8) Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 kuna kaznit će se za prekršaj vozač i druga osoba ako postupi suprotno odredbama ovoga članka.“

B. Prekršajni zakon

Mjerodavnim odredbama Prekršajnog zakona, koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, propisano je:

IZUZEĆE

Isključenje i otklon

Članak 104.

„(1) Sudac je isključen od obavljanja sudske dužnosti:

1. ako je oštećen [predmetnim] prekršajem,

2. ako mu je okrivljenik, njegov branitelj, tužitelj, oštećenik, njihov zakonski zastupnik ili opunomoćenik ili predstavnik pravne osobe bračni drug ili srodnik u uspravnoj liniji do bilo kojeg stupnja, u pobočnoj liniji [uz zajedničkog pretka] do četvrtog stupnja, odnosno u tazbinskom srodstvu do drugog stupnja,

3. ako je s okrivljenikom ili njegovim braniteljem ili okrivljenikovim bračnim drugom, tužiteljem, oštećenikom ili predstavnikom pravne osobe u odnosu skrbnika, štićenika, posvojitelja, posvojenika, udomitelja ili udomljenika,

4. ako je u istome predmetu vodio prvostupanjski postupak ili u prvostupanjskom postupku sudjelovao kao: donositelj neke odluke u postupku, tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenika odnosno tužitelja ili je ispitan kao svjedok ili vještak, ili je sudjelovao u inspekcijskom ili drugom nadzoru na temelju kojega je pokrenut prekršajni postupak.

(2) Sudac može biti otklonjen od obavljanja sudske dužnosti ako se izvan slučajeva navedenih u stavku ovoga članka navedu i dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost.

(3) Sudac čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće iz stavka ovoga članka ili okolnosti koje opravdavaju njegov otklon (stavak 2. ovoga članka), dužan je odmah o tome izvijestiti predsjednika suda koji će mu odrediti zamjenu...

(4) Kad sudac sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće, dužan je odmah obustaviti svaki rad na predmetu, a ako je riječ o otklonu iz stavka ovoga članka može do donošenja rješenja o zahtjevu poduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odgode.“

Zahtjev stranaka za izuzećem

Članak 105.

„(1) Izuzeće mogu tražiti i stranke.

(2) Stranke mogu podnijeti zahtjev za izuzeće do započinjanja prekršajnog postupka

..., a ako su za razlog isključenja (članak 104. stavak 1.) saznale kasnije, zahtjev podnose odmah nakon saznanja.

...“

Pretpostavke za održavanje glavne rasprave

Članak 167. stavak 3.

„Ako na glavnu raspravu nisu došle uredno pozvane stranke i drugi uredno pozvani sudionici u postupku, glavna se rasprava može održati i donijeti presuda. Glavna se rasprava može održati bez nazočnosti okrivljenika ako njegovo ispitivanje nije potrebno i ako to nije od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.“

Članak 180. stavak 1.

„Presudom se optužba odbija ili se okrivljenik oslobađa optužbe ili se proglašava krivim.“

Ostale mjerodavne odredbe Prekršajnog zakona izložene su u predmetu Marčan protiv Hrvatske (br. 40820/12, stavci 21. - 22., 10. srpnja 2014.).

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu, zbog sudjelovanja suca B.L.V.-a u prekršajnom postupku koji se vodio protiv njega, nije sudio nepristran sud. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije čiji mjerodavni dio glasi:

„… u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega...svatko ima pravo da ... neovisni i nepristrani sud pravično... ispita njegov slučaj ...“

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije iscrpio dostupna i učinkovita domaća pravna sredstva budući da u postupku kojem prigovara, iako je rano saznao za činjenicu da je njegov predmet dodijeljen sucu L.V.- u, nikada nije zatražio izuzeće tog suca. Prekršajni sud u Pazinu nikada nije primio njegov zahtjev od 28. lipnja 2012. godine, kojim je navodno zatražio izuzeće tog suca. To je potvrdio Ustavni sud, dok podnositelj zahtjeva nikada nije dostavio nikakav dokaz o suprotnom.
Vlada je nadalje ustvrdila da bi, da je podnositelj zahtjeva podnio zahtjev za izuzeće, sudac B.L.V. odgodio ročište i odmah izvijestio predsjednika suda, kao što je to učinio u drugom predmetu protiv podnositelja zahtjeva. Vlada je u konačnici napomenula da u ovom predmetu nije bilo osnova koje su utvrđene u članku 104. stavku 1. Prekršajnog zakona za automatsko isključenje suca B.L.V.-a iz postupanja u predmetu.
Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da je zatražio izuzeće suca L.V.-a u postupku kojem prigovara. Dana 28. lipnja 2012. njegov je odvjetnik podnio zahtjev Prekršajnom sudu u Pazinu putem telefaksa. Primio je potvrdu o dostavi telefaksa, te nikada nije bio obaviješten o suprotnom. Sudac B.L.V. nije proslijedio njegov zahtjev predsjedniku suda, već je umjesto toga odlučio postupati u njegovom predmetu.
Podnositelj zahtjeva nadalje je tvrdio da je u isto vrijeme, u drugom prekršajnom postupku protiv njega pred istim sudom, sudac B.L.V. pristao biti izuzet iz predmeta, priznajući da postoji animozitet između njega i majke podnositelja zahtjeva. Prema tome, sudac je bio svjestan okolnosti koje opravdavaju njegov otklon, te je sukladno članku 104. stavku 3. Prekršajnog zakona, trebao izvijestiti predsjednika suda i zatražiti da bude izuzet iz predmeta.

2. Ocjena Suda

Sud smatra da je pitanje vezano uz iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava usko povezano s biti prigovora podnositelja zahtjeva da mu nije sudio nepristran sud. Sud stoga utvrđuje da se Vladin prigovor treba spojiti s osnovanošću.
Sud primjećuje da prigovor podnositelja zahtjeva nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da je, tek nekoliko dana prije nego što ga je osudio u prekršajnom postupku, sudac B.L.V., u drugom prekršajnom postupku koji se vodio protiv njega pred istim sudom, pristao biti izuzet iz predmeta, priznajući da postoji animozitet između njega i majke podnositelja zahtjeva. Sudac je stoga bio svjestan okolnosti koje opravdavaju njegov otklon. Prema tome, čim je sudac saznao da mu je dodijeljen još jedan predmet protiv podnositelja zahtjeva, sukladno članku 104. stavku 3. Prekršajnog zakona, trebao je izvijestiti predsjednika suda i zatražiti da bude izuzet iz predmeta. Podnositelj zahtjeva vjerovao je da će sudac B.L.V. upravo to i učiniti, zbog čega se nije pojavio na ročištu od 6. srpnja 2012. godine.
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je činjenica da mu je sudio sudac koji je sam priznao da postoje okolnosti koje opravdavaju njegov otklon narušila dojam poštenog suđenja. Ustavni sud nije ispravio predmetni nedostatak.

(b) Vlada

Vlada je ustvrdila da je u predmetnom postupku podnositelj zahtjeva, kojeg je zastupao odvjetnik, imao koristi od svih jamstava članka 6. Konvencije. Imao je dovoljno vremena da pripremi svoju obranu te je imao priliku učinkovito sudjelovati u postupku. Presuda protiv njega temeljila se na zakonito pribavljenim dokazima i nije bila proizvoljna.
Vlada je tvrdila da je podnositelju zahtjeva sudio nepristran sud. Prije svega, nije bilo razloga za automatsko isključenje suca B.L.V.-a iz predmeta (vidi stavak 21. ove presude, članak 104. stavak 1. Prekršajnog zakona). Nadalje, nije se moglo nagađati jesu li okolnosti koje su opravdavale otklon suca u prethodnom predmetu protiv podnositelja zahtjeva još uvijek postojale u postupku kojem se prigovara. Prema navodima Vlade, s obzirom na to da sudac L.V. nije zatražio da bude izuzet iz predmeta, te su okolnosti morale prestati postojati. Štoviše, za razliku od prethodnog predmeta u kojem je podnositelj zahtjeva zatražio izuzeće suca B.L.V.-a, u postupku kojem prigovara podnositelj nije podnio takav zahtjev, i to očito stoga što, u relevantno vrijeme, sam podnositelj zahtjeva nije imao nikakvih sumnji u pogledu nepristranosti tog suca.
Vlada je konačno ustvrdila da je podnositelju zahtjeva suđeno u žurnom postupku, u kojem je raspravni sudac samo ocjenjivao može li se ili ne, u svjetlu prigovora okrivljenika, potvrditi prekršajni nalog policije. U ovom predmetu, podnositelj zahtjeva nije iznio nikakve tvrdnje ili dokaze u svoju korist. U prigovoru kojim je osporio prekršajni nalog, podnositelj je samo citirao predmetni nalog, porekao da je počinio prekršaje, te je zatražio od suda da ga oslobodi. Nije prisustvovao raspravi. Prema tome, sudac B.L.V. nije imao značajnu ulogu u postupku, a njegova navodna pristranost nije bila od značaja za odlučivanje u predmetu. Svoju je presudu temeljio na pisanom izvješću policije, čija vjerodostojnost nikada nije bila dovedena u pitanje. Konačno, raspravni sudac nije imao mogućnost izreći višu ili nižu novčanu kaznu podnositelju zahtjeva, jer je novčana kazna bila utvrđena Zakonom o sigurnosti prometa na cestama.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Opća načela koja se odnose na pretpostavke nepristranosti suda sažeta su kako slijedi u predmetu Denisov protiv Ukrajine ([VV], br. 76639/11, 25. rujna 2018.):

„61. U pravilu, nepristranost podrazumijeva izostanak predrasude ili pristranosti. Prema ustaljenoj praksi Suda, postojanje nepristranosti u smislu članka 6. stavka 1. mora biti utvrđeno prema (i) subjektivnom testu, pri čemu se mora uzeti u obzir osobno uvjerenje i ponašanje konkretnog suca – to jest, je li sudac imao neke osobne predrasude ili pristranosti u tom predmetu; te (ii) prema objektivnom testu, odnosno utvrđivanjem je li, neovisno o osobnom ponašanju nekog od njegovih članova, sam sud i, između drugih vidova, njegov sastav, nudio dovoljno jamstava kako bi se isključila svaka legitimna dvojba glede njegove nepristranosti (vidi, među drugim izvorima prava, Micallef protiv Malte [VV], br. 17056/06, stavak 93., ECHR 2009, s daljnjim referencama).

62. Međutim, ne postoji nikakva čvrsta granica između subjektivne i objektivne nepristranosti jer ponašanje suca može dovesti ne samo do objektivnih bojazni glede nepristranosti suda iz motrišta vanjskog promatrača (objektivni test) već i do pitanja osobnog uvjerenja sudaca (subjektivni test) (vidi Kyprianou protiv Cipra [VV], br. 73797/01, stavak 119., ECHR 2005-XIII). Stoga, u nekim predmetima u kojima može biti teško pribaviti dokaze kojima bi se opovrgnula pretpostavka subjektivne nepristranosti suca, zahtjev objektivne nepristranosti pruža dodatno važno jamstvo (vidi Pullar protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 10. lipnja 1996., stavak 32., Izvješća 1996-III).

63. U tom pogledu, čak i ono što se izvana čini, može biti od određene važnosti ili, drugim riječima, ‘ne samo da se pravda mora izvršavati, mora se i vidjeti da se ona izvršava’. Tu je u pitanju povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju imati u očima javnosti (vidi Morice protiv Francuske [VV], br. 29369/10, stavak 78., ECHR 2015).“

(b) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

Sud na početku primjećuje da prometni prekršaji za koje je podnositelj osuđen ne spadaju u tradicionalne kategorije kaznenog prava (vidi, među ostalima, gore citirani predmet Marčan, stavak 37.).
Sud ponavlja da, iako povjeravanje progona i kažnjavanje prekršaja u nadležnost upravnih tijela nije u suprotnosti s Konvencijom, osobi protiv koje je donesena takva odluka mora biti omogućeno da ospori svaku takvu odluku pred sudom koji pruža jamstva iz članka (vidi, među mnogim drugim izvorima, Lauko protiv Slovačke, 2. rujna 1998., stavak 64., Izvješća o presudama i odlukama 1998-VI).
Sud napominje da je sudac B.L.V., koji je vodio prekršajni postupak protiv podnositelja zahtjeva kao sudac pojedinac, tek nekoliko dana ranije pristao biti izuzet iz drugog predmeta protiv podnositelja zahtjeva iz istog razloga koji se odnosio na njegovu nepristranost (vidi stavke 17. - 19. ove presude).
U tom drugom predmetu, podnositelj zahtjeva zatražio je izuzeće suca B.L.V.-a na temelju činjenice da je on radio s njegovom majkom, koja je također sutkinja (vidi stavak 17. ove presude). Odgovarajući na zahtjev podnositelja zahtjeva, sudac B.L.V. prihvatio je da je radio s majkom podnositelja zahtjeva te je, osim toga, priznao da postoji animozitet između njega i podnositeljeve majke, iako podnositelj zahtjeva to nije spomenuo. Konkretno, sudac L.V. naveo je da je bio u stalnom sukobu s njom i da nisu međusobno komunicirali (vidi stavak 18. ove presude).
Suprotno gore navedenoj tvrdnji Vlade (vidi stavak 33.), Sud smatra kako nije vjerojatno da se situacija suca B.L.V.-a mogla promijeniti samo nekoliko dana nakon što je pristao biti izuzet iz predmeta podnositelja zahtjeva. Prema tome, kad mu je dodijeljen prekršajni postupak kojem se prigovara, sudac B.L.V. morao je biti svjestan okolnosti koje opravdavaju njegovo izuzeće (vidi stavke 8., 17. i 18. ove presude).
Prema mišljenju Suda, to je dovelo do situacije koja je mogla izazvati legitimne sumnje u nepristranost suca B.L.V.-a, za koje sumnje je postojalo objektivno opravdanje, te koja je po svojoj prirodi mogla otvoriti pitanje prema subjektivnom testu i čak otkriti osobnu pristranost motiviranu sučevim animozitetom s majkom podnositelja zahtjeva (usporedi Filyutkin protiv Rusije [odbor], br. 39234/08, stavci 37. - 38., 24. srpnja 2018.).
Situacija u ovom predmetu osobito se razlikuje od situacije koju je Sud ispitivao u predmetu Dragojević protiv Hrvatske (zahtjev br. 68955/11, stavci 111. - 123., 15. siječnja 2015.), u kojoj se sudac radi „mjere opreza“ suzdržao od zasjedanja u sudskom vijeću, iako nije postojao neki određeni razlog za sumnju u njegovu osobnu nepristranost (stavci 120. - 121. in fine).
Sud ponavlja da, kada postoji opravdani razlog za bojazan da sudac nije nepristran, taj se sudac mora izuzeti (vidi Castillo Algar protiv Španjolske, 28. listopada 1998., stavak 45., Izvješća 1998-VIII; gore citirani predmet Morice, stavak 78.; i Ramljak protiv Hrvatske, br. 5856/13, stavak 31., 27. lipnja 2017.). Doista, suci bi trebali održavati i provoditi visoke standarde ponašanja i trebali bi osobno poštovati te standarde kako bi održali integritet pravosuđa. Svakim kršenjem tih standarda smanjuje se povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju imati u očima javnosti (vidi gore citirani predmet Morice, stavak 78.).
Ovaj je predmet potrebno razlikovati od predmeta u kojima je jedino sporno pitanje bilo prethodno funkcionalno sudjelovanje sudaca u postupku (vidi Zahirović protiv Hrvatske, 58590/11, stavci 31. - 36., 25. travnja 2013.; Sgaibă protiv Rumunjske (odl.), br. 6005/05, stavci 30. - 38., 27. siječnja 2015.; i Smailagić protiv Hrvatske (odl.), br. 77707/13, stavci 31. - 36., 10. studenog 2015.), a u kojima je Sud presudio da funkcionalno sudjelovanje samo po sebi nije dovoljno za zaključak o nedostatku nepristranosti dotičnog suca ili suda. U takvim slučajevima, Sud je smatrao da je na podnositeljima zahtjeva da iznesu dokazive okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristranost sudaca tražeći njihovo izuzeće iz predmeta.
Vraćajući se na konkretne okolnosti ovog predmeta, u kojima je sudac prije rasprave koja je rezultirala osudom podnositelja zahtjeva bio svjestan okolnosti koje opravdavaju njegovo izuzeće, Sud ne smatra potrebnim odlučivati je li podnositelj zahtjeva, kako je tvrdio, zapravo podnio zahtjev za izuzeće suca ili takav zahtjev, kako se činilo da Vlada sugerira, po svemu sudeći, nije U ovom posebnom kontekstu, Sud relevantnom smatra činjenicu da je obveza suca koji sudi u predmetu da odmah izvijesti predsjednika suda o okolnostima koje opravdavaju njegovo izuzeće izričito utvrđena u nacionalnom pravu (vidi stavak 21. ove presude, članak 104. stavak 3. Prekršajnog zakona). Prema tome, sudac B.L.V., koji je bio svjestan tih okolnosti, prvenstveno je trebao zatražiti od predsjednika Prekršajnog suda u Pazinu da ga izuzme iz predmeta.
Nadalje, Sud ne prihvaća tvrdnju Vlade da sudac B.L.V. nije imao značajnu ulogu u postupku i da, stoga, njegova pristranost nije bila od značaja za odlučivanje u predmetu (vidi stavak 34. ove presude). Doista, neovisno o mjeri u kojoj je podnositelj zahtjeva koristio svoja postupovna prava za dokazivanje svoje obrane, Sud smatra da je sama činjenica da mu je sudio sudac koji je sam priznao da postoje okolnosti koje opravdavaju njegovo izuzeće narušila dojam poštenog suđenja.
Konačno, Sud napominje da Ustavni sud nije ispravio predmetni nedostatak. Zasigurno postoji mogućnost da bi viši ili najviši sud mogao, u nekim okolnostima, ispraviti nedostatke u postupku pred nižim sudovima (vidi gore citirani predmet Ramljak, stavak 40.). U ovom predmetu, iako je Ustavni sud bio ovlašten ukinuti mjerodavnu odluku zbog toga što se činilo da raspravni sudac nije bio nepristran, odbio je to učiniti i potvrdio je osporavanu presudu. Posljedično, nije ispravio predmetni propust (vidi Kyprianou protiv Cipra [VV], br. 73797/01, stavak 134., ECHR 2005-XIII).
S obzirom na gore navedeno, Sud odbacuje prigovor Vlade o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava koji je prethodno spojio s osnovanošću (vidi stavak 28. ove presude), te utvrđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u odnosu na pretpostavku nepristranosti suda.

II PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane Visoke Ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

Podnositelj zahtjeva nije podnio zahtjev za pravičnom Sud stoga smatra da nema potrebe dodjeljivati mu ikakav iznos s te osnove.

IZ TIH RAZLOGA, SUD

Spaja, jednoglasno, Vladin prigovor o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava s odlukom o osnovanosti te ga odbija;

Utvrđuje jednoglasno da je zahtjev dopušten;

Presuđuje, sa šest glasova prema jednom, da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 11. srpnja 2019. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Renata Degener Krzysztof Wojtyczek

Zamjenica tajnika Predsjednik

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaje izdvojeno mišljenje suca Sabata.

K.W.O.

R.D.

SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUCA SABATA

U jednom postupku („drugi postupak“ – vidi stavak 17. et seq. presude većine) podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev za otklon (koji se također naziva isključenje ili izuzeće) suca Prekršajnog suda u Pazinu koji je trebao odlučiti o osporavanju novčane kazne koja je podnositelju izrečena zbog prometnih prekršaja. Sudac je napisao izjavu predsjedniku suda u kojoj je priznao da je bio u sukobu s majkom podnositelja zahtjeva, koja je i sama sutkinja. Dana 14. lipnja 2012. godine predsjednik suda odobrio je izuzeće suca, koji nije postupao u predmetu.
U drugom postupku („prvi postupak“ – vidi stavak 6. et seq. presude) osporavana je još jedna kazna za prometne prekršaje pred Prekršajnim sudom u Dana 13. lipnja 2012., u okviru tog osporavanja, isti sudac – čije će izuzeće predsjednik suda sljedećeg dana odobriti u drugom postupku – pozvao je dotičnu osobu na ročište koje će se održati 6. srpnja 2012. godine. Ta osoba nije došla na tu raspravu. Istog je dana sudac potvrdio kaznu.
Kao što ću navesti u nastavku, po mojem mišljenju, nije sigurno je li sudac shvatio – u vrijeme izrade poziva, na ročištu ili kasnije – da je osoba koja je osporavala novčanu kaznu u prvom postupku ista osoba koja je prethodno zatražila njegovo izuzeće u drugom postupku, tj., podnositelj zahtjeva pred našim sudom, čija majka nije bila u dobrim odnosima sa Svijet je ipak malen.
Većina je utvrdila (vidi stavak 45. ove presude) da nije potrebno utvrđivati je li podnositelj zahtjeva, kako je tvrdio, zapravo podnio zahtjev za izuzeće suca u tom drugom (prvom) postupku ili kako je tužena država izričito prigovorila u svojim očitovanjima od 18. siječnja 2016. i 31. ožujka 2016., takav zahtjev nikada nije bio podnesen. Nažalost, ne mogu se složiti. Smatram – opet, iz razloga koje ću navesti u nastavku – da je doista bilo potrebno utvrditi činjenice i da je, budući da je Vlada izričito prigovorila da podnositelj zahtjeva nije podnio zahtjev za izuzeće, na temelju pravila o teretu dokazivanja trebalo utvrditi da nije postojao nikakav zahtjev za izuzeće (vidi stavak 24. presude većine). Vlada je napomenula da je podnositelj zahtjeva tvrdio da je poslao telefaks u kojem je zatražio izuzeće suca, a zatim nije došao na raspravu, ali nikada nije našem Sudu dostavio izvješće o slanju telefaksa. Vlada je, s druge strane, dostavila izvatke iz elektroničkog evidencijskog sustava lokalnog suda, u kojima se telefaks ne spominje.
Međutim, radije se ne bih bavio prigovorom – koji je Vlada također jasno iznijela u svojim očitovanjima od 18. siječnja 2016. i 31. ožujka 2016. - budući da podnositelj zahtjeva nije podnio zahtjev za izuzeće, domaća pravna sredstva nisu bila iscrpljena. Rješavanje tog pitanja zapravo bi podrazumijevalo složene pravne i činjenične ocjene, uključujući ocjene u pogledu uloge otklona sudaca u odnosu na samoizuzeće u domaćem sustavu, kao i prirode (u svjetlu učinkovitosti) prigovora koji je podnositelj zahtjeva, umjesto podnošenja zahtjeva za izuzeće, podnio Ustavnom sudu Republike Hrvatske tražeći ukidanje presude suda u Pazinu od 6. srpnja 2012. godine (vidi, mutatis mutandis, u pogledu drugačijeg ustavnopravnog okvira, Horvat protiv Hrvatske, br. 51585/99, stavci 41. - 45., 26. srpnja 2001.). Takve složene ocjene neće biti potrebne zahvaljujući pristupu koji ću primijeniti na predmet prigovora podnositelja zahtjeva pred našim Sudom i opseg ocjene našeg Suda o nepristranosti sudova. Ipak ću razmotriti nekoliko općih implikacija u vezi potrebe za zahtjevom za izuzeće suca – ako je takvo pravno sredstvo dostupno na domaćoj razini – koji se mora podnijeti domaćim sudovima prije nego što se pred našim Sudom iznese pitanje nepristranosti suda.
Moj pristup značajno se razlikuje od pristupa koji je prihvatila većina Vijeća pri određivanju predmeta prigovora podnositelja zahtjeva pred našim Sudom. Smatram da podnositelj zahtjeva nije prigovorio – bar ne izravno – mogućoj povredi članka stavka 1. Konvencije koja proizlazi iz činjenice da se sudac nije izuzeo iz predmeta (u prvom postupku) nakon što je pristao izuzeti se u drugom predmetu (u drugom postupku). Naprotiv, podnositelj zahtjeva jasno je naveo da je, prema njegovom mišljenju, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. listopada 2012. godine ona na temelju koje je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije, budući da je taj sud navodno propustio razmotriti činjenicu da je odluku suda u Pazinu donio pristrani sudac te je time povrijedio domaći Ustav (članak 29.). Nadalje, podnositelj zahtjeva pretpostavio je da Ustavni sud „nije [bio] pročitao“ njegov prigovor, jer je u navodno „površnom“ obrazloženju koje je pružio naveo da nikakvo temeljno pravo nije dovedeno u pitanje (dok je, prema navodima podnositelja zahtjeva, on jasno iznio pitanje nepristranosti suda). Slijedom toga, podnositelj zahtjeva zatražio je „ukidanje“ odluka Ustavnog suda i suda u Pazinu, kao i ponavljanje postupka.
U svojoj odluci od 17. listopada 2012. godine, Ustavni je sud, prema mojem tumačenju, presudio da presuda suda u Pazinu nije dovela ni do kakvih konkretnih povreda ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema mojem mišljenju (koje se opet razlikuje od većine), ta je odluka u potpunosti sukladna članku stavku 1. Konvencije u pogledu načela nepristranosti suda. Ta se sukladnost može potvrditi na temelju dviju osnova: prvo, na temelju činjenice da je odluku donio „sud“ koji ispunjava zahtjeve članka 6. stavka 1. (s obzirom na da to činjenica da su suci Ustavnog suda bili nepristrani nije uopće dovedena u sumnju); i drugo, na temelju činjenice da je pitanje nepristranosti suda u Pazinu, izneseno Ustavnom sudu ovlaštenom za ukidanje navodno nezakonite presude (vidi, primjerice, mutatis mutandis, Süssmann protiv Njemačke [VV], br. 20024/92, stavak 41 et. seq., i posebice stavak 43., ECHR 1996-IV; Kyprianou protiv Cipra [VV], br. 73797/01, stavak 134., ECHR 2005-XIII; i Micallef protiv Malte [VV], br. 17056/06, stavak 57., ECHR 2009), riješeno u okviru domaćeg sustava odlukom kojom su odbačene tvrdnje podnositelja zahtjeva.
Po mojem mišljenju, postupak Ustavnog suda jedan je od primjera mnogih nacionalnih korektivnih mehanizama čiji je cilj utvrditi je li judex suspectus nepristran ili nije. Međutim, najčešće pravno sredstvo jest zahtjev za izuzeće, a Vlada je napomenula da je podnositelj propustio podnijeti takav zahtjev. Bez obzira na razlike između tih pravnih sredstava, u sudskoj praksi našeg Suda navedeno je da je postojanje nacionalnih postupaka za osiguranje nepristranosti, to jest pravila kojima se uređuje izuzeće sudaca, značajan čimbenik pri ocjenjivanju nepristranosti nacionalnih sudova. Kao što je Sud ranije utvrdio, takva pravila očituju brigu nacionalnog zakonodavca da se uklone sve razumne dvojbe glede nepristranosti dotičnoga suca i predstavljaju pokušaj da se osigura nepristranost uklanjanjem razloga za takvu brigu. Uz osiguranje nepostojanja stvarne pristranosti, usmjerena su i na otklanjanje svega onoga što bi moglo izgledati kao pristranost, te tako služe za promicanje povjerenja koje sudovi moraju nadahnjivati u javnosti u demokratskom društvu. Naš Sud takva pravila uzima u obzir kada donosi svoju ocjenu je li sud bio pristran, i, osobito, mogu li se bojazni podnositelja zahtjeva smatrati objektivno opravdanima (vidi, primjerice, mutatis mutandis, Pescador Valero protiv Španjolske, br. 62435/00, stavci 24. - 29., ECHR 2003-VII; gore citirani predmet Micallef, stavak ; i Pasquini protiv San Marina, br. 50956/16, stavak 144., 2. svibnja 2019.).
Većina vijeća u biti se nije složila s ocjenom domaćeg Ustavnog suda. Provodeći vlastitu ocjenu pitanja je li sud u Pazinu bio nepristran, nedostatnom su smatrali činjenicu da je preispitivanje tog pitanja provedeno u okviru domaćeg sustava te su, u okolnostima predmeta, presudili da je prema članku stavku 1. Konvencije sudac bio dužan sam se izuzeti (kao što sam spomenuo, većina je smatrala nepotrebnim utvrditi je li izuzeće bilo zatraženo). S dužnim poštovanjem, ne slažem se iz činjeničnih i pravnih razloga.
U pogledu činjenica, ukazao bih na to da, s obzirom na to da zahtjev za izuzeće nije bio podnesen sucu (vidi gore u pogledu potpunog nedostatka dokaza) i činjenicu da ni podnositelj zahtjeva ni njegov branitelj nisu došli na raspravu kako bi osporili nepristranost suda, postoji mogućnost da sudac uopće nije bio svjestan činjenice da je osoba kojoj je sudio in absentia srpnja 2012. godine ista osoba u odnosu na koju je priznao da nije u prijateljskim odnosima s majkom te osobe. Osim mogućih poteškoća pri utvrđivanju identiteta osoba samo na temelju imena, također je potrebno uzeti u obzir činjenicu da se prezime podnositelja zahtjeva razlikuje od prezimena njegove majke i da je u prethodnom postupku sudac mogao prepoznati podnositelja zahtjeva kao njezinog sina tek nakon što je sudu podnesen zahtjev za izuzeće u kojem je to pitanje razjašnjeno. Prema tome, nažalost, nadalje se ne slažem s većinom svojih uvaženih kolega, koji su utvrdili da je sudac bio svjestan okolnosti i da je stoga trebao izvijestiti predsjednika suda o toj situaciji (vidi stavak 45. presude). U tom kontekstu, ne moram podsjećati na razloge zbog kojih se pretpostavlja osobna nepristranost suca. Međutim, moram napomenuti da, po mojem mišljenju, prethodno izuzeće iz drugog predmeta, u konkretnim okolnostima tog predmeta (koji se vodio na sudu za „male sporove“ i in absentia), ne može predstavljati dovoljan dokaz kojima bi se opovrgnula ta pretpostavka.
To razmatranje, zajedno s utvrđenjem da je kao razlog za moguće izuzeće naveden tek navodni animozitet koji proizlazi iz nedostatka komunikacije u profesionalnom okruženju, navodi me na zaključak da činjenice same po sebi ukazuju na to da bi bolja odluka bila pridržavati se domaćeg rješenja: nije trebalo utvrditi povredu članka 6. stavka 1.
Međutim, kao što sam naveo, postoje i pravna pitanja koja je potrebno razmotriti, a koja se odnose na mjeru u kojoj bi naš Sud, po mojem mišljenju, trebao preispitivati nacionalnu ocjenu nepristranosti sudaca od strane drugih sudaca (primjerice, sudaca koji postupaju u predmetima radi izuzeća ili sudaca pred kojima se neka odluka osporava iz razloga vezanih uz navodnu pristranost suda koji je donio prethodnu odluku). Po mojem mišljenju, propust pridržavanja pravila o samoizuzeću trebao bi u načelu predstavljati dovoljan razlog za stranke da zatraže izuzeće, pa bi, u nedostatku takvog zahtjeva zainteresirane stranke, u pravilu trebao biti otklonjen bilo kakav utjecaj navedenog propusta na zakonitost postupka i odluke, kao i njihovu usklađenost s člankom 6. stavkom 1.
Podsjetio bih da je, prihvaćajući takvo tumačenje članka 6. stavka 1. u pogledu nepristranosti suda, naš Sud ranije presudio kako slijedi (Zahirović protiv Hrvatske, br. 58590/11, stavci 35. - 36., 25. travnja 2013.):

„... kad domaće pravo nudi mogućnost za uklanjanje uzroka zabrinutosti glede nepristranosti suda ili suca ... od podnositelja koji uistinu vjeruje da postoje takve dokazive okolnosti očekuje [se] (a u smislu nacionalnog prava i zahtijeva) da im prvom prilikom prigovori. To bi prije svega omogućilo domaćim vlastima da ispitaju podnositeljeve prigovore u mjerodavno vrijeme i pobrinu se da njegova prava budu poštovana. Međutim, podnositelj je u ovom predmetu propustio iskoristiti priliku za ulaganje prigovora protiv ... navodnog nedostatka nepristranosti u raspravnoj fazi postupka. Stoga, zbog tog propusta, Sud ne može zaključiti kako je navodni postupovni nedostatak kojemu se prigovara predstavljao miješanje u podnositeljevo pravo na pošteno suđenje “

Slažem se s tim načelom i stoga se, uz dužno poštovanje, ne slažem s većinom Vijeća, koje je smatralo da je ovaj predmet potrebno razlikovati od predmeta Zahirović i ostale slične sudske prakse. Standard iz predmeta Zahirović primijenio bih na ovaj predmet.

Međutim, nepristranost sudaca preosjetljiva je tema da bi se o njoj odlučivalo samo na temelju postupovnog prava. Budući da je standard u predmetu Zahirović u biti postupovni standard, moram priznati da bi u nekim iznimnim slučajevima postupovni nedostatak povezan s nedostatkom nepristranosti mogao dovesti do miješanja u pravo na pošteno suđenje, a time i do povrede članka 6. stavka 1., čak i ako je podnositelj zahtjeva propustio iznijeti svoje sumnje korištenjem odgovarajućeg pravnog sredstva u domaćem sustavu. Jedan takav primjer bio bi slučaj u kojem član pravosudnog sustava odlučuje u predmetu čak i ako ima izravan i osoban interes za taj predmet, zbog kojeg bi, u biti, u postupku bio u položaju stranke. U takvim bi slučajevima povreda bila očita s obzirom na to da je odluka donesena non iudice, tj., od strane suda koji toliko očigledno nije nepristran da je odluka in rem propriam.
Završna napomena odnosi se na vezu između nepristranosti i neovisnosti sudaca, čiju je važnost naš Sud često naglašavao. S obzirom na tu vezu, ne bih podcjenjivao rizik koji odluka većine predstavlja za neovisnost nacionalnih Stranke u parnicama koje nisu propisno zatražile izuzeće suca u okviru svojeg domaćeg sustava mogle bi iznositi pitanja pristranosti izravno pred našim Sudom, čak i na temelju manjih sumnji koje se razlikuju od ozbiljnih sumnji koje sam upravo spomenuo. U većini sustava, osjetljiv položaj suca zaštićen je od iznošenja sumnji u nepristranost u kasnoj fazi osiguravanjem posebnih pravnih sredstava na koja se primjenjuju strogi rokovi za osporavanje nepristranosti, koja se inače treba pretpostaviti. Sudac čija je nepristranost predugo podvrgnuta kontroli javnosti manje je neovisan jer se, u svim fazama postupka, može pribojavati da bi se sudovanje od strane suca moglo pretvoriti u suđenje sucu. Točno je da je u ovom predmetu postojalo domaće pravno sredstvo u okviru hrvatskog sustava u obliku tužbe Ustavnom sudu (tužbe čija bi se uloga, kao što sam naveo, mogla dalje pojasniti u odnosu na ulogu zahtjeva za izuzeće). Međutim, to ne vrijedi za sve europske sustave, od kojih je u mnogima zahtjev za izuzeće jedino pravno sredstvo (a ako se izuzeće ne zatraži, pristranost više ne može biti razlog za žalbu). Nepostojanje domaćih pravnih sredstava, osim zahtjeva za izuzeće, u mnogim zemljama stoga predstavlja opasnost – s obzirom na to da je većina prethodni zahtjev za izuzeće smatrala nepotrebnim – da nacionalni suci budu dovedeni u neugodnu situaciju da se njihova nepristranost izravno osporava u Strasbourgu.

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF ŠKRLJ v. CROATIA

(Application no. 32953/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

11 July 2019

FINAL

11/10/2019

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Škrlj v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Krzysztof Wojtyczek, President,
Ksenija Turković,
Armen Harutyunyan,
Pere Pastor Vilanova,
Pauliine Koskelo,
Jovan Ilievski,
Raffaele Sabato, judges,
and Renata Degener, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 11 June 2019, Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 32953/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Matko Škrlj (“the applicant”), on 6 May 2013.

2. The applicant was represented by Mr I. Milanović, a lawyer practising in Umag. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3. The applicant alleged that in minor-offence proceedings against him he had not been tried by an impartial tribunal as required by Article 6 § 1 of the Convention, because a judge involved in the case had agreed, in another set of proceedings, to be removed from the case because of his animosity towards the applicant’s mother.

4. On 8 September 2015 notice of the application was given to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1991 and lives in Rijeka.

A. First set of minor-offence proceedings against the applicant

6. On 29 February 2012 Buzet police station (Policijska uprava istarska, Policijska postaja Buzet) issued a penalty notice, having found the applicant guilty of two minor road traffic offences: not stopping his vehicle in order to let a pedestrian cross at a pedestrian crossing, and not wearing a seat belt, offences proscribed by sections 134(4) and 163(8) of the of the Road Traffic Safety Act (Zakon o sigurnosti prometa na cestama, Official Gazette nos. 67/2008 and 74/2011, see paragraph 20 below).

7. The applicant challenged that penalty notice before the Pazin Minor Offences Court (Prekršajni sud u Pazinu, Stalna Služba u Buzetu). The case was assigned to Judge B.L.V.

8. On 13 June 2012 Judge B.L.V. issued a decision setting aside the penalty notice and ordering that summary minor-offence proceedings be conducted.

9. On the same day Judge B.L.V. summoned the applicant to a hearing scheduled for 6 July 2012. The summons, which contained a warning that the hearing could be held in the defendant’s absence in the event that his questioning was not necessary and relevant for lawfully and correctly deciding the case, was served on the applicant on 20 June 2012.

10. According to the applicant, on 28 June 2012 his lawyer, I.M., sent a fax to the Pazin Minor Offences Court, asking the president of that court to disqualify Judge B.L.V. from dealing with the case. The application stated that Judge B.L.V. had worked with the applicant’s mother, who was also a judge, and in order to remove any doubt as to Judge B.L.V.’s impartiality, he should be removed from the case.

11. According to the Government, such a fax was never received by the Pazin Minor Offences Court. The domestic case file does not contain any application by the applicant to disqualify Judge B.L.V. from dealing with the case.

12. Although duly summoned, neither the applicant nor his lawyer appeared before the Pazin Minor Offences Court on 6 July 2012. The competent prosecutor in the case did not appear either. Judge B.L.V. decided to hold the hearing in the absence of the parties. He found that the applicant’s questioning was not relevant for correctly establishing the facts of the case. He then examined a written report from the police officer who had directly observed the applicant committing the minor road traffic offences.

13. On the same day, concluding that there were no reasons to doubt the police officer’s written report, Judge B.L.V. found the applicant guilty of the charges listed in the penalty notice of 29 February 2012. He fined him 1,000 Croatian kunas (HRK – approximately 130 euros (EUR)) and ordered a term of imprisonment in default of payment.

14. As there was no possibility for the applicant to appeal to a higher court in the summary minor-offence proceedings, he lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske). He submitted that Judge B.L.V. had decided his case even though he had asked for the judge to be disqualified. He further submitted that he had also asked for Judge B.L.V.’s removal in another set of minor-offence proceedings before the same court, and on that occasion the judge had accepted to recuse himself, citing animosity between himself and the applicant’s mother (see paragraph 18 below). Pursuant to section 104(3) of the Minor Offences Act (Prekršajni zakon, Official Gazette no. 107/2007, see paragraph 21 below), Judge B.L.V. should therefore have immediately informed the president of the court that there were circumstances justifying his recusal. As Judge B.L.V. had failed to do so, the applicant had not been tried by an impartial court.

15. On 17 October 2012 the Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible as manifestly ill-founded. That decision was served on the applicant on 9 November 2012.

16. Upon request of the Government Agent, on 22 October 2015 the Registry of the Constitutional Court confirmed that the Pazin Minor Offences Court’s case file did not contain the applicant’s application for Judge B.L.V. to be disqualified from dealing with the case.

B. Second set of minor-offence proceedings against the applicant

17. On 6 June 2012, in another set of minor-offence proceedings against the applicant before the Pazin Minor Offences Court, the applicant requested, through his lawyer, I.M., that Judge B.L.V. be disqualified from dealing with the case. In his application, he stated that Judge B.L.V. had worked with his mother, who was also a judge, and in order to remove any doubt as to Judge B.L.V.’s impartiality, he should be removed from the case.

18. After learning of the application for his disqualification, Judge B.L.V. discontinued all activity on the case and proposed that the application be accepted. In a statement to the President of the Pazin Minor Offences Court, he said that he had been in continuous conflict with the applicant’s mother, who had been president of the court where he had worked, and that they did not communicate with each other.

19. On 14 June 2012 the President of the Pazin Minor Offences Court disqualified Judge B.L.V. from dealing with the case, finding that there were circumstances which called his impartiality into doubt. That decision was served on the applicant on 23 June 2012.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. The Road Traffic Safety Act

20. The relevant provisions of the Road Traffic Safety Act read:

Section 134

“(1) If traffic at a marked pedestrian crossing is not controlled by traffic lights or by an authorised person, a driver is obliged to approach the pedestrian crossing at a speed which does not jeopardise pedestrians, so that he or she may stop his or her vehicle and let pedestrians who have already stepped onto the pedestrian crossing pass.

...

(4) Drivers who do not comply with subsections 1 and 2 of this section shall be fined HRK 500 for a minor offence.

...”

Section 163

“(1) When travelling in a motor vehicle in seats installed with safety belts, drivers and passengers are obliged to use the seat belt[s] in the way designated by the seat belt manufacturer.

...

(8) Drivers and other persons who do not comply with the provisions in this section shall be fined HRK 500 for a minor offence.”

B. The Minor Offences Act

21. The relevant provisions of the Minor Offences Act, as in force at the time, provided:

DISQUALIFICATION
Exclusion and recusal

Section 104

“(1) A judge shall be excluded from a case:

1. if he or she has been injured by the minor offence [in question];

2. if he or she is the spouse, a relative by blood – either lineal, descending or ascending in any degree, or collateral [sharing the same ancestor] to the fourth degree – or related by affinity to the second degree to the defendant, his or her counsel, the prosecutor, the injured person, their legal guardian or legal representative, or the representative of a legal person;

3. if he or she is a legal guardian, ward, adoptive parent or adopted child, foster parent or foster child to the defendant, his or her counsel, the defendant’s spouse, the prosecutor, the injured person or the representative of a legal person;

4. if he or she has conducted the first-instance proceedings in the same case or has taken part in the first-instance proceedings as a decision-maker, prosecutor, defence counsel, legal guardian or legal representative of the injured person or the prosecutor, or if he or she has testified as a witness or as an expert witness, or has taken part in the inspection or other operation on whose basis the minor offence proceedings were initiated.

(2) A judge may be removed from a particular case if it has been argued and proved that there are circumstances other than those listed in the previous subsection which call his or her impartiality into doubt.

(3) A judge, as soon as he or she discovers grounds for [his or her] exclusion as referred to in subsection 1, or circumstances that justify his or her removal (subsection 2), shall immediately inform the president of the court, who shall appoint a substitute judge. ...

(4) When a judge learns that an application for his or her removal has been lodged, he or she shall immediately discontinue all activity on the case, and in the event of a removal referred to in subsection 2, he or she may, before the ruling on the application, carry out only those procedural actions where there is a risk of delay.”

Parties’ application for disqualification
Section 105

“(1) Parties may ask for the disqualification of a judge.

(2) Parties may lodge their application for disqualification up until the start of proceedings ..., and if they learn of a reason for the judge’s exclusion (section 104, subsection 1) at a later stage, they shall submit their application immediately after learning of that reason.

...”

Requirements for holding a hearing
Section 167(3)

“A hearing can be held and a judgment can be rendered if parties and other persons participating in proceedings, although duly summoned, do not appear. The hearing can be held in the defendant’s absence if his or her questioning is not necessary and relevant for lawfully and correctly rendering the judgment.”

Section 180(1)

“By means of a judgment, a charge against a defendant is dismissed, or the defendant is acquitted or found guilty.”

22. The other relevant provisions of the Minor Offences Act are set out in the case of Marčan v. Croatia (no. 40820/12, §§ 21-22, 10 July 2014).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

23. The applicant complained that, owing to Judge B.L.V.’s involvement in the minor-offence proceedings against him, he had not been tried by an impartial tribunal. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads:

“In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by an ... impartial tribunal ...”

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

24. The Government argued that the applicant had failed to exhaust the available and effective domestic remedies, in that, in the proceedings complained of, although early on he had been made aware of the fact that his case had been assigned to Judge B.L.V., he had never sought that judge’s disqualification. His application of 28 June 2012, by which he had allegedly sought the disqualification of that judge, had never been received by the Pazin Minor Offences Court. This had been confirmed by the Constitutional Court, whereas the applicant had never submitted any proof to the contrary.

25. The Government further submitted that had the applicant submitted an application for disqualification, Judge B.L.V. would have adjourned the hearing and immediately informed the president of the court, just as he had done in another case against the applicant. The Government lastly noted that in the instant case there had been no grounds as set out in section 104(1) of the Minor Offences Act for Judge B.L.V. to be automatically excluded from dealing with the case.

26. The applicant submitted that he had sought Judge B.L.V.’s disqualification in the proceedings complained of. On 28 June 2012 his lawyer had submitted the application to the Pazin Minor Offences Court by fax. He had received confirmation of delivery of the fax and had never been informed otherwise. Judge B.L.V. had not forwarded his application to the president of the court, but had instead decided to deal with his case.

27. The applicant further contended that at the same time, in another set of minor-offence proceedings against him before the same court, Judge B.L.V. had agreed to be removed from the case, admitting that there was animosity between himself and the applicant’s mother. Therefore, the judge had been well aware of the circumstances justifying his recusal, and pursuant to section 104(3) of the Minor Offences Act, he ought to have informed the president of the court and asked to be removed from the case.

2. The Court’s assessment

28. The Court considers that the question related to the exhaustion of domestic remedies is closely linked to the substance of the applicant’s complaint that he was not tried by an impartial tribunal. The Court therefore finds that the Government’s objection should be joined to the merits.

29. The Court notes that the applicant’s complaint is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

(a) The applicant

30. The applicant submitted that only several days before convicting him in the minor-offence proceedings, Judge B.L.V., in another set of proceedings against him before the same court, had agreed to be removed from the case, admitting that there was animosity between himself and the applicant’s mother. The judge had therefore been aware of the circumstances justifying his recusal. Consequently, as soon as the judge had learned that another case against the applicant had been assigned to him, pursuant to section 104(3) of the Minor Offences Act, he should have informed the president of the court and asked to be removed from the case. The applicant had believed that Judge B.L.V. would do precisely that, which was why he had not appeared at the hearing of 6 July 2012.

31. The applicant contended that the fact that he had been tried by a judge who had himself admitted that there were circumstances justifying his recusal undermined the appearance of a fair trial. The Constitutional Court had not remedied the defect in question.

(b) The Government

32. The Government submitted that in the proceedings in question the applicant, who had been represented by a lawyer, had had the benefit of all the guarantees of Article 6 of the Convention. He had had sufficient time to prepare his defence and had been afforded the opportunity to effectively participate in the proceedings. The judgment against him had been based on lawfully obtained evidence and had not been arbitrary.

33. The Government contended that the applicant had been tried by an impartial tribunal. First of all, there had been no grounds for Judge B.L.V.’s automatic exclusion from the case (see paragraph 21 above, section 104(1) of the Minor Offences Act). Further to this, it could not be speculated as to whether the circumstances which had justified the judge’s recusal in the previous case against the applicant had still existed in the proceedings complained of. According to the Government, given that Judge B.L.V. had not asked to be removed from the case, those circumstances must have ceased to exist. Moreover, unlike in the previous case where the applicant had sought Judge B.L.V’s disqualification, in the proceedings complained of he had not submitted such an application. This was obviously because, at the material time, the applicant himself had had no doubts regarding that judge’s impartiality.

34. The Government lastly submitted that the applicant had been tried in a summary procedure, where the trial judge had only assessed whether, in the light of the defendant’s objections, the police penalty notice could be upheld or not. In the present case, the applicant had not submitted any kind of arguments or evidence in his favour. In the objection by which he had challenged the penalty notice the applicant had merely cited the notice in question, had denied having committed the offences, and had asked the court to acquit him. He had not attended the hearing. Thus, Judge B.L.V. had not had a significant role in the proceedings and his alleged partiality had been of no relevance to the adjudication of the case. He had based his judgment on the written report of the police, the credibility of which had never been put to doubt. Lastly, the trial judge had had no opportunity to order that the applicant should receive a higher or lower fine, because the fine had been fixed by the Road Traffic Safety Act.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

35. The general principles relating to the requirements of an impartial tribunal were summarised as follows in the case of Denisov v. Ukraine ([GC], no. 76639/11, 25 September 2018):

“61. As a rule, impartiality denotes the absence of prejudice or bias. According to the Court’s settled case-law, the existence of impartiality for the purposes of Article 6 § 1 must be determined according to (i) a subjective test, where regard must be had to the personal conviction and behaviour of a particular judge – that is, whether the judge held any personal prejudice or bias in a given case; and (ii) an objective test, that is to say, by ascertaining whether, quite apart from the personal conduct of any of its members, the tribunal itself and, among other aspects, its composition, offered sufficient guarantees to exclude any legitimate doubt in respect of its impartiality (see, among other authorities, Micallef v. Malta [GC], no. 17056/06, § 93, ECHR 2009, with further references).

62. However, there is no watertight division between subjective and objective impartiality, as the conduct of a judge may not only prompt objectively held misgivings as to the tribunal’s impartiality from the point of view of the external observer (the objective test) but may also go to the issue of the judges’ personal conviction (the subjective test) (see Kyprianou v. Cyprus [GC], no. 73797/01, § 119, ECHR 2005‑XIII). Thus, in some cases where it may be difficult to procure evidence with which to rebut the presumption of the judge’s subjective impartiality, the requirement of objective impartiality provides a further important guarantee (see Pullar v. the United Kingdom, 10 June 1996, § 32, Reports 1996‑III).

63. In this respect, even appearances may be of a certain importance, or in other words, ‘justice must not only be done, it must also be seen to be done’. What is at stake is the confidence which the courts in a democratic society must inspire in the public (see Morice v. France [GC], no. 29369/10, § 78, ECHR 2015).”

(b) Application of these principles to the present case

36. The Court observes at the outset that the minor road traffic offences of which the applicant was convicted do not belong to the traditional categories of criminal law (see, amongst others, Marčan, cited above, § 37).

37. The Court reiterates that while entrusting the prosecution and punishment of minor offences to administrative authorities is not inconsistent with the Convention, the person concerned must have an opportunity to challenge any decision made against him or her before a tribunal that offers the guarantees of Article 6 (see, amongst many others, Lauko v. Slovakia, 2 September 1998, § 64, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VI).

38. The Court notes that Judge B.L.V., who conducted the minor‑offence proceedings against the applicant in a single-judge formation, had only several days earlier agreed to be removed from another case against the applicant for the very same reason related to his impartiality (see paragraph 17-19 above).

39. In that other case, the applicant sought Judge B.L.V.’s disqualification on the grounds that he had worked with his mother, who was also a judge (see paragraph 17 above). In replying to the applicant’s application, Judge B.L.V. accepted that he had worked with the applicant’s mother and, in addition, admitted that there was animosity between himself and the applicant’s mother, although this was not mentioned by the applicant. Specifically, Judge B.L.V. said that he had been in continuous conflict with her and that they did not communicate with each other (see paragraph 18 above).

40. Contrary to the Government’s above argument (see paragraph 33), the Court considers it unlikely that Judge B.L.V.’s situation could have changed only several days after he had agreed to be removed from the applicant’s case. Thus, when he was assigned the minor-offence proceedings complained of, Judge B.L.V. must have been aware of the circumstances justifying his withdrawal (see paragraphs 8, 17 and 18 above).

41. In the Court’s view, this created a situation which was capable of raising legitimate doubts as to Judge B.L.V.’s impartiality, doubts which were not without objective justification, and was also of such a nature as to raise an issue under the subjective test, even disclosing personal bias motivated by the judge’s animosity towards the applicant’s mother (compare Filyutkin v. Russia [Committee], no. 39234/08, §§ 37-38, 24 July 2018).

42. The present situation differs in particular from that examined by the Court in the case of Dragojević v. Croatia (application no. 68955/11, §§ 111-123, 15 January 2015), where a judge had refrained from sitting in a judicial formation as a “precautionary measure”, without there being any particular reason to doubt his personal impartiality (§§ 120-121 in fine).

43. The Court reiterates that any judge in respect of whom there is a legitimate reason to fear a lack of impartiality must withdraw (see Castillo Algar v. Spain, 28 October 1998, § 45, Reports 1998-VIII; Morice, cited above, § 78; and Ramljak v. Croatia, no. 5856/13, § 31, 27 June 2017). Indeed, judges should maintain and enforce high standards of conduct and should personally observe those standards so as to maintain the integrity of the judiciary. Any breach of such standards diminishes public confidence which the courts in a democratic society must inspire in the public (see Morice, cited above, § 78).

44. The present case should be distinguished from cases in which the only issue at stake was the previous functional involvement of judges in the proceedings (see Zahirović v. Croatia, no. 58590/11, §§ 31-36, 25 April 2013; Sgaibă v. Romania (dec.), no. 6005/05, §§ 30-38, 27 January 2015; and Smailagić v. Croatia (dec.), no. 77707/13, §§ 31-36, 10 November 2015), where the Court held that functional involvement was not in itself sufficient to give rise to a conclusion as to the lack of impartiality of the judge or court concerned. In such cases, the Court deemed that it was for the applicants to raise their arguable concerns concerning the judges’ alleged lack of impartiality by asking for their removal from the case.

45. Turning to the particular circumstances of the present case, where the trial judge was aware of the circumstances justifying his withdrawal before the hearing leading to the applicant’s conviction, the Court does not find it necessary to rule on whether the applicant, as he claimed, had actually lodged an application for the judge’s disqualification or, as the Government seemed to suggest, no such application had apparently been made. What in this specific context the Court considers relevant is the fact that an obligation on the part of a judge sitting in a case to inform immediately the president of the court of the circumstances justifying his removal is expressly set out in the national law (see paragraph 21 above, section 104(3) of the Minor Offences Act). Consequently, it was primarily for Judge B.L.V., who was aware of the circumstances, to ask the President of the Pazin Minor Offences Court to be removed from the case.

46. Furthermore, the Court does not accept the Government’s argument that Judge B.L.V. did not have a significant role in the proceedings and therefore his partiality was of no relevance to the adjudication of the case (see paragraph 34 above). Indeed, regardless of the extent to which the applicant used his procedural rights to prove his defence, the Court is of the view that the very fact that he was tried by a judge who had himself admitted that there were circumstances justifying his withdrawal undermined the appearance of a fair trial.

47. Lastly, the Court notes that the Constitutional Court did not remedy the defect in question. It is certainly possible that a higher or the highest court might, in some circumstances, make reparation for defects in the proceedings before lower courts (see Ramljak, cited above, § 40). In the present case, although the Constitutional Court had the power to quash the relevant decision on the grounds that it appeared that the trial judge had not been impartial, it declined to do so and upheld the impugned judgment. As a consequence, it did not cure the failing in question (see Kyprianou v. Cyprus [GC], no. 73797/01, § 134, ECHR 2005‑XIII).

48. In view of the foregoing, the Court rejects the Government’s objection of non-exhaustion of domestic remedies that it has previously joined to the merits (see paragraph 28 above) and finds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention as regards the requirement of an impartial tribunal.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

49. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

50. The applicant did not submit a claim for just satisfaction. Accordingly, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Joins, unanimously, to the merits the Government’s objection of non‑exhaustion of domestic remedies and dismisses it;

2. Declares, unanimously, the application admissible;

3. Holds, by six votes to one, that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 11 July 2019, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata DegenerKrzysztof Wojtyczek
Deputy RegistrarVice-President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Sabato is annexed to this judgment.

K.W.O.
R.D.

DISSENTING OPINION OF JUDGE SABATO

1. In one set of proceedings (“the second set of proceedings” – see paragraphs 17 et seq. of the majority’s judgment) the applicant filed a request for the recusal (also referred to as disqualification or withdrawal) of a judge of the Pazin Minor Offences Court who was to rule on the challenge against a fine that the applicant had been given for traffic violations. The judge wrote a statement for the attention of the president of the court in which he acknowledged that he had been in conflict with the applicant’s mother, herself a member of the judiciary. On 14 June 2012 the president of the court endorsed the disqualification of the judge, who did not hear the case.

2. In a different set of proceedings (“the first set of proceedings” – see paragraphs 6 et seq. of the judgment) another penalty for traffic violations had been challenged before the Pazin Minor Offences Court. On 13 June 2012, in the framework of this challenge, the same judge – whose disqualification would be endorsed the next day by the president of the court in the second set of proceedings – summoned the person concerned for a hearing to be held on 6 July 2012. The person did not appear at this hearing. On the same day the penalty was upheld by the judge.

3. As I will state below, in my opinion it is uncertain whether the judge realised – at the time of issuing the summons, at the hearing, or later – that the person who challenged the fine in the first set of proceedings was the same person who had previously requested his withdrawal in the second set of proceedings, that is to say, the applicant before our Court, whose mother was not on good terms with the judge. It is a small world after all.

4. The majority found (see paragraph 45 of the judgment) that it was unnecessary to establish whether the applicant, as he claimed, had actually lodged a request for the judge’s disqualification in this different (first) set of proceedings or whether, as the respondent State expressly objected in their observations of 18 January 2016 and 31 March 2016, no such request had ever been submitted. I regret that I cannot agree. I consider – again, for the reasons I will state below – that it was indeed necessary to establish the facts and that, since the Government expressly objected that the applicant had not filed a request for recusal, the rule of the burden of proof should have led to a finding that no request for recusal existed (see paragraph 24 of the majority’s judgment). The Government noted that the applicant claimed to have sent a fax asking for the judge’s withdrawal, without then appearing at the hearing, but never filed a fax transmission report with our Court. The Government, for their part, produced excerpts of the log from the local court’s electronic filing system, containing no mention of the fax.

5. Having said this, I prefer not to deal with the objection – which the Government also clearly raised in their observations of 18 January 2016 and 31 March 2016 – that, because the applicant had omitted to lodge a request for recusal, domestic remedies had not been exhausted. Dealing with this issue, in fact, would involve complex assessments in law and in fact, including with regard to the role of recusal of judges vis-à-vis self‑disqualification in the domestic system, as well as the nature (in the light of its effectiveness) of the complaint which the applicant, instead of filing a request for recusal, brought before the Constitutional Court of Croatia seeking the setting-aside of the Pazin court’s judgment of 6 July 2012 (see, mutatis mutandis, with reference to a different constitutional-law framework, Horvat v. Croatia, no. 51585/99, §§ 41-45, 26 July 2001). Such complex assessments are made unnecessary by the approach I will take as to the object of the applicant’s complaint before our Court and the extent of our Court’s assessment of judicial impartiality. I will nonetheless discuss a few general implications of the need for a request for the recusal of a judge – if such a remedy is available at the domestic level – to be brought in the domestic courts before an issue of judicial impartiality is raised before our Court.

6. My approach differs radically from the one adopted by the majority of the Chamber in determining the object of the applicant’s complaint before our Court. I find that the applicant did not complain – at least, not directly – of a possible violation of Article 6 § 1 of the Convention deriving from the fact that the judge did not withdraw from the case (in the first set of proceedings), after he had agreed to withdraw in another case (in the second set of proceedings). On the contrary, the applicant stated clearly that, in his view, it was the decision of the Constitutional Court of the Republic of Croatia of 17 October 2012 which was in violation of Article 6 § 1 of the Convention, since that court had allegedly neglected to consider that the Pazin court’s decision had been taken by a partial judge and thereby infringed the domestic Constitution (Article 29). Furthermore, the applicant assumed that the Constitutional Court “[had] not read” his complaint, as the allegedly “superficial” reasoning that it gave stated that no fundamental right was at stake (whereas, according to the applicant, the issue of judicial impartiality had been clearly argued by him). Consequently, the applicant sought the “overturning” of both the Constitutional Court’s and the Pazin court’s decisions, as well as the reopening of the proceedings.

7. In its decision of 17 October 2012, in my reading of it, the Constitutional Court ruled that no specific violations of human rights and fundamental freedoms were to be found in the judgment of the Pazin court. In my opinion (which, again, differs from that of the majority), this decision is in full conformity with Article 6 § 1 of the Convention as far as the principle of judicial impartiality is concerned. Such conformity may be affirmed on two grounds: firstly, because the decision was itself taken by a “tribunal” meeting the requirements of Article 6 § 1 (since no doubt at all has been cast on the fact that the Constitutional Court judges were impartial); and, secondly, because the issue of the impartiality of the Pazin court, brought to the attention of a Constitutional Court with the power to quash the allegedly unlawful judgment (see, for instance, mutatis mutandis, Süssmann v. Germany [GC], no. 20024/92, § 41 et. seq., and in particular § 43, ECHR 1996-IV; Kyprianou v. Cyprus [GC], no. 73797/01, § 134, ECHR 2005-XIII; and Micallef v. Malta [GC], no. 17056/06, § 57, ECHR 2009), had been resolved within the domestic system by a decision rejecting the applicant’s arguments.

8. The Constitutional Court’s proceedings, in my view, are one example of the many national remedial mechanisms aiming at establishing whether the judex suspectus is or is not impartial. The most common remedy, however, is a request for recusal, the omission of which has been noted by the Government. Regardless of the differences between such remedies, the case-law of our Court states that the existence of national procedures for ensuring impartiality, namely rules governing the withdrawal of judges, is a relevant factor in assessing the impartiality of national tribunals. As our Court has found in the past, such rules manifest the national legislature’s concern to remove all reasonable doubts as to the impartiality of the judge and constitute an attempt to ensure impartiality by eliminating the causes of such concerns. In addition to ensuring the absence of actual bias, they are directed at removing any appearance of partiality, and so serve to promote the confidence which the courts in a democratic society must inspire in the public. Our Court takes such rules into account when making its own assessment as to whether a tribunal was impartial and, in particular, whether the applicant’s fears can be held to be objectively justified (see, for instance, mutatis mutandis, Pescador Valero v. Spain, no. 62435/00, §§ 24-29, ECHR 2003-VII; Micallef, cited above, § 99; and Pasquini v. San Marino, no. 50956/16, § 144, 2 May 2019).

9. The majority of the Chamber substantially disagreed with the assessment made by the domestic Constitutional Court. Making their own assessment as to whether the Pazin court was impartial, they considered insufficient the fact that there had been a domestic review of the issue and, in the circumstances of the case, held that Article 6 § 1 of the Convention required that the judge should have disqualified himself (as I mentioned, the majority considered it unnecessary to ascertain whether a recusal had been requested). I respectfully dissent for reasons of fact and law.

10. As to the facts, I would suggest that, since no request for recusal had been submitted to the judge (see above, regarding the total lack of evidence), and neither the applicant nor his counsel appeared at the hearing to challenge the court’s impartiality, it may well be that the judge was totally unaware that the person whose case he was trying in absentia on 6 July 2012 was the same person whose mother he had admitted not being on friendly terms with. Aside from the possible difficulty of identifying persons by name only, one should also consider that the applicant has a surname different from his mother’s and that in the previous set of proceedings the judge had been able to recognise the applicant as his mother’s son only after a recusal clarifying the issue had been filed with the court. In saying this, I regret that I further disagree with my distinguished colleagues of the majority, who found that the judge had been aware of the circumstances and should therefore have reported the situation to the president of the court (see paragraph 45 of the judgment). I do not need to recall, in this context, the reasons for which the personal impartiality of the judge is presumed. However, I do need to state that, in my opinion, the previous withdrawal from another case, in the particular setting of that case (which was conducted in a “small claims” court and in absentia), cannot constitute enough evidence to rebut this presumption.

11. This consideration, taken together with the finding that the reason for possible withdrawal was indicated as a mere alleged animosity deriving from a lack of communication in a professional environment, leads me to conclude that the facts by themselves show that a better decision would have been to abide by the domestic ruling: no violation of Article 6 § 1 should have been found.

12. But, as I mentioned, there are also issues at law to be considered, concerning the extent to which our Court, in my opinion, should review the national assessment of judges’ impartiality by other judges (for example, judges hearing recusal cases, or judges before whom a decision is impugned for reasons relating to alleged bias of the court which gave a previous decision). In my opinion, failure to comply with the rules concerning self‑disqualification should in principle constitute sufficient reason for the parties to request a recusal, so that, in the absence of such a request by the interested party, any impact of the aforementioned failure on the lawfulness of the proceedings and decision, as well as on their compliance with Article 6 § 1, should normally be excluded.

13. I should recall that, adopting this line of interpretation of Article 6 § 1 as regards judicial impartiality, our Court has held as follows (Zahirović v. Croatia, no. 58590/11, § 35-36, 25 April 2013):

“... when the domestic law offers a possibility of eliminating the causes for concerns regarding the impartiality of the court or a judge ... , it would be expected (and in terms of the national law required) of an applicant who truly believes that there are arguable concerns on that account to raise them at the first opportunity. This would above all allow the domestic authorities to examine the applicant’s complaints at the relevant time and ensure that his rights are respected. ... In the present case, however, the applicant failed to use the opportunity to submit his complaints about the ... alleged lack of impartiality at the trial stage of the proceedings. Therefore, owing to that failure, the Court is not able to conclude that the alleged procedural defect complained of interfered with the applicant’s right to a fair trial ...”

I subscribe to this principle and, in doing so, I respectfully disagree with the majority of the Chamber, who took the view that the case at hand was to be distinguished from Zahirović and other similar case-law. I would have applied the Zahirović standard to the case at hand.

14. The impartiality of judges is, however, too delicate a topic to be left to procedural law alone. Since the Zahirović standard is substantially a procedural one, I must admit that in some exceptional instances the procedural defect linked to the lack of impartiality could interfere with the right to a fair trial, and consequently could entail a violation of Article 6 § 1, even if the applicant had failed to raise his or her concerns by using an appropriate remedy in the domestic system. One example that comes to mind is that of a member of the judiciary deciding a case even if he or she has a direct and personal interest in it, placing him or her substantially in the position of a party to the proceedings. In such cases the violation would be blatant, in that the decision was given a non iudice, that is, by a tribunal so evidently lacking impartiality that the decision was in rem propriam.

15. A final remark concerns the link between the impartiality and independence of judges, the importance of which our Court has often underlined. In view of this link, I would not underestimate the risk to the independence of national judges which the majority’s decision entails. Litigants who have not duly requested the recusal of a judge in their domestic system might raise issues of bias directly before our Court, even on the basis of minor suspicions different from the serious ones I just mentioned. In most systems, the delicate position of the judge is protected from suspicions of bias raised at a late stage by the provision of specific remedies subject to strict deadlines for challenging impartiality, which otherwise is to be presumed. A judge whose impartiality is subject to public scrutiny for too long is less independent, as he or she may fear that, at all stages of the procedure, justice administered by a judge may be transformed into justice trying the judge. It is true that, in the case at hand, the Croatian system offered a domestic remedy in the form of a complaint to the Constitutional Court (a complaint whose role, as I said, could be further clarified vis-à-vis the role of a request for recusal). But this is not true for all European systems, in many of which the only remedy is an application for recusal (and, if recusal is not requested, bias may no longer be a ground for appeal). The non-existence in many countries of domestic remedies other than an application for recusal, therefore, entails the danger – given that the majority substantially considered a previous application for recusal to be unnecessary – that national judges may be placed in the uncomfortable situation of seeing their impartiality directly challenged in Strasbourg.

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2

Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.

Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije

Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije

Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.

Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije

Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije

Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)

Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije