Perez protiv Francuske

Država na koju se presuda odnosi
Francuska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
47287/99
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
12.02.2004
Članovi
6
6-1
35
35-3
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Građanska prava i obaveze
(Čl. 6-1) Odlučivanje (građansko)
(Čl. 6-1) Spor
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Ratione materiae
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Podnositeljke predstavke je francuska državljanka, rođena 1933. godine i živi u Plaine des Cafres (Réunion, Francuska).
Dana 31. jula 1995. godine otišla je u žandarmeriju u Plaine des Cafres kako bi podnela prijavu proitv svoje dvoje dece za napad. Navela je da su njena deca došla kod nje radi dogovora u vezi sa neplaćanjem izdržavanja na koje je imala usled lošeg zdravstvenog stanja, i postupka koji se između njima u vezi sa tim vodi. Dok su se nalazili u automobilu, prema njenim navodima, ona je sedela na mestu suvozača, kćerka je bila vozač, dok je sin sedeo pozadi i navodno joj je špricem za injekcije dva puta ubrizgao nepoznatu materiju, nakon čega je ona brzo izašla iz automobila i otišla u bolnicu, gde je utvrđeno da zaista ima tragove uboda igle. Nakon što se pojavio svedok incidenta, policajci su pronašli špric sa tragovima diazapema i benzoične kiseline, koji su deo hemijskog sastava valiuma. Pokrenuta je istraga na osnovu fizičkog napada napadačkim oružjem što je dovelo do potpune nesposobnosti za rad duže od osam dana (period je tokom istrage smanjen). Podnositeljka zahteva se tokom istrage pridružila postupku kao građanska stranka.
Dana 14. marta 1997. godine istražni sudija Saint-Pierrea odlučio je da nije bilo osnova za postupanje u predmetu jer nije bilo dovoljno dokaza da je neko počinio to delo. Utvrdio je da je sin podnositeljke zahteva, koji joj je navodno dao injekciju, napustio zemlju kako bi se vratio svojoj zubarskoj praksi u inozemstvu, u Gabonu i da nema pouzdan mehanizam da ga natera da da izjavu o ovim optužbama, kao i da je sama injekcija sadržala bezopasne materije. Dana 7. aprila 1997. godine podnositeljka zahteva je otišla u kancelariju istražnog sudije, tvrdeći da nije primila primerak odluke i odbila potpisati žalbu koju je sastavio pomoćnik. Tvrdila je da je lično sastavila žalbu i dostavila je kancelariji toga istoga dana. Pisanim putem je tražila izuzeće istražnog sudije, nastavak istrage i formalnu belešku o tome da se njena prijava odnosila na fizički napad koji je doveo do 30 dana potpune nesposobnosti za rad, kao i da, imajući u vidu šta je injekcija sadržala, njenu decu treba privesti radi davanja izjave. Međutim, sud je njenu žalbu ocenio kao nedopuštenu jer je propustila zakonski rok za žalbu i žalba nije potpisana. Nakon toga ona ulaže zahtev za reviziju, koju Kasacioni sud odbija, odlukom od 21.4.1998. godine.

Podnositeljka zahteva koja se pridružila kao građanska stranka tokom istrage, prigovorila je nepoštenosti postupka pred Kasacionim sudom i presudi koju je ovaj doneo. Pozvala se na članak 6., stavak 1. Konvencije. Po njenoj tvrdnji, postupak po zahtevu građanske stranke je predstavljao niz raznih prepreka izrađen za obeshrabrivanje ili čak i sprečavanje nekoga da podnese tužbu: određivanje prethodnih previsokih uplata sudu, odbijanje pokretanja istrage, odbijanje proširenja opsega istrage, sprovođenje policijske istrage i drugo.
Veliko veće ESLJP nalazi da nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VIJEĆE

PREDMET PEREZ PROTIV FRANCUSKE

(Zahtjev br. 47287/99)

PRESUDA

STRASBOURG

12. veljače 2004.

U predmetu Perez protiv Francuske, Europski sud za ljudska prava, zasjedajući kao veliko vijeće u sastavu:

g. L. Wildhaber, President,
g. C.L. Rozakis,
g. J.-P. Costa,
g. g. Ress,
Sir Nicolas Bratza,
g. g. Bonello,
g. P. Kūris,
g. R. Türmen,
gđa F. Tulkens,
Mr C. Birsan,
g. P. Lorenzen,
g. K. Jungwiert,
g. B. Zupančič,
gđa N. Vajić,
g. K. Traja,
g. A. Kovler,
g. J. Borrego Borrego, Suci,
g. P.J. Mahoney, Tajnik,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 12. studenog 2003. godine i 21. siječnja 2004.godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena 21. siječnja 2004. godine:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 47287/99) protiv Republike Francuske koji je 5. listopada 1998. godine francuska državljanka gđa Paule Perez („podnositeljica zahtjeva“) podnijela Europskoj komisiji za ljudska prava („Komisija“) na temelju bivšeg članka 25. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).
  2. Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je bila odobrena pravna pomoć, zastupao je g. P.F. Divier, odvjetnik iz Pariza. Francusku Vladu („Vlada“) zastupao je njezin zastupnik g. R. Abraham, ravnatelj za pravna pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova.
  3. Podnositeljica zahtjeva je posebice navela da na kraju istrage tijekom koje se pridružila kao građanska stranka, postupak pred Kasacijskim sudom nije bio pošten.
  4. Zahtjev je proslijeđen Sudu 1. studenog 1998. godine, kada je stupio na snagu Protokol br. 11. uz Konvenciju (članak 5., stavak 2. Protokola br. 11.).
  5. Zahtjev je dodijeljen u rad Trećem odjelu Suda (Pravilo 52., stavak 1. Poslovnika Suda). Unutar toga odjela, vijeće koje je trebalo razmotriti predmet (članak 27., stavak 1. Konvencije) osnovano je kako to propisuje Pravilo 26., stavak 1. Dana 1. studenoga 2001. godine Sud je promijenio sastav svojih odjela (Pravilo 25., stavak 1.). Dana 30. siječnja 2003. godine vijeće tog odjela, u sastavu C.L. Rozakis, predsjednik, g. J.-P. Costa, gđa F. Tulkens, g. P. Lorenzen, gđa N. Vajić, g. E. Levits, g. V. Zagrebelsky, suci i g. S. Nielsen zamjenik tajnika Odjela, utvrdilo je da je dopušten. Dana 5. lipnja 2003. godine vijeće tog odjela, sastavljeno od slijedećih sudaca g. Rozakis, President, g. Costa, gđa Tulkens, g. Lorenzen, g. Levits, g. A. Kovler i g. Zagrebelsky, ustupilo je nadležnost velikom vijeću, a niti jedna stranka nije prigovorila ustupu (članak 30. Konvencije i Pravilo 72.). 
  6. Sastav velikoga vijeća bio je određen prema odredbama članka 27., stavaka 2. i 3. Konvencije i Pravila 24.
  7. Veliko vijeće je odlučilo da nema potrebe održati ročište o osnovanosti predmeta (Pravilo 59., stavak 3.). Podnositeljica zahtjeva i Vlada su dostavili očitovanje o osnovanosti i o pitanju primjenjivosti članka 6. Konvencije, koje je spojeno s meritumom.

ČINJENICE

I.  OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositeljica zahtjeva je rođena 1933. godine i živi u Plaine des Cafres (Réunion, Francuska).
  2. Dana 31. srpnja 1995. godine otišla je u žandarmeriju u Plaine des Cafres podnijeti prijavu da ju je napalo njeno dvoje djece. Rekla je da su njena djeca došla vidjeti je u vezi s postupkom po tužbi koji se među njima vodi u vezi s neplaćanjem uzdržavanja na koje je imala pravo zbog svojega lošega zdravlja. Dok je podnositeljica zahtjeva bila na prednjem suvozačevom sjedalu automobila koji je vozila njena kćer, njen sin, koji je sjedio odostraga, navodno ju je imobilizirao i upotrijebio špricu za injekcije kao bi joj dva puta uštrcao nepoznatu tvar. Rekla je da je brzo izišla iz automobila i otišla u bolnicu.
  3. Na podnositeljici zahtjeva su nađeni tragovi injekcija. Štoviše, nakon što se pojavio svjedok, žandari su pronašli špricu za injekcije u kojoj su prilikom testiranja pronađeni tragovi diazapema i benzoične kiseline, koji su i jedan i drugi dio kemijskog sastava valiuma.
  4. Pokrenuta je istraga na osnovi fizičkog napada napadačkim oružjem što je dovelo do potpune nesposobnosti za rad dulje od osam dana (što je tijekom istrage smanjeno na manje od toga).
  5. Podnositeljica zahtjeva se tijekom istrage pridružila postupku kao građanska stranka.
  6. Dana 14. ožujka 1997. godine istražni sudac Saint-Pierrea odlučio je da nije bilo osnova za postupanje u predmetu iz razloga što nije bilo dovoljno dokaza da je netko počinio to djelo. Utvrdio je da je sin podnositeljica zahtjeva, „koji joj je navodno dao injekciju, napustio departement kako bi se vratio svojoj zubarskoj praksi u inozemstvu, u Gabonu“, da „je svojoj majci dao injekciju tvari koja je medicinski bezopasna u toj dozi…“ i „da se, budući da nema točnih informacija o njegovoj adresi, nije činilo izvedivim obaviti razgovor sa sinom s obzirom na poteškoće s izvršenjem svakog zahtjeva za provođenje dokaza uz prisegu u Gabonu“. Izgleda da je odluka dostavljena podnositeljici zahtjeva istoga dana preporučenom poštom uz povratnicu. 
  7. Dana 7. travnja 1997. godine podnositeljica zahtjeva je otišla u tajništvo istražnoga suca i, tvrdeći da nije primila primjerak odluke, odbila potpisati obavijest o žalbi koju je sastavio tajnik. Tvrdila je da je sastavila osobnu obavijest o žalbi i dostavila je tajništvu toga istoga dana. U svome pisanom očitovanju žalbenom sudu podnositeljica zahtjeva je inter alia zatražila izuzeće istražnoga suca, nastavak istrage, formalnu bilješku o tome da „se njena prijava odnosila na fizički napad s umišljajem napadačkim oružjem koji je doveo do trideset dana potpune nesposobnosti za rad, a s obzirom na rezultat testa šprice za injekcije, s umišljajem za izvršenje kaznenog djela „ i da njenu djecu treba „privesti u departement silom kako bi dali objašnjenje“.
  8. Presudom od 8. srpnja 1997. godine Odjel za optuženja Žalbenog suda SaintDenis-de-la-Réuniona utvrdio je da se podnositeljica zahtjeva žalila „pismom upućenim tajništvu istražnoga suca, zaprimljenim 7. travnja 1997. godine“ i da je otišla u tajništvo istoga dana i odbila potpisati obavijest o žalbi. Odjel za optuženja je stoga donio odluku da je njena žalba nedopuštena iz razloga što je propustila zakonski rok i nije potpisala obavijest o žalbi.
  9. Dana 11. srpnja 1997. godine podnositeljica zahtjeva uložila je reviziju. Dana 21. srpnja 1997. godine dostavila je osobno očitovanje u kojem je ustvrdila da je Žalbeni sud, u svojoj presudi od 8. srpnja 1997. godine zanemario određene odredbe Zakona o kaznenom postupku: prvo, „presuda nije zadovoljila osnovne uvjete potrebne da bi bila zakonita“, jer su je donijeli „suci koji nisu bili nazočni svim raspravama u predmetu“, i, drugo, osnova navedena u pobijanoj presudi koja se odnosi na dostavu odluke o tome da nije bilo osnova za postupanje u predmetu je „nedovoljna“ jer ne govori o glavnim tvrdnjama koje je ona iznijela na toj raspravi. Navela je da je došlo do povrede članaka 592., 575.-6., 593. i 646. Zakona o kaznenom postupku. 
  10. U presudi od 21. travnja 1998. godine Kazneni odjel Kasacijskog suda odbio je njenu žalbu kako slijedi:

S obzirom na podneseno osobno pisano očitovanje; 

O jedinoj žalbenoj osnovi, koja se temelji na povredi članaka 485. i 183. Zakona o kaznenom postupku; 

Budući da se, prvo, iz potankosti presude koja se pobija žalbom može utvrditi da je donesena u uvjetima propisanim u članku 485., treći stavak Zakona o kaznenom postupku; 

Budući da, drugo, je Žalbeni sud pravilno utvrdio da je žalba od 7. travnja 1997. godine protiv odluke da nema osnova za postupanje u predmetu dostavljene 14. ožujka 1997. godine bila nepravovremena u skladu s uvjetima navedenim u članku 183. Zakona o kaznenom postupku; 

…“

II.  MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Građanski zakonik

  1. Mjerodavne odredbe glase kako slijedi: 

Članak 1382.

„Osoba čijom krivnjom je šteta počinjena odgovarat će za popravak te štete za svaku radnju kojom drugome uzrokuje štetu.“

Članak 1383.

„Svatko će biti odgovoran za štetu koju je uzrokovao ne samo svojim vlastitim radnjama, nego i svojim nehajem i nemarom.“

Članak 1384., prvi stavak

„Svatko će biti odgovoran ne samo za štetu koju je uzrokovao svojom vlastitom radnjom nego i za štetu koju su uzrokovale osobe za koje je on odgovoran ili koju su uzrokovale stvari koje su kod njega.“

B.  Zakon o kaznenom postupku

  1. Mjerodavne odredbe glase kako slijedi:

Uvodni članak

„I. – Kazneni postupak će biti pošten i svim će strankama osigurati da ih se sasluša i održavat će ravnotežu između prava stranaka.

…..

II – Sudovi će osigurati da žrtve budu obaviještene i da budu osigurana njihova prava tijekom svakog kaznenog postupka.

Članak 1.

„Javni kazneni progon u svrhu kažnjavanja počinitelja pokreću i vode službenici državne pravne službe ili zakonom za to ovlašteni javni dužnosnici. 

Takav progon može pokrenuti i oštećena stranka, pod uvjetima navedenim u ovom Zakonu.“

Članak 2.

„Svatko tko je osobno pretrpio štetu izravno uzrokovanu kaznenim djelom može pokrenuti postupak kao građanska stranka i tražiti naknadu te štete.

Prestanak takvog postupka neće niti obustaviti niti prekinuti javni kazneni progon…“

Članak 3.

Postupak po zahtjevu građanske stranke može biti vođen istovremeno s javnim kaznenim progonom i pred istim sudom.

Postupak po zahtjevu građanske stranke može biti pokrenut s naslova svake štete, bilo novčane ili materijalne, ili nematerijalne, uzrokovane radnjama za koja se vrši kazneni progon.“

Članak 4.

„Postupak po zahtjevu građanske stranke može se voditi i odvojeno od javnog kaznenog progona. 

Međutim, presuda u postupku po zahtjevu građanske stranke pokrenutom pred građanskim sudom bit će odgođena dok se ne donese konačna presuda u bilo kojem postupku javnog kaznenog progona.“ 

Članak 5. *****

„Stranka koja je pokrenula postupak pred građanskim sudom ne može uputiti istu tužbu kaznenom sudu osim ako je državno odvjetništvo podnijelo optužbu tom sudu prije nego je građanski sud odlučio o osnovanosti.“

Članak 81.-1.

„Istražni sudac može, na svoj poticaj, prema uputama vlasti koje vrše kazneni progon ili na zahtjev građanske stranke, učiniti sve što je zakonito kako bi mogao ocijeniti narav i opseg štete koju je pretrpjela žrtva, ili prikupiti informacije o osobnosti žrtve.“

Članak 82.-1.

„Stranke mogu tijekom istrage podnijeti pisani obrazloženi zahtjev istražnom sucu da s njima bude obavljen razgovor ili da ih se ispita, da bude saslušan svjedok, da se organizira suočavanje ili da ih se odvede na mjesto zločina, da se jednom od njih naloži da dostavi neku stvar koja je važna za istragu ili da se poduzme bilo koja druga radnja za koju smatraju da je potrebna za otkrivanje istine. Da bi bio valjan, takav zahtjev mora biti u skladu s odredbama desetog stavka članka 81.; mora se odnositi na konkretne radnje i, kad se odnosi na razgovor, mora točno navesti osobu za koju traži da se s njom obavi razgovor.“

Članak 85.

„Svatko tko tvrdi da je pretrpio štetu kao rezultat teškog zločina crime ili drugog teškog jela

délit, može se, podnoseći kaznenu tužbu, pridružiti kaznenom postupku kao građanska stranka zahtjevom nadležnom istražnom sucu.“

Članak 87., prvi stavak

„Zahtjev građanske stranke može se podnijeti u svako doba tijekom istrage.“

Članak 88.

„Istražni će sudac nalogom zabilježiti podnošenje tužbe. Prema materijalnom stanju građanske stranke, odredit će iznos osiguranja za troškove koje će stranka, ako joj nije odobrena pravna pomoć, položiti u tajništvu i rok u kojem to mora učiniti, da tužba ne bi bila utvrđena nedopuštenom. On može građansku stranku osloboditi plaćanja osiguranja.“

Članak 186., drugi stavak

„Građanska stranka se može žaliti protiv odluke da se ne pokrene ili da se okonča istraga i protiv naloga koji šteti njenim građanskim interesima…“

Članak 418.

„Svatko tko tvrdi, u skladu s člankom 2., da je pretrpio štetu prouzročenu kaznenim djelom može, ako to već nije učinio, podnijeti tužbu građanske stranke na samom ročištu.  Nije obvezatno zastupanje po odvjetniku.

Građanska stranka može, u potporu svoje tužbe, podnijeti zahtjev za naknadu štete u iznosu gubitka kojega je pretrpjela.“

Članak 419.

„Građanska stranka će podnijeti svoju tužbu ili prije ročišta u tajništvu ili tijekom samoga ročišta dajući izjavu koju na zapisnik uzima tajnik ili podnošenjem podneska.“

Članak 420.-1.

„…

Uz suglasnost državnoga odvjetnika, žrtva može također podnijeti zahtjev tijekom policijske istrage za restituciju ili naknadu štete dajući formalnu izjavu koju na zapisnik uzima policijski službenik. Takav se zahtjev računa kao tužba građanske stranke ako je odlučeno da će se vršiti kazneni progon i ako je predmet izravno upućen kriminalnom ili policijskom sudu. 

U slučaju spora o vlasništvu predmeta čija se restitucija traži ili kad sud ne nađe dovoljno razloga za odluku u samome zahtjevu, podupirućoj dokumentaciji ili spisu, odluka o građanskom zahtjevu bit će odgođena do kasnijeg ročišta na koje će državno odvjetništvo pozvati sve stranke.“

  1. Članci 2.1 do 2.-19 odnose se na vršenje prava građanske stranke od strane udruga ili tijela javnoga prava.

…………………………….

C.  Drugi elementi domaćega prava

  1. Kako bi tužba građanske stranke bila dopuštena, dovoljno je da okolnosti na kojima se ona temelji dozvoljavaju istražnom sucu prihvatiti mogućnost da je moglo doći do navodne štete i da je mogla postojati izravna veza između štete i počinjenja djela (vidi, inter alia: presude Kasacijskog suda, Kaznenog odjela („Kas. krim.“), 9. veljače 1961., Dalloz, 1961., str. 306; 5. ožujka 1990., Kazneni bilten („Kaz. bil.“) br. 103; 11. siječanj 1996., Kaz.bil, br. 16; 8. lipnja 1999., Kaz. bil., br. 123; 6. rujna 2000., Kaz. bil., br. 263). Istražni sudac mora utvrditi može li podnositelj tužbe dokazati „mogući“ interes za podnošenje tužbe, a ne utvrditi da je tužba građanske stranke nedopuštena zbog čisto apstraktne osnove nepostojanja takvoga interesa (Kas. krim., 6. veljače 1996., Kaz.bil., br. 60). Odluka istražnoga suca da je tužba građanske stranke nedopuštena ne sprečava dotičnu stranku da podnese daljnju tužbu raspravnom sudu (Kas., krim., 15. svibanj 1997., Kaz.bil., br. 185).
  2. Kasacijski sud smatra da je građanska stranka slobodna ne koristiti svoje pravo tražiti naknadu za svoje gubitke (Kas.krim., 10. listopada 1968., Krim bil. br. 248; 19. listopad 1982., Bil. krim. br. 222).Ča
  3. k i kad naknada za gubitke spada izvan nadležnosti kaznenih sudova, zahtjev građanske stranke je dopušten ukoliko pomaže dokazati kazneno djelo (Kas. krim., 10. veljače 1987, Bil. krim., br. 64).
  4. „Građanski postupak mora čekati ishod kaznenog postupka“ (članak 4., stavak 2. Zakona o kaznenom postupku). Građanski sud mora odgoditi presudu dok kazneni sud ne izrekne konačnu odluku u postupku po kaznenom progonu. Kazneni progon treba pokrenuti prije ili tijekom građanskog postupka. Ova dva postupka moraju se temeljiti na istim činjenicama, čak i ako svrha, predmet ili stranke ne moraju biti identični. Zahtjev za odgodom mora se podnijeti građanskom sucu, i po prvi puta se može postaviti u žalbenoj fazi ili pred Kasacijskim sudom. Kad se jednom odredi, prekid je obvezujući i za građanski sud i za stranke dok ne bude donesena konačna odluka u postupku po kaznenom progonu, bez koje je građanski postupak ništav.
  5. Konačna kaznena presuda ima prvenstvo pred građanskim zahtjevom.“ Građanski je sud vezan konačnom odlukom u postupku po kaznenom progonu. Prvenstvo odluke u kaznenom predmetu nije propisano zakonom u strogom smislu, nego se izvodi iz sudske prakse. To je apsolutno pravilo, obvezujuće ne samo za stranke u kaznenom postupku nego i za treće stranke. Budući da primjena pravila nije obvezatna po osnovi javnoga poretka, na ovo se pravilo ne može pozvati državno odvjetništvo ili sudac na svoj poticaj. Odluke istražnih sudaca nisu obvezujuće za građanske sudove. Prema tome, jedine kaznene odluke koje su obvezujuće jesu konačne i neopozive odluke raspravnih sudova. Štoviše, građanski je sud vezan samo „utvrđenjima kaznene naravi“: građanski će sud koji postupa u predmetu biti vezan samo oslobađajućom odlukom, ali ne i onim dijelom odluke kaznenoga suda koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete. Takva „utvrđenja“, naime obrazloženje i izreka, moraju biti „izvjesna“ (što isključuje nalaze izražene na dvojbeni ili neizvjestan način, osim kod oslobađajućih odluka „zbog nedostatka dokaza“ koje su obvezujuće za građanski sud) i „potrebna“ (što sudac mora utvrditi kako bi opravdao svoju odluku – elementi djela, njegovo razvrstavanje, otegotne okolnosti koje određuju takvo razvrstavanje i utvrđenje krivnje ili ne, ovisno o slučaju). Općenito govoreći, obrazloženje nema isti obvezujući učinak kao izreka osim ako ono predstavlja njenu bitnu podlogu.

D.  Preporuke Odbora ministara

  1. Preporuka br. R (83) 7 o sudjelovanju javnosti u politici o zločinima, koju je donio Odbor ministara 23. lipnja 1983. godine, zastupa uspostavu učinkovitog sustava pravne pomoći za žrtve, tako da mogu imati pristup pravosuđu u svim okolnostima.
  2. Preporuka br. R (85) 11 o položaju žrtve u okviru kaznenog prava i postupka, koju je donio Odbor ministara 28. lipnja1985. godine propisuje:

„…

9. Žrtva treba biti informirana o

- datumu i mjestu ročišta koje se odnosi na djelo koje joj je uzrokovalo trpljenje;

- svojim mogućnostima za dobivanje restitucije i naknade štete u okviru procesa kaznenog pravosuđa, za dobivanje pravne pomoći i savjeta;

- o tome kako može saznati kakav je ishod predmeta.

10. Trebalo bi biti moguće da kazneni sud naloži počinitelju da žrtvi naknadi štetu. U tu svrhu treba ukinuti postojeće granice, ograničenja ili tehničke prepreke koje sprečavaju općenito ostvarenje takve mogućnosti;

11. Zakonodavstvo treba predvidjeti da naknada može biti ili kaznena sankcija ili zamjena za kaznenu sankciju ili da ju se može dosuditi uz kaznenu sankciju;

12. Sve mjerodavne informacije koje se odnose na povrede i gubitke koje je pretrpjela žrtva trebaju biti dostupne sudu kako bi mogao, kad odlučuje o obliku i količini kazne, uzeti u obzir:

- žrtvinu potrebu za naknadom; 

- svaku naknadu ili restituciju koju je izvršio počinitelj ili svaki istinski napor u tu svrhu.

13. U slučajevima kad mogućnosti koje sud ima uključuju dodavanje financijskih uvjeta dosudi štete ili odgodu ili suspenziju kazne, ili nalog o uvjetnom otpustu ili bilo koju drugu mjeru, među tim uvjetima veliku važnost treba pripisati naknadi štete od strane počinitelja žrtvi.

  1. Preporuka br. R (87) 21 o pomoći žrtvama i sprečavanju viktimizacije, koju je donio Odbor ministara 17. rujna 1987., „preporuča da vlade država članica poduzmu slijedeće mjere“:

4. osigurati da žrtve i njihove obitelji, osobito oni najranjiviji, prime posebice: 

   …

 - pomoć tijekom kaznenog postupka, uz dužno poštovanje obrane; 

  1. Preporuka Rec(2000)19 o ulozi državnog odvjetništva u sustavu kaznenog pravosuđa, koju je donio Odbor ministara 6. listopada 2000. propisuje: 

 „…

34. Zainteresirane stranke priznatog ili utvrdivog statusa, posebice žrtve, trebaju moći pobijati odluke državnih odvjetnika da ne vrše kazneni progon; takvo se pobijanje može izvršiti, kad je to odgovarajuće, nakon hijerarhijskog preispitivanja, bilo putem sudskog preispitivanja, ili ovlaštenjem strankama da pokrenu privatni kazneni progon.“

PRAVO

  1. Podnositeljica zahtjeva koja se pridružila kao građanska stranka tijekom istrage, prigovorila je nepoštenosti postupka pred Kasacijskim sudom i presudi koju je ovaj donio. Pozvala se na članak 6., stavak 1. Konvencije, čije mjerodavne odredbe glase kako slijedi:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom roku ispita njegov slučaj.“

  1. Sud mora razmotriti je li članak 6. primjenjiv, a pitanje je spojeno s osnovanošću u odluci o dopuštenosti. Podnositeljica je tvrdila da je, a Vlada da nije.

I  PRETHODNI PRIGOVOR VLADE

A. Tvrdnje stranaka

1. Vlada 

  1. Nakon što je zabilježila određene činjenice koje su se odnosile na mjerodavno domaće pravo, Vlada je primijetila da žrtva, podnijevši građansku tužbu, može tražiti ne samo naknadu, nego i kaznu za počinitelja, kao i prava stranke u kaznenom postupku (uvid u spis, zahtjevi za donošenje odluka, itd.) i ovlasti istražnoga suca u prikupljanju dokaza o činjenicama i pretrpljenoj šteti.
  2. Primijetili su da iz razlike između, s jedne strane, tužbe građanske stranke kojoj je cilj kazniti počinitelja i, s druge strane, onih kojima se traži naknada ili također traži naknada proizlaze značajne pravne posljedice: ako se netko pridružio kao građanska stranka to ne znači da je dopušten i zahtjev za naknadu, niti to oslobađa građansku stranku od potrebe da zatraži naknadu pred raspravnim sudom; zahtjev za naknadom treba postaviti najkasnije pred kaznenim sudom prvoga stupnja; konačno, građanska stranka koja nije postavila takav zahtjev mogla bi nakon toga obratiti se građanskom sudu u roku primjenjivom na građanske tužbe.
  3. Vraćajući se na primjenjivost članka 6. općenito, Vlada je prvo ustvrdila da se tu radi samo o građanskoj grani članka 6., stavka 1., jer da žrtva nije tuženik nego tužitelj. Stoga je pitanje koje treba utvrditi traži li postupak po tužbi građanske stranke od sudova da utvrde „spor“ (contenstation) koji se tiče „građanskog prava ili obveze“.
  4. Vlada je ustvrdila da je pravo potraživati naknadu, koje proizlazi iz građanske povrede koju je počinio počinitelj, građansko pravo na koje se primjenjuje članak 6., stavak 1. Konvencije. Međutim, primijetili su da žrtve ne koriste uvijek to pravo i da im jedini cilj može biti pokrenuti kazneni postupak ili mu se pridružiti. Vlada je tvrdila da žrtve u ta dva slučaja ne vrše svoje građansko pravo (vidi presudu u predmetu Hamer v. France, od 7. kolovoza 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-III).
  5. Stoga je Vlada zauzela stajalište da tužba građanske stranke nije, sama za sebe, dovoljna kako bi odnosni postupak podvela „a priori u domašaj članka 6.“. Tvrdili su da bi takvo široko tumačenje obuhvatilo prava koja su isključena, kao što je pravo pokrenuti ili se pridružiti kaznenom progonu, ili čak i samo obraniti nečiju čast bez traženja nečega drugoga osom nematerijalne zadovoljštine. 
  6. Vlada je nastojala definirati kriterij koji bi omogućio razlikovanje između onih postupaka koji bi potpali pod članak 6. i onih koji ne bi, primjećujući da kriteriji koje je Sud usvojio u prošlosti nisu bili zadovoljavajući, posebice kriterij „odlučnog ishoda postupka“. Postavljanje „zahtjeva za naknadu“ bio je jedini kriterij koji se mogao primijeniti na sve postupke, naravno ako ga se može strogo definirati i da su njegove pravne posljedice jasno određene. Žrtva koja je podnijela zahtjev kao građanska stranka tvrdila je da ima građansko pravo samo od trenutka kad je postavila zahtjeva za naknadu štete uzrokovane djelom.
  7. Povlačeći analogiju sa sudskom praksom Suda o skraćenom građanskom postupku, na koji se članak 6. ne primjenjuje, Vlada je tvrdila da žrtva mora nedvosmisleno izjaviti svoju namjeru tražiti naknadu za svu pretrpljenu štetu, postavljajući tako početnu točku za „spor“ i čineći članak 6. primjenjivim.
  8. Takav bi se kriterij mogao primijeniti jednako na okončan postupak i na onaj koji je u tijeku, jer bi bilo dovoljno provjeriti je li žrtva postavila takav „nedvosmisleni“ zahtjev ili nije. Jamstva iz članka 6. primijenila bi se od postavljanja zahtjeva za naknadu. Na kraju, zahtjev, koji bi se mogao postaviti u svakoj fazi postupka (pa čak i na početku ako je to odgovarajuće), ne bi trebao biti podroban, time da se razlikuje postavljanje zahtjeva za naknadu i određivanje njegove količine.
  9. U svjetlu naprijed navedenog, Vlada je ustvrdila da članak 6., stavak 1. nije primjenjiv, jer podnositeljica zahtjeva nije tijekom postupka postavila zahtjev za naknadu štete izravno uzrokovane djelom.

2. Podnositeljica zahtjeva

  1. Dio očitovanja podnositeljice zahtjeva bio je u obliku širega opisa francuskog prethodnog istražnog postupka. Primjećujući kako u teoriji mogućnost pridružiti se postupku kao građanska stranka donosi sa sobom znatne koristi zbog svog hibridnog kaznenog i odštetnog karaktera, ustvrdila je da je faza istrage bila „u stvarnoj praksi francuskog kaznenog postupka čudan svijet sam za sebe u kojem se može dogoditi svaka vrsta povrede članka 6., stavka 1. Konvencije izvan dosega bilo kojega oblika kontrole i doslovno izvan svakoga nadzora“ (prejudiciranje osnovanosti, uloga državnog odvjetnika, povjerljivost istrage, itd.).
  2. Po tvrdnji podnositeljice zahtjeva, postupak po zahtjevu građanske stranke je predstavljao ništa manje nego slijed raznih prepreka izrađen za obeshrabrivanje ili čak i sprečavanje nekoga da podnese tužbu: određivanje prethodnih previsokih uplata sudu, odbijanje pokretanja istrage, odbijanje proširenja njezinog opsega, provođenje policijske istrage i druge manevri. Glede građanske naknade, smatrala je da je utvrđenje kako nema osnova za pokretanje postupka ostavilo tužiteljicu da se suoči s građanskim sudom u najgorim mogućim uvjetima. Štoviše, žrtva koja je ograničena na čisto građanski postupak time bi bila lišena „privatne osvete“.
  3. Za podnositeljicu zahtjeva bilo je imperativno da se članak 6. primijeni čim se građanska stranka pridruži postupku, bez obzira je li postupak u predmetu još u tijeku ili je već okončan.
  4. Glede pitanja primjenjivosti članka 6. na ovaj predmet, primijetila da je da je otišla u žandarmeriju u srpnju 1995. godine kako bi podnijela jednostavnu prijavu. Ta je prijava prvo dovela do prethodnih ispitivanja, a onda do odluke državnog odvjetnika o pokretanju sudske istrage. Ona je u skladu s tim podnijela građansku tužbu istražnom sucu u trenutku kad je postupak već započeo.
  5. Pri tome je već jasno pokazala svoju namjeru zatražiti zadovoljštinu za konkretnu štetu uzrokovanu napadom o kojemu je izvijestila žandare i o kojoj se vodila istraga. Spominjanje tijekom istrage problema s neplaćanjem njenoga uzdržavanja bilo je irelevantno za njene namjere, osobito zato što je u toj fazi postupka bila bez pomoći odvjetnika.
  6. Analogijom s predmetom Moreira de Azevedo, podnositeljica zahtjeva je ustvrdila da je podnijevši svoju građansku tužbu, pokazala svoj interes ne samo za kaznene sankcije protiv počinitelja nego i za materijalnu naknadu štete koju je pretrpjela, te da se to što je propustila postaviti formalni zahtjev za naknadu štete ne može uzeti protiv nje (presuda u predmetu Moreira de Azevedo v. Portugal, od 23. listopada 1990., Series A br. 189, str. 1617, stavci 63-68). Nadalje je citirala predmet Tomasi, u kojemu je isto tako istraga bila zaključena s utvrđenjem kako nema osnova za pokretanje postupka (vidi presudu u predmetu Tomasi v. France, od 27. kolovoza 1992., Series A br. 241-A).

B. Ocjena Suda

1. Sudska praksa

  1. Sud je donio određeni broj presuda o postupku po zahtjevu građanske stranke. U predmetu Tomasi (naprijed citiranom) presudio je kako slijedi (str. 43., stavak 121.):

„Članak 85. Zakona o kaznenom postupku predviđa podnošenje tužbe sa prijedlogom za pridruživanje postupku kao građanska stranka. Prema sudskoj praksi Kasacijskog suda (Krim. 9. veljače 1961., Dalloz 1961., str. 306), ta odredba jednostavno primjenjuje članak 2. toga Zakona….

Istražni će sudac utvrditi da je građanski prijedlog dopušten – kao što je to učinio u ovome predmetu – ako, u svjetlu činjenica na koje se oslanja, može pretpostaviti postojanje navodne štete i izravnu vezu s djelom (ibid.). Stoga pravo na naknadu koju potražuje g. Tomasi ovisi o ishodu ove tužbe, drugim riječima, o osudi počinitelja postupanja kojemu je prigovoreno. To je građansko pravo, bez obzira na činjenicu što su nadležni kazneni sudovi (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Moreira de Azevedo v. Portugal od 23. listopada 1990., Series A br. 189, str. 17, stavak 67.).”

  1. Tako je Sud zaključio da je članak 6. Konvencije primjenjiv iz kombinacije domaćega prava, i to članaka 2. i 85. Zakona o kaznenom postupku, i dopuštenosti postupka po zahtjevu građanske stranke na domaćoj razini. U stvari, osim ako je tužba utvrđena nedopuštenom od strane odgovarajućega suca, čini se da domaće pravo povlači ipso facto primjenjivost članka 6.
  2. Međutim, u predmetu Acquaviva, u kojem je Komisija primijenila članak 6. na temelju predmeta Tomasi, Sud je smatrao potrebnim utvrditi je li se u dotičnom postupku radilo o sporu o „građanskim pravima i obvezama“ podnositelja zahtjeva (vidi presudu u predmetu Acquaviva v. France, od 21. studenog 1995., Series A br. 333-A, str. 14, stavak 45.).
  3. Primjenjujući sudsku praksu an konkretne situacije koje nisu povezane s pitanjem postupka po zahtjevu građanske stranke (vidi presudu u predmetu Zander v. Sweden, od 25. studenog 1993., Series A br. 279-B, i presudu u predmetu Kerojärvi v. Finland, od 19. srpnja 1995., Series A br. 322), Sud je nastojao utvrditi „je li postojao spor ('contestation') o 'pravu' za koje bi se moglo reći, barem tako da se o tome može raspravljati, da ga domaće pravo priznaje“. „Spor“, koji treba biti istinski i ozbiljan, može se odnositi ne samo na postojanje prava nego i na njegov opseg i na način njegova vršenja. Štoviše, Sud je smatrao da bi ishod postupka trebao biti izravno odlučan za pravo o kojemu se radi (vidi naprijed citirani predmet Acquaviva, str. 14, stavak 46.). Utvrdio je da je članak 6., stavak 1. primjenjiv, iz slijedećih razloga (ibid., str. 14-15, stavak 47.): 

„Odabravši put kaznenog postupka, podnositelji zahtjeva su pokrenuli sudski kazneni postupak radi osiguranja osude, što je bio prethodni uvjet za dobivanje naknade, te su pridržali pravo podnijeti zahtjev za naknadu štete do i tijekom suđenja.

Utvrđenje samoobrane – koja je isključila svaku kaznenu i građansku odgovornost – od strane Odjela za optužnice Žalbenog suda u Versaillesu…lišila ih je svakoga prava tužiti za naknadu štete. Ishod postupka je stoga bio, u svrhu članak 6., stavka 1. izravno odlučan za utvrđivanje njihovoga prava na naknadu.“

  1. U naprijed citiranom predmetu Hamer, koji se za razliku od predmeta Tomasi i Acquaviva, nije ticao utvrđenja kako ne postoji osnova za pokretanje postupka, nego odluke o osnovanosti koju je donio taj raspravni sud, Sud je uputio na činjenicu da je u premetu Acquaviva smatrao kako je utvrđenje samoobrane do kojega je došao Odjel za optužnice Žalbenog suda u Versaillesu lišilo građanske stranke svakog prava potraživati naknadu (vidi naprijed citirani predmet Acquaviva 15, stavak 47.). Primijetivši da gđa Hamer nije postavila nikakav zahtjev za naknadu štete tijekom prethodne istrage ili pred sudbenom stolom i da je ona nakon toga mogla podnijeti zahtjev građanskim sudovima, Sud je utvrdio da, za razliku od stava u predmetu Acquaviva, postupak nije bio odlučan u svrhu članka 6., stavka 1. Konvencije.
  2. Sud ovu sudsku praksu potvrdio u predmetu Aït-Mouhoub France, (presuda od 28. listopada 1998., Reports 1998-VIII). Presudio je da se tužba drugoga podnositelja zahtjeva odnosila na građansko pravo, jer je on izričito spomenuo financijski gubitak uzrokovan navodnim djelima. Štoviše, izveo je zaključak o „odlučnoj“ prirodi postupka za utvrđenje njegovoga prava na naknadu štete iz teksta članka 85. Zakona o kaznenom postupku prema kojemu je tužba podnesena: tužba je bila „sročena kako bi….osigurala osudu koja bi mu omogućila vršiti njegova građanska prava u odnosu na navodne povrede, i, osobito, dobiti naknadu za financijski gubitak“. Za Sud je bilo irelevantno to što u trenutku podnošenja zahtjeva za naknadu štete nije svoj gubitak odredio količinski, budući da je po francuskom pravu mogao podnijeti zahtjev za naknadu štete do početka i tijekom suđenja (str.  3226, § 44; vidi i naprijed citirani predmet Acquaviva, str. 14-15, stavak 47.).
  3. Godine 1999. donesena je presuda u predmetu Maini France na temelju sličnog rezoniranja (br. 31801/96, stavci 28.-29., 26. listopada 1999.). U tom predmetu, koji se ticao utvrđenja kako ne postoji osnova za pokretanje postupka, Sud je naveo kako postupak u kojemu se radilo o odgovornosti policajaca nije mogao uspjeti te je predstavljao bezvrijedno pravno sredstvo utoliko što podnositelj zahtjeva, koji nije uspio dokazati svoje tvrdnje pred kaznenim sudovima, nije imao nikakve izglede uspjeti pred građanskim sudovima (ibid., stavak 30.).

2. Granice naprijed navedene sudske prakse

  1. Sud smatra da njegova sudska praksa može iznijeti jedan broj manjkavosti, osobito u smislu pravne sigurnosti za stranke, tako što je nakon predmeta Tomasi smatrao potrebnim utvrditi je li, prvo, postojao „spor“ oko nekog „građanskog prava“ o čijoj priznatosti od strane domaćega prava se moglo raspravljati, i, drugo, je li ishod postupka bio izravno odlučan za to pravo.
  2. Postojeća sudska praksa, a stoga i kriteriji obično primjenjivi nakon predmeta Tomasi, teži previše komplicirati svaku analizu primjenjivosti članka 6. na postupak po zahtjevu građanske stranke u francuskom pravu. U svakom slučaju, takva raščlamba se može pokazati teškom u predmetu koji je još uvijek u tijeku pred domaćim sudovima, ili u kojem je odlučeno o kaznenim pitanjima. Sud ne može zamijeniti domaće sudove ocjenjujući dokaze koje je podnijela podnositeljica zahtjeva u potporu svoje tužbe (i time se izložiti riziku od počinjenja pogrešaka) niti prejudicirati izglede za uspjeh naknadnih žalbi, čak i ako pretpostavi da nije umjetno odvojiti jedan broj postupaka koji su svi napravljeni za naknadu iste štete.
  3. Sud tako želi okončati neizvjesnost koja okružuje primjenjivost članka 6., stavka 1. Konvencije na postupak po zahtjevu građanske stranke, osobito stoga što jedan broj Visokih ugovornih stranaka Konvencije ima iste sustave.

3. Novi pristup

  1. Sud primijećuje da, iako je utvrdio da je koncept „građanskih prava i obveza“ autonoman, isto je tako presudio, u tom kontekstu, da zakonodavstvo dotične države nije nevažno (vidi presudu u predmetu König v. Germany, od 28. lipnja 1978., Series A br. 27, str. 30, stavak 89.). Treba li ili ne treba neko pravo smatrati građanskim pravom u smislu toga izraza u Konvenciji treba odrediti pozivajući se ne samo na njegovo pravno razvrstavanje, nego i na njegov materijalni sadržaj i učinke na temelju domaćega prava dotične države. Štoviše, Sud, u vršenju svoje nadzorne funkcije, mora također uzeti u obzir predmet i svrhu Konvencije. 
  2. Sud smatra potrebnim ispitati domaće zakonodavstvo o zahtjevima građanske stranke pred francuskim kaznenim sudovima.
  3. U francuskom pravu žrtve nekoga djela mogu, na temelju članka 4., prvoga stavka Zakona o kaznenom postupku, podnijeti građansku tužbu odvojeno od kaznenog progona, pred građanskim sudovima. Oni je mogu podnijeti i kaznenim sudovima istovremeno s kaznenim progonom, na temelju članka 3., prvog stavka tog Zakona. Drugi stavak članak 3. pobliže određuje da je građanski zahtjev dopušten u odnosu na svu štetu uzrokovanu djelom za koje se vrši kazneni progon.
  4. Francusko pravo daje žrtvi djela mogućnost birati između građanskog i kaznenog postupka. Prema građanskoj opciji, činjenica da je šteta uzrokovana kaznenim djelom znači da se građanski postupak primjenjuje samo uz primjenu određenih pravila: neopozivost izbora (članak 5. Zakona o kaznenom postupku – vidi stavak 19. ove presude); načelo prema kojemu „građanski postupak mora čekati ishod kaznenog postupka“ (vidi stavak 24. ove presude); i načelo da „konačna kaznena presuda ima prednost pred građanskim zahtjevom“ (vidi stavak 25. ove presude).
  5. Kaznena opcija, s kojom se Sud ovdje bavi, vrši se na način da se podnese tužba građanske stranke, koja je podložna određenim uvjetima i proizvodi određene posljedice (vidi stavke 19. et seq. ove presude). Postupak po zahtjevu građanske stranke pokreće se bilo „miješanjem“, nakon što je kazneni progon već započeo, zahtjevom istražnom sucu ili raspravnom sudu za dopuštenje da se pridruži postupku, ili „pokretanjem“, drugim riječima putem tužbe građanske stranke ili izravnoga poziva pred raspravnim sudom. Iako je žrtva građanska stranka suočena s određenim ograničenjima utoliko što više ne može svjedočiti te je izložena sankcijama zbog propuštanja ili zloporabe, ona uživa koristi od toga što je stranka u kaznenom suđenju, obavještava ju se o koracima u postupku te može podnositi zahtjeve kojima traži dokumentaciju i može ulagati žalbe, i, iznad svega, može dobiti naknadu od kaznenih sudova za štetu koju je pretrpjela.
  6. S obzirom na naprijed navedeno, ne može biti nikakve dvojbe da prema francuskom pravu postupak po zahtjevu građanske stranke predstavlja građansku tužbu za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom. U takvim okolnostima Sud stoga ne vidi nikakav razlog, a priori, razmatrati ga drugačije u svrhu primjene članka 6., stavka 1. Konvencije.
  7. I dok je Vlada podcrtala razliku između zahtjeva građanske stranke da se pridruži postupku (miješanje u suđenje) i građanske tužbe (zahtjev za naknadu štete), Sud ne vjeruje da to razlikovanje isključuje primjenjivost članka 6. Upravo suprotno, sve pridružene građanske stranke su same za sebe i stranke u postupku za obranu svojih građanskih interesa i imaju pravo na zahtjev za naknadu štete u svakoj fazi postupka. Činjenica da mogu odabrati ne potraživati naknadu štete u određenoj fazi postupka ne oduzima građansku narav njihovom zahtjevu, niti im oduzima njihovo pravo postaviti takav zahtjev u kasnijoj fazi. U svakom slučaju ne može se dokazati da  to neće učiniti do kraja suđenja o osnovanosti. Štoviše, suprotno tvrdnjama Vlade, francusko pravo ne stvara nužno dihotomiju između „postupka po zahtjevu građanske stranke“ i „građanskoga zahtjeva“; ovaj prvi je u stvari samo jedna vrsta potonjega koji započinje pokretanjem ili miješanjem. 
  8. Vlada je također smatrala potrebnim reći da “contestation” ne započinje dok ne bude podnesen „zahtjev za naknadu“. U tom smislu Sud primjećuje kako pravo na pošteno suđenje ima tako važno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti nikakvoga opravdanja za restriktivno tumačenje članka 6., stavka 1.: suglasnost s duhom Konvencije traži da riječ “contestation” ne treba tumačiti previše tehnički te da mu treba dati materijalno a ne formalno značenje. Uz to, ono nema pandan u engleskom tekstu članak 6., stavka 1. (vidi naprijed citirani predmet Moreira de Azevedo, str. 16-17, stavak 66.). Štoviše, ako podnošenje tužbe građanske stranke predstavlja istu stvar kao i podnošenje građanskoga zahtjeva za obeštećenje, tada je nevažno to što je žrtva možda propustila podnijeti formalni zahtjev za naknadu: stekavši status građanskih stranaka, žrtve pokazuju važnost koju pridaju ne samo kaznenoj osudi počinitelja, nego i osiguranju financijske naknade pretrpljene štete (ibid., p. 17, § 67).
  9. U svakom slučaju, može se zamisliti da članak 6. može biti primjenjiv čak i ako ne postoji zahtjev za financijskom naknadom štete: dovoljno je ako je ishod postupka odlučan za „građansko pravo“ o kojemu se radi (ibid. 16-17, stavak 66.; vidi i presudu u predmetu Helmers v. Sweden, od 29. listopada 1991., Series A br. 212-A, str. 14, stavak 29.).
  10. U svjetlu naprijed navedenoga, nema nikakve dvojbe da je u francuskom pravu postupak u kojemu netko tvrdi da je žrtva djela odlučan za njegova „građanska prava“ od trenutka kad se pridružio kao građanska stranka. U stvari, članak 6. je primjenjiv na postupak u kojemu su uključene tužbe građanske stranke čak i tijekom faze prethodne istrage uzete same za sebe (vidi naprijed citirane predmete Tomasi, Acquaviva i Maini; i Zuili v. France (dec.), br. 46820/99, 21. svibanj 2002.), te čak, kad je to odgovarajuće, ako je u tijeku ili je moguć postupak pred građanskim sudovima. Glede te zadnje točke, Sud smatra da bi bilo umjetno presuditi da je ishod postupka pokrenutog pred kaznenim sudovima od strane žrtve u predmetima kaznenih djela bio odlučan samo zbog postojanja građanskog postupka koji je u tijeku ili je moguć, te se osjeća ponukanim primijetiti da u stvari u francuskom pravu kazneni postupak ima prednost pred građanskim postupkom i u smislu sredstava koja su na raspolaganju za utvrđivanje činjenica i prikupljanje dokaza i u smislu načela prema kojemu građanski postupak mora četkati ishod kaznenog postupka“, i, što se toga tiče, prema kojemu „pravomoćna kaznena presuda ima prednost pred građanskim zahtjevom“.
  11. Sud nadalje primijećuje da, čak i kad je kazneni postupak odlučujući samo za kazneno optuženje, odlučan čimbenik za primjenu članka 6., stavka 1. jest ostaje li, od trenutka kad se podnositelj zahtjeva pridružio kao građanska stranka do zaključenja toga kaznenog postupka, građanska komponenta blisko povezana sa kaznenom komponentom (vidi predmet Calvelli and Ciglio v. Italy [GC], br. 32967/96, stavak 62., ECHR 2002-I), drugim riječima ima li kazneni postupak utjecaja na građansku komponentu. A forteriori, članak 6. se mora primijeniti na postupak koji se odnosi i na kaznenu optužbu i na građansku komponentu predmeta.
  12. Kad je to tako, Sud želi, u vezi s tim postupkom kako se on odnosi isključivo na odluku o kaznenoj optužbi, istražiti blisku vezu koja postoji u francuskom pravu između postupka po zahtjevu građanske stranke i kaznenog progona. Postupak po zahtjevu građanske stranke pokrenut „na poticaj“ automatski povlači kazneni progon. Ova posljedica, iako značajna, čini samo jedan vid postupka po zahtjevu građanske stranke na poticaj, koji nije stoga lišen svoga „građanskog“ karaktera. U tom pogledu Sud primijećuje da se u prethodnom predmetu protiv Francuske složio s Vladom utvrdivši da se građanska stranka ne može smatrati suprotstavljenom tužitelju, niti nužno kao njegov saveznik, s obzirom na to da su im uloge i svrhe vrlo jasno različite (vidi predmet Berger v. France, br. 48221/99, stavak 38., ECHR 2002-X). Uz to što je već primijećeno u ovoj presudi, Sud primijećuje i to da povlačenje žrtvine tužbe ne uzrokuje kraj kaznenog progona, osim u iznimnim slučajevima. I na kraju, Sud primijećuje da je, u svojoj Preporuci Rec(2000)19 o ulozi državnog odvjetnika u sustavu kaznenog pravosuđa, donesenoj 6. listopada 2000. godine Odbor ministara izrazio mišljenje da žrtve trebaju moći pobijati odluke državnih odvjetnika da ne vrše kazneni progon, tako što će, inter alia, dati ovlast strankama da pokrenu privatni kazneni progon (vidi stavak 29. ove presude).
  13. Ipak, činjenica jest da Kasacijski sud prihvaća načelo građanskog postupka u čisto kaznene svrhe, što može objasniti zašto se pravna teorija odnosi bez razlike na „građanski postupak u kaznene svrhe“ i na „zahtjeve na prijedlog građanske stranke u kaznene svrhe“ .
  14. Sud smatra da je u takvim predmetima primjenjivost članka 6. dosegla svoje granice. Primjećuje da Konvencija ne daje nikakvo pravo, kako to traži podnositeljica zahtjeva, na „privatnu osvetu“ ili na actio popularis. Stoga se pravo da se kazneno progone treće stranke ili da ih se osudi za kazneno djelo ne može tražiti neovisno: ono mora biti nerazdvojivo od vršenja prava žrtve na pokretanje građanskog postupka u domaćem pravu, čak i ako samo zato da bi osigurala simboličnu naknadu štete ili zaštitila građansko pravo kao takvo kao pravo na „dobar ugled“ (vidi presudu u predmetu Golder v. the United Kingdom, od 21. veljače 1975., Series A br. 18, str. 13, stavak 27.; naprijed citirani predmet Helmers, 14, stavak 27.; i presudu u predmetu Tolstoy Miloslavsky v. the United Kingdom, od 13. srpnja 1995., Series A br. 316-B, str. 78, stavak 58.). U svakom slučaju, kad je to odgovarajuće, na nedvosmislen način treba utvrditi odricanje od toga prava (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Colozza and Rubinat v. Italy, od 12. veljače 1985., Series A br. 89, str. 14-15, stavak 28., i predmet Meftah and Others v. France [GC], br. 32911/96, 35237/97 i 34595/97, stavak 46., ECHR 2002-VII).
  15. Sud zaključuje da tužba građanske stranke potpada u domašaj članka 6. stavka 1. Konvencije, osim u slučajevima navedenim u prethodnom stavku.
  16. Takav je pristup dosljedan u odnosu na potrebu čuvanja prava žrtava i njihovog pravilnog mjesta u kaznenom postupku. Samo zbog toga što uvjeti sadržani u konceptu „poštenoga suđenja“ nisu nužno isti u sporovima o građanskim pravima i obvezama i u predmetima u kojima se radi o kaznenim suđenjima, kako se vidi iz činjenica da za građanske parnice ne postoje podrobne odredbe slične onima iz članka 6., stavaka 2. i 3. (vidi presudu u predmetu Dombo Beheer B.V. v. the Netherlands, od 27. listopada 1993., Series A no. 274, str. 19, stavak 32.) Sud može zanemariti nepovoljan položaj žrtava i degradirati njihova prava. U svakom slučaju, Zakon o kaznenom postupku, u prethodnom članku unesenom u zakon br. 2000-516 od 15. lipnja 2000. izričito postavlja određena načela koja su temeljna za kaznena suđenja, uključujući i „ravnotežu između prava stranaka“ i toga da će „čuvati prava žrtava (vidi stavak 19. ove presude). Na kraju, Sud svraća pozornost, radi informacije, na tekst Preporuka br. R (83) 7, R (85) 11 i R (87) 21 Odbora ministara (vidi stavke 26.-28. ove presude), koje jasno pobliže određuju prava koja stranke mogu tražiti u kontekstu kaznenog prava i postupka.

4. Primjena naprijed navedenog kriterija na činjenice predmeta

  1. Sud smatra da treba prihvatiti ovaj novi pristup i, u skladu s predmetom i svrhom Konvencije, odstupanja od jamstava ugrađenih u članak 6., stavak 1. treba tumačiti restriktivno (vidi predmet Pellegrin v. France [GC], br. 28541/95, stavak 64., ECHR 1999VIII).
  2. Sud nalazi da je u ovome predmetu podnositeljica zahtjeva podnijela zahtjev građanske stranke tijekom kaznene istrage, izvršila je svoje pravo tražiti naknadu štete uzrokovane djelom kojega je navodno žrtva, i nije se odrekla toga prava.
  3. Postupak stoga spada u domašaj članka 6., stavka 1. Konvencije, i prigovor koji je uložila Vlada da je zahtjev nesukladan ratione materiae sa odredbama Konvencije treba odbiti.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE

1. Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva je tvrdila kako odluka da nema osnova za pokretanje postupka nije bila samo sporna, nego štoviše da joj nikada nije bila propisno dostavljena. Iako je odbila potpisati obavijest o žalbi čiji je nacrt izradio tajnik, ona je sam napisala i podnijela potpisanu obavijest o žalbi u propisanom roku. Odsjek za optužbe nije donio jasnu odluku o njenom navodu da joj nalog o obustavi nije bio uredno dostavljen i da se je Kasacijski sud, odbijajući poništiti odluku o žalbi, pogrešno usmjerio, da nije dao dovoljno obrazloženje za svoju odluku i da se u njoj nije dotakao nekih od žalbenih razloga.
  2. Isto je tako kritizirala činjenicu da je Kasacijski sud izdvojio povredu članaka
  3. i 183. Zakona o kaznenom postupku kao jedini žalbeni razlog, iako je ona u svojoj izjavi o žalbi navela povrede članaka 592., 575.-6., 593. i 636. Zakona. Ona izvodi zaključak da Kasacijski sud nije donio odluku na temelju primjenjivoga prava. Konačno, navela je da je povrijeđeno njeno pravo na pošteno suđenje i kritizirala Kasacijski sud zato što nije cenzurirao presudu Odsjeka za optuženja zbog njegovog sastava u trenutku donošenja presude.

2. Vlada

  1. Vlada je ustvrdila da je podnositeljica zahtjeva imala pošteno suđenje. Primijetili su da je Kasacijski sud, zatražen da donese odluku o presudi kojom bi se utvrdilo da je žalba podnositeljice zahtjeva nedopuštena jer je bila nepravovremena, u potpunosti razmotrio žalbeni razlog kojim se kritizira nazočnost, tijekom čitanja presude, suca koji nije bio nazočan vijećanju. Kasacijski je sud smatrao da je čitanje presude bilo u skladu s člankom 485., trećim stavkom, Zakona o kaznenom postupku, koji propisuje da će presuda biti pročitana od strane predsjednika ili jednoga od sudaca. Vlada je ustvrdila kako prema sudskoj praksi presuda može biti pročitana u odsutnosti drugih sudaca (Kas. krim., 17. lipanj 1992., Bil.krim. br. 243). Štoviše, primijetili su kako članak 592. koji je citirala podnositeljica zahtjeva nije bio primjenjiv jer je pokrivao samo situaciju u kojoj suci koji odlučuju nisu bili nazočni vijećanju, a što ovdje nije bio slučaj.
  2. Glede navoda da je obrazloženje bilo nedostatno, Vlada je ustvrdila da je Odsjek za optuženja dao obrazloženje i da je njegovu odluku kasnije potvrdio Kasacijski sud. Konačno, smatrali su da Kasacijski sud nije morao izravno govoriti o svim člancima Zakona o kaznenom postupku koje je citirala podnositeljica zahtjeva, jer dužnost obrazložiti ne traži da bude dan podroban odgovor na svaku tvrdnju.

B. Ocjena Suda  

  1. Sud primijećuje da pravo na pošteno suđenje, kako je zajamčeno člankom 6., stavkom 1. Konvencije, uključuje pravo stranka u suđenju podnositi sva očitovanja koja smatraju važnima za predmet. Svrha Konvencije nije jamčiti prava koja su teorijska ili iluzorna nego prava koja su praktična i djelotvorna (vidi presudu u predmetu Artico v. Italy, od 13. svibnja 1980., Series A br. 37, str. 16, stavak 33.), to se pravo može smatrati djelotvornim samo ako se očitovanja stvarno „čuju“, to jest ako ih raspravni sud dužno razmotri. Drugim riječima, učinak članka 6. je, između ostaloga, da se „sudu“ da dužnost propisno ispitati podneske, tvrdnje i dokaze koje predlažu stranke, ne dovodeći u pitanje svoju ocjenu jesu li relevantni (vidi presudu u predmetu Van de Hurk v. the Netherlands, od 19. travnja 1994., Series A br. 288, str. 19, stavak 59.).
  2. Štoviše, iako članak 6., stavak 1. obvezuje sudove da daju obrazloženja svojih odluka, ne može ga se shvatiti kao da traži podroban odgovor na svaku tvrdnju (ibid., str. 20., stavak 61., i presudu u predmetu Ruiz Torija v. Spain, od 9. prosinca 1994., Series A br. 303A, str. 12, stavak 29.; vidi također predmet Jahnke and Lenoble v. France (dec.), br. 40490/98, ECHR 2000-IX).
  3. Konačno, sud također primijećuje da nije njegova funkcija baviti se činjeničnim ili pravnim pogreškama koje su navodno počinili nacionalni sudovi, osim ako su, i samo utoliko koliko su, povrijedili prava i slobode zaštićene Konvencijom (vidi, inter alia, predmet García Ruiz v. Spain, [GC], br. 30544/96, stavak 28., ECHR 1999-I). U svakom slučaju, prvenstveno je na nacionalnim vlastima, i to osobito sudovima, rješavati probleme tumačenja nacionalnoga zakonodavstva (vidi predmet Coëme and Others v. Belgium, br. 32492/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96 i 33210/96, stavak 115., ECHR 2000-VII).
  4. Sud smatra, u svjetlu činjenica predmeta, da nisu povrijeđene odredbe članka 6., stavka 1.  Stoga nije bilo osnova za čisto tehničko pobijanje od strane podnositeljice zahtjeva iz razloga što bi Kasacijski sud zanemario spomenuti domaće zakonske odluke na koje se ona pozvala. Osim toga, Sud se slaže s Vladom da su neke od tih odredbi jednostavno neprimjenjive.  Sud nadalje nalazi da je Kasacijski sud dužno uzeo u obzir i stvarno se očitovao o svim žalbenim razlozima podnositeljice zahtjeva. Navod podnositeljice zahtjeva da Kasacijski sud nije dao dovoljno obrazloženje za svoju odluku stoga je pogrešan.
  5. Zaključno, nije došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Odbija prethodni prigovor Vlade da zahtjev nije sukladan ratione materiae s odredbama Konvencije; 
  2. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.

 

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava, Strasbourg, 12. veljače 2004. godine.

                           Paul MAHONEY                                    Luzius WILDHABER

                              tajnik Odjela                                            Predsjednik

_______________________________

Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS

CASE OF PEREZ v. FRANCE

(Application no. 47287/99)

JUDGMENT

 STRASBOURG 

12 February 2004 

In the case of Perez v. FranceThe European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

MrL. Wildhaber, President,
MrC.L. Rozakis,
MrJ.-P. Costa,
MrG. Ress,
SirNicolas Bratza,
MrG. Bonello,
MrP. Kūris,
MrR. Türmen,
MrsF. Tulkens,
MrC. Bîrsan,
MrP. Lorenzen,
MrK. Jungwiert,
MrB. Zupančič,
MrsN. Vajić,
MrK. Traja,
MrA. Kovler,
MrJ. Borrego Borrego, judges,
and Mr P.J. Mahoney, Registrar,

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 47287/99) against the French Republic lodged with the European Commission of Human Rights (“the Commission”) under former Article 25 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a French national, Mrs Paule Perez (“the applicant”), on 5 October 1998.

2.  The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Mr P.-F. Divier, a lawyer practising in ParisThe French Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr R. AbrahamDirector of Legal Affairs at the Ministry of Foreign Affairs.

3.  The applicant alleged, in particular, that at the end of the investigation during which she was joined as a civil party, the procedure before the Court of Cassation had not been fair.

4.  The application was transmitted to the Court on 1 November 1998, when Protocol No. 11 to the Convention came into force (Article 5 § 2 of Protocol No. 11).

5.  The application was allocated to the Third Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1. On 1 November 2001 the Court changed the composition of its Sections (Rule 25 § 1). This case was assigned to the newly composed First Section (Rule 52 § 1). On 30 January 2003 it was declared admissible by a Chamber of that Section, composed of Mr C.L. Rozakis, President, Mr J.-P. Costa, Mrs F. Tulkens, Mr P. Lorenzen, Mrs N. Vajić, Mr E. Levits, Mr V. Zagrebelsky, judges, and Mr S. Nielsen, Deputy Section Registrar. On 5 June 2003 a Chamber of that Section, composed of the following judges: Mr Rozakis, President, Mr Costa, Mrs Tulkens, Mr Lorenzen, Mr Levits, Mr. A. Kovler and Mr. Zagrebelsky, relinquished jurisdiction in favour of the Grand Chamber, neither of the parties having objected to relinquishment (Article 30 of the Convention and Rule 72).

6.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24.

7.  The Grand Chamber decided that there was no need to hold a hearing on the merits of the case (Rule 59 § 3). The applicant and the Government each filed observations on the merits and on the question of the applicability of Article 6 of the Convention, which had been joined to the merits.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8.  The applicant was born in 1933 and lives in La Plaine des Cafres (Réunion, France).

9.  On 31 July 1995 she went to the gendarmerie in La Plaine des Cafres to file a complaint of having been assaulted by her two children. She said that her children had come to see her about a lawsuit between them concerning the non-payment of maintenance to which she was entitled because of her ill-health. While the applicant was in the front passenger seat of a motor car driven by her daughter, her son, who was in the back, had allegedly immobilised her and used a syringe to inject her twice with an unknown substance. She said she had quickly got out of the car and gone to hospital.

10.  The applicant was found to have marks of injections. Moreover, after a witness had come forward, the gendarmes found a syringe which when tested was found to bear traces of diazepam and benzoic acid, both of which also form part of the chemical make-up of valium.

11.  An investigation was begun on the grounds of assault with an offensive weapon resulting in total unfitness for work for more than eight days (reduced to less than that during the investigation).

12.  During the investigation, the applicant joined the proceedings as a civil party.

13.  On 14 March 1997 the Saint-Pierre investigating judge ruled that there was no case to answer on the ground that there was insufficient evidence that anyone had committed the offence. He found that the applicant's son, “who had allegedly given her the injection, had left the département to return to his dental practice abroad, in Gabon”, that he had given his mother an injection of a substance which was medically harmless at that dosage...” and “that, in the absence of precise information as to his address, it did not [seem] practicable to interview [the son] given the difficulty of enforcing any request for evidence to be taken on oath in Gabon”. The decision was apparently served on the applicant on the same day by registered post with acknowledgment of receipt.

14.  On 7 April 1997 the applicant went to the investigating judge's registry and, claiming that she had not received a copy of the decision, refused to sign the notice of appeal drafted by the registrar. She asserted that she had drafted a personal notice of appeal and lodged it at the registry on that same day. In her written observations to the court of appeal, the applicant requested, inter alia, that the investigating judge be made to stand down, that the investigation be resumed, that it be formally recorded that “her complaint [related to] premeditated assault with an offensive weapon resulting in thirty days' total unfitness for work and, given the results of the tests on the syringe, with criminal intent”, and that her children be brought to the département by force in order to explain themselves”.

15.  By a judgment of 8 July 1997, the Indictment Division of the Court of Appeal of Saint-Denis-de-la-Réunion found that the applicant had appealed “by letter addressed to and received on 7 April 1997 by the investigating judge's registry”, and that she had gone to the registry on the same day and refused to sign the notice of appeal. The Indictment Division therefore ruled that her appeal was inadmissible on the grounds that she had missed the legal deadline and had failed to sign the notice of appeal.

16.  On 11 July 1997 the applicant appealed on points of law. On 21 July 1997 she filed personal observations in which she submitted that the Court of Appeal had, in its judgment of 8 July 1997, disregarded certain provisions of the Code of Criminal Procedure: firstly, “the judgment did not meet the essential conditions required for it to be lawful”, having been given by “judges who had not attended all the hearings in the case” and, secondly, the grounds set out in the impugned judgment relating to service of the decision that there was no case to answer were “insufficient” because they did not address the arguments she had put forward at the hearing. She alleged that there had been a breach of Articles 592, 575-6, 593 and 646 of the Code of Criminal Procedure.

17.  In a judgment of 21 April 1998, the Criminal Division of the Court of Cassation dismissed her appeal in the following terms:

 ...

Given the personal written observations filed;

On the sole ground of appeal, based on a breach of Articles 485 and 183 of the Code of Criminal Procedure;

Whereas, firstly, the particulars of the judgment under appeal establish that it was given in the conditions prescribed by Article 485, third paragraph, of the Code of Criminal Procedure;

Whereas, secondly, the Court of Appeal was correct in finding that the appeal of 7 April 1997 against the decision that there was no case to answer served on 14 March 1997 was out of time in accordance with the conditions laid down in Article 183 of the Code of Criminal Procedure;

...

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  The Civil Code

18.  The relevant provisions are as follows:

Article 1382

“Any act that causes damage to another shall render the person through whose fault the damage was caused liable to make reparation for it.”

Article 1383

“Everyone shall be liable for the damage he has caused not only by his own acts, but also by his negligence or carelessness.”

Article 1384, first paragraph

Everyone shall be liable not only for the damage caused by his own act but also for that caused by persons for whom he is responsible or by things he has in his keeping.”


B.  The Code of Criminal Procedure

19.  The relevant provisions are as follows:

Preliminary Article

I. – Criminal proceedings shall be fair and provide for all parties to be heard and shall maintain a balance between the rights of the parties.

...

II. – The courts shall ensure that victims are kept informed and their rights safeguarded during any criminal proceedings.

...

Article 1

Public prosecutions for the punishment of offenders shall be brought and conducted by officers of the State legal service or by those public officials empowered to do so by law.

Such prosecutions may also be brought by the injured partyunder the conditions laid down in this Code.”

Article 2

“Anyone who has personally suffered damage directly caused by a criminal offence may bring civil-party proceedings to seek compensation for such damage.

Discontinuance of such proceedings shall neither terminate nor stay the public prosecution ...

Article 3

“Civil-party proceedings may be conducted simultaneously with the public prosecution and before the same court.

Civil-party proceedings may be brought for any head of damage, whether pecuniary or physical or non-pecuniary, caused by the acts under prosecution.

Article 4

“Civil-party proceedings may also be conducted separately from the public prosecution.

However, judgment in civil-party proceedings brought in a civil court shall be suspended until final judgment has been given in any public prosecution.”

 

Article 5

“A party who has brought proceedings in a civil court may not refer the same complaint to a criminal court unless the prosecution has preferred charges in that court before the civil court has ruled on the merits.”

Article 81-1

An investigating judge may, of his own motion, on the instructions of the prosecuting authorities or at the request of the civil party, do anything lawful to enable him to assess the nature and extent of the damage suffered by the victim or to gather information about the victim's personality.”

Article 82-1

The parties may, during the investigation, submit a written and reasoned request to the investigating judge that they be interviewed or questioned, that a witness be heard, that a confrontation be arranged or that they be taken to the scene of the crime, that one of them be ordered to produce an item relevant to the investigation, or that any other action be taken which they believe is necessary for uncovering the truth. In order to be valid, such a request must comply with the provisions of the tenth paragraph of Article 81; it must relate to specific actions and, where it relates to an interview, must identify the person sought to be interviewed.”

Article 85

“Anyone who claims to have suffered damage as a result of a serious crime [crime] or other serious offence [délit] mayby lodging a criminal complaint, join the criminal proceedings as a civil party on application to the appropriate investigating judge.”

Article 87, first paragraph

“A civil-party application may be made at any time during the investigation.”

Article 88

The investigating judge shall record in an order the lodging of the complaint. According to the civil party's means, he shall determine the amount of security for costs which that party must, if he has not obtained legal aid, deposit at the registry and the time-limit for doing so if the complaint is not to be declared inadmissible. He may exempt the civil party from paying security.”


Article 186, second paragraph

A civil party may appeal against decisions not to begin or to discontinue the investigation and against orders that harm his civil interests. ...

Article 418

“Anyone who, in accordance with Article 2, claims to have suffered damage caused by a criminal offence may, if he has not already done so, lodge a civil-party complaint at the hearing itself.

Representation by a lawyer is not mandatory.

A civil party may, in support of his complaintfile a claim for damages in the amount of the loss he has suffered.

Article 419

A civil party shall lodge his complaint either prior to the hearing at the registry or during the hearing itself by making a declaration recorded by the registrar or by filing pleadings.”

Article 420-1

...

With the consent of the public prosecutor, the victim may also file a claim during the police investigation for restitution or damages by making a formal statement recorded by a police officer. Such a claim shall count as a civil-party complaint if it is decided to prosecute and the case is referred directly to a criminal or police court.

...

In the event of a dispute over the ownership of the objects whose restitution is requested or where the court does not find sufficient reasons for a decision in the claim itself, the supporting documents or the file, the decision on the civil claim shall be adjourned to a later hearing to which all parties shall be summoned by the prosecution.”

20.  Articles 2-1 to 2-19 concern the exercise of civil-party rights by associations or public-law entities.

C.  Other elements of domestic law

21.  In order for a civil-party complaint to be admissible, it is sufficient if the circumstances on which it is based permit the investigating judge to accept the possibility that the alleged damage may have occurred and that there may be a direct link between that damage and the commission of an offence (see, inter alia: judgments of the Court of Cassation, Criminal Division (“Cass. crim.”), 9 February 1961, Dalloz, 1961, p. 306; 5 March 1990Bulletin criminel (“Bull. crim.”) no. 103; 11 January 1996, Bull. crim. no. 16; 8 June 1999, Bull. crim. no. 123; 6 September 2000, Bull. crim. no. 263). The investigating judge must determine whether the complainant can establish a “possible” interest in lodging the complaintand not find a civil-party application inadmissible on purely abstract grounds for lack of such an interest (Cass. crim., 6 February 1996Bull. crim. no. 60). A decision by the investigating judge that a civil-party application is inadmissible does not prevent the party in question from lodging a further complaint with the trial court (Cass. crim.15 May 1997, Bull. crim. no. 185).

22.  The Court of Cassation considers that a civil party is free not to exercise his right to claim compensation for his losses (Cass. crim., 10 October 1968, Bull. crim. no. 248; 19 October 1982, Bull. crim. no. 222).

23.  Even where compensation for losses falls outside the competence of the criminal courts, a civil-party application is admissible in so far as it assists in proving the offence (Cass. crim., 10 February 1987, Bull. crim. no. 64).

24.  Civil proceedings must await the outcome of criminal proceedings (Article 4 § 2 of the Code of Criminal Procedure). The civil court must suspend judgment until the criminal court has issued a final ruling in the prosecution. The prosecution must be brought before or during the civil trial. The two sets of proceedings must be based on the same facts, even though the purpose, case and parties do not have to be identical. An application for a suspension must be made to the civil judge, and may be made for the first time at the appeal stage or before the Court of Cassation. Once ordered, a stay is binding on both the civil court and the parties until a final decision has been made in the prosecution, failing which the civil proceedings are null and void.

25.  A final criminal judgment prevails over a civil claim. A civil court is bound by the final decision in a prosecution. The primacy of a decision in a criminal case is not prescribed by law in the strict sense but derives from case-law. It is an absolute rule, binding not only on the parties to the criminal trial but also on third parties. As application of the rule is not mandatory on public policy grounds, this rule cannot be relied on by the prosecution or by the judge of his own motion. Decisions by investigating judges are not binding othe civil courts. Accordingly, the only criminal decisions which are binding are the final and irrevocable decisions of the trial courts. Moreover a civil court is bound only by “findings of a criminal nature”: a civil court hearing a civil case will be bound by an acquittal, but not by that part of the criminal court's decision which deals with a claim for damages. Such “findings”, namely the reasons and the operative part, must be “certain” (which excludes findings expressed in doubtful or uncertain terms, except for acquittals “for lack of evidence” which are binding on a civil court) and “necessary” (what the judge must find to justify his decision – the elements of the offence, its classificationthe aggravating circumstances which determine such classificationand the finding of guilt or not as the case may be). Generally speaking, the reasons do not have the same binding effect as the operative part unless they form its essential underpinning.

D.  Recommendations of the Committee of Ministers

26.  Recommendation No. R (83) 7 on participation of the public in crime policy, adopted by the Committee of Ministers on 23 June 1983, advocates the establishment of an efficient system of legal aid for victims so that they may have access to justice in all circumstances.

27.  Recommendation No. R (85) 11 on the position of the victim in the framework of criminal law and procedure, adopted by the Committee of Ministers on 28 June 1985, provides:

 ...

9.  The victim should be informed of

  the date and place of a hearing concerning an offence which caused him suffering;

  his opportunities of obtaining restitution and compensation within the criminal justice process, legal assistance and advice;

  how he can find out the outcome of the case;

10.  It should be possible for a criminal court to order compensation by the offender to the victim. To that end, existing limitations, restrictions or technical impediments which prevent such a possibility from being generally realised should be abolished;

11.  Legislation should provide that compensation may either be a penal sanction, or a substitute for a penal sanction or be awarded in addition to a penal sanction;

12.  All relevant information concerning the injuries and losses suffered by the victim should be made available to the court in order that it may, when deciding upon the form and the quantum of the sentence, take into account:

  the victim's need for compensation;

  any compensation or restitution made by the offender or any genuine effort to that end;

13.  In cases where the possibilities open to a court include attaching financial conditions to the award of a deferred or suspended sentence, of a probation order or of any other measure, great importance should be given among these conditions to compensation by the offender to the victim;

...

28.  Recommendation No. R (87) 21 on assistance to victims and the prevention of victimisation, adopted by the Committee of Ministers on 17 September 1987, “recommends that the governments of member States take the following measures”:

...

4.  ensure that victims and their families, especially those who are most vulnerable, receive in particular:

...

  assistance during the criminal process, with due respect to the defence;

...

29.  Recommendation Rec(2000)19 on the role of public prosecution in the criminal justice system, adopted by the Committee of Ministers on 6 October 2000, provides:

 ...

34.  Interested parties of recognised or identifiable status, in particular victims, should be able to challenge decisions of public prosecutors not to prosecute; such a challenge may be made, where appropriate after an hierarchical review, either by way of judicial review, or by authorising parties to engage private prosecution.”

THE LAW

30.  The applicant, who was joined as a civil party during the investigation, complained of the unfairness of the procedure before, and about the judgment given by, the Court of Cassation. She relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant provisions of which are as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair ... hearing by [a] ... tribunal ...

31.  The Court must consider whether Article is applicable, the question having been joined to the merits in the admissibility decision. The applicant argued that it was, the Government that it was not.

 

 

I.  THE GOVERNMENT'S PRELIMINARY OBJECTION

A.  The parties' submissions

1.  The Government

32.  After noting certain facts relating to the relevant domestic law, the Government observed that, by making a civil-party complaint, a victim may seek not only compensation, but also the punishment of the offender, and the benefit of the rights of a party to the criminal proceedings (access to the file, applications for decisions, etc.and of the powers of an investigating judge in gathering evidence of the facts and the damage suffered.

33.  They observed that significant legal consequences flowed from the distinction between civil-party complaints aimed at punishing the offender on the one hand and those seeking compensation or also seeking compensation on the other: to be joined as a civil party did not mean that the

claim for compensation was also admissible, nor did it dispense the civil party from the need to claim compensation before the trial court; the claim for compensation had to be made at the latest before the criminal court of first instance; finally, a civil party who failed to make such a claim could subsequently apply to a civil court within the limitation period applicable to civil actions.

34.  Turning to the applicability of Article 6 in general terms, the Government submitted first of all that only the civil limb of Article 6 § 1 wainvolved, the victim not being a defendant but a complainant. The question to be determined was therefore whether civil-party proceedings required the courts to determine a “dispute” (contestation) concerning a “civil right or obligation”.

35.  The Government submitted that the right to claim compensation, arising from the civil wrong committed by the offender, was a civil right to which Article 6 § 1 of the Convention applied. They observed, however, that victims did not always exercise that right and might have as their sole purpose to trigger or be joined in a prosecution. In those two cases, the Government argued that victims were not exercising a civil right (see Hamer v. France, judgment of 7 August 1996Reports of Judgments and Decisions 1996-III).

36.  Accordingly, the Government took the view that a civil-party complaint was not, without more, sufficient to bring the related proceedings a priori within the ambit of Article 6”. They argued that such a broad interpretation would encompass rights as yet excluded, such as the right to launch or be associated with a prosecution, or even to uphold one's honour without claiming anything other than non-pecuniary redress.

37.  The Government sought to define a criterion that would enable a distinction to be made between those proceedings which came under Article 6 and those which did not, while observing that the criteria adopted by the Court in the past were not satisfactory, particularly the criterion of the “decisive outcome of the proceedings”. The making of a “claim for compensation” was the only criterion capable of applying to all proceedings, provided of course that it could be rigorously defined and that its legal consequences were clearly determined. A victim who made a civilparty application asserted a civil right only from the time when he made a claim for compensation for the damage caused by the offence.

38.  Drawing an analogy with the Court's case-law on summary civil proceedings, to which Article 6 does not apply, the Government contended that victim must unequivocally state his intention to claim compensation for the damage suffered, thus setting the starting-point of the “dispute” and making Article 6 applicable.

39.  Such a criterion could be applied equally to concluded and to continuing proceedings, because it would suffice to check whether the victim had made such an “unequivocal” claim or not. The Article 6 safeguards would apply as from the making of the claim for compensation. Lastly, the claim, which could be made at any stage in the proceedings (and even at the beginning if appropriate), would not have to be detailed, a distinction being made between the making and the quantification of a claim for compensation.

40.  In view of the foregoing, the Government submitted that Article 6 § was not applicable, because the applicant had failed to make a claim during the proceedings for compensation for the damage directly caused by the offence.

2.  The applicant

41.  Part of the applicant's observations took the form of a broader description of the French preliminary investigation procedure. While noting that in theory the possibility of being joined to the proceedings as a civil party brought with it considerable benefits by virtue of its hybrid punitive and compensatory character, she asserted that the investigation stage was “in the actual practice of French criminal procedure a peculiar world of its own where any manner of violation of Article 6 § 1 of the Convention may occur out of reach of any form of scrutiny and virtually beyond all supervision (pre-judgment of the merits, role of the prosecution, confidentiality of the investigation, etc.).

42.  In the applicant's submission, civil-party proceedings constituted nothing less than an obstacle course of devices designed to discourage or even prevent someone from making a complaintthe setting of prior payments into court at prohibitive levels, refusal to launch an investigation, refusal to widen its scope, conduct of the police investigation and other ploys. With regard to civil compensation, she considered that a finding of no case to answer left the complainant to face the civil court in the worst possible conditions. Moreover, a victim who was restricted to purely civil proceedings would thereby be deprived of a form of “private revenge”.

43.  For the applicant, it was imperative for Article 6 to apply as soon as the civil party joined the proceedings, whether the case was pending or concluded.

44.  On the question of the applicability of Article 6 in the instant case, she observed that she had gone to the gendarmerie in July 1995 to lodge a simple complaint. That complaint had first led to preliminary enquiries, then to a decision by the public prosecutor to open a judicial investigation. Accordingly, she lodged a civil-party complaint with the investigating judge when the prosecution had already begun.

45.  In so doing she had clearly shown her intention to seek redress for the specific damage resulting from the assault she had reported to the gendarmes and which was under investigation. The mention during the investigation of the problem of the non-payment of her maintenance was irrelevant to her intentions, particularly as she was without the assistance of a lawyer at that stage in the proceedings.

46.  By analogy with Moreira de Azevedo, the applicant submitted that, in lodging a civil-party complaint, she had demonstrated her interest not only in criminal sanctions against the offenders but also in pecuniary compensation for the damage she had suffered, and that her failure to submit a formal claim for damages could not be held against her (Moreira de Azevedo v. Portugal, judgment of 23 October 1990, Series A no. 189, pp16-17, §§ 63-68). She further cited Tomasi, in which the investigation had likewise been concluded with a finding of no case to answer (Tomasi v. France, judgment of 27 August 1992, Series A no. 241A).

B.  The Court'assessment

1.  Case-law

47.  The Court has delivered a number of judgments about civil-party proceedings. In Tomasi (cited above), it ruled as follows (p. 43, § 121):

“Article 85 of the Code of Criminal Procedure provides for the filing of a complaint with an application to join the proceedings as a civil party. According to the case-law of the Court of Cassation (Crim. 9 February 1961, Dalloz 1961, p. 306), that provision simply applies Article 2 of that Code ...

...

The investigating judge will find the civil application admissible  as he did in this instance – provided that, in the light of the facts relied upon, he can presume the existence of the damage alleged and a direct link with an offence (ibid.).

The right to compensation claimed by Mr Tomasi therefore depended on the outcome of his complaint, in other words on the conviction of the perpetrators of the treatment complained of. It was a civil right, notwithstanding the fact that the criminal courts had jurisdiction (see, mutatis mutandisthe Moreira de Azevedo v. Portugal judgment of 23 October 1990, Series A no. 189, p. 17, § 67).

48.  Thus, the Court inferred that Article 6 of the Convention was applicable from a combination of domestic law, namely Articles 2 and 85 of the Code of Criminal Procedure, and the admissibility of civil-party proceedings at the domestic level. In fact, unless the complaint was found inadmissible by the appropriate judge, domestic law appeared to entail ipso facto the applicability of Article 6.

49.  However, in Acquaviva, whereas the Commission had applied Article 6 on the basis of Tomasi, the Court considered it necessary to ascertain whether the proceedings in issue concerned a dispute over the applicants' “civil rights and obligations” (Acquaviva v. Francejudgment of 21 November 1995, Series A no. 333-A, p. 14, § 45).

50.  Applying case-law on specific situations unconnected with the issue of civil-party proceedings (Zander v. Sweden, judgment of 25 November 1993, Series A no. 279-B, and Kerojärvi v. Finland, judgment of 19 July 1995, Series A no. 322), the Court sought to ascertain “whether there was a dispute ('contestation') over a 'right' which [could] be said, at least on arguable grounds, to be recognised under domestic law”. The “dispute”, which should be genuine and serious, could relate not only to the existence of a right but also to its scope and the manner of its exercise. Moreover the Court considered that the outcome of the proceedings should be directly decisive for the right in question (Acquavivacited above, p. 14, § 46). It found that Article 6 § 1 was applicable, for the following reasons (ibid., pp. 14-15, § 47):

“By choosing the avenue of criminal procedure, the applicants set in motion judicial criminal proceedings with a view to securing a conviction, which was a prior condition for obtaining compensation, and retained the right to submit a claim for damages up to and during the trial.

The finding of self-defence – which excluded any criminal or civil liability – made by the Indictment Division of the Versailles Court of Appeal ... deprived them of any right to sue for compensation. The outcome of the proceedings was therefore, for the purposes of Article 6 § 1, directly decisive for establishing their right to compensation.”

51.  In Hamer (cited above), which, unlike Tomasi and Acquaviva, did not concern a finding of no case to answer but a decision on the merits made by the trial court, the Court referred to the fact that in Acquaviva it had considered that the finding of selfdefence reached by the Indictment Division of the Versailles Court of Appeal deprived the civil parties of any right to claim compensation (Acquaviva, cited above, p. 15, § 47). Having noted that Mrs Hamer had not made any claim for compensation during the preliminary investigation or in the assize court and that she could subsequently file a claim in the civil courts, the Court found that, unlike the position in Acquaviva, the proceedings were not decisive for the purposes of Article 6 § 1 of the Convention.

52.  The Court confirmed this case-law in Aït-Mouhoub v. France(judgment of 28 October 1998Reports 1998-VIII). It held that the second applicant'complaint concerned a civil right, because he had expressly mentioned the financial loss caused by the alleged offences. Moreover, it inferred the “decisive” nature of the proceedings for establishing his right to compensation from the text of Article 85 of the Code of Criminal Procedure under which the complaint had been made: the complaint was “designed to ... secure a conviction that would have enabled him to exercise his civil rights in regard to the alleged offences and, in particular, to obtain compensation for the financial loss”. For the Court, it was irrelevant that he had not quantified his loss at the time of lodging his
complaint, since in French law it was open to him to submit a claim for damages up to and during the trial (p. 3226, § 44; see also Acquaviva, cited above, pp. 14-15, § 47).

53.  In 1999 the judgment in Maini v. France was delivered on the basis of similar reasoning (no. 31801/96, §§ 28-2926 October 1999). In that case, which concerned a finding of no case to answer, the Court stated that proceedings turning on the liability of the police officers were bound to fail and constituted a nugatory remedy in so far as the applicant, having failed to prove his allegations in the criminal courts, stood no chance of succeeding in the civil courts (ibid., § 30).

2.  The limits of the above case-law

54.  The Court considers that its case-law may present a number of drawbacks, particularly in terms of legal certainty for the parties, in that after Tomasi it found it necessary to ascertain whether, firstly, there was a “dispute” over a “civil right” which was arguably recognised under domestic law and, secondly, whether the outcome of the proceedings was directly decisive for such a right.

55.  The existing case-law, and therefore the criteria usually applied following Tomasitends to over-complicate any analysis of the applicability of Article 6 to civil-party proceedings in French law. In any event, such an analysis may prove difficult in a case which is still pending in the domestic courts, or in which the criminal issues have been decided. The Court can neither substitute itself for the domestic courts by assessing the evidence submitted by the applicant in support of his complaint (and thereby risk making mistakes) nor prejudge the chances of success of subsequent appeals, even assuming that it is not artificial to separate out a number of proceedings all designed to remedy the same damage.

56.  The Court thus wishes to end the uncertainty surrounding the applicability of Article 6 § 1 of the Convention to civil-party proceedings, particularly since a number of other High Contracting Parties to the Convention have similar systems.

3.  new approach

57.  The Court notes that, although it has found the concept of “civil rights and obligations” to be autonomous, it has also held that, in this context, the legislation of the State concerned is not without importance (see König v. Germany, judgment of 28 June 1978, Series A no. 27, p. 30, § 89). Whether or not a right is to be regarded as civil within the meaning of that term in the Convention must be determined by reference not only to its legal classification but also to its substantive content and effects under the domestic law of the State concerned. Moreover, the Court, in the exercise of its supervisory function, must also take account of the object and purpose of the Convention.

58.  The Court considers it necessary to examine the domestic legislation on civil-party applications in the French criminal courts.

59.  In French law victims of an offence may, under Article 4, first paragraph, of the Code of Criminal Procedure, pursue a civil action separately from the prosecution, in the civil courts. They may also pursue it in the criminal courts simultaneously with the prosecution, under Article 3, first paragraph, of that Code. The second paragraph of Article 3 specifies that a civil claim is admissible in respect of all the damage caused by the offence being prosecuted.

60.  French law thus gives the victim of an offence the option of choosing between civil and criminal proceedings. Under the civil option, the fact that the damage is caused by a criminal offence means that civil procedure is only applied subject to certain rules: the irrevocability of the choice (Article 5 of the Code of Criminal Procedure – see paragraph 19 above); the principle whereby “civil proceedings must await the outcome of criminal proceedings” (see paragraph 24 above); and the principle that “a final criminal judgment prevails over a civil claim” (see paragraph 25 above).

61.  The criminal option, with which the Court is concerned here, is exercised by way of a civil-party complaint, which is subject to certain conditions and produces certain consequences (see paragraphs 19 et seq. above). Civil-party proceedings are brought either by intervention”, after the prosecution has already started, by means of an application to the investigating judge or the trial court for leave to join the proceedings, or “by instigation, in other words by means of a civil-party complaint or a direct summons before the trial court. Although a civil-party victim faces certain constraints in as much as he can no longer testify and is exposed to sanctions for failure or abuse, he enjoys the benefit of being a party to the criminal trial, is kept informed of the steps in the proceedings, may file requests for documents and lodge appeals and, above all, may obtain compensation from the criminal courts for the damage he has suffered.

62.  In view of the foregoing, there can be no doubt that civil-party proceedings constitute, in French law, a civil action for reparation of damage caused by an offence. In these circumstances, the Court therefore sees no reason, a priori, to consider it otherwise for the purposes of applying Article 6 § 1 of the Convention.

63.  While the Government highlighted the distinction between a civilparty application to join proceedings (intervention in the trial) and a civil action (claim for compensation), the Court does not believe that this distinction rules out the applicability of Article 6. On the contrary, all joined civil parties are in their own right both parties to the proceedings for the defence of their civil interests and entitled to claim compensation at any stage in those proceedings. The fact that they may choose not to claim compensation at a particular stage in the proceedings does not detract from the civil nature of their claim, nor does it take away their right to make such a claim at a later stage, which they cannot in any case be shown not to have exercised until the end of the trial of the merits. Moreover, contrary to the Government's assertion, French law does not necessarily create a dichotomy between “civil-party proceedings” and a “civil claim”; the former is in reality only type of the latter which is commenced by instigation or intervention.

64.  The Government also considered it necessary to establish that a contestation” does not begin until a “claim for compensation” has been lodged. In this respect the Court notes that the right to a fair trial holds so prominent a place in a democratic society that there can be no justification for interpreting Article 6 § 1 restrictively: conformity with the spirit of the Convention requires that the word “contestation” should not be construed too technically and that it should be given a substantive rather than a formal meaning. Besides, it has no counterpart in the English text of Article 6 § 1 (see Moreira de Azevedocited above, pp. 16-17, § 66). Moreover, if the making of a civil-party complaint amounts to the same thing as making a civil claim for indemnification, it is immaterial that the victim may have failed to lodge a formal claim for compensation: by acquiring the status of civil parties, victims demonstrate the importance they attach not only to the criminal conviction of the offender but also to securing financial reparation for the damage sustained (ibid., p. 17, § 67).

65.  In any event, it is conceivable that Article 6 may be applicable even in the absence of a claim for financial reparation: it suffices if the outcome of the proceedings is decisive for the “civil right” in question (ibid. pp. 16-17, § 66; see also Helmers v. Sweden, judgment of 29 October 1991, Series A no. 212-A, p. 14, § 29).

66.  In the light of the foregoing, there is no doubt that in French law proceedings whereby someone claims to be the victim of an offence are decisive for his “civil rights” from the moment he is joined as civil party. In fact, Article 6 is applicable to proceedings involving civil-party complaints even during the preliminary investigation stage taken on its own (see Tomasi, Acquaviva and Maini, cited aboveand Zuili v. France (dec.), no. 46820/9921 May 2002), and even, where appropriate, if there are pending or potential proceedings in the civil courts. On this last point, the Court considers that it would be artificial to hold that the outcome of proceedings brought in the criminal courts by the victim of an offence ceases to be decisive merely because of the existence of pending or potential civil proceedings, being compelled to note as a matter of fact that in French law criminal proceedings prevail over civil proceedings both in terms of the means available to establish the facts and gather evidence and in terms of the principle whereby “civil proceedings must await the outcome of criminal proceedings” and, for that matter, that whereby “a final criminal judgment prevails over a civil claim”.

67.  The Court further notes that, even where criminal proceedings are determinative only of a criminal charge, the decisive factor for the applicability of Article 6 § 1 is whether, from the moment when the applicant is joined as a civil party until the conclusion of those criminal proceedings, the civil component remains closely connected with the criminal component (see Calvelli and Ciglio v. Italy [GC], no. 32967/96, § 62, ECHR 2002-I), in other words whether the criminal proceedings affect the civil component. A fortiori, Article 6 must apply to proceedings relating both to the criminal charge and to the civil component of the case.

68.  That being so, the Court, in connection with such proceedings as relate exclusively to the determination of a criminal charge, wishes to explore the close link which exists in French law between civil-party proceedings and prosecutions. Civil-party proceedings brought by way of instigation” automatically trigger a prosecution. This consequence, though significant, constitutes only one aspect of civil-party proceedings by way of instigation, which are not thereby deprived of their “civil” character. In this respect the Court notes that, in an earlier case against France, it agreed with the Government in finding that a civil party could not be regarded as the opponent of the prosecution, nor necessarily as its ally, given that their respective roles and purposes were clearly distinct (see Berger v. France, no. 48221/99, § 38, ECHR 2002-X). In addition to what has been noted above, the Court also observes that the withdrawal of the victim's complaint does not bring the prosecution to an end, save in exceptional cases. Lastly, the Court notes that, in its Recommendation Rec(2000)19 on the role of public prosecution in the criminal justice system, adopted on 6 October 2000, the Committee of Ministers expressed the view that victims should be able to challenge decisions of public prosecutors not to prosecute by, inter alia, authorising parties to engage private prosecution (see paragraph 29 above).

69.  Nonetheless, the fact is that the Court of Cassation accepts the principle of civil proceedings for purely punitive purposes, which may explain why legal theory refers indiscriminately to “civil proceedings for punitive purposes” and to “civil-party complaints for punitive purposes”.

70.  The Court considers that in such cases the applicability of Article 6 has reached its limits. It notes that the Convention does not confer any right, as demanded by the applicant, to “private revenge” or to an actio popularis. Thus, the right to have third parties prosecuted or sentenced for a criminal offence cannot be asserted independentlyit must be indissociable from the victim's exercise of a right to bring civil proceedings in domestic law, even if only to secure symbolic reparation or to protect a civil right such as the right to a “good reputation” (see Golder v. the United Kingdom, judgment of 21 February 1975, Series A no. 18, p. 13, § 27; Helmers, cited above, p. 14, § 27; and Tolstoy Miloslavsky v. the United Kingdom, judgment of 13 July 1995, Series A no. 316-B, p. 78, § 58). In any event, the waiver of such a right must be established, where appropriate, in an unequivocal manner (see, mutatis mutandis, Colozza and Rubinat v. Italy, judgment of 12 February 1985, Series A no. 89, pp. 14-15, § 28, and Meftah and Others v. France [GC], nos. 32911/9635237/97 and 34595/97, § 46, ECHR 2002-VII).

71.  The Court concludes that a civil-party complaint comes within the scope of Article 6 § 1 of the Conventionexcept in the cases referred to in the previous paragraph.

72.  Such an approach is consistent with the need to safeguard victims' rights and their proper place in criminal proceedings. Simply because the requirements inherent in the concept of a “fair trial” are not necessarily the same in disputes about civil rights and obligations as they are in cases involving criminal trials, as evidenced by the fact that for civil disputes there are no detailed provisions similar to those in Article 6 §§ 2 and 3 (see Dombo Beheer B.V. v. the Netherlands, judgment of 27 October 1993, Series A no. 274, p. 19, § 32) does not mean that the Court can ignore the plight of victims and downgrade their rights. In any event, the Code of Criminal Procedure, in a preliminary Article introduced by law no. 2000-516 of 15 June 2000, expressly sets out certain principles fundamental to criminal trials, including “a balance between the rights of the parties” and that the rights [of victims shall be] safeguarded” (see paragraph 19 above). Lastly, the Court draws attention for information to the text of Recommendations Nos. R (83) 7, R (85) 11 and R (87) 21 of the Committee of Ministers (see paragraphs 26-28 above), which clearly specify the rights which victims may assert in the context of criminal law and procedure.

4.  Application of the above criterion to the facts of the case

73.  The Court considers that this new approach should be adopted and, in accordance with the object and purpose of the Convention, the derogations from the safeguards embodied in Article 6 § 1 should be interpreted restrictively (see Pellegrin v. France [GC], no. 28541/95, § 64, ECHR 1999-VIII).

74.  The Court finds that in this case the applicant lodged a civil-party complaint during the criminal investigation, exercised her right to claim reparation for the damage caused by the offence of which she was allegedly the victim, and did not waive that right.

75.  The proceedings therefore come within the scope of Article 6 § 1 of the Convention, and the objection raised by the Government that the application is incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention must be dismissed.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

A.  The parties' submissions

1.  The applicant

76.  The applicant maintained that the decision that there was no case to answer was not only disputable, but moreover had never duly been served on her. Although she had refused to sign the notice of appeal drafted by the registrar, she had herself drafted and lodged a signed notice of appeal within the requisite time-limit. The Indictment Division had failed to reach a clear decision about her allegation that the discontinuation order had not been validly served and the Court of Cassation, in declining to annul the appeal rulinghad misdirected itself, had not given sufficient reasons for its decision and had failed to address some of the grounds of appeal.

77.  She also criticised the fact that the Court of Cassation had singled out a breach of Articles 485 and 183 of the Code of Criminal Procedure as the sole ground of appeal whereas, in her statement of appeal, she had listed breaches of Articles 592, 575-6, 593 and 646 of that Code. She inferred that the Court of Cassation had declined to issue a ruling based on the applicable law. Finally, she alleged that her right to a fair trial had been infringed and criticised the Court of Cassation for having failed to censure the judgment of the Indictment Division on the ground of its composition at the time when the judgment was made.

2.  The Government

78.  The Government submitted that the applicant had had a fair hearing. They noted that the Court of Cassation, asked to rule on a judgment to the effect that the applicant's appeal was inadmissible because it was out of time, had fully addressed the ground criticising the presence, during the reading of the judgment, of a judge who had not attended the deliberations. The Court of Cassation considered that the reading of the judgment complied with Article 485, third paragraph, of the Code of Criminal Procedure, which provides that the judgment shall be read by the president or by one of the judges. The Government asserted that according to case-law the judgment may be read in the absence of the other judges (Cass. crim., 17 June 1992, Bull. crim. no. 243). They noted moreover that Article 592, cited by the applicant, was inapplicable because it only covered a situation where the deciding judges had not attended the deliberations, which was not the case here.

79.  With regard to the allegation that the reasons were insufficient, the Government submitted that the Indictment Division had given reasons and that its decision had later been endorsed by the Court of Cassation. Finally, they took the view that the Court of Cassation was not obliged to deal expressly with all the Articles of the Code of Criminal Procedure cited by the applicant, because the duty to give reasons did not require a detailed answer to be given to each argument.

B.  The Court'assessment

80.  The Court notes that the right to a fair trial as guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention includes the right of the parties to the trial to submit any observations that they consider relevant to their case. The purpose of the Convention being to guarantee not rights that are theoretical or illusory but rights that are practical and effective (see Artico v. Italy, judgment of 13 May 1980, Series A no. 37, p. 16, § 33), this right can only be seen to be effective if the observations are actually “heard”, that is duly considered by the trial court. In other words, the effect of Article 6 is, among others, to place the “tribunal” under a duty to conduct a proper examination of the submissions, arguments and evidence adduced by the parties, without prejudice to its assessment of whether they are relevant (see Van de Hurk v. the Netherlands, judgment of 19 April 1994, Series A no. 288, p. 19, § 59).

81.  Moreover, while Article 6 § 1 does oblige the courts to give reasons for their decisions, it cannot be understood as requiring a detailed answer to every argument (ibid., p. 20, § 61, and Ruiz Torija v. Spain, judgment of 9 December 1994, Series A no. 303-A, p. 12, § 29; see also Jahnke and Lenoble v. France (dec.), no. 40490/98ECHR 2000-IX).

82.  Finally, the Court also notes that it is not its function to deal with errors of fact or law allegedly made by a national court, unless and in so far as they may have infringed rights and freedoms protected by the Convention (see, inter alia, García Ruiz v. Spain, [GC], no. 30544/96, § 28, ECHR 1999-I). In any event it is primarily for the national authorities, notably the courts, to resolve problems of interpretation of national legislation (see Coëme and Others v. Belgium, nos. 32492/9632547/9632548/9633209/96 and 33210/96, § 115, ECHR 2000-VII).

83.  The Court considers, in the light of the facts of the case, that the provisions of Article 6 § 1 of the Convention were not infringed.

Accordingly, there was no basis for the applicant'purely technical challenge to the effect that the Court of Cassation had neglected to mention all the domestic legislative provisions she had relied on. Besides, the Court agrees with the Government that some of those provisions were plainly inapplicable.

The Court further finds that the Court of Cassation took due account of and effectively addressed all of the applicant's grounds of appeal. The applicant's allegation that the Court of Cassation had not given sufficient reasons for its decision was therefore misconceived.

84.  In conclusion, there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Dismisses the Government's preliminary objection that the application is incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention;

2.  Holds that there has been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 12 February 2004.


Paul Mahoney                Luzius Wildhaber
Registrar                      President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde