Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo hrvatski državljanin g.Pavo Smolić (podnosilac predstavke) dana 5.jula 2012.godine. On je tvrdio da mu je domaći sud povredio pravo na pošteno suđenje. Vlada je obaveštena o predstavci početkom aprila 2015.godine.
Podnosilac predstavke je rođen 1934.godine i živi u Starim Mikanovcima. Bio je zaposlen u Hrvatskim železnicama, državnom društvu za železnički promet. Pretrpeo je povredu na radu i postao nesposoban za rad. Krajem aprila 1977.godine Okružni sud u Osjeku mu je dodelio paušalni iznos naknade i naložio tuženom društvu da mu isplaćuje mesečne rente koje će pokrivati razliku između podnosiočeve invalidske penzije i plate koju bi primao da nije bio nesposoban za rad. Početkom maja 1988. godine Opštinski sud u Vukovaru je povećao navedene mesečne rente. Istovremeno je ocenio da je podnosiočeva nesposobnost za rad samo polovično uzrokovana gore navedenom povredom, a polovično je posledica ranije bolesti. Krajem decembra 1990.godine podnosilac je pokrenuo parnični postupak protiv Hrvatskih železnica tražeći da se gore navedene rente povećaju na osnovu promenjenih okolnosti. Tuženi se nije protivio povećanju mesečne rente ali je osporio zatraženi iznos. Nakon sprovedenog postupka, prvostepeni sud je krajem januara 2004.godine, na osnovu nalaza veštaka, doneo presudu kojom je delimično usvojio tužbeni zahtev. Početkom maja 2005.godine, Županjski sud u Vukovaru je ukinuo tu odluku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Tuženi je zatim podeljen na četiri zasebna društva pa je sud naložio tužiocu da ispravi tužbu tako da ispravno označi tuženog. Postupak se odužio tokom narednih godina, da bi sredinom februara 2009.godine prvostepeni sud doneo presudu kojom je odbio tužbeni zahtev. Početkom februara 2010.godine drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu odluku. Podnosilac je uložio reviziju koju je Ustavni sud proglasio nedopuštenom početkom januara 2011.godine. Podnosilac je zatim podneo ustavnu tužbu koju je Ustavni sud, početkom jula 2012.godine proglasio nedopuštenom kao očigledno neosnovanom.
NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
- Pravo na pravično suđenje.
Iako je prvostepeni sud tražio tri nalaza i mišljenja veštaka za knjigovodstvo, ocenio je da bez dodatnog nalaza i mišljenja veštaka ne može da odluči o tužbenom zahtevu. Podnosilac nije uplatio traženi iznos za dodatno veštačenje, pa je sud odbio tužbeni zahtev na osnovu procesnih pravila o teretu dokazivanja. Sud je već naglasio da ograničenje koje utiče na pravo na pristup sudu neće biti spojivo sa članom 6 stavom 1 osim ako teži legitimnom cilju. Zaključci nadležnih sudova u pogledu finansijske situacije podnosioca nisu se temeljili na činjenicama i dokumentima koje je podnosilac dostavio, već na njihovom hipotetičkom zaključku da je posedovao dodatna finansijska sredstva kojima bi podmirio troškove veštačenja. Dakle, došlo je do povrede člana 6 stav 1 Konvencije.
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravo na pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud je odlučio da neće dodeliti podnosiocu iznos po ovom osnovu., pošto zastupnik podnosioca predstavke nije u propisanom roku podneo zahtev za pravičnom nadoknadom niti bilo kakvu relevantnu dokumentaciju.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET SMOLIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 51472/12)

PRESUDA

STRASBOURG

15. ožujka 2018.

Ova je presuda konačna, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Smolić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Aleš Pejchal, predsjednik,
Armen Harutyunyan,
Jovan Ilievski, suci,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 20. veljače 2018. donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 51472/12) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Pavo Smolić („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 5. srpnja 2012.
Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa V. Šnur, odvjetnica iz Vinkovaca. Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da mu je domaći sud povrijedio pravo na pošteno suđenje.
Dana 1. travnja 2015. Vlada je obaviještena o gore navedenom prigovoru te je ostatak zahtjeva proglašen nedopuštenim u skladu s pravilom 54. stavkom 3. Poslovnika Suda.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva rođen je 1934. godine i živi u Starim Mikanovcima.
Podnositelj zahtjeva bio je zaposlen u Hrvatskim željeznicama, a riječ je o državnom društvu za željeznički promet. Pretrpio je ozljedu na radu i postao nesposoban za rad.
Dana 26. travnja 1977. godine Okružni sud u Osijeku dodijelio je podnositelju paušalni iznos naknade te naložio tuženiku, Hrvatskim željeznicama, da mu isplaćuje mjesečne rente koje će pokrivati razliku između podnositeljeve invalidske mirovine i plaće koju bi primao da nije bio nesposoban za rad.
Dana 5. svibnja 1988. godine Općinski sud u Vukovaru povećao je gore navedene mjesečne rente. Istovremeno je ocijenio da je podnositeljeva nesposobnost za rad samo polovično uzrokovana gore spomenutom ozljedom, a polovično je posljedica ranije bolesti.
Dana 24. prosinca 1990. podnositelj zahtjeva pokrenuo je parnični postupak protiv Hrvatskih željeznica te zatražio da se gore navedene mjesečne rente povećaju na temelju promijenjenih okolosti.
Tuženik se nije protivio povećanju mjesečne rente, ali je osporio zatraženi iznos.
Općinski sud u Vukovaru zatražio je od vještaka za knjigovodstvo da provede vještačenje, a on je nalaz i mišljenje predao dana 13. veljače 1991.
Na raspravi održanoj 20. veljače 1991. vještak je dao usmeni iskaz.
Dana 24. travnja 1991. prvostupanjski sud djelomično je prihvatio podnositeljev tužbeni zahtjev, ali dana 16. kolovoza 1991. Županijski sud u Vukovaru djelomično je ukinuo prvostupanjsku presudu jer je utvrdio da prvostupanjski sud nije ispravno utvrdio činjenice. Vratio je predmet na ponovno suđenje te naložio sudu prvoga stupnja da utvrdi u postotnim bodovima u kojoj je mjeri podnositeljeva nesposobnost za rad posljedica ranije bolesti.
Prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku zatražio vještačenje od vještaka za knjigovodstvo te je naložio podnositelju da za troškove plati predujam u iznosu od 696,55 kuna (HRK).
Dana 5. lipnja 2003. vještak je predao svoj nalaz i mišljenje, a tuženik je prigovorio na nalaze vještačenja.
Dana 15. listopada 2003. vještak je podnio očitovanje kao odgovor na prigovor tuženika.
Na raspravi održanoj 28. studenoga 2003. sud je saslušao vještaka. Izjavio je da ne može točno odrediti pojedinačne iznose dok Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ne prilagodi podnositeljevu mirovinu.
Dana 22. prosinca 2003. vještak je podnio dopunski nalaz i mišljenje nakon što je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje prilagodio podnositeljevu mirovinu.
Na ročištu održanom 23. siječnja 2004. vještak je dao usmeni iskaz.
Prvostupanjski je sud istoga dana na temelju vještačenja vještaka donio presudu kojom je djelomično prihvatio podnositeljev tužbeni zahtjev.
Dana 3. svibnja 2005. Županijski sud u Vukovaru ukinuo je presudu od 23. siječnja 2004. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te naložio da se predmet vrati na ponovno odlučivanje. Ocijenio je da prvostupanjski sud nije u obzir uzeo činjenicu: da je prvostupanjska presuda od 24. travnja 1991. postala pravomoćna glede mjesečnih iznosa od 63,80 bivših jugoslavenskih dinara (YUD) koji su bili isplaćivani u razdoblju od 1. siječnja 1991 nadalje; podnositelj je dana 15. kolovoza 1994. napunio 60 godina života; podnositelj je trebao podnijeti zahtjev da mu se invalidska mirovina prevede u starosnu mirovinu.
Na ročištu održanom 15. rujna 2005. prvostupanjski je sud zatražio od vještaka za knjigovodstvo da izradi dopunski nalaz i mišljenje u skladu s uputama drugostupanjskog suda. Točnije, naložio je vještaku da prilikom izračuna iznosa mjesečne rente u obzir uzme iznos od 63,80 dinara koji je već dodijeljen kao i činjenicu da tuženik snosi polovičnu odgovornost za predmetno oštećenje te da utvrdi je li podnositelj ostvario pravo da mu se invalidska mirovina prevede u starosnu mirovinu kada je napunio 60 godina života.
Tuženik je u međuvremenu podijeljen u četiri zasebna društva pa je prvostupanjski sud naložio podnositelju da ispravi tužbu tako da ispravno naznači tuženika.
Dana 2. studenoga 2007. prvostupanjski je sud proglasio tužbeni zahtjev nedopuštenim jer je ocijenio da podnositelj nije na primjeren način ispravio tužbeni zahtjev.
Nakon podnositeljeve žalbe Županijski je sud u Vukovaru dana 9. rujna 2008. ukinuo prvostupanjsku odluku ocijenivši da je podnositelj već naznačio tuženika.
U ponovljenom postupku dana 22. prosinca 2008.održano je ročište na kojem je prvostupanjski sud zatražio od vještaka za knjigovodstvo da izradi nalaz i mišljenje u skladu s uputama drugostupanjskog suda iznesenima u presudi od 3. svibnja 2005. te je podnositelju naložio da unaprijed plati povezane troškove u iznosu od 2.578 kuna (HRK).
Dana 15. siječnja 2009. i 3. veljače 2009. podnositelj je zatražio da ga se oslobodi od plaćanja troškova vještačenja, što je obrazložio time da, s obzirom na njegovo financijsko stanje i činjenicu da mu mjesečna mirovina iznosi 2.313 kuna (HRK) te da mu je supruga nezaposlena i nema primanja, ne može podmiriti te troškove bez da ugrozi nužno uzdržavanje sebe i svoje supruge. Zatražio je da se ti troškovi podmire iz sredstava prvostupanjskog suda, a ta je mogućnost predviđena Zakonom o parničnom postupku. Predao je potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o mirovini te potvrde o primanjima koja imaju on i njegova supruga.
Na ročištu održanom 3. veljače 2009. podnositelj je ostao pri svim tvrdnjama te ponovio da nije mogao platiti troškove vještačenja. Od suda je zatražio da prihvati njegovu tužbu kao što je naveo u podnescima od 16. veljače 2007. Nijedna stranka nije predložila nove dokaze. Sud je ukinuo odluku od 22. prosinca 2008. o dopunskom nalazu i mišljenju vještaka za knjigovodstvo jer podnositelj nije platio troškove te je zaključio glavnu raspravu.
Dana 16. veljače 2009. prvostupanjski je sud na temelju pravila o teretu dokazivanja donio presudu kojom je odbio podnositeljev tužbeni zahtjev. Sud je ocijenio da nije mogao utvrditi točne iznose mjesečne rente zbog toga što podnositelj nije platio troškove vještačenja. Prvostupanjski je sud u obrazloženju naveo kako je Županijski sud u Vukovaru odlukom od 11. studenoga 2008. podnositelju dodijelio naknadu štete u iznosu od 20.000 kuna (HRK) za povredu prava na suđenje u razumnom roku te da je taj novac mogao upotrijebiti kako bi podmirio troškove vještačenja.
Podnositelj je podnio žalbu u kojoj je tvrdio kako mu je iznos dodijeljen na temelju povrede prava na suđenje u razumnom roku bio isplaćen dana 13. ožujka 2009., odnosno nakon što je prvostupanjska presuda već bila donesena.
Dana 4. veljače 2010. drugostupanjski sud potvrdio je presudu prvostupanjskog suda. Osim toga, ocijenio je da podnositelj nije dokazao kada je država iznos od 20.000 kuna (HRK) položila na bankovni račun njegove zastupnice.
Podnositelj je zatim podnio reviziju koju je Vrhovni sud RH proglasio nedopuštenom dana 10. siječnja 2011.
Podnositelj zahtjeva zatim je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a Ustavni sud RH ju je dana 11. srpnja 2012. proglasio nedopuštenom kao očigledno neosnovanu.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

Mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, br. 29/1978, 39/1985 i 57/1989, te Narodne novine Republike Hrvatska br. 53/1991, 73/1991, 111/994, 7/1976, 91/1996, 112/1999, 84/2008, 96/2008 i 88/2001), kakve su bile na snazi u vrijeme nastanka činjenica u predmetu, glase:

Članak 195.

„…

(2) Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu mjesečnu rentu kao naknadu za tu štetu.“

Članak 196.

„Sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.“

Mjerodavne odredbe Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 81/2001, 117/2003, 88/2005, 84/2008, 96/2008 i 123/2008), kakve su bile na snazi u vrijeme nastanka činjenica u predmetu, glase:

Članak 8.

„Koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog [pojedinog] dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“

Članak 11.

„Stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima što joj pripadaju prema ovom zakonu sud će upozoriti koje parnične radnje može poduzeti.“

Članak 109.

„(1) Ako podnesak nije razumljiv ili ne sadržava sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju naložiti da podnesak ispravi odnosno dopuni u skladu s danom uputom i u tu svrhu mu vratiti podnesak radi ispravka ili dopune.

... ”

Članak 153.

„(1) Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza.

(2) Kad izvođenje dokaza predlože obje stranke, ili kad ga sud odredi po službenoj dužnosti, sud će odrediti da iznos potreban za podmirenje troškova polože obje stranke na jednake dijelove. Ako je sud odredio izvođenje dokaza po službenoj dužnosti, može odrediti da iznos položi samo jedna stranka.

(3) Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi. U tom će slučaju sud, s obzirom na sve okolnosti po svojem uvjerenju ocijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova.

(4) Ako sud izvede dokaz iako predujam za njegovo izvođenje nije položen, rješenjem će naložiti stranci da u roku od osam dana određenu svotu plati svjedoku ili vještaku. Žalba protiv toga rješenja ne odgađa ovrhu.

(5) Iznimno od odredbe stavka 3. ovog članka, ako sud po službenoj dužnosti odredi izvođenje dokaza radi utvrđivanja činjenica u vezi s primjenom članka 3. stavka 3. ovog zakona, a stranke ne polože određeni iznos, troškovi za izvođenje isplatit će se iz sredstava “

Članak 172.

„(1) Sud će osloboditi plaćanja troškova postupka stranku koja prema svome općem imovnom stanju ne može podmiriti te troškove bez štete za nužno uzdržavanje svoje i svoje obitelji.

(2) Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvaća oslobođenje od plaćanja pristojba i oslobođenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja i sudskih oglasa.

(3) Sud može stranku osloboditi od plaćanja sudskih pristojbi uz uvjete propisane Zakonom o sudskim pristobama.

(4) Pri donošenju odluke o oslobođenju od plaćanja troškova postupka sud će brižljivo ocijeniti sve okolnosti, a osobito će uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, broj osoba koje stranka uzdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njezine obitelji.“

Članak 173.

(1) Odluku o oslobođenju [stranke] od plaćanja troškova postupka donosi prvostupanjski sud na prijedlog strake.

(2) Stranka je dužna uz prijedlog podnijeti potvrdu nadležnog tijela uprave o imovnom stanju.

(3) U potvrdi o imovnom stanju mora se naznačiti iznos poreza koji plaća domaćinstvo i pojedini članovi domaćinstva te drugi izvori njihovih prihoda i uopće imovno stanje stranke kojoj se izdaje potvrda.

(4) Potanje propise o izdavanju potvrde o imovnom stanju donosi tijelo određeno posebnim propisom.

(5) Kad je to potrebno, i sam sud može, po službenoj dužnosti, pribaviti potrebne podatke i obavijesti o imovnom stanju stranke koja traži oslobođenje, a može o tome saslušati i protivnu straku.

... ”

Članak 219.

„(1) Svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

...”

Članak 221.a

„Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“

Mjerodavne odredbe Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći (Narodne novine br. 62/2008 i 81/2011) na snazi od 1. veljače 2009. do 31. prosinca 2013. glase:

Članak 4.

„…

(4) Odobravanje bilo kojeg oblika pravne pomoći uključuje i oslobađanje [stranke] od plaćanja pristojbi i troškova postupka.“

Članak 15.

„(1) Postupak za odobravanje pravne pomoći pokreće se podnošenjem zahtjeva [uredu državne uprave u županiji ili uredu u Zagrebu].

... ”

Članak 16.

„(1) Zahtjev se uredu podnosi na propisanom obrascu uz koji se prilaže pisana izjava podnositelja zahtjeva i članova njegova [ili njezina] kućanstva o imovini te pisana izjava podnositelja zahtjeva i punoljetnih članova njegova kućanstva o dopuštenju uvida u sve podatke o [njihovoj] imovini i dohotku.

... ”

Članak 18.

„Informacije o mogućnostima i uvjetima korištenja pravne pomoći, kao i obrasce zahtjeva, strankama su dužna učiniti dostupnim sudbena tijela prvoga stupnja, upravna tijela prvoga stupnja i pravne osobe s javnim ovlastima, pružatelji pravne pomoći kao i uredi koji odobravaju pravnu pomoć.“

Članak 77.

„Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«, osim odredbi članaka 15. i 16. ovoga Zakona koje stupaju na snagu 1. veljače 2009.

...“

Vlada se pozvala na predmet br. Gž-700/98 od 28. travnja 1999. u kojoj je Županijski sud u Zagrebu ocijenio da stranka koja uz prijedlog za oslobađanje ne priloži potvrdu o svojem i imovnom stanju supružnika i o tome ne da izjavu na sudski zapisnik, nema pravo na oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi.

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

Podnositelj je prigovorio da je do povrede njegovog prava na pošteno suđenje došlo kada su mu domaći sudovi odbili zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova izrade nalaza i mišljenja vještaka, a da pri tome nisu razmotrili dokaze o podnositeljevom imovnom stanju, što je dovelo do toga da mu je odbijen zahtjev za naknadu štete. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije, čiji mjerodavni dio glasi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi... svatko ima pravo da ... sud... pravično ispita njegov predmet.“

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da zahtjev nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije. Dalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj zahtjeva tvrdio je kako je prvostupanjski sud zatražio nekoliko nalaza i mišljenja vještaka. Osim toga, vještak je više puta davao usmene iskaze. Međutim, sud je odbio podnositeljev tužbeni zahtjev jer nije podmirio troškove dopunskih nalaza i mišljenja vještaka, a pri tome nije razmotrio prethodne nalaze i mišljenja.
Glede Vladinih navoda o mogućem traženju pravne pomoći, podnositelj zahtjeva naglasio je da mu je Hrvatska odvjetnička komora dodijelila odvjetnika za pružanje besplatne pravne pomoći (pro bono). Međutim, nije mogao zatražiti oslobađanje od plaćanja troškova postupka na temelju Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći budući da je on na snagu stupio 1. veljače 2009. nakon što je postupak već završen. Također je istaknuo da živi sa suprugom, koja nema primanja, i sinom, čiji je jedini izvor prihoda invalidska mirovina u iznosu od 1.696,79 kuna (oko 220 eura (EUR)), a da je njegov jedini izvor primanja invalidska mirovina u iznosu od 2.398,66 kuna (oko 300 eura (EUR)).
Vlada je najprije tvrdila kako je podnositelj ostvario pravo na pristup sudu s obzirom na to da su donesene dvije meritorne odluke: prvom je djelomično prihvaćen njegov tužbeni zahtjev, dok je drugom odlukom njegov tužbeni zahtjev djelomično odbijen na temelju činjenice da ga nije dokazao. U vezi s time, Vlada je navela kako je drugostupanjski sud ukinuo prvostupanjsku presudu od 23. siječnja 2004. zbog niza nepravilnosti, a podnositelj je snosio odgovornost za to što te nepravilnosti nisu ispravljene tijekom ponovljenog postupka.
Nadalje, Vlada je navela kako je podnositelj na ročištu održanom 3. veljače 2009. odustao od prijedloga da se od vještaka zatraži nalaz i mišljenje. Štoviše, nije predložio nove dokaze te nije prigovorio kada je prvostupanjski sud ukinuo svoju odluku od 22. prosinca 2008. Također je istaknula kako nije dokazao da nije mogao podmiriti troškove nalaza i mišljenja vještaka jer nije podnio potvrdu nadležne porezne uprave kojom se potvrđuju njegova primanja i imovno stanje, kao što je propisano mjerodavnim odredbama Zakona o parničnom postupku. Kao što je predviđeno Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći, isto tako mogao je tražiti pravnu pomoć, što bi mu omogućilo da bude oslobođen plaćanja troškova vještačenja. Konačno, da je uspio u postupku, protivnik bi mu nadoknadio sve troškove parnice.
Osim toga, Vlada je tvrdila da je navodno ograničenje bilo zakonito jer se pravno temeljilo na člancima 7. i 220.-223. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, težilo je legitimnom cilju, pravilnom djelovanju pravosudnog sustava te je bilo razmjerno cilju kojem se težilo. U vezi s time, Vlada je tvrdila da je postupak u navedenom predmetu trajao dvadeset godina te da se podnositelju naložilo da plati samo 696,55 kuna (HRK) za nalaz i mišljenje vještaka od 5. ožujka 2003. i zatim 2.578 kuna (HRK) 22. prosinca 2008. Nadalje, bio je oslobođen od plaćanje relevantnih sudskih pristojbi te je stoga pravni postupak za njega bio besplatan. Prema tome, ne može se reći da je podnositelju nametnut pretjerani individualni teret.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud ponavlja da članak 6. stavak 1. Konvencije svima osigurava pravo da sudu ili sudištu podnesu zahtjev u vezi sa svojim pravima i obvezama građanske naravi. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo na pokretanje postupaka, već i pravo na sudsko „rješavanje“ spora (vidi, primjerice, Kutić protiv Hrvatske, br. 48778/99, stavak 25., ESLJP 2002-II; Multiplex protiv Hrvatske, br. 58112/00, stavak 45., 10. srpnja 2003.; Menshakova protiv Ukrajine, br. 377/02, stavak 52., 8. travnja 2010.; i Šimecki protiv Hrvatske, br. 15253/10, stavak 42., 30. travnja 2014.). Najvažniji je čimbenik taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Kostadin Mihaylov protiv Bugarske, br. 17868/07, stavak 39., 27. ožujka 2008.; Yanakiev protiv Bugarske, br. 40476/98, stavak 69., 10. kolovoza 2006.; i Šimecki protiv Hrvatske, prethodno citirano, stavak 42.)
Pravo na pristup sudu nije apsolutno, već ono može biti podvrgnuto ograničenjima; takva se ograničenja dopuštaju implicitno budući da pravo na pristup sudu „po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države, a takva regulacija može se razlikovati u smislu vremena i mjesta ovisno o potrebama i sredstvima zajednice i pojedinaca“. Prilikom određivanja te regulacije države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene. Iako konačna odluka o pitanju poštovanja zahtjeva iz Konvencije počiva na Sudu, nije uloga Suda da zamijeni domaće vlasti u procjenjivanju onoga što je najbolja politika u ovom području. Međutim, takva ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup koji se pojedincu nalazi na raspolaganju na takav način ili u opsegu koji umanjuje samu bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti spojivo s člankom 6. stavkom 1. ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Stanev protiv Bugarske [VV], br. 36760/06, stavak 230., ESLJP 2012.).
Sud je u nekoliko navrata zaključio da obveza plaćanja sudskih pristojbi za stranke u parničnom postupku predstavlja ograničenje koje je umanjilo samu bit prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu, a ono je zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije (vidi Kreuz protiv Poljske, prethodno citirano, stavak 60.; Jedamski i Jedamska protiv Poljske, br. 73547/01, stavak 60., 26. srpnja 2005.; i Podbielski i PPU Polpure protiv Poljske, br. 39199/98, stavak 64., 26. srpnja 2005.). Uzimajući u obzir načela ustaljena u svojoj sudskoj praksi glede prava na pristup sudu, Sud je u tim predmetima smatrao da su iznos sudskih pristojbi koje su odmjerene u svjetlu osobitih okolnosti određenog slučaja, uključujući sposobnost podnositelja zahtjeva da ih plati, te stadij postupka u kojem su ograničenja nametnuta bili presudni čimbenici kada je riječ o utvrđivanju je li osoba ostvarila pravo na pristup sudu (vidi Stankiewicz protiv Poljske, br. 46917/99, stavak 59., ESLJP 2006-VI).

(b) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

(i) Je li postojalo ograničenje glede podnositeljeva prava na pristup sudu

Središnje pitanje tijekom postupaka koje je podnositelj zahtjeva pokrenuo pred domaćim sudovima odnosilo se na činjenicu da su domaći sudovi njegov tužbeni zahtjev odbili zbog toga što nije podmirio troškove vještačenja vještaka za knjigovodstvo, a da nisu razmotrili nijedan dokaz o njegovom imovinskom stanju. Iako je prvostupanjski sud zatražio tri nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo (vidi prethodne točke 10., 13. i 17.) te u tri navrata saslušao vještaka (vidi prethodne točke 11., 16. i 18.), ocijenio je kako bez dodatnog nalaza i mišljenja vještaka ne može odlučiti o tužbenom zahtjevu podnositelja te odbio tužbeni zahtjev podnositelja na temelju postupovnih pravila koja uređuju teret dokazivanja i obveze podnositelja zahtjeva da dostavi dokaze koji podupiru njegov tužbeni zahtjev.
Sud prihvaća da se nametanje plaćanja troškova vještačenja podnositelju zahtjeva može smatrati ograničenjem koje mu je otežalo ostvarivanje prava na pristup sudu (vidi, mutatis mutandis, Kreuz protiv Poljske, prethodno citirano, stavak 67.).
Kako je Sud u brojnim prigodama naglasio, ograničenje koje utječe na pravo na pristup sudu neće biti spojivo s člankom 6. stavkom 1. osim ako teži legitimnom cilju, te ako postoji razuman odnos razmjernosti između iskorištenih sredstava i legitimnog cilja koji se teži postići (vidi, primjerice, Klauz protiv Hrvatske, br. 28963/10, stavak 83., 18. srpnja 2013.). Sud stoga mora ispitati je li to postignuto u ovom predmetu.
U pogledu legitimnog cilja ograničenja, Sud prvo naglašava da podnositelj zahtjeva nije osporio samo pravilo sadržano u članku 153. Zakona o parničnom postupku. Umjesto toga, podnositelj zahtjeva tvrdio je kako je način primjene pravila u posebnim okolnostima njegovog predmeta predstavljao uskraćivanje prava na pošteno suđenje. U vezi s time, Sud smatra kako se donošenje općeg pravila koje stranku obvezuje da prvobitno podmiri troškove vještačenja čiji će se dokazi upotrijebiti za dokazivanje ili pobijanje sporne činjenice može smatrati sukladnim s općim provođenjem pravde. Ovaj je zahtjev isto tako sukladan sa značajkama parničnog postupka te sam po sebi ne može biti u suprotnosti s člankom 6.

(ii) Je li ograničenje bilo razmjerno legitimnom cilju kojemu se teži

Sud smatra kako njegova zadaća nije da donosi odluku o tome tko prvobitno mora platiti troškove vještačenja, već da ispita je li u okolnostima ovog predmeta bilo poštovano pravo podnositelja zahtjeva na pristup sudu u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, Malige protiv Francuske, 23. rujna 1998., stavak 30., Izvješća o presudama i odlukama 1998-VII, i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, stavak 119., 6. rujna 2012.).
Kao što je prethodno navedeno, ovaj se predmet tiče podnositeljevog zahtjeva za povećanjem mjesečne rente koja mu je dodijeljena na temelju nesposobnosti za rad, a radi se o iznimno osjetljivom pitanju za podnositelja zahtjeva s obzirom na to da mu je to jedan od glavnih izvora primanja.
U vezi s time, Sud prvo zamjećuje kako je iznos zatražen od podnositelja zahtjeva za njega nedvojbeno bio pozamašan budući da je premašio mjesečni iznos njegove mirovine (vidi prethodne točke 25., 26. i 41.).
Nadalje, Sud zamjećuje da je člankom 154. Zakona o parničnom postupku predviđena određena fleksibilnost glede plaćanja predujma za troškove vještačenja budući da propisuje da sud može izvoditi dokaze iako nije položen iznos za izvođenje tih dokaza, a u tom će slučaju naložiti predmetnoj stranci da navedenom svjedoku ili vještaku plati određeni iznos u roku od osam dana (vidi prethodnu točku 36.). Osim toga, članak 172. istoga Zakona predviđa da će stranka koja, između ostaloga, ne može podmiriti troškove vještačenja bez štete za nužno uzdržavanje svoje ili svoje obitelji biti oslobođena od plaćanja takvih troškova (vidi prethodnu točku 35.). Stavak 4. tog članka propisuje uvjete i okolnosti koje sudovi moraju uzeti u obzir pri donošenju odluke o oslobađanju (vidi prethodnu točku 35.).
Što se tiče Vladine tvrdnje da su domaći sudovi podnositeljev zahtjev za oslobođenjem odbili zbog navodnog nepodnošenja potvrde nadležne porezne uprave kojom se potvrđuje njegovo i imovno stanje njegove supruge, Sud smatra kako to nije točno budući da su se domaći sudovi oslanjali na pretpostavku da podnositelj zahtjeva posjeduje dovoljna novčana sredstva za podmirenje troškova vještačenja jer mu je prethodno dodijeljen iznos od 20.000 kuna (HRK) na ime povrede prava na pošteno suđenje u razumnom roku. Dok su dolazili do ovog zaključka, u obzir nisu uzeli dokumente koje je priložio svojem zahtjevu (potvrda Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koja potvrđuje da mu je mjesečna mirovina manja od troškova vještačenja, te potvrda kojom se potvrđuje da mu supruga nema primanja), ili činjenicu da se postupak u ovom predmetu bavio jednim od podnositeljevih glavnih izvora prihoda u svjetlu ozljede na radu koju je pretrpio i nesposobnosti za rad (vidi prethodne točke 7., 28. i 29.).
Zaključci nadležnih sudova u pogledu financijske situacije podnositelja zahtjeva nisu se temeljili na činjenicama i dokumentima koje je dostavio podnositelj, već na njihovom hipotetskom zaključku da je posjedovao dostatna financijska sredstva kako bi podmirio troškove vještačenja (vidi prethodnu točku 28.). Stoga su domaći sudovi iznijeli određene pretpostavke o financijskoj situaciji podnositelja zahtjeva koje nisu bile potpuno potvrđene dokazima s kojima su raspolagali (usporedi s Kreuz protiv Poljske, prethodno citirano, stavak 64.). Takve su pretpostavke dovele do odbijanja zahtjeva podnositelja (za oslobođenje od plaćanja troškova postupka), a posljedično i do odbacivanja njegove tužbe, čija osnovanost nije bila meritorno ispitana čak niti nakon više od 18 godina dugog suđenja.
Županijski sud u Vukovaru u dva je navrata ukinuo prvostupanjsku presudu zbog značajnih propusta prvostupanjskog suda (vidi prethodne točke 12.-13. i 20.). Štoviše, dana 3. svibnja 2005. Županijski sud u Vukovaru naložio je da se predmet vrati na ponovno suđenje jer prvostupanjski sud vještaku nije dao primjerene i jasne upute glede činjenica i parametara za izradu nalaza i mišljenja (vidi prethodne točke 20.- 25.). Stoga je bilo potrebno zatražiti sporni nalaz i mišljenje vještaka zbog propusta prvostupanjskog suda.
Sud također zamjećuje Vladinu tvrdnju da je podnositelj zahtjeva mogao zatražiti besplatnu pravnu pomoć čije je odobravanje moglo podrazumijevati oslobađanje od plaćanja troškova vještačenja. Međutim, mjerodavne odredbe Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći na snagu su stupile samo dva dana prije nego što se postupak završio te nakon što je podnositelj zahtjeva već podnio zahtjev za oslobađanjem od plaćanja troškova vještačenja (vidi prethodne točke 26., 27. i 35.). Osim toga, podnositelj zahtjeva je i prije nego što su odredbe Zakon o pravnoj pomoći stupile na snagu već angažirao pružatelja pravne pomoći koji ga je zastupao u predmetnom postupku. Prema odredbama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći na koje se poziva Vlada, svaka stranka u parničnom postupku koja koristi usluge pružatelja pravne pomoći automatski se u takvom postupku oslobađa od plaćanja troškova vještačenja (vidi točku 36.). Stoga Sud ne vidi nijedan razlog zašto se ovo pravilo nije primijenilo na podnositelja zahtjeva koji je već zatražio usluge pružatelja pravne pomoći kako bi ga zastupao u predmetnom postupku, a posebice jer Vlada navodi kako je podnositelj zahtjeva u tom postupku već bio oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi (vidi točku 44.). Osim toga, čak i pod pretpostavkom da je podnošenje zahtjeva za pravnu pomoć prema Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći o ovom predmetu bio primjeren korak za podnositelja, Sud zamjećuje kako je prema članku 18. Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći prvostupanjski sud bio obvezan podnositelju pružiti sve potrebne informacije o pravnoj pomoći (vidi točku 36.), ali prvostupanjski sud to nije učinio.
Iako nije na Sudu da odlučuje o osnovanosti podnositeljevog tužbenog zahtjeva, Sud mora zamijetiti kako se njegova tužba zasnivala na nesretnom događaju za koji odgovornost snosi društvo u državnom vlasništvu, a ticala se naknade štete nastale zbog navedenog događaja (vidi prethodnu točku 6.).
Ocjenjujući činjenice cjelokupnog predmeta te uzimajući u obzir istaknuto mjesto koje pravo na pristup sudu zauzima u demokratskom društvu, ne može se reći da su odluke domaćih sudova u ovom predmetu bile razmjerne legitimnom cilju kojem teži pravilo navedeno u članku 173. Zakona o parničnom postupku. U kontekstu činjenice da specifičnim financijskim okolnostima podnositelja zahtjeva nije posvećena dovoljna pažnja, proizvoljna primjena tog pravila u ovom je predmetu rezultirala ograničenjem koje je umanjilo samu bit podnositeljevog prava na pristup sudu.
Prema tome, došlo je do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije navodi:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

U očitovanju koje je dana 2. rujna 2015. dostavio kao odgovor na očitovanje Vlade podnositelj zahtjeva nije zatražio pravednu naknadu. Na obrascu zahtjeva potražuje 10.000 kuna (HRK) (oko 1.300 eura (EUR)) na ime naknade i 35.000 kuna (HRK) (oko EUR 4.700 eura (EUR)) na ime troškova i izdataka.
Sukladno pravilu 60. stavku 2. Poslovnika Suda, podnositelj zahtjeva mora dostaviti specifikaciju svih potraživanja te svu popratnu dokumentaciju i to u roku koji je određen da podnositelj zahtjeva dostavi očitovanje o osnovanosti. Ako podnositelj zahtjeva ne ispuni ove uvjete, Sud može potpuno ili djelomično odbaciti njegov zahtjev (pravilo 60. stavak 3 i pravilo 71.). Sud je u pismu od 27. srpnja 2015. podnositelju zahtjeva ukazao na činjenicu da se ovi uvjeti primjenjuju čak i ako je svoje želje glede pravedne naknade naznačio u ranijoj fazi postupka.
Sud zamjećuje da zastupnik podnositelja zahtjeva nije u propisanom roku podnio zahtjev za pravednom naknadom niti bilo kakvu relevantnu popratnu dokumentaciju.

Uzimajući u obzir pravilo 60., Sud stoga ne dosuđuje ništa na temelju članka 41. Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je zahtjev u dijelu koji se odnosi na pravo na pristup sudu dopušten;
Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;
Odlučuje da neće dodijeliti iznos na temelju članka 41. Konvencije.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 15. ožujka 2018. godine na temelju pravila 77. stavaka 2. i 3. Poslovnika Suda

Renata Degener Aleš Pejchal

Zamjenica tajnika Predsjednik

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF SMOLIĆ v. CROATIA

(Application no. 51472/12)

JUDGMENT

STRASBOURG

15 March 2018

This judgment is final but it may be subject to editorial revision.

In the case of Smolić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Committee composed of:

Aleš Pejchal, President,
Armen Harutyunyan,
Jovan Ilievski, judges,
and Renata Degener, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 20 February 2018,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 51472/12) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Pavo Smolić (“the applicant”), on 5 July 2012.

2. The applicant was represented by Ms V. Šnur, a lawyer practising in Vinkovci. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged that the national court had violated his right to a fair hearing.

4. On 1 April 2015 the above complaint was communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1934 and lives in Stari Mikanovci.

6. The applicant was an employee of the State’s railway company, Hrvatske željeznice. He suffered a work-related accident and became unable to work.

7. On 26 April 1977 the Osijek County Court (Okružni sud u Osijeku) awarded the applicant a lump sum in compensation and ordered the defendant – Hrvatske željeznice – to pay him monthly payments in respect of the difference between his disability pension and the salary he would have been earning were it not for his inability to work.

8. On 5 May 1988 the Vukovar Municipal Court (Općinski sud u Vukovaru) increased the above-mentioned monthly payments. At the same time, it established that the applicant’s inability to work was only 50% due to the above-mentioned accident, and 50% due to a pre-existing illness.

9. On 24 December 1990 the applicant instituted civil proceedings against Hrvatske željeznice, seeking that the above-mentioned monthly payments be increased on the grounds of changed circumstances.

10. The defendant did not oppose an increase in the monthly payments, but disputed the amount requested.

11. The Vukovar Municipal Court commissioned a report from an accounting expert, and on 13 February 1991 the expert witness submitted his report.

12. At a hearing held on 20 February 1991 the expert witness gave oral evidence.

13. On 24 April 1991 the first-instance court allowed the applicant’s claim in part, but on 16 August 1991 the Vukovar County Court (Županijski sud u Vukovaru) quashed the first-instance judgment in part, because it found that the first-instance court had failed to correctly establish the facts. It remitted the case for fresh consideration and ordered the first-instance court to establish, in terms of a percentage, how much the applicant’s inability to work was due to his pre-existing illness.

14. In the resumed proceedings, the first-instance court commissioned a report from an accounting expert and ordered the applicant to pay costs in advance in the sum of 696.55 Croatian kunas (HRK).

15. On 5 June 2003 the expert witness submitted his report and the defendant objected to the expert’s findings.

16. On 15 October 2003 the expert witness submitted his observations in reply to the defendant’s objection.

17. At a hearing on 28 November 2003 the court heard oral evidence from the expert witness. He stated that he could not precisely determine individual amounts until the Croatian Pension Fund adjusted the applicant’s pension.

18. On 22 December 2003, after the Croatian Pension Fund had adjusted the applicant’s pension, the expert witness submitted an additional report.

19. At a hearing on 23 January 2004 the expert witness again gave oral evidence.

20. On the same date, on the basis of the expert witness’s report, the first-instance court issued a judgment allowing the applicant’s claim in part.

21. On 3 May 2005 the Vukovar County Court quashed the judgment of 23 January 2004 for substantial violation of the civil procedure rules and ordered a fresh consideration of the case. It held that the first-instance court had failed to take into account the fact: that the first-instance judgment of 24 April 1991 had become final as regards an amount of 63.80 former Yugoslav dinars (YUD) per month payable for the period from 1 January 1991 onwards; the applicant had turned 60 on 15 August 1994; and he should have lodged an application for his disability pension to be recalculated as an old-age pension.

22. At a hearing held on 15 September 2005 the first-instance court commissioned a further report from an accounting expert, in accordance with the instruction given by the second-instance court. Specifically, it ordered the expert witness, in calculating the monthly amount, to take into account the amount of 63.80 dinars which had already been awarded, as well as the fact that the defendant was 50% responsible for the damage at issue, and to establish whether the applicant had used his right to have his disability pension recalculated as an old-age pension when he had turned 60.

23. Meanwhile, the defendant split into four companies, and the first‑instance court ordered the applicant to correct his claim by accurately identifying the defendant.

24. On 2 November 2007 the first-instance court declared the claim inadmissible, because it held that the applicant had failed to properly correct the claim.

25. Upon an appeal by the applicant, on 9 September 2008 the Vukovar County Court quashed the first-instance decision, because it held that the applicant had already identified the defendant.

26. In the resumed proceedings, at a hearing held on 22 December 2008 the first-instance court commissioned a report from an accounting expert in accordance with the second-instance court’s instruction given in its judgment of 3 May 2005, and ordered the applicant to pay the related costs in the amount of HRK 2,578 in advance.

27. On 15 January 2009 and 3 February 2009 the applicant asked for an exemption from paying the costs of the expert witness, claiming that, given his financial situation, and the fact that his pension was HRK 2,313 per month and his wife was unemployed and without any income, he was unable to pay those costs without putting his own and his wife’s subsistence at risk. He asked for those costs to be covered by the first-instance court’s funds, a possibility provided for by the Civil Procedure Act. He submitted a certificate from the Croatian Pension Fund concerning his pension and certificates demonstrating his and his wife’s income.

28. At a hearing on 3 February 2009 the applicant reiterated all the arguments and repeated that he had not been able to pay for the costs of the expert report. He asked the court to allow his claim as specified in his submissions of 16 February 2007. Neither party put forward any new evidence. The court set aside its decision of 22 December 2008 regarding a further report from an accounting expert, because the applicant had failed to pay for the costs, and concluded the hearing.

29. On 16 February 2009, relying on the rules regulating the burden of proof, the first-instance court issued a judgment dismissing the applicant’s claim. It held that, owing to his failure to pay for the costs of the expert report, the court had not been able to establish the exact amount of the monthly payments. In its reasoning, the first-instance court stated that the Vukovar County Court, in its decision of 11 November 2008, had awarded the applicant HRK 20,000 for the violation of his right to a trial within a reasonable time, and that he could have paid for the costs of the expert witness with that money.

30. The applicant lodged an appeal, claiming that the amount awarded to him for the violation of his right to a trial within a reasonable time had been paid to him on 13 March 2009, namely after the first-instance judgment had already been delivered.

31. On 4 February 2010 the second-instance court upheld the first‑instance judgment. In addition, it held that the applicant failed to demonstrate when the State had deposited the amount of HRK 20,000 on a bank account of his representative.

32. The applicant then lodged an appeal on points of law (revizija), which the Supreme Court declared inadmissible on 10 January 2011.

33. The applicant then lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court, and on 11 July 2012 the Constitutional Court declared it inadmissible as manifestly ill-founded.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

34. The relevant provisions of the Civil Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 29/1978, 39/1985 and 57/1989, and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 73/1991, 111/994, 7/1976, 91/1996, 112/1999 and 88/2001), as in force at the material time, provided:

Section 195

“...

(2) If the injured person loses income as a result of a complete or partial inability to work, or his/her needs becoming greater on a permanent basis, or possibilities for his/her further development and progress being ruined or diminished, the person responsible shall pay to the injured person monthly payments as compensation for damage.”

Section 196

“The court may increase the monthly payments for a future period at the request of the injured party, but it may also reduce or suspend the monthly payments if the circumstances of which the court was aware at the time of delivering the previous judgment have changed significantly.”

35. The relevant provisions of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette nos. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 81/2001, 117/2003, 88/2005, 84/2008, 96/2008 and 123/2008), as in force at the material time, provided:

Section 8

“The court shall use its discretion to decide which facts it will find proved, after conscientious and careful assessment of all the [pieces of] evidence presented individually and as a whole, and taking into consideration the results of the entire proceedings.”

Section 11

“The party who, for reasons of ignorance, fails to avail himself or herself of his or her rights under this Act shall be advised by the court as to which procedural actions he or she may take.”

Section 109

“(1) If a submission is incomprehensible or does not contain everything necessary in order that it may be proceeded upon, the court shall instruct the person who submitted it to amend or supplement it, and for this purpose it may invite him or her to come to the court, or return the submission to him or her for amendment.

... ”

Section 153

“(1) When a party proposes [that something be introduced as] evidence, he or she shall be obliged, by order of the court, to pay, in advance, the amount needed to cover the costs incurred in relation to the introduction of the evidence.

(2) When both parties propose [that something be introduced as] evidence, or when this is ordered by the court of its own motion, the court shall order that the amount needed to cover the costs be deposited by both parties in equal parts. If the court of its own motion orders hearing evidence, it may order that the amount be deposited by only one of the parties.

(3) The court shall not obtain the evidence if the amount needed to cover the costs is not deposited within the time-limit fixed by the court. In this case, the court shall, taking account of all the circumstances, use its own discretion to assess the importance of the fact that a party has failed to deposit the amount needed to cover the costs within the specified time-limit.

(4) If the court hears evidence even though a deposit for [obtaining this evidence] has not been paid, it shall, by a ruling, order the party [in question] to pay a certain sum to the witness or the expert witness within eight days. An appeal against such a ruling does not postpone enforcement.

(5) As an exception to the provision of subsection 3 above, if the court of its own motion orders the hearing of evidence for the purpose of establishing facts in relation to the application of section 3 subsection 8 above, and the parties fail to deposit the specified amount, the costs of hearing the evidence shall be covered by court funds.”

Section 172

“(1) The court may exempt a party who, in terms of his or her financial situation, is unable to pay those costs without harm to his or her subsistence or that of his or her family from paying litigation costs.

(2) An exemption from paying litigation costs covers an exemption from paying fees and an exemption from paying a deposit for witness expenses, expert witnesses, inquiries and court announcements.

(3) The court may exempt a party from paying court fees under the conditions prescribed by the Court Fees Act.

(4) In rendering a decision on exempting [a party] from paying litigation costs, the court shall carefully assess all the circumstances, and especially take into account the value of the subject of the dispute, the number of people the party supports, and the income of the party and the members of his or her family.”

Section 173

“(1) The decision on exempting [a party] from paying litigation costs shall be rendered by the first-instance court upon an application by the party.

(2) Along with the application, the party shall provide a certificate from the competent administrative body confirming his or her financial means.

(3) The certificate of financial means shall indicate the amount of tax paid by the household and individual members of the household, and other sources of income and the overall material situation of the party to whom the certificate is issued.

(4) More detailed regulations on the issue of certificates of financial means shall be issued by the authority determined by special regulations.

(5) If necessary, the court may, of its own motion, obtain the necessary data and information about the financial means of the party requesting an exemption, and may also hear the opposing party on the subject.

... ”

Section 219

“(1) Each party is obliged to provide facts and present evidence on which his or her claim is based, or to dispute the statements and evidence of his or her opponent.

...”

Section 221a

“If, on the basis of the evidence put forward (section 8), the court cannot establish a fact with certainty, it shall rule on the existence of the fact by applying the rule of the burden of proof.”

36. The relevant provisions of the Legal Aid Act (Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, Official Gazette no. 62/2008 and 81/2011), in force between 1 February 2009 and 31 December 2013, provided:

Section 4

“...

(4) Granting any form of legal aid shall include exempting [a party] from paying fees and litigation costs.”

Section 15

“(1) The procedure for granting legal aid is initiated by lodging an application with the [county State administration office or the Zagreb office].

... ”

Section 16

“(1) An application shall be submitted to the office on a prescribed form, accompanied by a written statement by the applicant and members of his [or her] household about the property [which they own], and a written statement by the applicant and his or her family members permitting access to all data relating to [their] property and income.

... ”

Section 18

“First-instance courts, first-instance administrative bodies, legal entities and legal aid offices are obliged to provide information on the possibilities and conditions relating to the use of legal aid, as well as application forms.”

Section 77

“This Act shall enter into force on the eighth day after its publication in the Official Gazette, save for sections 15 and 16, which shall enter into force on 1 February 2009 ... ”

37. The Government referred to case no. Gž-700/98 of 28 April 1999, in which the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) had noted that a party who did not submit with his or her exemption application a certificate of financial means for him or herself and his or her spouse, and did not give a statement for the court record, was not entitled to an exemption from paying court fees.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

38. The applicant complained that his right to a fair trial had been violated when the domestic courts had refused his application for an exemption from paying costs related to the expert witness’s report without considering any evidence about his financial situation, which had led to his claim for damages being dismissed. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

A. Admissibility

39. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

40. The applicant argued that the first-instance court had commissioned several expert-witness reports. In addition to this, an expert had given oral evidence numerous times. Nevertheless, the court had dismissed his claim because he had not paid for the costs of additional expert-witness evidence, without taking into consideration the previous reports.

41. As to the Government’s allegations about the possibility to ask for legal aid, the applicant stressed that the Croatian Bar Association had granted him a pro bono lawyer. However, he had not been able to ask for an exemption from paying the costs of the proceedings under the Legal Aid Act, because it had come into force on 1 February 2009, after the proceedings had already ended. He also pointed out that he lived with his wife, who had no income, and their son, whose only income was a disability pension in the amount of HRK 1,696.79 (about 220 euros (EUR)), and his only income was a disability pension in the amount of HRK 2,398.66 (about EUR 300).

42. The Government firstly argued that the applicant had enjoyed his right of access to a court, given that he had obtained two judicial decisions on the merits: one that had allowed his claim in part, and another that had dismissed his claim in part, owing to the fact that he had failed to prove it. In this connection, they asserted that the second-instance court had quashed the first-instance judgment of 23 January 2004 owing to several shortcomings, and that it was the applicant’s fault that these shortcomings had not been corrected in the fresh set of proceedings.

43. The Government further submitted that, at a hearing held on 3 February 2009, the applicant had given up on the idea of commissioning a report from an expert. Moreover, he had not provided further evidence and had not raised an objection when the first-instance court had set aside its decision of 22 December 2008. They also pointed out that the applicant had failed to prove that he had not been able to pay the costs of the expert‑witness report, because he had failed to submit a certificate from the competent tax authority confirming his income and assets, as provided for under the relevant rules of the Civil Procedure Act. He had also had a possibility to ask for legal aid, as provided for in the Legal Aid Act, which would have allowed him to be exempted from paying the costs of an expert witness. Lastly, had he succeeded in the proceedings, his opponent would have reimbursed all his litigation costs.

44. The Government additionally argued that the alleged restriction had been lawful, because it had its legal basis in sections 7 and 220-223 of the Civil Procedure Act. Further to this, it had pursued a legitimate aim, the good administration of justice, and it had been proportionate to the aim sought. In this connection, they argued that the proceedings in the instant case had lasted twenty years, and that the applicant had only been ordered to pay HRK 696.55 for the expert report of 5 March 2003 and then HRK 2,578 on 22 December 2008. Moreover, he had been exempted from paying the relevant court fees, thus he had enjoyed free legal proceedings. Therefore, it could not be said that an excessive individual burden had been imposed on the applicant.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

45. The Court reiterates that Article 6 § 1 of the Convention secures for everyone the right to have any claim relating to his or her civil rights and obligations brought before a court or tribunal. The right of access to a court includes not only the right to institute proceedings, but also the right to obtain a judicial “determination” of the dispute (see, for example, Kutić v. Croatia, no. 48778/99, § 25, ECHR 2002-II; Multiplex v. Croatia, no. 58112/00, § 45, 10 July 2003; Menshakova v. Ukraine, no. 377/02, § 52, 8 April 2010; and Šimecki v. Croatia, no. 15253/10, § 42, 30 April 2014). The most important factor is that the dispute submitted for adjudication was the subject of a genuine examination (see Kostadin Mihaylov v. Bulgaria, no. 17868/07, § 39, 27 March 2008; Yanakiev v. Bulgaria, no. 40476/98, § 69, 10 August 2006; and Šimecki v. v. Croatia, cited above, § 42)

46. The right of access to a court is not absolute, but may be subject to limitations; these are permitted by implication, since the right of access “by its very nature calls for regulation by the State, regulation which may vary in time and in place according to the needs and resources of the community and of individuals”. In laying down such regulation, the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation. Whilst the final decision as to observance of the Convention’s requirements rests with the Court, it is no part of the Court’s function to substitute for the assessment of the national authorities any other assessment of what might be the best policy in this field. Nonetheless, the limitations applied must not restrict the access left to the individual in such a way or to such an extent that the very essence of the right is impaired. Furthermore, a limitation will not be compatible with Article 6 § 1 if it does not pursue a legitimate aim and if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be achieved (see Stanev v. Bulgaria [GC], no. 36760/06, § 230, ECHR 2012).

47. The Court has found on several occasions that the court fee levied on parties to civil proceedings constituted a restriction that impaired the very essence of the applicants’ right of access to a court guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention (see Kreuz v. Poland, cited above, § 60; Jedamski and Jedamska v. Poland, no. 73547/01, § 60, 26 July 2005; and Podbielski and PPU Polpure v. Poland, no. 39199/98, § 64, 26 July 2005). In those cases, having regard to the principles established by its case-law in respect of the right of access to a court, the Court considered that the amount of the court fees assessed in the light of the circumstances of a given case, including the applicants’ ability to pay them and the phase of the proceedings at which that restriction was imposed on them, were factors which were material in the determination of whether or not a person had enjoyed his right of access to a court (see Stankiewicz v. Poland, no. 46917/99, § 59, ECHR 2006‑VI).

(b) Application of these principles to the present case

(i) Whether there was a restriction of the applicant’s right to a court

48. The central issue in the proceedings the applicant instituted before the national courts concerned the fact that the national courts had dismissed his claim on account of his failure to pay for the fees of the accounting expert’s report, without considering any evidence concerning his financial situation. Even though the first-instance court commissioned three reports by accounting experts (see paragraphs 10, 13 and 17 above) and heard oral evidence from an expert witness three times (see paragraphs 11, 16 and 18 above), it held that it could not assess the applicant’s claim without a further report from an accounting expert, and dismissed his claim, relying on the procedural rules regulating the burden of proof and his obligation to produce the evidence that would prove his claim.

49. The Court accepts that the imposition on the applicant to pay the fees of the expert witness may be viewed as a restriction hindering his right of access to a court (see, mutatis mutandis, Kreuz v. Poland, cited above, § 67).

50. As the Court has underlined on a number of occasions, a restriction affecting the right to a court will not be compatible with Article 6 § 1 unless it pursues a legitimate aim and there is a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the legitimate aim sought to be achieved (see, for example, Klauz v. Croatia, no. 28963/10, § 83, 18 July 2013). The Court must therefore examine whether this was achieved in the present case.

51. As regards the legitimate aim of the restriction, the Court first emphasises that the applicant did not challenge as such the rule contained in section 153 of the Civil Procedure Act. Instead, he claimed that the manner in which the rule had been applied in the particular circumstances of his case had deprived him of his right to a fair hearing. In this connection, the Court considers that setting out a general rule that places a duty upon a party to initially pay for the fees of an expert witness whose evidence shall be used to prove or disprove a disputed fact can be accepted as compatible with the general administration of justice. This requirement is likewise compatible with the characteristics of the civil proceedings, and cannot in itself be seen as contrary to Article 6.

(ii) Whether the restriction was proportionate to the legitimate aim pursued

52. The Court considers that its task is not to rule on who has to pay the fees of an expert witness initially, but to determine whether, in the circumstances of this case, the applicant’s right of access to a court within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention was respected (see, mutatis mutandis, Malige v. France, 23 September 1998, § 30, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VII, and Cindrić and Bešlić v. Croatia, no. 72152/13, § 119, 6 September 2016).

53. As mentioned before, the present case concerns the applicant’s claim for an increase in the monthly payments awarded to him on the account of his inability to work, a highly important issue in relation to the applicant’s personal situation, since that was one of his main sources of income.

54. In that connection, the Court notes firstly that the sum required from the applicant was undoubtedly substantial for him, because it surpassed the amount of his monthly pension (see paragraphs 25, 26 and 41 above).

55. Further to this, the Court observes that section 154 of the Civil Procedure Act allowed for flexibility as regards the payment in advance of the fees of an expert witness, since it provided that the court could hear evidence even though a deposit for obtaining such evidence had not been paid, in which case it should order the party concerned to pay a certain sum to the witness or the expert witness concerned within eight days (see paragraph 36 above). Further to this, section 172 of the same Act made provision for a party who was unable to pay, inter alia, the fees of an expert witness without harming his or her own subsistence or that of his or her family to be exempted from paying such fees (see paragraph 35 above). Subsection 4 of that section provided for the conditions and circumstances the courts needed to take into account when deciding on exemption applications (see paragraph 35 above).

56. As to the Government’s argument that the domestic courts had dismissed the applicant’s exemption application owing to his alleged failure to provide a certificate from the competent tax authority confirming his and his wife’s financial status, the Court notes that this is not accurate, since the national courts relied on the assumption that the applicant had had sufficient funds to pay the expert’s fees because he had previously been awarded HRK 20,000 in respect of the violation of his right to a fair hearing within a reasonable time. In concluding this, they did not take into consideration either the documents he had submitted with his application (the Croatian Pension Fund’s certificate confirming that the amount of his monthly pension was less than the expert’s fees, and the certificate confirming that his wife had no income), or the fact that the proceedings in the instant case concerned one of his main sources of income in relation to his work-related injury and incapacity of working (see paragraphs 7, 28 and 29 above).

57. The findings which the relevant courts made in respect of the applicant’s financial situation did not rely on the facts and documents the applicant supplied, but on their hypothetical conclusion that he had had sufficient financial means to cover the fees of the expert witness (see paragraph 28 above). Thus, the domestic courts made certain assumptions as to the applicant’s financial standing that were not supported by the material before them (compare with Kreuz v. Poland, cited above, § 64). Those assumptions led to the dismissal of the applicant’s application and consequently to the dismissal of his claim, the substance of which was not fully examined on the merits even after a long trial of more than eighteen years.

58. The Vukovar County Court quashed the first-instance judgment twice owing to substantive flaws made by the first-instance court (see paragraphs 12-13 and 20 above). Moreover, in its judgment of 3 May 2005 the Vukovar County Court ordered a fresh consideration of the case because the first-instance court had failed to adequately and precisely give instructions to the expert witness concerning facts and parameters in relation to the preparation of his report (see paragraphs 20-25 above). Therefore, the impugned expert-witness report had to be commissioned because of the first-instance court’s error.

59. The Court also notes the Government’s argument that the applicant was able to ask for legal aid, the granting of which could have entailed an exemption from paying the costs of experts. However, the relevant provisions of the Legal Aid Act came into force only two days before the proceedings were concluded, and after the applicant had already lodged an application to be exempted from paying the expert-witness fees (see paragraphs 26, 27 and 35 above). Further to this, before the provisions of the Legal Aid Act came into force, the applicant had already obtained a legal aid lawyer to represent him in the proceedings at issue. Under the provisions of the Legal Aid Act, relied on by the Government, every party to civil proceedings who obtained the services of a legal aid lawyer was automatically exempted from paying the costs of experts in such proceedings (see paragraph 36). The Court therefore sees no reason why such a rule was not applied in respect of the applicant, who had already obtained a legal aid lawyer to represent him in the proceedings at issue, especially as, according to the Government, the applicant had also been exempted from paying the court fees in those proceedings (see paragraph 44). In addition to this, even assuming that lodging an application for legal aid as provided for in the Legal Aid Act was the proper avenue for the applicant in the instant case, the Court notes that section 18 of the Legal Aid Act obliged the first-instance court to provide the applicant with all the necessary information concerning legal aid (see paragraph 36), which the first-instance court failed to do.

60. Whereas it is not for the Court to assess the merits of the applicant’s claim, it cannot but note that his action was based on harmful events for which a State-owned company had been found liable, and concerned damages arising from those events (see paragraph 6 above).

61. Assessing the facts of the case as a whole, and having regard to the prominent place in a democratic society held by the right to a court, it cannot be said that the domestic courts’ decisions in the present case were proportionate to the legitimate aim pursued by the rule enunciated in section 173 of the Civil Procedure Act. Its arbitrary application in the present case, in the absence of sufficient regard for the specific financial circumstances of the applicant, resulted in a restriction which impaired the very essence of his right of access to a court.

62. Consequently, there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

63. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

64. The applicant did not submit any claim for just satisfaction in his observations dated 2 September 2015 in reply to the Government’s observations. He claimed HRK 10,000 (about EUR 1,300) in compensation and HRK 35,000 (about EUR 4,700) in costs and expenses on the application form.

65. Under Rule 60 § 2 of the Rules of Court, an applicant must submit itemised particulars of all claims, together with any relevant supporting documents, within the time-limit fixed for the submission of the applicant’s observations on the merits. If the applicant fails to comply with these requirements, the Court may reject the claim in whole or in part (Rule 60 § 3 and Rule 71). In its letter dated 27 July 2015 the Court drew the applicant’s attention to the fact that these requirements applied even if he had indicated his wishes concerning just satisfaction at an earlier stage of the proceedings.

66. The Court observes that the applicant’s representative failed to submit any just satisfaction claims, together with any relevant supporting documents, within the fixed time-limit.

Having regard to Rule 60, the Court therefore makes no award under Article 41 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the complaint concerning the right of access to court admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3. Decides to make no award under Article 41 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 15 March 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener Aleš Pejchal
Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2

Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.

Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije

Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije

Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.

Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije

Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije

Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)

Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije