Scordino protiv Italije

Država na koju se presuda odnosi
Italija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
36813/97
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
29.03.2006
Članovi
6
6-1
34
35
35-1
41
46
46-2
P1-1
P1-1-1
Kršenje
6
6-1
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Žrtva
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 46-2) Izvršenje presude
(Čl. 46-2) Mere opšteg karaktera
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Oduzimanje imovine
(P1-1-1) Mešanje
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Predstavku su podneli četvoro italijanskih državljana, Giovanni, Elena, Maria i Giuliana Scordino.
Godine 1992. podnositelji zahteva nasledili su od g. A. Scordina nekoliko parcela zemljišta u Reggio di Calabriji. Sredinom 1970. godine Opšinsko veće Reggio di Calabrije donelo je generalni razvojni plan, koji je sredinom 1975. godine prihvatilo Pokrajinsko veće Calabrije. Za zemljište iz ovoga zahteva površine 1.786 m2, izdana je dozvola za eksproprijaciju prema generalnom razvojnom planu, radi izgradnje stambenih objekata na tom zemljištu. Zemljište je naknadno uključeno u urbanistički razvojni plan koji je odobrilo Pokrajinsko veće Calabrije sredinom 1979. godine
Godine 1980. Opšinsko veće Reggio di Calabrije odlučilo je da će zadruga Edilizia Aquila na predmetnom zemljištu obaviti građevinske radove. Opšinsko veće Reggio di Calabrije ponudilo je predujam naknade za ekspropijaciju, čiji je iznos određen u skladu sa Zakonom, 1982. godine, na temelju tada važeeg zakona koji reguliše visinu naknade za zemljište. Tadašnji vlasnik, A. odbio je ovu ponudu. Opštinsko veće je donelo drugu odluku o eksproprijaciji i predložilo višu cenu, s tim što je konačnu cifru trebalo naknadno utvrditi nakon što se donese novi zakon koji treba da utvrdi kriterijume za naknadu za građevinsko zemljište (novi zakon 359/1992). Ova ponuda takođe nije prihvaćena. U medjuvremenu, Ustavi sud je zakon kojim je moguće obračunati iznos nadoknade u odnosu na neki budući zakon proglasio neustavnim. Krajem 1989. godine, A, je saznao iznos nadoknade koji će biti isplaćen i pokrenuo je postupak protiv opšinskog veća i zadruge. A. Scordino je umro krajem 1992. godine, nakon čega su podnositelji zahteva izrazili su svoju nameru da postupak nastave.
Žalbeni sud u Reggio di Calabriji 1993. godine imenuje novog veštaka koji u skladu sa novim kriterijuma po zakonu 359/1992 trebalo da odredi naknadu za eksproprijaciju, koji 1994. godine podnosi izveštaj sa iznosom, a podnosioci predstavke podnose pribedbe uključujući i onu da u ovaj obračun nije ušla naknada za zeljište koje se nalazi do ovog koje je predmet eksproprijacije, ali je postale neupotrebljivo zbog građevinskih radova. Presudom iz 1996. godine Žalbeni sud u Reggio di Calabriji presudio je da podnositelji zahteva imaju pravo na naknadu izračunatu prema novom zakonu, kako za zemljište koje je formalno sprovedena eksproprijacija tako i za zemljište koje je postalo neupotrebljivo zbog građevinskih radova. Presudio je i da tako određena naknada ne podleže dodatnom 40-postotnom zakonskom umanjenju primenjivom kad vlasnik zemljišta koje je predmet eksproprijacije, nije potpisao sporazum o njegovom prenosu, smatrajući da je u slučaju podnositelja zahteva u trenutku stupanja na snagu Zakona zemljište već bilo ekproprisano.
U aplrilu 2002. godine, podnositelji su se obratili Žalbenom sudu u Reggio di Calabriji zbog dugog trajanja postupka. Nakon što je ova sud dosudio nadoknadu podnositeljima koja je bila mnogostruko niža od traženog iznosa, oni su se obratili Kasacionom sudu.
Podnositelji zahteva su tvrdili da je došlo do neopravdanog mešanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva i do povrede njihovoga prava na pošteno suđenje u razumnom roku. Zahtev je prosleđen veću u rad koje je u svojoj presudi iz 2004. godine jednoglasno presudilo da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije zbog dužine i nepoštenosti postupka. Presudilo je i da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 zbog neopravdanog mešanja u pravo podnositelja zahteva na mirno uživanje njihovog vlasništva. Italijanska vlada je tražila da se predmet ustupi velikom veću.
Veliko veće je presudilo da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1 zbog neodgovarajućeg iznosa naknade za eksproprijaciju, člana 6., stav 1. zbog primene članka 5 bis Zakona br. 359/1992 na ovaj predmet, kao i da je došlo do povrede člana 6., stavka 1. zbog dužine postupka.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

VELIKO VIJEĆE

PREDMET SCORDINO protiv ITALIJE

(Zahtjev br. 36813/97)

PRESUDA

STRASBOURG

29. ožujka 2006. godine

 - IZVOD IZ PRESUDE - 

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 36813/97) protiv Talijanske Republike kojega je 21. srpnja 1993. godine četvoro talijanskih državljana, Giovanni, Elena, Maria i Giuliana Scordino ("podnositelji zahtjeva"), podnijelo Europskoj komisiji za ljudska prava ("Komisija") na temelju članka 25. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") .
  2. Nakon što su na početku bili označeni inicijalima G.S. i ostali, podnositelji zahtjeva naknadno su pristali da se otkriju njihova imena. Pred Sudom ih je zastupao g. N. Paoletti iz Odvjetničke komore Rima. Talijansku vladu ("Vlada") zastupao je njen zastupnik g. I.M. Braguglia, pomoćnik zastupnika g. F. Crisafulli i zamjenik pomoćnika zastupnika, g. N. Lettieri.
  3. Prema članku 1. Protokola br. 1 i članku 6. Konvencije, podnositelji zahtjeva su tvrdili da je došlo do neopravdanog miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva i do povrede njihovoga prava na pošteno suđenje u razumnom roku.
  4. Zahtjev je proslijeđen Sudu 1. studenoga 1998. godine, kad je na snagu stupio Protokol br. 11 uz Konvenciju (članak 5. stavak 2. Protokola br. 11).
  5. Zahtjev je dodijeljen u rad Prvom odjelu Suda (pravilo 52. stavak 1. Poslovnika Suda). G. V. Zagrebelsky, sudac izabran u odnosu na Italiju, povukao se iz zasjedanja u velikom vijeću (pravilo 28.). Vlada je stoga imenovala gđu M. Del Tufo da umjesto njega zasjeda kao ad hoc sudac (članak 27. stavak 2. Konvencije i pravilo 29. stavak 1.).
  6. Dana 27. ožujka 2003. godine, nakon rasprave o dopuštenosti i osnovanosti (pravilo 54. stavak 3.), vijeće Prvoga odjela, u sastavu g. C.L. Rozakis, predsjednik, g. G. Bonello, g. P. Lorenzen, gđa N. Vajić, gđa S. Botoucharova, gđa E. Steiner, suci, gđa M. Del Tufo, ad hoc sudac, te g. S. Nielsen, zamjenik tajnika Odjela, proglasilo je zahtjev dopuštenim.
  7. U svojoj presudi od 29. srpnja 2004. godine ("presuda vijeća"), vijeće je jednoglasno odlučilo odbaciti prethodni prigovor Vlade i jednoglasno presudilo da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije zbog duljine i nepoštenosti postupka. Presudilo je i da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 zbog neopravdanog miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje njihovoga vlasništva.
  8. Dana 26. listopada 2004. godine talijanska vlada je zatražila, na temelju članka 43. Konvencije i Pravila 73., da se predmet uputi velikome vijeću. Dana 2. veljače 2005. godine zbor velikoga vijeća prihvatio je taj zahtjev.
  9. Sastav velikoga vijeća određen je u skladu s odredbama članka 27. stavaka 2. i 3. Konvencije i pravila 24.
  10. Podnositelji zahtjeva i Vlada podnijeli su svatko svoje očitovanje. Osim toga, primjedbe treće stranke primljene su od poljske, češke i slovačke vlade, kojima je predsjednik dopustio intervenirati u pismenom postupku (članak 36. stavak 2. Konvencije i pravilo 44. stavak 2.) Podnositelji zahtjeva odgovorili su na te primjedbe (pravilo 44. stavak 5.).
  11. Rasprava, koja je bila otvorena za javnost, održana je u Zgradi ljudskih prava (Human Rights Building) u Strasbourgu dana 29. lipnja 2005. godine (pravilo 59. stavak 3.).

 

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelji zahtjeva rođeni su 1959., 1949., 1951. odnosno 1953. godine, a žive u Reggio di Calabriji.
  2. Godine 1992. podnositelji zahtjeva naslijedili su od g. A. Scordina nekoliko parcela zemljišta u Reggio di Calabriji, upisanih u zemljišne knjige kao uložak 111, čestice 105, 107, 109 i 662. Dana 25. ožujka 1970. godine Općinsko vijeće Reggio di Calabrije donijela je generalni razvojni plan, koji je 17. ožujka 1975. godine prihvatilo Pokrajinsko vijeće Calabrije. Za zemljište iz ovoga zahtjeva površine 1.786 m2, označeno kao čestica 109, izdana je dozvola za izvlaštenje prema generalnom razvojnom planu, radi izgradnje stambenih objekata na tom zemljištu. Zemljište je naknadno uključeno u urbanistički razvojni plan što ga je Pokrajinsko vijeće Calabrije odobrilo 20. lipnja 1979. godine

A. Izvlaštenje zemljišta

  1. Godine 1980. Općinsko vijeće Reggio di Calabrije odlučilo je da će zadruga Edilizia Aquila na dotičnome zemljištu obaviti građevinske radove. Odlukom od 13. ožujka 1981. godine upravne su vlasti zadruzi dale dopuštenje da zaposjedne zemljište.
  2. Dana 30. ožujka 1982. godine, na temelju Zakona br. 385/1980, Općinsko vijeće Reggio di Calabrije ponudilo je predujam naknade za izvlaštenje, čiji je iznos određen u skladu sa Zakonom br. 865/1971. Ponuđeni iznos, 606.560 lira (ITL), izračunat je prema pravilima koja su bila na snazi za poljoprivredno zemljište, na način da se za osnovicu uzela vrijednost od 340 ITL po četvornome metru, s time da će se konačni iznos naknade odrediti nakon što se donese zakon kojim će se utvrditi novi kriteriji za naknadu za građevinsko zemljište.
  3. A. Scordino je odbio ponudu.
  4. Dana 21. ožujka 1983. godine Pokrajinsko vijeće donijelo je odluku o izvlaštenju u odnosu na predmetno zemljište.
  5. Dana 13. lipnja 1983. godine Općinsko vijeće je drugi put ponudilo predujam koji je ovoga puta iznosio 785.000 ITL. Ta ponuda nije prihvaćena.
  6. Presudom br. 223 od 15. srpnja 1983. godine Ustavni sud proglasio je Zakon br. 385/1980. neustavnim jer je dodjelu naknade uvjetovao donošenjem nekog budućeg zakona.
  7. Zbog te je presude ponovno stupio na snagu Zakon br. 2359/1865 koji je predviđao da naknada za izvlaštenje treba odgovarati tržišnoj vrijednosti zemljišta o kojemu je riječ.
  8. Dana 10. kolovoza 1984. godine g. A. Scordino formalno je pozvao Općinsko vijeće da odredi konačni iznos naknade u skladu sa Zakonom br. 2359/1865. Dana 16. studenoga 1989. godine saznao je da je, odlukom od 6. listopada 1989. godine, Općinsko vijeće Reggio di Calabrije konačni iznos odredilo u visini od 88.414.940 ITL (50.000 ITL po četvornome metru).

B. Postupak za dodjelu naknade za izvlaštenje

  1. Dana 25. svibnja 1990. godine, osporavajući iznos naknade koja mu je dodijeljena, g. A. Scordino pokrenuo je pred Žalbenim sudom u Reggio di Calabriji postupak protiv Općinskoga vijeća i zadruge.
  2. Tvrdio je kako je iznos što ga je odredilo Općinsko vijeće smiješno nizak u odnosu na tržišnu vrijednost zemljišta te je, između ostalog, zatražio da se naknada izračuna prema Zakonu br. 2359/1865. Tražio je naknadu i za razdoblje u kojemu je zemljište bilo u tuđem posjedu prije donošenja odluke o izvlaštenju, te za dio zemljišta (1.500 m2) koje je postalo neupotrebljivo zbog građevinskih radova.
  3. Priprema predmeta za raspravu započela je 7. siječnja 1991. godine.
  4. Zadruga je izjavila da ima namjeru braniti se i uložila prigovor kojim je tvrdila kako se ne može smatrati strankom u postupku.
  5. Dana 4. veljače 1991. godine, budući da Općinsko vijeće još uvijek nije izjavilo ima li namjeru braniti se, Žalbeni sud u Reggio di Calabriji utvrdio je kako se ono oglušilo te je naložio vještačenje zemljišta. Odlukom od 13. veljače 1991. godine imenovan je vještak kojemu je određen rok od tri mjeseca za podnošenje izvješća.
  6. Dana 6. svibnja 1991. godine Općinsko vijeće izjavilo je da ima namjeru braniti se i uložilo prigovor kojim je tvrdilo kako se ne može smatrati strankom u postupku. Vještak je prihvatio dužnost i položio prisegu.
  7. Dana 4. prosinca 1991. godine vještak je podnio izvješće.
  8. Dana 14. kolovoza 1992. godine na snagu je stupio Zakon br. 359 od 8. kolovoza 1992. ("Hitne mjere za stabiliziranje javnih financija"). Člankom 5. bis toga Zakona utvrđeni su novi kriteriji za izračun naknade za izvlaštenje građevinskoga zemljišta. Zakon je bio izričito primjenjiv na postupak koji je bio u tijeku.
  9. A. Scordino umro je 30. studenoga 1992. godine. Dana 18. rujna 1993. godine podnositelji zahtjeva izrazili su svoju namjeru nastaviti postupak.
  10. Dana 4. listopada 1993. godine Žalbeni sud u Reggio di Calabriji imenovao je drugog vještaka i naložio mu da odredi naknadu za izvlaštenje prema novim kriterijima utvrđenim člankom 5. bis Zakona br. 359/1992.
  11. Vještak je 24. ožujka 1994. godine podnio izvješće u kojem je zaključio da je na dan izvlaštenja tržišna vrijednost zemljišta iznosila 165.755 ITL po četvornome metru. Prema novim kriterijima utvrđenim člankom 5. bis Zakona br. 359/1992, dužna naknada iznosila je 82.890 ITL po četvornome metru.
  12. Na ročištu 11. travnja 1994. godine stranke su zatražile rok za podnošenje primjedaba na izvješće vještaka. Punomoćnik podnositelja zahtjeva dao je na uvid poseban vještački nalaz i primijetio da je vještak imenovan od strane suda propustio obračunati naknadu za 1.500 m2 zemljišta koje nije bilo obuhvaćeno odlukom o izvlaštenju, ali je postalo neupotrebljivo zbog građevinskih radova.
  13. Dana 6. lipnja 1994. godine održano je ročište na kojem su podneseni odgovori na očitovanja. Sljedeće ročište, zakazano za 4. srpnja 1994. godine, sud je odgodio na vlastitu inicijativu za 3. listopada 1994. godine, a potom za 10. studenoga 1994. godine.
  14. Odlukom od 29. prosinca 1994. godine sud je naložio dodatno vještačenje i odgodio postupak do 6. ožujka 1995. Međutim, ročište je naknadno nekoliko puta odgođeno jer je istražni sudac bio spriječen. Na zahtjev podnositelja zahtjeva, istražni je sudac 29. veljače 1996. godine zamijenjen, a stranke su podnijele podneske na ročištu 20. ožujka 1996. godine.
  15. Presudom od 17. srpnja 1996. godine Žalbeni sud u Reggio di Calabriji presudio je da podnositelji zahtjeva imaju pravo na naknadu izračunatu prema članku 5. bis Zakona br. 359/1992, kako za zemljište koje je formalno izvlašteno tako i za zemljište koje je postalo neupotrebljivo zbog građevinskih radova. Presudio je i da tako određena naknada ne podliježe dodatnom 40 postotnom zakonskom umanjenju primjenjivom kad vlasnik izvlaštenog zemljišta nije potpisao sporazum o njegovom prijenosu (cessione volontaria), smatrajući da je u slučaju podnositelja zahtjeva u trenutku stupanja na snagu Zakona zemljište već bilo izvlašteno.
  16. Zaključno, Žalbeni sud naložio je Općinskome vijeću i zadruzi da podnositeljima zahtjeva isplati:

(a) 148.041.540 ITL (82.890 ITL po četvornome metru za 1.786 m2 zemljišta) na ime naknade za izvlaštenje;
(b) 91. 774.043 ITL (75.012,50 ITL po četvornome metru za 1.223,45 m2) na ime naknade za dio zemljišta koje je postalo neupotrebljivo i koje se trebalo smatrati de facto izvlaštenim; i
(c) naknadu za razdoblje u kojem je zemljište bilo u tuđem posjedu prije nego što je izvlašteno.

  1. Te je iznose trebalo revalorizirati i na njih isplatiti kamatu do dana namirenja.
  2. Dana 20. prosinca 1996. godine zadruga se žalila u odnosu na pravna pitanja, tvrdeći da se ne može smatrati strankom u postupku. Žalili su se i podnositelji zahtjeva i to 20. siječnja 1997., te Općinsko vijeće 31. siječnja 1997. godine. Dana 30. lipnja 1997. zadruga je podnijela zahtjev za odgodu ovrhe presude Žalbenoga suda. Taj je zahtjev odbačen 8. kolovoza 1997.
  3. Presudom od 3. kolovoza 1998. godine, koja je u tajništvo položena 7. prosinca 1998. godine, Kasacijski sud je prihvatio žalbu zadruge, utvrdivši kako ona nije stranka u postupku jer formalno nije bila stranka u izvlaštenju, iako se njime okoristila. Potvrdio je preostali dio presude Žalbenoga suda u Reggio di Calabriji.
  4. U međuvremenu, dana 18. lipnja 1997. godine, iznos dosuđen od Žalbenoga suda položen je kod Narodne banke. Dana 30. rujna 1997. godine umanjen je za porez po stopi od 20%, u skladu sa Zakonom br. 413/1991.

C. Postupak prema "Pinto" zakonu

  1. Dana 18. travnja 2002. godine podnositelji zahtjeva obratili su se Žalbenome sudu u Reggio di Calabriji prema Zakonu br. 89 od 24. ožujka 2001. godine, poznatom kao "Pintov" zakon, prigovarajući prekomjernoj duljini naprijed opisanoga postupka. Podnositelji zahtjeva su od suda zatražili da utvrdi da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije i da naloži Vladi i Ministarstvu pravosuđa da im nadoknadi nematerijalnu štetu, koju su ocijenili da iznosi 50.000 EUR, te materijalnu štetu koju su, kako su smatrali, pretrpjeli zbog primjene Zakona br. 359/1992 na njihov predmet.
  2. Odlukom od 1. srpnja 2002., koja je u tajništvo položena 27. srpnja 2002. godine, Žalbeni sud u Reggio di Calabriji utvrdio je da je duljina postupka bila prekomjerna. Presudio je kako slijedi:

"... [Budući da]

" ... je postupak započeo 24. svibnja 1990., a završio 7. prosinca 1998. Vođen je na dvije instance i nije bio osobito složen.

Iz sudske prakse Europskoga suda za ljudska prava može se vidjeti da se za prvostupanjski postupak prihvatljivim razdobljem smatraju tri godine, a za drugostupanjski postupak dvije godine.

Podnositelji zahtjeva izrazili su namjeru nastaviti postupak kao nasljednici g. A. Scordina, koji je umro 1992. godine, kad razumni rok još uvijek nije bio prekoračen.

Prema tome, odugovlačenja se moraju računati samo u odnosu na razdoblje koje je uslijedilo nakon toga, a trajala su tri godine i šest mjeseci.

Za odugovlačenje nisu odgovorni podnositelji zahtjeva, već loše funkcioniranje pravosudnoga sustava.

Materijalna šteta koju su podnositelji zahtjeva tvrdili da su je pretrpjeli nije prouzročena duljinom postupka, pa se stoga ne može nadoknaditi.

S obzirom na naprijed navedeno, podnositelji zahtjeva imaju pravo samo na naknadu nematerijalne štete koju su pretrpjeli zbog duljine postupka, to jest, produljene neizvjesnosti glede ishoda postupka i tjeskobe koju takva neizvjesnost obično donosi.

S obzirom na ono što se dovodilo u pitanje, iznos što ga treba dosuditi na ime nematerijalne štete je 2,450 EUR."

  1. Žalbeni sud naložio je Ministarstvu pravosuđa da podnositeljima zahtjeva samo isplati ukupno 2.450 eura (EUR) na ime nematerijalne štete. Kad je riječ o Vladi, Žalbeni sud smatrao je kako se ona ne može smatrati strankom u postupku. 45. Glede podjele troškova postupka, Žalbeni sud naložio je Ministarstvu pravosuđa da plati 1.500 EUR, a podnositeljima da plate preostalih 1.500 EUR.
  2. Podnositelji zahtjeva nisu se žalili Kasacijskom sudu. Odluka Žalbenog suda postala je pravomoćna 26. listopada 2003. godine.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

(...)

PRAVO

I. GLEDE NAVODNIH POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA br. 1 

  1. Podnositelji zahtjeva prigovorili su zbog dvostruke povrede članka 1. Protokola br. 1., koji predviđa: 

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 

  1. Podnositelji zahtjeva tvrdili su kako snose nerazmjeran teret zbog neprimjerenog iznosa naknade za izvlaštenje, koja je izračunata u skladu s kriterijima utvrđenim člankom 5. bis Zakona br. 359/1992.
  2. Prigovorili su i retroaktivnoj primjeni članka 5. bis Zakona br. 359/1992.

A. Iznos naknade koja je dosuđena podnositeljima zahtjeva

1. Je li došlo do miješnja u pravo vlasništva

  1. Sud ponavlja ono što je izjavio već u nekoliko prigoda, a to je da članak 1. Protokola br. 1 sadrži tri različita pravila: "prvo pravilo, koje je utvrđeno u prvoj rečenici prvoga stavka opće je naravi i iznosi načelo mirnog uživanja vlasništva; drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvoga stavka odnosi se na lišavanje vlasništva i podvrgava ga određenim uvjetima; treće pravilo, navedeno u drugome stavku priznaje da, između ostalog, države ugovornice imaju pravo nadzirati upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ... . Ta pravila nisu "različita" u smislu da bi bila nepovezana: drugo i treće pravilo, koji se tiču posebnih slučajeva miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva, treba tumačiti u svjetlu općeg načela proglašenog u prvom pravilu" (vidi, između drugih izvora prava, predmet James and Others v. the United Kingdom, veljače 1986., Serija A br. 98, str. 29-30, stavak 37., koji djelomično ponavlja ono što je Sud izrekao u obrazloženju u predmetu Sporrong and Lönnroth v. Sweden, 23. rujna 1982., Serija A br. 52, str. 24, stavak 61.; vidi i presudu u predmetu The Holy Monasteries v. Greece od 9. prosinca 1994., Serija A br. 301-A, str. 31, stavak 56.; predmet Iatridis v. Greece [GC], br. 31107/96, stavak 55, ECHR 1999-II; te predmet Beyeler v. Italy [GC], br. 33202/96, stavak 106., ECHR 2000-I).
  2. Veliko vijeće bilježi da Vlada nije osporila utvrđenja vijeća, koje je smatralo kako je u ovome predmetu došlo do lišavanja vlasništva u smislu druge rečenice članka 1. Protokola br. 1. (vidi stavak 84. presude vijeća).
  3. Veliko vijeće suglasno je s analizom vijeća u vezi s tim pitanjem. Stoga sada mora odrediti je li miješanje kojemu se prigovara opravdano prema toj odredbi.

2. Opravdanost miješanja u pravo vlasništva

a) "Predviđeno zakonom" i "u javnom interesu"

  1. Nije sporno da su podnositelji zahtjeva lišeni vlasništva u skladu sa zakonom i da je izvlaštenje težilo legitimnom cilju u javnom interesu.

b) Razmjernost miješanja

i. Presuda vijeća 

  1. U svojoj presudi od 29. srpnja 1994. godine (vidi stavke 98. do 103. presude vijeća), vijeće je došlo do sljedećih zaključaka:

"Sud bilježi kako su podnositelji zahtjeva dobili najveći mogući iznos naknade koji je bilo moguće dobiti prema članku 5. bis Zakona br. 359/1992. Naime, daljnje 40 postotno umanjenje nije primijenjeno u ovome predmetu ...

Sud također bilježi da je konačni iznos naknade koji je utvrđen bio 82.890 ITL po četvornome metru, dok je procijenjena tržišna vrijednost zemljišta bila 165.755 ITL po četvornome metru ... Osim toga, taj je iznos naknadno oporezovan po stopi od 20% ...

Konačno, Sud ne previđa duljinu vremena koje je proteklo od izvlaštenja do konačnog određivanja naknade ...

Imajući na umu slobodu procjene što ju članak 1. Protokola br. 1 ostavlja nacionalnim vlastima, Sud smatra da cijena plaćena podnositeljima zahtjeva nije bila u razumnom odnosu s vrijednošću izvlaštene imovine (vidi predmet Papachelas v. Greece [GC], br. 31423/96, stavak 49., ECHR 1999-II i predmet Platakou v. Greece, 38460/97, stavak 54., ECHR 2001-I). Iz toga slijedi da je poremećena poštena ravnoteža.

Prema tome, došlo je do povrede članka 1. Protokola br. 1."

ii. Tvrdnje onih koji su se pojavili pred Sudom (...)

iii. Ocjena Suda

α) Rekapitulacija mjerodavnih načela 

  1. U slučaju miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva mora se postići "poštena ravnoteža" između potreba javnog interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca (vidi, između drugih izvora prava, predmet Sporrong and Lönnroth, naprijed citiran, str. 26, stavak 69.). Nastojanje da se postigne ta ravnoteža odražava se u strukturi članka 1. u cjelini, pa time i u njegovoj drugoj rečenici, koja se treba tumačiti u svjetlu općega načela proglašenog u prvoj rečenici. Mora osobito postojati razuman odnos razmjernosti između primijenjenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti bilo kojom mjerom primijenjenom od strane države, uključujući i mjere kojima se osoba lišava svoga vlasništva (vidi presudu u predmetu Pressos Compania Naviera S.A. and Others v. Belgium od 20. studenoga 1995., Serija A br. 332, str. 23, stavak 38.; predmet The former King of Greece and Others v. Greece [GC], br. 25701/94, str. 89-90, ECHR 2000 XII; i predmet Sporrong and Lönnroth, naprijed citiran, str. 28, stavak 73.).
  2. Kad određuje je li taj zahtjev ispunjen, Sud priznaje da država uživa široku slobodu procjene kako u odnosu na odabir sredstava izvršenja, tako i u odnosu na utvrđivanje jesu li posljedice izvršenja opravdane javnim interesom, a u svrhu ostvarenja cilja zakona o kojemu je riječ (vidi predmet Chassagnou and Others v. France [GC], br. 25088/94, 28331/95 i 28443/95, stavak 75., ECHR 1999-III). Unatoč tome, Sud se ne može odreći svoje ovlasti preispitivanja i mora odrediti je li potrebna ravnoteža održana na način koji je u skladu s pravom podnositelja zahtjeva na mirno uživanje svoga vlasništva, u smislu prve rečenice članka 1. Protokola br. 1 (vidi predmet Jahn and Others v. Germany [GC], br. 46720/99, 72203/01 i 72552/01, stavak 93., bit će objavljeno u ECHR 2005).
  3. Kako bi se ocijenilo poštuje li se osporenom mjerom potrebna poštena ravnoteža, a posebno ne nameće li njome podnositeljima zahtjeva nerazmjerni teret, potrebno je uzeti u obzir uvjete određivanja naknade prema mjerodavnom zakonodavstvu. S tim u vezi, Sud je već utvrdio kako oduzimanje imovine bez isplate određenog iznosa koji je u razumnom odnosu s njenom vrijednošću inače predstavlja nerazmjerno miješanje, a potpuno pomanjkanje naknade može se prema članku 1. Protokola br. 1. smatrati opravdanim samo u iznimnim okolnostima (vidi predmet The Holy Monasteries, naprijed citiran, str. 35, stavak 71., i predmet The Former King of Greece, naprijed citiran, stavak 89.). Članak 1. Protokola br. 1. ne jamči, međutim, pravo na punu naknadu u svim okolnostima (vidi predmet James and Others, naprijed citiran, str. 36, stavak 54. i predmet Broniowski v. Poland [GC], br. 31443/96, stavak 182., ECHR 2004 V).
  4. Iako je istina da se u mnogim slučajevima zakonitog izvlaštenja, poput pojedinačnog izvlaštenja u svrhu izgradnje ceste ili u druge svrhe "u javnom interesu" samo puna naknada može smatrati u razumnom odnosu s vrijednošću imovine, to pravilo nije bez iznimaka (vidi predmet The Former King of Greece and Others v. Greece [GC] (pravična naknada), br. 25701/94, stavak 78.).
  5. Legitimni ciljevi u "javnom interesu", poput onih kojima se teži u mjerama gospodarske reforme ili mjerama čija je svrha postići veću socijalnu pravdu, mogu zahtijevati naknadu manju od pune tržišne vrijednosti (vidi predmet James and Others, naprijed citiran, str. 36, stavak 54.). Sud vjeruje kako je korisno dati kratki pregled svoje sudske prakse o tom pitanju.
  6. U naprijed citiranom predmetu James and Others, postavilo se pitanje je li, u kontekstu zakonodavstva o reformi zakupa, s obzirom na uvjete koji su omogućavali dugotrajnim zakupnicima (engl. leaseholders) da steknu svoju imovinu, postignuta poštena ravnoteža. Sud je utvrdio da jest, smatrajući kako se to događalo u kontekstu socijalne i gospodarske reforme u kojoj teret što su ga podnijeli zakupodavci (engl. freeholders) nije bio nerazmjeran, iako su iznosi primljeni od zainteresiranih stranaka bili niži od pune tržišne vrijednosti imovine. U predmetu Lithgow and Others v. the United Kingdom (presuda od 8. srpnja 1986., Serija A br. 102) Sud je ispitivao pitanje koje se odnosilo na nacionalizaciju poduzeća u zrakoplovnoj i brodograđevnoj industriji, u okviru gospodarskog, socijalnog i političkog programa što ga je vodila stranka koja je pobijedila na izborima, a koji je bio namijenjen tome da se osiguraju zdraviji organizacijski i ekonomski temelji i da vlasti dobiju željeni veći stupanj javne kontrole i odgovornosti. Sud je presudio da su u tom kontekstu mjere za obeštećenje dotičnih dioničara bile poštene i da nisu bile nerazumne u usporedbi s punom vrijednošću dionica. Sud je također presudio da naknada niža od pune naknade može biti potrebna i a fortiori kad se imovina oduzima u svrhu "takvih temeljnih promjena ustavnoga poretka zemlje kao što je prijelaz iz monarhije u republiku" (vidi predmet The Former King of Greece and Others v.Greece, naprijed citiran, stavak 89.). Država ima široku slobodu procjene kad donosi zakone u kontekstu promjene političkog i gospodarskog poretka (vidi osobito predmet Kopecký v. Slovakia [GC], br. 44912/98, stavak 35, ECHR 2004-IX). Sud je ponovno potvrdio to načelo u predmetu Broniowski v. Poland (naprijed citiran, stavak 182.), u kontekstu prijelaza zemlje u demokratsko uređenje, te je istaknuo kako pravila koja uređuju vlasničke odnose unutar zemlje "kad je riječ o dalekosežnom, ali spornom zakonodavnom sustavu sa značajnim gospodarskim učinkom na zemlju u cjelini" mogu uključivati odluke kojima se ograničava naknada za oduzetu imovinu ili povrat imovine na razinu ispod njene tržišne vrijednosti. Osim toga, Sud je ponovio ta načela u vezi s donošenjem zakona u "iznimnom kontekstu ujedinjenja Njemačke" (vidi predmet von Maltzan and Others v. Germany (dec.) [GC], br. 71916/01, 71917/01 i 10260/02, stavci 77. te 111. do 112., ECHR 2005, i predmet Jahn and Others v. Germany [GC], naprijed citiran). I na kraju, u predmetu Papachelas v. Greece [GC], br. 31423/96, ECHR 1999-II), pitanje o kojem se raspravljalo ticalo se izvlaštenja više od 150 nekretnina, uključujući i dio onih koje su bile u vlasništvu podnositelja zahtjeva, u svrhu izgradnje važne ceste. Sud je presudio kako naknada dosuđena podnositeljima zahtjeva nije poremetila poštenu ravnotežu između suprotstavljenih interesa, jer je bila niža od vrijednosti zemljišta prema procjeni Udruge zaprisegnutih procjenitelja za samo 1.621 GRD po četvornome metru.

γ) Primjena naprijed iznesenih načela na ovaj predmet 

  1. U ovome predmetu, s obzirom na činjenicu da je već utvrđeno kako miješanje o kojemu je riječ zadovoljava zahtjev zakonitosti i nije proizvoljno, naknada manja od pune naknade ne čini oduzimanje imovine podnositeljima zahtjeva eo ipso nezakonitim u svakom slučaju (vidi, mutatis mutandis, predmet The Former King of Greece and Others v. Greece, naprijed citiran, stavak 78.). Prema tome, preostaje odrediti jesu li u kontekstu zakonitog lišenja imovine podnositelji zahtjeva morali podnijeti nerazmjerni i prekomjerni teret.
  2. Sud primjećuje kako je naknada koja je dosuđena podnositeljima zahtjeva izračunata na temelju kriterija utvrđenih člankom 5. bis Zakona br. 359/1992. Sud bilježi kako se ti kriteriji primjenjuju bez obzira na radove u javnome interesu za koje je zemljište namijenjeno i na kontekst izvlaštenja. Sud ponavlja kako njegova zadaća nije preispitivati mjerodavno zakonodavstvo u apstraktnom smislu; on se mora ograničiti, što je više moguće, na ispitivanje problema nastalih zbog konkretnog predmeta u kojemu postupa. U tu svrhu, on u ovome predmetu mora ispitati naprijed navedeni zakon u mjeri u kojoj su podnositelji zahtjeva prigovorili njegovim posljedicama na njihovu imovinu (vidi predmet The Holy Monasteries, naprijed citiran, stavak 55.).
  3. U ovome predmetu konačni iznos naknade utvrđen je u visini od 82.890 ITL po četvornome metru, dok je procijenjena tržišna vrijednost zemljišta na datum izvlaštenja bila 165.755 ITL po četvornome metru (vidi stavke 32. i 37. ove presude). Dakle, naknada za izvlaštenje znatno je niža od tržišne vrijednosti imovine o kojoj je riječ. Osim toga, ona je naknadno umanjena i za porez po stopi od 20% (vidi stavak 41. ove presude).
  4. Ovaj se predmet tiče pojedinačnog izvlaštenja, koje nije provedeno u okviru procesa gospodarske, socijalne ili političke reforme niti je vezano za bilo koje druge posebne okolnosti. Prema tome, u ovom slučaju Sud ne vidi da bi postojao i jedan legitiman cilj "u javnome interesu" koji bi mogao opravdati naknadu manju od tržišne vrijednosti.
  5. S obzirom na sve prethodne razloge, Sud smatra kako je naknada dosuđena podnositeljima zahtjeva bila neprimjerena, zbog niskog iznosa koji je dosuđen i zbog toga što nije bilo razloga javnoga interesa koji bi opravdali naknadu nižu od tržišne vrijednosti imovine. Prema tome, podnositelji zahtjeva morali su podnijeti nerazmjeran i prekomjeran teret koji se ne može opravdati legitimnim ciljem u javnome interesu kojemu su težile vlasti.
  6. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.

B. "Retroaktivna" primjena članka 5. bis Zakona br. 359/1992 

  1. Podnositelji zahtjeva tvrdili su kako im je članak 5. bis Zakona br. 359/1992 povrijedio pravo na mirno uživanje vlasništva, protivno članku 1. Protokola br. 1.

1. Presuda vijeća 

  1. Vijeće je smatralo kako pitanje što su ga potaknuli podnositelji zahtjeva, a koje se odnosi na miješanje od strane zakonodavca, potpada u domašaj članka 6. Konvencije, pa je smatralo nepotrebnim posebno ispitati i je li došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.

2. Tvrdnje onih koji su se pojavili pred Sudom (...)

3. Ocjena Suda 

  1. U odnosu na prigovor koji se odnosi na retroaktivnu primjenu Zakona iz 1992. na njihov predmet, podnositelji zahtjeva tvrdili su kako im je uskraćeno pravo na naknadu predviđeno propisom koji se prethodno primjenjivao na slučajeve izvlaštenja zemljišta. Sud smatra kako je prigovor podnositelja zahtjeva u tom pogledu uključen u prigovor uložen glede neprimjerenosti naknade za izvlaštenje (vidi stavke 78. do 104. ove presude) kao i u onaj što su ga uložili glede miješanja zakonodavca u sudski postupak (vidi stavke 111. do 133. ove presude).
  2. Prema tome, uzimajući u obzir zaključke iznesene u stavcima 104. i 133., Sud ne smatra potrebnim posebno ispitati prigovor koji se temelji na miješanju zakonodavca prema članku 1. Protokola br. 1.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG NEPOŠTENOSTI POSTUPKA 

  1. Podnositelji zahtjeva tvrdili su kako donošenje članka 5. bis Zakona br. 359/1992 i njegova primjena na njihov predmet predstavlja miješanje zakonodavca, čime je povrijeđeno njihovo pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije čiji mjerodavni dijelovi predviđaju:

"1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza... svatko ima pravo da ... sud ... u razumnom roku ispita njegov slučaj."

A. Presuda vijeća

  1. Vijeće je presudilo da je postupak što su ga pokrenuli podnositelji zahtjeva tražeći naknadu za izvlaštenje bio nepošten jer su se prilikom odlučivanja o pitanju naknade za izvlaštenje koje im je upućeno domaći sudovi pozvali na pobijanu odredbu. Presudilo je da je time došlo do miješanja zakonodavca u sudski proces s ciljem utjecaja na odlučivanje u sporu.

1. Tvrdnje onih koji su se pojavili pred Sudom (...)

2. Ocjena Suda 

  1. Sud ponavlja kako, iako zakonodavcu u teoriji nije zabranjeno u građanskim stvarima donositi nove retroaktivne odredbe radi uređivanja prava koja proizlaze iz postojećeg zakona, načelo vladavine prava i pojam poštenog suđenja ugrađen u članak 6. Konvencije isključuju svako miješanje zakonodavca – osim zbog jakih razloga općeg interesa – u vršenje sudbene vlasti koje ima za cilj utjecati na sudsku odluku o sporu (vidi predmet Zielinski and Pradal & Gonzales v. France [GC], br. 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, stavak 57., ECHR 1999-VII; predmet Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis v. Greece, presuda od 9. prosinca 1994., Serija A br. 301-B; te presudu u predmetu Papageorgiou v. Greece od 22. listopada 1997., Reports 1997-VI).
  2. Sud ističe da se, prije stupanja na snagu članka 5. bis Zakona br. 359/1992, s obzirom na dva rješenja Ustavnoga suda Italije od 25. siječnja 1980. i 15. srpnja 1983., na ovaj predmet primjenjivao Zakon br. 2359/1865 (vidi stavke 49. do 56. ove presude), čiji je članak 39. predviđao pravo na naknadu prema punoj tržišnoj vrijednosti imovine. Kao posljedica pobijane odredbe, naknada određena za isplatu podnositeljima zahtjeva značajno je smanjena.
  3. Izmijenivši zakon koji se primjenjivao na dosuđivanje naknade za izvlaštenja koja su se tada provodila, te na odnosne sudske postupke koji su bili u tijeku, osim onih u kojima je doneseno konačno rješenje glede načela obeštećenja, članak 5. bis Zakona br. 359/1992 primijenio je nova pravila za obeštećenje na situacije koje su se pojavile prije njegovoga stupanja na snagu i zbog kojih su već podneseni zahtjevi za naknadu – čak i na postupke koji su na taj datum bili u tijeku – čime je proizveo retroaktivni učinak.
  4. Kao posljedica primjene te odredbe, vlasnicima izvlaštenog zemljišta uskraćen je značajan dio naknade koju su prethodno mogli potraživati prema Zakonu br. 2359/1865.
  5. Prema tome, iako prema članku 5. bis Zakona br. 359/1992 postupak nije poništen, dotična odredba, koja se primjenjivala na sudski postupak što su ga podnositelji zahtjeva pokrenuli i koji je bio u tijeku, imala je učinak nedvosmislenog mijenjanja njegovog ishoda time što je retroaktivno definirala uvjete spora na njihovu štetu. Iako je Vlada ustvrdila kako zakonska odredba nije bila posebno usmjerena na ovaj spor, niti na bilo koji drugi konkretni spor, Sud smatra da je, budući da je bila odmah primjenjiva, ona imala učinak negativnog utjecaja na postupak u tijeku kao što je bio onaj što su ga pokrenuli podnositelji zahtjeva. Očiti cilj, a i učinak pobijane odredbe bio je u svakom slučaju izmijeniti primjenjiva pravila koja su se odnosila na naknadu, uključujući i u slučaju sudskih postupaka koji su tada bili u tijeku, a u kojima je država bila jedna od stranaka (vidi predmet Anagnostopoulos and Others v. Greece, br. 39374/98, stavci 20. do 21., ECHR 2000-XI).
  6. Kao što je poznato, primjenjivost na tekuća dosuđivanja naknade i na postupke u tijeku ne može sama po sebi dovesti do problema u pogledu Konvencije jer zakonodavac u teoriji nije spriječen umiješati se u građanske predmete kako bi izmijenio postojeću pravnu situaciju putem trenutačno primjenjivog zakona (vidi predmet OGIS-Institut Stanislas, OGEC SaintPie X and Blanche de Castille and Others v. France, br. 42219/98 i 54563/00, stavak 61., 27. svibnja 2004., te predmet Zielinski and Pradal & Gonzalez and Others v. France [GC], br. 24846/94 i 34165/96 do 34173/96, stavak 57., ECHR 1999 VII). Međutim, u ovom je predmetu članak 5. bis Zakona br. 359/1992 svojim retroaktivnom učinkom jednostavno poništio bitan dio potraživanja na ime naknade, i to u vrlo visokim iznosima, što su ih vlasnici izvlaštenog zemljišta, poput podnositelja zahtjeva, mogli prijaviti tijelima zaduženim za izvlaštenje. S tim u vezi, Sud ponavlja svoje utvrđenje da je naknada dosuđena podnositeljima zahtjeva bila neprimjerena, zbog niskog iznosa o kojemu je riječ i zbog toga što nije bilo razloga javnoga interesa koji bi opravdali naknadu nižu od tržišne vrijednosti imovine (vidi stavke 103. do 104. ove presude).
  7. Prema mišljenju Suda, Vlada nije dokazala da su razlozi na koje se pozvala, a to su proračunski razlozi i namjera zakonodavca da provede određeni politički program, predstavljali "očiti i snažni opći interes" potreban da bi se opravdao retroaktivni učinak, što ga je priznao u nekim predmetima (vidi presudu u predmetu National & Provincial Building Society, Leeds Permanent Building Society and Yorkshire Building Society v. the United Kingdom od 23. listopada 1997., Reports of Judgments and Decisions 1997 VII; predmet OGIS-Institut Stanislas, OGEC Saint-Pie X and Blanche de Castille and Others v. France, br. 42219/98 i 54563/00, stavak 61., 27. svibnja 2004.; predmet Forrer-Niedenthal v. Germany, br. 47316/99, 20. veljače 2003.; te predmet Bäck v. Finland, br. 37598/97, ECHR 2004 VIII).
  8. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG PREKOMJERNE DULJINE POSTUPKA 

  1. Podnositelji zahtjeva tvrdili su kako u postupku što su ga pokrenuli radi naknade za izvlaštenje nije poštivano načelo "razumnog roka" utvrđeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije koji predviđa:

"1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza... svatko ima pravo da ... sud ... u razumnom roku ispita njegov slučaj."

A. Prethodni prigovor Vlade u vezi s neiscrpljenjem domaćih pravnih sredstava 

  1. Kao i pred vijećem, tužena vlada tvrdila je kako podnositelji zahtjeva nisu iscrpili domaća pravna sredstva glede prigovora o prekomjernom trajanju postupka.

1. Odluka vijeća 

  1. U svojoj odluci o dopuštenosti od 27. ožujka 2003. vijeće je odbacilo Vladin prigovor iz sljedećih razloga:

"Sud je obavio usporedbenu analizu stotinu presuda Kasacijskoga suda koje su za sada raspoložive. Primijetio je kako su se načela utvrđena u dvjema predmetima što su ih citirali podnositelji zahtjeva (vidi gore "Mjerodavno domaće pravo i praksa") primjenjivala dosljedno: drugim riječima, pravo na suđenje u razumnom roku nije se smatralo temeljnim pravom, a Konvencija i sudska praksa strasbourških tijela nisu izravno primjenjivi u odnosu na pravičnu naknadu.

Sud nije pronašao niti jedan slučaj u kojemu bi Kasacijski sud riješio tužbu utvrdivši da je iznos dosuđen od strane Žalbenoga suda bio nedostatan u odnosu na navodnu štetu ili neprimjeren u svjetlu sudske prakse strasbourških institucija. Takve je tužbe Kasacijski sud odbacivao, smatrajući ih ili činjeničnim pitanjima izvan njegove svoje ili pitanjima koja proizlaze iz odredaba koje nisu izravno primjenjive.

...

S obzirom na naprijed navedeno, Sud zaključuje kako nije bilo smisla da se podnositelji zahtjeva žale Kasacijskome sudu jer se njihov prigovor ticao iznosa naknade, pa je time potpadao u kategorije o kojima je bilo riječi gore. Nadalje, podnositelji zahtjeva u tom bi se slučaju izložili riziku da im bude naloženo platiti troškove.

Zaključno, Sud smatra kako se u ovome slučaju podnositelji zahtjeva nisu trebali žaliti Kasacijskome sudu u svrhu iscrpljenja domaćih pravnih sredstava. Prema tome, prvi se prigovor Vlade mora odbaciti.

Taj zaključak, međutim, ne dovodi u pitanje obvezu podnošenja zahtjeva za naknadu Žalbenome sudu i Kasacijskome sudu prema Pintovom zakonu, pod uvjetom da je iz sudske prakse nacionalnih sudova jasno da oni taj Zakon primjenjuju u duhu Konvencije te da je, stoga, to pravno sredstvo djelotvorno."

  1. Svojom presudom od 29. srpnja 2004. godine vijeće je odbacilo prigovor što ga je Vlada ponovno uložila, smatrajući kako argumenti što ih je iznijela nisu takvi da bi doveli u pitanje odluku o dopuštenosti (vidi stavke 59. do 62. presude vijeća).

2. Tvrdnje onih koji su se pojavili pred Sudom (...)

3. Ocjena Suda 

  1. Prema članku 1. koji predviđa: "Visoke ugovorne stranke osigurat će svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u odjeljku I. ove Konvencije", primarna odgovornost za provedbu i jačanje prava i sloboda zajamčenih Konvencijom leži na nacionalnim vlastima. Dakle, sustav podnošenja prigovora sudu supsidijaran je nacionalnim sustavima za zaštitu ljudskih prava. Supsidijarni karakter izražen je u članku 13. i članku 35. stavku 1. Konvencije.
  2. Svrha članka 35. stavka 1. Konvencije, kojim se utvrđuje pravilo o iscrpljenju domaćih pravnih lijekova, je dati nacionalnim vlastima priliku da spriječe ili isprave navodne povrede Konvencije koje im se stavljaju na teret prije nego što se te povrede iznesu pred Sud. (vidi, između drugih izvora prava, predmet Selmouni v. France [GC], br. 25803/94, stavak 74., ECHR 1999-V). Pravilo iz članka 35. stavka 1. temelji se na pretpostavci, koja se odražava u članku 13. (s kojim je blisko povezano), da postoji djelotvorno domaće pravno sredstvo na raspolaganju u odnosu na navodnu povredu pojedinčevih prava iz Konvencije (vidi predmet Kudła v. Poland [GC], br. 30210/96, stavak 152., ECHR 2000 XI).
  3. Unatoč tome, jedina pravna sredstva koja se prema članku 35. Konvencije trebaju iscrpiti ona su koja se odnose na navodne povrede, a u isto su vrijeme raspoloživa i dovoljna. Postojanje takvih pravnih sredstava mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji, već i u praksi, a ako to nije tako, nedostajat će im potrebna dostupnost i djelotvornost (vidi, inter alia, presudu u predmetu Vernillo v. France od 20. veljače 1991., Serija A, br. 198, str. 11-12, st.27.; presudu u predmetu Dalia v. France od 19. veljače 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998 I, str. 87-88, stavak 38.; te predmet Mifsud v. France (dec.) [GC], br. 57220/00, ECHR 2002 VIII).
  4. Donošenjem Pintovog zakona, Italija je uvela čisto odštetno pravno sredstvo za slučajeve kad je došlo do povrede načela razumnoga roka (vidi stavak 62. ove presude).
  5. Sud je već presudio kako je pravno sredstvo pred žalbenim sudovima uvedeno Pintovim zakonom bilo dostupno i kako nije bilo razloga dovoditi u pitanje njegovu djelotvornost (vidi predmet Brusco v. Italy (dec.), br. 69789/01, ECHR 2001-IX). Štoviše, s obzirom na narav Pintovog zakona i kontekst u kojemu je donesen, Sud je dalje utvrdio kako postoje razlozi za odstupanje od općega načela prema kojemu zahtjev iscrpljenja pravnih sredstava treba ocijeniti vodeći računa o vremenu kad je zahtjev podnesen. To je vrijedilo ne samo za zahtjeve podnesene nakon datuma stupanja Zakona na snagu, već i za one koji su se već našli na popisu predmeta Suda do tog datuma. Uzeo je u obzir, između ostalog, i prijelaznu odredbu predviđenu člankom 6. Pintovog zakona (vidi stavak 62. ove presude), koja je talijanskim parničnim strankama uistinu pružala mogućnost da dobiju zadovoljštinu za svoje pritužbe na nacionalnoj razini za sve zahtjeve koje je Sud u to vrijeme rješavao, a koji još nisu bili proglašeni dopuštenima (vidi predmet Brusco, ibid).
  6. U ovome predmetu vijeće je presudilo da, ako su podnositelji zahtjeva prigovarali samo iznosu naknade i razlici između tog iznosa i iznosa koji bi bio dosuđen na temelju članka 41. Konvencije, oni se – u svrhu iscrpljenja domaćih pravnih sredstava – nisu trebali žaliti Kasacijskom sudu protiv odluke Žalbenoga suda. Vijeće je taj zaključak donijelo na temelju proučavanja stotinjak presuda Kasacijskoga suda. Niti u jednoj od tih presuda sud nije riješio tužbu utvrdivši da bi iznos dosuđen od strane Žalbenoga suda bio nedostatan u odnosu na navodnu štetu ili neprimjeren u svjetlu sudske prakse strasbourških institucija (vidi predmet Scordino v. Italy (dec.), 36813/97, ECHR 2003 IV; vidi izvadak citiran u stavku 136. ove presude).
  7. Sud bilježi kako je 26. siječnja 2004. godine Kasacijski sud, zasjedajući u punom sastavu, ukinuo četiri odluke koje su se odnosile na predmete u kojima se osporavalo postojanje ili iznos nematerijalne štete. Time je utvrdio načelo prema kojemu se "odlučivanje žalbenoga suda o nematerijalnoj šteti u skladu s člankom 2. Zakona br. 89/2001, iako se samo po sebi temelji na načelima pravičnosti, mora provoditi u okviru određenom pravom budući da je potrebno pozvati se na iznose koje je, u sličnim predmetima, dosudio Sud u Strasbourgu. Određena odstupanja su dopuštena, ali u razumnoj mjeri" (vidi stavak 63. ove presude).
  8. Sud prima na znanje to odstupanje od presedana i pozdravlja napore Kasacijskoga suda da svoje odluke uskladi s europskom sudskom praksom. Nadalje, Sud ponavlja kako je smatrao razumnim pretpostaviti da odstupanje od presedana, a osobito presuda Kasacijskog suda br. 1340, javnosti nije moglo ostati nepoznato nakon 26. srpnja 2004. Stoga je presudio kako su, nakon tog datuma, podnositelji zahtjeva trebali biti obvezni iskoristiti to pravno sredstvo u svrhe članka 35. stavka 1. Konvencije (vidi predmet Di Sante v. Italy (dec.), br. 56079/00, 24. lipnja 2004., te, mutatis mutandis, predmet Broca and Texier-Micault v. France, br. 27928/02 i 31694/02, stavak 20., 21. listopada 2003.).
  9. U ovome predmetu veliko vijeće, baš kao i Vijeće, bilježi kako je rok za ulaganje žalbe Kasacijskome sudu protekao prije 26. srpnja 2004. te smatra kako su u tim okolnostima podnositelji zahtjeva bili oslobođeni obveze iscrpljenja domaćih pravnih sredstava.
  10. U svjetlu tih razloga, Sud smatra kako se ovaj prigovor mora odbaciti.

B. Prethodni prigovor Vlade glede nepostojanja statusa "žrtve"

  1. Kao i pred vijećem, Vlada je tvrdila da je, dosudivši podnositeljima zahtjeva naknadu, Žalbeni sud u Reggio di Calabriji ne samo priznao da je došlo do povrede njihovoga prava na suđenje u razumnom roku, već im je i nadoknadio pretrpljenu štetu. Stoga su podnositelji zahtjeva izgubili status "žrtve".

1. Odluka vijeća 

  1. U svojoj odluci o dopuštenosti vijeće je izjavilo kako podnositelji zahtjeva još uvijek mogu tvrditi da su "žrtve" u smislu članka 34. Konvencije, iako su domaći sudovi priznali da je došlo do povrede, budući da naknada dobivena na domaćoj razini prema Pintovom zakonu nije mogla nadoknaditi pretrpljenu štetu.

2. Tvrdnje onih koji su se pojavili pred Sudom (...)

3. Stranke koje su intervenirale

a) Češka vlada

  1. Prema tvrdnjama češke vlade, Sud bi se trebao ograničiti na to da osigura da posljedice izbora glede politike sudske prakse što su ih napravili domaći sudovi budu u skladu s Konvencijom. Njegovo preispitivanje treba biti više ili manje strogo, ovisno o slobodi procjene koju je Sud ostavio nacionalnim vlastima. Sud bi se trebao samo uvjeriti da su nacionalne vlasti, u skladu s člankom 13. Konvencije, postupile u skladu s načelima utvrđenim njegovom sudskom praksom ili da su primijenile odredbe svoga domaćeg prava na takav način da su podnositelji zahtjeva uživali zaštitu u odnosu na svoja prava i slobode zajamčene Konvencijom čija je razina bila veća ili jednaka razini zaštite što bi je uživali da su nacionalne vlasti izravno primijenile odredbe Konvencije. Sud ne bi trebao ići dalje od toga, osim u slučajevima kad se rezultati do kojih su došle nacionalne vlasti na prvi pogled čine proizvoljnima.
  2. Češka vlada je priznala da primjerenost iznosa dosuđenog na domaćoj razini predstavlja jedan od kriterija djelotvornosti zahtjeva za naknadu u smislu članka 13. Međutim, s obzirom na široku slobodu procjene koju bi ugovorne stranke trebale imati u provedbi članka 13., ona smatra kako bi Sud naknadno trebao provoditi tek "ograničenu kontrolu", čime bi se ograničio na to da se uvjeri da nacionalne vlasti nisu napravile "očitu pogrešku u ocjeni" nematerijalne štete prouzročene prekomjernom duljinom sudskoga postupka.
  3. Osim toga, budući da je češka vlada željela svojoj zemlji pružiti i odštetno pravno sredstvo uz već postojeće preventivno domaće pravno sredstvo, zatražila je od Suda što je više moguće smjernica s time u vezi kako bi mogla uvesti pravno sredstvo koje će nedvojbeno biti djelotvorno.

b) Poljska vlada

  1. Prema tvrdnjama poljske vlade, ocjena činjeničnoga stanja predmeta čija je svrha odlučiti o tome je li prekoračen "razumni rok" predstavlja dio ispitivanja dokaza što ga provode domaći sudovi. Stoga je upitno u kojoj mjeri jedno nadnacionalno tijelo može intervenirati u taj proces. Zapravo je opće prihvaćeno da u većini slučajeva činjenično stanje utvrđuju domaći sudovi, a da se zadaća Suda ograničava na ispitivanje je li se postupalo u skladu s Konvencijom. Čini se kako se Sud u svojoj sudskoj praksi ograničava na ocjenjivanje jesu li domaći sudovi u svojim odlukama, donesenim u domaćem postupku kojega je prethodno odobrio Sud, pravilno primijenili opća pravila na konkretni predmet. Ako nema preciznih pokazatelja potrebnih za ocjenu činjeničnog stanja i izračun iznosa naknade, nema osnova za osporavanje odluka domaćih sudova. U vezi s time potrebno je voditi računa o diskreciji što ju domaći sudovi imaju u ocjeni činjeničnog stana i dokaza.
  2. Nadalje, u veoma specifičnim okolnostima nekih predmeta nekad je sâmo utvrđenje povrede dovoljno da se ispuni zahtjev djelotvornog pravnog sredstva te predstavlja odgovarajuću zadovoljštinu. To je pravilo bilo jasno utvrđeno u sudskoj praksi Suda koja se odnosila na druge članke Konvencije. U drugim bi pak slučajevima prekomjerna duljina postupka mogla biti povoljna za stranke, pa bi njihovo obeštećivanje stoga bilo iznimno upitno.

c) Slovačka vlada

  1. Prema tvrdnjama slovačke vlade, Sud bi trebao primijeniti isti pristup kao i u ocjeni poštenosti postupka, u vezi s čime je smatrao da njegova zadaća nije baviti se činjeničnim ili pravnim pogreškama što su ih navodno napravili domaći sudovi, sve dok takve pogreške ne bi mogle dovesti do povrede prava i sloboda zajamčenih Konvencijom. Osim toga, iako je članak 6. Konvencije zajamčio pravo na pošteno suđenje, on nije utvrdio nikakva pravila o dopuštenosti dokaza ili njihovoj ocjeni, što znači da je to prvenstveno pitanje koje trebaju urediti domaći sudovi u skladu s nacionalnim pravom. Prema tome, kad ocjenjuje odluke domaćih sudova o iznosu naknade dosuđene na ime nematerijalne štete koja je nastala kao posljedica odugovlačenja postupka, Sud bi trebao ostaviti dovoljno prostora za diskreciju sudova u tom pogledu jer su domaći sudovi odlučivali o odugovlačenjima u postupku na temelju istih kriterija kao i Sud – a bili su u boljem položaju analizirati uzroke i posljedice, te time odlučiti o nematerijalnoj šteti na pravičnoj osnovi.
  2. Slovačka vlada je istaknula kako su odluke slovačkoga ustavnog suda glede odugovlačenja postupka puno iscrpnije od odluka suda. Prema njenim tvrdnjama, Sud bi trebao ispitivati odluke domaćih sudova koje se odnose na iznose dosuđene na ime nematerijalne štete isključivo u odnosu na to jesu li te bile odluke očito proizvoljne i nepoštene, a ne i u odnosu na to jesu li iznosi što ih je Sud dosuđivao u sličnim okolnostima bili značajno viši. Osim toga, slovačka vlada je smatrala da je logično to što su iznosi dosuđeni od domaćih sudova za otezanje postupka niži od iznosa dosuđenih od strane Suda jer oštećenici mogu dobiti djelotvornu i brzu naknadu u vlastitoj zemlji bez potrebe iznošenja svog predmeta pred međunarodni sud.

4. Ocjena Suda

a) Ponovno pozivanje na kontekst tipičan za predmete koji se tiču duljine postupka 

  1. Sud će se na početku osvrnuti na očitovanja različitih vlada glede nepreciznosti u njegovim presudama, kako u odnosu na razloge koji su doveli do utvrđenja povrede, tako i u odnosu na dosuđivanje naknade za nematerijalnu štetu.
  2. Sud smatra važnim istaknuti kako je razlog koji ga je naveo odlučivati u toliko puno predmeta koji su se ticali duljine postupka to što neke ugovorne stranke godinama nisu poštivale zahtjev "razumnoga roka" iz članka 6. stavka 1. i nisu osigurale domaće pravno sredstvo za tu vrstu prigovora.
  3. Stanje se pogoršalo zbog velikoga broja predmeta koji su dolazili iz nekoliko zemalja od kojih je jedna bila i Italija. Sud je već imao prigode naglasiti velike poteškoće koje je imao zbog toga što Italija nije mogla razriješiti tu situaciju. O toj se temi izjasnio sljedećim riječima:

"Sud zatim skreće pozornost na činjenicu da je od 25. lipnja 1987., datuma kad je donesena presuda u predmetu Capuano v. Italy (Serija A br. 119), donio već 65 presuda u kojima je utvrdio povrede članka 6. stavka 1. u postupcima u kojima je prekoračen "razumni rok" pred građanskim sudovima u raznim područjima Italije. Jednako tako, primjenom bivših članaka 31. i 32. Konvencije, više od 1.400 izvješća Komisije imalo je za posljedicu to da je Odbor ministara donio rezolucije kojima je utvrdio povredu članka 6. iz istoga razloga.

Učestalost utvrđenih povreda pokazuje kako je došlo do gomilanja istovjetnih povreda kojih ima toliko puno da ne predstavljaju samo izolirane incidente. Takve povrede odražavaju trajnu situaciju koja se još nije popravila i u odnosu na koju parnične stranke nemaju domaće pravno sredstvo. To gomilanje povreda prema tome predstavlja praksu koja nije u skladu s Konvencijom."

(vidi predmet Bottazzi v. Italy [GC], br. 34884/97, stavak 22., ECHR 1999 V; predmet Ferrari v. Italy [GC], br. 33440/96, stavak 21., 28. srpnja 1999.; predmet A.P. v. Italy, br. 35265/97, stavak 18., 28. srpnja 1999.; te predmet Di Mauro v. Italy [GC], br. 34256/96, stavak 23., ECHR 1999 V).

  1. Tako je Sud, kao i Komisija, nakon godina ispitivanja razloga za odugovlačenja koja se mogu pripisati strankama prema talijanskim postupovnim pravilima, morao odlučiti standardizirati svoje presude i odluke. To mu je omogućilo da poslije 1999. godine donese više od 1.000 presuda protiv Italije u građanskim predmetima koji se tiču duljine postupka. Zbog tog je pristupa bilo potrebno utvrditi tarife prema načelima pravičnosti za dosuđivanje nematerijalne štete na temelju članka 41., kako bi se došlo do jednakovrijednih rezultata u sličnim predmetima. Sve je to navelo Sud da dosuđuje naknade u iznosima višim od onih što su ih institucije Konvencije dosuđivale prije 1999. godine i koje se mogu razlikovati od onih što se primjenjuju u slučaju utvrđenja drugih povreda. Namjera je bila da to povećanje, koje je daleko od toga da bi bila kaznena mjera, ispuni dvije svrhe. S jedne je strane njegova svrha bila da potakne države da pronađu svoje vlastito, svima dostupno, rješenje problema, dok je s druge strane podnositeljima zahtjeva ono omogućilo izbjeći da budu kažnjeni zbog pomanjkanja domaćih pravnih sredstava.
  2. Sud također smatra važnim istaknuti da, suprotno Vladinoj tvrdnji, vijeće ni na koji način nije odstupilo od svoje stalne prakse kako u pogledu ocjene odugovlačenja, tako i u pogledu pravične naknade. Kad je riječ o pitanju prekoračenja razumnog roka, Sud ponavlja kako je potrebno imati na umu okolnosti predmeta te kriterije utvrđene u sudskoj praksi Suda, a naročito složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i ponašanje nadležnih vlasti, te važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodilo u pitanje u sporu (vidi, između brojnih drugih izvora prava, predmet Comingersoll, naprijed citiran, stavak 19.). Nadalje, temeljita analiza mnogih presuda donesenih nakon predmeta Bottazzi Vladi će omogućiti vidjeti kako postoji jasni obrazac u pogledu iznosa dosuđivanih u njegovim presudama, jer se iznosi razlikuju samo s obzirom na posebne činjenice svakoga predmeta.

b) Načela utvrđena sudskom praksom Suda 

  1. Kad je riječ o zapažanjima glede načela supsidijarnosti, što su ih treće stranke također iznijele, Sud bilježi kako on, prema članku 34. Konvencije, "može primati zahtjeve bilo koje fizičke osobe ... koje tvrde da su žrtve povrede prava priznatih u Konvenciji ili dodatnim protokolima što ih je počinila jedna visoka ugovorna stranka."
  2. Sud ponavlja kako su na prvom mjestu nacionalne vlasti one koje su dužne ispraviti svaku navodnu povredu Konvencije. U tom pogledu, pitanje može li podnositelj zahtjeva tvrditi da je žrtva navodne povrede relevantno je u svim fazama postupka prema Konvenciji (vidi predmet Burdov v. Russia, br. 59498/00, stavak 30., ECHR 2002-III).
  3. Sud također ponavlja kako odluka ili mjera u korist podnositelja zahtjeva u načelu nije dovoljna da mu se oduzme status "žrtve" sve dok nacionalne vlasti ne priznaju, bilo izrijekom ili sadržajno, povredu Konvencije, a potom i pruže zadovoljštinu za tu povredu (vidi, na primjer, presudu u predmetu Eckle v. Germany od 15. srpnja 1982., Serija A br. 51, str. 32, stavci 69. et seq.; presudu u predmetu Amuur v. France od 25. lipnja 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996 III, str. 846, stavak 36.; predmet Dalban v. Romania [GC], br. 28114/95, stavak 44., ECHR 1999 VI; te predmet Jensen v. Denmark (dec.), br. 48470/99, 20. rujna 2001., ECHR 2001 X).
  4. Pitanje može li određena osoba još uvijek tvrditi da je žrtva navodne povrede Konvencije u biti zahtijeva da Sud ex post facto ispita njenu situaciju. Kako je već presuđivao u drugim predmetima koji su se odnosili na duljinu postupka, pitanje je li ta osoba primila naknadu za prouzročenu joj štetu – usporedivu s pravičnom naknadom predviđenom člankom 41. Konvencije – važno je pitanje. Prema utvrđenoj sudskoj praksi Suda, kada nacionalne vlasti utvrde povredu, a njihova odluka predstavlja odgovarajuću i dostatnu zadovoljštinu, dotična stranka više ne može tvrditi da je žrtva u smislu članka 34. Konvencije (vidi predmet Holzinger v. Austria (no. 1), br. 23459/94, stavak 21., ECHR 2001-I).
  5. Ako se čini da stranke povezuju pitanje statusa žrtve s općenitijim pitanjem djelotvornosti pravnog sredstva i traže smjernice glede pružanja najdjelotvornijeg mogućeg domaćeg pravnog sredstva, Sud predlaže tom pitanju pristupiti u širem kontekstu tako što će dati određene naznake glede značajki što ih takvo domaće pravno sredstvo treba imati, imajući na umu činjenicu da će u takvoj vrsti predmeta mogućnost podnositelja zahtjeva da tvrdi kako je žrtva ovisiti o zadovoljštini koju će mu pružiti domaće pravno sredstvo.
  6. Nesporno je da je, kao i u mnogim drugim područjima, apsolutno najbolje rješenje prevencija. Sud podsjeća kako je u mnogo prigoda naveo da članak 6., stavak 1. Konvencije državama ugovornicama nameće obvezu organizirati svoje pravosudne sustave na takav način da njihovi sudovi mogu ispuniti svaki zahtjev iz te odredbe, uključujući i obvezu odlučivanja o predmetima u razumnom roku (vidi, između brojnih drugih izvora prava, presudu u predmetu Süßmann v. Germany od 16. rujna 1996., Reports 1996 IV, str. 1174, stavak 55., te predmet Bottazzi, naprijed citiran, stavak 22.). Ako je pravosudni sustav u tom pogledu manjkav, najdjelotvornije rješenje predstavlja pravno sredstvo namijenjeno ubrzanju postupka kako bi se spriječilo da on postane prekomjerno dugačak. Takvo pravno sredstvo ima nepobitne prednosti nad pravnim sredstvom koje samo pruža naknadu, jer ono sprječava i utvrđivanje uzastopnih povreda u odnosu na isti postupak te ne ispravlja povredu samo a posteriori, kao što to, na primjer, čini odštetno pravno sredstvo one vrste koju predviđa talijansko pravo.
  7. Sud je u više navrata priznao da je takva vrsta pravnog sredstva "djelotvorna" u onoj mjeri u kojoj ubrzava donošenje odluke od strane dotičnoga suda (vidi, između brojnih drugih izvora prava, predmet Bacchini v. Switzerland (dec.), br. 62915/00, 21. lipnja 2005.; predmet Kunz v. Switzerland (dec.), br. 623/02, 21. lipnja 2005.; predmet Fehr and Lauterburg v. Switzerland (dec.), br. 708/02 i 1095/02, 21. lipnja 2005.; predmet Holzinger (no. 1), naprijed citiran, stavak 22.; predmet Gonzalez Marin v. Spain (dec.), br. 39521/98, ECHR 1999 VII; te predmet Tomé Mota v. Portugal (dec.), br. 32082/96, ECHR 1999-IX).
  8. Također je jasno da za zemlje u kojima je već došlo do povreda vezanih za duljinu postupka, pravno sredstvo namijenjeno ubrzanju postupka – iako bi bilo poželjno u budućnosti – možda nije dostatno za ispravljanje situacije u kojoj postupak očito već prekomjerno dugo traje.
  9. Razne vrste pravnih sredstava mogu na primjereni način ispraviti povredu. Sud je to već potvrdio u odnosu na kazneni postupak, kad je ocijenio zadovoljavajućim to što je duljina postupka uzeta u obzir prilikom smanjenja kazne na izričit i mjerljiv način (vidi predmet Beck v. Norway, br. 26390/95, stavak 27., 26. lipnja 2001.). Osim toga, neke države, poput Austrije, Hrvatske, Španjolske, Poljske i Slovačke Republike, savršeno su shvatile situaciju odlučivši se kombinirati dvije vrste pravnog sredstva, jednog namijenjenog ubrzanju postupka, a drugog za dodjelu naknade (vidi, na primjer, predmet Holzinger (no. 1), naprijed citiran, stavak 22.; predmet Slavicek v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002 VII; predmet Fernandez-Molina Gonzalez and Others v. Spain (dec.), br. 64359/01, ECHR 2002 IX; predmet Michalak v. Poland (dec.), br. 24549/03, 1. ožujka 2005.; predmet Andrášik and Others v. Slovakia (dec.), br. 57984/00, 60226/00, 60237/00, 60242/00, 60679/00, 60680/00 i 68563/01, ECHR 2002 IX).
  10. Međutim, države mogu odlučiti uvesti i samo odštetno pravno sredstvo, kao što je to učinila Italija, a da se to pravno sredstvo ne mora smatrati nedjelotvornim (vidi predmet Mifsud, naprijed citiran).
  11. Sud je već imao prigodu ponoviti u presudi u predmetu Kudla v. Poland (naprijed citiran, stavci 154. do 155.) da, uz uvjet da poštuju zahtjeve iz Konvencije, države ugovornice uživaju određenu diskreciju glede načina na koji će pojedincima pružiti zaštitu koju zahtijeva članak 13. i ispuniti svoju obvezu iz Konvencije propisanu tom odredbom. Sud je naglasio i važnost pravila koja se odnose na načelo supsidijarnosti kako pojedinci ne bi bili sustavno prisiljavani upućivati Sudu u Strasbourgu prigovore koji su se mogli prvo riješiti u okviru nacionalnoga pravnog sustava, što je prema mišljenju Suda i primjerenije.
  12. Prema tome, kad su zakonodavac ili domaći sudovi pristali odigrati svoju pravu ulogu uvodeći domaće pravno sredstvo, Sud će očito iz toga morati izvući određene zaključke. Ako je država učinila značajan napor time što je uvela odštetno pravno sredstvo, Sud toj državi mora ostaviti širu slobodu procjene kako bi joj omogućio da to pravno sredstvo ustroji na način koji je primjeren njenom vlastitom pravnom sustavu i tradiciji i koji je u skladu sa životnim standardom u dotičnoj zemlji. Domaćim će sudovima naime biti lakše pozvati se na iznose dosuđene na domaćoj razini za druge vrste štete – na primjer, tjelesno oštećenje, štetu povezanu sa smrću člana obitelji ili onu u slučajevima klevete – i osloniti se na svoje najdublje uvjerenje, čak i ako to ima za posljedicu dosuđivanje iznosa koji su niži od onih što ih je Sud utvrdio u sličnim predmetima.
  13. U skladu sa sudskom praksom Suda koja se odnosi na tumačenje i primjenu domaćega prava, iako je prema članku 19. Konvencije dužnost Suda osigurati poštivanje obveza što su ih ugovorne stranke Konvencije preuzele, njegova zadaća nije baviti se činjeničnim ili pravnim greškama koje je navodno počinio nacionalni sud, osim i u mjeri u kojoj je on moguće povrijedio prava i slobode zaštićene Konvencijom. Štoviše, tumačenje i primjena domaćega prava prvenstveno je zadaća domaćih vlasti, osobito sudova (vidi predmet Jahn and Others v. Germany, naprijed citiran, stavak 86.).
  14. Sud stoga treba provjeriti proizvodi li način na koji se domaće pravo tumači i primjenjuje posljedice koje su u skladu s načelima Konvencije, protumačenima u svjetlu sudske prakse Suda. To osobito vrijedi u slučaju kad se domaće pravo, kako je talijanski Kasacijski sud sasvim ispravno primijetio, izričito poziva na odredbe Konvencije. Ta nadzorna uloga trebala bi biti lakša kad je riječ o državama koje su djelotvorno ugradile Konvenciju u svoj pravni sustav i njena pravila smatraju izravno primjenjivima jer će u pravilu najviši sudovi tih država preuzeti odgovornost za provedbu načela što ih je utvrdio Sud. Prema tome, očita greška u ocjeni od strane domaćih sudova može nastati i kao posljedica pogrešne primjene ili pogrešnog tumačenja sudske prakse Suda.
  15. Načelo supsidijarnosti ne znači odricanje od svakog nadzora nad rezultatima dobivenim primjenom domaćih pravnih sredstava, inače bi prava zajamčena člankom 6. bila lišena svakog sadržaja. U vezi s time, potrebno je ponoviti kako je svrha Konvencije jamčiti ne teoretska ili iluzorna prava, već prava koja su provediva i djelotvorna (vidi predmet Prince Hans-Adam II of Liechtenstein v. Germany [GC], br. 42527/98, stavak 45., ECHR 2001 VIII). To osobito vrijedi za jamstva ugrađena u članak 6. s obzirom na istaknuto mjesto što ga u demokratskom društvu zauzima pravo na pošteno suđenje sa svim jamstvima iz članka 6. (vidi, mutatis mutandis, predmet Prince Hans-Adam II of Liechtenstein v. Germany, naprijed citiran, stavak 45.).

c) Primjena naprijed navedenih načela 

  1. Iz naprijed navedenih načela slijedi da Sud treba provjeriti jesu li vlasti, barem u biti, priznale povredu prava zaštićenih Konvencijom i može li se zadovoljština smatrati odgovarajućom i dostatnom (vidi, inter alia, predmet Normann v. Denmark (dec.), br. 44704/98, 14. lipnja 2001.; predmet Jensen v. Denmark (dec.), br. 48470/99, 20. ožujka 2003.; te predmet Nardone v. Italy, br. 34368/98, 25. studenoga 2004.).

i. Utvrđenje povrede

  1. Prvi uvjet, a to je utvrđenje povrede od strane nacionalnih vlasti, nije sporan jer čak i kad bi žalbeni sud trebao dosuditi odštetu a da prethodno nije izričito utvrdio povredu, Sud bi nužno zaključio da je povreda u biti utvrđena jer, prema Pintovom zakonu, žalbeni sud ne može dosuditi naknadu ako razumni rok nije prekoračen (vidi predmet Capogrossi v. Italy (dec.), br. 62253/00, 21. listopada 2004.).

ii. Značajke zadovoljštine

  1. Kad je riječ o drugome uvjetu, a to je odgovarajuća i dostatna zadovoljština, Sud je već naznačio da čak i kad je pravno sredstvo "djelotvorno" u smislu da omogućuje ranije donošenje odluke od strane suda kojemu je predmet upućen ili oštećenoj stranci pruža odgovarajuću naknadu zbog odugovlačenja koja su se već dogodila, taj se zaključak primjenjuje samo pod uvjetom da zahtjev za naknadu sam po sebi ostaje djelotvorno, primjereno i dostupno pravno sredstvo u odnosu na prekomjernu duljinu sudskoga postupka (vidi predmet Mifsud, naprijed citiran). Štoviše, ne može se isključiti da će prekomjerno odugovlačenje postupka koji se vodi za naknadu štete to pravno sredstvo učiniti neprimjerenim (vidi predmet Paulino Tomas v. Portugal (dec.), br. 58698/00, ECHR 2003 VIII; predmet Belinger v. Slovenia, (dec.) br. 42320/98, 2. listopada 2001.; te, mutatis mutandis, predmet Öneryıldız v. Turkey [GC], br. 48939/99, stavak 156., ECHR 2004 XII).
  2. S time u vezi Sud podsjeća na svoju sudsku praksu prema kojoj bi pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije bilo iluzorno kad bi domaći pravni sustav dopustio da pravomoćne, obvezujuće sudske odluke ostanu neoperativne na štetu jedne stranke. Ovrha presude koju je donio bilo koji sud treba se stoga u smislu članka 6. smatrati sastavnim dijelom "suđenja" (vidi, inter alia, predmet Hornsby v. Greece, presuda od 19. ožujka 1997., Reports 1997 II, str. 510-11, stavak 40. et seq., te predmet Metaxas v. Greece, br. 8415/02, stavak 25., 27. svibnja 2004.).
  3. Sud je u predmetima koji su se ticali duljine postupka istaknuo kako ovršni postupak predstavlja drugu fazu postupka i kako se pravo koje se zahtijeva zapravo ostvaruje tek u trenutku ovrhe (vidi, između brojnih drugih izvora prava, presude u predmetima Di Pede v. Italy i Zappia v. Italy od 26. rujna 1996., Reports 1996 IV, str. 1384, stavci 22., 24. i 26., te str. 1411-12, stavci 18., 20., 22., te, mutatis mutandis, presudu u predmetu Silva Pontes v. Portugal od 23. ožujka 1994., Serija A br. 286 A, str. 14, stavak 33.).
  4. Sud je također izjavio kako je neprimjereno zahtijevati od pojedinca koji je u sudskom postupku dobio presudu protiv države da potom pokrene ovršni postupak kako bi dobio zadovoljštinu. Iz toga slijedi da zakašnjelo plaćanje iznosa koji se duguju podnositelju zahtjeva, nakon ovršnoga postupka, ne može ispraviti dugotrajno nepoštivanje presude od strane nacionalnih vlasti i ne pruža odgovarajuću zadovoljštinu (vidi predmet Metaxas, naprijed citiran, stavak 19., te predmet Karahalios v. Greece, br. 62503/00, stavak 23., 11.prosinca 2003.). Štoviše, neke su države, poput Slovačke i Hrvatske, čak odredile i rok u kojem se plaćanje treba obaviti, a to su dva odnosno tri mjeseca (vidi predmete Andrášik and Others v. Slovakia, te Slavicek v. Croatia, naprijed citirane).  Sud može prihvatiti da je vlastima potrebno određeno vrijeme kako bi obavile plaćanje. Međutim, kad je riječ o odštetnom pravnom sredstvu čija je svrha pružiti zadovoljštinu u odnosu na posljedice prekomjerno dugog postupka, to razdoblje u pravilu ne bi smjelo biti duže od šest mjeseci od datuma kad odluka kojom se dosuđuje naknada postane ovršna.
  5. Kako je Sud do sada već puno puta ponovio, državno tijelo ne može navoditi nedostatak sredstava kao izliku za neplaćanje duga prema presudi (vidi, između brojnih drugih izvora prava, predmet Burdov, naprijed citiran, stavak 35.).
  6. Kad je riječ o problemu glede postojanja pravnog sredstva za dodjelu naknade koje je u skladu sa zahtjevom razumnoga roka, potpuno je razumljivo da postupovna pravila nisu točno ista kao za obične zahtjeve za naknadu štete. Na svakoj je državi da odredi, na temelju pravila primjenjivih u svome pravosudnom sustavu, koji će postupak na najbolji način ispuniti obvezni kriterij "djelotvornosti", uz uvjet da je postupak u skladu s načelima poštenosti zajamčenim člankom 6. Konvencije.
  7. I na kraju, Sud smatra razumnim to što u ovoj vrsti postupka kad država, zbog loše organizacije svoga pravosudnog sustava, u određenoj mjeri prisiljava parnične stranke da upotrijebe odštetno pravno sredstvo, pravila koja se odnose na troškove postupka mogu biti različita i tako izbjeći nametanje prevelikog tereta parničnim strankama kad je njihova tužba opravdana. Može izgledati paradoksalno to što, nametanjem raznih poreza – koji se trebaju platiti prije podnošenja zahtjeva ili nakon odluke – država jednom rukom oduzima ono što je drugom dala kako bi ispravila povredu Konvencije. Troškovi ne bi smjeli biti ni pretjerani i predstavljati nerazumno ograničenje prava na podnošenje takvog zahtjeva, a time i povredu prava na pristup sudu. U vezi s time, Sud bilježi kako se u Poljskoj podnositeljima zahtjeva vraća sudska pristojba koju je potrebno platiti prilikom podnošenja zahtjeva, ako se utvrdi da je njihov prigovor opravdan (vidi predmet Charzyński v. Poland (dec.), br. 15212/03, bit će objavljeno u ECHR 2005).
  8. Glede povreda zahtjeva razumnog roka, jedna od značajki dostatne zadovoljštine zbog koje parnična stranka može izgubiti status žrtve vezana je za iznos koji je dosuđen kao posljedica uporabe domaćega pravnog sredstva. Sud je već bio u prigodi naznačiti da status žrtve kod podnositelja zahtjeva može ovisiti o visini naknade dosuđene na domaćoj razini na temelju činjenica u vezi s kojima prigovara pred Sudom (vidi predmet Normann v. Denmark (dec.), br. 44704/98, 14. lipnja 2001., te predmet Jensen and Rasmussen v. Denmark, naprijed citiran)
  9. Kad je riječ o materijalnoj šteti, domaći su sudovi očito u boljem položaju odrediti njeno postojanje i visinu. Osim toga, to pitanje nije bilo sporno među strankama ni umješačima.
  10. Glede pak nematerijalne štete, Sud – baš kao i talijanski Kasacijski sud (vidi njegovu presudu br. 8568/05, stavak 70. ove presude) – pretpostavlja da postoji snažna, ali oboriva pretpostavka da će pretjerano dugački postupak prouzročiti nematerijalnu štetu. Sud također prihvaća i da, u nekim slučajevima, duljina postupka može imati za posljedicu tek minimalnu nematerijalnu štetu odnosno da uopće ne mora imati za posljedicu nikakvu nematerijalnu štetu (vidi predmet Nardone, naprijed citirana odluka). Domaći će sudovi tada morati opravdati svoju odluku tako što će ju dovoljno obrazložiti.
  11. Osim toga, prema mišljenju Suda, visina naknade ovisi o značajkama i djelotvornosti domaćega pravnog sredstva.
  12. Sud uz to može savršeno dobro prihvatiti i to da će država koja je uvela nekoliko pravnih sredstava, jedno namijenjeno ubrzanju postupka, a drugo dodjeli naknade, dosuđivati iznose koji – iako su niži od onih što ih dosuđuje Sud – nisu nerazumni, pod uvjetom da se mjerodavne odluke, koje moraju biti u skladu s pravnom tradicijom i životnim standardom u dotičnoj zemlji, donose žurno i obrazloženo, te da se izvršavaju vrlo brzo (vidi predmet Dubjakova v. Slovakia (dec.), br. 67299/01, 10. listopada 2004.). Međutim, ako domaće pravno sredstvo nije ispunilo sve naprijed navedene zahtjeve, moguće je da će granica iznosa koji će parničnoj stranci još uvijek dopuštati da tvrdi kako je "žrtva" biti postavljena više.
  13. Može se čak dogoditi i da sud koji određuje iznos naknade prizna vlastito odugovlačenje, pa sukladno tome, a kako ne bi i dalje kažnjavao podnositelja zahtjeva, dosudi osobito visoki iznos naknade kako bi mu nadoknadio dodatno odugovlačenje.

iii. Primjena na ovaj predmet

  1. Četveromjesečni rok predviđen Pintovim zakonom u skladu je sa zahtjevom brzine što ga pravno sredstvo mora ispuniti da bi bilo djelotvorno. U ovome predmetu Žalbeni sud u Reggio di Calabriji razmatrao je zahtjev podnesen prema Pintovom zakonu od 18. travnja 2002. do 27. srpnja 2002., dakle manje od četiri mjeseca, što je u zakonskom roku.
  2. U ovome predmetu podnositelji zahtjeva nisu tvrdili da je bilo kašnjenja u isplati dosuđene naknade. Sud će, unatoč tome, naglasiti činjenicu da, da bi bilo djelotvorno, odštetno pravno sredstvo mora biti popraćeno odgovarajućim proračunskim odredbama kako bi se odluke žalbenih sudova kojima se dosuđuje naknada, a koje prema Pintovom zakonu odmah postaju ovršne (članak 3.(6) Pintovog zakona – vidi stavak 62. ove presude) mogle provesti u roku od šest mjeseci od njihovoga polaganja u tajništvo.
  3. Kad je riječ o troškovima postupka, podnositelji zahtjeva morali su snositi troškove u visini od približno dvije trećine dosuđene naknade. S tim u vezi, Sud smatra kako iznos troškova postupka, a osobito određenih fiksnih troškova (kao što je upis sudske odluke), može značajno ometati napore što ih podnositelji zahtjeva ulažu kako bi dobili naknadu.
  4. Ocjenjujući iznos naknade što ju je dosudio žalbeni sud, Sud ispituje, na temelju materijala koje ima u posjedu, što bi on napravio u istoj situaciji za razdoblje koje je u obzir uzeo domaći sud.
  5. Prema dokumentima što su ih za raspravu dostavile stranke, u Italiji nema nerazmjera između iznosa dosuđenih nasljednicima na ime nematerijalne štete u slučaju srodnikove smrti ili za tjelesno oštećenje ili u predmetima klevete s jedne strane i onih što ih Sud obično dosuđuje na temelju članka 41. u postupcima koji se odnose na duljinu postupka s druge strane. Prema tome, visinu naknade koju žalbeni sudovi obično dosuđuju u postupcima pokrenutim na temelju zahtjeva podnesenih prema Pintovom zakonu ne može opravdati razlozi takve vrste.
  6. Čak i ako način obračuna predviđen domaćim pravom ne odgovara točno kriterijima utvrđenim od strane Suda, analiza sudske prakse trebala bi omogućiti žalbenim sudovima da dosuđuju iznose koji nisu nerazumni u usporedbi s iznosima što ih Sud dosuđuje u sličnim predmetima.
  7. U ovome predmetu Sud bilježi kako Žalbeni sud nije utvrdio da je ponašanje podnositelja zahtjeva imalo značajan utjecaj na duljinu postupka. A nije ni utvrdio da je predmet bio posebno složen. Čini se kako se u odluci Žalbenoga suda uzima u obzir samo prekomjerna duljina, ocijenjena u trajanju od tri godine i šest mjeseci, te ono što se u sporu dovodilo u pitanje. Sud ponavlja kako se ono što se dovodi u pitanje u sporu ne može ocjenjivati samo s obzirom na konačni ishod, inače postupci koji su još u tijeku ne bi imali nikakve vrijednosti. Potrebno je uzeti u obzir opći interes podnositelja zahtjeva koji se dovodi u pitanje u sporu. Kad je riječ o dosuđenom iznosu, ako je 2.450 EUR dosuđeno za odugovlačenje od tri i pol godine, onda je po svemu sudeći iznos dosuđen za jednu godinu 700 EUR, odnosno 175 EUR za svakoga podnositelja zahtjeva. Sud primjećuje kako ovaj iznos predstavlja približno 10% iznosa što ga on inače dosuđuje u sličnim talijanskim predmetima. Taj čimbenik sam po sebi dovodi do rezultata koji je očito nerazuman s obzirom na njegovu sudsku praksu. Sud će se ovome pitanju vratiti u kontekstu članka 41. (vidi stavke 272. do 273. ove presude).
  8. Zaključno, imajući na umu činjenicu da nisu zadovoljeni razni zahtjevi, Sud smatra kako je zadovoljština bila nedostatna. Budući da drugi uvjet – odgovarajuća i dostatna zadovoljština – nije ispunjen, Sud smatra kako podnositelji zahtjeva u ovome predmetu još uvijek mogu tvrditi da su "žrtve" povrede zahtjeva "razumnog roka".
  9. Prema tome, i ovaj se prigovor Vlade mora odbaciti.

C. Poštivanje članka 6. stavka 1. Konvencije

  1. U svojoj presudi, vijeće je utvrdilo da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. jer duljina postupka nije zadovoljavala zahtjev razumnog roka i da je to još jedan primjer prakse o kojoj je bilo riječi u presudi u predmetu Bottazzi (vidi stavke 69. do 70. presude vijeća).
  2. Podnositelji zahtjeva prigovorili su smiješnom iznosu dosuđene naknade štete. Osim toga, nisu vidjeli kako Pintov zakon može spriječiti daljnje povrede i istaknuli su da Odbor ministara Vijeća Europe smatra kako je stanje s predmetima koji se odnose na duljinu postupka u Italiji još uvijek veoma ozbiljno. Stoga su od velikoga vijeća zatražili da potvrdi formulaciju iz presude vijeća.
  3. Vlada je osporila formulaciju prihvaćenu u presudi Bottazzi (naprijed citirana, stavak 22.) glede postojanja "prakse" koja nije u skladu s Konvencijom, jer u ovome predmetu nije bilo nikakve tolerancije od strane države, koja je poduzela brojne mjere, uključujući i Pintov zakon, za sprječavanje daljnjih povreda.

1. Razdoblje koje treba uzeti u obzir

  1. Sud ponavlja kako njegova sudska praksa koja se odnosi na interveniranje trećih stranaka u građanski postupak pravi sljedeću razliku: ako se podnositelj zahtjeva umiješao u domaći postupak isključivo u vlastito ime, razdoblje koje treba uzeti u obzir počinje teći od tog datuma, a ako je podnositelj zahtjeva izjavio svoju namjeru nastaviti postupak kao nasljednik, može prigovarati u odnosu na čitavu duljinu postupka (vidi, kao najnoviji izvor prava, predmet Ö. v. Turkey, br. 26136/95, stavak 25., 19. svibnja 2005.).
  2. Dakle, razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo je 25. svibnja 1990., kad je g. A. Scordino pokrenuo postupak protiv tuženika pred Žalbenim sudom u Reggio di Calabriji, a završilo je 7. prosinca 1998., kad je presuda Kasacijskoga suda položena u tajništvo. Prema tome, ono je trajalo nešto više od osam i pol godina na dvije instance.

2. Razumnost duljine postupka 

  1. Sud je već ponovio razloge koji su ga naveli da u četiri presude protiv Italije od 28. srpnja 1999. (vidi predmet Bottazzi, naprijed citiran, stavak 22.; predmet Ferrari, naprijed citiran, stavak 21.; predmet A.P., naprijed citiran, stavak 18.; te predmet Di Mauro, naprijed citiran, stavak 23.) zaključi kako u Italiji postoji određena praksa (vidi stavak 175. ove presude).
  2. Sud bilježi da je, kako je naglasila Vlada, u međuvremenu uvedeno domaće pravno sredstvo. Međutim, to nije riješilo osnovni problem, a to je činjenica da je duljina postupka u Italiji i dalje prekomjerna. Čini se da godišnja izvješća Odbora ministara o prekomjernoj duljini sudskoga postupka u Italiji (vidi, inter alia, CM/Inf/DH(2004)23 revidirano, te Privremenu rezoluciju ResDH(2005)114) baš i ne odražavaju značajne promjene na tom području. Kao i podnositelji zahtjeva, ni Sud ne vidi kako je uvođenje pravnog sredstva prema Pintovom zakonu na domaćoj razini riješilo problem prekomjerno dugačkih postupaka. Ono je, doduše, Sudu uštedjelo trud utvrđivanja tih povreda, ali zadaća je jednostavno prenesena žalbenim sudovima, koju su i sami već bili preopterećeni. Nadalje, s obzirom na povremeno odstupanje sudske prakse Kasacijskoga suda (vidi stavke 63. do 70. ove presude) od sudske prakse Suda, Sud opet treba donijeti odluku o postojanju takvih povreda.
  3. Sud još jednom naglašava kako članak 6. stavak 1. Konvencije obvezuje države ugovornice da svoje pravne sustave organiziraju na način da sudovima omoguće poštivati razne zahtjeve utvrđene njome. Sud želi ponovno naglasiti važnost vršenja sudbene vlasti bez odugovlačenja koje bi moglo ugroziti njenu djelotvornost i vjerodostojnost (vidi predmet Bottazzi, naprijed citiran, stavak 22.). U Italiji se situacija u tom pogledu nije dovoljno promijenila da bi mogla dovesti u pitanje zaključak prema kojemu takvo gomilanje povreda predstavlja praksu koja nije u skladu s Konvencijom.
  4. Sud bilježi kako je u ovome predmetu Žalbeni sud utvrdio da je prekoračen razumni rok. Međutim, činjenica da postupak prema "Pintovom" zakonu, gledan u cjelini, nije doveo do toga da podnositelji zahtjeva izgube svoj status "žrtve" predstavlja otežavajuću okolnost u pogledu povrede članka 6. stavka 1. zbog prekoračenja razumnog roka. Sud će se stoga na ovo pitanje vratiti u raspravi o članku 41.
  5. Nakon ispitivanja činjenica u svjetlu informacija što su ih pružile stranke i naprijed navedene prakse, te uzimajući u obzir svoju sudsku praksu koja se odnosi na to pitanje, Sud smatra kako je u ovome predmetu duljina postupka bila prekomjerna i kako nije ispunjen zahtjev "razumnog roka".
  6. Prema tome, došlo je do povrede članka 6. stavka 1.

IV. PRIMJENA ČLANAKA 46. I 41. KONVENCIJE

A. Članak 46. Konvencije 

  1. Prema toj odredbi:

"1. Visoke se ugovorne stranke obvezuju da će se podvrgnuti konačnoj presudi Suda u svakom sporu u kojem su stranke.

Konačna presuda Suda dostavlja se Odboru ministara, koji nadzire njeno izvršenje."

1. Naknada za izvlaštenje

  1. Zaključci Suda sami po sebi govore da je povreda prava podnositelja zahtjeva zajamčenog člankom 1. Protokola br. 1 posljedica opće raširenog problema koji proizlazi iz lošeg funkcioniranja talijanskoga zakonodavstva koje je utjecalo, a može i dalje utjecati na veliki broj ljudi. Neopravdana prepreka za dobivanje naknade za izvlaštenje koja je "u razumnom odnosu s vrijednošću imovine" nije prouzročena izoliranim incidentom; a ne može se ni pripisati nekom posebnom preokretu događaja u predmetu podnositelja zahtjeva. Ona proizlazi iz primjene jednog zakona na određenu kategoriju građana, a to su osobe pogođene izvlaštenjem zemljišta.
  2. Talijanska pravosudna tijela nisu priznala postojanje i sustavnost tog problema. Međutim, određeni dijelovi presude Ustavnoga suda br. 223 iz 1983. (vidi stavak 55. ove presude) te br. 283 i br. 442 iz 1993. (vidi stavak 60. ove presude), u kojima sud poziva zakonodavca da izradi zakon koji predviđa značajnu naknadu (serio ristoro) i presuđuje da je članak 5. bis Zakona br. 359/1992 u skladu s Ustavom zbog svoje žurne i privremene naravi, ukazuju na to da je Ustavni sud otkrio temeljni strukturni problem za koji zakonodavac treba naći rješenje. Prema mišljenju Suda, činjenično stanje predmeta otkriva da u talijanskom pravnom poretku postoji jedna manjkavost zbog koje je čitava jedna kategorija osoba bila i još je uvijek lišena prava na mirno uživanje svoga vlasništva. Sud utvrđuje i da rupe u zakonu otkrivene u predmetu podnositelja zahtjeva mogu naknadno dovesti do brojnih osnovanih zahtjeva, uzimajući u obzir i činjenicu da je Zakonik o izvlaštenju kodificirao kriterije za naknadu uvedene člankom 5. bis Zakona br. 359/1992 (vidi stavak 61. ove presude).
  3. U okviru mjera čiji je cilj bio jamčiti djelotvornost sustava uspostavljenog Konvencijom, Odbor ministara Vijeća Europe donio je 12. svibnja 2004. rezoluciju (Res(2004)3) o presudama koje otkrivaju temeljni strukturni problem, a u kojoj je, nakon što je naglasio interes za pružanje pomoći dotičnoj državi da prepozna temeljne probleme i utvrdi potrebne provedbene mjere (sedmi stavak preambule), pozvao Sud "da u svojim presudama u kojima utvrđuje povredu Konvencije naznači što je po njegovome mišljenju temeljni strukturni problem i koji je izvor toga problema, a osobito u slučaju kad bi on mogao dovesti do brojnih zahtjeva, sve to kako bi državama pomogao pronaći odgovarajuće rješenje, a Odboru ministara nadzirati ovrhu presuda (stavak I. rezolucije). Tu rezoluciju treba staviti u kontekst povećanja radnog opterećenja Suda za koje je između ostalog zaslužan i niz predmeta koji su posljedica tog istog strukturnog ili sistemskog razloga.
  4. S tim u vezi, Sud skreće pozornost na Preporuku Odbora ministara od 12. svibnja 2004. Rec(2004)6) o poboljšanju domaćih pravnih sredstava, u kojoj je Odbor ministara podsjetio da, osim obveze iz članka 13. Konvencije prema kojoj moraju osigurati da svatko tko ima dokaziv prigovor ima i djelotvorno pravno sredstvo pred nacionalnim tijelom, države imaju i općenitu obvezu riješiti probleme zbog kojih nastaju utvrđene povrede. Naglašavajući kako bi poboljšanje pravnih sredstava na nacionalnoj razini, osobito u pogledu predmeta koji se ponavljaju, trebalo pridonijeti i smanjenju radnog opterećenja Suda, Odbor ministara je preporučio da države članice, nakon presuda Suda koje ukazuju na strukturne ili općenite manjkavosti u nacionalnom pravu i praksi, preispitaju djelotvornost postojećih domaćih pravnih sredstava i, "gdje je to potrebno, uspostave djelotvorna pravna sredstva, kako bi spriječile iznošenje pred Sud predmeta koji se ponavljaju ".
  5. Prije ispitivanja zahtjeva za pravičnu naknadu koje podnositelji zahtjeva podnose na temelju članka 41. Konvencije, a uzimajući u obzir okolnosti predmeta i razvoj događaja u pogledu svog radnog opterećenja, Sud predlaže ispitati kakve se posljedice mogu izvući iz članka 46. Konvencije za tuženu državu. Sud ponavlja da se, prema članku 46., visoke ugovorne stranke obvezuju da će se podvrgnuti konačnoj presudi Suda u svakom sporu u kojem su stranke, s time da njeno izvršenje nadzire Odbor ministara. Jedna od posljedica toga je da kad Sud utvrdi povredu, tužena država ima pravnu obvezu ne samo isplatiti dotičnim osobama iznose dosuđene na ime pravične naknade prema članku 41., već i odabrati, podložno nadzoru Odbora ministara, opće i/ili, ako je to primjereno, pojedinačne mjere koje se trebaju donijeti u domaćem pravnom poretku kako bi se ispravila povreda što ju je utvrdio Sud i kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri otklonile njezine posljedice. Tužena država ostaje slobodna da, podložno nadzoru Odbora ministara, odabere sredstva kojima će ispuniti svoju pravnu obvezu prema članku 46. Konvencije, uz uvjet da su ta sredstva u skladu sa zaključcima iznesenim u presudi Suda (vidi predmet Scozzari and Giunta v. Italy [GC], br. 39221/98 i 41963/98, stavak 249., ECHR 2000-VIII, te predmet Broniowski v. Poland [GC], br. 31443/96, stavak 192., ECHR 2004 V).
  6. Nadalje, prema Konvenciji, a osobito članku 1., prilikom ratifikacije Konvencije države ugovornice obvezuju se osigurati da njihovo domaće pravo bude u skladu s Konvencijom (vidi predmet Maestri v. Italy [GC], br. 39748/98, stavak 47., ECHR 2004-I).
  7. Sud je već primijetio kako je povreda što ju je utvrdio u ovome predmetu proizišla iz situacije koja pogađa veliki broj ljudi, a to je kategorija osoba kojima je izvlašteno zemljište (vidi stavke 99. do 104. ove presude). Postoje već deseci zahtjeva pred sudom što su ih podnijele osobe pogođene izvlaštenjem imovine na koje se primjenjuju osporavani kriteriji za dodjelu naknade. To nije samo otežavajući čimbenik u pogledu odgovornosti države prema Konvenciji za prošlo i sadašnje stanje, već je i prijetnja budućoj djelotvornosti sustava uspostavljenog Konvencijom.
  8. U teoriji, nije posao Suda da određuje koje bi mogle biti odgovarajuće mjere zadovoljštine da bi određena tužena država ispunila svoje obveze iz članka 46. Konvencije. Međutim, uzimajući u obzir problem strukturne naravi što ga je prepoznao, Sud primjećuje kako su za ovrhu ove presude nedvojbeno potrebne opće mjere na nacionalnoj razini, mjere koje moraju uzeti u obzir veliki broj pogođenih osoba. Nadalje, poduzete mjere moraju biti takve da ispravljaju strukturnu grešku iz koje proizlazi utvrđenje povrede od strane Suda, kako se sustav uspostavljen Konvencijom ne bi našao ugrožen zbog velikog broja zahtjeva koji se podnose zbog istog razloga. Takve mjere, stoga, moraju uključiti mehanizam koji oštećenicima pruža naknadu za povredu Konvencije utvrđenu ovom presudom u odnosu na podnositelje zahtjeva. S tim u vezi, interes Suda je da se omogući brzo i djelotvorno uklanjanje nepravilnosti utvrđenih u nacionalnom sustavu zaštite ljudskih prava. Kad se takva manjkavost prepozna, nacionalna tijela imaju zadaću, podložno nadzoru Odbora ministara, poduzeti – ako je potrebno i retroaktivno – (vidi predmet Bottazzi v. Italy [GC], br. 34884/97, stavak 22., ECHR 1999-V, predmet Di Mauro v. Italy [GC], br. 34256/96, stavak 23., ECHR 1999-V, te Privremenu rezoluciju Odbora ministara ResDH(2000)135 od 25. listopada 2000. (Prekomjerna duljina sudskog postupka u Italiji: opće mjere); vidi i predmet Brusco v. Italy (dec.), br. 69789/01, ECHR 2001 IX, te predmet Giacometti and Others v. Italy (dec.), br. 34939/97, ECHR 2001 XII) potrebne mjere obeštećenja u skladu s načelom supsidijarnosti iz Konvencije, kako Sud ne bi morao iznova utvrđivati povredu u dugom nizu usporedivih predmeta.
  9. Kako bi tuženoj državi pomogao pridržavati se svojih obveza iz članka 46., Sud je nastojao naznačiti vrstu mjera koje bi talijanska država mogla poduzeti kako bi ispravila strukturni problem utvrđen u ovome predmetu. Sud smatra da bi tužena država prije svega trebala ukloniti sve prepreke dosuđivanju naknade koja je u razumnom odnosu s vrijednošću izvlaštene imovine, te time osigurati, odgovarajućim zakonskim, upravnim i proračunskim mjerama, da se pravo o kojemu je riječ jamči djelotvorno i brzo u odnosu na druge tužitelje pogođene izvlaštenjem imovine, u skladu s načelima zaštite imovinskih prava utvrđenima člankom 1. Protokola br. 1, a osobito načelima koji se primjenjuju na načine dodjele naknade (vidi stavke 93. do 98. ove presude).

2. Prekomjerna duljina postupka

  1. Trenutno je pred sudom u tijeku postupak u stotinama predmeta u odnosu na iznose koje su dosudili žalbeni sudovi u postupku „Pinto“ prije nego što je Kasacijski sud odstupio od presedana i/ili odugovlačenja isplata iznosa o kojima se radi. Iako sa zadovoljstvom priznaje povoljan razvoj događaja u talijanskoj sudskoj praksi, osobito nedavnu presudu Kasacijskog suda u plenarnom sastavu (vidi stavak 68 ove presude), Sud ipak sa žaljenjem primjećuje da se tamo gdje je ispravljen nedostatak koji je doveo do povrede pojavljuje drugi nedostatak koji se odnosi na prvi: u ovome predmetu to je odugovlačenje u ovrsi odluka. Sud ne može prenaglasiti činjenicu da se države moraju opremiti potrebnim i odgovarajućim sredstvima kako bi osigurale da budu zajamčeni svi uvjeti za pružanje djelotvorne pravde.
  2. U svojoj Preporuci od 12. svibnja 2004. godine (Rec (2004)6) Odbor ministara je pozdravio činjenicu da je Konvencija postala sastavnim dijelom domaćega pravnoga sustava u svim državama strankama, preporučujući da države članice osiguraju postojanje domaćih pravnih sredstava koja su djelotvorna. S tim u vezi Sud bi naglasio da iako je postojanje pravnoga sredstva potrebno, nije samo po sebi dovoljno. Domaći sudovi moraju također moći, prema domaćem pravu, izravno primijeniti europsku sudsku praksu, a dotične države trebaju olakšati njihovo poznavanje te sudske prakse. Sud u tom pogledu upućuje na sadržaj Preporuka Odbora ministara o objavljivanju i širenju u državama članicama teksta Europske konvencije o ljudskim pravima i sudske prakse Suda (Rec (2002)13) od 18. prosinca 2002.) te o Europskoj konvenciji o ljudskim pravima u sveučilišnom obrazovanju i stručnom usavršavanju (Rec (2004)4) od 12. svibnja 2004.), ne zaboravljajući Rezoluciju Odbora ministara (Res (2002)12) kojom se osniva CEPEJ i činjenicu da su na sastanku na vrhu u Varšavi u svibnju 2005. godine šefovi država i vlada država članica odlučili razviti CEEPEJ-ove funkcije ocjenjivanja i pomoći. U istoj Preporuci od 12. svibnja 2004. godine (Rec. (2004)6) Odbor ministara je također ponovio da države imaju općenitu obvezu riješiti probleme koji su su podlozi utvrđene povrede.
  3. Ponavljajući da tužena država ostaje slobodnom, podložno praćenju od strane Odbora ministara, odabrati sredstva s kojima će ispuniti svoju pravnu obvezu iz članka 46. Konvencije, time da su ta sredstva sukladna sa zaključcima navedenim u presudi Suda (vidi predmet Broniowski v. Poland [GC], br. 31443/96, stavak 192., ECHR 2004-V) i bez da nastoji odrediti koje mjere mogu biti poduzete od strane tužene države kako bi ispunila svoje obveze iz članka 46. Konvencije, Sud bi svratio svoju pozornost na naprijed naznačene uvjete (vidi stavke 173.-216. ove presude) glede mogućnosti da osoba nastavi tvrditi da je „žrtva“ u ovoj vrsti predmeta. Sud poziva tuženu državu da poduzme sve potrebne mjere kako bi osigurala da su domaće odluke ne samo u skladu sa sudskom praksom ovoga Suda, nego i da budu izvršene u roku od šest mjeseci nakon što su položene u tajništvo.

B. Članak 41. Konvencije

  1. Članak 41. Konvencije predviđa:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

1. Materijalna šteta

a. Presuda vijeća

  1. U svojoj presudi (vidi stavke 111-12), vijeće je presudilo:

“Sud je utvrdio da je izvlaštenje imovine podnositelja zahtjeva zadovoljilo uvjet zakonitosti i da nije bilo proizvoljno. Čin talijanske Vlade za koji je Sud presudio da je bio suprotan Konvenciji bilo je izvlaštenje koje bi bilo legitimno da je bila isplaćena razumna naknade. Ni Sud nije zaključio da je smanjenje poreza od 20% bilo nezakonito kao takvo, nego je taj čimbenik uzeo u razmatranje pri ocjeni predmeta. Sud je na kraju utvrdio povredu prava podnositelja zahtjeva na pošteno suđenje zbog primjene članka 5 bis na njihov predmet. S obzirom na te čimbenike, i vršeći svoju ocjenu na pravičnoj osnovi, Sud smatra razumnim podnositeljima zahtjeva dosuditi 410.000 EUR.“

b. Tvrdnje stranaka (...)

c. Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da presuda u kojoj on utvrdi povredu nameće tuženoj državi pravnu obvezu okončati tu povredu i popraviti njene posljedice na takav način da koliko je to god moguće vrati situaciju u stanje kakvo je bilo prije povrede (vidi predmet Iatridis v. Greece (pravična naknada) [GC], br. 31107/96, stavak 32., ECHR 2000-XI).
  2. Države ugovornice koje su stranke u predmetu u načelu su slobodne odabrati sredstva kojima će postupiti prema presudi u kojoj je Sud utvrdio povredu. To diskreciono pravo glede načina izvršenja presude odražava slobodu izbora koja ide uz primarnu obvezu države ugovornice da osigura zajamčena prava i slobode (članak 1.). Ako narav povrede dozvoljava restitutio in integrum, na tuženoj je državi da to izvrši, a Sud nije niti ovlašten niti bi praktično to mogao sam učiniti. Ako, s druge strane, nacionalno pravo ne dozvoljava – ili samo djelomično dozvoljava – da se poprave posljedice povrede, članak 41. ovlašćuje Sud da oštećenoj strani dosudi naknadu koja se čini odgovarajućom (vidi predmet Brumărescu v. Romania (pravična naknada) [GC], br. 28342/95, stavak 20., ECHR 2001 I).
  3. Sud je presudio da je miješanje o kojem se ovdje radi zadovoljilo uvjet zakonitosti i da nije bilo proizvoljno (vidi stavke 79—80). Čin talijanske Vlade za koji je Sud smatrao da je suprotan Konvenciji bilo je izvlaštenje koje bi bilo legitimno da nije bilo neplaćanja poštene naknade (vidi stavke 99-104). Nadalje, Sud je utvrdio da je retroaktivna primjena članka 5bis Zakona br. 359/1992 podnositelje zahtjeva lišila mogućnosti koja im je dana u članku 39. Zakona br. 2359/1865, primjenjivog na ovaj predmet, da dobiju naknadu do tržišne vrijednosti imovine (vidi stavke 127-33 ove presude).
  4. Sud u ovome predmetu smatra kako mu priroda utvrđenih povreda ne dozvoljava pretpostaviti da se može provesti restitutio in integrum (vidi a contrario naprijed citirani predmet Papamichalopoulos and Others v. Greece (bivši članak 50.). Stoga treba dosuditi jednakovrijednu naknadu.
  5. Zakonitost takvog izvlaštenja neizbježno utječe na kriterije koje treba upotrijebiti za određivanje kakvo popravljanje posljedica duguje tužena država, budući da se materijalne posljedice zakonitoga izvlaštenja ne mogu asimilirati s takvim posljedicama nezakonitoga zauzimanja (vidi predmet Former King of Greece and Others v. Greece [GC] (pravična naknada), br. 25701/94, stavak 75., ECHR 2002).
  6. Sud je usvojio vrlo sličan stav u naprijed citiranom predmetu Papamichalopoulos and Others v. Greece (bivši članak 50.), str. 59, stavci 36. i 39.). Utvrdio je povredu u tom predmetu zbog de facto nezakonitoga izvlaštenja (zauzimanje zemljišta od strane grčke mornarice od 1967. godine) koje je trajalo više od dvadeset pet godina na dan glavne presude koja je donesena 24. lipnja 1993. godine. Sud je stoga naložio državi Grčkoj da podnositeljima zahtjeva plati na ime štete i gubitka uživanja od kada su vlasti uzele posjed zemlje, iznos koji odgovara sadašnjoj vrijednosti zemlje, uvećan za povećanje vrijednosti do kojeg je došlo zbog postojanja zgrada izgrađenih od kad je zemlja zauzeta.
  7. Sud je slijedio taj pristup u dva talijanska predmeta koja se tiču izvlaštenja koja nisu bila u skladu s načelom zakonitosti. U prvome od tih predmeta, Belvedere Alberghiera S.r.l. v. Italy (pravična naknada), br. 31524/96, stavci 34.-36., 30. listopad 2003.), presudio je:

“Budući da je porijeklo utvrđene povrede bila inherentna nezakonitost izvlaštenja, naknada mora nužno odražavati punu vrijednost imovine.

Glede materijalne štete, Sud stoga presuđuje da naknada koju treba dosuditi podnositelju zahtjeva nije ograničena na vrijednost imovine kad je bila zauzeta. Iz toga je razloga zatražio da vještak ispita i sadašnju vrijednost zemlje o kojoj se radi i druge naslove za naknadu štete.

 Sud odlučuje da će država platiti podnositelju zahtjeva sadašnju vrijednost zemlje. Tom će iznosu biti dodan zbroj za gubitak uživanja zemlje od kada su vlasti uzele posjed te zemlje 1987. godine i za smanjenje vrijednosti imovine. Nadalje, budući da nema primjedbi Vlade o izvješću vještaka, bit će dosuđen iznos za gubitak prihoda od hotelske aktivnosti.“

  1. U drugome od tih predmeta (Carbonara and Ventura v. Italy (pravična naknada), br. 24638/94, stavci 40.-41., 11. prosinca 2003.), sud je objavio:

“Glede materijalne štete, Sud stoga presuđuje da naknada koju treba dosuditi podnositeljima zahtjeva nije ograničena na vrijednost njihove imovine kad je bila zauzeta. Iz toga je razloga zatražio da vještak ispita i sadašnju vrijednost zemlje o kojoj se radi. Ta vrijednost ne ovisi o hipotetskim uvjetima, što bi bio slučaj da je sada u istom stanju kao i 1970. godine. Iz izvješća vještaka je jasno da se od tada vrijednost te zemlje i njezine neposredne okoline – čija situacija joj je dala potencijal u smislu urbanog razvoja – povećala kao rezultat izgradnje zgrada, uključujući i školu.

Sud odlučuje da će država platiti podnositeljima zahtjeva za štetu i gubitak uživanja od kada su vlasti uzele posjed zemlje 1970. godine sadašnju vrijednost zemlje plus povećanu vrijednost dobivenu postojanjem zgrade.

Glede određivanja iznosa te naknade, Sud prihvaća nalaz iz izvješća vještaka za točnu procjenu pretrpljene štete. To je iznos od 1.385.394,60 EUR”

  1. Raščlamba tri naprijed navedena predmeta, koji se svi odnose na predmete inherentno nezakonitoga zauzimanja, pokazuje da je Sud, kako bi potpuno nadoknadio pretrpljeni gubitak, dosudio iznose uzimajući u obzir sadašnju vrijednost zemlje u svjetlu današnjeg tržišta nekretnina. Nastojao je i naknaditi financijski gubitak uzimajući u obzir potencijal zemljišta o kojem se radi, izračunat, ako je to primjenjivo, na temelju troškova izgradnje zgrada koje su izgradile vlasti koje su izvršile izvlaštenje.
  2. Suprotno iznosu dosuđenom u naprijed navedenim predmetima, naknada koju treba odrediti u ovome predmetu neće trebati održavati ideju o potpunom uklanjanju posljedica pobijanoga miješanja. Uistinu, u ovome je predmetu nepostojanje odgovarajuće naknade, a ne inherentna nezakonitosti oduzimanja zemlje bila izvor utvrđenih povreda iz članka 1. Protokola br. 1.
  3. Pri određivanju iznosa odgovarajuće naknade, koji ne treba nužno odražavati punu vrijednost imovine, Sud se mora osloniti na kriterije navedene u svojim presudama u odnosu na članak 1. Protokola br. 1 prema kojemu bi, bez isplate iznosa koji je u razumnom odnosu prema njenoj vrijednosti, lišenje imovine u pravilu predstavljalo nerazmjerno miješanje koje se ne bi moglo smatrati opravdanim na temelje članka 1. Protokola br. 1. (vidi naprijed citirani predmet James and Others v. the United Kingdom, str. 36, stavak 54.). Sud ponavlja da se u mnogo slučajeva zakonitoga izvlaštenja, kao što je pojedinačno izvlaštenje zemlje radi izgradnje ceste ili u druge svrhe „u javnome interesu“, samo potpuna naknada može smatrati razumno povezanom sa vrijednošću imovine (vidi naprijed citirani predmet The Former King of Greece and Others (pravedna naknada), stavak 36.). Međutim, legitimni ciljevi „javnoga interesa“, kao što su oni kojima teže mjere gospodarske reforme ili mjere kojima je cilj postići veću socijalnu pravdu, mogu zahtijevati manje od naknade pune tržišne vrijednosti (ibid.).
  4. U ovome je predmetu Sud utvrdio da nije postignuta „poštena ravnoteža“, s obzirom na razinu naknade koja je bila dosta ispod tržišne vrijednosti zemlje i s obzirom da nije bilo osnova „javnog interesa“ koji bi opravdali odstupanje od pravila navedenog u stavku 95. ove presude, prema kojemu, kad ne postoje takve osnove, i u slučaju „pojedinačnog izvlaštenja“, odgovarajuća naknada treba odgovarati vrijednosti imovine (vidi stavke 99.-104. ove presude). Slijedi da je odgovarajuća naknada za izvlaštenje u ovome predmetu trebala odgovarati tržišnoj vrijednosti imovine. Stoga će sud dosuditi naknadu koja odgovara razlici između vrijednosti zemlje i naknade koju su podnositelji zahtjeva dobili na nacionalnoj razini.
  5. Kao i vijeće, i veliko vijeće smatra odgovarajućim kao osnovu uzeti vrijednost imovine u trenutku izvlaštenja, kako je to navedeno u izvješćima vještaka koje je imenovao sud sastavljenima tijekom domaćega postupka (165.755 talijanskih lira (ITL) po kvadratnom metru 1983. godine, vidi stavke 32 i 37 ove presude) i na kojima podnositelji zahtjeva osnivaju svoje zahtjeve (vidi stavke 243-44 ove presude). Budući da bi naknada postala manje odgovarajuća ako bi se platila bez pozivanja na razne okolnosti koje su zaslužne za smanjenje njene vrijednosti, kao što je protek znatnog vremenskog razdoblja (vidi naprijed citirane predmete Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis v. Greece, str. 90, stavak 82., i, mutatis mutandis, Motais de Narbonne v. France (pravedna naknada), br. 48161/99, stavci 20.-21., 27. svibnja 2003.), nakon što dobiveni iznos na domaćoj razini bude odbijen, i tako dobivena razlika u odnosu na tržišnu vrijednost zemlje 1983. godine, taj iznos treba pretvoriti u sadašnju vrijednost kako bi se prebili učinci inflacije. Štoviše, na taj će iznos trebati platiti kamatu kako bi se prebilo, barem djelomično, dugo razdoblje tijekom kojega su podnositelji zahtjeva bili lišeni zemlje. Po mišljenju Suda, kamata treba biti u obliku jednostavne, progresivno prilagođene zakonske kamate koja se primjenjuje na kapital. I na kraju, u odnosu na 20% poreza odbijenog od naknade za izvlaštenje dosuđene na domaćoj razini, veliko vijeće, kao i vijeće, nije utvrdilo da bi primjena poreza bila nezakonita kao takva nego je taj čimbenik uzelo u obzir kad je ocjenjivalo činjenice (vidi stavak 110 ove presude).
  6. S obzirom na te čimbenike, i odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud smatra razumnim podnositeljima zahtjeva dosuditi 580.000 EUR, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

2. Nematerijalna šteta kao rezultat duljine postupka

a. Presuda vijeća

  1. Vijeće je u svojoj presudu presudilo da po toj točki pitanje primjene članka 41. nije spremno za odluku te ga je pridržalo (vidi stavak 115. presude vijeća).

b. Tvrdnje onih koji su se pojavili pred Sudom (...)

c. Umješači

i.Vlada Češke

  1. Kao što je odlučila Vlada Češke, uz uvođenje preventivnoga pravnoga sredstva, donijeti zakon koji osigurava odštetni pravni lijek, smatrali su se obvezatnima predložiti zakon koji bi bio dovoljno predvidiv. Uputili su na poteškoće u tom smislu, tvrdeći da niti Konvencija niti sudska praksa Suda ne daje dovoljno pojašnjenja. Zatražili su više informacija o kriterijima koje koristi Sud, predmetima koji bi se mogli smatrati „sličnima“ i o pragu „razumnoga“ odnosa.

ii. Vlada Poljske

  1. Prema tvrdnji Vlade Poljske, Sud treba naznačiti od čega se sastoji pravična naknada. Ako nisu dani precizni pokazatelji, vjerojatno je da će doći do nedosljednosti između domaće sudske prakse i sudske prakse Suda. Bilo bi jednako teško i podnositeljima zahtjeva i vladama iz sudske prakse suda uspostaviti opća pravila koja se odnose na pravičnu naknadu. Prema tome, domaći sudovi nisu bili u položaju pozvati se na sudsku praksu Suda i donijeti odluke koje bi bile sukladne toj praksi.

iii. Vlada Slovačke

  1. Prema tvrdnjama Vlade Slovačke, razmatranja na kojima je Sud temeljio svoje određenje nematerijalne štete trebala bi biti dio obrazloženja njegove odluke. Samo na taj način bi presude Suda postale jasne upute za domaće sudove kad se radi o određivanju naknada na ime nematerijalne štete do koje je došlo zbog odugovlačenja postupka. Prema tvrdnjama Vlade Slovačke, nemoguće je prevesti sve te vidove u brojke ili predvidjeti svaku situaciju do koje bi moglo doći. Vlada Slovačke nije očekivala da Sud definira preciznu formulu prema kojoj bi se mogao izračunati iznos dosuđen za nematerijalnu štetu koja proizlazi iz produljenog karaktera postupka ili prema kojoj bi se mogli odrediti točni iznosi. Po njihovom je mišljenju bilo važnije da Sud dade dovoljno opravdanje u svojim odlukama za način na koji se uzimaju u obzir kriteriji uzeti u obzir kad se ocjenjivala razumnost duljine postupka kako bi se odredio iznos dosuđen na ime nematerijalne štete do koje je došlo zbog odugovlačenja postupka. Iz ovoga je bilo jasno da bi podnositeljima zahtjeva trebalo dosuditi isti iznos u predmetima koji se mogu usporediti.

d. Kriteriji Suda

  1. U odgovoru Vladama, Sud na početku navodi da pod „sličnim predmetima“ misli na dva postupka koji su trajali isti broj godina, pred istim brojem razina nadležnosti, da se u tim postupcima radilo o stvarima jednake važnosti, većinom o istom ponašanju na strani podnositelja zahtjeva i u odnosu na istu zemlju. Štoviše, dijeli mišljenje Vlade Slovačke da bi bilo nemoguće i neizvedivo pokušati sastaviti popis podrobnih objašnjenja koja bi pokrila svaku mogućnost i smatra da se svi potrebni elementi mogu naći u njegovim prethodnim odlukama dostupnima u bazi podataka sudske prakse Suda.
  2. Slijedeće naznačuje da iznos koji će dosuditi s naslova nematerijalne štete na temelju članka 41. može biti manji nego onaj naznačen u njegovoj sudskoj praksi kad je podnositelj zahtjeva već dobio utvrđenje povrede i naknadu na domaćoj razini koristeći domaće pravno sredstvo. Osim činjenice da je postojanje domaćega pravnoga sredstva potpuno u skladu s načelom supsidijarnosti ugrađenim u Konvenciji, takvo pravno sredstvo bliže je i dostupnije nego zahtjev Sudu, brže je i obrađuje ga se na vlastitom jeziku podnositelja zahtjeva, te na taj način nudi prednosti koje treba uzeti u razmatranje.
  3. Sud međutim smatra da kad još uvijek može tvrditi da je „žrtva“ nakon iscrpljivanja toga domaćega pravnoga sredstva podnositelju zahtjeva treba biti dosuđena razlika između iznosa dobivenoga od žalbenoga suda i iznosa koji ne bi bio smatran očigledno nerazumnim u usporedbi s iznosom koji dosuđuje Sud, da ga je dosudio žalbeni sud i da je bio brzo plaćen.
  4. Podnositeljima zahtjeva treba dosuditi i iznos u odnosu na faze postupka koje ne mogu biti uzete u obzir od strane domaćih sudova u referentnom razdoblju kad više ne mogu podnijeti predmet natrag žalbenom sudu tražeći primjenu promjene stava koji je usvojio Kasacijski sud 26. siječnja 2004. godine (vidi njegovu presudu br. 1339, stavak 64. ove presude) ili kad preostala duljina nije bila sama po sebi dovoljno duga da bi se smatralo da predstavlja drugu povredu u odnosu na isti postupak.
  5. Na kraju, Vladi treba naložiti da plati daljnji iznos kad je podnositelj zahtjeva morao trpjeti odugovlačenje dok je čekao isplatu naknade koju mu duguje država, tako da se izravna frustracija koja nastaje zbog odugovlačenja u dobivanju isplate.

e. Primjena naprijed navedenih kriterija na ovaj predmet

  1. S obzirom na okolnosti ovoga predmeta (vidi stavke 220.-21. ove presude) Sud smatra da bi, da ne postoje domaća pravna sredstva, bio dosudio iznos od 24.000 EUR. Primijećuje da je podnositeljima zahtjeva dosuđeno 2.450 EUR od strane Žalbenoga suda, a što je oko 10% onoga što bi im Sud dosudio. Po mišljenju Suda, ovaj čimbenik sam po sebi dovodi do rezultata koji je očigledno nerazuman s obzirom na kriterije koji su ustanovljeni u njegovoj sudskoj praksi. S obzirom na karakteristike domaćega pravnoga sredstva koje je odabrala Italija i na činjenicu da je, ne dovodeći u pitanje njeno nacionalno pravno sredstvo, Sud utvrdio povredu, on smatra, odlučujući na pravičnoj osnovi, da bi podnositeljima zahtjeva trebalo dosuditi 8.400 EUR. Budući da nisu izneseni nikakvi relevantni navodi, neće biti dodan nikakav iznos na ime „daljnje frustracije“ do koje je moglo doći zbog odugovlačenja plaćanja iznosa koji je dugovala država.
  2. Stoga podnositelji zahtjeva imaju pravo na naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 8.400 EUR, to jest, 2.100 EUR svaki, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

3. Nematerijalna šteta u odnosu na druge utvrđene povrede (...)

4. Troškovi i izdaci (...)

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 

  1. presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 zbog neodgovarajućeg iznosa naknade za izvlaštenje; 
  1. presuđuje da nema potrebe ispitati na temelju članka 1. Protokola br. 1. prigovor koji se temelji na retroaktivnoj primjeni na ovaj predmet članka 5 bis Zakona br. 359/1992; 
  1. presuđuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. zbog primjene članka 5 bis Zakona br. 359/1992 na ovaj predmet; 
  1. odbija prethodni prigovor Vlade o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava, glede prigovora o duljini postupka; 
  1. presuđuje da podnositelji zahtjeva mogu tvrditi da su „žrtve“, u svrhu članka 34. Konvencije, povrede načela „razumnoga roka“; 
  1. presuđuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. zbog duljine postupka; 
  1. presuđuje

(a) da tužena država podnositeljima zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca, platiti slijedeće iznose:

(i) 580.000 EUR (pet stotina i osamdeset tisuća eura) na ime materijalne štete;

(ii) 8.400 EUR (osam tisuća četiri stotine eura) plus 4.000 EUR (četiri tisuće eura), to jest, ukupno 12.400 EUR (dvanaest tisuća četiri stotine eura) na ime nematerijalne štete;

(iii) 50.000 EUR (pedeset tisuća eura) na ime troškova i izdataka;

(iv) sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na gornje iznose;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda; 

  1. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskome i francuskom jeziku objavljeno* na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava, Strasbourg, 29. ožujka 2006. godine. 

T.L. EARLY              Luzius WILDHABER 

zamjenik tajnika       predsjednik

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

GRAND CHAMBER 

CASE OF SCORDINO v. ITALY (No. 1)

(Application no. 36813/97)

JUDGMENT

STRASBOURG 

29 March 2006 

In the case of Scordino v. Italy (no. 1), The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Luzius Wildhaber, President,
Christos Rozakis,
Jean-Paul Costa,
Nicolas Bratza,
Boštjan M. Zupančič,
Lucius Caflisch,
Corneliu Bîrsan,
Karel Jungwiert,
Matti Pellonpää,
Margarita Tsatsa-Nikolovska,
Rait Maruste,
Stanislav Pavlovschi,
Lech Garlicki,
Alvina Gyulumyan,
Egbert Myjer,
Sverre Erik Jebens, judges,
Mariavaleria del Tufo, ad hoc judge,
and Lawrence EarlyDeputy Grand Chamber Registrar,

Having deliberated in private on 1 July 2005 and 18 January 2006, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 36813/97) against the Italian Republic lodged with the European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by four Italian nationals, Giovanni, Elena, Maria and Giuliana Scordino (“the applicants”), on 21 July 1993.

2. Having originally been designated by the initials G.S. and Others, the applicants subsequently agreed to the disclosure of their names. They were represented before the Court by Mr N. Paoletti, of the Rome Bar. The Italian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr I.M. Braguglia, their co-Agent, Mr F. Crisafulli, and their Deputy co-Agent, Mr N. Lettieri.

3. Under Article 1 of Protocol No. 1 and Article 6 of the Convention the applicants alleged that there had been an unjustified interference with their right to the peaceful enjoyment of their possessions and a breach of their right to a fair hearing within a reasonable time.

4. The application was transmitted to the Court on 1 November 1998, when Protocol No. 11 to the Convention came into force (Article 5 § 2 of Protocol No. 11).

5. The application was allocated to the First Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Vladimiro Zagrebelsky, the judge elected in respect of Italy, withdrew from sitting in the case (Rule 28). The Government accordingly appointed Mariavaleria del Tufo to sit as an ad hoc judge (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 29 § 1).

6. On 27 March 2003, after a hearing on the admissibility and merits (Rule 54 § 3), the application was declared admissible by a Chamber of the First Section, composed of Christos Rozakis, President, Giovanni Bonello, Peer Lorenzen, Nina Vajić, Snejana Botoucharova, Elisabeth Steiner, judges, Mariavaleria del Tufo, ad hoc judge, and Søren Nielsen, Deputy Section Registrar.

7. In its judgment of 29 July 2004 (“the Chamber judgment”), the Chamber decided, unanimously, to dismiss the Government’s preliminary objection and held unanimously that there had been a violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the length and unfairness of the proceedings. It also held that there had been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 on account of an unjustified interference with the applicants’ right to the peaceful enjoyment of their possessions.

8. On 26 October 2004 the Government requested, in accordance with Article 43 of the Convention and Rule 73, that the case be referred to the Grand Chamber. On 2 February 2005 a panel of the Grand Chamber accepted that request.

9. The composition of the Grand Chamber was determined in accordance with the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24.

10. The applicants and the Government each filed a memorial. In addition, third-party comments were received from the Polish, Czech and Slovakian Governments, which had been given leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 2). The applicants replied to those comments (Rule 44 § 5).

11. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 29 June 2005 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a) for the Government
MrN. LettieriDeputy co-Agent;

(b) for the applicants

MrN. PaolettiCounsel,

MrsA. Mari,

MrsG. Paoletti, all of the Rome Bar,Advisers.

The Court heard addresses by Mr Paoletti, Mrs Mari and Mr Lettieri, and Mr Lettieri’s replies to judges’ questions.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

12. The applicants were born in 1959, 1949, 1951 and 1953 respectively and live in Reggio di Calabria.

13. In 1992 the applicants inherited from Mr A. Scordino several plots of land in Reggio di Calabria, entered in the land register as folio 111, parcels 105, 107, 109 and 662. On 25 March 1970 Reggio di Calabria District Council had adopted a general development plan, which was approved by the Calabria Regional Council on 17 March 1975. The land in issue in the present application, an area of 1,786 sq. m designated as parcel 109, was made the subject of an expropriation permit under the general development plan with a view to the construction of housing on the land. The land was subsequently included in the zonal development plan approved by the Calabria Regional Council on 20 June 1979.

A. The expropriation of the land

14. In 1980 Reggio di Calabria District Council decided that a cooperative society, Edilizia Aquila, would carry out building work on the land in question. In a decision of 13 March 1981, the administrative authorities granted the cooperative permission to occupy the land.

15. On 30 March 1982, pursuant to Law no. 385/1980, Reggio di Calabria District Council offered an advance on the compensation payable for the expropriation, the amount having been determined in accordance with Law no. 865/1971. The sum offered, 606,560 Italian lire (ITL), was calculated according to the rules in force for agricultural land, using a value of ITL 340 per square metre as a basis, with the proviso that the final amount of compensation would be determined once a law had been enacted laying down new compensation criteria for building land.

16. The offer was refused by Mr A. Scordino.

17. On 21 March 1983 the Regional Council issued an expropriation order in respect of the land.

18. On 13 June 1983 the District Council made a second offer of an advance, this time amounting to ITL 785,000. The offer was not accepted.

19. In judgment no. 223 of 15 July 1983, the Constitutional Court declared Law no. 385/1980 unconstitutional on the ground that it made the award of compensation subject to the enactment of a future law.

20. As a result of that judgment, Law no. 2359/1865, which provided that compensation for expropriation should correspond to the market value of the land in question, came back into force.

21. On 10 August 1984 Mr A. Scordino served formal notice on the District Council to determine the final amount of compensation in accordance with Law no. 2359/1865. On 16 November 1989 he learned that Reggio di Calabria District Council had assessed the final amount at ITL 88,414,940 (ITL 50,000 per square metre) in an order of 6 October 1989.

B. Proceedings for the award of compensation for the expropriation

22. On 25 May 1990, contesting the amount of compensation he had been awarded, Mr A. Scordino brought proceedings against the District Council and the cooperative in the Reggio di Calabria Court of Appeal.

23. He argued that the amount determined by the District Council was ridiculously low in relation to the market value of the land and requested, among other things, to have the compensation calculated in accordance with Law no. 2359/1865. He also sought compensation for the period during which the land had been occupied before the expropriation order had been issued, and for the area of land (1,500 sq. m) that had become unusable as a result of the building work.

24. Preparation of the case for hearing began on 7 January 1991.

25. The cooperative gave notice of its intention to defend and raised an objection, arguing that it could not be considered a party to the proceedings.

26. On 4 February 1991, as the District Council had still not given notice of its intention to defend, the Reggio di Calabria Court of Appeal declared it to be in default and ordered an expert assessment of the land. By an order of 13 February 1991, an expert was appointed and was given three months in which to submit his report.

27. On 6 May 1991 the District Council gave notice of its intention to defend and raised an objection, arguing that it could not be considered a party to the proceedings. The expert agreed to his terms of reference and was sworn in.

28. On 4 December 1991 the expert submitted a report.

29. On 14 August 1992 Law no. 359 of 8 August 1992 (“Urgent measures aimed at stabilising public finances”) came into force. Section 5 bis of the Law laid down new criteria for calculating compensation for the expropriation of building land. The Law was expressly applicable to pending proceedings.

30. Mr A. Scordino died on 30 November 1992. On 18 September 1993 the applicants declared their intention to continue the proceedings.

31. On 4 October 1993 the Reggio di Calabria Court of Appeal appointed another expert and instructed him to assess the compensation for the expropriation according to the new criteria laid down in section 5 bis of Law no. 359/1992.

32. The expert submitted his report on 24 March 1994, concluding that the land’s market value on the date of the expropriation had been ITL 165,755 per square metre. In accordance with the new criteria laid down in section 5 bis of Law no. 359/1992, the compensation due was ITL 82,890 per square metre.

33. At a hearing on 11 April 1994, the parties asked for time to submit comments on the expert’s report. Counsel for the applicants produced a separate expert opinion and observed that the expert appointed by the court had omitted to calculate the compensation for the 1,500 sq. m of land that was not covered by the expropriation order but had become unusable as a result of the building work.

34. A hearing was held on 6 June 1994 at which observations were submitted in reply. The next hearing, scheduled for 4 July 1994, was adjourned by the court of its own motion until 3 October 1994 and then until 10 November 1994.

35. By an order of 29 December 1994, the court ordered a further expert assessment and adjourned the proceedings until 6 March 1995. However, the hearing was subsequently adjourned on several occasions as the investigating judge was unavailable. At the applicants’ request, the investigating judge was replaced on 29 February 1996 and the parties made their submissions at a hearing on 20 March 1996.

36. In a judgment of 17 July 1996, the Reggio di Calabria Court of Appeal held that the applicants were entitled to compensation calculated according to section 5 bis of Law no. 359/1992, both for the land that had been formally expropriated and for the land that had become unusable as a result of the building work. It also held that the compensation thus determined should not be subject to the further 40% statutory deduction applicable where the owner of the expropriated land had not signed an agreement for its transfer (cessione volontaria), seeing that in the applicants’ case the land had already been expropriated when the Law had come into force.

37. In conclusion, the Court of Appeal ordered the District Council and the cooperative to pay the applicants:

(a) ITL 148,041,540 (ITL 82,890 per square metre for 1,786 sq. m of land) in compensation for the expropriation;

(b) ITL 91,774,043 (ITL 75,012.50 per square metre for 1,223.45 sq. m) in compensation for the part of the land that had become unusable and was to be regarded as having been de facto expropriated; and

(c) compensation for the period during which the land had been occupied prior to its expropriation.

38. Those amounts were to be index-linked and subject to interest until the date of settlement.

39. On 20 December 1996 the cooperative appealed on points of law, arguing that it could not be considered a party to the proceedings. On 20 and 31 January 1997 respectively the applicants and the District Council likewise appealed.

On 30 June 1997 the cooperative applied for a stay of execution of the Court of Appeal’s judgment. That application was dismissed on 8 August 1997.

40. In a judgment of 3 August 1998, deposited with the registry on 7 December 1998, the Court of Cassation allowed the cooperative’s appeal, acknowledging that it was not a party to the proceedings as it had not formally been a party to the expropriation, although it had benefited from it. It upheld the remainder of the Reggio di Calabria Court of Appeal’s judgment.

41. In the meantime, on 18 June 1997, the amount awarded by the Court of Appeal had been deposited at the National Bank. On 30 September 1997 tax was deducted from it at a rate of 20% in accordance with Law no. 413/1991.

C. The “Pinto” proceedings

42. On 18 April 2002 the applicants applied to the Reggio di Calabria Court of Appeal under Law no. 89 of 24 March 2001, known as the “Pinto Act”, complaining about the excessive length of the above-described proceedings.

The applicants asked the court to find that there had been a violation of Article 6 § 1 of the Convention and order the Italian State and the Ministry of Justice to compensate them for non-pecuniary damage, which they assessed at 50,000 euros (EUR), and the pecuniary damage that they considered they had sustained as a result of the application of Law no. 359/1992 to their case.

43. In a decision of 1 July 2002, deposited with the registry on 27 July 2002, the Reggio di Calabria Court of Appeal found that the length of the proceedings had been excessive. It held as follows:

“... The proceedings began on 24 May 1990 and ended on 7 December 1998. They were conducted at two levels of jurisdiction and were not particularly complex.

It can be seen from the case-law of the European Court of Human Rights that three years is deemed to be an acceptable period for proceedings at first instance and two years at second instance.

The applicants declared their intention to continue the proceedings as the heirs of Mr A. Scordino, who died in 1992, when a reasonable time had not yet been exceeded.

Accordingly, the delays must be calculated only in respect of the subsequent period, and amount to three years and six months.

It is not the applicants who are responsible for the delay, but rather the malfunctioning of the judicial system.

The pecuniary damage alleged by the applicants has not been caused by the length of the proceedings and cannot therefore be compensated.

Having regard to the foregoing, the applicants are entitled only to compensation for the non-pecuniary damage they have sustained on account of the length of the proceedings, that is, the prolonged uncertainty regarding the outcome of the proceedings and the distress generally experienced as a result of that uncertainty.

In view of what was at stake, the amount to be awarded for non-pecuniary damage is EUR 2,450.”

44. The Court of Appeal ordered the Ministry of Justice to pay the applicants a total sum of EUR 2,450 for non-pecuniary damage alone. With regard to the government, the Court of Appeal considered that they could not be considered as a party to the proceedings.

45. Regarding the apportionment of the legal costs, the Court of Appeal ordered the Ministry of Justice to pay EUR 1,500 and the applicants to pay the remaining EUR 1,500.

46. The applicants did not appeal to the Court of Cassation. The Court of Appeal’s decision became final on 26 October 2003.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The expropriation

47. Section 39 of Law no. 2359/1865 provided that, where land was expropriated, the compensation to be paid should correspond to its market value at the time of the expropriation.

48. Article 42 of the Constitution, as interpreted by the Constitutional Court (see, inter alia, judgment no. 138 of 6 December 1977), guarantees the payment of compensation for expropriation, in an amount lower than the market value of the land.

49. Law no. 865/1971 (supplemented by section 4 of Legislative Decree no. 115/1974, which subsequently became Law no. 247/1974, and by section 14 of Law no. 10/1977) laid down new criteria: compensation for any land, whether it was agricultural or building land, should be paid as though it were agricultural land.

50. In judgment no. 5 of 25 January 1980, the Constitutional Court declared Law no. 865/1971 unconstitutional on the ground that it afforded the same treatment to two very different situations by providing for the same form of compensation for building and agricultural land.

51. The scope of a decision of the Constitutional Court declaring a law illegal is not limited to the case in question but is erga omnes. It is of retrospective effect in that the law declared unconstitutional can no longer produce any effects or be applied from the day after the publication of the decision (Article 136 of the Constitution taken in conjunction with section 1 of Constitutional Act no. 1 of 1948 and section 30(3) of Law no. 87/1953).

The Constitutional Court has often made explicit the retrospective effect of declarations of unconstitutionality (see, inter alia, judgment no. 127 of 15 December 1966). It has indicated in this connection that a declaration of unconstitutionality can be equated with a straightforward annulment, since it makes the law in question unconstitutional from the time of its entry into force, annuls it and makes it inapplicable to any non-final situation (and to the final situations defined by law). Furthermore, no one at all, in particular the courts, may rely on provisions that have been declared unconstitutional to assess a given situation, even if that situation arose prior to the declaration of unconstitutionality (see, on this point, judgment no. 49 of 2 April 1970 and decisions no. 271 of 1985, no. 329 of 1985 and no. 94 of 1986).

A similar decision has been given by the Court of Cassation, declaring that “where a law has been declared unconstitutional it cannot in any circumstances be applied, given that it must be considered as having never existed, and that a decision declaring a law unconstitutional has a retrospective effect regarding any non-final situation” (Court of Cassation, Section II, 23 June 1979; Section V, 15 June 1992).

52. When the Constitutional Court declares a law unconstitutional the provisions that had previously been applicable come back into force (reviviscenza), unless they have also been declared unconstitutional.

53. After judgment no. 5/1980 had declared Law no. 865/1971 unconstitutional, Parliament enacted Law no. 385 of 29 July 1980, which reaffirmed, but this time on a provisional basis, the criteria that had been declared unconstitutional. The Law provided that compensation should be paid in the form of an advance, to be supplemented by a payment calculated on the basis of a subsequent law that would lay down specific compensation criteria for building land.

54. In judgment no. 223 of 15 July 1983, the Constitutional Court declared Law no. 385/1980 unconstitutional on the ground that it made the award of compensation for the expropriation of building land subject to the enactment of a future law and that it reintroduced – even if only on a provisional basis – compensation criteria that had been declared unconstitutional. In that connection the Constitutional Court reiterated that the legislature had to accept that a law that had been declared illegal stopped producing its effects immediately, and stressed the need to draw up provisions for substantial awards of compensation for expropriation (serio ristoro).

55. As a result of judgment no. 223 of 1983, section 39 of Law no. 2359/1865 came back into force. Consequently, the compensation payable for building land was to correspond to the land’s market value (see, for example, Court of Cassation, Section I, judgment no. 13479 of 13 December 1991; Section I, judgment no. 2180 of 22 February 1992; and plenary court, judgment no. 3815 of 29 August 1989).

56. Section 5 bis of Law no. 359 of 8 August 1992 introduced a “temporary, exceptional and urgent” measure aimed at stabilising public finances, to remain valid until structural measures were adopted. That provision applied to any expropriation under way and to any pending proceedings related thereto. Section 5 bis of Law no. 359/1992, which was published in the Official Gazette on 13 August 1992, came into force on 14 August 1992.

57. Section 5 bis provides that the compensation payable for the expropriation of building land is to be calculated using the following formula: market value of the land plus the total of annual ground rent multiplied by the last ten years, divided by two, minus a 40% deduction.

58. In such cases, the compensation corresponds to 30% of the market value. That amount is subject to tax, deducted at source at a rate of 20% (in accordance with section 11 of Law no. 413/1991).

59. The 40% deduction can be avoided if the basis for the expropriation is not an expropriation order but a “voluntary agreement” for the transfer of the land or, as in the instant case, if the expropriation took place before section 5 bis came into force (see the Constitutional Court’s judgment no. 283 of 16 June 1993). In such cases, the resulting compensation corresponds to 50% of the market value. Again, that amount is subject to tax at a rate of 20% (see paragraph 58 above).

60. The Constitutional Court has held section 5 bis of Law no. 359/1992 and its retrospective application to be compatible with the Constitution (judgment no. 283 of 16 June 1993, and judgment no. 442 of 16 December 1993) on account of the urgent and temporary nature of the Law.

61. The Code of Expropriation Provisions (Presidential Decree no. 327/2001, subsequently modified by Legislative Decree no. 302/2002), which came into force on 30 June 2003, codified the existing provisions and the principles established by the relevant case-law in respect of expropriation.

Article 37 of the Code reiterates the main criteria for calculating compensation for expropriation set forth in section 5 bis of Law no. 359/1992.

B. The complaint concerning the length of the proceedings

1. Law no. 89 of 24 March 2001 (the “Pinto Act”)

62. Award of just satisfaction in the event of a breach of the requirement to dispose of proceedings within a reasonable time and amendment to Article 375 of the Code of Civil Procedure

Chapter II – Just satisfaction

Section 2 – Entitlement to just satisfaction

“(1) Anyone sustaining pecuniary or non-pecuniary damage as a result of a violation of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, ratified by Law no. 848 of 4 August 1955, on account of a failure to comply with the ‘reasonable time’ requirement in Article 6 § 1 of the Convention, shall be entitled to just satisfaction.

(2) In determining whether there has been a violation, the court shall have regard to the complexity of the case and, in the light thereof, the conduct of the parties and of the judge deciding procedural issues, and also the conduct of any authority required to participate in or contribute to the resolution of the case.

(3) The court shall assess the quantum of damage in accordance with Article 2056 of the Civil Code and shall apply the following rules:

(a) only damage attributable to the period beyond the reasonable time referred to in subsection (1) may be taken into account;

(b) in addition to the payment of a sum of money, reparation for non-pecuniary damage shall be made by giving suitable publicity to the finding of a violation.”

Section 3 – Procedure

“(1) Claims for just satisfaction shall be lodged with the court of appeal in which the judge sits who has jurisdiction under Article 11 of the Code of Criminal Procedure to try cases concerning members of the judiciary in the district where the case in which the violation is alleged to have occurred was decided or discontinued at the merits stage or is still pending.

(2) The claim shall be made on an application lodged with the registry of the court of appeal by a lawyer holding a special authority containing all the information prescribed by Article 125 of the Code of Civil Procedure.

(3) The application shall be made against the Minister of Justice where the alleged violation has taken place in proceedings in the ordinary courts, the Minister of Defence where it has taken place in proceedings before the military courts and the Finance Minister where it has taken place in proceedings before the tax commissioners. In all other cases, the application shall be made against the Prime Minister.

(4) The court of appeal shall hear the application in accordance with Articles 737 et seq. of the Code of Civil Procedure. The application and the order setting the case down for hearing shall be served by the applicant on the defendant authority at its elected domicile at the offices of State Counsel [Avvocatura dello Stato] at least fifteen days prior to the date of the hearing before the Chamber.

(5) The parties may apply to the court for an order for production of all or part of the procedural and other documents from the proceedings in which the violation referred to in section 2 is alleged to have occurred and they and their lawyers shall be entitled to be heard by the court in private if they attend the hearing. The parties may lodge memorials and documents up until five days before the date set for the hearing or until expiry of the time allowed by the court of appeal for that purpose on an application by the parties.

(6) The court shall deliver a decision within four months after the application is lodged. An appeal shall lie to the Court of Cassation. The decision shall be enforceable immediately.

(7) To the extent that resources permit, payment of compensation to those entitled shall commence on 1 January 2002.”

Section 4 – Time-limits and procedures for lodging applications

“A claim for just satisfaction may be lodged while the proceedings in which the violation is alleged to have occurred are pending or within six months from the date when the decision ending the proceedings becomes final. Claims lodged after that date shall be time-barred.”

Section 5 – Communications

“If the court decides to allow an application, its decision shall be communicated by the registry to the parties, to State Counsel at the Court of Audit to enable him to start an investigation into liability, and to the authorities responsible for deciding whether to institute disciplinary proceedings against the civil servants involved in the proceedings in any capacity.”

Section 6 – Transitional provisions

“(1) Within six months after the entry into force of this Act, anyone who has lodged an application with the European Court of Human Rights in due time complaining of a violation of the ‘reasonable time’ requirement contained in Article 6 § 1 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, ratified by Law no. 848 of 4 August 1955, shall be entitled to lodge a claim under section 3 hereof provided that the application has not by then been declared admissible by the European Court. In such cases, the application to the court of appeal must state when the application to the said European Court was made.

(2) The registry of the relevant court shall inform the Minister for Foreign Affairs without delay of any claim lodged in accordance with section 3 and within the period laid down in subsection (1) of this section.”

Section 7 – Financial provisions

“(1) The financial cost of implementing this Act, which is put at 12,705,000,000 Italian lire from 2002, shall be met by releasing funds entered in the three-year budget 2001-03 in the chapter concerning the basic current-liability estimates from the ‘special fund’ in the year 2001 forecast of the Ministry of the Treasury, Economy and Financial Planning. Treasury deposits shall be set aside for that purpose.

(2) The Ministry of the Treasury, Economy and Financial Planning is authorised to make the appropriate budgetary adjustments by decree.”

2. Extracts from Italian case-law

(a) The departure from precedent of 2004

63. On appeal from decisions delivered by the courts of appeal in “Pinto” proceedings, the Court of Cassation, sitting as a full court (Sezioni Unite), gave four judgments (nos. 1338, 1339, 1340 and 1341) of 27 November 2003, the texts of which were deposited with the registry on 26 January 2004, quashing the appeal court’s decision and remitting the case for a rehearing. It held that “the case-law of the Strasbourg Court is binding on the Italian courts regarding the application of Law no. 89/2001”.

In its judgment no. 1340 it affirmed, inter alia, the principle that

“the court of appeal’s determination of non-pecuniary damage in accordance with section 2 of Law no. 89/2001, although inherently based on equitable principles, must be made in a legally defined framework since reference has to be made to the amounts awarded, in similar cases, by the Strasbourg Court. Some divergence is permissible, within reason”.

64. Extracts from the plenary Court of Cassation’s judgment no. 1339 deposited with the registry on 26 January 2004 read as follows:

“2. The present application poses the fundamental question of what legal effect must be given – in implementing Law no. 89 of 24 March 2001, and in particular in determining the non-pecuniary damage arising out of the breach of the reasonable length of proceedings requirement – to the judgments of the European Court of Human Rights, whether considered generally as interpretative guidelines which the said Court has laid down with regard to the consequences of the said violation, or with reference to a specific case in which the European Court has already had occasion to give a judgment on the delay in reaching a decision. ...

As stipulated in section 2(1) of the said Law, the legal fact which gives rise to the right to the just satisfaction that it provides for is constituted by the ‘violation of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, ratified by Law no. 848 of 4 August 1955, on account of a failure to comply with the “reasonable time” requirement in Article 6 § 1 of the Convention’. In other words, Law no. 89/2001 identifies the fact constituting the right to compensation by reference to a specific provision of the European Convention on Human Rights. This Convention instituted a Court (the European Court of Human Rights, with its seat in Strasbourg) to ensure compliance with the provisions contained therein (Article 19). Accordingly, the competence of the said Court to determine, and therefore to interpret, the significance of the said provisions must be recognised.

As the fact constituting the right conferred by Law no. 89/2001 consists of a violation of the Convention, it is for the Strasbourg Court to determine all the elements of such a legal fact, which thus ends by being ‘brought into conformity’ by the Court, whose case-law is binding on the Italian courts in so far as the application of Law no. 89/2001 is concerned.

It is not necessary therefore to pose the general problem of the relationships between the Convention and the internal judicial system, which the Advocate-General [Procuratore Generale] has amply discussed in court. Whatever opinion one may have about that controversial issue and therefore about the place of the Convention in the context of the sources of domestic law, it is certain that the direct implementation in the Italian judicial system of a provision of the Convention, established by Law no. 89/2001 (that is, by Article 6 § 1 in the part relating to ‘reasonable time’), cannot diverge from the interpretation which the European Court gives to the same provision.

The opposite argument, which would permit a substantial divergence between the application accorded to Law no. 89/2001 in the national system and the interpretation given by the Strasbourg Court to the right to the reasonable length of proceedings, would deprive the said Law no. 89/2001 of any justification and cause the Italian State to violate Article 1 of the Convention, according to which ‘The High Contracting Parties shall secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in Section I of this Convention’ (including the said Article 6, which provides for the right to have a case decided within a reasonable time).

The reason behind the enactment of Law no. 89/2001 was the need to provide a domestic judicial remedy against violations in respect of the duration of proceedings, so as to give effect to the subsidiary character of intervention on the part of the Strasbourg Court, expressly provided for by the Convention (Article 35: ‘The Court may only deal with the matter after all domestic remedies have been exhausted ...’). The European system for the protection of human rights is founded on the said principle of subsidiarity. From it derives the duty of the States which have ratified the Convention to guarantee to individuals the protection of the rights recognised by the Convention, above all in their own internal order and vis-à-vis the organs of the national judicial system. And this protection must be ‘effective’ (Article 13 of the Convention), that is, of a kind to remedy the claim without the need for recourse to the Strasbourg Court.

The domestic remedy introduced by Law no. 89/2001 did not previously exist in the Italian system, with the consequence that applications against Italy in respect of a violation of Article 6 of the Convention had ‘clogged’ (the term used by rapporteur Follieri in the sitting of the Senate of 28 September 2000) the European Court. The Strasbourg Court observed, prior to Law no. 89/2001, that the said failures on the part of Italy to comply ‘reflect a continuing situation that has not yet been remedied and in respect of which litigants have no domestic remedy. This accumulation of breaches accordingly constitutes a practice that is incompatible with the Convention’ (see the four judgments of the Court delivered on 28 July 1999 in Bottazzi, Di Mauro, Ferrari and A.P.).

Law no. 89/2001 constitutes the domestic remedy to which a ‘victim of a violation’ (as defined by Article 34 of the Convention) of Article 6 (failure to comply with the reasonable-time requirement) must have recourse before applying to the European Court to claim the ‘just satisfaction’ provided for in Article 41 of the Convention, which, when the violation exists, is only awarded by the Court ‘if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made’. Law no. 89/2001 has therefore allowed the European Court to declare inadmissible applications lodged with it (including before the Act was passed) and aimed at obtaining the just satisfaction provided for in Article 41 of the Convention for the excessive length of proceedings (see Brusco v. Italy, decision of 6 September 2001).

This mechanism for implementation of the Convention and observance of the principle of subsidiarity in respect of interventions of the European Court of Strasbourg does not operate, however, in cases in which the Court holds that the consequences of the established violation of the Convention have not been redressed by domestic law or that this has been done only ‘partially’, because in such an event the said Article 41 provides for the intervention of the European Court to protect the ‘victim of the violation’. In such cases an individual application to the Strasbourg Court on the basis of Article 34 of the Convention is admissible (see Scordino v. Italy, decision of 27 March 2003) and the Court acts directly to protect the rights of the victim whom it considers not to have been adequately protected by domestic law.

The judge of the adequacy or inadequacy of the protection that the victim has had from domestic law is, obviously, the European Court, whose duty it is to apply Article 41 of the Convention to ascertain whether, in the presence of a violation of a provision of the Convention, the internal law has been able to redress fully the consequences of this violation.

The argument whereby, in applying Law no. 89/2001, the Italian courts may follow a different interpretation from that which the European Court has given to the provisions of Article 6 of the Convention (violation of which is the fact giving entitlement to the right to compensation attributed by the said national law) implies that the victim of the violation, if he or she receives reparation at national level considered inadequate by the European Court, must obtain the just satisfaction provided for in Article 41 of the Convention from the latter Court. This would defeat the purpose of the remedy provided for in Italian law by Law no. 89/2001 and entail a violation of the principle of the subsidiarity of the intervention of the Strasbourg Court.

It is therefore necessary to concur with the European Court of Human Rights, which, in the above-mentioned decision on the Scordino application (concerning the inadequacy of the protection afforded by the Italian courts in implementing Law no. 89/2001), affirmed that ‘it follows from the principle of subsidiarity ... that the national courts must, where possible, interpret and apply domestic law in accordance with the Convention’.

... The preparatory documents of Law no. 89/2001 are even more explicit. In the report concerning the bill of Senator Pinto (proceedings of the Senate no. 3813 of 16 February 1999) it is affirmed that the compensatory mechanism proposed in the legislative initiative (and then adopted by the Act) secures for the applicant ‘a protection analogous to that which he or she would receive in the international court’, as the direct reference to Article 6 of the Convention makes it possible to transfer to domestic level ‘the limits of applicability of the same provision existing at international level, limits which depend essentially on the State and on the development of the case-law of the Strasbourg authorities, especially that of the European Court of Human Rights, whose decisions must therefore guide ... the domestic court in the definition of these limits’.

...

6. The considerations expounded in sections 3 to 5 of the document refer in general to the importance of the interpretative guidance of the European Court on the implementation of Law no. 89/2001 with regard to reparation for non-pecuniary damage.

In this particular instance, however, any possibility for the national court to exclude non-pecuniary damage (despite having found a violation of Article 6 of the Convention) must be considered as non-existent because such is precluded by the previous decision of the European Court which, with reference to the same proceedings, had already ascertained that the unjustified delay in reaching a decision had had consequences involving non-pecuniary damage for the applicant, which the Court itself redressed for a limited period. From such a decision of the European Court it follows that, once the national court has ascertained that the violation has continued in the period following that considered in the said decision, the applicant has continued to suffer non-pecuniary damage, which must be compensated for in application of Law no. 89/2001.

It cannot therefore be maintained – as the Rome Court of Appeal has done – that compensation is not due because of the small amounts at stake in the proceedings in question. Such reasoning, apart from being rendered immaterial by the fact that the European Court has already ruled that non-pecuniary damage had been sustained because of a delay in the same action, is in any case incorrect, because the amount of what is at stake in an action in which non-compliance with reasonable time-limits has been ascertained can never have the effect of excluding non-pecuniary damage, given that the anxiety and distress resulting from the length of the proceedings normally also occur in cases in which the amounts at stake are small; hence this aspect may have the effect of reducing the amount of compensation but not of totally excluding it.

7. In conclusion the decision appealed against must be quashed and the case remitted to the Rome Court of Appeal, which, in a different composition, will order payment to the applicant of compensation for non-pecuniary damage payable as a result of the violation of the reasonable-time requirement for the period following 16 April 1996 alone, taking as a reference point payments of the same kind of damages by the European Court of Human Rights, from which it may diverge, but only to a reasonable extent (Court HR, 27 March 2003, Scordino v. Italy).”

(b) Case-law on the transfer of the right to compensation

(i) Judgment no. 17650/02 of the Court of Cassation, deposited with the registry on 15 October 2002

65. The Court of Cassation held as follows:

“...Where the victim of unreasonably lengthy proceedings dies prior to the entry into force of Law no. 89/2001 [the ‘Pinto Act’] this shall preclude a right [to just satisfaction] from arising and passing to the heirs, in accordance with the general rule that a person who has died cannot become entitled to a right conferred by an Act that is passed after their death ...”

(ii) Judgment no. 5264/03 of the Court of Cassation, deposited with the registry on 4 April 2003

66. The Court of Cassation judges noted that the right to compensation for a violation of the right to a hearing within a reasonable time derived from the Pinto Act. The mechanism put in place by the European standard did not give applicants a cause of action before the domestic courts. Accordingly, the right to “just satisfaction” could neither be acquired nor transferred by a person who had already died by the time the Pinto Act came into force. The fact that the deceased had, while alive, lodged an application with the Strasbourg Court was not decisive. Section 6 of the Pinto Act did not constitute, as the applicants had maintained, a procedural standard bringing about a transfer of powers from the European Court to the domestic courts.

(iii) Order no. 11950/04 of the Court of Cassation, deposited with the registry on 26 June 2004

67. In this case, which concerned the possibility or otherwise of transferring to heirs the right to compensation deriving from a breach of Article 6 § 1 on account of the length of the proceedings, the First Division of the Court of Cassation referred the case to the full court indicating that there was a conflict between the case-law authorities, that is, between the restrictive approach taken by the Court of Cassation in the earlier judgments regarding heirs and the Pinto Act and the four judgments delivered by the Court of Cassation, sitting as a full court, on 26 January 2004 to the extent that a less strict interpretation would lead to the conclusion that this right to compensation has existed since Italy ratified the European Convention on 4 August 1955.

(iv) Extracts from judgment no. 28507/05 of the plenary Court of Cassation, deposited with the registry on 23 December 2005

68. In the case giving rise to the order mentioned above referring the case to the full court (see paragraph 67), the Court of Cassation, sitting as a full court, established the following principles, thus preventing any further conflicting decisions being given by the courts:

“(i) Law no. 848 of 4 August 1955, which ratified the Convention and made it enforceable, introduced into the domestic legal order the fundamental rights, belonging to the category of rights conferred on the individual by public law, provided for in Section I of the Convention and which correspond to a large extent to those set forth in Article 2 of the Constitution. In that respect the Convention provisions are confirmatory and illustrative. ...

(ii) It is necessary to reiterate the principle that the act giving rise to the right to reparation conferred by domestic law corresponds to a breach of the provision in Article 6 of the Convention, which is immediately applicable in domestic law.

The distinction between the right to a hearing within a reasonable time, introduced by the European Convention on Human Rights (or even pre-existing as a constitutionally protected value), and the right to equitable reparation, which was allegedly introduced only by the Pinto Act, cannot be allowed in so far as the protection provided by the domestic courts does not depart from that previously offered by the Strasbourg Court, the domestic courts being bound to comply with the case-law of the European Court. ...

(iii) Accordingly, the right to equitable reparation for loss sustained as a result of the unreasonable length of proceedings prior to the entry into force of Law no. 89/2001 must be acknowledged by the domestic courts even in favour of the heirs of a party who introduced the proceedings before that date, subject only to the condition that the claim has not already been lodged with the Strasbourg Court and the Court has not ruled on admissibility. ...”

(c) Judgment no. 18239/04 of the Court of Cassation, deposited with the registry on 10 September 2004, concerning the right to compensation of legal entities

69. This judgment of the Court of Cassation concerned an appeal by the Ministry of Justice challenging a court of appeal’s award of compensation for non-pecuniary damage to a juristic person. The Court of Cassation referred to the decision reached in Comingersoll S.A. v. Portugal ([GC], no. 35382/97, ECHR 2000-IV) and, after referring to the four judgments of the full court delivered on 26 January 2004, found that its own case-law was not in line with the European Court. It held that there was no legal barrier to awarding just satisfaction to “juristic” persons according to the criteria of the Strasbourg Court. Accordingly, since the court of appeal had correctly decided the case, the appeal was dismissed.

(d) Judgment no. 8568/05 of the Court of Cassation, deposited with the registry on 23 April 2005, concerning the presumption of non-pecuniary damage

70. The Court of Cassation made the following observations:

“... [Considering that] non-pecuniary damage is the normal, albeit not automatic, consequence of a breach of the right to a hearing within a reasonable time, it will be deemed to exist, without it being necessary to specifically prove it (directly or by presumption), on the basis of the objective fact of the breach, on condition that there are no special circumstances indicating the absence of any such damage in the actual case concerned (Cass. A.P., 26 January 2004, nos. 1338 and 1339);

– the assessment on an equitable basis of compensation for non-pecuniary damage is subject – on account of the specific reference in section 2 of Law no. 89 of 24 March 2001 to Article 6 of the European Convention on Human Rights (ratified by Law no. 848 of 4 August 1955) – to compliance with the Convention, in accordance with the judicial interpretation given by the Strasbourg Court (non-compliance with which results in a violation of the law), and must therefore, as far as possible, be commensurate, in substantive and not merely formal terms, with the amounts paid in similar cases by the European Court, it being possible to adduce exceptional circumstances that suggest themselves in the particular case, on condition that they are reasoned, not excessive and not unreasonable (Cass. A.P., 26 January 2004, no. 1340);

...

– a discrepancy in the method of calculation [between the Court’s case-law and section 2 of the Pinto Act] shall not affect the general vocation of Law no. 89/2001 to meet the objective of awarding proper compensation for a breach of the right to a hearing within a reasonable time (vocation acknowledged by the European Court in, inter alia, a decision of 27 March 2003 in Scordino v. Italy (application no. 36813/97)), and accordingly shall not allow any doubt as to the compatibility of that domestic standard with the international commitments entered into by the Italian Republic when ratifying the European Convention and the formal recognition, also at constitutional level, of the principle of Article 6 § 1 of that Convention ...”

III. OTHER RELEVANT PROVISIONS

A. Third annual report on the excessive length of judicial proceedings in Italy for 2003 (administrative, civil and criminal justice)

71. In the report CM/Inf/DH(2004)23, revised on 24 September 2004, the Ministers’ Deputies made the following indications regarding an assessment of the Pinto remedy:

“11. As regards the domestic remedy introduced in 2001 by the ‘Pinto Act’, a number of shortcomings remain, particularly in connection with the effectiveness of the remedy and its application in conformity with the Convention: in particular, the law does not provide yet for the acceleration of pending proceedings.

...

109. In the framework of its examination of the 1st annual report, the Committee of Ministers expressed concern at the fact that this legislation did not foresee the speeding up of the proceedings and that its application posed a risk of aggravating the backlog of the appeal courts.

...

112. It should be pointed out that in the framework of its examination of the 2nd annual report, the Committee of Ministers had noted with concern that the Convention had no direct effect and had consequently invited the Italian authorities to intensify their efforts at national level as well as their contacts with the different bodies of the Council of Europe competent in this field.

...”

B. Interim Resolution ResDH(2005)114 concerning the judgments of the European Court of Human Rights and decisions by the Committee of Ministers in 2,183 cases against Italy relating to the excessive length of judicial proceedings

72. In this interim resolution the Ministers’ Deputies indicated as follows:

“The Committee of Ministers ...

Noting ...

...

– the setting-up of a domestic remedy providing compensation in cases of excessive length of proceedings, adopted in 2001 (the ‘Pinto’ law), as well as the recent development of the case-law of the Court of Cassation, increasing the direct effect of the case-law of the European Court in the Italian legal system, while noting that this remedy still does not enable for acceleration of proceedings so as to grant effective redress to all victims;

Stressing that the setting-up of domestic remedies does not dispense States from their general obligation to solve the structural problems underlying violations;

Finding that despite the efforts undertaken, numerous elements still indicate that the solution to the problem will not be found in the near future (as evidenced in particular by the statistical data, the new cases before both domestic courts and the European Court, the information contained in the annual reports submitted by the government to the Committee and in the reports of the Prosecutor General at the Court of Cassation);

...

Stressing the importance the Convention attaches to the right to fair administration of justice in a democratic society and recalling that the problem of the excessive length of judicial proceedings, by reason of its persistence and extent, constitutes a real danger for the respect of the rule of law in Italy;

...

URGES the Italian authorities to enhance their political commitment and make it their effective priority to meet Italy’s obligation under the Convention and the Court’s judgments, to secure the right to a fair trial within a reasonable time to all persons under Italy’s jurisdiction;

...”

C. The European Commission for the Efficiency of Justice (CEPEJ)

73. The European Commission for the Efficiency of Justice was set up at the Council of Europe by Resolution Res(2002)12 with the aim of (a) improving the efficiency and the functioning of the justice of member States with a view to ensuring that everyone within their jurisdiction can enforce their legal rights effectively, thereby generating increased confidence of the citizens in the justice system and (b) enabling a better implementation of the international legal instruments of the Council of Europe concerning efficiency and fairness of justice.

74. In its framework programme (CEPEJ (2004) 19 Rev 2 § 6), the CEPEJ noted that the mechanisms which are limited to compensation are too weak and do not adequately incite the States to modify their operational process, and provide compensation only a posteriori in the event of a proven violation instead of trying to find a solution for the problem of delays.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

75. The applicants complained of a double violation of Article 1 of Protocol No. 1, which provides:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

76. The applicants alleged that they had borne a disproportionate burden on account of the inadequate amount of the expropriation compensation, which had been calculated in accordance with the criteria laid down in section 5 bis of Law no. 359/1992.

77. They also complained of the retrospective application of section 5 bis of Law no. 359/1992.

A. The amount of compensation awarded to the applicants

1. Whether there was an interference with the right of property

78. As the Court has reiterated on a number of occasions, Article 1 of Protocol No. 1 contains three distinct rules: “the first rule, set out in the first sentence of the first paragraph, is of a general nature and enunciates the principle of the peaceful enjoyment of property; the second rule, contained in the second sentence of the first paragraph, covers deprivation of possessions and subjects it to certain conditions; the third rule, stated in the second paragraph, recognises that the Contracting States are entitled, amongst other things, to control the use of property in accordance with the general interest ... . These rules are not ‘distinct’ in the sense of being unconnected: the second and third rules, which are concerned with particular instances of interference with the right to the peaceful enjoyment of property, are to be construed in the light of the principle laid down in the first rule” (see, among other authorities, James and Others v. the United Kingdom, 21 February 1986, § 37, Series A no. 98, which partly reiterates the terms of the Court’s reasoning in Sporrong and Lönnroth v. Sweden, 23 September 1982, § 61, Series A no. 52; see also The Holy Monasteries v. Greece, 9 December 1994, § 56, Series A no. 301-A; Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 55, ECHR 1999-II; and Beyeler v. Italy [GC], no. 33202/96, § 106, ECHR 2000-I).

79. The Grand Chamber notes that the Government did not dispute the findings of the Chamber, which had considered that in the instant case there had been a deprivation of property within the meaning of the second sentence of Article 1 of Protocol No. 1 (see paragraph 84 of the Chamber judgment).

80. The Grand Chamber agrees with the Chamber’s analysis on this point. It must therefore now determine whether the interference complained of is justified under that provision.

2. Justification for the interference with the right of property

(a) “Provided for by law” and “in the public interest”

81. It is not disputed that the applicants were deprived of their property in accordance with the law and that the expropriation pursued a legitimate aim in the public interest.

(b) Proportionality of the interference

(i) The Chamber judgment

82. In its judgment of 29 July 2004 (see paragraphs 98-103 of the Chamber judgment), the Chamber arrived at the following conclusions:

“The Court notes that the applicants received the highest amount of compensation available under section 5 bis of Law no. 359/1992. The further 40% deduction was indeed not applied in this case ...

The Court also notes that the final amount of compensation was fixed at ITL 82,890 per square metre, whereas the estimated market value of the land was ITL 165,755 per square metre ...

In addition, that amount was subsequently taxed at a rate of 20% ...

Lastly, the Court does not overlook the amount of time that elapsed between the expropriation and the final assessment of the compensation ...

Having regard to the margin of appreciation Article 1 of Protocol No. 1 affords national authorities, the Court considers that the price paid to the applicants did not bear a reasonable relation to the value of the expropriated property (see Papachelas v. Greece [GC], no. 31423/96, § 49, ECHR 1999-II, and Platakou v. Greece, no. 38460/97, § 54, ECHR 2001-I). It follows that the fair balance was upset.

Accordingly, there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1.”

(ii) Submissions of those appearing before the Court

(α) The applicants

83. The applicants asked the Grand Chamber to endorse the Chamber judgment and argued that the compensation received did not bear a reasonable relation to the value of the property. They observed that the expropriation compensation awarded them by the domestic courts corresponded to half the market value of the land. That amount had subsequently been reduced by a further 20% once tax had been deducted at source pursuant to Law no. 413/1991.

84. The applicants went on to observe that the compensation for the expropriation had been calculated in accordance with the criteria laid down in section 5 bis of Law no. 359/1992. That provision provided for the same level of compensation for all land regardless of the works in the public interest for which the land had been earmarked, the objectives pursued and the circumstances of the expropriation.

85. The applicants also asserted that their land had been expropriated in order to allow a cooperative society to build accommodation there for private individuals, who, in accordance with domestic law (section 20 of Law no. 179/1992), would be free to sell their homes at market value five years later. The expropriation of the applicants’ land had therefore benefited private individuals.

86. Lastly, the applicants pointed out that the Constitutional Court had held that the compensation criteria in question, having regard to their temporary nature, were compatible with the Constitution. Section 5 bis of Law no. 359/1992 remained in force until 30 June 2003 and was incorporated into the Code of Expropriation Laws, which came into force on that date.

(β) The Government

87. The Government contested the Chamber’s conclusion on this point.

88. They observed that, in calculating compensation for expropriation, a balance had to be struck between private interests and the general interest. Accordingly, adequate compensation could be lower than the market value of the land in question, as, indeed, the Constitutional Court had acknowledged (judgments no. 283 of 16 June 1993, no. 80 of 7 March 1996 and no. 148 of 30 April 1999).

89. Relying on the Court’s judgments in The Holy Monasteries (cited above), Papachelas v. Greece [GC], no. 31423/96, ECHR 1999-II, Lithgow and Others v. the United Kingdom, 8 July 1986, Series A no. 102, and James and Others (cited above), the Government submitted that the application in question should be examined in the light of the principle that the Convention did not require compensation at the full market value of the property and that compensation in an amount reasonably related to the value of the property sufficed not to upset the necessary fair balance.

Having regard to the margin of appreciation left to the States, it was difficult to entrust to the Court the task of assessing the reasonableness of the compensation for expropriation because the Court was “too far removed from the economic and social reality of the country concerned and, accordingly, could not avoid the risk of arbitrariness”.

90. Whilst accepting that the amount awarded to the applicants was far less than the value of the land, the Government submitted that it was not derisory and that the gap between the market value and the compensation paid was reasonable and justified.

They pointed out in that connection that reimbursement of less than the full market value as provided for in section 5 bis of Law no. 359/1992 reflected a “community spirit” and the “current political desire” to establish a system going beyond traditional nineteenth-century liberalism.

They went on to observe that the “market value” of property was a vague and uncertain concept, which depended on a great many variables and was essentially subjective: it could for example be influenced by the financial circumstances of the vendor or a particularly strong interest on the part of the purchaser. Furthermore, given that land was generally valued on the basis of a comparative survey of property transactions during a given period in respect of land of a similar type, such a survey would not convey the subjective elements of the various transactions.

91. The Government contended that in any event the market value of land was one of the factors taken into account in the calculation done by the domestic courts in accordance with section 5 bis of Law no. 359/1992. Under that provision, the market value was adjusted by another criterion, namely, the ground rent calculated on the value entered in the land register.

92. The Government concluded by asking the Grand Chamber to declare that the system applied in the instant case for calculating the compensation payable for the expropriation was not unreasonable and had not upset the necessary fair balance.

(iii) The Court’s assessment

) Recapitulation of the relevant principles

93. An interference with the right to the peaceful enjoyment of possessions must strike a “fair balance” between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual’s fundamental rights (see, among other authorities, Sporrong and Lönnroth, cited above, § 69). The concern to achieve this balance is reflected in the structure of Article 1 of Protocol No. 1 as a whole, including therefore the second sentence, which is to be read in the light of the general principle enunciated in the first sentence. In particular, there must be a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised by any measure applied by the State, including measures depriving a person of his possessions (see Pressos Compania Naviera S.A. and Others v. Belgium, 20 November 1995, § 38, Series A no. 332; The former King of Greece and Others v. Greece [GC], no. 25701/94, §§ 89-90, ECHR 2000-XII; and Sporrong and Lönnroth, cited above, § 73).

94. In determining whether this requirement is met, the Court recognises that the State enjoys a wide margin of appreciation with regard both to choosing the means of enforcement and to ascertaining whether the consequences of enforcement are justified in the general interest for the purpose of achieving the object of the law in question (see Chassagnou and Others v. France [GC], nos. 25088/9428331/95 and 28443/95, § 75, ECHR 1999-III). Nevertheless, the Court cannot abdicate its power of review and must determine whether the requisite balance was maintained in a manner consonant with the applicants’ right to the peaceful enjoyment of their possessions, within the meaning of the first sentence of Article 1 of Protocol No. 1 (see Jahn and Others v. Germany [GC], nos. 46720/9972203/01 and 72552/01, § 93, ECHR 2005-VI).

95. Compensation terms under the relevant legislation are material to the assessment of whether the contested measure respects the requisite fair balance and, notably, whether it does not impose a disproportionate burden on the applicants. In this connection the Court has already found that the taking of property without payment of an amount reasonably related to its value will normally constitute a disproportionate interference and a total lack of compensation can be considered justifiable under Article 1 of Protocol No. 1 only in exceptional circumstances (see The Holy Monasteries, cited above, § 71, and The former King of Greece and Others, cited above, § 89). Article 1 of Protocol No. 1 does not, however, guarantee a right to full compensation in all circumstances (see James and Others, cited above, § 54, and Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, § 182, ECHR 2004-V).

96. While it is true that in many cases of lawful expropriation, such as the distinct expropriation of land with a view to building a road or for other purposes “in the public interest”, only full compensation can be regarded as reasonably related to the value of the property, that rule is not without its exceptions (see The former King of Greece and Others v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 25701/94, § 78, 28 November 2002).

97. Legitimate objectives in the “public interest”, such as those pursued in measures of economic reform or measures designed to achieve greater social justice, may call for less than reimbursement of the full market value (see James and Others, cited above, § 54). The Court considers it useful to give a brief outline of its case-law on this point.

98. In James and Others, the issue was whether, in the context of leasehold-reform legislation, the conditions empowering long-term leasehold tenants to acquire their property struck a fair balance. The Court found that they did, holding that the context was one of social and economic reform in which the burden borne by the freeholders was not unreasonable, even though the amounts received by the interested parties were less than the full market value of the property.

In Lithgow and Others (cited above) the Court examined an issue relating to the nationalisation of companies engaged in the aircraft and shipbuilding industries, as part of the economic, social and political programme run by the party that had won the elections, which was intended to provide a sounder organisational and economic footing and bring to the authorities a desirably greater degree of public control and accountability. The Court held that, in this context, the arrangements for compensating the shareholders concerned were fair and not unreasonable as compared with the full value of the shares.

The Court has held that less than full compensation may also be necessary a fortiori where property is taken for the purposes of “such fundamental changes of a country’s constitutional system as the transition from monarchy to republic” (see The former King of Greece, cited above, § 87). The State has a wide margin of appreciation when enacting laws in the context of a change of political and economic regime (see, in particular, Kopecký v. Slovakia [GC], no. 44912/98, § 35, ECHR 2004-IX). The Court has reaffirmed this principle in Broniowski (cited above, § 182), in the context of the country’s transition towards a democratic regime, and has specified that rules regulating ownership relations within the country “involving a wide-reaching but controversial legislative scheme with significant economic impact for the country as a whole” could involve decisions restricting compensation for the taking or restitution of property to a level below its market value. The Court has also reiterated these principles regarding the enactment of laws in “the exceptional context of German reunification” (see Von Maltzan and Others v. Germany (dec.) [GC], nos. 71916/0171917/01 and 10260/02, §§ 77 and 111-12, ECHR 2005-V, and Jahn and Others, cited above).

Lastly, in Papachelas (cited above), the issue concerned the expropriation of more than 150 properties, including part of the applicants’ property, for the purposes of building a major road. The Court held that the compensation awarded to the applicants had not upset the fair balance between the opposing interests, since it was only 1,621 Greek drachmas per square metre less than the value of the land as estimated by the Association of Sworn Valuers.

(βApplication of the foregoing principles to the present case

99. In the instant case, having regard to the fact that it has already been established that the interference in question satisfied the requirement of lawfulness and was not arbitrary, less than full compensation does not make the taking of the applicants’ property eo ipso wrongful (see, mutatis mutandisThe former King of Greece and Others (just satisfaction), cited above, § 78). Accordingly, it remains to be determined whether, in the context of a lawful deprivation of property, the applicants had to bear a disproportionate and excessive burden.

100. The Court observes that the compensation awarded to the applicants was calculated on the basis of the criteria laid down in section 5 bis of Law no. 359/1992. It notes that these criteria apply irrespective of the works in the public interest for which the land has been earmarked and the context of the expropriation. It reiterates that its task is not to review the relevant legislation in the abstract; it has to confine itself, as far as possible, to examining the problems raised by the specific case before it. To that end, in the instant case, it must examine the above-mentioned law in so far as the applicants objected to its consequences for their property (see The Holy Monasteries, cited above, § 55).

101. In the instant case the final amount of the compensation was fixed at ITL 82,890 per square metre, whereas the estimated market value of the land at the date of the expropriation was ITL 165,755 per square metre (see paragraphs 32 and 37 above). Consequently, the compensation for expropriation is far lower than the market value of the property in question. Furthermore, tax was subsequently deducted from it at a rate of 20% (see paragraph 41 above).

102. The present case concerns a distinct expropriation, and one which was neither carried out as part of a process of economic, social or political reform nor linked to any other specific circumstances. Accordingly, in this case, the Court does not discern any legitimate objective “in the public interest” capable of justifying less than reimbursement of the market value.

103. Having regard to all the foregoing considerations, the Court considers that the compensation awarded to the applicants was inadequate, given the low amount awarded and the lack of public-interest grounds capable of justifying less than compensation at the market value of the property. Accordingly, the applicants have had to bear a disproportionate and excessive burden which cannot be justified by a legitimate aim in the public interest pursued by the authorities.

104. Consequently, there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

B. The “retrospective” application of section 5 bis of Law no. 359/1992

105. The applicants alleged that section 5 bis of Law no. 359/1992 had infringed their right to the peaceful enjoyment of their possessions, in breach of Article 1 of Protocol No. 1.

1. The Chamber judgment

106. The Chamber considered that the issue raised by the applicants relating to interference by the legislature fell under Article 6 of the Convention and considered it unnecessary to examine separately whether there had also been a breach of Article 1 of Protocol No. 1.

2. Submissions of those appearing before the Court

(a) The applicants

107. The applicants reiterated that, prior to the entry into force of section 5 bis of Law no. 359/1992, their land had already been expropriated and they had brought legal proceedings seeking compensation to which they could legitimately expect to be entitled under Law no. 2359/1865. As the law in question was applicable to expropriations that were under way and to the related proceedings, including the ones concerning them, it had had the effect of depriving them of a substantial part of the compensation to which they were entitled. The enactment of that law therefore amounted to an interference with the applicants’ right to the peaceful enjoyment of their possessions that was incompatible with Article 1 of Protocol No. 1.

(b) The Government

108. The Government denied that the new law had been of retrospective application. In any event, they submitted that the Convention did not prohibit the retrospective application of laws and that, even assuming that there had been interference by the legislature, that interference therefore fell within the margin of appreciation left to the States and was justified. With regard to a fair balance, they pointed out that the applicants’ right to compensation had not been called into question, and that the provision in question had been limited to restricting the amount of compensation payable.

3. The Court’s assessment

109. In relation to their complaint of the retrospective application to their case of Law no. 359/1992, the applicants alleged that they had been deprived of the right to compensation provided for in the legislation previously applicable to cases of expropriation of land.

The Court considers that the applicants’ complaint in this regard is subsumed by the one raised regarding the inadequacy of the expropriation compensation (see paragraphs 78-104 above) and the one they raised regarding interference by the legislature in the judicial process (see paragraphs 111-33 below).

110. Accordingly, having regard to the conclusions set out in paragraphs 104 and 133, the Court does not consider it necessary to examine separately under Article 1 of Protocol No. 1 the complaint based on interference by the legislature.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF THE UNFAIRNESS OF THE PROCEEDINGS

111. The applicants alleged that the enactment and application to their case of section 5 bis of Law no. 359/1992 amounted to interference by the legislature in breach of their right to a fair hearing as guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention, the relevant parts of which provide:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

1. The Chamber judgment

112. The Chamber held that the proceedings instituted by the applicants seeking compensation for the expropriation had been unfair because the domestic courts had based themselves on the impugned provision when deciding the matter of compensation for expropriation which had been referred to them. It held that this had amounted to interference by the legislature in the judicial process with a view to influencing the determination of the dispute.

2. Submissions of those appearing before the Court

(a) The applicants

113. The applicants complained of an interference by the legislature in the judicial process on account of the enactment and application to their case of section 5 bis of Law no. 359/1992. They complained, among other things, that they had not had a fair hearing because, when the amount of their expropriation compensation was determined, the question submitted to the national courts had been settled by the legislature and not by the judiciary.

114. In that connection the applicants pointed out that the provision in question had introduced criteria for calculating expropriation compensation which reduced by at least 50% the amount to which they had been entitled under the law in force when the compensation proceedings were instituted in the Reggio di Calabria Court of Appeal and the land was expropriated.

115. Regarding the law applicable prior to the entry into force of the impugned provision, the applicants pointed out that Laws nos. 865/1971 and 385/1980 had been declared unconstitutional and, accordingly, had been repealed with retrospective effect. They could not therefore be regarded as applicable to the case in question. The only provision applicable prior to the entry into force of section 5 bis was section 39 of the Law of 1865, which guaranteed the applicants full compensation (see paragraphs 47-56 above).

116. The applicants pointed out that the impugned provision had been inspired merely by financial considerations, which could not be regarded as serving a vital public interest justifying retrospective application, and had been enacted with the sole purpose of settling pending proceedings in a manner advantageous to the respondent authorities.

117. The applicants then observed that section 5 bis had been declared constitutional by the Constitutional Court because it was a temporary measure designed to deal with a specific situation. However, the provision had been in force until 30 June 2003 and had now been incorporated into the Code of Expropriation Laws, which had been in force since that date.

(b) The Government

118. In their letter requesting that the case be referred to the Grand Chamber and in their written and oral observations to the Grand Chamber, the Government strongly disputed the Chamber judgment on this issue.

119. As a preliminary point, they denied that the new law had been of retrospective application since it was limited, after modifying the existing legal position, to making it immediately applicable to pending cases in accordance with a commonly applied principle. In any event, the Government submitted that the Convention did not prohibit the retrospective application of laws and therefore, assuming that there had been interference by the legislature, that interference fell within the margin of appreciation left to the States and was justified.

120. The Government then observed that at the time of occupation of the land and the expropriation order (in March 1981 and March 1983 respectively) the criteria introduced by Law no. 865/1971 and incorporated into Law no. 385/1980 were still in force, since the decision declaring the law unconstitutional was not made until 15 July 1983.

The compensation criteria declared unconstitutional were less favourable to the applicants than those introduced by section 5 bis of Law no. 359/1992. Had the context been one of succeeding laws, with the preceding law being repealed by the more recent one, it would be the provisions declared unconstitutional that applied in the present case, given that the right to compensation arose at the time of the expropriation. In that event it could therefore be argued that, in the absence of a legislative amendment to the detriment of the expropriated party, that is, in the absence of adverse effects deriving from section 5 bis of Law no. 359/1992, the new law did not amount to an interference with the applicants’ rights.

121. However, the Government accepted that the present case did not concern legislation that had been introduced to repeal the preceding legislation or laws succeeding each other in time. They reiterated in that connection that the judgments of the Constitutional Court were of “retrospective” scope: laws declared unconstitutional became ineffective and the laws previously in force were “revived” (see paragraphs 47-56 above). They thus acknowledged that the judgments of the Constitutional Court had had the effect of annulling the two laws in question from the outset, and this had “revived” the provision of the general expropriation law of 1865, which had immediately come back into force. The Government observed that the domestic courts could accordingly reapply the compensation criteria laid down in the Law of 1865.

122. Nevertheless, the Government argued that the law of which the applicants complained was part of a political process that had started in 1971 and sought to depart from the general expropriation law of 1865 in order to go beyond the outdated principles of a liberal economy. From that standpoint, the declarations of unconstitutionality had created a “vacuum”, since the fact that the Law of 1865 had come back into force did not correspond to the political, economic and social demands guiding the legislature. From that point of view, section 5 bis of Law no. 359/1992 had therefore remedied a loophole.

123. The Government observed that section 5 bis of Law no. 359/1992 had almost certainly been inspired by budgetary considerations and answered the need to control public finances. The Court could not criticise such considerations.

124. Lastly, the Government contended that section 5 bis of Law no. 359/1992 had not been enacted in order to influence the determination of the proceedings instituted by the applicants.

125. They concluded that the application of the impugned provision to the applicants’ case did not raise an issue under the Convention. In support of their submissions, the Government referred specifically to the judgments in Forrer-Niedenthal v. Germany (no. 47316/99, 20 February 2003), OGIS-Institut Stanislas and Others v. France (nos. 42219/98 and 54563/00, 27 May 2004) and Bäck v. Finland (no. 37598/97, ECHR 2004-VIII).

3. The Court’s assessment

126. The Court reiterates that, although, in theory, the legislature is not precluded in civil matters from adopting new retrospective provisions to regulate rights arising under existing law, the principle of the rule of law and the notion of fair trial enshrined in Article 6 of the Convention preclude any interference by the legislature – other than on compelling grounds of the general interest – with the administration of justice designed to influence the judicial determination of a dispute (see Zielinski and Pradal and Gonzalez and Others v. France [GC], nos. 24846/94 and 34165/96 to 34173/96, § 57, ECHR 1999-VII; Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis v. Greece, 9 December 1994, Series A no. 301-B; and Papageorgiou v. Greece, 22 October 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-VI).

127. The Court points out that, prior to the entry into force of section 5 bis of Law no. 359/1992 and having regard to the two rulings of the Italian Constitutional Court of 25 January 1980 and 15 July 1983, the law applicable to the present case was Law no. 2359/1865 (see paragraphs 47-56 above), section 39 of which provided for a right to compensation at the full market value of the property. As a result of the impugned provision, the compensation payable to the applicants was substantially reduced.

128. By modifying the law applicable to awards of compensation in respect of expropriations that were under way, and to the related pending judicial proceedings other than those on which a final ruling regarding the principle of compensation had been given, section 5 bis of Law no. 359/1992 applied new compensation rules to situations that had arisen before it came into force and had already given rise to claims to compensation – and even to proceedings pending on that date – thereby producing a retrospective effect.

129. As a result of the application of this provision, owners of expropriated land were deprived of a substantial part of the compensation they could previously have claimed under Law no. 2359/1865.

130. Accordingly, even though the proceedings were not annulled under section 5 bis of Law no. 359/1992, the provision in question, which was applicable to the judicial proceedings that the applicants had instituted and which were pending, had the effect of definitively modifying the outcome by defining retrospectively the terms of the debate to their detriment. Although the Government submitted that the legislative provision was not aimed specifically at the present dispute, or any other dispute in particular, the Court considers that, as it was immediately applicable, it had the effect of frustrating proceedings then in progress of the type brought by the applicants. The manifest object, and the effect, of the impugned provision was in any event to modify the applicable rules relating to compensation, including in the case of judicial proceedings then in progress to which the State was a party (see Anagnostopoulos and Others v. Greece, no. 39374/98, §§ 20-21, ECHR 2000-XI).

131. Admittedly, the applicability to current awards of compensation and to pending proceedings cannot in itself give rise to a problem under the Convention since the legislature is not, in theory, prevented from intervening in civil cases to amend the existing legal position by means of an immediately applicable law (see OGIS-Institut Stanislas and Others, cited above, § 61, and Zielinski and Pradal and Gonzalez and Others, cited above, § 57).

However, in the present case section 5 bis of Law no. 359/1992 simply extinguished, with retrospective effect, an essential part of claims for compensation, in very high sums, that owners of expropriated land, such as the applicants, could have claimed from the expropriating authorities. In that connection the Court reiterates its finding that the compensation awarded to the applicants was inadequate, given the low amount in question and the lack of public-interest grounds justifying less than compensation at the market value of the property (see paragraphs 103-04 above).

132. In the Court’s view, the Government have not demonstrated that the considerations to which they referred, namely, budgetary considerations and the legislature’s intention to implement a political programme, amounted to an “obvious and compelling general interest” required to justify the retrospective effect that it has acknowledged in certain cases (see National & Provincial Building Society, Leeds Permanent Building Society and Yorkshire Building Society v. the United Kingdom, 23 October 1997, Reports 1997-VII; OGIS-Institut Stanislas and Others, cited above, § 61; Forrer-Niedenthal, cited above; and Bäck, cited above).

133. There has therefore been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION ON ACCOUNT OF THE EXCESSIVE LENGTH OF THE PROCEEDINGS

134. The applicants submitted that the proceedings they had instituted seeking expropriation compensation had failed to comply with the “reasonable time” requirement set forth in Article 6 § 1 of the Convention, which provides:

“In the determination of his civil rights and obligations ... ,everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] tribunal ...”

A. The Government’s preliminary objection of non-exhaustion of domestic remedies

135. As before the Chamber, the Government submitted that the applicants had not exhausted domestic remedies regarding the complaint about the excessive length of the proceedings.

1. The Chamber decision

136. In its admissibility decision of 27 March 2003 ((dec.), no. 36813/97, ECHR 2003-IV), the Chamber dismissed the Government’s objection for the following reasons:

“The Court has carried out a comparative analysis of the one hundred Court of Cassation judgments available to date. It has noted that the principles set forth in the two cases cited by the applicants (see ‘Relevant domestic law and practice’ above) have been consistently applied: in other words, the right to a hearing within a reasonable time has not been regarded as a fundamental right and the Convention and the Strasbourg case-law are not directly applicable in relation to just satisfaction.

The Court has not found any instances in which the Court of Cassation has entertained a complaint to the effect that the amount awarded by the court of appeal was insufficient in relation to the alleged damage or inadequate in the light of the Strasbourg institutions’ case-law. Such complaints have been dismissed by the Court of Cassation, being treated either as factual issues outside its jurisdiction or as issues arising on the basis of provisions that are not directly applicable.

...

Having regard to the foregoing, the Court concludes that there would have been no point in the applicants’ appealing to the Court of Cassation as their complaint concerned the amount of compensation and thus fell within the categories referred to above. Furthermore, the applicants risked being ordered to pay costs.

In conclusion, the Court considers that in the instant case the applicants were not required to appeal to the Court of Cassation for the purpose of exhausting domestic remedies. Accordingly, the Government’s first objection must be dismissed.

That conclusion does not, however, call into question the obligation to lodge a claim for compensation under the Pinto Act with the court of appeal and the Court of Cassation, provided that it is clear from the case-law of the national courts that they apply the Act in keeping with the spirit of the Convention and, consequently, that the remedy is effective.”

137. In its judgment of 29 July 2004, the Chamber dismissed the objection that had again been raised by the Government, considering that the arguments they had advanced were not such as to call the admissibility decision into question (see paragraphs 59-62 of the Chamber judgment).

2. Submissions of those appearing before the Court

(a) The Government

138. The Government submitted that the applicants had not exhausted domestic remedies because they had not appealed to the Court of Cassation against the Reggio di Calabria Court of Appeal’s decision.

In their submission the Court had erred in the admissibility decision in holding that an appeal to the Court of Cassation was not a remedy that had to be exercised. The Court of Cassation could, they maintained, have examined the applicants’ complaint about the inadequacy of the compensation awarded by the Court of Appeal under the Pinto Act as compared with the amount that they could have obtained in accordance with the Court’s case-law on Article 41 of the Convention.

In support of that submission the Government referred to the four judgments, nos. 1338, 1339, 1340 and 1341, delivered by the Court of Cassation, sitting as a full court, on 26 January 2004 (see paragraphs 63-64 above).

(b) The applicants

139. The applicants challenged the Government’s objection and submitted that the Grand Chamber should confirm the admissibility decision of 27 March 2003 and the judgment of 29 July 2004 in which the Chamber had dismissed the objection.

They went on to observe that the departure from precedent by the Court of Cassation, on the basis of which the Government reiterated their objection, had not occurred until after the admissibility decision, and after the decision of the Court of Appeal in this case had become final.

3. The Court’s assessment

140. Under Article 1 of the Convention, which provides: “The High Contracting Parties shall secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in Section I of this Convention”, the primary responsibility for implementing and enforcing the rights and freedoms guaranteed by the Convention is laid on the national authorities. The machinery of complaint to the Court is thus subsidiary to national systems safeguarding human rights. This subsidiary character is articulated in Articles 13 and 35 § 1 of the Convention.

141. The purpose of Article 35 § 1, which sets out the rule on exhaustion of domestic remedies, is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, among other authorities, Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, § 74, ECHR 1999-V). The rule in Article 35 § 1 is based on the assumption, reflected in Article 13 (with which it has a close affinity), that there is an effective domestic remedy available in respect of the alleged breach of an individual’s Convention rights (see Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 152, ECHR 2000-XI).

142. Nevertheless, the only remedies Article 35 of the Convention requires to be exhausted are those that relate to the breaches alleged and at the same time are available and sufficient. The existence of such remedies must be sufficiently certain not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness (see, inter aliaVernillo v. France, 20 February 1991, § 27, Series A no. 198; Dalia v. France, 19 February 1998, § 38, Reports 1998-I; and Mifsud v. France (dec.) [GC], no. 57220/00, ECHR 2002-VIII).

143. By enacting the Pinto Act, Italy introduced a purely compensatory remedy for cases in which there had been a breach of the reasonable-time requirement (see paragraph 62 above).

144. The Court has already held that the remedy before the courts of appeal introduced by the Pinto Act was accessible and that there was no reason to question its effectiveness (see Brusco v. Italy (dec.), no. 69789/01, ECHR 2001-IX). Moreover, having regard to the nature of the Pinto Act and the context in which it was passed, the Court went on to find that there were grounds for departing from the general principle that the exhaustion requirement should be assessed with reference to when the application was lodged. That was the case not only in respect of applications lodged after the date on which the Act came into force, but also of those which were already on the Court’s list of cases by that date. It had taken into consideration, among other things, the transitional provision provided for in section 6 of the Pinto Act (see paragraph 62 above), which afforded Italian litigants a genuine opportunity to obtain redress for their grievances at national level for all applications currently pending before the Court that had not yet been declared admissible (see Brusco, cited above).

145. In the instant case the Chamber held that where applicants complained only of the amount of compensation and the discrepancy between that amount and the amount which would have been awarded under Article 41 of the Convention they were not required – for the purpose of exhausting domestic remedies – to appeal to the Court of Cassation against the Court of Appeal’s decision. The Chamber based that conclusion on a study of some one hundred Court of Cassation judgments. In none of those judgments had that court entertained a complaint to the effect that the amount awarded by the Court of Appeal was insufficient in relation to the loss alleged or inadequate in the light of the Strasbourg case-law (see the extract of the Scordino admissibility decision quoted in paragraph 136 above).

146. The Court notes that on 26 January 2004 the Court of Cassation, sitting as a full court, quashed four decisions concerning cases in which the existence or amount of non-pecuniary damage had been disputed. In so doing, it established the principle that “the court of appeal’s determination of non-pecuniary damage in accordance with section 2 of Law no. 89/2001, although inherently based on equitable principles, must be done in a legally defined framework since reference has to be made to the amounts awarded, in similar cases, by the Strasbourg Court. Some divergence is permissible, within reason” (see paragraph 63 above).

147. The Court takes note of that departure from precedent and welcomes the Court of Cassation’s efforts to bring its decisions into line with European case-law. It reiterates, furthermore, having deemed it reasonable to assume that the departure from precedent, in particular judgment no. 1340 of the Court of Cassation, must have been public knowledge from 26 July 2004. It has therefore held that, from that date onwards, applicants should be required to avail themselves of that remedy for the purposes of Article 35 § 1 of the Convention (see Di Sante v. Italy (dec.), no. 56079/00, 24 June 2004, and, mutatis mutandisBroca and Texier-Micault v. France, nos. 27928/02 and 31694/02, § 20, 21 October 2003).

148. In the instant case the Grand Chamber, like the Chamber, notes that the time-limit for appealing to the Court of Cassation had expired before 26 July 2004 and considers that, in these circumstances, the applicants were dispensed from the obligation to exhaust domestic remedies.

149. In the light of these considerations, the Court concludes that this objection must be dismissed.

B. The Government’s preliminary objection concerning the lack of “victim” status

150. As before the Chamber, the Government argued that, in awarding compensation to the applicants, the Reggio di Calabria Court of Appeal had not only acknowledged that there had been a violation of their right to a hearing within a reasonable time but had also made good the loss sustained. Consequently, the applicants had lost their “victim” status.

1. The Chamber decision

151. In its admissibility decision the Chamber stated that the applicants could still claim to be “victims” within the meaning of Article 34 of the Convention, even though the domestic courts had acknowledged that there had been a violation, as the compensation obtained at domestic level under the Pinto Act was not capable of making good the loss sustained.

2. Submissions of those appearing before the Court

(a) The Government

152. According to the Government, the applicants were no longer “victims” of the alleged violation because they had obtained from the Court of Appeal a decision finding that the “reasonable time” had been exceeded, as well as compensation.

153. Regarding the amount obtained under the Pinto Act, the sum could not be called into question by the Court because the domestic court had made its decision on an equitable basis and in accordance with the margin of appreciation available to it regarding just satisfaction. The assessment of the level of compensation thus fell outside the Court’s competence in accordance with the subsidiarity principle and the margin of appreciation left to the States.

In that connection the Government considered that the acknowledgment of the existence of damage and the determination of quantum were part of the assessment of evidence which fell within the jurisdiction of the domestic courts and was in theory outside the competence of the supranational court. Although the Court did admittedly have the power to review decisions submitted to it with a view to ensuring that the reasoning was neither manifestly unreasonable nor arbitrary and was consonant with logic and the lessons derived from experience actually encountered in the social context, it could not, however, impose its own criteria or substitute its own beliefs for those of the domestic courts in assessing the evidence.

154. Furthermore, the Government pointed out that the Court had to strike a fair balance between the requirement of clarity and respect for principles such as the States’ margin of appreciation and subsidiarity. The attempt to strike that balance had to be governed by the general rule that any factor to be taken into account which was stated loosely or vaguely in the Strasbourg case-law had to be considered with the greatest respect for the corresponding margin of appreciation to be enjoyed by each State without fear of being subsequently disavowed by the Court.

155. The Government then felt it important to explain the criteria used in Italian law relating to non-pecuniary damage.

Under the Pinto Act, only the years beyond an average period that could be regarded as “reasonable” had to be taken into account when assessing the damage. Furthermore, the existence of non-pecuniary damage did not implicitly flow from the finding of a violation. On the contrary, non-pecuniary damage had to be determined and proved in accordance with the relevant provisions of the Civil Code. The Court of Cassation had asserted, though, that non-pecuniary damage was a normal consequence of a breach of the reasonable-time requirement that from then on did not have to be proved by the applicant. According to the Court of Cassation, it was up to the State to provide proof that in a particular case an inordinately long wait for a judgment had not occasioned the applicant any anxiety or distress but, on the contrary, had been advantageous or that the applicant had been aware of having instituted or contested proceedings on the basis of erroneous arguments (Court of Cassation, 29 March-11 May 2004, no. 8896), for example, where the applicant had been well aware from the outset that he or she had no chance of success.

156. The Government observed lastly that, under Article 41 of the Convention, the Court awarded just satisfaction if appropriate, and sometimes held that a finding of a violation sufficed. That possibility should also be available to the States, which should also be able to vary the amounts they awarded, even to the point of awarding nothing in some cases.

157. The Government then asked the Court to clarify the various aspects of the reasoning that led to its decisions, both in respect of the parts relating to a violation and those regarding just satisfaction. They submitted that the Court should follow the approach used by the domestic courts and explain in each case how many years had to be regarded as “natural” for each stage of proceedings, how many might be acceptable having regard to the complexity of the case, how many delays were attributable to each party, the importance of the stakes in the proceedings, the outcome of the proceedings and how the just satisfaction to be awarded was calculated on the basis of those factors.

158. At the hearing the Government indicated, lastly, that as far as the procedural costs were concerned the applicants had obtained only partial reimbursement from the courts because one of the parties against which the proceedings had been instituted could not be considered a party to the proceedings.

159. For all the foregoing reasons, the Government argued that the applicants should no longer be regarded as “victims” of a violation due to the excessive length of the proceedings.

(b) The applicants

160. The applicants submitted that they were still “victims” of the alleged violation because the amount awarded them by the Court of Appeal was derisory and bore no relation whatsoever to the levels of compensation awarded by the Court.

161. Relying on Holzinger v. Austria (no. 1) (no. 23459/94, § 21, ECHR 2001-I), the applicants submitted that the Court had power to assess the amount of the compensation received at domestic level in order to determine whether they had victim status. In so doing, it could compare that amount with the amount it would itself have awarded in just satisfaction.

162. The applicants disputed the contention that once a finding of a breach of the “reasonable time” requirement had been made, it was possible not to award any compensation. In their submission, where the courts found that the proceedings had been excessive in length, it meant that the interested parties had had time “stolen” from them. As that time could not be given back, it was necessary to award pecuniary compensation. Failing that, the violation persisted. In that connection the applicants referred to “minimum damage” implicitly flowing from a finding of a violation and which would be the same for everyone. To that minimum amount should be added sums that took account of other factors, such as the stakes involved for the person, to be evaluated on a case-by-case basis.

163. Given that the remedy introduced by the Pinto Act was only compensatory, and in the absence of any remedy capable of preventing the breach, the applicants maintained that the compensation – in order to be deemed capable of making good the alleged loss – had to be of a sufficient level, that is, bear a reasonable relation to the amounts awarded by the Court.

Moreover, the applicants pointed out that the amounts awarded by the domestic courts in defamation or personal injury cases were significantly higher than the amounts awarded by the Court under the head of non-pecuniary damage in length-of-proceedings cases.

164. In conclusion, a comparison between the compensation received at national level and the amounts awarded by the Court in just satisfaction was not only possible, but necessary.

165. The applicants observed that the amount awarded them in compensation under the Pinto Act was EUR 2,450. According to the Chamber, that amount corresponded to about 10% of the amount that the Court would have awarded in a similar case. Furthermore, the legal costs payable by them came to EUR 1,500, plus 20% VAT (value-added tax) and 2% CPA (contribution to the lawyers’ insurance fund), that is, EUR 1,834. Accordingly, the compensation actually awarded, after deduction of legal costs, came to EUR 614, that is, EUR 153.50 each.

3. Third-party interveners

(a) The Czech Government

166. In the Czech Government’s submission, the Court should confine itself to ensuring that the consequences of the case-law policy choices made by the domestic courts were in keeping with the Convention. Its review should be more or less rigorous, depending on the margin of appreciation that the Court allowed national authorities. The Court should only ensure that, in accordance with Article 13 of the Convention, the national authorities complied with the principles established in its case-law or applied the provisions of their own domestic law in such a way that applicants enjoyed a level of protection in respect of their rights and freedoms as guaranteed by the Convention that was greater than or equivalent to that which they would enjoy if the national authorities applied the Convention’s provisions directly. The Court should not go any further except in cases where the result arrived at by the national authorities appeared, on the face of it, arbitrary.

167. The Czech Government acknowledged that the adequacy of the amount awarded at domestic level was one of the criteria of effectiveness of an application for compensation within the meaning of Article 13. However, in view of the wide margin of appreciation that should be available to the Contracting Parties in implementing Article 13, they considered that the Court should subsequently exercise only “limited control”, thus restricted to satisfying itself that the national authorities had not made a “manifest error in assessment” of the non-pecuniary damage caused by the excessive length of judicial proceedings.

168. Moreover, as the Czech Government wanted to provide their country with a compensatory remedy in addition to the existing preventive domestic remedy, they asked the Court to provide as many guidelines as possible in that connection so that they could put in place a remedy which would incontestably be effective.

(b) The Polish Government

169. In the Polish Government’s submission, an assessment of the facts of the case with a view to determining whether the “reasonable time” had been exceeded was part of the examination of the evidence conducted by the domestic courts. It was therefore debatable to what extent a supranational body could intervene in this process. It was, rather, commonly accepted that in most cases the facts would have been established by the domestic courts and that the Court’s task would be limited to examining whether the Convention had been complied with. The Court’s case-law appeared to be confined to assessing whether the domestic courts’ decisions, given in accordance with domestic procedure previously approved by the Court, had properly applied the general rules to the specific case. In the absence of precise indicators on which to assess the facts and calculate the amount of compensation, there were no grounds on which to dispute the decisions of the domestic courts. Regard should be had in this connection to the discretion available to the domestic courts in assessing the facts and the evidence.

170. Furthermore, in the very particular circumstances of some cases, the mere finding of a violation sufficed to meet the requirement of an effective remedy and amounted to adequate redress. That rule had been clearly established in the Court’s case-law on other Articles of the Convention. In some cases, moreover, the excessive length of the proceedings could be favourable to the parties and compensating them would therefore be extremely questionable.

(c) The Slovakian Government

171. In the Slovakian Government’s submission, the Court should adopt the same approach as in assessing the fairness of proceedings, a matter in respect of which it considered that its task was not to deal with the factual or legal mistakes allegedly made by the domestic courts unless such mistakes could have resulted in a breach of the rights and freedoms guaranteed by the Convention. Moreover, although Article 6 of the Convention guaranteed the right to a fair trial, it did not lay down any rules on the admissibility of evidence or its assessment, which was therefore primarily a matter for regulation under national law by the domestic courts. Accordingly, when examining decisions of domestic courts on the amount awarded for non-pecuniary damage arising from delays in proceedings, the Court should leave enough room for the courts’ discretion in this respect since the domestic courts decided on delays in the proceedings on the basis of the same criteria as the Court – and were in a better position to analyse the causes and consequences and thus to determine the non-pecuniary damage on an equitable basis.

172. The Slovakian Government pointed out that the decisions of the Slovakian Constitutional Court concerning delays in proceedings were much more detailed than the Court’s decisions. In their submission, the Court should examine the decisions of the domestic courts relating to the amounts awarded for non-pecuniary damage only with regard to whether these decisions were manifestly arbitrary and unfair and not whether the amounts awarded by the Court in similar circumstances were substantially higher. Moreover, the Slovakian Government found it logical that the amounts awarded by the domestic courts for protractedness of proceedings were less than the amounts awarded by the Court because injured persons could obtain effective and rapid compensation in their own country without having to bring their case to the international court.

4. The Court’s assessment

(a) Reiteration of the context peculiar to length-of-proceedings cases

173. The Court will begin by responding to the observations of the different Governments regarding the lack of precision in its judgments both in respect of the reasons leading to a finding of a violation and awards in respect of non-pecuniary damage.

174. It feels it important to point out that the reason it has been led to rule on so many length-of-proceedings cases is because certain Contracting Parties have for years failed to comply with the “reasonable time” requirement under Article 6 § 1 and have not provided a domestic remedy for this type of complaint.

175. The situation has worsened on account of the large number of cases coming from certain countries, of which Italy is one. The Court has already had occasion to stress the serious difficulties it has had as a result of Italy’s inability to resolve the situation. It has expressed itself on the subject in the following terms:

“The Court next draws attention to the fact that since 25 June 1987, the date of the Capuano v. Italy judgment (Series A no. 119), it has already delivered 65 judgments in which it has found violations of Article 6 § 1 in proceedings exceeding a “reasonable time” in the civil courts of the various regions of Italy. Similarly, under former Articles 31 and 32 of the Convention, more than 1,400 reports of the Commission resulted in resolutions by the Committee of Ministers finding Italy in breach of Article 6 for the same reason.

The frequency with which violations are found shows that there is an accumulation of identical breaches which are sufficiently numerous to amount not merely to isolated incidents. Such breaches reflect a continuing situation that has not yet been remedied and in respect of which litigants have no domestic remedy.

This accumulation of breaches accordingly constitutes a practice that is incompatible with the Convention.” (see Bottazzi v. Italy [GC], no. 34884/97, § 22, ECHR 1999‑V; Ferrari v. Italy [GC], no. 33440/96, § 21, 28 July 1999; A.P. v. Italy [GC], no. 35265/97, § 18, 28 July 1999; and Di Mauro v. Italy [GC], no. 34256/96, § 23, ECHR 1999-V)

176. Thus the Court, like the Commission, after years of examining the reasons for the delays attributable to the parties under the Italian procedural rules, has had to resolve to standardise its judgments and decisions. This has allowed it to adopt more than 1,000 judgments against Italy since 1999 in civil length-of-proceedings cases. That approach has made it necessary to establish scales on equitable principles for awards in respect of non-pecuniary damage under Article 41, in order to arrive at equivalent results in similar cases.

All this has led the Court to award higher levels of compensation than those awarded by the Convention institutions prior to 1999, and which may differ from those applied in the event of a finding of other violations. This increase, far from being a punitive measure, was intended to serve two purposes. On the one hand it encouraged States to find their own, universally accessible, solution to the problem, and on the other hand it allowed applicants to avoid being penalised for the lack of domestic remedies.

177. The Court also considers it important to point out that it keeps to its constant practice regarding the assessment of the delays and regarding just satisfaction. Concerning the question of exceeding a reasonable time, it reiterates that regard must be had to the circumstances of the case and the criteria laid down in the Court’s case-law, in particular the complexity of the case, the applicant’s conduct and that of the competent authorities, and the importance of what was at stake for the applicant in the dispute (see, among many other authorities, Comingersoll S.A., cited above, § 19). Furthermore, a closer analysis of the many judgments which post-date Bottazzi will enable the Government to see that there is a clear pattern in the amounts awarded in its judgments, since the amounts differ only in respect of the particular facts of each case.

(b) Principles established under the Court’s case-law

178. With regard to the observations concerning the subsidiarity principle, also made by the third parties, the Court notes that under Article 34 of the Convention it “... may receive applications from any person ... claiming to be the victim of a violation by one of the High Contracting Parties of the rights set forth in the Convention or the Protocols thereto. ...”.

179. The Court reiterates that it falls first to the national authorities to redress any alleged violation of the Convention. In this regard, the question whether an applicant can claim to be a victim of the violation alleged is relevant at all stages of the proceedings under the Convention (see Burdov v. Russia, no. 59498/00, § 30, ECHR 2002-III).

180. The Court also reiterates that a decision or measure favourable to the applicant is not in principle sufficient to deprive him of his status as a “victim” unless the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for, the breach of the Convention (see, for example, Eckle v. Germany, 15 July 1982, §§ 69 et seq., Series A no. 51; Amuur v. France, 25 June 1996, § 36, Reports 1996-III; Dalban v. Romania [GC], no. 28114/95, § 44, ECHR 1999-VI; and Jensen v. Denmark (dec.), no. 48470/99, ECHR 2001-X).

181. The issue as to whether a person may still claim to be the victim of an alleged violation of the Convention essentially entails on the part of the Court an ex post facto examination of his or her situation. As it has already held in other length-of-proceedings cases, the question whether he or she has received reparation for the damage caused – comparable to just satisfaction as provided for under Article 41 of the Convention – is an important issue. It is the Court’s settled case-law that where the national authorities have found a violation and their decision constitutes appropriate and sufficient redress, the party concerned can no longer claim to be a victim within the meaning of Article 34 of the Convention (see Holzinger (no. 1), cited above, § 21).

182. In so far as the parties appear to link the issue of victim status to the more general question of effectiveness of the remedy and seek guidelines on providing the most effective domestic remedies possible, the Court proposes to address the question in a wider context by giving certain indications as to the characteristics such a domestic remedy should have, having regard to the fact that, in this type of case, the applicant’s ability to claim to be a victim will depend on the redress the domestic remedy will have afforded him or her.

183. The best solution in absolute terms is indisputably, as in many spheres, prevention. The Court observes that it has stated on many occasions that Article 6 § 1 imposes on the Contracting States the duty to organise their judicial systems in such a way that their courts can meet each of its requirements, including the obligation to hear cases within a reasonable time (see, among many other authorities, Süßmann v. Germany, 16 September 1996, § 55, Reports 1996-IV, and Bottazzi, cited above, § 22). Where the judicial system is deficient in this respect, a remedy designed to expedite the proceedings in order to prevent them from becoming excessively lengthy is the most effective solution. Such a remedy offers an undeniable advantage over a remedy affording only compensation since it also prevents a finding of successive violations in respect of the same set of proceedings and does not merely repair the breach a posteriori, as does a compensatory remedy of the type provided for under Italian law for example.

184. The Court has on many occasions acknowledged that this type of remedy is “effective” in so far as it hastens the decision by the court concerned (see, among other authorities, Bacchini v. Switzerland (dec.), no. 62915/00, 21 June 2005; Kunz v. Switzerland (dec.), no. 623/02, 21 June 2005; Fehr and Lauterburg v. Switzerland (dec.), nos. 708/02 and 1095/02, 21 June 2005; Gonzalez Marin v. Spain (dec.), no. 39521/98, ECHR 1999‑VII; Tomé Mota v. Portugal (dec.), no. 32082/96, ECHR 1999-IX; and Holzinger (no. 1), cited above, § 22).

185. It is also clear that for countries where length-of-proceedings violations already exist, a remedy designed to expedite the proceedings – although desirable for the future – may not be adequate to redress a situation in which the proceedings have clearly already been excessively long.

186. Different types of remedy may redress the violation appropriately. The Court has already affirmed this in respect of criminal proceedings, where it was satisfied that the length of proceedings had been taken into account when reducing the sentence in an express and measurable manner (see Beck v. Norway, no. 26390/95, § 27, 26 June 2001).

Moreover, some States, such as Austria, Croatia, Spain, Poland and Slovakia, have understood the situation perfectly by choosing to combine two types of remedy, one designed to expedite the proceedings and the other to afford compensation (see, for example, Holzinger (no. 1), cited above, § 22; Slaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR 2002-VII; Fernández-Molina González and Others v. Spain (dec.), no. 64359/01, ECHR 2002-IX; Michalak v. Poland (dec.), no. 24549/03, 1 March 2005; and Andrášik and Others v. Slovakia (dec.), nos. 57984/0060237/0060242/0060679/0060680/0068563/01 and 60226/00, ECHR 2002-IX).

187. However, States can also choose to introduce only a compensatory remedy, as Italy has done, without that remedy being regarded as ineffective (see Mifsud, cited above).

188. In Kudła (cited above, §§ 154-55) the Court already had occasion to reiterate that, subject to compliance with the requirements of the Convention, the Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they provide individuals with the relief required by Article 13 and conform to their Convention obligation under that provision. It has also stressed the importance of the rules relating to the subsidiarity principle so that individuals are not systematically forced to refer to the Court in Strasbourg complaints that could otherwise, and in the Court’s opinion more appropriately, have been addressed in the first place within the national legal system.

189. Accordingly, where the legislature or the domestic courts have agreed to play their proper role by introducing a domestic remedy, the Court will clearly have to draw certain conclusions from this. Where a State has taken a significant step by introducing a compensatory remedy, the Court must leave a wider margin of appreciation to the State to allow it to organise the remedy in a manner consistent with its own legal system and traditions and consonant with the standard of living in the country concerned. It will, in particular, be easier for the domestic courts to refer to the amounts awarded at domestic level for other types of damage – personal injury, damage relating to a relative’s death or damage in defamation cases, for example – and rely on their innermost conviction, even if that results in awards of amounts that are lower than those fixed by the Court in similar cases.

190. In accordance with its case-law on the interpretation and application of domestic law, while the Court’s duty, under Article 19 of the Convention, is to ensure the observance of the engagements undertaken by the Contracting Parties to the Convention, it is not its function to deal with errors of fact or law allegedly committed by a national court unless and in so far as they may have infringed rights and freedoms protected by the Convention. Moreover, it is primarily for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law (see Jahn and Others, cited above, § 86).

191. The Court is therefore required to verify whether the way in which the domestic law is interpreted and applied produces consequences that are consistent with the principles of the Convention, as interpreted in the light of the Court’s case-law. This is especially true where, as the Italian Court of Cassation has quite rightly observed, the domestic law refers explicitly to the provisions of the Convention. This supervisory role should be easier in respect of States that have effectively incorporated the Convention into their legal system and consider the rules to be directly applicable, since the highest courts of these States will normally assume responsibility for enforcing the principles determined by the Court.

Accordingly, a clear error in assessment on the part of the domestic courts may also arise as a result of a misapplication or misinterpretation of the Court’s case-law.

192. The principle of subsidiarity does not mean renouncing all supervision of the result obtained from using domestic remedies, otherwise the rights guaranteed by Article 6 would be devoid of any substance. In that connection it should be reiterated that the Convention is intended to guarantee not theoretical or illusory rights, but rights that are practical and effective (see Prince Hans-Adam II of Liechtenstein v. Germany [GC], no. 42527/98, § 45, ECHR 2001-VIII). This is particularly true for the guarantees enshrined in Article 6, in view of the prominent place held in a democratic society by the right to a fair trial with all the guarantees under Article 6 (ibid.)

(c) Application of the foregoing principles

193. It follows from the foregoing principles that the Court is required to verify that there has been an acknowledgment, at least in substance, by the authorities of a violation of a right protected by the Convention and whether the redress can be considered as appropriate and sufficient (see, inter aliaNormann v. Denmark (dec.), no. 44704/98, 14 June 2001; Jensen and Rasmussen v. Denmark (dec.), no. 52620/99, 20 March 2003; and Nardone v. Italy (dec.), no. 34368/02, 25 November 2004).

(i) The finding of a violation

194. The first condition, which is the finding of a violation by the national authorities, is not in issue since if an appeal court were to award damages without having first expressly found a violation, the Court would necessarily conclude that such a finding had been made in substance as, under the Pinto Act, an appeal court cannot make an award unless a reasonable time has been exceeded (see Capogrossi v. Italy (dec.), no. 62253/00, 21 October 2004).

(ii) The characteristics of the redress

195. With regard to the second condition, namely, appropriate and sufficient redress, the Court has already indicated that even if a remedy is “effective” in that it allows for an earlier decision by the courts to which the case has been referred or for the aggrieved party to be given adequate compensation for the delays that have already occurred, that conclusion applies only on condition that an application for compensation remains itself an effective, adequate and accessible remedy in respect of the excessive length of judicial proceedings (see Mifsud, cited above).

Indeed, it cannot be ruled out that excessive delays in an action for compensation will render the remedy inadequate (see Paulino Tomás v. Portugal (dec.), no. 58698/00, ECHR 2003-VIII; Belinger v. Slovenia (dec.), no. 42320/98, 2 October 2001; and, mutatis mutandisÖneryıldız v. Turkey [GC], no. 48939/99, § 156, ECHR 2004-XII).

196. In that connection the Court reiterates its case-law to the effect that the right of access to a tribunal guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention would be illusory if a Contracting State’s domestic legal system allowed a final, binding judicial decision to remain inoperative to the detriment of one party. Execution of a judgment given by any court must therefore be regarded as an integral part of the “trial” for the purposes of Article 6 (see, inter aliaHornsby v. Greece, 19 March 1997, §§ 40 et seq., Reports 1997-II, and Metaxas v. Greece, no. 8415/02, § 25, 27 May 2004).

197. The Court has pointed out in civil length-of-proceedings cases that the enforcement proceedings are the second stage of the proceedings and that the right asserted does not actually become effective until enforcement (see, among other authorities, Di Pede v. Italy and Zappia v. Italy, 26 September 1996, §§ 22, 24 and 26 and §§ 18, 20 and 22 respectively, Reports 1996-IV, and, mutatis mutandisSilva Pontes v. Portugal, 23 March 1994, § 33, Series A no. 286-A).

198. The Court has also stated that it is inappropriate to require an individual who has obtained judgment against the State at the end of legal proceedings to then bring enforcement proceedings to obtain satisfaction. It follows that the late payment, following enforcement proceedings, of amounts owing to the applicant cannot cure the national authorities’ long-standing failure to comply with a judgment and does not afford adequate redress (see Metaxas, cited above, § 19, and Karahalios v. Greece, no. 62503/00, § 23, 11 December 2003). Moreover, some States, such as Slovakia and Croatia, have even stipulated a time-limit in which payment should be made, namely two and three months respectively (see Andrášik and Others and Slaviček, both cited above).

The Court can accept that the authorities need time in which to make payment. However, in respect of a compensatory remedy designed to redress the consequences of excessively lengthy proceedings, that period should not generally exceed six months from the date on which the decision awarding compensation becomes enforceable.

199. As the Court has already noted on many occasions, it is not open to a State authority to cite lack of funds as an excuse for not honouring a judgment debt (see, among many other authorities, Burdov, cited above, § 35).

200. With regard to the concern to have a remedy affording compensation that complies with the reasonable-time requirement, it may well be that the procedural rules are not exactly the same as for ordinary applications for damages. It is for each State to determine, on the basis of the rules applicable in its judicial system, which procedure will best meet the compulsory criterion of “effectiveness”, provided that the procedure conforms to the principles of fairness guaranteed by Article 6 of the Convention.

201. Lastly, the Court finds it reasonable that in this type of proceedings where the State, on account of the poor organisation of its judicial system, forces litigants – to some extent – to have recourse to a compensatory remedy, the rules regarding legal costs may be different and thus avoid placing an excessive burden on litigants where their action is justified. It might appear paradoxical that, by imposing various taxes – payable prior to the lodging of an application or after the decision – the State takes away with one hand what it has awarded with the other to repair a breach of the Convention. Nor should the costs be excessive and constitute an unreasonable restriction on the right to lodge such an application and thus an infringement of the right of access to a tribunal. On this point the Court notes that in Poland applicants are reimbursed the court fee payable on lodging a complaint if their complaint is considered justified (see Charzyński v. Poland (dec.), no. 15212/03, ECHR 2005-V).

202. Regarding violations of the reasonable-time requirement, one of the characteristics of sufficient redress which may remove a litigant’s victim status relates to the amount awarded as a result of using the domestic remedy. The Court has already had occasion to indicate that an applicant’s victim status may depend on the level of compensation awarded at domestic level on the basis of the facts about which he or she complains before the Court (see Normann and Jensen and Rasmussen, both cited above).

203. With regard to pecuniary damage, the domestic courts are clearly in a better position to determine the existence and quantum. Moreover, that point has not been disputed by the parties or interveners.

204. Regarding non-pecuniary damage, the Court – like the Italian Court of Cassation (see its judgment no. 8568/05, paragraph 70 above) – assumes that there is a strong but rebuttable presumption that excessively long proceedings will occasion non-pecuniary damage. It also accepts that, in some cases, the length of proceedings may result in only minimal non-pecuniary damage or no non-pecuniary damage at all (see Nardone, cited above). The domestic courts will then have to justify their decision by giving sufficient reasons.

205. Moreover, in the Court’s view, the level of compensation depends on the characteristics and effectiveness of the domestic remedy.

206. The Court can also perfectly well accept that a State which has introduced a number of remedies, one of which is designed to expedite proceedings and one to afford compensation, will award amounts which – while being lower than those awarded by the Court – are not unreasonable, on condition that the relevant decisions, which must be consonant with the legal tradition and the standard of living in the country concerned, are speedy, reasoned and executed very quickly (see Dubjakova v. Slovakia (dec.), no. 67299/01, 19 October 2004).

However, where the domestic remedy has not met all the foregoing requirements, it is possible that the threshold in respect of which the amount will still allow a litigant to claim to be a “victim” will be higher.

207. It is even conceivable that the court determining the amount of compensation will acknowledge its own delay and that accordingly, and in order not to penalise the applicant later, it will award a particularly high amount of compensation in order to make good the further delay.

(iii) Application to the present case

208. The four-month period prescribed by the Pinto Act complies with the requirement of speediness necessary for a remedy to be effective. In the instant case the Reggio di Calabria Court of Appeal’s examination of the “Pinto” application lasted from 18 April 2002 until 27 July 2002, that is, less than four months, which is within the statutory period.

209. In the present case the applicants did not allege that there were delays in paying the compensation awarded. The Court would nonetheless stress the fact that, in order to be effective, a compensatory remedy must be accompanied by adequate budgetary provision so that effect can be given, within six months of their being deposited with the registry, to decisions of the courts of appeal awarding compensation, which, in accordance with the Pinto Act, are immediately enforceable (section 3(6) of the Pinto Act – see paragraph 62 above).

210. As regards procedural costs, the applicants had to bear costs amounting to approximately two-thirds of the compensation awarded. In that connection, the Court considers that the rate of procedural costs, and particularly certain fixed expenses (such as registration of the judicial decision), may significantly hamper the efforts made by applicants to obtain compensation.

211. In assessing the amount of compensation awarded by the court of appeal, the Court considers, on the basis of the material in its possession, what it would have done in the same position for the period taken into account by the domestic court.

212. According to the documents provided by the parties for the hearing, there is no disproportion in Italy between the amounts awarded to heirs for non-pecuniary damage in the event of a relative’s death or those awarded for physical injury or in defamation cases and those generally awarded by the Court under Article 41 in length-of-proceedings cases. Accordingly, the level of compensation generally awarded by the courts of appeal in “Pinto” applications cannot be justified by this type of consideration.

213. Even if the method of calculation provided for in domestic law does not correspond exactly to the criteria established by the Court, an analysis of the case-law should enable the courts of appeal to award sums that are not unreasonable in comparison with the awards made by the Court in similar cases.

214. In the instant case the Court notes that the Court of Appeal did not find that the conduct of the applicants had had a significant effect on the length of the proceedings. Nor did it find that the case was particularly complex. The Court of Appeal’s decision appears to take account only of the excessive length, assessed at three years and six months, and the stakes involved in the dispute. The Court reiterates that the stakes involved in the dispute cannot be assessed with regard only to the final outcome, otherwise proceedings that are still pending would have no value. Regard has to be had to the overall stakes involved in the dispute for the applicants.

With regard to the amount awarded, it would appear that EUR 2,450 for a delay of three and a half years amounts to applying a rate of EUR 700 per annum, that is, EUR 175 for each applicant. The Court observes that this amount is approximately 10% of what it generally awards in similar Italian cases. That factor in itself leads to a result that is manifestly unreasonable having regard to its case-law. It will return to this matter in the context of Article 41 (see paragraphs 272-73 below).

215. In conclusion, and having regard to the fact that various requirements have not been satisfied, the Court considers that the redress was insufficient. As the second condition – appropriate and sufficient redress – has not been fulfilled, the Court considers that the applicants can in the instant case still claim to be “victims” of a breach of the “reasonable time” requirement.

216. Accordingly, this objection by the Government must also be dismissed.

C. Compliance with Article 6 § 1 of the Convention

217. In its judgment, the Chamber found that there had been a breach of Article 6 § 1 because the length of the proceedings did not satisfy the reasonable-time requirement and that this was another example of the practice referred to in Bottazzi (see paragraphs 69-70 of the Chamber judgment).

218. The applicants complained of the derisory amount of damages awarded. Nor did they see how the Pinto Act could prevent further violations and pointed out that the Committee of Ministers of the Council of Europe considered that the situation of length-of-proceedings cases in Italy was still very serious. They therefore asked the Grand Chamber to endorse the wording of the Chamber judgment.

219. The Government disputed the wording adopted in Bottazzi (cited above, § 22) regarding the existence of a “practice” incompatible with the Convention, since in the present case there had not been any tolerance on the part of the State, which had taken numerous measures, including the Pinto Act, to prevent further violations.

1. Period to be taken into consideration

220. The Court observes that its case-law on the intervention of third parties in civil proceedings makes the following distinction: where the applicant has intervened in domestic proceedings only on his or her own behalf the period to be taken into consideration begins to run from that date, whereas if the applicant has declared his or her intention to continue the proceedings as heir he or she can complain of the entire length of the proceedings (see, as the most recent authority, M.Ö. v. Turkey, no. 26136/95, § 25, 19 May 2005).

221. The period to be taken into consideration therefore began on 25 May 1990, when Mr A. Scordino brought proceedings against the defendants in the Reggio di Calabria Court of Appeal, and ended on 7 December 1998, when the Court of Cassation’s judgment was deposited with the registry. It therefore lasted just over eight and a half years for two levels of jurisdiction.

2. Reasonableness of the length of the proceedings

222. The Court has already reiterated the reasons that led it to conclude in the four judgments against Italy of 28 July 1999 (Bottazzi, § 22; Ferrari, § 21; A.P. v. Italy, § 18; and Di Mauro, § 23) that there was a practice in Italy (see paragraph 175 above).

223. It notes that, as the Government have stressed, a domestic remedy has since been introduced. However, that has not changed the substantive problem, namely, the fact that the length of proceedings in Italy continues to be excessive. The annual reports of the Committee of Ministers on the excessive length of judicial proceedings in Italy (see, inter alia, CM/Inf/DH(2004)23 revised, and Interim Resolution ResDH(2005)114) scarcely seem to reflect substantial changes in this area. Like the applicants, the Court does not see how the introduction of the Pinto remedy at domestic level has solved the problem of excessively lengthy proceedings. It has admittedly saved the Court the trouble of finding these violations, but the task has simply been transferred to the courts of appeal, which were already overburdened themselves. Furthermore, given the occasional divergence between the case-law of the Court of Cassation (see paragraphs 63-70 above) and that of the Court, the latter is again required to give a decision as to the existence of such violations.

224. The Court emphasises once again that Article 6 § 1 of the Convention obliges the Contracting States to organise their legal systems so as to enable the courts to comply with its various requirements. It wishes to reaffirm the importance of administering justice without delays which might jeopardise its effectiveness and credibility (see Bottazzi, cited above, § 22). Italy’s position in this regard has not changed sufficiently to call into question the conclusion that this accumulation of breaches constitutes a practice that is incompatible with the Convention.

225. The Court notes that in the present case the Court of Appeal found that a reasonable time had been exceeded. However, the fact that the “Pinto” proceedings, examined as a whole, did not cause the applicants to lose their “victim” status constitutes an aggravating circumstance regarding a breach of Article 6 § 1 for exceeding the reasonable time. The Court will therefore return to this issue in the context of Article 41.

226. After examining the facts in the light of the information provided by the parties and the aforementioned practice, and having regard to its case-law on the subject, the Court considers that in the present case the length of the proceedings was excessive and failed to meet the “reasonable time” requirement.

227. Accordingly, there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

IV. APPLICATION OF ARTICLES 46 AND 41 OF THE CONVENTION

A. Article 46 of the Convention

228. Under this provision,

“1. The High Contracting Parties undertake to abide by the final judgment of the Court in any case to which they are parties.

2. The final judgment of the Court shall be transmitted to the Committee of Ministers, which shall supervise its execution.”

1. Compensation for expropriation

229. The Court’s conclusions suggest in themselves that the violation of the applicants’ right guaranteed under Article 1 of Protocol No. 1 originated in a widespread problem arising out of a malfunctioning of the Italian legislation which has affected, and may still affect in the future, a large number of people. The unjustified hindrance in obtaining compensation for expropriation “reasonably related to the value of the property” was not caused by an isolated incident; neither is it attributable to the particular turn taken by events in the case of the applicants. It arises from the application of a law to a specific category of citizens, namely, persons affected by the expropriation of land.

230. The existence and systemic nature of this problem have not been acknowledged by the Italian judicial authorities. However, certain passages of judgment no. 223 of 1983 (see paragraph 55 above) and nos. 283 and 442 of 1993 (see paragraph 60 above) of the Constitutional Court, in which the court calls on the legislature to frame a law making provision for substantial compensation (serio ristoro) and holds that section 5 bis of Law no. 359/1992 is compatible with the Constitution on account of its urgent and temporary nature, indicate that the Constitutional Court has detected an underlying structural problem to which the legislature should find a solution.

In the Court’s view, the facts of the case disclose the existence, within the Italian legal order, of a shortcoming as a consequence of which an entire category of individuals have been, or are still being, deprived of their right to the peaceful enjoyment of their possessions. It also finds that the legal loopholes detected in the applicants’ particular case may subsequently give rise to numerous well-founded applications, having regard also to the fact that the Expropriation Code has codified the compensation criteria introduced by section 5 bis of Law no. 359/1992 (see paragraph 61 above).

231. As part of the measures designed to guarantee the effectiveness of the machinery established by the Convention, the Committee of Ministers of the Council of Europe adopted on 12 May 2004 Resolution Res(2004)3 on judgments revealing an underlying systemic problem in which, after emphasising the interest in helping the State concerned to identify the underlying problems and the necessary execution measures (seventh paragraph of the preamble), it invited the Court “to identify, in its judgments finding a violation of the Convention, what it considers to be an underlying systemic problem and the source of this problem, in particular when it is likely to give rise to numerous applications, so as to assist States in finding the appropriate solution and the Committee of Ministers in supervising the execution of judgments” (paragraph I of the Resolution). That Resolution has to be replaced in the context of the increase in the Court’s workload, owing to, inter alia, a series of cases resulting from the same structural or systemic cause.

232. In that connection the Court draws attention to the Recommendation of the Committee of Ministers of 12 May 2004 (Rec(2004)6) on the improvement of domestic remedies, in which the Committee of Ministers reiterated that, in addition to the obligation under Article 13 of the Convention to ensure that anyone who has an arguable complaint has an effective remedy before a national authority, the States have the general obligation to solve the problems underlying violations found. Emphasising that the improvement of remedies at national level, particularly in respect of repetitive cases, should also contribute to reducing the workload of the Court, the Committee of Ministers recommended that member States review, following Court judgments which point to structural or general deficiencies in national law or practice, the effectiveness of the existing domestic remedies and, “where necessary, set up effective remedies, in order to avoid repetitive cases being brought before the Court”.

233. Before examining the claims for just satisfaction submitted by the applicants under Article 41 of the Convention, and having regard to the circumstances of the case and the evolution of its workload, the Court will examine what consequences may be drawn from Article 46 of the Convention for the respondent State. It reiterates that, under Article 46, the High Contracting Parties undertake to abide by the final judgments of the Court in any case to which they are parties, execution being supervised by the Committee of Ministers. One of the effects of this is that where the Court finds a violation, the respondent State has a legal obligation not just to pay those concerned the sums awarded by way of just satisfaction under Article 41, but also to select, subject to supervision by the Committee of Ministers, the general and/or, if appropriate, individual measures to be adopted in their domestic legal order to put an end to the violation found by the Court and to redress as far as possible the effects. The respondent State remains free, subject to monitoring by the Committee of Ministers, to choose the means by which it will discharge its legal obligation under Article 46 of the Convention, provided that such means are compatible with the conclusions set out in the Court’s judgment (see Scozzari and Giunta v. Italy [GC], nos. 39221/98 and 41963/98, § 249, ECHR 2000-VIII, and Broniowski, cited above, § 192).

234. Furthermore, under the Convention, particularly Article 1, in ratifying the Convention the Contracting States undertake to ensure that their domestic law is compatible with the Convention (see Maestri v. Italy [GC], no. 39748/98, § 47, ECHR 2004-I).

235. The Court has already noted that the violation it has found in the present case arose from a situation affecting a large number of people, namely, the category of individuals whose land was expropriated (see paragraphs 99-104 above). There are already dozens of applications before the Court that have been lodged by persons affected by an expropriation of property to which the impugned compensation criteria apply. That is not only an aggravating factor as regards the State’s responsibility under the Convention for a past or present situation, but is also a threat for the future effectiveness of the system put in place by the Convention.

236. In theory it is not for the Court to determine what may be the appropriate measures of redress for a respondent State to take in accordance with its obligations under Article 46 of the Convention. However, having regard to the systemic situation which it has identified, the Court would observe that general measures at national level are undoubtedly called for in the execution of the present judgment, measures which must take into consideration the large number of people affected. Furthermore, the measures taken must be such as to remedy the systemic defect underlying the Court’s finding of a violation, so that the system established by the Convention is not compromised by a large number of applications arising out of the same cause. Such measures must therefore include a mechanism for providing injured persons with compensation for the violation of the Convention established in the present judgment concerning the applicants. In that connection the Court’s concern is to facilitate the rapid and effective suppression of a malfunction found in the national system of human rights protection. Once such a deficiency has been identified, the national authorities have the task, subject to supervision by the Committee of Ministers, of taking – retrospectively if necessary (see Bottazzi, § 22, and Di Mauro, § 23, both cited above, and the Interim Resolution of the Committee of Ministers ResDH(2000)135 of 25 October 2000 (Excessive length of judicial proceedings in Italy: general measures); see also Brusco, cited above, and Giacometti and Others v. Italy (dec.), no. 34939/97, ECHR 2001-XII) – the necessary measures of redress in accordance with the principle of subsidiarity under the Convention, so that the Court does not have to reiterate its finding of a violation in a long series of comparable cases.

237. In order to assist the respondent State in complying with its obligations under Article 46, the Court has attempted to indicate the type of measures the Italian State could take in order to put an end to the systemic situation found in the present case. It considers that the respondent State should, above all, remove every obstacle to the award of compensation bearing a reasonable relation to the value of the expropriated property, and thus ensure, by appropriate statutory, administrative and budgetary measures, that the right in question is guaranteed effectively and rapidly in respect of other claimants affected by the expropriation of property, in accordance with the principles of the protection of pecuniary rights set forth in Article 1 of Protocol No. 1, in particular the principles applicable to compensation arrangements (see paragraphs 93-98 above).

2. The excessive length of the proceedings

238. Hundreds of cases are currently pending before the Court in respect of awards made by the courts of appeal in “Pinto” proceedings prior to the Court of Cassation’s departure from precedent and/or the delay in payment of the amounts in question. The Court, while acknowledging with satisfaction the favourable developments in Italian case-law, and particularly the recent judgment of the plenary Court of Cassation (see paragraph 68 above), regrets to observe that, where a deficiency that has given rise to a violation has been put right, another one related to the first one appears: in the present case the delay in executing decisions. It cannot overemphasise the fact that States must equip themselves with the means necessary and adequate to ensure that all the conditions for providing effective justice are guaranteed.

239. In its Recommendation Rec(2004)6 of 12 May 2004, the Committee of Ministers welcomed the fact that the Convention had become an integral part of the domestic legal order of all States Parties while recommending that member States ensure that domestic remedies existed and were effective. In that connection the Court would stress that although the existence of a remedy is necessary it is not in itself sufficient. The domestic courts must also be able, under domestic law, to apply the European case-law directly and their knowledge of this case-law has to be facilitated by the State in question.

The Court refers in this regard to the contents of the Recommendations of the Committee of Ministers on the publication and dissemination in the member States of the text of the European Convention on Human Rights and of the case-law of the European Court of Human Rights (Rec(2002)13 of 18 December 2002) and on the European Convention on Human Rights in university education and professional training (Rec(2004)4 of 12 May 2004), not forgetting the Resolution of the Committee of Ministers (Res(2002)12) setting up the CEPEJ and the fact that at the Warsaw Summit in May 2005 the heads of State and government of the member States decided to develop the evaluation and assistance functions of the CEPEJ.

In the above-mentioned Recommendation Rec(2004)6 of 12 May 2004, the Committee of Ministers also reiterated that the States have the general obligation to solve the problems underlying violations found.

240. While reiterating that the respondent State remains free, subject to monitoring by the Committee of Ministers, to choose the means by which it will discharge its legal obligation under Article 46 of the Convention, provided that such means are compatible with the conclusions set out in the Court’s judgment (see Broniowski, cited above, § 192) and without seeking to determine what measures may be taken by the respondent State in order to comply with its obligations under Article 46 of the Convention, the Court would draw its attention to the conditions indicated above (see paragraphs 173-216) regarding the possibility for a person to continue to claim to be a “victim” in this type of case.

The Court invites the respondent State to take all measures necessary to ensure that the domestic decisions are not only in conformity with the case-law of this Court but are also executed within six months of being deposited with the registry.

B. Article 41 of the Convention

241. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

1. Pecuniary damage

(a) The Chamber judgment

242. In its judgment (§§ 111-12), the Chamber held:

“The Court has found that the expropriation of the applicants’ property satisfied the condition of lawfulness and was not arbitrary. The act of the Italian government which the Court has held to be contrary to the Convention was an expropriation that would have been legitimate but for the failure to pay reasonable compensation. Nor has the Court concluded that the 20% tax deduction was unlawful as such, but has taken this factor into consideration in assessing the case. Lastly, the Court has found a violation of the applicants’ right to a fair trial on account of the application of section 5 bis to their case.

Having regard to those factors, and making its assessment on an equitable basis, the Court considers it reasonable to award the applicants EUR 410,000.”

(b) Submissions of those appearing before the Court

(i) The applicants

243. The applicants claimed an amount corresponding to the difference between the compensation that they would have received under Law no. 2359/1865 and the amount that was awarded them in accordance with section 5 bis of Law no. 359/1992. That sum amounted to EUR 123,815.56 in 1983, the year of the expropriation. To that amount should be added statutory compound interest up to 2005 (EUR 297,849.76) and indexation (EUR 198,737.84). Thus, the capital indexed in 2005 and interest accrued amounts to EUR 620,403.16. The applicants criticised the Chamber judgment for failing to award them interest.

244. The applicants also claimed reimbursement of the 20% tax which had been deducted from the compensation for expropriation, which sum should be index-linked and bear interest up to 2005. The amount came to EUR 137,261.34.

(ii) The Government

245. The Government submitted that, in the light of their submissions on the merits, no sum should be awarded under Article 41 of the Convention. Should the Court disagree, the Government submitted that just satisfaction should be limited to an amount calculated with the utmost care, and should certainly be lower than the amount determined by the Chamber and the market value of the land.

(c) The Court’s assessment

246. The Court reiterates that a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and make reparation for its consequences in such a way as to restore as far as possible the situation existing before the breach (see Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 32, ECHR 2000-XI).

247. The Contracting States that are parties to a case are in principle free to choose the means whereby they will comply with a judgment in which the Court has found a breach. This discretion as to the manner of execution of a judgment reflects the freedom of choice attached to the primary obligation of the Contracting States under the Convention to secure the rights and freedoms guaranteed (Article 1). If the nature of the breach allows of restitutio in integrum, it is for the respondent State to effect it, the Court having neither the power nor the practical possibility to do so itself. If, on the other hand, national law does not allow – or allows only partial – reparation to be made for the consequences of the breach, Article 41 empowers the Court to afford the injured party such satisfaction as appears to it to be appropriate (see Brumărescu v. Romania (just satisfaction) [GC], no. 28342/95, § 20, ECHR 2001-I).

248. The Court has held that the interference in question satisfied the condition of lawfulness and was not arbitrary (see paragraph 81 above). The act of the Italian government which the Court held to be contrary to the Convention was an expropriation that would have been legitimate but for the failure to pay fair compensation (see paragraphs 99-104 above). Furthermore, the Court has found that the retrospective application of section 5 bis of Law no. 359/1992 deprived the applicants of the possibility afforded by section 39 of Law no. 2359/1865, applicable to the present case, of obtaining compensation at the market value of the property (see paragraphs 127-33 above).

249. In the present case the Court considers that the nature of the violations found does not allow it to assume that restitutio in integrum can be made (contrast Papamichalopoulos and Others v. Greece (Article 50), 31 October 1995, Series A no. 330-B). An award of equivalent compensation must therefore be made.

250. The lawfulness of such a dispossession inevitably affects the criteria to be used for determining the reparation owed by the respondent State, since the pecuniary consequences of a lawful expropriation cannot be assimilated to those of an unlawful dispossession (see The former King of Greece and Others (just satisfaction), cited above, § 75).

251. The Court adopted a very similar position in Papamichalopoulos and Others (Article 50) (cited above, §§ 36 and 39). It found a violation in that case on account of a de facto unlawful expropriation (occupation of land by the Greek Navy since 1967) which had lasted for more than twenty-five years on the date of the principal judgment delivered on 24 June 1993. The Court accordingly ordered the Greek State to pay the applicants, for damage and loss of enjoyment since the authorities had taken possession of the land, an amount corresponding to the current value of the land, increased by the appreciation brought about by the existence of buildings which had been erected since the land had been occupied.

252. The Court followed that approach in two Italian cases concerning expropriations that did not comply with the principle of lawfulness. In the first of those cases (Belvedere Alberghiera S.r.l. v. Italy (just satisfaction), no. 31524/96, §§ 34-36, 30 October 2003), it held:

“As it is the inherent unlawfulness of the expropriation which was at the origin of the breach found, the compensation must necessarily reflect the full value of the property.

With regard to pecuniary damage, the Court therefore holds that the compensation to be awarded to the applicant is not limited to the value of the property when it was occupied. For that reason, it requested the expert to estimate also the current value of the land in issue and the other heads of damage.

The Court decides that the State shall pay the applicant the current value of the land. To that amount shall be added a sum for loss of enjoyment of the land since the authorities took possession of it in 1987 and for the depreciation of the property. Furthermore, in the absence of comments from the Government on the expert report, an amount shall be awarded for loss of income from the hotel activity.”

253. In the second of those cases (Carbonara and Ventura v. Italy (just satisfaction), no. 24638/94, §§ 40-41, 11 December 2003), the Court declared:

“With regard to pecuniary damage, the Court therefore holds that the compensation to be awarded to the applicants is not limited to the value of their property when it was occupied. For that reason, it requested the expert to estimate also the current value of the land in issue. That value does not depend on hypothetical conditions, which would be the case if it was now in the same condition as in 1970. It is clear from the expert report that, since then, the land and its immediate surroundings – whose situation gave them potential in terms of urban development – have increased in value as a result of the construction of buildings, including a school.

The Court decides that the State shall pay the applicants, for damage and loss of enjoyment since the authorities took possession of the land in 1970, the current value of the land plus the appreciation gained by the existence of the building.

As to the determination of the amount of that compensation, the Court adopts the findings in the expert report for the exact assessment of the damage sustained. That sum amounts to EUR 1,385,394.60.”

254. An analysis of the three above-mentioned cases, which all concern cases of inherently unlawful dispossession, shows that, in order to fully compensate the loss incurred, the Court has awarded amounts taking account of the current value of land in the light of today’s property market. It has also sought to compensate financial loss by taking account of the potential of the land in question, calculated, if applicable, on the basis of the construction costs of buildings put up by the expropriating authority.

255. Contrary to the amount awarded in the cases referred to above, the compensation to be determined in the present case will not have to reflect the idea of a total elimination of the consequences of the impugned interference. Indeed, in the present case it is the lack of adequate compensation and not the inherent unlawfulness of the taking of the land that was at the origin of the violation found under Article 1 of Protocol No. 1.

256. In determining the amount of adequate compensation, which does not necessarily have to reflect the full value of the property, the Court must base itself on the criteria laid down in its judgments regarding Article 1 of Protocol No. 1 and according to which, without payment of an amount reasonably related to its value, a deprivation of property would normally constitute a disproportionate interference which could not be considered justifiable under Article 1 of Protocol No. 1 (see James and Others, cited above, § 54). The Court reiterates that in many cases of lawful expropriation, such as a distinct expropriation of land with a view to building a road or for other purposes “in the public interest”, only full compensation can be regarded as reasonably related to the value of the property (see The former King of Greece and Others (just satisfaction), cited above, § 78). However, legitimate objectives of “public interest”, such as those pursued by measures of economic reform or measures designed to achieve greater social justice, may call for less than reimbursement of the full market value (ibid.).

257. In the instant case the Court has found that a “fair balance” was not struck, given the level of compensation well below the market value of the land and given the lack of “public interest” grounds justifying a departure from the rule set forth in paragraph 95 above, according to which, in the absence of such grounds, and in the event of a “distinct expropriation”, adequate compensation has to correspond to the value of the property (see paragraphs 99-104 above).

It follows that adequate expropriation compensation in the present case should have corresponded to the market value of the property. Consequently, the Court will award compensation corresponding to the difference between the value of the land and the compensation obtained by the applicants at national level.

258. Like the Chamber, the Grand Chamber considers it appropriate to base itself on the value of the property at the time of the expropriation, as stated in the court-ordered expert reports drawn up during the domestic proceedings (165,755 Italian lire (ITL) per square metre in 1983 – see paragraphs 32 and 37 above) and on which the applicants based their claims (see paragraphs 243-44 above). As the adequacy of the compensation would be diminished if it were to be paid without reference to various circumstances liable to reduce its value, such as the lapse of a considerable period of time (see Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis, cited above, § 82, and, mutatis mutandisMotais de Narbonne v. France (just satisfaction), no. 48161/99, §§ 20-21, 27 May 2003), once the amount obtained at domestic level is deducted, and the difference with the market value of the land in 1983 thus obtained, that amount will have to be converted to current value to offset the effects of inflation. Moreover, interest will have to be paid on this amount so as to offset, at least in part, the long period for which the applicants have been deprived of the land. In the Court’s opinion the interest should take the form of simple statutory interest applied to the capital progressively adjusted. With regard, lastly, to the 20% tax deducted from the expropriation compensation awarded at domestic level, the Grand Chamber, like the Chamber, has not found the application of that tax to be unlawful as such but has taken account of that factor in assessing the facts (see paragraph 101 above).

259. Having regard to those factors, and ruling on an equitable basis, the Court considers it reasonable to award the applicants EUR 580,000, plus any tax that may be chargeable on that amount.

2. Non-pecuniary damage as a result of the length of the proceedings

(a) The Chamber judgment

260. In its judgment, the Chamber held that, on this point, the question of the application of Article 41 was not ready for decision and reserved it (see paragraph 115 of the Chamber judgment).

(b) Submissions of those appearing before the Court

(i) The applicants

261. The applicants estimated at EUR 6,000 the compensation for the non-pecuniary damage sustained by each of them on account of the length of the proceedings, that is, EUR 24,000 in total.

(ii) The Government

262. The Government had no objection in principle to the Court specifying the criteria for non-pecuniary damage regarding this type of violation, and asked it to indicate that the amount of just satisfaction had to be calculated solely by reference to the delays beyond the reasonable time and for which the State was responsible. They also asked the Court to hold that the criteria for calculating compensation should not be limited to determining a particular sum per year, but that regard had to be had to other factors, including the stakes involved and the outcome of the case.

263. With regard to the present case, the Government confined themselves to observing that no amount should be awarded under Article 41.

(c) Third-party interveners

(i) The Czech Government

264. As the Czech Government had decided, in addition to introducing a preventive remedy, to enact a law providing for a compensatory remedy, they felt obliged to propose a law that would be sufficiently foreseeable. They referred to difficulties in that regard, submitting that neither the Convention nor the Court’s case-law provided sufficient clarification. They requested more information about the criteria used by the Court, cases that could be regarded as “similar” and the threshold level of the “reasonable” relation.

(ii) The Polish Government

265. In the Polish Government’s submission, the Court should indicate what just satisfaction consisted of. If precise indications were not given, inconsistencies were likely to arise between domestic case-law and the Court’s case-law. Applicants and Governments alike would find it very difficult to establish general rules concerning just satisfaction from the Court’s case-law. Accordingly, the domestic courts were not in a position to rely on the Court’s case-law and make decisions compatible with it.

(iii) The Slovakian Government

266. In the Slovakian Government’s submission, the considerations on which the Court based its determination of non-pecuniary damage should form part of the reasons for its decision. It was only in that way that the Court’s judgments would become clear instructions for the domestic courts when it came to determining awards in respect of non-pecuniary damage caused by delays in the proceedings.

In the Slovakian Government’s submission, it was impossible to translate all these aspects into figures or to foresee every situation which might arise. The Slovakian Government did not expect the Court to define a precise formula by which the amount awarded for non-pecuniary damage flowing from the protractedness of proceedings could be calculated or to determine precise amounts. It was, in their view, more important that the Court gave sufficient justification in its decisions for the manner in which the criteria to which regard was had when assessing the reasonableness of the length of the proceedings were then taken into account to determine the amount awarded for non-pecuniary damage arising from the delays in the proceedings. It was clear from the foregoing that applicants should be awarded the same amount in comparable cases.

(d) The Court’s criteria

267. In reply to the Governments, the Court states at the outset that by “similar cases” it means any two sets of proceedings that have lasted for the same number of years, for an identical number of levels of jurisdiction, with stakes of equivalent importance, much the same conduct on the part of the applicant and in respect of the same country.

Moreover, it shares the Slovakian Government’s view that it would be impossible and impracticable to try to provide a list of detailed explanations covering every eventuality and considers that all the necessary elements can be found in its previous decisions available in the Court’s case-law database.

268. It indicates next that the amount it will award under the head of non-pecuniary damage under Article 41 may be less than that indicated in its case-law where the applicant has already obtained a finding of a violation at domestic level and compensation by using a domestic remedy. Apart from the fact that the existence of a domestic remedy is fully in keeping with the subsidiarity principle embodied in the Convention, such a remedy is closer and more accessible than an application to the Court, is faster and is processed in the applicant’s own language; it thus offers advantages that need to be taken into consideration.

269. The Court considers, however, that where an applicant can still claim to be a “victim” after making use of that domestic remedy he or she must be awarded the difference between the amount obtained from the court of appeal and an amount that would not have been regarded as manifestly unreasonable compared with the amount awarded by the Court if it had been awarded by the court of appeal and paid speedily.

270. Applicants should also be awarded an amount in respect of stages of the proceedings that may not have been taken into account by the domestic courts in the reference period where they can no longer take the case back before the court of appeal seeking application of the change of position adopted by the Court of Cassation on 26 January 2004 (see its judgment no. 1339 – paragraph 64 above) or the remaining length was not in itself sufficiently long to be regarded as amounting to a second violation in respect of the same proceedings.

271. Lastly, the Government should be ordered to pay a further sum where the applicant has had to endure a delay while waiting for payment of the compensation due from the State so that the frustration arising from the delay in obtaining payment is offset.

(e) Application of the foregoing criteria to the present case

272. Having regard to the circumstances of the present case (see paragraphs 220-21 above), the Court considers that, in the absence of domestic remedies, it would have awarded the sum of EUR 24,000. It notes that the applicants were awarded EUR 2,450 by the Court of Appeal, which is approximately 10% of what the Court would have awarded them. In the Court’s view, this factor in itself leads to a result which is manifestly unreasonable having regard to the criteria established in its case-law.

Having regard to the characteristics of the domestic remedy chosen by Italy and the fact that, notwithstanding this national remedy, the Court has found a violation, it considers, ruling on an equitable basis, that the applicants should be awarded EUR 8,400.

As no relevant allegations have been made, no amount should be added on account of any “further frustration” that may have been caused by the delay in paying the amount due from the State.

273. Accordingly, the applicants are entitled to compensation for non-pecuniary damage in a total sum of EUR 8,400, that is, EUR 2,100 each, plus any tax that may be chargeable on that amount.

3. Non-pecuniary damage in respect of the other violations found

(a) The Chamber judgment

274. In its judgment, the Chamber held that, on this point, the question of the application of Article 41 was not ready for decision and reserved it (see paragraph 115 of the Chamber judgment).

(b) Submissions of those appearing before the Court

(i) The applicants

275. The applicants claimed EUR 6,500 each in compensation for the non-pecuniary damage stemming from the unfairness of the proceedings and the interference with their right to the peaceful enjoyment of their possessions. In total, the applicants therefore claimed EUR 26,000 under the head of non-pecuniary damage for these violations.

(ii) The Government

276. The Government did not submit any observations on this issue.

(c) The Court’s assessment

277. The Court considers that the applicants must have suffered some non-pecuniary damage as a result of the unjustified interference with their right to the peaceful enjoyment of their possessions and the unfairness of the proceedings which cannot be sufficiently compensated by the findings of violations.

278. Having regard to the facts of the case, and ruling on an equitable basis, the Court awards the applicants EUR 1,000 each under this head, that is, a total of EUR 4,000, plus any tax that may be chargeable on that amount.

4. Costs and expenses

(a) The Chamber judgment

279. The Chamber reserved the question of just satisfaction on this point.

(b) Submissions of those appearing before the Court

(i) The applicants

280. Submitting documentary evidence in support of their claim, the applicants assessed at EUR 16,355.99 the costs and expenses incurred in the domestic proceedings, of which EUR 1,500 corresponded to the part of the costs payable by them in the proceedings brought under the Pinto Act (see paragraph 45 above).

281. With regard to the costs incurred in the proceedings before the Court, the applicants submitted a bill of costs and expenses drawn up on the basis of the applicable national rates and sought reimbursement of EUR 46,313.70 for the proceedings up to adoption of the Chamber judgment. To that sum should be added EUR 19,705, including the costs and expenses incurred before the Grand Chamber.

(ii) The Government

282. The Government confined themselves to observing that in the proceedings instituted under the Pinto Act the applicants had to bear some of the costs on account of taking legal action against a defendant who should not have been a party to the proceedings.

(c) The Court’s assessment

283. According to the Court’s settled case-law, costs and expenses will not be awarded under Article 41 unless it is established that they were actually incurred, were necessarily incurred and are also reasonable as to quantum. Furthermore, legal costs are only recoverable in so far as they relate to the violation found (see, for example, Beyeler v. Italy (just satisfaction) [GC], no. 33202/96, § 27, 28 May 2002, and Sahin v. Germany [GC], no. 30943/96, § 105, ECHR 2003‑VIII).

284. As the applicants’ case before the domestic courts was essentially aimed at remedying the violations of the Convention alleged before the Court, these domestic legal costs may be taken into account in assessing the claim for costs. However, the Court considers the amount claimed in fees to be too high.

285. As regards the costs and expenses incurred in the Strasbourg proceedings, the Court has found a violation of Article 1 of Protocol No. 1 and a double violation of Article 6 § 1 of the Convention, thus agreeing with the applicants’ submissions.

Whilst the Court does not doubt that the costs claimed were necessarily and actually incurred, and acknowledges the length and precision of the pleadings submitted by the applicants and the large amount of work done on their behalf, it does however find the fees claimed to be excessive. The Court therefore considers that they should be reimbursed only in part.

286. Having regard to the facts of the case, the Court awards the applicants EUR 50,000 in total for all the costs incurred before the domestic courts and in Strasbourg, plus any tax that may be chargeable on that amount.

5. Default interest

287. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

 

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Holds that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1 on account of the inadequate amount of compensation for expropriation;

2. Holds that there is no need to examine under Article 1 of Protocol No. 1 the complaint based on the retrospective application to the present case of section 5 bis of Law no. 359/1992;

3. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the application to the present case of section 5 bis of Law no. 359/1992;

4. Dismisses the Government’s preliminary objection as to the non-exhaustion of domestic remedies in respect of the complaint about the length of the proceedings;

5. Holds that the applicants can claim to be “victims”, for the purposes of Article 34 of the Convention, of a violation of the “reasonable time” principle;

6. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention on account of the length of the proceedings;

7. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants, within three months, the following amounts:

(i) EUR 580,000 (five hundred and eighty thousand euros) in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 8,400 (eight thousand four hundred euros) plus EUR 4,000 (four thousand euros), that is, a total of EUR 12,400 (twelve thousand four hundred euros) for non‑pecuniary damage;

(iii) EUR 50,000 (fifty thousand euros) for costs and expenses;

(iv) any tax that may be chargeable on the above amounts;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

8. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

 

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 29 March 2006.

 Lawrence Early                   Luzius Wildhaber
 Deputy Registrar                President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.