Enhorn protiv Švedske

Država na koju se presuda odnosi
Švedska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
56529/00
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
25.01.2005
Članovi
5
5-1
5-1-e
41
Kršenje
5-1-e
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1-e) Sprečavanje širenja zaraznih bolesti
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Podnositelj je švedski državljanin, Eie Enhorn, rođen 1947. godine. Podnositelj je homoseksualac. Godine 1994. otkriveno je da je zaražen HIV virusom i da ga je preneo devetnaestogodišnjaku s kojim je prvi put imao polni odnos 1990. godine.
Dana 2. februara 1995. godine, okružni zdravstveni ispektor, sa kojim je podnosilac kontaktirao u vezi svog zdravstvenog stanja i HIV infekcije, i sa kojim se više puta u tu svrhu sastao, podneo je okružnom Upravnom sudu (lansratten) predlog za pokretanje sudskog naloga kojim će podnositelj tri meseca biti zadržan u obaveznoj bolničkoj izolaciji, u skladu sa članom 38. Zakona o zaraznim bolestima iz 1988. godine, pošto se podnosilac predstavke nije pojavio na 5 sastanaka zakazanih u oktobru i novembru 1994. godine.
Presudom od 16. februara 1995. godine utvrđeno je da podnositelj nije poštovao mere koje je preporučio okružni zdravstveni ispektor sa ciljem sprečavanja širenja HIV infekcije, te da se naređuje zadržavanje podnosioca u obaveznoj izolaciji do tri meseca, u skladu sa članom 38. Zakona iz 1988. godine. Nakon toga, odluke o produživanju lišavanja slobode (zadržavanju u izolaciji) donošene su u kontinuitetu svakih šest meseci do 12. decembra 2001. godine. On je u nekoliko navrata uspeo da se sakrije kao bi izbegao da bude u izolaciji, te je njegovo stvarno lišavanje slobode bilo u više intervala. Dana 12. decembra 2001. godine okružni Upravni sud je odbio dalje produžiti zahtev za produžavanjem sudskog naloga jer je mesto boravka podnosioca bilo nepoznato, usled čega nisu bile dostupne informacije o njegovom ponašanju, zdravstvenom stanju i dr. Čini se da je od 2002. godine njegovo mesto boravka poznato, međutim, nadležni okružni zdravstveni ispektor ocenio je da ne postoje osnove da se podnosilac predstavke stavlja u izolaciju protiv njegove volje.

Podnositelj se žalio da je nalog za obaveznu izolaciju i smeštaj u bolnicu protiv njegove volje povreda člana 5, stav 1 Konvencije.

Sud je zaključio da osnovni kriterijumi prilikom ocenjivanja «zakonitosti» pritvora nekog lica «da bi se sprečilo širenje zaraznih bolesti» uključuju sledeće: da li je širenje zarazne bolesti opasno po javno zdravlje ili bezbednost i da li lišenje slobode zaraženog lica predstavlja krajnju meru kako bi se sprečilo širenje zaraze jer su razmotrene manje stroge mere i jer je zaključeno da su nedovoljne da bi zaštitile javni interes. Kada ovi kriterijumi nisu više ispunjeni, prestaje da postoji osnov za lišenje slobode. U pogledu ovog slučaja, nesporno je da je prvi kriterijum bio ispunjen jer je virus HIV predstavljao a i dalje predstavlja opasnost po javno zdravlje i bezbednost. Nesporno je da se podnosilac nije pridržavao uputstava koja je okružni zdravstveni inspektor izdao 1. septembra 1994. i po kojima je trebalo da ponovo ode kod svog lekara i da se pojavljuje na sastancima koje je zakazivao okružni zdravstveni inspektor. Ipak, Sud zaključuje da prinudna izolacija podnosioca nije predstavljala krajnju meru s ciljem sprečavanja širenja virusa HIV jer nisu razmotrene manje stroge mere za koje bi se utvrdilo da su nedovoljne da zaštite javni interes. Štaviše, Sud smatra da vlasti nisu uspele da uspostave pravednu ravnotežu između potrebe da obezbede neširenje virusa HIV-a i prava podnosioca na slobodu kada su nalagale produžavanje prinudne izolacije podnosioca tokom perioda od skoro sedam godina, zbog čega je ukupno bio prinudno hospitalizovan skoro godinu i po dana.
Shodno tome, Sud je utvrdio da je povređen član 5 stav 1 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGO ODELJENJE

ENHORN protiv ŠVEDSKE

(Predstavka br. 56529/00)

PRESUDA

25. januar 2005. godine

U predmetu Enhorn protiv Švedske, Evropski sud za ljudska prava (Drugo odeljenje) u Veću u sastavu:

G. Ž-P KOSTA (J.-P. COSTA), predsednik,
G. A.B. BAKA,
G. I. CABRAL BARRETO (Kabral Baleto),
G. R. TIRMEN (TÜRMEN),
G. M. UGREKHELIDZE,
Gđa E. FURA-SANDSTRÖM,
Gđa D. JOČIENĖ, sudija, i
Gđa S. DOLE (DOLLÉ), sekretar Odeljenja,

posle većanja na zatvorenim sednicama 10. decembra 2002. i 4. januara 2005. godine, izriče sledeću presudu usvojenu poslednjeg pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 56529/00) protiv Kraljevine Švedske koju je Sudu podneo švedski državljanin g. Aj (Eie) Enhorn (u daljem tekstu «podnosilac predstavke») na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu «Konvencija») 3. aprila 2000. godine.
  2. Podnosioca predstavke, kome je dodeljena pravna pomoć, zastupala je gđa E. Hagstrom, advokat iz Stokholma. Švedsku vladu (u daljem tekstu «Država») zastupao je njen zastupnik, gđa E. Jagander iz Ministarstva spoljnih poslova.
  3. Podnosilac predstavke je tvrdio da je lišen slobode protivno članu 5 Konvencije.
  4. Predstavka je prvobitno dodeljena Četvrtom odeljenju Suda (Pravilo 52, stav 1 Poslovnika).
  5. Veće je 10. decembra 2002. donelo odluku o prihvatljivosti predstavke.
  6. Primedbe o meritumu predstavke (u skladu sa Pravilom 59, stav 1) podnela je Država, ali ne i podnosilac predstavke.
  7. Sud je 1. novembra 2004. izmenio sastav sudskih Odeljenja (u skladu sa Pravilom 25, stav 1). Slučaj je dodeljen novoustanovljenom Drugom odeljenju (u skladu sa Pravilom 52, stav 1). Veće koje će razmatrati slučaj (u skladu sa članom 27, stav 1 Konvencije) ustanovljeno je u okviru tog Odeljenja kao što nalaže Pravilo 26, stav 1.

ČINJENICE

I.  Okolnosti slučaja

  1. Podnosilac predstavke je rođen 1947. i homoseksualac je. Godine 1994. je otkriveno da je zaražen HIV-om i da je virus preneo deventaestogodišnjem mladiću s kojim je prvi put imao seksualni kontakt 1990. godine.
  2. Okružni zdravstveni inspektor (smittskyddsläkaren) je u tom kontekstu septembra 1994. izdao sledeća uputstva podnosiocu predstavke u skladu sa Zakonom o zaraznim bolestima donetim 1988. godine (smittskyddslagen; nadalje: “Zakon iz 1988.”).

“[Podnosiocu predstavke] nije dozvoljeno da ima seksualni odnos ukoliko prethodno ne obavesti svog partnera da je zaražen virusom HIV. Mora da koristi kondom. Treba da apstinira od uzimanja tolike količine alkohola koja bi mu narušila moć rasuđivanja i doveo druge u opasnost da budu zaraženi virusom HIV. Ukoliko podnosilac predstavke treba da se podvrgne medicinskom pregledu, operaciji, vakcinaciji ili analizi krvi ili iz bilo kog razloga krvari, on prethodno mora da obavesti relevantno medicinsko osoblje o svojoj infekciji. Takođe mora da obavesti i svog zubara [o njoj]. Štaviše, podnosiocu predstavke se zabranjuje da daje krv ili donira organe ili spermu. Konačno, on treba ponovo da poseti svog lekara i da se pojavljuje na sastancima koje ugovara okružni zdravstveni inspektor”.

Čini se da je sporno da li su ova uputstva uneta u zdravstveni karton podnosioca predstavke kao što nalaže član 16 Zakona iz 1988. Nije, međutim, sporno da je podnosilac obavešten o uputstvima, koja su mu izdata i usmeno i u pisanom obliku 1. septembra 1994. godine.

  1. Podnosilac je došao na tri sastanka sa okružnim zdravstvenim inspektorom u septembru 1994. i na jedan sastanak u novembru 1994. godine. Takođe je dva puta primio okružnog zdravstvenog inspektora koji mu je došao u kućnu posetu. Tokom oktobra i novembra 1994. se nije pojavio na pet sastanaka koji su mu zakazani.
  2. Okružni zdravstveni inspektor je 2. februara 1995. podneo zahtev Okružnom upravnom sudu (länsrätten) da izda sudski nalog o držanju podnosioca predstavke u prinudnoj izolaciji u bolnici u trajanju do tri meseca u skladu sa članom 38 Zakona iz 1988. U izjavi podnosioca unetoj u sudski zapisnik je, između ostalog, navedeno i sledeće:

«Skoro do uopšte nije imao seksualne veze otkad je saznao da je zaražen virusom HIV. Odsada će imati seksualne odnose samo sa drugim licima zaraženim HIV-om. Podnosilac nije želeo da posećuje okružnog zdravstvenog inspektora ili psihijatra ali je nameravao da posećuje svog lekara jednom mesečno pošto je bio zadovoljan komunikacijom sa njim».

Okružni zdravstveni inspektor je, između ostalog, izjavio:

Podnosilac predstavke“[] možda trenutno nije seksualno aktivan ali iskustvo pokazuje da će verovatno imati seksualne odnose kad mu se pruži prilika, po mogućstvu sa mlađim muškarcima i bez razmišljanja o posledicama. [Podnosilac predstavke] odbija da se suoči sa situacijom, ne želi da promeni ponašanje i iskrivljava stvarnost tako da on nikada nije ni za šta kriv. Da bi se ponašanje [podnosioca predstavke] promenilo, on mora da se konsultuje sa psihijatrom. S obzirom na njegov [otpor tome], opasnost da će prenositi zarazu na druge je očigledna».

  1. Okružnom upravnom sudu je 16. februar 1995. podneta izjava zamenika glavnog lekara i specijaliste za psihijatriju S.A. koji je dva puta primio podnosioca predstavke na psihijatrijskom odeljenju klinike za zarazne bolesti. On je, između ostalog, zaključio da:

“Saznanje da je HIV pozitivan izazvalo je kod podnosioca predstavke visok stepen uznemirenosti koju je pokušao da ublaži alkoholom. Tvrdi da popije po tri jaka piva uveče kako bi mogao da spava. Prolazio je kroz periode teške zloupotrebe [alkohola] kada je saznao da je inficiran HIV-om kao i kada je izgubio posao.

Nedostatak društvenih kontakata [podnosioca] i njegovo osećanje izopštenosti bi u kombinaciji sa mogućom zloupotrebom alkohola mogli da povećaju opasnost od destruktivnih seksualnih odnosa».

  1. Zaključivši da se podnosilac predstavke nije pridržavao mera koje je naložio okružni zdravstveni inspektor s ciljem da ga spreči da širi infekciju HIV-om, Okružni upravni sud je presudom od 16. februara 1995. godine naložio da podnosilac predstavke bude zadržan u prinudnoj izolaciji do tri meseca u skladu sa članom 38 Zakona iz 1988. Nalog je odmah stupio na snagu ali se podnosilac predstavke nije prijavio u bolnicu; policija ga je tamo odvela 16. marta 1995. godine.
  2. Čini se da je Apelacioni upravni sud (kammarrätten) potvrdio i ovaj i ostale naloge koje je Okružni upravni sud kasnije izdavao tako da je prinudna hospitalizacija podnosioca iznova produžavana svakih šest meseci.
  3. Dok se nalazio u izolaciji, podnosilac predstavke je svaki dan imao mogućnost da izlazi na svež vazduh u društvu bolničkog osoblja ali ne i sam. Takođe mu je bilo omogućeno da prati članove osoblja dok obavljaju razne poslove izvan kruga bolnice. Podnosilac predstavke je nekoliko puta bežao iz bolnice, prvi put 25. aprila 1995. Policija, koju je dobrovoljno kontaktirao, ga je vratila u bolnicu 11. juna 1995. godine. Ponovo je pobegao 27. septembra 1995. i bio je u bekstvu dok ga policija nije našla 28. maja 1996. godine. Podnosilac je treći put pobegao 6. novembra 1996. ali se dobrovoljno u nju vratio 16. novembra 1996. godine. Četvrti put je pobegao 26. februara 1997. i nije vraćen u bolnicu do 26. februara 1999. godine. Podnosiocu je bilo zabranjeno da napusti svoju sobu od 26. februara do 2. marta 1999. godine.
  4. Okružni zdravstveni inspektor je 14. aprila 1999. godine ponovo podneo zahtev Okružnom upravnom sudu da produži prinudnu izolaciju podnosioca predstavke. Prema zapisniku sa saslušanja održanog iza zatvorenih vrata 20. aprila 1999. godine, podnosilac predstavke je, između ostalog, objasnio da:

“... je pre 1994. godine imao godišnje između 10 i 12 seksualnih veza. Partneri su mu bili delom stari poznanici a delom novi, koje je upoznavao u parkovima i tako dalje. Dečak, koji je bio 15 godina star kada su se upoznali, preuzeo je inicijativu i u emotivnom i u seksualnom pogledu. [Podnosilac] danas shvata da je inficirao dečaka, zbog čega veoma žali. Jedan rođak sa psihičkim problemima, sa kojim je [podnosilac] imao seksualne odnose duže vreme, takođe je bio inicijator njihovog odnosa. Nije imao nikakve seksualne veze dok se nalazio u bekstvu od [26. februara] 1997. do [26. februara] 1999. Preduzimao je mere predostrožnosti kako ne bi širio bolest i, pošto je bio kod lekara dva puta dok se nalazio u bekstvu, oba puta ih je obavestio da je zaražen HIV-om. Uglavnom je izbegavao društvo. Od oktobra 1997. do juna 1998. i od avgusta 1998. do februara 1999. živeo je u gostionici na jednoj farmi a kada je gostionica bila puna, spavao je pod vedrim nebom. Provodio je vreme u kupovini, kuvanju, gledanju televizije, trošenju para na lutriju i ispijanju piva. Pio je oko šest jakih piva nedeljno i nikada se nije napio. Sanjao je o tome da živi sam u nekom stanu i da se izdržava od naknada za bolovanje. Izgubio je svaku želju za seksom i moraće ubuduće da odbija sve seksualne veze. Ako mu bude ukinuta prinudna izolacija, slediće uputstva koja izdaje okružni zdravstveni inspektor».

  1. Vlasnik gostionice na farmi je svedočio u korist podnosioca predstavke. U zapisniku njegove izjave je, između ostalog, navedeno:

“[Podnosilac predstavke] je pod pseudonimom boravio u njegovoj gostionici na farmi od oktobra 1997. do juna 1998. i od avgusta 1998. do januara 1999. Tokom njegovih boravaka, [vlasnik] je skoro svaki dan sa njim kratko razgovarao. [Podnosilac] nikome nije smetao i nije uspostavljao nikakve lične odnose. Išao je svaki dan u kupovinu, obično po pivo, i po proceni [svedoka], pio je između 4 i 6 konzervi piva svaki dan... [Podnosilac] je nekoliko puta išao u Stokholm ili Norčeping kako bi regulisao svoje finansije... Međutim, u Norčepingu je prvenstveno odlazio u radnju sa alkoholnim pićima... [Svedoku] je delovalo skoro nezamislivo da je [podnosilac] imao ikakve seksualne odnose dok je živeo u gostionici...»

  1. U korist podnosioca predstavke je takođe podneto mišljenje o njegovom konzumiranju alkohola koje je dao glavni lekar P.H. 16. aprila 1999. On nije ustanovio nikakve promene pregledom raznih laboratorijskih analiza jetre podnosioca predstavke obavljanih od 31. jula 1995. Poslednja laboratorijska analiza, izvršena 18. marta 1999. godine, pokazivala je da podnosilac predstavke ima zdravu jetru. Primljeno je k znanju da je podnosilac predstavke po svom povratku bio u kontaktu sa glavnim lekarom i specijalistom za psihijatriju C.G. koji nije radio u bolnici.
  2. Sudu je podneta izjava konsultanta, glavnog psihijatra P.N. koji radi u odeljenju za posebnu negu bolnice u koju je podnosilac bio primljen. P.N. je u tri navrata bezuspešno pokušavao da uspostavi kontakt sa podnosiocem po njegovom nedobrovoljnom povratku u bolnicu. Tvrdio je da je podnosilac kidisao na njega prilikom poslednjeg takvog pokušaja marta 1999. Po mišljenju P.N., podnosilac predstavke nije postigao nikakav napredak od 10. oktobra 1996. godine, datuma kada je P.N. poslednji put dao zvanično mišljenje o stanju podnosioca, u kojem je, između ostalog, dao sledeću ocenu: 

“Podnosilac pati od paranoidnog poremećaja ličnosti i zloupotrebe alkohola. Smatra se da je u potpunosti lišen svake svesti i osećanja da je bolestan. S tačke gledišta širenja zaraze, smatra se nepovoljnom kombinacija seksualne sklonosti ka mladim muškarcima i mogućeg neuropsihološkog funkcionalnog oštećenja prouzrokovanog alkoholom i povremeno verovatno paranoidnog poremećaja ličnosti na ivici psihoze i ranijeg opasnog ponašanja. Uzimajući sve činjenice u obzir, smatra se da nisu u potpunosti nestale mogućnosti eliminisanja ili ograničavanja stalne opasnosti od širenja zaraze putem produženog držanja u izolaciji u skladu sa Zakonom.»

  1. Sudu je takođe podneta izjava koju je 8. aprila 1999. dao psiholog u bolničkom odeljenju za posebnu negu B.S. koji je jednom razgovarao sa podnosiocem. B.S. je zaključio da je podnosilac natprosečne inteligencije, da deluje nezrelo i krhko i da pokazuje znake sumnjičavosti i nepoverljivosti.
  2. U zapisniku izjave okružnog zdravstvenog inspektora koji je svedočio pred sudom, navodi se, između ostalog, i sledeće:

“Tokom poslednje dve godine tokom kojih se nalazio u bekstvu, [podnosilac] je dva puta zatražio lekarsku pomoć i utvrđeno je da je oba puta rekao da ima HIV [za razliku od perioda provedenog u bekstvu od septembra 1995. do maja 1996. tokom kojeg tri puta nije obavestio medicinsko osoblje o svom stanju]. Štaviše, [podnosilac predstavke] je [konačno] prihvatio da je inficirao mladića s kojim je imao dugotrajnu vezu od početka devedesetih, čime je priznao da nije ovaj njega inficirao. Takođe je prihvatio da potpiše plan lečenja i da se konsultuje sa dva lekara po svom izboru... Ove okolnosti ukazuju na to da odnos [podnosioca] prema lečenju počinje da se menja nabolje. Nije, međutim, utvrđeno da je [podnosilac] materijalno promenio stav prema opasnosti da može da širi ovu bolest. I dalje pokazuje da nije sposoban da prihvati mere pomoći i podrške na koje ima pravo; odbija da se konsultuje sa psihijatrom P.N. i psihologom B.S. Štaviše, pošto je bio u dodiru sa lekarima sa kojima je [podnosilac predstavke nedavno] kontaktirao dobrovoljno [P.H. i C.G.], okružni zdravstveni inspektor smatra da su ove konsultacije bile delom ekonomski motivisane [s obzirom na to da su podnosiocu bile potrebne lekarske potvrde kako bi nastavio da prima naknade za bolovanje] a delom njegovom željom da bude proglašen mentalno zdravim ali [ne i] bilo kakvom voljom da otpočne lečenje. Tokom kontakata [podnosioca] sa tim doktorima, oni uopšte nisu razgovarali o opasnosti širenja bolesti. [Podnosilac] nije formalno potpisao plan lečenja. U zaključku, po mišljenju okružnog zdravstvenog inspektora, [ukoliko bude otpušten, podnosilac] se neće dobrovoljno pridržavati izdatih uputstava ili ograničiti širenje zaraze.»     

U pogledu laboratorijskih analiza jetre podnosioca, okružni zdravstveni inspektor smatra da su one sumnjive vrednosti jer su izvođene u vezi sa prinudnom izloacijom podnosioca u bolnici ali nikada u vezi sa periodom intoksikacije.

  1. Okružni upravni sud je 23. aprila 1999. godine doneo presudu na štetu podnosioca iz sledećih razloga:

«[Podnosilac predstavke] je HIV pozitivan i stoga nosilac HIV infekcije. Podvrgnut je prinudnoj izolaciji od februara 1995. i tokom tog perioda je u nekoliko navrata bežao iz bolnice – poslednji put se u bekstvu nalazio duže od dve godine. Tokom te dve godine nije imao nikakve kontakte sa okružnim zdravstvenim inspektorom ili svojim lekarom. Povremeno je koristio drugo ime i vodio je veoma samotan život, očigledno zbog opasnosti da će biti otkriven. Život na slobodi nameće licu zaraženom HIV-om velike zahteve. U vremenu koje je prethodilo prinudnoj izolaciji, [podnosilac] nije bio u stanju da se pridržava praktičnih uputstava koja su mu izdata. Kasnije je dosledno odbijao pomoć koju su mu nudili njegov lekar i psihijatar u odeljenju za posebnu negu u bolnici; naprotiv, reagovao je sa odbojnošću i nepoverenjem – kao i bekstvom. [Sud] zaključuje da je [podnosiocu] teško da prihvati informacije vezane za infekciju HIV-om i da mu je potrebna pomoć da se izbori sa ovom kritičnom situacijom. Na osnovu dokaza proističe da [podnosilac] i dalje pokazuje odbojnost ka ponuđenom lečenju i da se smatra da će verovatno pobeći. [Sud] stoga nije uveren da [podnosilac] ne zloupotrebljava alkohol i zaključuje da [podnosilac] verovatno neće biti u stanju da kontroliše svoje seksualno ponašanje, naročito ako bude pio alkohol. [Sud] stoga zaključuje da postoje dobri razlozi za pretpostavku da se [podnosilac] neće pridržavati izdatih praktičnih uputstava ako ostane na slobodi i da ovo podrazumeva i opasnost od širenja zaraze.»

  1. Podnosilac predstavke je ponovo pobegao 12. juna 1999. i nije poznato gde se nalazi. U međuvremenu se na gorenavedenu presudu žalio Apelacionom upravnom sudu, pred kojim se pozvao na mišljenje pomenutog glavnog lekara i specijaliste za psihijatriju C.G. od 14. maja 1999. u kom je navedeno sledeće:

«Mišljenja [drugih psihijatara i jednog psihologa] na osnovu ranijih pregleda sadrže prilično jednoglasan zaključak da je [podnosilac] čovek sa paranoidnim poremećajem ličnosti koji zloupotrebljava alkohol. «Zloupotreba» se u psihijatriji definiše kao maladaptivna upotreba supstanci.. Ovu dijagnozu treba razlikovati od zavisnosti od alkohola, koja podrazumeva kompulzivnu upotrebu alkohola sa apstinencijskim i društvenim komplikacijama, i koju je teže savladati. Dijagnoza «paranoidnog poremećaja ličnosti» definiše se kao opšte sumnjanje i nepoverenje u druge ljude, čije se motivi stalno tumače kao zlobni. Iz same definicije «paranoidnog poremećaja ličnosti» sledi da takav poremećaj postaje očigledan u ličnosti pacijenta po odrastanju. Usled činjenice da takvo lice tumači poremećaj kao deo samog sebe, ono obično nije dovoljno motivisano da se menja. Nepravilno je govoriti o nepostojanju svesti o bolesti, jer se ne smatra da je u pitanju bolest već varijacija ličnosti, iako ona može izazvati komplikacije u odnosima sa drugim pojedincima i društvom. Kada dođe do takvih komplikacija, lice se poremećajem ličnosti može da ispoljava različite simptome kao što su depresija, anksioznost, itd. [Podnosilac] je bio prilično otvoren i pričljiv kad sam razgovarao sa njim. Iskazivao je različita osećanja dok je pričao o svojim iskustvima iz školskih dana. Takođe je pokazao empatiju prema drugim ljudima iz tog vremena. Bio je delimično u stanju da snosi odgovornost za sopstvene greške a da ne okrivljuje druge. Bio je, međutim, veoma rigidan kada je tumačio događaje koji su se odvijali kada je odrastao, naročito događaje tokom poslednjih godina otkad je obavešten da ima HIV septembra 1994. Njegov odnos prema okružnom zdravstvenom inspektoru i osoblju na odeljenju za zarazne bolesti, koji ga po njegovom uverenju nepravedno kinje, bio je skoro pun mržnje. [Podnosilac] je smatrao da je bio izložen progonu od 1994. do 1995. To bi možda moglo da se protumači kao simptom deluzije. Od 1996. nema osećanje da je progonjen, između ostalog, jer je sebi obezbedio slobodu. U pogledu seksualnih veza, [podnosilac] je izjavio da je preferirao seksualne kontakte sa dečacima od nekih 17 godina. Nije bio zainteresovan za dečake u pretpubertetskom dobu. Nije imao seksualne odnose od 1996. i više nije imao nikakve konkretne seksualne želje ili fantazije. Bio je potpuno svestan da nosi HIV i naglasio je da se ne plaši smrti. Njegov odnos prema lekovima za HIV infekciju bio je negativan jer takvi lekovi mogu imati propratna dejstva i, možda najviše, zato što bi iziskivali ograničenja njegove slobode jer bi bio podvrgnut raznim pregledima. [Podnosilac] je spontano izrazio želju da dobrovoljno nastavi da razgovara sa mnom. Kada sam ga upitao da li bi takvi razgovori mogli da budu deo plana lečenja u saradnji sa okružnim zdravstvenim inspektorom i osobljem odeljenja za zarazne bolesti, odgovorio je odrično, jer bi se sramio ako bi odustao od ove bitke.»

C.G. je na kraju zaključio da je podnosilac ispunio kriterijume paranoidnog poremećaja ličnosti i da, sudeći po prethodnim informacijama, pati od zloupotrebe alkohola ali ne i od zavisnosti od alkohola. Prema C.G., podnosilac bi se svakodnevnim jezikom mogao opisati kao čudno ali ne i kao mentalno obolelo lice.

C.G. je izrazio uverenje da i on i svi ostali mogu samo da nagađaju o opasnosti da podnosilac drugim licima prenese infekciju HIV. Najubedljivije indikacije o toj opasnosti treba, međutim, izvoditi na osnovu ponašanja podnosioca tokom godina koje je proveo u bekstvu. 

  1. Apelacioni upravni sud je presudio na štetu podnosioca 18. juna 1999. Vrhovni upravni sud (Regeringsrätten) je 5. oktobra 1999. odbio njegovu molbu da mu se odobri podnošenje žalbe.
  2. Okružni zdravstveni inspektor je od juna 1999. podnosio nekoliko zahteva za produžavanje prinudne izolacije podnosioca koje su bile prihvatane sve do 12. decembra 2001. kada je zahtev odbio Okružni upravni sud, koji se pozvao na činjenicu da nije poznato gde se podnosilac nalazi i da zato nema informacija o njegovom ponašanju, zdravstvenom stanju itd.
  3. Čini se da je od 2002. bilo poznato gde se podnosilac nalazi ali da je nadležni okružni zdravstveni inspektor procenio da nema osnova za dalje prisilno držanje podnosioca u izolaciji.

II.  Relevantno unutrašnje pravo i praksa

  1. Zakon o zaraznim bolestima donet 1988. godine («Zakon iz 1988.») deli zarazne bolesti na one koje su opasne po društvo i ostale zarazne bolesti. Infekcija virusom humane imunodeficijencije (HIV) spada u bolesti opasne po društvo. Slede relevantne odredbe Zakona iz 1988. godine:

Član 5

«Svaki okružni savet [landsting] ima odgovornost da u oblasti pod svojom nadležnošću obezbedi preduzimanje neophodnih mera za sprečavanje zaraznih bolesti...»

Član 6

«Svaki okružni savet ima okružnog zdravstvenog inspektora...»

Član 13

«Svako lice koje ima razlog da posumnja da je zaraženo bolešću opasnom po društvo dužno je da se bez odlaganja konsultuje sa lekarom i dozvoli lekaru da obavi preglede i uzme sve potrebne uzorke kako bi utvrdio da li je ono zaraženo takvom bolešću. Takođe je dužno da se pridržava praktičnih uputstava koje mu izda lekar. Isto važi i za lice koje, pošto je zaraženo bolešću opasnom po društvo, izjavi da je bilo u dodiru sa nekim drugim licem na način koji bi omogućio prenos zaraze.»

Član 14

«Svako lice zaraženo bolešću opasnom po društvo mora da svom lekaru pruži obaveštenja o licu ili licima od kojih je dobilo zarazu ili kojima je prenelo zarazu i mora da pruži opšte podatke o mogućem izvoru zaraze i mogućnostima njenog daljeg širenja.»

Član 16

«Lekar izdaje licu pregledanom radi utvrđivanja postojanja bolesti opasne po društvo sva praktična uputstva potrebna radi sprečavanja širenja zaraze. Ta uputstva se mogu odnositi na kontakt tog lica sa lekarom, higijenu, kućnu izolaciju, zaposlenje i boravak u obrazovnim ustanovama, kao i na njegov način života uopšte. Uputstva se unose u zdravstveni karton zaraženog lica. Lekar mora u najvećoj mogućoj meri da obezbedi da se lice pridržava uputstava.» 

Član 17

«Na molbu ili zahtev dotičnog lica, okružni zdravstveni inspektor može da izmeni uputstva na način koji smatra najprikladnijim.»

Član 25

«Ukoliko lekar ima razloga da veruje da se njegov pacijent koji je zaražen ili za kog se sumnja da je zaražen bolešću opasnom po društvo ne pridržava izdatih praktičnih uputstava, on mora odmah da o tome obavesti okružnog zdravstvenog inspektora. Ova odredba takođe važi i u slučaju da pacijent prekine lečenje bez pristanka svog lekara.»

Član 28

«... Pre pribegavanja ijednoj prinudnoj meri, okružni zdravstveni inspektor mora da pokuša da od lica dobije dobrovoljni pristanak ukoliko se to može postići bez opasnosti od širenja zaraze.»

Član 30

«Okružni zdravstveni inspektor, kog lekar obavesti da se pacijent zaražen HIVom nije pridržavao izdatih praktičnih uputstava ili se sumnja da to nije činio, obaveštava o tome komitet za socijalnu zaštitu, policijske vlasti i glavnog nadzornika za uslovnu slobodu. Tom prilikom predočava detalje vezane za identitet lica na kog se odnose praktična uputstva i implikacije tih uputstava. Nikakve informacije se ne predočavaju ukoliko okružni zdravstveni inspektor smatra da to nije potrebno kako bi se obezbedilo da se lice pridržava izdatih praktičnih uputstava ili smatra da su one nebitne u pogledu sprečavanja zarazne bolesti.»

Član 38

«Okružni upravni sud po prijemu zahteva okružnog zdravstvenog inspektora izdaje nalog za prinudnu izolaciju lica zaraženog bolešću opasnom po društvo ukoliko se to lice dobrovoljno ne pridržava mera neophodnih za sprečavanje širenja zaraze. Takav nalog izdaje se i ukoliko postoji opravdan razlog za pretpostavku da se zaraženo lice ne pridržava izdatih praktičnih uputstava a to nepridržavanje povlači za sobom očiglednu opasnost od širenja zaraze. Prinudna izolacija se sprovodi u bolnici kojom rukovodi okružni savet.»

Član 39

«Ukoliko se zbog opasnosti ne može čekati na izdavanje naloga Okružnog upravnog suda, okružni zdravstveni inspektor izdaje vrstu naloga pomenutog u članu 38. izdati nalog se odmah predaje Okružnom upravnom sudu na odobrenje.»

Član 40

«Prinudna izolacija može trajati do tri meseca od dana prijema zaraženog lica u bolnicu u skladu sa nalogom za izolaciju.»

 Član 41

«Po zahtevu okružnog zdravstvenog inspektora, Okružni upravni sud može da naloži produženje prinudne izolacije po isteku maksimalnog roka navedenog u članu 40. prinudna izolacija se takvim nalogom ne može produžiti više od šest meseci.»

Član 42

«Okružni zdravstveni inspektor odmah nalaže prekid prinudne izolacije po prestanku razloga za nju....»

Član 43

«Lice u prinudnoj izolaciji ima propisnu negu. Nudi mu se podrška i pomoć i podstiče se da promeni svoj stav i način života kako bi se prekinulo njegovo nedobrovoljno držanje u izolaciji. Lice koje se nalazi pod prinudnom negom ne sme biti podvrgnuto nikakvim drugim ograničenjima slobode. Licu pod prinudnom negom nudi se zaposlenje i fizičke vežbe koje odgovaraju njegovom uzrastu i zdravstvenom stanju. Osim u izuzetnim okolnostima, ono mora imati mogućnost da provede bar sat vremena dnevno napolju.»

Član 44

«Lice u prinudnoj izolaciji može biti sprečeno da napusti krug bolnice ili deo bolnice na koje je primljeno i može na drugi način biti podvrgnuto ograničenjima slobode kretanja koja su neophodna radi obezbeđivanja njegove prinudne izolacije. Njegova sloboda kretanja se takođe može ograničiti ukoliko to nalaže njegova sopstvena bezbednost ili bezbednost drugih lica.»

Član 52

«Žalbe na odluku okružnog zdravstvenog inspektora donetu u skladu sa Zakonom iz 1988. mogu se podnositi Okružnom upravnom sudu, ukoliko se ta odluka odnosi na:

1. praktična uputstva u skladu sa članom 17;
2. privremeni pritvor u skladu sa članom 37;
3. odbijanje zahteva za prekid prinudne izolacije;

 

...»

  1. Zakon ne sadrži nijednu konkretnu odredbu o krivičnim sankcijama protiv lica koje prenose neku opasnu bolest. Neke vrste ponašanja se, međutim, smatraju krivičnim delom i zato potpadaju pod Krivični zakonik.

Parlamentarni odbor zadužen za razmatranje postojećeg zakonodavstva vezanog za zarazne bolesti je podneo svoj izveštaj (SOU 1999:51) u martu 1999. Odbor je izrazio mišljenje da prinudnu izolaciju treba sprovoditi samo u veoma konkretnim i izuzetnim okolnostima. Imajući, između ostalog, u vidu i član 5 Konvencije, odbor je predložio da se utvrdi vremenski rok od najviše tri meseca posle kog prinudna izolacija mora da se ukine. Vlada do sada nije podnela nikakav predlog zakona parlamentu.

III.  Relevantno međunarodno pravo

  1. Veliki broj povelja i deklaracija koje konkretno ili uopšteno priznaju ljudska prava ljudi obolelih od HIV/SIDA usvojene su na nacionalnim i međunarodnim konferencijama. Neke od njih pominju se u daljem tekstu.

Kancelarija Visokog komesara za ljudska prava (OHCHR) i Zajednički program Ujedinjenih nacija za HIV/SIDA (UNAIDS) izdali su «Međunarodne smernice o HIV/SIDA i ljudskim pravima». Ove smernice pošle su od saveta stručnjaka o integraciji načela i standarda međunarodnog prava ljudskih prava u odgovor na HIV/SIDA. Nekoliko primera primene konkretnih ljudskih prava na HIV/SIDA data su u delu pod naslovom «III: Međunarodne obaveze u pogledu ljudskih prava i HIV/SIDA» (podnaslov «C. Primena konkretnih ljudskih prava u kontekstu epidemije HIV/SIDA»). Na primer, u odeljku 9 «Pravo na slobodu i bezbednost ličnosti» se navodi:

«110.  Član 9 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima nalaže da ‘Svaki pojedinac ima pravo na slobodu i na bezbednost svoje ličnosti. Niko ne može biti proizvoljno uhapšen ili pritvoren. Niko ne može biti lišen slobode osim iz razloga i shodno postupku koji je predviđen zakonom’.

111. Ne treba se, dakle, nikada proizvoljno mešati u pravo na slobodu i bezbednost ličnosti korišćenjem mera kao što su karantin, pritvaranje u specijalne kolonije ili izolacija samo zato što je neko lice zaraženo HIV-om. Ne postoji nikakvo opravdanje za takvo lišenje slobode s tačke gledišta javnog zdravlja. Štaviše, dokazano je da interesi javnog zdravlja bivaju zadovoljeni integracijom ljudi koji žive sa virusom HIV/SIDA-om u svojim zajednicama i koristima od njihovog učešća u privrednom i javnom životu.

112. Ograničenja slobode mogu se nametnuti u izuzetnim slučajevima u kojima postoji objektivan sud o namernom i opasnom ponašanju. Prema takvim izuzetnim slučajevima treba postupati u skladu sa običnim odredbama zakona o javnom zdravlju ili krivičnog zakonodavstva uz odgovarajuće pravne garantije.

113. Prinudno testiranje na HIV može predstavljati lišenje slobode i kršenje prava na bezbednost ličnosti. Ova prinudna mera se često primenjuje u pogledu grupa koje su najmanje u stanju da se zaštite jer se nalaze pod okriljem vladinih ustanova ili krivičnog zakonodavstva, na primer, vojnici, zatvorenici, seksualni radnici, intravenozni narkomani i muškarci koji imaju seksualne odnose sa muškarcima. Ne postoji opravdanje sa stanovišta javnog zdravlja za takvo prinudno testiranje na HIV. Poštovanje prava na fizički integritet nalaže dobrovoljno testiranje i zabranjuje testiranje lica bez njegovog informisanog pristanka.»

Smernica br. 6, koja se odnosi na «Pristup prevenciji, lečenju, nezi i podršci», izmenjena je posle Trećih međunarodnih konsultacija o HIV/SIDA i ljudskim pravima u Ženevi 25 i26. jula 2002. godine da bi odražavala nove standarde u lečenju HIV u pogledu međunarodnog prava o pravima u oblasti zdravstva.

U svojoj Preporuci o etičkim pitanjima infekcije HIV u zdravstvenom i društvenom okruženju, Komitet ministara Saveta Evrope je preporučio sledeće u pogledu zdravstvenih kontrola (Prilog uz Preporuku br. R(89) 14, I. Javna zdravstvena politika, C. Zdravstvene kontrole):

“Javnim zdravstvenim vlastima se preporučuje da:

- se suzdržavaju od uvođenja ograničenja slobode kretanja nedelotvornim i skupim graničnim postupcima za sve vrste putnika, uključujući i radnike migrante;

- ne pribegavaju prinudnim merama kao što su karantin i izolacija prema ljudima zaraženim HIV-om ili one koji imaju SIDA-u.»

Kada je ova preporuka usvojena 24. oktobra 1989. godine, predstavnik Švedske se pozvala na član 10, stav 2d Pravilnika o radu na sastancima Zamenika ministara i prijavila da neće glasati; u izjavi u kojoj je objasnila svoj potez, navela je da njena Vlada neće sebe smatrati obavezanom ovom preporukom.

 

PRAVO

I.  Navodna povreda člana 5 Konvencije

  1. Podnosilac se žalio da je nalozima o prinudnoj izolaciji i držanjem u bolnici protiv svoje volje u periodima od 16. marta do 25. aprila 1995. godine, od 11. juna do 27. septembra 1995. godine, od 28. maja do 6. novembra 1996. godine, od 16. novembra 1996. do 26. februara 1997. i od 26. februara 1999. do 12. juna 1999. godine prekršen član 5, stav 1 Konvencije, čiji relevantni delovi predviđaju da:

« 1.  Svako ima pravo na slobodu i bezbednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sledećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

   (b) u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog neizvršenja zakonite sudske odluke ili radi obezbeđenja ispunjenja neke obaveze propisane zakonom;

... 

   (e) u slučaju zakonitog lišenja slobode da bi se sprečilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog lišenja slobode duševno poremećenih lica, alkoholičara ili uživalaca droga ili skitnica.

...»

A.  Predstavke stranaka

1.  Podnosilac predstavke

  1. Podnosilac je tvrdio da je nalog da bude lišen slobode bio «nezakonit».

Prvo, nalog uopšte nije bio zasnovan na švedskom zakonu. Član 38 Zakona iz 1988. ne ispunjava zahtev da bude «precizan i predvidiv». Konkretno, pojmovi «opravdan razlog» i «očigledna opasnost od širenja zaraze» su suviše neodređeni a pripremne beleške ni na koji način ne ukazuju na njihovo značenje. Štaviše, zahtevi navedeni u toj odredbi nikada nisu ispunjeni, jer ona predviđa ne samo da se on ne pridržava izdatih praktičnih uputstava, već i da to nepridržavanje povlači i očiglednu opasnost da će on širiti virus HIV. Pored toga, uputstva koja je izdao okružni zdravstveni inspektor nisu uneta u njegov zdravstveni karton kao što nalaže član 16 Zakona iz 1988.

Stoga, premda se po opštem priznanju nije pojavljivao na nekim zakazanim sastancima sa okružnim zdravstvenim inspektorom i premda je bežao, čime se nije pridržavao praktičnih uputstava koja je izdao okružni zdravstveni inspektor, ne može se reći da to povlači očiglednu opasnost da će širiti HIV infekciju. S tim u vezi se pozvao na podatak da je tokom poslednje dve godine koje je proveo u bekstvu morao dva puta da zatraži pomoć lekara i da je u oba navrata rekao da ima virus HIV. Dalje, pozvao se na svoje trenutno ponašanje, uključujući i seksualno ponašanje, koje je potvrdio svedok koji poseduje gostionicu na farmi u kojoj je boravio dok se nalazio u bekstvu od februara 1997. do februara 1999. Takođe je primetio da imajući u vidu napredni sistem registrovanja širenja ove zaraze u Švedskoj, nije bilo nikakvih indikacija da je ikoga zarazio u vreme dok se nalazio u bekstvu, koje je ukupno iznosilo više od četiri i po godine. Štaviše, obratio je pažnju na izjavu koju je dao specijalista za psihijatriju C.G.

Drugo, istakavši da intervjui ili razgovori sa psihijatrima nisu bili navedeni u praktičnim uputstvima koja je izdao okružni zdravstveni inspektor 1. septembra 1994. godine, podnosilac je smatrao da je sudskim nalozima za njegovu prinudnu izolaciju kako bi bio sprečen da širi virus HIV povređeno načelo srazmernosti koje nalaže član 5, stav 1(e) Konvencije. Čak i da je zaista bio izolovan «samo» godinu i po dana, ističe da je parlamentarni odbor zadužen za razmatranje zakonodavstva vezanog za zarazne bolesti u svom izveštaju i uzimajući u obzir član 5 Konvencije predložio da svaka prinudna izolacija treba da bude zauvek prekinuta posle najviše tri meseca.

2.  Država

  1. Država je tvrdila da je nedobrovoljna hospitalizacija podnosioca ispunjavala zahteve kako u stavu 1(b) tako i u stavu 1(e) člana 5 Konvencije. Njegovo lišenje slobode bilo je zakonito i nije bilo proizvoljno a Zakon iz 1988. je u pogledu posledica ispunjavao zahtev da bude precizan i predvidiv.

Konkretno, u pogledu odredbe člana 5, stav 1(b), Država je primetila da u skladu sa članom 13 Zakona iz 1988. lice zaraženo ozbiljnom bolešću mora da se pridržava uputstava koja je izdao lekar. Takva uputstva je podnosiocu izdao okružni zdravstveni inspektor 1. septembra 1994. On, međutim, nije ispunio neke konkretne i specifične obaveze koje su proisticale iz tih uputstava. Štaviše, na osnovu Zakona iz 1988. se može zaključiti da je nedobrovoljna hospitalizacija smatrana krajnjim sredstvom u slučaju da dobrovoljne mere ne daju rezultata ili se ne smatraju prikladnim za zaštitu drugih članova društva. Stoga lišenje slobode podnosioca nije imalo za cilj da ga kazni što se nije pridržavao uputstava već se njemu pribeglo u nadi da će se njegov stav i ponašanje promeniti.

Konkretno, u pogledu člana 5, stav 1(e), Država je primetila da Sud nema praksu u pogledu lišenja slobode lica s ciljem sprečavanja širenja zaraznih bolesti. Pozvala se na «Winterwerp uslove» koji se odnose na lišenje slobode duševno poremećenih ljudi i zaključila da se ovi uslovi takođe mogu primeniti i na ovaj slučaj.

U pogledu pitanja da li su preduzete mere bile srazmerne cilju, Država je izjavila da cilj sporne mere nije bio da obezbedi da se podnosilac leči od bolesti. Dodala je da nikakvo lečenje lica zaraženog HIV-om neće biti sprovođeno primenom prinudnih mera. Naprotiv, hospitalizacija je imala za cilj da podržava, pomaže i podstiče nosioca opasne zaraze da promeni svoj stav i način života kako bi se njegova ili njena prinudna izolacija okončala što pre. Država je smatrala da je u periodu između septembra 1994. i februara 1995. pokušana primena jednog broja dobrovoljnih mera kako bi se obezbedilo da ponašanje podnosioca ne doprinosi širenju HIV infekcije ali da one nisu urodile plodom. Takođe se pozvala na određene okolnosti ovog slučaja, konkretno na: ličnost i ponašanje podnosioca na osnovu opisa različitih lekara i psihijatara; njegovu sklonost ka dečacima u pubertetu; činjenicu da je HIV preneo jednom mladiću; i na činjenicu da je nekoliko puta bežao i odbijao da sarađuje sa bolničkim osobljem. Država je zato zaključila da je nedobrovoljna hospitalizacija podnosioca bila srazmerna svrsi te mere, konkretno da ga spreči da širi zaraznu bolest.

U pogledu trajanja lišenja slobode, Država je istakla da je podnosilac u smislu člana 5 Konvencije bio lišen slobode oko godinu i po dana premda je nalog o prinudnoj izolaciji bio na snazi nekoliko godina. Štaviše, tvrdila je da bi možda osoblje moglo da pruži podnosiocu pomoć i podršku na način koji bi ranije doveo do promene njegovog stava, čime bi se skratilo trajanje njegove prinudne izolacije, da nije toliko puta bežao.

B.  Ocena Suda

1.  Da li je podnosilac bio «lišen slobode»

  1. Strane su se složile da nalozi o prinudnoj izolaciji podnosioca i njegovo nedobrovoljno smeštanje u bolnicu predstavljaju «lišenje slobode» u smislu člana 5, stav 1 Konvencije. Sud je došao do istog zaključka.

2.  Da li je lišenje slobode bilo opravdano shodno bilo kojoj odredbi člana 5.1 (a)-(f)

  1. Član 5, stav 1 Konvencije sadrži iscrpan spisak osnova po kojima je dozvoljeno lišenje slobode. Međutim, primenjivost jednog od tih osnova ne znači da lišenje slobode ne može biti zakonito i po nekom drugom navedenom osnovu; u zavisnosti od okolnosti, lišenje slobode može biti opravdano u skladu sa više stavova ovog člana (videti, na primer, Eriksen protiv Norveške, presuda od 27. maja 1997. godine, Izveštaje o presudama i odlukama 1997-III, str. 861, st.76, i Brand protiv Holandije, br. 49902/99, stav 58, 11. maj 2004. godine).
  2. Obe strane su zaključile da bi lišenje slobode podnosioca predstavke moglo da se razmatra u skladu sa članom 5, stav 1(e) s obzirom na to da je njegova svrha bila sprečavanje podnosioca da širi HIV. Sud primećuje da je prinudna hospitalizacija podnosioca bilo izrečena u skladu sa članom 38 Zakona iz 1988. godine (vidi gore stav 27). Shodno tome, Sud podržava stav o primenjivosti člana 5, stav 1(e). Stoga smatra da nema potrebe da se bavi tvrdnjom Države da je i tačka (b) takođe primenjiva na ovaj slučaj ili primenjivošću ostalih tačaka člana 5, stav 1 Konvencije.

3. Da li je pomenuto lišenje slobode bilo «zakonito» i nije li bilo proizvoljno

  1. Izrazi «zakonit» i «u skladu sa zakonom propisanim postupkom» u članu 5, stav 1 se u suštini odnose na nacionalno zakonodavstvo i zato podrazumevaju obavezu usklađenosti materijalnih i procesnih pravila. Kada je u pitanju lišenje slobode, posebno je važno da opšte načelo zakonske sigurnosti bude zadovoljeno. Stoga je neophodno da uslovi lišenja slobode u domaćem zakonodavstvu budu jasno definisani i da je sam zakon predvidiv u pogledu primene, kako bi ispunio standard «zakonitosti» utvrđen Konvencijom koji nalaže da svi zakoni budu u dovoljnoj meri pristupačni i precizni kako bi omogućili nekom licu – uz odgovarajuću pomoć po potrebi – da predvidi kakve posledice mogu proisteći iz neke radnje u meri u kojoj je to u datim okolnostima razumno (vidi, na primer,. Varbanov protiv Bugarske, br. 31365/96, st.51, ECHR 2000-X; Amann protiv Švajcarske [GC], br. 27798/95, st.50, ECHR 2000-II; Steel i ostali protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izveštaji 1998-VII, p. 2735, st.54; Amuur protiv Francuske, presuda od 25. juna 1996. godine, Izveštaji 1996-III, str. 850-51, st.50; i Hilda Hafsteinsdóttir protiv Islanda, br. 40905/98, st.51, 8. juni, 2004. godine). Štaviše, nepostojanje proizvoljnosti predstavlja suštinski element «zakonitosti» lišenja slobode u značenju člana 5, stav 1(e) (vidi, između ostalog, Chahal protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 15. novembra 1996. godine, Izveštaji 1996-V, str. 1864, st.118, i Witold Litwa protiv Poljske, br. 26629/95, st.78, ECHR 2000-III). Lišavanje slobode nekog lica je toliko ozbiljna mera da je opravdana samo ako su razmotrene druge, blaže mere i ako je zaključeno da su nedovoljne da zaštite to lice ili javni interes koji bi mogao nalagati pritvaranje tog lica. To znači da nije dovoljno da lišenje slobode bude u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom već i da mora da bude neophodno u datim okolnostima (vidi, na primer, navedeni slučaj Witold Litwa, stav.78) i u skladu sa načelom srazmernosti (viti na primer, slučaj Vasileva protiv Danske, br. 52792/99, stav 41, 25. septembar 2003. godine).
  2. U pogledu relevantnog nacionalnog zakonodavstva, podnosilac je smatrao da su pojmovi «opravdan razlog» i «očigledna opasnost od širenja zaraze» u članu 38 Zakona iz 1988. suviše neodređeni; da pripremni rad na Zakonu ne daje nikakve indikacije u tom pogledu; i da zahtevi da zakon bude jasan i predvidiv stoga nisu bili ispunjeni.
  3. Prvenstveno je na domaćim vlastima, konkretno na sudovima, da tumače i primenjuju domaće zakone (vidi, između ostalog, i Bouamar protiv Belgije, presuda od 29. februara 1988, Series A br. 129, str. 21, stav 49). U ovom slučaju, u skladu sa članom 16 Zakona iz 1988. godine, lekar podnosioca je imao veliku slobodu pri izdavanju praktičnih uputstava potrebnih da bi se sprečilo širenje zaraze. Ta uputstva bi mogla da se odnose na «kontakt tog lica sa lekarom, higijenu, kućnu izolaciju, zaposlenje i boravak u obrazovnim ustanovama, kao i na njegov način života uopšte ...» Prema članu 17 Zakona, okružni zdravstveni inspektor je mogao da menja ta uputstva na način koji je smatrao najprikladnijim. Okružni zdravstveni inspektor je 1. septembra 1994. izdao sledeća uputstva: nije mu bilo dozvoljeno da ima seksualne odnose dok prethodno ne obavesti svog partnera da je zaražen virusom HIV; morao je da koristi kondom; trebalo je da apstinira od unosa toliko količine alkohola koja bi umanjila njegovu moć rasuđivanja čime bi doveo druge u opasnost da budu zaraženi HIV-om; bio je obavezan da obavesti relevantno medicinsko osoblje o svojoj zaraženosti HIV-om pre fizičkog pregleda, operacije, vakcinacije ili analize krvi ili ukoliko iz bilo kog razloga krvari; takođe je o tome trebalo da obavesti i svog zubara; bilo mu je zabranjeno da daje krv i donira organe ili spermu; i, konačno, trebalo je ponovo da ode kod svog lekara i da se pojavljuje na sastancima koje mu zakazuje okružni zdravstveni inspektor. Ponašanje podnosioca, uključujući i njegovo seksualno ponašanje i pridržavanje uputstava koja je izdao okružni zdravstveni inspektor, iscrpno su razmatrani tokom svih postupaka pred švedskim sudovima. Štaviše – bez obzira na činjenicu da uputstva koja je okružni zdravstveni inspektor izdao 1. septembra 1994. nisu uključivala psihijatrijsko lečenje ili lečenje zloupotrebe alkohola – pitanja vezana za ove teme opsežno su razmotrena u pogledu podnosioca. Ova razmatranja navela su Okružni upravni sud da zaključi u svojoj presudi od 16. februara 1995. i u kasnijim nalozima o produženju prinudne hospitalizacije podnosioca da su ispunjeni zahtevi iz člana 38 Zakona iz 1988. Isti zaključak je doneo i u svojoj presudi od 23. aprila 1999. godine, koju je u žalbenom postupku potvrdio Apelacioni upravni sud 18. juna 1999. Shodno tome, domaći sudovi su smatrali da se podnosilac nije dobrovoljno pridržavao mera potrebnih da bi se sprečilo širenje virusa; postojao je opravdan razlog za sumnju da se podnosilac ne bi pridržavao praktičnih uputstava koja je izdao okružni zdravstveni inspektor ukoliko bi bio oslobođen; i da bi takvo nepridržavanje nosilo opasnost od širenja zaraze.
  4. Sud u tim okolnostima smatra da je lišenje slobode podnosioca bilo zasnovano na švedskom pravu.
  5. Sud stoga mora sada da razmotri da li je lišenje podnosioca slobode predstavljalo «zakonito lišenje slobode da bi se sprečilo širenje zaraznih bolesti» u smislu člana 5, stav 1(e) Konvencije.
  6. Sud je u praksi razmatrao veoma ograničen broj slučajeva u kojima je neko lice lišeno slobode «da bi se sprečilo širenje zaraznih bolesti». Stoga treba da utvrdi relevantne kriterijume za ocenjivanje da li je takvo lišenje slobode u skladu sa načelom srazmernosti i sa zahtevom da nijedno lišenje slobode ne sme da bude proizvoljno.
  7. Poređenja radi, u smislu člana 5, stav 1(e), neko lice ne može da bude lišeno slobode jer je «duševno poremećeno» ukoliko makar sledeća tri uslova nisu ispunjena: prvo, mora se ubedljivo dokazati da je lice duševno poremećeno; drugo, prinudna hospitalizacija mora biti opravdana karakterom ili stepenom duševnog poremećaja; i, treće, osnovanost produžavanja hospitalizacije zavisi od daljeg prisustva tog poremećaja (vidi Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Series A br. 33, str. 17-18, stav 39; Johnson protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 24. oktobra 1997. godine, Izveštaji 1997-VII, str. 2409, stav 60; i nedavni navedeni slučaj Varbanov, stav 45). Štaviše, mora da postoji neka vrsta odnosa između osnova po kom je dozvoljeno lišenje slobode i mesta i uslova u kojima se nalazi lice lišeno slobode. U načelu, «lišenje slobode» nekog lica kao psihijatrijskog pacijenta je «zakonito» u smislu tačke (e) stava 1 samo ako se sprovodi u bolnici, klinici ili nekoj drugoj odgovarajućoj ustanovi (vidi Ashingdane protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, Series A br. 93, str. 21, st.44). Takođe, poređenja radi, u smislu člana 5, stav 1(e), neko lice ne može biti lišeno slobode zato što je «alkoholičar» (u smislu samostalnog značenja Konvencije datog u navedenom slučaju Witold Litwa protiv Poljske, stavovi 57 do 63) osim ako druge blaže mere nisu razmotrene i ukoliko nije zaključeno da bi bile nedovoljne da zaštite to lice ili javni interes koji nalaže lišenje slobode dotičnog lica. To znači da nije dovoljno da lišenje slobode bude sprovedeno u skladu sa domaćim zakonodavstvom; ono takođe mora biti neophodno u datim okolnostima (vidi, na primer, navedeni slučaj Witold Litwa, stav 78 i navedeni slučaj Hilda Hafsteinsdóttir, stav 51).
  8. Štaviše, član 5, stav 1(e) se odnosi na nekoliko kategorija lica, konkretno na lica koja šire zarazne bolesti, duševno poremećena lica, alkoholičare, uživaoce droge i skitnice. Ono što povezuje sve te ljude je to što mogu biti lišeni slobode kako bi bili podvrgnuti lečenju ili iz pobuda koje diktira društvena politika iz medicinskih ili društvenih razloga. Stoga je iz ovog konteksta legitimno zaključiti da je prvenstveni razlog zbog kojeg Konvencija dozvoljava lišenje slobode lica pomenutih u stavu 1(e) člana 5 ne samo to što predstavljaju opasnost po javnu bezbednost već i što njihovi sopstveni interesi možda nalažu lišenje slobode (vidi Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Series A br. 39, str. 36-37, stav 98 in fine i navedeni slučaj Witold Litwa, stav 60).
  9. Imajući navedena načela u vidu, Sud zaključuje da osnovni kriterijumi prilikom ocenjivanja «zakonitosti» pritvora nekog lica «da bi se sprečilo širenje zaraznih bolesti» uključuju sledeće: da li je širenje zarazne bolesti opasno po javno zdravlje ili bezbednost i da li lišenje slobode zaraženog lica predstavlja krajnju meru kako bi se sprečilo širenje zaraze jer su razmotrene manje stroge mere i jer je zaključeno da su nedovoljne da bi zaštitile javni interes. Kada ovi kriterijumi nisu više ispunjeni, prestaje da postoji osnov za lišenje slobode.
  10. U pogledu ovog slučaja, nesporno je da je prvi kriterijum bio ispunjen jer je virus HIV predstavljao a i dalje predstavlja opasnost po javno zdravlje i bezbednost.
  11. Stoga preostaje da se razmotri da li bi se moglo reći da je lišenje slobode podnosioca predstavljalo krajnju meru radi sprečavanja širenja ovog virusa jer su manje stroge mere razmotrene i zaključeno je da nisu dovoljne da bi zaštitile javni interes.
  12. U svojoj presudi od 16. februara 1995. godine, Okružni upravni sud je naložio držanje podnosioca u prinudnoj izolaciji u trajanju do tri meseca u skladu sa članom 38 Zakona iz 1988. Posle toga su svakih šest meseci izdavani nalozi o produženju njegovog lišenja slobode do 12. decembra 2001. godine, kada je Okružni upravni sud odbio zahtev okružnog zdravstvenog inspektora za produžavanje naloga o lišenju slobode. Shodno tome, nalog o lišenju podnosioca slobode je bio na snazi skoro sedam godina. Po opštem priznanju, s obzirom da je nekoliko puta bežao, podnosilac je zaista bio lišen slobode od 16. marta do 25. aprila 1995. godine, od 11. juna do 27. septembra 1995. godine, od 28. maja do 6. novembra 1996. godine, od 16. novembra 1996. do 26. februara 1997. i od 26. februara 1999. do 12. juna 1999. godine – ukupno skoro godinu i po dana.
  13. Vlada je tvrdila da je od septembra 1994. do februara 1995. pokušano sa primenom većeg broja dobrovoljnih mera ali bezuspešno kako bi se obezbedilo da ponašanje podnosioca ne doprinese širenju HIV infekcije. Takođe je obratila pažnju na konkretne okolnosti ovog slučaja, naročito one u pogledu ličnosti i ponašanja podnosioca koje su opisali razni lekari i psihijatri; na njegovu sklonost ka dečacima u pubertetu; činjenicu da je HIV preneo jednom mladiću; i na činjenicu da je nekoliko puta bežao i da je odbijao da sarađuje sa osobljem u bolnici. Država je stoga zaključila da je prinudna hospitalizacija podnosioca bila srazmerna svrsi te mere, konkretno, da ga spreči da širi tu zaraznu bolest.
  14. Sud primećuje da Vlada nije predočila nikakve primere manje strogih mera koje su razmatrane u pogledu podnosioca u periodu od 16. februara 1995. do 12. decembra 2001. godine, a za koje je navodno zaključeno da nisu dovoljne da zaštite javni interes.
  15. Nesporno je da se podnosilac nije pridržavao uputstava koja je okružni zdravstveni inspektor izdao 1. septembra 1994. i po kojima je trebalo da ponovo ode kod svog lekara i da se pojavljuje na sastancima koje je zakazivao okružni zdravstveni inspektor. Premda se pojavio na tri sastanka sa okružnim zdravstvenim inspektorom u septembru 1994. i na jednom sastanku u novembru 1994. i primio istog u kućnu posetu dva puta, podnosilac se nije pojavio kao što mu je naloženo pet puta tokom oktobra i novembra 1994.
  16. Drugo praktično uputstvo koje je 1. septembra 1994. izdao okružni zdravstveni inspektor odnosilo se na obavezu podnosioca da obavesti relevantno medicinsko osoblje o svojoj infekciji pre fizičkog pregleda, operacije, vakcinacije ili analize krvi ili ako iz bilo kog razloga krvari. Takođe je trebalo da obavesti svog zubara da je inficiran HIV-om. Okružni zdravstveni inspektor je posvedočio u Okružnom upravnom sudu aprila 1999. da je podnosilac dva puta zatražio medicinsku pomoć tokom dve godine provedene u bekstvu i da je utvrđeno da je u oba navrata rekao da je zaražen virusom HIV, za razliku od perioda između septembra 1995 i maja 1996. koji je proveo u bekstvu a tokom kog tri puta nije obavestio medicinsko osoblje da je zaražen tim virusom.
  17. Praktičnim uputstvima koja je 1. septembra 1994. izdao okružni zdravstveni inspektor za zdravlje podnosiocu je takođe bilo naloženo da se suzdrži od unosa tolike količine alkohola koja bi umanjila njegovu moć rasuđivanja čime bi doveo druge u opasnost da budu zaraženi HIV-om. Međutim, nijednim uputstvom mu nije bilo naloženo da se u potpunosti suzdržava od alkohola ili da se leči od alkoholizma. Niti su domaći sudovi opravdavali lišenje podnosioca slobode pozivanjem na njegov «alkoholizam» u značenju člana 5, stav 1(e) i zahteva koji proističu iz te odredbe.
  18. Štaviše, iako je okružni zdravstveni inspektor izjavio pred Okružnim upravnim sudom februara 1995. da je po njegovom mišljenju neophodno da se podnosilac konsultuje sa psihijatrom kako bi promenio ponašanje, psihijatrijsko lečenje nije pomenuto u praktičnim uputstvima koja je okružni zdravstveni inspektor izdao 1. septembra 1994. Niti su domaći sudovi tokom postupaka opravdavali lišenje podnosioca slobode pozivajući se na njegovu «mentalnu poremećenost» u značenju člana 5, stav1(e) i zahteva izvedenih iz te odredbe.
  19. Uputstvima izdatim 1. septembra 1994. podnosiocu je bilo zabranjeno da ima seksualni odnos ukoliko prethodno ne obavesti svog partnera da je zaražen HIVom. Trebalo je, takođe, da koristi kondome. Sud s tim u vezi primećuje da, premda je bio u bekstvu veći deo vremena između 16. februara 1995. i 12. decembra 2001. godine, nema dokaza ili indicija da je podnosilac ikome preneo HIV u tom periodu ili da je imao seksualni odnos a da nije prethodno obavestio svog partnera da je zaražen HIV-om, ili da nije koristio kondome, ili da je uopšte imao ikakve seksualne odnose. Istina je da je podnosilac zarazio devetnaestogodišnjeg muškarca sa kojim je prvi put imao seksualne kontakte 1990. godine. To je otkriveno 1994. godine, kada je sam podnosilac postao svestan da je zaražen. Nema, međutim, nikakvih indikacija da je podnosilac preneo mladiću virus HIV namerno ili usled teškog nehata, što bi se u mnogim državama ugovornicama, uključujući i Švedsku, smatralo krivičnim delom.
  20. Sud u tim okolnostima zaključuje da prinudna izolacija podnosioca nije predstavljala krajnju meru s ciljem sprečavanja širenja virusa HIV jer nisu razmotrene manje stroge mere za koje bi se utvrdilo da su nedovoljne da zaštite javni interes. Štaviše, Sud smatra da vlasti nisu uspele da uspostave pravednu ravnotežu između potrebe da obezbede neširenje virusa HIV-a i prava podnosioca na slobodu kada su nalagale produžavanje prinudne izolacije podnosioca tokom perioda od skoro sedam godina, zbog čega je ukupno bio prinudno hospitalizovan skoro godinu i po dana.
  21. Shodno tome, povređen je član 5.1 Konvencije.

II.   Primena člana 41 Konvencije

  1. Prema članu 41 Konvencije:

«Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.»

  1. Odšteta 58. Podnosilac je zbog navodne povrede člana 5 Konvencije zahtevao naknadu nematerijalne štete u iznosu od 400.000 švedskih kruna (SEK) što je bilo jednako 44.305 evra (EUR)[1]. Svoj zahtev je potkrepio tvrdnjom da je ne samo bio lišen slobode ukupno godinu i po dana već i da je bio prinuđen da se skriva nekoliko godina.
  2. Po mišljenju Vlade, naknada nematerijalne štete ne bi trebalo da iznosi više od 100.000 SEK ili 11.076 evra.
  3. U okolnostima ovog konkretnog slučaja i donoseći svoju procenu na pravičnoj osnovi, Sud smatra da podnosiocu treba isplatiti iznos od 12.000 evra (vidi na primer, navedeni slučaj Witold Litwa, stav 85; Magalhães Pereira protiv Portugalije, br. 44872/98, stav 66, ECHR 2002-I; i Morsink protiv Holandije, br. 48865/99, stav 74, 11. maj 2004. godine).

B.  Troškovi suđenja

  1. Podnosilac je zahtevao naknadu na ime troškova koje je imao u vezi sa sudskim postupkom pred Sudom u iznosu od 18.809 SEK, što je bilo jednako 2.083 evra.
  2. Vlada je zaključila da je ovaj zahtev razuman.
  3. Sud smatra da postoji uzročna veza između zahtevanog iznosa u pogledu troškova podnosioca u vezi sa postupkom pred Sudom i povrede Konvencije koju je Sud utvrdio. Shodno tome, odobrava naknadu od 2.083 evra na ime pokrića sudskih troškova.

C. Zatezna kamata

  1. Sud nalazi da je najprimerenije da zatezna kamata bude zasnovana na prekonoćnoj kamatnoj stopi Evropske centrale banke uvećanoj za tri procentna poena.

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1.    Zaključuje da je prekršen član 5, stav 1 Konvencije;

        2.   Zaključuje

 (a)  da Država ugovornica treba da isplati sledeće iznose podnosiocu u roku od tri meseca od dana kada ova presuda postane pravnosnažna u skladu sa članom 44, stav 2 Konvencije:

(i) 12.000 evra (dvanaesthiljada evra) na ime pretrpljene nematerijalne štete;

(ii) 2.083 evra (dvehiljadeosamdesettri evra) na ime sudskih troškova;

(iii) sve poreze koji bi eventualno mogli biti zaračunati na ove iznose;

(b) da će se od dana isteka navedenog tromesečnog roka do isplate naknada na navedene iznose zaračunavati zatezna kamata jednaka prekonoćnoj kamatnoj stopi Evropske Centralne Banke uvećanoj za tri procentna poena

Presuda je sastavljena na engleskom jeziku i prosleđena u pisanom obliku 25. januara 2005. godine u skladu sa Pravilom 77, stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

 

S. DOLLÉ                                          J.-P. COSTA

Sekretar                                            Predsednik

U skladu sa članom 45, stav 2 Konvencije i pravilom br. 74, stav 2 Poslovnika Suda, saglasna mišljenja g. Koste i g. Kabrala Bareta prilažu se ovoj presudi.

J.-P.C.

S.D.

SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE KOSTE

(Prevod)

  1. Kao i sve moje kolege, smatram da je nedobrovoljnim držanjem podnosioca u bolnici prekršeno njegovo pravo na slobodu garantovano članom 5 Konvencije.
  2. Međutim, malo se jesam kolebao ne toliko u pogledu operativnih odredbi presude koliko u pogledu argumentacije koja mora da se predoči kao osnova tih odredbi.
  3. Čini se da ima malo sumnje u to da je hospitalizacijom g. Enhorna u ovom slučaju prekršen član 5, ali zašto je to tako? Po mom mišljenju, odgovor na to pitanje nije toliko očigledan.
  4. Po opštem priznanju, sloboda predstavlja opšte pravilo a lišenje slobode izuzetak. Sud je iz tog razloga uvek zauzimao stav da su izuzeci navedeni u članu 5, stav 1 (a) do (f) iscrpni i da nisu samo ilustrativni i da treba strogo utvrditi uslove u kojima ih treba smatrati zakonitim.
  5. Član 5.1(e), koji daje mogućnost lišenja nekog lica slobode «u skladu sa zakonom propisanim postupkom» (“selon les voies légales” na francuskom) u svrhu «zakonitog lišenja slobode da bi se sprečilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog lišenja slobode duševno poremećenih lica, alkoholičara ili uživalaca droga ili skitnica» nije rezultirao obimnom sudskom praksom sa izuzetkom nekoliko poznatih presuda kao što je slučaj Winterwerp protiv Holandije, (presuda od 24. oktobra 1979.godine, Series A br. 33) koji se odnosi na jedno duševno poremećeno lice. Ne postoje bukvalno nikakvi presedani u pogledu «sprečavanja širenja zaraznih bolesti» što ovaj slučaj čini zanimljivijim i težim.
  6. Podnosilac, koji ima virus humane imunodeficijencije, nesporno je sposoban da «širi» ovu polno prenosivu bolest i nesporno je da je član 5, stav 1(e) primenjiv na njegov slučaj. Za SIDA se nije znalo kada je Konvencija stupila na snagu, ali Konvencija je živ instrument koji mora biti tumačen u svetlu sadašnjih uslova života (i - avaj! – smrti).
  7. Spisi i presuda (vidi stav 8 presude) ukazuju na to da je podnosilac preneo ovaj virus – u svakom slučaju makar jedanput – 1994. godine seksualnim odnosom s drugim muškarcem. Treba, međutim, primetiti da je u to doba postao svestan toga da nosi virus i da ga je stoga preneo (nenamerno).
  8. Otkrivanje ove činjenice je navelo medicinske i sudske vlasti da preduzmu mere u pogledu podnosioca, koje su prvobitno sadržale preporuke u cilju profilakse a kasnije, posle nekoliko meseci, prinudnu izolaciju u bolnici.
  9. Ove mere su imale zakonske osnove u unutrašnjem zakonodavstvu, konkretno u Zakonu o zaraznim bolestima iz 1988. godine, naročito u članu 38 koji je i dalje na snazi iako je parlamentarni odbor preporučio da se prinudnoj izolaciji pribegava samo u izuzetnim slučajevima (vidi stav 28 presude). Meni deluje jasno da su mere u pitanju preduzete «u skladu sa zakonom propisanim postupkom» u smislu člana 5 Konvencije.
  10. Da bi pritvor bio zakonit, međutim, on, kao i svaka druga mera kojom se neko lice lišava slobode, mora da bude kompatibilan sa ciljem člana 5, konketno da štiti tog pojedinca od proizvoljnosti (vidi, na primer, -F. Protiv Nemačke, presuda od 27. novembra 1997. godine, Izveštaji o presudama i odlukama 1997-VII, str. 2674, st. 63).
  11. Na ovom mestu procenjivanje postaje delikatno. U jednu ruku, dozvoljavanje nekom licu da zarazi zdrave pojedince čime oni bivaju izloženi ozbiljnoj i obično smrtonosnoj bolesti predstavlja ozbiljnu opasnost po javno zdravlje i, povrh svega, po pravo pojedinaca na zdravlje. Jedno lice je pre nekoliko dana u Francuskoj osuđeno na šest godina zatvora zato što je namerno prenelo SIDA nezaraženim partnerima. U drugu ruku, ponovo treba naglasiti da sloboda (koja povlači i odgovornost) jeste i trebalo bi da bude pravilo. Sistematsko zatvaranje lica koja mogu da šire zarazne bolesti bi ih pretvorilo u izopštenike; bio bi to neprihvatljiv korak unazad u pogledu ljudskih prava zasnovanih na načelu slobode i odgovornosti ljudskog bića. Ono je prihvatljivo samo na ograničeno vreme (karantin) u slučajevima izlečivih bolesti kao što je tuberkuloza (ne smatram da je smeštanje u sanatorijum u načelu suprotno članu 5) i u slučajevima kad se bolest nenamerno prenosi, što obično nije slučaj kod polno prenosivih bolesti: šta bi moglo da bude namernije od ponašanja lica koje ima seksualni odnos bez ikakvih mera predstrožnosti iako zna da je inficirano (što nije bio slučaj podnosioca 1994. godine – vidi stav 7 ovog mišljenja)?
  12. Stav 54 presude pokušava da obezbedi ključ za rešenje problema. Nalozi za izolaciju podnosioca su redovno iznova izdavani tokom perioda od sedam godina. Takvi nalozi predstavljaju najradikalnije raspoložive mere; mogle su da se preduzmu druge blaže mere. Da zaključim, one stoga nisu bile ni uravnotežene ni srazmerne i zato je Sud zaključio da je Konvencija prekršena.
  13. Sa ovom argumentacijom se i slažem i ne slažem. Na opštem nivou, ona je dosledna jurisprudenciji, bar u pogledu postojanja «manje strogih» mera (vidi, na primer, Witold Litwa protiv Poljske, br. 26629/95, stavove 26 i 79, ECHR 2000-III) – premda one nisu navedene u presudi. Smatram da je to moglo i trebalo da se učini ponavljanjem uputstava izdatih podnosiocu (vidi stav 9 presude) pre nego što se pribeglo prinudnoj izolaciji.
  14. Smatram, međutim, da je u presudi trebalo obratiti pažnju na dve - protivrečne - slabosti u pristupu švedskih vlasti ovom slučaju. Prvo, podnosilac je proveo na slobodi više od tri četvrtine inače dugog perioda tokom kojeg mu je bila naložena izolacija jer je nekoliko puta bežao a da očigledno nikakav veliki napor nije uložen da se on pronađe. Ako je on bio toliko opasan da je njegova hospitalizacija morala da se produžava, zašto je onda de facto ostavljen na slobodi uprkos opasnosti od prenošenja SIDA? Drugo, na osnovu dokaza se čini da g. Enhorn u stvari nije nikog zarazio i da nije uopšte imao seksualne odnose posle 1994. (vidi pozivanje u stavu 23 na izveštaj kvalifikovanog psihijatra iz 1999. godine). A fortiori, ako ne postoji dokazana opasnost da bi podnosilac mogao da prenese SIDA, zašto su nalozi za produžavanje njegove izolacije izdavani još dve i po godine?
  15. Sve u svemu, ovaj slučaj ilustruje kako težinu postizanja ravnoteže između slobode (koja bi u krajnjem slučaju trebalo da prevagne) i «zaštite društva» i možda jedan određeni stepen kolebanja u jurisprudenciji vezanoj za član 5 između kriterijuma zaštite od proizvoljnosti, neophodnosti i srazmernosti. U pojmovnom smislu mogu da prihvatim da nesrazmerno lišenje slobode nije neophodno i da se, ako nije neophodno, graniči sa proizvoljnošću. Međutim, bilo bi poželjno razjasniti ovo pitanje, naročito radi obezbeđivanja zakonske sigurnosti. To bi posebno bilo od koristi jer kretanja u oblasti epidemiologije mogu, nažalost, da dovedu do većeg broja predstavki sličnih ovoj koju je podneo g. Enhorn.

 

SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE KABRALA BARETA

(Prevod)

Slažem se sa zaključkom da je u ovom slučaju prekršen član 5.1 Konvencije. Međutim, s obzirom na važnost interesa u pitanju, želeo bih da dodam nekoliko napomena kako bih objasnio zašto sam došao do tog zaključka.

Činjenice ovog slučaja odnose se na lišenje slobode u kontekstu mera koje se države pozivaju da preduzimaju kako bi štitile društvo od potencijalnih dela lica koja su obolela od neke zarazne bolesti kao što je virus SIDA. Očigledan cilj takvih mera je da spreči širenje bolesti čije su posledice izuzetno ozbiljne. Problem je da kada takve mere uključuju lišenje slobode u značenju člana 5.1 Konvencije, one moraju da budu usaglašene sa ustaljenom jurisprudencijom Suda, koja je s pravom stroga. S tim u vezi bih želeo da istaknem da «kada je u pitanju predmet koji se odnosi na javni poredak unutar Saveta Evrope, u svakom slučaju je neophodno da organi Konvencije pažljivo nadziru sve mere koje mogu narušiti prava i slobode zagarantovane Konvencijom» (videti De Wilde, Ooms and Versyp protiv Belgije, presuda od 18. juna

1971, Series A br. 12, str. 36, stav 65). Cilj člana 5, koji se odnosi na slobodu pojedinca, je da «obezbedi da nikome ne bude oduzeta ta sloboda na proizvoljan način» (videti Guzzardi protiv Italje, presuda od 6. novembra 1980. godine, Series A br. 39, str. 33, stav 92). Štaviše, spisak izuzetaka od prava na slobodu naveden u članu 5.1 je iscrpan što znači da «je samo usko tumačenje ovih izuzetaka u skladu sa ciljem i svrhom ove odredbe» (vidi Quinn protiv Francuske, presuda od 22. marta 1995. godine, Series A br. 311, str. 17-18, st. 42).

Obimna jurisprudencija u pogledu duševno poremećenih lica (jednog od scenarija spomenutih u stavu 1(e) člana 5) pokazuje da je Sud uvek veoma pažljivo razmatrao neophodnost lišenja slobode po ovom osnovu prilikom razmatranja njegove «zakonitosti» u skladu sa Konvencijom. Takva zakonitost «pre svega pretpostavlja usklađenost sa domaćim pravom i, kao što je potvrđeno u članu 18, usklađenost sa svrhom ograničenja dozvoljenih članom 5.1(e); ona je neophodna kako u pogledu nalaganja tako i u pogledu sprovođenja mera koje uključuju lišenje slobode». Osnovanost produžene hospitalizacije zavisi od daljeg postojanja datog poremećaja (videti Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Series A br. 33, str. 17-18, st.39).

Potvrda ovog načina tumačenja garantija u članu pet može se naći u presudi vezanoj za lišenje slobode podnosioca koji je zbog remećenja reda i mira na javnom mestu pod dejstvom alkohola zadržan u centru za trežnjenje. U tom konkretnom slučaju, Sud je zaključio da «je lišenje nekog pojedinca slobode tako ozbiljna mera da je opravdana samo u slučaju da su druge, manje stroge mere razmotrene i da je zaključeno da nisu dovoljne da bi zaštitile pojedinca ili javni interes koji bi mogao nalagati lišenje dotičnog lica slobode» i «da nije dovoljno to što se lišenje slobode sprovodi u saglasnosti sa domaćim zakonodavstvom, već da ono takođe mora biti neophodno u datim okolnostima» (vidi Witold Litwa protiv Poljske, br. 26629/95, st.78, ECHR 2000-III). Sud je zaključio da to ovde nije bio slučaj uvidevši da vlasti nisu dokazale da su razmatrale druge mere manje stroge od lišenja slobode i zaključile da su one nedovoljne kako bi zaštitile to lice ili javni interes koji iziskuje lišenje slobode.

Na kraju, slažem se sa argumentacijom iznetom u prvom delu stava 54 ove presude u smislu da mere preduzete prema podnosiocu nisu bile «relevantne i dovoljne».

Želeo bih, međutim, da se distanciram od argumentacije – koja se sticajem okolnosti pojavljuje kao dodatni činilac – u vezi sa razmatranjem srazmernosti mere u pogledu pravične ravnoteže koju treba postići između pojedinačnih prava i potreba zajednice. Po mom mišljenju, iz slova ustaljene jurisprudencije Suda a, iznad svega, iz duha koji je prožima, sledi da ako bi razmatranje mere kojom se neko lice lišava slobode davalo Državi određenu diskreciju u takvim stvarima, to ni na koji način ne bi bilo u skladu sa linijom u sudskoj praksi koja od slučaja Lawless naovamo nastoji da naglasi značaj garantija iz člana pet čak i u kontekstu u kom je možda neophodno pozivati se na član 17 Konvencije (vidi slučaj Lawless protiv Irske (meritum), presuda od 1. jula 1961. godine, Series A br. 3, str. 45-46, st. 7).

 

[1] .  Na dan 10. februara 2003. kada su podneti zahtevi za odštetu.  

____________________________________

 Prevod presude Beogradski centar za ljudska prava

Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF ENHORN v. SWEDEN

(Application no. 56529/00)

JUDGMENT

STRASBOURG 

25 January 2005 

In the case of Enhorn v. Sweden, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

MrJ.-P. Costa, President,
MrA.B. Baka,
MrI. Cabral Barreto,
MrR. Türmen,
MrM. Ugrekhelidze,
MrsE. Fura-Sandström,
MrsD. Jočienė, judges,
and Mrs S. Dollé, Section Registrar,

Having deliberated in private on 10 December 2002 and 4 January 2005, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 56529/00) against the Kingdom of Sweden lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Swedish national, Mr Eie Enhorn (“the applicant”), on 3 April 2000.

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Mrs E. Hagstrom, a lawyer practising in Stockholm. The Swedish Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs E. Jagander, of the Ministry of Foreign Affairs.

3. The applicant alleged that he had been deprived of his liberty in breach of Article 5 of the Convention.

4. The application was initially allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court).

5. By a decision of 10 December 2002, the Chamber declared the application admissible.

6. The Government, but not the applicant, filed observations on the merits (Rule 59 § 1).

7. On 1 November 2004 the Court changed the composition of its Sections (Rule 25 § 1). This case was assigned to the newly composed Second Section (Rule 52 § 1). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.

 

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8. The applicant was born in 1947 and is homosexual. In 1994 it was discovered that he was infected with the HIV virus and that he had transmitted the virus to a 19-year-old man with whom he had first had sexual contact in 1990.

9. In this context, on 1 September 1994 a county medical officer (smittskyddsläkaren) issued the following instructions to the applicant pursuant to the 1988 Infectious Diseases Act (smittskyddslagen – “the 1988 Act”).

“[The applicant] is not allowed to have sexual intercourse without first informing his partner about his HIV infection. He is required to use a condom. He is to abstain from consuming such an amount of alcohol that his judgment would thereby be impaired and others put at risk of being infected with HIV. If the applicant is to have a physical examination, an operation, a vaccination or a blood test or is bleeding for any reason, he must tell the relevant medical staff about his infection. He must also tell his dentist [about it]. Moreover, the applicant is prohibited from giving blood and donating organs or sperm. Finally, he is to visit his consulting physician again and to keep appointments fixed by the county medical officer.”

It appears to be in dispute whether the instructions were included in the applicant's medical record as prescribed by section 16 of the 1988 Act. It is not in dispute, however, that the applicant was informed of the instructions, which were issued to him on 1 September 1994, both orally and in writing.

10. The applicant kept three appointments with the county medical officer in September 1994 and one in November 1994. He also received two home visits by the county medical officer. He failed to appear as summoned five times during October and November 1994.

11. On 2 February 1995 the county medical officer petitioned the County Administrative Court (länsrätten) for a court order that the applicant be kept in compulsory isolation in a hospital for up to three months pursuant to section 38 of the 1988 Act.

The court's record of the applicant's statement reads, inter alia, as follows:

“After learning about his HIV infection he had hardly had any sexual relationships. Henceforward he would only have sexual relations with other HIV infected persons. The applicant did not wish to visit the county medical officer or a psychiatrist, but finding his communication with his consulting physician satisfactory he intended to pay the latter monthly visits.”

The county medical officer stated, among other things:

“[The applicant] may not be sexually active at present, but experience has shown that when the opportunity arises he is likely to have sexual relations, preferably with younger men and without thinking of the consequences. [The applicant] refuses to face his situation, does not want to change his conduct and distorts reality in such a way that he is never to blame for anything. In order for [the applicant's] behaviour to change it is necessary for him to consult a psychiatrist. Having regard to his [resistance thereto], the risk of him spreading the disease is obvious.”

12. A statement of 16 February 1995 was submitted to the County Administrative Court by a deputy chief physician and specialist in psychiatry, S.A., who had met the applicant twice in a psychiatric ward at an infection clinic. He found, inter alia:

“Having learnt that he was HIV-positive, the applicant reacted with a high level of anxiety, which he attempted to alleviate with alcohol. He has maintained that he drinks three strong beers at night in order to be able to sleep. He has had periods of extensive [alcohol] abuse as a consequence of learning that he was infected with HIV but also when he lost his job. [The applicant's] lack of social contact and his feeling of being an outsider, in combination with possible alcohol abuse, could increase the risk of destructive sexual relations.”

13. In a judgment of 16 February 1995, finding that the applicant had failed to comply with the measures prescribed by the county medical officer, aimed at preventing him from spreading the HIV infection, the County Administrative Court ordered that the applicant should be kept in compulsory isolation for up to three months pursuant to section 38 of the 1988 Act.

The order took effect immediately, but the applicant failed to report to the hospital; the police accordingly took him there on 16 March 1995.

14. It appears that the order and others subsequently issued by the County Administrative Court were upheld on appeal by the Administrative Court of Appeal (kammarrätten), so that the applicant's compulsory confinement was repeatedly prolonged by periods of six months at a time.

15. While being isolated the applicant had the opportunity to go outdoors every day together with members of the hospital staff, but not on his own. Also, he was able to accompany staff members on different activities outside the hospital grounds.

The applicant absconded from the hospital several times, first on 25 April 1995. The police, whom he had contacted voluntarily, returned him to the hospital on 11 June 1995. On 27 September 1995 he ran away again and was at large until the police found him on 28 May 1996. The applicant absconded for a third time on 6 November 1996 but returned of his own accord on 16 November 1996. He ran away for the fourth time on 26 February 1997 and was not returned until 26 February 1999.

During the period from 26 February until 2 March 1999 the applicant was detained in his room.

16. On 14 April 1999 the county medical officer petitioned the County Administrative Court anew for an extension of the applicant's compulsory isolation. According to the record of a hearing held in camera on 20 April 1999, the applicant explained, among other things, the following:

“... before 1994 he had had ten to twelve sexual relations per year. His partners were partly old acquaintances, partly new ones, whom he met in parks and so on. The boy, who was 15 years old when they met, took the initiative both emotionally and sexually. Today [the applicant] realises that he infected the boy, which he finds very regrettable. A relative with psychiatric problems, with whom [the applicant] had had a longer sexual relationship, was likewise the initiator. While he was on the run from [26 February] 1997 until [26 February] 1999, he had had no sexual relations. He had taken precautions against spreading the disease and, having had to visit physicians twice during his period at large, on both occasions he had informed them about his HIV infection. Mostly he had kept to himself. From October 1997 until June 1998 and from August 1998 until February 1999, he had lived at a farm hostel and, during the periods in between, when the hostel was full, he had camped. He had spent his time shopping, cooking, watching TV, spending money on lottery games and drinking beer. He had drunk approximately six strong beers a week and never got drunk. He dreamt of living on his own in a flat, supporting himself on sickness benefit. He had lost all sexual desire and would in future have to decline all sexual relations. If he were to be exempted from compulsory isolation he would follow the instructions issued by the county medical officer.”

17. The owner of the farm hostel gave evidence on the applicant's behalf. The record of his statement reads, inter alia, as follows:

“[The applicant], under a pseudonym, had stayed at his farm hostel from October 1997 until June 1998 and from August 1998 until January 1999. [The owner] had talked briefly with him almost every day during those periods. [The applicant] had not bothered anybody and had not formed any personal relationships. He used to go shopping once a day, usually for beer, and [the witness] would estimate that he had drunk between four and six cans of beer every day ... [The applicant] had gone to Stockholm or Norrköping on a few occasions in order to deal with money matters ... However, in Norrköping he had primarily gone to the liquor store ... [The witness] could hardly imagine that [the applicant] had had any sexual relations while living at the hostel ...”

18. Also on the applicant's behalf, an opinion was submitted by a chief physician, P.H., on 16 April 1999 regarding the applicant's alcohol consumption. Having examined various laboratory tests performed since 31 July 1995 in order to check the applicant's liver, he found no divergent results. The most recent laboratory test, carried out on 18 March 1999, indicated that the applicant had a healthy liver.

It was noted that subsequent to his return the applicant had been in contact with a chief physician and specialist in psychiatry, C.G., who was not connected to the hospital.

19. A statement was submitted to the court by a consulting psychiatric chief physician, P.N., connected to the special care facility at the hospital to which the applicant had been admitted. After the applicant's involuntary return, P.N. had attempted to establish contact with him three times, but in vain. He claimed that on the latest occasion, in March 1999, the applicant had made a lunge at him. In P.N.'s view, the applicant had not made any positive progress since 10 October 1996, the date of P.N.'s most recent official opinion regarding the applicant's condition, in which he had, inter alia, made the following assessment:

“The applicant suffers from a paranoid personality disorder and from alcohol abuse. He is considered to be completely devoid of any sense of being ill and also lacks awareness. The combination of a sexual leaning towards younger men and a possible alcohol-related neuro-psychological functional impairment with, from time to time, a probably paranoid personality disorder, close to psychosis, and previous dangerous behaviour from the infection-spreading viewpoint, is deemed unfavourable. The chances of eliminating or limiting the continuous risk of the infection being spread by means of a prolonged placement in isolation in accordance with the Act are deemed – all facts considered – to have not yet completely vanished.”

20. Also submitted was a statement of 8 April 1999 by B.S., a psychologist at the special care facility at the hospital who had met the applicant once. B.S. found that the applicant was intellectually above average and that he appeared immature and fragile and showed signs of being suspicious and distrustful.

21. The statement of the county medical officer, who gave evidence before the court, is recorded, inter alia, as follows:

“During the last two years when he was on the run, [the applicant] sought medical treatment twice and it has been established that both times he said that he had the HIV virus [as opposed to the period when he absconded between September 1995 and May 1996, during which he failed three times to inform medical staff about his condition]. Moreover, [the applicant] has [finally] accepted that he infected the young man with whom he had a long-lasting relationship from the beginning of the 1990s, thus admitting that it was not the other way around. Also, he has agreed to sign a treatment plan and to consult two physicians of his own choice ... These circumstances suggest the beginning of an improvement in [the applicant's] attitude towards treatment. Nevertheless, it has not been established that [the applicant] has materially changed his attitude regarding the risk that he may spread the disease. He continues to show himself unable to accept the aid and support measures he is entitled to receive; he has refused to consult the psychiatrist P.N. and the psychologist B.S. Moreover, having been in touch with the physicians whom [the applicant] has [recently] contacted voluntarily [P.H. and C.G.], the county medical officer considers that these consultations were partly economically motivated [on account of the fact that the applicant needed medical certificates in order to continue to receive sickness benefit], partly motivated by his wish to be declared mentally healthy, but [not motivated] by any willingness to commence treatment. During [the applicant's] contact with the doctors in question, they did not discuss the risk of spreading the disease at all. A treatment plan was not formally signed [by the applicant]. In conclusion, in the county medical officer's opinion, [if released the applicant] will not voluntarily comply with the instructions given or limit the spreading of the disease.”

As regards the laboratory tests concerning the applicant's liver, the county medical officer found these to be of doubtful value, since they had been performed in connection with the compulsory isolation of the applicant at the hospital, but never in connection with a period of intoxication.

22. On 23 April 1999 the County Administrative Court delivered its judgment, finding against the applicant for the following reasons:

“[The applicant] is HIV-positive and thus carries the HIV infection. He has been subjected to compulsory isolation since February 1995 and has during this period absconded from the hospital on several occasions – on the latest occasion for more than two years. During these two years he did not have any contact with the county medical officer or the consulting physician. Periodically he has used a false name and has been living a very secluded life, obviously owing to the risk of being discovered. A life at liberty makes great demands upon the person carrying the infection. During the time preceding his compulsory isolation, [the applicant] was not able to follow the practical instructions issued. Subsequently, he has consistently declined the help offered by the consulting physician and the psychiatrist at the special care facility at the hospital and has instead responded with aversion and mistrust – and by escaping. [The Court] finds that it has been difficult for [the applicant] to accept the information regarding the HIV infection and that he needs help in dealing with this critical situation. It appears from the evidence that [the applicant] still shows aversion to the treatment offered and that he is considered likely to abscond. [The Court] has not been convinced that [the applicant] is not misusing alcohol and finds that, especially in connection with alcohol consumption, [the applicant] is likely to be unable to control his sexual behaviour. Against this background, [the Court] finds that there is good reason to suppose that, if he remains free, [the applicant] will not comply with the practical instructions issued and that this entails a risk of the infection spreading.”

23. On 12 June 1999 the applicant again absconded, leaving his whereabouts unknown. In the meantime, he had appealed against the above judgment to the Administrative Court of Appeal, before which he relied on an opinion of 14 May 1999 by the aforementioned chief physician and specialist in psychiatry, C.G., which stated, inter alia, the following:

“The opinions [by other psychiatrists and one psychologist] resulting from previous examinations were fairly unanimous in their conclusion that [the applicant] was a man with a paranoid personality disorder, who misused alcohol. 'Misuse' in psychiatric terms is defined as a maladaptive use of substances ... This diagnosis is to be distinguished from alcohol dependency, which means a compulsive use of alcohol with abstinence and social complications, and is more difficult to master. The diagnosis 'paranoid personality disorder' is defined as a pervading suspiciousness and lack of trust in other people, whose motives are consistently perceived as malicious. It follows from the definition of 'paranoid personality disorder' itself that this is manifest in the patient's personality from the time he or she becomes an adult. Owing to the fact that the person in question perceives the disorder as part of his or her own self, the motivation for change is usually insufficient. It is not correct to talk in terms of lack of awareness of a disease, since it is not considered that a disease is involved but rather a variation in personality, although the latter may well cause complications in relations with other individuals and society. When such complications occur, an individual with a personality disorder may display different symptoms such as depression, anxiety, etc. In [my] interview with [the applicant], the latter was fairly open and talkative. When he talked about experiences from his time at school, he displayed different emotions. He also showed empathy as far as other people from those years were concerned. He was also partly able to shoulder responsibility for his own mistakes, without blaming others. However, he was very rigid in his interpretation of what had occurred in his adult life and particularly the events of recent years after he had been informed that he had the HIV virus in September 1994. His attitude towards the county medical officer and the staff at the infection ward, whom he believed had kept harassing him unjustly, was almost hateful. [The applicant] felt that he had been subjected to persecution between 1994 and 1995. This could possibly be interpreted as a symptom of delusion. From 1996, he had not experienced feelings of persecution, inter alia since he had secured his own liberty. With regard to sexual relations, [the applicant] has stated that he preferred sexual contact with boys around the age of 17. He was not interested in pre-pubescent boys. He had been celibate since 1996 and had no longer any particular sexual desires or fantasies. He was fully aware that he was carrying the HIV virus and was careful to stress that he was not afraid to die. His attitude towards medication against the HIV infection was negative. The reasons for this were that such medication could have side effects and perhaps, above all, because it would entail limitations on his freedom since he would be subjected to various check-ups. [The applicant] spontaneously expressed a wish to have further talks on a voluntary basis. When asked whether such talks could be part of a treatment plan in cooperation with the county medical officer and the staff at the infection ward, he answered 'no', the reason being that he would feel ashamed of himself if he were to give up this fight.”

In conclusion, C.G., found that the applicant fulfilled the criteria for a paranoid personality disorder, and that, judging from previous information, the applicant suffered from misuse of alcohol but not from alcohol dependency. According to C.G. the applicant could be described in everyday terms as an odd person, but not as mentally ill. With regard to the risk that the applicant might pass on the HIV infection to other persons, C.G. believed that neither he nor anyone else could do anything but guess. The weightiest indications in this regard, however, ought to be deduced from the applicant's behaviour during the years he had spent at large.

24. In a judgment of 18 June 1999, the Administrative Court of Appeal found against the applicant. Leave to appeal against the judgment was refused by the Supreme Administrative Court (Regeringsrätten) on 5 October 1999.

25. Several applications for an extension of the applicant's compulsory isolation were submitted by the county medical officer after June 1999 and granted, until on 12 December 2001 an application was turned down by the County Administrative Court, which referred to the fact that the applicant's whereabouts were unknown and that therefore no information was available regarding his behaviour, state of health and so on.

26. It appears that since 2002 the applicant's whereabouts have been known, but that the competent county medical officer has made the assessment that there are no grounds for the applicant's further involuntary placement in isolation.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

27. The 1988 Infectious Diseases Act (“the 1988 Act”) divides infectious diseases into diseases dangerous to society and other infectious diseases. One of the diseases described as dangerous to society is the infection by the human immunodeficiency virus (HIV). The relevant provisions of the 1988 Act read as follows:

Section 5

“Each county council [landsting] shall be responsible for ensuring that the necessary measures for the prevention of infectious diseases are taken within its area ...”

Section 6

“Every county council shall have a county medical officer ...”

Section 13

“It shall be the duty of any person having reason to suspect that he has been infected with a disease dangerous to society to consult a physician without delay and to allow the physician to carry out examinations and to take any specimens needed in order to establish whether he has been infected with such a disease. It shall also be his duty to comply with the practical instructions issued to him by the physician. The same shall apply when a person, having been infected with a disease dangerous to society, states that he has been in contact with some other person in such a way that the infection may have been transmitted.”

Section 14

“Any person infected with a disease dangerous to society must supply the consulting physician with information concerning the person or persons from whom the infection may have come or to whom it may have been passed on, and must supply general particulars concerning the possible source of the infection and where it may have been spread further.”

Section 16

“The consulting physician shall issue to a person being examined for a disease dangerous to society any practical instructions needed to prevent the spread of the infection. These instructions may refer to that person's contact with the physician, hygiene, isolation in the home, employment and attendance at educational establishments, as well as his general way of life. The instructions shall be included in the infected person's medical record. The physician must as far as possible see to it that the instructions are complied with.”

Section 17

“At the request of the individual concerned or of his own motion, the county medical officer may alter the instructions in the manner he finds most appropriate.”

Section 25

“A consulting physician having reason to believe that a patient infected or suspected of being infected with a disease dangerous to society will not comply, or is not complying with the practical instructions issued, must promptly notify the county medical officer. This shall also apply when such a patient discontinues his current treatment without the consent of the consulting physician.”

Section 28

“... Before resorting to any coercive measure, the county medical officer must try to obtain voluntary compliance if this can be done without the risk of the infection being spread.”

Section 30

“A county medical officer who has been informed by a consulting physician that a patient carrying the HIV infection has not complied, or is suspected of not complying, with the practical instructions issued shall notify the social welfare committee, the police authority and the principal probation officer. In doing so he shall supply particulars concerning the identity of the person to whom the practical instructions apply and the implications of those instructions. No information shall be supplied if the county medical officer believes this unnecessary in order to secure compliance with the practical instructions or otherwise finds it immaterial with regard to the prevention of communicable disease.”

Section 38

“The County Administrative Court, on being petitioned by the county medical officer, shall make an order for the compulsory isolation of a person infected with a disease dangerous to society if that person does not voluntarily comply with the measures needed in order to prevent the infection from spreading. An order of this kind shall also be made if there is reasonable cause to suppose that the infected person is not complying with the practical instructions issued and this omission entails a manifest risk of the infection being spread. Compulsory isolation shall take place in a hospital run by a county council.”

Section 39

“If a compulsory isolation order by the County Administrative Court cannot be awaited without danger, the county medical officer shall issue an order of the kind referred to in section 38. The order issued shall thus be submitted immediately to the County Administrative Court for approval.”

 

Section 40

“Compulsory isolation may continue for up to three months from the day on which the infected person was admitted to hospital under the isolation order.”

Section 41

“Following a petition from the county medical officer, the County Administrative Court may order the continuation of compulsory isolation beyond the maximum period indicated in section 40. An order of this kind may not exceed six months at a time.”

Section 42

“When there is no longer cause for compulsory isolation, the county medical officer shall order its termination immediately ...”

Section 43

“A person in compulsory isolation shall be properly cared for. He shall be offered the support and help needed, and shall be encouraged to change his attitude and way of life in order to terminate his involuntary confinement. Subject to the provisions of this Act, a person in compulsory isolation may not be subjected to any other restriction of his liberty. A person in compulsory care shall be offered employment and physical training suitable for his age and state of health. Unless there are exceptional circumstances, he must have an opportunity to be outdoors every day for at least an hour.”

Section 44

“A person in compulsory isolation may be prevented from leaving the hospital premises or that part of the hospital to which he is admitted, and may in other respects be subjected to such constraints on his liberty of movement as are necessary to ensure his compulsory isolation. His freedom of movement may also be restricted when considerations of his own safety or that of other persons so demand.”

Section 52

“Appeals against a decision by the county medical officer under the 1988 Act may be lodged with the County Administrative Court if the decision concerns:

1. practical instructions under section 17;

2. temporary detention under section 37;

3. rejection of a request for the termination of compulsory isolation;

...”

28. There is no particular provision in the Act concerning criminal sanctions against a person who transmits a dangerous disease. Certain types of behaviour, however, are considered to be criminal and therefore fall under the Criminal Code.

In March 1999 a parliamentary committee entrusted with the task of reviewing the present legislation concerning infectious diseases submitted its report (SOU 1999:51). The committee expressed the view that compulsory isolation should take place only in very particular and exceptional circumstances. The committee proposed, having regard, among other things, to Article 5 of the Convention, a fixed time-limit permanently ending any compulsory isolation after a maximum of three months. So far, no government bill has been presented to Parliament.

III. RELEVANT INTERNATIONAL LAW AND PRACTICE

29. Numerous charters and declarations which specifically or generally recognise the human rights of people living with HIV/Aids have been adopted at national and international conferences. A few of these are mentioned below.

In 1998 the Office of the High Commissioner for Human Rights (OHCHR) and the Joint United Nations Programme on HIV/Aids (UNAIDS) issued “International Guidelines on HIV/Aids and Human Rights”. These guidelines built on expert advice to integrate the principles and standards of international human rights law into the HIV/Aids response. Under the heading “III. International human rights obligations and HIV/Aids” (subheading “C. The application of specific human rights in the context of the HIV/Aids epidemic”), several examples of the application of specific human rights to HIV/Aids are illustrated. For example, Section 9, “Right to liberty and security of person” reads as follows:

“110. Article 9 of the International Covenant on Civil and Political Rights provides that 'Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be subjected to arbitrary arrest or detention. No one shall be deprived of his liberty except on such grounds and in accordance with such procedures as are established by law'.

111. The right to liberty and security of person should, therefore, never be arbitrarily interfered with, based merely on HIV status by using measures such as quarantine, detention in special colonies, or isolation. There is no public health justification for such deprivation of liberty. Indeed, it has been shown that public health interests are served by integrating people living with HIV/Aids within communities and benefiting from their participation in economic and public life.

112. In exceptional cases involving objective judgments concerning deliberate and dangerous behaviour, restrictions on liberty may be imposed. Such exceptional cases should be handled under ordinary provisions of public heath, or criminal laws, with appropriate due process protection.

113. Compulsory HIV testing can constitute a deprivation of liberty and a violation of the right to security of person. This coercive measure is often utilised with regard to groups least able to protect themselves because they are within the ambit of government institutions or the criminal law, e.g. soldiers, prisoners, sex workers, injecting drug users and men who have sex with men. There is no public health justification for such compulsory HIV testing. Respect for the right to physical integrity requires that testing be voluntary and that no testing be carried out without informed consent.”

In order to reflect new standards in HIV treatment as regards the international law on health rights, Guideline 6 concerning “Access to prevention, treatment, care and support” was revised following the Third International Consultation on HIV/Aids and Human Rights in Geneva on 25 to 26 July 2002.

In its Recommendation on the ethical issues of HIV infection in the health care and social settings, the Committee of Ministers of the Council of Europe recommended the following with regard to health controls (Appendix to Recommendation No. R (89) 14, I. Public heath policy, C. Health controls):

“Public health authorities are recommended to:

– refrain from introducing restrictions on freedom of movement through ineffective and costly border procedures, for travellers of all kinds, including migrant workers;

– not resort to coercive measures such as quarantine and isolation for people infected with HIV or those who have developed Aids.”

When this recommendation was adopted on 24 October 1989, the Representative of Sweden, referring to Article 10.2.d of the Rules of Procedure of the meetings of the Ministers' Deputies, recorded her abstention and, in an explanatory statement, said that her government would not consider itself bound by the recommendation.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 OF THE CONVENTION

30. The applicant complained that the compulsory isolation orders and his involuntary placement in hospital during the periods from 16 March 1995 until 25 April 1995, 11 June 1995 until 27 September 1995, 28 May 1996 until 6 November 1996, 16 November 1996 until 26 February 1997, and 26 February 1999 until 12 June 1999 had been in breach of Article 5 § 1 of the Convention, the relevant parts of which read as follows:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(b) the lawful arrest or detention of a person for non-compliance with the lawful order of a court or in order to secure the fulfilment of any obligation prescribed by law;

...

(e) the lawful detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases, of persons of unsound mind, alcoholics or drug addicts or vagrants;

...”

A. The parties' submissions

1. The applicant

31. The applicant submitted that the order to deprive him of his liberty had been “unlawful”.

Firstly, it had had no legal basis in Swedish law. Section 38 of the 1988 Act did not fulfil the requirements of being “precise and foreseeable”. In particular, the notions “reasonable cause” and “a manifest risk of the infection being spread” were too vague and the preparatory notes gave no indication as to their meaning. Moreover, the requirements set out in the provision in question had never been fulfilled, since it required not only that he should have failed to comply with the practical instructions issued, but also that this should have entailed a manifest risk of his spreading the HIV virus. In addition, the instructions issued by the county medical officer had not been included in his medical record as prescribed by section 16 of the 1988 Act.

Thus, although admittedly he had failed to appear at some of his appointments with the county medical officer and had absconded, thereby failing to comply with practical instructions issued by the county medical officer, this could not be said to have entailed a manifest risk of his spreading the HIV infection. In this connection, he referred to the fact that, during his last two years on the run, he had had to seek medical treatment twice and on both occasions he had said that he had the HIV virus. Moreover, he referred to his present conduct, including his sexual conduct, as confirmed by the witness who owned the farm hostel where he had stayed during his period at large from February 1997 until February 1999. He noted in addition, taking into consideration the advanced system in Sweden for registering the spreading of disease, that during his periods at large, which altogether amounted to more than four and a half years, there had been no indication that he had infected anybody. Furthermore, he drew attention to the statement submitted by the specialist in psychiatry, C.G.

Secondly, pointing out that undergoing psychiatric interviews or conversations had not been among the practical instructions issued by the county medical officer on 1 September 1994, the applicant maintained that the court orders for his compulsory isolation in order to prevent him from spreading the HIV virus had infringed the principle of proportionality required by Article 5 § 1 (e) of the Convention. Even if he had, in fact, been isolated for “only” one and a half years, he pointed out that the parliamentary committee entrusted with the task of reviewing the legislation concerning infectious diseases had proposed in its report, having regard to Article 5 of the Convention, that any compulsory isolation should permanently end after a maximum of three months.

2. The Government

32. The Government contended that the involuntary placement of the applicant had fulfilled the requirements of both Article 5 § 1 (b) and (e) of the Convention. The detention had been lawful and free from arbitrariness and the 1988 Act satisfied the test of being precise and foreseeable as to effect.

With specific regard to Article 5 § 1 (b), the Government observed that, pursuant to section 13 of the 1988 Act, it was incumbent on a person infected with a serious disease to comply with the instructions issued by a physician. Such instructions had been issued to the applicant by the county medical officer on 1 September 1994. The latter had, however, failed to satisfy a number of specific and concrete obligations that followed from those instructions. Moreover, it could be deduced from the 1988 Act that involuntary placement in a hospital was viewed as the last resort when voluntary measures had failed or were considered inadequate in order to protect other members of society. Thus, the applicant's detention had not been intended to punish him for not complying with the instructions but had been resorted to in the hope that his attitude and behaviour would change.

With specific regard to Article 5 § 1 (e), the Government noted the Court's lack of case-law as to the detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases. They noted the “Winterwerp conditions” relating to the detention of people of unsound mind and found that these conditions could also reasonably be applied in the present case.

As to the question whether the measures taken were proportionate to the aim pursued, the Government stated that the objective of the measure in dispute had not been to provide medical treatment for the disease. They added that no treatment of an HIV-infected person would be carried out by means of coercive measures. Instead, the aim of confinement was to support, assist and encourage the carrier of the dangerous infection to change his or her attitude and lifestyle in such a way that his or her compulsory isolation could be ended as soon as possible.

The Government considered that a number of voluntary measures had been attempted in vain during the period between September 1994 and February 1995 to ensure that the applicant's behaviour would not contribute to the spread of the HIV infection. Also, they noted the particular circumstances of the case, notably: the applicant's personality and behaviour, as described by various physicians and psychiatrists; his preference for teenage boys; the fact that he had transmitted the HIV virus to a young man; and the fact that he had absconded several times and refused to cooperate with the staff at the hospital. Thus, the Government found that the involuntary placement of the applicant in hospital had been proportionate to the purpose of the measure, namely to prevent him from spreading the infectious disease.

As to the duration of the detention, the Government pointed out that even though the compulsory isolation order had been in force for several years the applicant's actual deprivation of liberty within the meaning of Article 5 of the Convention had lasted for approximately one and a half years. Furthermore, they alleged that had the applicant not absconded so many times it might have been possible for the staff to assist and support him in such a way that a change in his attitude would have taken place earlier, thus shortening the length of his compulsory isolation.

B. The Court's assessment

1. Whether the applicant was “deprived of his liberty”

33. It was common ground between the parties that the compulsory isolation orders and the applicant's involuntary placement in the hospital amounted to a “deprivation of liberty” within the meaning of Article 5 § 1 of the Convention. The Court reaches the same conclusion.

2. Whether the deprivation of liberty was justified under any of
sub-paragraphs (a) to (f) of Article 5 § 1

34. Article 5 § 1 of the Convention contains an exhaustive list of permissible grounds of deprivation of liberty. However, the applicability of one ground does not necessarily preclude that of another; a detention may, depending on the circumstances, be justified under more than one sub‑paragraph (see, for example, Eriksen v. Norway, judgment of 27 May 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-III, p. 861, § 76, and Brand v. the Netherlands, no. 49902/99, § 58, 11 May 2004).

35. Both parties found that the applicant's detention could be examined under Article 5 § 1 (e) in that its purpose was to prevent the applicant from spreading the HIV disease. The Court notes that the applicant's compulsory confinement was imposed pursuant to section 38 of the 1988 Act (see paragraph 27 above). Accordingly, the Court endorses the view that Article 5 § 1 (e) is applicable. As a result, it considers that there is no need to deal with the Government's submission that sub-paragraph (b) is also applicable, or with the applicability of any of the remaining sub-paragraphs of Article 5 § 1 of the Convention.

3. Whether the detention in issue was “lawful” and free from arbitrariness

36. The expressions “lawful” and “in accordance with a procedure prescribed by law” in Article 5 § 1 essentially refer back to national law and state the obligation to conform to the substantive and procedural rules thereof. Where deprivation of liberty is concerned, it is particularly important that the general principle of legal certainty be satisfied. It is therefore essential that the conditions for deprivation of liberty under domestic law be clearly defined and that the law itself be foreseeable in its application, so that it meets the standard of “lawfulness” set by the Convention, a standard which requires that all law be sufficiently accessible and precise to allow the person – if necessary with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences a given action may entail (see, for example, Varbanov v. Bulgaria, no. 31365/96, § 51, ECHR 2000-X; Amann v. Switzerland [GC], no. 27798/95, § 50, ECHR 2000-II; Steel and Others v. the United Kingdom, judgment of 23 September 1998, Reports 1998-VII, p. 2735, § 54; Amuur v. France, judgment of 25 June 1996, Reports 1996-III, pp. 850-51, § 50; and Hilda Hafsteinsdóttir v. Iceland, no. 40905/98, § 51, 8 June 2004).

Moreover, an essential element of the “lawfulness” of a detention within the meaning of Article 5 § 1 (e) is the absence of arbitrariness (see, amongst other authorities, Chahal v. the United Kingdom, judgment of 15 November 1996, Reports 1996-V, p. 1864, § 118, and Witold Litwa v. Poland, no. 26629/95, § 78, ECHR 2000-III). The detention of an individual is such a serious measure that it is only justified where other, less severe measures have been considered and found to be insufficient to safeguard the individual or the public interest which might require that the person concerned be detained. That means that it does not suffice that the deprivation of liberty is in conformity with national law, it must also be necessary in the circumstances (see, for example, Witold Litwa, cited above, § 78) and in accordance with the principle of proportionality (see, for example, Vasileva v. Denmark, no. 52792/99, § 41, 25 September 2003).

37. With regard to the relevant domestic legislation, the applicant maintained that the notions “reasonable cause” and “manifest risk of the infection being spread” under section 38 of the 1988 Act were too vague; that the preparatory work on the Act did not give any indications in this regard; and that the requirements of clearness and foreseeability had therefore not been fulfilled.

38. It is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law (see, among other authorities, Bouamar v. Belgium, judgment of 29 February 1988, Series A no. 129, p. 21, § 49). In the instant case, pursuant to section 16 of the 1988 Act, the consulting physician was entrusted with a wide discretion when issuing the practical instructions needed to prevent the spread of infection. Those instructions could refer to the “person's contacts with the physician, hygiene, isolation in the home, employment and attendance at educational establishments, as well as his general way of life ...”. Under section 17 of the Act, the county medical officer could alter those instructions in the manner he found most appropriate.

On 1 September 1994 the county medical officer issued the following instructions to the applicant: he was not allowed to have sexual intercourse without first informing his partner about his HIV infection; he was required to use a condom; he was to abstain from consuming such an amount of alcohol that his judgment would thereby be impaired and others put at risk of being infected with HIV; if the applicant was to have a physical examination, an operation, a vaccination or a blood test or was bleeding for any reason, he was obliged to tell the relevant medical staff about his HIV infection; he was also to inform his dentist about it; he was prohibited from giving blood and donating organs or sperm; and finally, he was to visit his consulting physician again and keep appointments fixed by the county medical officer.

Throughout the domestic proceedings the applicant's conduct, including his sexual conduct, and his compliance with the instructions set out by the county medical officer were thoroughly examined. Moreover – despite the fact that being admitted to psychiatric treatment or treatment for alcohol abuse was not amongst the instructions issued by the county medical officer on 1 September 1994 – subjects relating to those topics were extensively inquired into in respect of the applicant. These examinations led the County Administrative Court to conclude, in its judgment of 16 February 1995, and its subsequent orders to prolong the compulsory confinement of the applicant, that the requirements of section 38 of the 1988 Act were fulfilled. The same conclusion was reached in its judgment of 23 April 1999, upheld on appeal by the Administrative Court of Appeal on 18 June 1999. Accordingly, the national courts considered that the applicant had not voluntarily complied with the measures needed to prevent the virus from spreading; that there was reasonable cause to suspect that the applicant, if released, would fail to comply with the practical instructions issued by the county medical officer; and that such non-compliance would entail a risk of the infection spreading.

39. In these circumstances the Court is satisfied that the applicant's detention had a basis in Swedish law.

40. The Court must therefore proceed to examine whether the deprivation of the applicant's liberty amounted to “the lawful detention of a person in order to prevent the spreading of infectious diseases” within the meaning of Article 5 § 1 (e) of the Convention.

41. The Court has only to a very limited extent decided cases where a person has been detained “for the prevention of the spreading of infectious diseases”. It is therefore called upon to establish which criteria are relevant when assessing whether such a detention is in compliance with the principle of proportionality and the requirement that any detention must be free from arbitrariness.

42. By way of comparison, for the purposes of Article 5 § 1 (e), an individual cannot be deprived of his liberty as being of “unsound mind” unless the following three minimum conditions are satisfied: firstly, he must reliably be shown to be of unsound mind; secondly, the mental disorder must be of a kind or degree warranting compulsory confinement; and thirdly, the validity of continued confinement depends upon the persistence of such a disorder (see Winterwerp v. the Netherlands, judgment of 24 October 1979, Series A no. 33, pp. 17-18, § 39; Johnson v. the United Kingdom, judgment of 24 October 1997, Reports 1997-VII, p. 2409, § 60; and, more recently, Varbanov, cited above, § 45). Furthermore, there must be some relationship between the ground of permitted deprivation of liberty relied on and the place and conditions of detention. In principle, the “detention” of a person as a mental health patient will only be “lawful” for the purposes of sub-paragraph (e) of paragraph 1 if effected in a hospital, clinic or other appropriate institution (see Ashingdane v. the United Kingdom, judgment of 28 May 1985, Series A no. 93, p. 21, § 44).

Also by way of comparison, for the purposes of Article 5 § 1 (e), an individual cannot be deprived of his liberty for being an “alcoholic” (within the autonomous meaning of the Convention as set out in Witold Litwa v. Poland, cited above, §§ 57-63) unless other, less severe measures have been considered and found to be insufficient to safeguard the individual or public interest which might require that the person concerned be detained. That means that it does not suffice that the deprivation of liberty is executed in conformity with national law; it must also be necessary in the circumstances (see, for example, Witold Litwa, cited above, § 78, and Hilda Hafsteinsdóttir, cited above, § 51).

43. Moreover, Article 5 § 1 (e) of the Convention refers to several categories of individuals, namely persons spreading infectious diseases, persons of unsound mind, alcoholics, drug addicts and vagrants. There is a link between all those persons in that they may be deprived of their liberty either in order to be given medical treatment or because of considerations dictated by social policy, or on both medical and social grounds. It is therefore legitimate to conclude from this context that a predominant reason why the Convention allows the persons mentioned in paragraph 1 (e) of Article 5 to be deprived of their liberty is not only that they are a danger to public safety but also that their own interests may necessitate their detention (see Guzzardi v. Italy, judgment of 6 November 1980, Series A no. 39, pp. 36-37, § 98 in fine, and Witold Litwa, cited above, § 60,).

44. Taking the above principles into account, the Court finds that the essential criteria when assessing the “lawfulness” of the detention of a person “for the prevention of the spreading of infectious diseases” are whether the spreading of the infectious disease is dangerous to public health or safety, and whether detention of the person infected is the last resort in order to prevent the spreading of the disease, because less severe measures have been considered and found to be insufficient to safeguard the public interest. When these criteria are no longer fulfilled, the basis for the deprivation of liberty ceases to exist.

45. Turning to the instant case, it is undisputed that the first criterion was fulfilled, in that the HIV virus was and is dangerous to public health and safety.

46. It thus remains to be examined whether the applicant's detention could be said to be the last resort in order to prevent the spreading of the virus, because less severe measures had been considered and found to be insufficient to safeguard the public interest.

47. In a judgment of 16 February 1995, the County Administrative Court ordered that the applicant be kept in compulsory isolation for up to three months under section 38 of the 1988 Act. Thereafter, orders to prolong his deprivation of liberty were continuously issued every six months until 12 December 2001, when the County Administrative Court turned down the county medical officer's application for an extension of the detention order. Accordingly, the order to deprive the applicant of his liberty was in force for almost seven years.

Admittedly, since the applicant absconded several times, his actual deprivation of liberty lasted from 16 March 1995 until 25 April 1995, 11 June 1995 until 27 September 1995, 28 May 1996 until 6 November 1996, 16 November 1996 until 26 February 1997, and 26 February 1999 until 12 June 1999 – almost one and a half years altogether.

48. The Government submitted that a number of voluntary measures had been attempted in vain during the period between September 1994 and February 1995 to ensure that the applicant's behaviour would not contribute to the spread of the HIV infection. Also, they noted the particular circumstances of the case, notably as to the applicant's personality and behaviour, as described by various physicians and psychiatrists; his preference for teenage boys; the fact that he had transmitted the HIV virus to a young man; and the fact that he had absconded several times and refused to cooperate with the staff at the hospital. Thus, the Government found that the involuntary placement of the applicant in hospital had been proportionate to the purpose of the measure, namely to prevent him from spreading the infectious disease.

49. The Court notes that the Government have not provided any examples of less severe measures which might have been considered for the applicant in the period from 16 February 1995 until 12 December 2001, but were apparently found to be insufficient to safeguard the public interest.

50. It is undisputed that the applicant failed to comply with the instruction issued by the county medical officer on 1 September 1994, which stated that he should visit his consulting physician again and keep to appointments set up by the county medical officer. Although he kept to three appointments with the county medical officer in September 1994 and one in November 1994, and received two home visits by the latter, on five occasions during October and November 1994 the applicant failed to appear as summoned.

51. Another of the practical instructions issued by the county medical officer on 1 September 1994 was that, if the applicant was to have a physical examination, an operation, a vaccination or a blood test or was bleeding for any reason, he was obliged to tell the relevant medical staff about his infection. Also, he was to inform his dentist about his HIV infection. In April 1999, before the County Administrative Court, the county medical officer stated that during the last two years, while on the run, the applicant had sought medical treatment twice and that it had been established that both times he had said that he had the HIV virus, as opposed to the period when he had absconded between September 1995 and May 1996, during which the applicant had failed on three occasions to inform medical staff about his virus.

52. Yet another of the practical instructions issued by the county medical officer on 1 September 1994 required the applicant to abstain from consuming such an amount of alcohol that his judgment would thereby be impaired and others put at risk of being infected with HIV. However, there were no instructions to abstain from alcohol altogether or to undergo treatment against alcoholism. Nor did the domestic courts justify the deprivation of the applicant's liberty with reference to his being an “alcoholic” within the meaning of Article 5 § 1 (e) and the requirements deriving from that provision.

53. Moreover, although the county medical officer stated before the County Administrative Court in February 1995 that, in his opinion, it was necessary for the applicant to consult a psychiatrist in order to alter his behaviour, undergoing psychiatric treatment was not among the practical instructions issued by the county medical officer on 1 September 1994. Nor did the domestic courts during the proceedings justify the deprivation of the applicant's liberty with reference to his being of “unsound mind” within the meaning of Article 5 § 1 (e) and the requirements deriving from that provision.

54. The instructions issued on 1 September 1994 prohibited the applicant from having sexual intercourse without first having informed his partner about his HIV infection. Also, he was to use a condom. The Court notes in this connection that, despite his being at large for most of the period from 16 February 1995 until 12 December 2001, there is no evidence or indication that during that period the applicant transmitted the HIV virus to anybody, or that he had sexual intercourse without first informing his partner about his HIV infection, or that he did not use a condom, or that he had any sexual relations at all for that matter. It is true that the applicant infected the 19-year-old man with whom he had first had sexual contact in 1990. This was discovered in 1994, when the applicant himself became aware of his infection. However, there is no indication that the applicant transmitted the HIV virus to the young man as a result of intent or gross neglect, which in many of the Contracting States, including Sweden, would have been considered a criminal offence.

55. In these circumstances, the Court finds that the compulsory isolation of the applicant was not a last resort in order to prevent him from spreading the HIV virus because less severe measures had not been considered and found to be insufficient to safeguard the public interest. Moreover, the Court considers that by extending over a period of almost seven years the order for the applicant's compulsory isolation, with the result that he was placed involuntarily in a hospital for almost one and a half years in total, the authorities failed to strike a fair balance between the need to ensure that the HIV virus did not spread and the applicant's right to liberty.

56. There has accordingly been a violation of Article 5 § 1 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

57. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

58. The applicant claimed compensation for non-pecuniary damage in the amount of 400,000 Swedish kronor (SEK), equivalent to 44,305 euros (EUR)[1], on account of the alleged violation of Article 5 of the Convention. In support of his claim, he submitted that not only had he been deprived of his liberty for a total of one and a half years, he had also been forced to live in hiding for several years.

59. In the Government's view, compensation for non-pecuniary damage should not exceed SEK 100,000, equivalent to EUR 11,076.

60. The Court considers that, in the circumstances of this particular case and making its assessment on an equitable basis, the applicant should be awarded the sum of EUR 12,000 (see, for example, Witold Litwa, cited above, § 85; Magalhães Pereira v. Portugal, no. 44872/98, § 66, ECHR 2002-I; and Morsink v. the Netherlands, no. 48865/99, § 74, 11 May 2004).

B. Costs and expenses

61. The applicant claimed reimbursement of SEK 18,809, equivalent to EUR 2,083, for his costs and expenses before the Court.

62. The Government found this claim reasonable.

63. The Court is satisfied that there was a causal link between the sum claimed in respect of the applicant's costs and expenses before the Court and the violation it has found of the Convention. Accordingly, it awards the sum of EUR 2,083 under this head.

C. Default interest

64. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention;

2. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts:

(i) EUR 12,000 (twelve thousand euros) in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,083 (two thousand and eighty-three euros) in respect of costs and expenses;

(iii) any tax that may be payable on these sums;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.

Done in English, and notified in writing on 25 January 2005, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

S. Dollé                  J.-P. Costa
Registrar                President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the concurring opinions of Mr Costa and Mr Cabral Barreto are annexed to this judgment.

J.-P.C.
S.D.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE COSTA

(Translation)

1. Like all my colleagues, I considered that the applicant's involuntary placement in hospital infringed his right to liberty as enshrined in Article 5 of the Convention.

2. I did, however, have some hesitation regarding not so much the operative provisions of the judgment as the reasoning which must be provided as a basis for them.

3. There seems little doubt that in the present case Mr Enhorn's confinement breached Article 5, but why was this so? The answer, in my view, is not so obvious.

4. Admittedly, liberty is in general the rule and deprivation of liberty the exception. For that reason, the Court has always taken the view that the exceptions listed in Article 5 § 1 (a) to (f) are exhaustive and not purely illustrative and that the conditions in which they are to be deemed lawful must be strictly construed.

5. Article 5 § 1 (e), which provides for the possibility of depriving a person of his liberty “in accordance with a procedure prescribed by law” (“selon les voies légales” in French) where the purpose is “the lawful detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases, of persons of unsound mind, alcoholics or drug addicts or vagrants”, has not given rise to a very extensive body of case-law, apart from certain well-known judgments such as Winterwerp v. the Netherlands, (judgment of 24 October 1979, Series A no. 33) which relates to persons of unsound mind. There are virtually no precedents concerning “the prevention of the spreading of infectious diseases”, and this contributes both to the interest and to the difficulty of the present case.

6. The applicant, who has the human immunodeficiency virus, is incontestably capable of “spreading” this sexually transmitted disease, and it has not been disputed that Article 5 § 1 (e) is applicable in his case. Aids was unknown when the Convention came into force, but the Convention is a living instrument which must be interpreted in the light of present-day conditions of living (and – alas! – dying).

7. The file and the judgment (see paragraph 8 of the judgment) reveal that the applicant did in fact spread the virus – in any event, once – in 1994 as a result of having sexual intercourse with another man. It should be noted, however, that it was at that time that he became aware that he was carrying the virus and that he had therefore spread it (without intending to).

8. The discovery of this fact caused the medical and judicial authorities to take measures in respect of the applicant, consisting firstly of prophylactic recommendations and subsequently, a few months later, of compulsory isolation in a hospital.

9. These measures had a legal basis in domestic law, namely the 1988 Infectious Diseases Act, in particular section 38, which is still in force although a parliamentary committee has recommended that recourse to compulsory isolation should be had only in exceptional cases (see paragraph 28 of the judgment). It seems clear to me that the measures in question were taken “in accordance with a procedure prescribed by law” within the meaning of Article 5 of the Convention.

10. For a detention to be “lawful”, however, it must also, like any measure depriving a person of his liberty, be compatible with the purpose of Article 5, namely to protect the individual from arbitrariness (see, for example, K.-F. v. Germany, judgment of 27 November 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-VII, p. 2674, § 63).

11. That is where the assessment becomes delicate. On the one hand, allowing a person to infect healthy individuals, thereby exposing them to a serious and usually fatal illness, poses a grave danger to public health and, above all, to the right of individuals to health. A few days ago in France a person was sentenced to six years' imprisonment for deliberately transmitting Aids to uninfected partners. On the other hand, it should again be emphasised that liberty (which gives rise to responsibility) is and should be the rule. Systematic confinement of persons capable of spreading infectious diseases would turn them into outcasts; this would be an unacceptable step backwards in terms of human rights, which are founded on the principle of freedom and responsibility of the human being. It is acceptable only for limited periods (“quarantine”), where the disease is curable, as in the case of tuberculosis (I do not think that placement in a sanatorium is in principle contrary to Article 5), and where the disease is spread unintentionally, which is not normally the case with sexually transmitted diseases: what could be more intentional than the conduct of a person who has sexual intercourse without any precautions when he knows that he is infected (this was not the case for the applicant in 1994 – see paragraph 7 of this opinion)?

12. Paragraph 54 of the judgment attempts to provide a key to the problem. Repeated orders for the applicant's isolation were made over a total period of seven years. Such orders are the most radical measures available; other, less severe ones could have been taken. In sum, therefore, they were not balanced or proportionate, hence the finding of a violation.

13. I both agree and disagree with this reasoning. On a general level, it is consistent with the case-law, at least with regard to the existence of “less severe” measures (see, for example, Witold Litwa v. Poland, no. 26629/95, §§ 26 and 79, ECHR 2000-III) – although the judgment does not identify them. It could and should have done so, I feel, by reiterating the instructions issued to the applicant (see paragraph 9 of the judgment) before recourse was had to compulsory isolation.

14. However, I consider above all that the judgment should have drawn attention to two – contradictory – weaknesses in the approach taken by the Swedish authorities in this case. Firstly, for more than three-quarters of the lengthy period in which he was placed in isolation the applicant was at large, having absconded several times, apparently without any great effort being made to find him. If he was so dangerous that his confinement had to be prolonged, why was he de facto left at liberty with the risk of transmitting Aids? Secondly, it appears from the evidence that Mr Enhorn did not actually infect anyone, or indeed have any sexual relations, after 1994 (see the reference in paragraph 23 to the report drawn up in 1999 by a qualified psychiatrist). A fortiori, if there was no established risk that the applicant might pass on Aids, why was the order for his continued isolation extended for a further two and a half years?

15. All in all, this case illustrates both the difficulty of striking a balance between liberty (which should ultimately prevail) and the “protection of society”, and perhaps a degree of hesitation in the Article 5 case-law between the criteria of protection from arbitrariness, necessity, and proportionality. I can accept in conceptual terms that a disproportionate deprivation of liberty is not necessary and that, if it is not necessary, it borders on arbitrary. However, some clarification would be desirable, particularly with a view to ensuring legal certainty. This would be especially helpful as developments in epidemiology might unfortunately lead to a greater number of applications similar to that of Mr Enhorn.

.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE CABRAL BARRETO

(Translation)

I agree with the finding that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention in the present case. However, in view of the significance of the interests at stake, I should like to add the following observations to explain why I came to that conclusion.

The facts of the case relate to a deprivation of liberty in the context of the measures which States are called upon to take in order to protect society from the potential acts of individuals who have contracted an infectious disease such as the Aids virus. The obvious aim of such measures is to prevent the spread of a disease whose consequences are exceptionally serious. The problem is that where such measures entail deprivation of liberty within the meaning of Article 5 § 1 of the Convention, they must be consistent with the Court's settled case-law, which is rightly stringent. I would point out in this connection that “when the matter is one which concerns ordre public within the Council of Europe, a scrupulous supervision by the organs of the Convention of all measures capable of violating the rights and freedoms which it guarantees is necessary in every case” (see De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, judgment of 18 June 1971, Series A no. 12, p. 36, § 65). The aim of Article 5, which relates to individual liberty, is “to ensure that no one should be dispossessed of this liberty in an arbitrary fashion” (see Guzzardi v. Italy, judgment of 6 November 1980, Series A no. 39, p. 33, § 92). Furthermore, the list of exceptions to the right to liberty secured in Article 5 § 1 is an exhaustive one, meaning that “only a narrow interpretation of those exceptions is consistent with the aim and purpose of that provision” (see Quinn v. France, judgment of 22 March 1995, Series A no. 311, pp. 17-18, § 42).

The extensive case-law concerning the detention of persons of unsound mind (one of the scenarios referred to in paragraph 1 (e) of the provision in question) shows that the Court has always been particularly careful to examine whether a deprivation of liberty on this account was necessary when reviewing its “lawfulness” under the Convention. Such lawfulness “presupposes conformity with the domestic law in the first place and also, as confirmed by Article 18, conformity with the purpose of the restrictions permitted by Article 5 § 1 (e); it is required in respect of both the ordering and the execution of the measures involving deprivation of liberty”. The validity of continued confinement depends upon the persistence of the disorder in question (see Winterwerp v. the Netherlands, judgment of 24 October 1979, Series A no. 33, pp. 17-18, § 39).

Confirmation of this manner of interpreting the safeguards in Article 5 may be found in a judgment concerning the detention of an applicant who, having caused a disturbance in a public place while in a state of intoxication, was held in a sobering-up centre. In that particular case the Court held that “[t]he detention of an individual is such a serious measure that it is only justified where other, less severe measures have been considered and found to be insufficient to safeguard the individual or public interest which might require that the person concerned be detained” and that “it does not suffice that the deprivation of liberty is executed in conformity with national law but it must also be necessary in the circumstances” (see Witold Litwa v. Poland, no. 26629/95, § 78, ECHR 2000-III). The Court found that that had not been the case, seeing that the authorities had not shown that other measures less severe than deprivation of liberty had been considered and found to be insufficient to safeguard the individual or public interest requiring the detention.

In conclusion, I agree with the reasoning set out in the first part of paragraph 54 of the present judgment to the effect that the measures taken in respect of the applicant were not “relevant and sufficient”.

However, I would like to distance myself from the reasoning – appearing, incidentally, as a supplementary consideration – concerning the review of the proportionality of the measure in terms of the fair balance to be struck between individual rights and the needs of the community. In my opinion, it follows both from the letter of the Court's settled case-law on deprivation of liberty and, above all, from the spirit that has imbued it and continues to do so, that if a review of a measure depriving a person of his liberty were to allow the State a certain margin of appreciation in such matters, this would not in any way accord with a line of case-law which, ever since Lawless, has taken care to stress the importance of the Article 5 safeguards even in a context in which recourse to Article 17 of the Convention might be necessary (see Lawless v. Ireland (merits), judgment of 1 July 1961, Series A no. 3, pp. 45-46, § 7).


[1]1. On 10 February 2003, the date on which the claims were submitted.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde