Jurica protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
30376/13
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
02.05.2017
Članovi
6
6-1
8
8-1
Kršenje
6
6-1
Nekršenje
8
8-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8) Pozitivne obaveze
(Čl. 8-1) Poštovanje porodičnog života
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane hrvatske državljanke, rodjene 1953. godine i živi u Zagrebu.
U periodu izmedju 1987. i 1989. godine, podnositeljka je imala nekoliko operacija u Kliničko bolničkom centru Sestara Milosrdnica, zbog disfunkcije srednjeg uha.
Dana 29. januara 1998. godine, podnositeljka je podnela tužbu protiv bolnice i osiguravajućeg društva, pred Općinskim gradjanskim sudom u Zagrebu, kojom je tražila naknadu štete zbog nesavesnog lečenja. Nakon nekoliko požurnica koje je uputila Općinskom sudu, postupak je trajao sve do 2010. godine, kada je sud odbio tužbeni zahtev podnositeljke. Podnositeljka je izjavila žalbu Županijskom sudu, koju je dana 14. septembra 2010. godine, Županijski sud odbio.
Dana 11. novembra 2010. godine, podnositeljka podnosi reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koji je odbija kao neosnovanu i potvrdjuje obrazloženja nižih sudova.
Dana 2. juna 2012. godine, podnositeljka izjavljuje Ustavnu žalbu, koju Ustavni sud odbija kao neosnovanu.
Evropski Sud za ljudska prava, uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, kao i svu sudsku praksu, jednoglasno utvrdjuje povredu čl. 6 stava 1 Konvencije i utvrdjuje da nije došlo do povrede čl. 8 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET JURICA protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 30376/13)

PRESUDA

STRASBOURG

2. svibnja 2017.

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Jurica protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Işıl Karakaş, predsednica,
Julia Laffranque,
Nebojša Vučinić,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Georges Ravarani, suci,
and Stanley Naismith,tajnik odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 21. ožujka 2017. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 30376/13) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka, gđa Gordana Jurica („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu 11. travnja 2013. godine na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”).
  2. Podnositeljicu zahtjeva zastupao je g. D. Ivanić, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je nedostatku učinkovitog domaćeg postupka za rješavanje njezinih navoda o nesavjesnom liječenju, protivno člancima 6. i 8. Konvencije.
  4. Dana 18. prosinca 2014. godine o zahtjevu je obaviještena Vlada.

 

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1953. godine i živi u Zagrebu.

A. Pozadina predmeta

  1. U razdoblju između 1987. i 1989. godine podnositeljica zahtjeva imala je nekoliko operacija u Kliničkom bolničkom centru Sestara Milosrdnica (u daljnjem tekstu: „bolnica”), javnoj zdravstvenoj ustanovi, zbog disfunkcije srednjeg uha.
  2. Nakon operacije u listopadu 1989. godine stanje podnositeljice zahtjeva se pogoršalo, što je rezultiralo paralizom lijeve strane lica. S tim u vezi, ona je podvrgnuta daljnjem liječenju sve do srpnja 1997. godine, kada je ustanovljeno da je njezino stanje takvo da se neće oporaviti. Podnositeljica zahtjeva otišla je u prijevremenu mirovinu zbog invalidnosti.

B. Parnični postupak

  1. Podnositeljica zahtjeva je 29. siječnja 1998. godine podnijela tužbu protiv bolnice i mjerodavnog osiguravajućeg društva pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu u kojoj je tražila naknadu štete za navodno nesavjesno liječenje.
  2. U rujnu 1998. godine podnositeljica zahtjeva požurivala je Općinski građanski sud u Zagrebu da zakaže ročište u njezinom predmetu.
  3. Stranke su razmijenile daljnje podneske u veljači i ožujku 1999. godine. Podnositeljica zahtjeva dostavila je nalaz i mišljenje koje je sastavio vještak V.F., prema kojem se njezino zdravstveno stanje znatno pogoršalo u siječnju 1997. godine.
  4. Prvo ročište održano je pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu 17. rujna 1999. godine. Nakon ispitivanja podnositeljice zahtjeva, ročište je odgođeno do daljnjeg.
  5. U listopadu 1999. godine i svibnju 2000. godine podnositeljica zahtjeva zatražila je od Općinskog građanskog suda u Zagrebu da ubrza postupak.
  6. Dana 27. rujna 2000. godine održano je ročište na kojem je Općinski građanski sud u Zagrebu naložio vještačenje o okolnostima liječenja podnositeljice zahtjeva.
  7. Vještacima R.T. i P.S. je 14. studenog 2000. godine naloženo da sastave nalaz i mišljenje.
  8. U prosincu 2000. godine P.S. je izradio nalaz i mišljenje u kojem je naveo kako nije pronašao nikakve naznake nesavjesnog liječenja u liječenju podnositeljice zahtjeva.
  9. Zatraženo je da se R.T. izuzme iz postupka iz razloga što je bio zaposlen u bolnici i jer se stoga moglo postaviti pitanje o njegovoj nepristranosti. Kao rezultat njegova izuzeća, Općinski građanski sud u Zagrebu je 16. siječnja 2001. godine zatražio nalaz i mišljenje od drugog vještaka, J.G.
  10. U svojem nalazu i mišljenju od 5. veljače 2001. godine J.G. je ustanovio da je stanje podnositeljice zahtjeva bilo nepovratno, ali nije dao nikakav uvjerljivi nalaz u pogledu navodnog nesavjesnog liječenja.
  11. Na temelju primjedbe podnositeljice zahtjeva na nalaz i mišljenje J.G., Općinski građanski sud u Zagrebu je 8. ožujka 2001. godine pozvao vještaka da dopuni svoj nalaz i mišljenje sukladno navodima podnositeljice zahtjeva o nesavjesnom liječenju.
  12. G. je 9. travnja 2001. godine dostavio dopunu svojeg nalaza i mišljenja, utvrdivši da nije bilo nikakvih naznaka nesavjesnog liječenja u liječenju podnositeljice zahtjeva.
  13. Podnositeljica zahtjeva je u travnju 2001. godine osporila nalaze J.G. i zatražila od Općinskog građanskog suda u Zagrebu da ispita vještake na ročištu.
  14. Dana 8. studenoga 2001. godine održano je ročište radi ispitivanja vještaka koji su ponovili svoje nalaze. Općinski građanski sud u Zagrebu utvrdio je da je potrebno zatražiti još jedan nalaz i mišljenje vještaka s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu o pitanju je li stanje podnositeljice zahtjeva rezultat nesavjesnog liječenja.
  15. Dana 14. siječnja 2002. godine zatražen je nalaz i mišljenje od Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
  16. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu izradio je nalaz i mišljenje 28. travnja 2005. godine. Utvrdio je da je paraliza lica podnositeljice zahtjeva bila posljedica komplikacija tijekom operacije, a ne nesavjesnog liječenja.
  17. Kao odgovor na nalaz i mišljenje Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, podnositeljica zahtjeva konkretizirala je svoj tužbeni zahtjev, tvrdeći da je nalazom i mišljenjem utvrđena uzročna veza između operacije i pogoršanja njezina zdravlja. Također je smatrala da je, u skladu s načelom objektivne odgovornosti, bolnica bila odgovorna. Podnositeljica zahtjeva nije iznijela nikakvu primjedbu na nalaz i mišljenje.
  18. U rujnu i prosincu 2006. godine podnositeljica zahtjeva požurivala je Općinski građanski sud u Zagrebu da zakaže ročište.
  19. Na ročištu održanom 2. veljače 2007. godine Općinski građanski sud u Zagrebu ispitao je podnositeljicu zahtjeva i naložio da se na sljedećem ročištu ispitaju vještaci s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, N.Šp. i J.Šk.
  20. Dana 24. svibnja 2007. godine Općinski građanski sud u Zagrebu saslušao je N.Šp. i J.Šk. Oni su ponovili svoje navode, prema kojima je pogoršanje stanja podnositeljice zahtjeva bilo posljedica komplikacija tijekom operacije.
  21. Sljedeće ročište održano je 16. svibnja 2008. godine na kojem je Općinski građanski sud u Zagrebu odlučio da se K.R., liječnik koji je liječio podnositeljicu zahtjeva, ispita kao svjedok.
  22. Ročište održano 17. listopada 2008. godine odgođeno je zbog toga što K.R., koji je u to vrijeme živio u Srbiji, nije bio uredno pozvan da se pojavi kao svjedok.
  23. Na ročištu održanom 4. prosinca 2008. godine Općinski građanski sud u Zagrebu ispitao je podnositeljicu zahtjeva. Također je utvrdio da K.R. nije bio uredno pozvan.
  24. Dana 22. travnja 2009. godine održano je ročište na kojem je Općinski građanski sud u Zagrebu ispitao K.R., koji je objasnio okolnosti operacije podnositeljice zahtjeva i daljnje liječenje.
  25. Općinski građanski sud u Zagrebu je 7. svibnja 2009. godine zatražio još jedan nalaz i mišljenje vještaka D.V. s obzirom na pitanje uzročne veze između stanja podnositeljice zahtjeva i njezine invalidske mirovine. U nalazu i mišljenju od 8. srpnja 2009. godine vještak je utvrdio da je postojala neposredna uzročna veza između stanja podnositeljice zahtjeva i njezina odlaska u mirovinu zbog invaliditeta.
  26. Na ročištu održanom 20. siječnja 2010. godine podnositeljica zahtjeva zatražila je da se vještaci iz druge države Europske unije imenuju kao vještaci u njezinu predmetu. Općinski građanski sud u Zagrebu odbio je taj zahtjev i zaključio glavnu raspravu.
  27. U drugome podnesku od istoga datuma podnositeljica zahtjeva je osporila nepristranost vještaka iz Hrvatske, tvrdeći da je iz zanemarivog broja predmeta u kojima je utvrđeno nesavjesno liječenje bilo jasno da su bili pristrani u korist tuženika.
  28. Općinski građanski sud u Zagrebu je 29. siječnja 2010. godine odbio tužbu podnositeljice zahtjeva, presudivši da u ovome predmetu treba primjenjivati načelo presumirane krivnje. To je značilo da su tuženici bili dužni dokazati da je bolnica postupila u skladu s profesionalnim standardima i da šteta nije bila rezultat nedostatka revnosti od strane liječnika koji je obavio operaciju. Oslanjajući se na detaljnu ocjenu nalaza i mišljenja vještaka dobivenih tijekom postupka, sud je utvrdio da je prema činjeničnom stanju predmeta pogoršanje zdravlja podnositeljice zahtjeva bilo rezultat komplikacija u liječenju, a ne nesavjesnog liječenja. Također je istaknuo kako nije bilo ničega što bi dovelo o sumnju kvalitetu nalaza i mišljenja vještaka koji su zatraženi tijekom postupka i da zahtjev podnositeljice zahtjeva da se zatraži novi nalaz i mišljenje vještaka iz inozemstva nepotrebno dodatno produljuje postupak i stvara dodatni trošak.
  29. Podnositeljica zahtjeva je 17. ožujka 2010. godine uložila žalbu protiv navedene presude pred Županijskim sudom u Zagrebu, navodeći, inter alia, da su vještaci medicinske struke koji su sastavili izvješća bili u osobnom i profesionalnom sukobu interesa u postupku, jer je postupak uključivao navode o nesavjesnom liječenju protiv njihovih kolega, te jer su vještaci financijski ovisili o bolničkom sustavu.
  30. Županijski sud u Zagrebu je 14. rujna 2010. godine odbio žalbu podnositeljice zahtjeva kao neosnovanu, na temelju toga što nije postojao razlog za sumnju u kvalitetu i utvrđenja nalaza i mišljenja vještaka.
  31. Podnositeljica zahtjeva je 11. studenoga 2010. godine uložila reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, ponovivši svoje prethodne tvrdnje o nedostatku nepristranosti na strani vještaka i kvaliteti nalaza i mišljenja vještaka koja su zatražena tijekom postupka.
  32. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 31. kolovoza 2011. godine odbio reviziju podnositeljice zahtjeva kao neosnovanu i potvrdio obrazloženja nižih sudova.
  33. Podnositeljica zahtjeva je 2. lipnja 2012. godine podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, prigovorivši nedostatku djelotvornog postupka pred nadležnim građanskim sudovima o njezinim tvrdnjama o nesavjesnom liječenju. Također je ponovila svoje prigovore o nedostatku nepristranosti vještaka medicinske struke, tvrdeći da relevantna statistika pokazuje da je bilo nemoguće utvrditi njezine navode o nesavjesnom liječenju na temelju nalaza i mišljenja vještaka koji su zatraženi od strane domaćih vještaka.
  34. Ustavni sud Republike Hrvatske je 26. prosinca 2012. godine odbacio ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva kao očigledno neosnovanu. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske uručeno je podnositeljici zahtjeva 12. listopada 2012. godine.

C. Prigovor podnositeljice zahtjeva na duljinu postupka

  1. Podnositeljica zahtjeva je 7. siječnja 2008. godine podnijela zahtjev za suđenje u razumnom roku Županijskom sudu u Zagrebu zbog duljine trajanja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu.
  2. Županijski sud u Zagrebu je 26. kolovoza 2008. godine utvrdio povredu prava podnositeljice zahtjeva na suđenje u razumnom roku i dosudio joj iznos od 11.000 hrvatskih kuna (HRK – otprilike 1.530 eura (EUR)) kao naknadu. Također je naložio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu da dovrši postupak u roku od osam mjeseci od dana dostave njegova rješenja.
  3. Rješenje Županijskog suda u Zagrebu dostavljeno je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu 22. listopada 2008. godine.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno domaće pravo

1. Mjerodavno domaće pravo u vezi s odgovornošću za nesavjesno liječenje

  1. Mjerodavno domaće pravo koje se odnosi na građanskopravnu odgovornost za nesavjesno liječenje temeljem Zakona o obveznim odnosima navedeno je u predmetu Kudra protiv Hrvatske, br. 13904/07, odlomak 83., 18. prosinca 2012.
  2. Pored odredbi o građanskopravnoj odgovornosti, mjerodavno domaće pravo propisuje sveobuhvatan skup normi i načela o profesionalnoj odgovornosti liječnika za nesavjesno liječenje (vidjeti predmete M.S. protiv Hrvatske (br. 2), br. 75450/12, odlomci 37.-39., 19. veljače 2015., i Bilbija i Blažević protiv Hrvatske, br. 62870/13, odlomak 78., 12. siječnja 2016.).
  3. Nesavjesno liječenje također je i kazneno djelo prema Kaznenom zakonu. Članak 166. pročišćenog teksta Krivičnog zakona Republike Hrvatske iz 1993. godine („Narodne novine”, br. 31/1993), koji uključuje Krivični zakon Socijalističke Republike Hrvatske („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”, br. 25/1977; 50/1978; 25/1984; 52/1987; 43/1989; 8/1990; „Narodne novine”, br. 9/1991; 33/1992; 39/1992; 77/92; i 91/1992) definirao je nesavjesno liječenje kao liječenje primjenom očito neprikladnog sredstva ili načina liječenja, zbog neprimjenjivanja relevantnih higijenskih standarda ili općenito zbog bezobzirnog postupanja i time nanošenja štetnih posljedica za zdravlje. Daljnje izmjene i dopune Kaznenog zakona uklonile su pozivanje na „higijenske standarde” i umetnule pozivanje na nužnost pridržavanja odgovarajućih profesionalnih standarda u liječenju (vidjeti predmet Bajić protiv Hrvatske, br. 41108/10, odlomak 50., 13. studenoga 2012.; i članak 181. Kaznenog zakona, „Narodne novine”, br. 125/2011, 144/2012, 56/2015 i 61/2015).

2. Relevantno domaće pravo glede položaja sudskih vještaka u parničnom postupku

  1. Položaj sudskih vještaka u parničnom postupku uređen je člancima 251.-262. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013 i 89/2014).
  2. Temeljem članka 251. Zakona o parničnom postupku, koji se primjenjivao u mjerodavno vrijeme, traženje nalaza i mišljenja vještaka bilo je u nadležnosti suda koji vodi postupak. Prije traženja nalaza i mišljenja vještaka, nadležni sud dužan je saslušati stranke u pogledu izbora vještaka (članak 251. stavak 2. Zakona o parničnom postupku). Ako je to bilo potrebno u konkretnim okolnostima predmeta, nadležnom je sudu bilo dopušteno da zatraži nalaz i mišljenje od drugog vještaka.
  3. Nalaz i mišljenje vještaka se u načelu traži od stalnog sudskog vještaka. Međutim, temeljem članka 252. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, izvješće se može zatražiti od ustanove (uključujući javnu ustanovu kao što je sveučilište), a ako se pitanje o kojem je riječ odnosi na konkretna i složena profesionalna pitanja, izvješće se mora prvenstveno zatražiti od specijalizirane ustanove.
  4. Odredbe o izuzeću sudaca primjenjuju se mutatis mutandis na izuzeće vještaka (članci 254.-255. Zakona o parničnom postupku).
  5. Temeljem članka 258. Zakona o parničnom postupku, sudski vještaci dužni su dati svoje mišljenje objektivno, nepristrano i najbolje što znaju. Vještaci su također upozoreni na pravne posljedice davanja lažnih iskaza.
  6. Članci 259.-261. Zakona o parničnom postupku uređuju način na koji će se ispitati nalaz i mišljenje vještaka. Posebice, sudac koji vodi postupak određuje opseg i cilj nalaza i mišljenja vještaka i usmjerava vještačenje na konkretna pitanja o kojima bi vještaci trebali dati svoje mišljenje. Vještak mora dati obrazloženo mišljenje, bilo u obliku pisanog nalaza i mišljenja ili usmeno na ročištu, ovisno o uputama suca koji vodi postupak. Ako vještak ne ispuni navedene zahtjeve, može se ponovno ispitati u vezi s određenim pitanjima, ili se može zatražiti drugi nalaz i mišljenje od istog ili drugog vještaka. U svakom slučaju, međutim, nalaz i mišljenje vještaka mora se podvrgnuti kontradiktornom postupku od strane stranaka i ispitivanju od strane nadležnog suda.
  7. Osim Zakona o parničnom postupku, položaj sudskih vještaka određuje se Pravilnikom o stalnim sudskim vještacima, posebice u pogledu njihova imenovanja i općih pravnih i profesionalnih obveza. Tijekom postupka u ovome predmetu uvedene su dvije izmjene i dopune Pravilnika o stalnim sudskim vještacima („Narodne novine”, br. 21/1998 i 88/2008, s naknadnim izmjenama i dopunama). U mjeri u kojoj je to relevantno, izmjene i dopune nisu dovele do značajnih promjena općeg položaja sudskih vještaka.
  8. Prema Pravilniku o stalnim sudskim vještacima, sudski vještak iz određenog područja može biti svaka osoba koja posjeduje odgovarajuću stručnost i razinu obrazovanja. Pravne osobe mogu biti imenovane kao stručne nadležne ustanove ako su registrirale takvu djelatnost u registru trgovačkih društava i ako zapošljavaju stalne sudske vještake. Sudski vještaci, uključujući i ustanove, imenuju se odlukom predsjednika nadležnog Županijskog suda ili Trgovačkog suda. Prema Pravilniku o stalnim sudskim vještacima, sudski vještaci dužni su dati svoje mišljenje objektivno, nepristrano i najbolje što znaju.

B. Mjerodavna praksa

  1. Prema informacijama koje je dostavila Vlada, u Hrvatskoj ne postoji službena statistika o slučajevima nesavjesnog liječenja. Postoji statistika o kaznenim osudama za kaznena djela koja utječu na zdravlje ljudi, ali to uključuje širi raspon kaznenih djela.
  2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 22. siječnja 2004. godine, u predmetu br. Gzz 249/03-2, objasnio opseg građanskopravne odgovornosti za nesavjesno liječenje na sljedeći način:

„Zdravstvena ustanova odgovara za štetne posljedice inače dopuštenog i opće prihvaćenog načina liječenja kad u njenom postupanju odnosno postupanju njenih radnika postoji krivnja - odgovornost po načelu krivnje (članak 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima).

Kako je ovdje utvrđeno da je prilikom liječenja tužitelja propisivanjem [lijeka] tužitelj postupao po pravilima medicinske struke, tužitelj se ne može smatrati odgovornim bez obzira na činjenicu da je [došlo do štetnih posljedica za zdravlje].

Mnogi medicinski tretmani predstavljaju određeni rizik za zdravlje pacijenta zbog korištenja lijekova ili drugih pomagala. Međutim, ako je takvo liječenje prihvaćeno u medicini, onda mogućnost da ono dovede do štetnih posljedica [za zdravlje] ne može dovesti do odgovornosti zdravstvene ustanove po načelu objektivne odgovornosti, bez obzira na svoju krivnju.”

  1. Vrhovni sud Republike Hrvatske slijedio je isti pristup u predmetu br. Rev-146/06-2 od 30. ožujka 2006.
  2. Dana 15. studenoga 2007. godine, u predmetu br. U-III-1062/2005, Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio je ustavnu tužbu protiv rješenja nižih sudova o dodjeli naknade za nesavjesno liječenje. Ustavni sud Republike Hrvatske prihvatio je da se u posebnim okolnostima predmeta, s obzirom na prirodu liječenja, odgovornost može temeljiti i na načelu objektivne odgovornosti.
  3. Vlada je navela daljnje primjere prakse domaćih sudova glede utvrđivanja građanskopravne odgovornosti za nesavjesno liječenje. Posebice su uključili sljedeće presude:

- Presude Općinskog suda u Bjelovaru, P-757/02-83, od 27. rujna 2005. i P-2188/04-31, od 4. studenoga 2005.;

- Presudu Općinskog suda u Daruvaru, P-1153/11-10, od 9. listopada 2013,;

- Presudu Općinskog suda u Križevcima, P-627/09-13, od 17. veljače 2011.;

- Presudu Općinskog suda u Kutini, P-425/11, od 5. studenoga 2014.;

- Presudu Općinskog suda u Ogulinu, P-96/13-34, od 3. listopada 2014.;

- Presudu Općinskog suda u Osijeku, P-271/2011-23, od 23. lipnja 2011.;

- Presudu Općinskog suda u Rijeci, P-1165/08, od 19. studenoga 2009.;

- Presudu Općinskog suda u Sisku, P-1128/2010, od 12. travnja 2011.;

- Presudu Općinskog suda u Vinkovcima, P-077/06-59, od 1. prosinca 2008.;

- Presudu Općinskog suda u Virovitici, P-692/08-212, od 13. travnja 2010.;

- Presude Općinskog suda u Vukovaru, P-62/07, od 27. svibnja 2010. i P300/07-64, od 16. studenoga 2012.;

- Presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Pn-4234/06-58, od 25. listopada 2011., Pn-1370/11-155, od 27. prosinca 2011., Pn-1628/12-194, od 7. ožujka 2013., i Pn-6082/96-78, od 22. listopada 2013.

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANAKA 6. I 8. KONVENCIJE

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da parnični postupak koji je pokrenula i koji se odnosi na njezine tvrdnje o nesavjesnom liječenju bio neuobičajeno dugotrajan i nedjelotvoran. Pozvala se na članak 6. stavak 1. i članak 8. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glase kako slijedi:

Članak 6.

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da ... sud ... u razumnom roku ispita njegov slučaj.”

Članak 8.

„1.  Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog ... života ...”

A. Dopuštenost

1. Status žrtve podnositeljice zahtjeva

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je istaknula da je Županijski sud u Zagrebu, u vezi s uporabom pravnog sredstva u odnosu na duljinu postupka od strane podnositeljice zahtjeva, priznao povredu njezina prava na pošteno suđenje i dosudio joj je adekvatnu naknadu. Prema mišljenju Vlade, podnositeljica zahtjeva stoga ne može prigovarati prekomjernoj duljini postupka.
  2. Podnositeljica zahtjeva ostala je pri tvrdnjama da je bila žrtva povrede Konvencije u vezi s neučinkovitim parničnim postupkom za naknadu štete u vezi s njezinim tvrdnjama o nesavjesnom liječenju.

(b) Ocjena Suda

  1. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, odluka ili mjera koja je povoljna za podnositelja zahtjeva u načelu nije dostatna da bi ga se lišilo njegovoga položaja „žrtve”, osim ako su domaća tijela priznala, bilo izričito ili u biti, i naknadno dodijelila odgovarajuću i dostatnu naknadu za povredu Konvencije (vidjeti, među brojnim drugima, predmete Cocchiarella protiv Italije [VV], br. 64886/01, odlomci 65.-107., ESLJP 2006-V, i Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, odlomci 178.-213., ESLJP 2006V).
  2. Sud primjećuje da pravična naknada koju je dodijelio Županijski sud u Zagrebu nije razumna u usporedbi s naknadama koje je dodijelio Sud u sličnim predmetima. Prema tome, dodijeljena naknada ne može se smatrati dovoljnom u okolnostima predmeta, posebice s obzirom na činjenicu da Općinski građanski sud u Zagrebu nije postupio prema nalogu Županijskog suda u Zagrebu i dovršio postupak u roku od osam mjeseci (vidjeti odlomke 35. i 43.-44. gore).
  3. U takvim okolnostima podnositeljica zahtjeva nije izgubila status žrtve. Sud stoga odbija Vladin prigovor.

2. Vremenska nadležnost Suda

  1. Sud primjećuje da se navodi podnositeljice zahtjeva o nesavjesnom liječenju odnose na pogoršanje njezina zdravstvenog stanja nakon operacije u listopadu 1989. godine, u vezi s kojim je podvrgnuta daljnjem liječenju do srpnja 1997. godine kada je ustanovljeno da je njezino stanje nepovratno (vidjeti odlomke 6.-7. gore). Podnositeljica zahtjeva je u siječnju 1998. godine podnijela tužbu u kojoj je tvrdila da je podvrgnuta nesavjesnom liječenju (vidjeti odlomak 8. gore), a postupak je završio 26. rujna 2012. godine kada je Ustavni sud Republike Hrvatske donio svoju konačnu odluku o njezinom prigovoru (vidjeti odlomak 41. gore).
  2. Kako bi se uvjerio da ima vremensku nadležnost za ispitivanje postupaka pokrenutih radi razjašnjenja okolnosti navodnog nesavjesnog liječenja i kako bi, slijedom toga, utvrdio opseg svojeg ispitivanja (vidjeti predmet Blečić protiv Hrvatske [VV], br. 59532/00, odlomak 67., ESLJP 2006-III), Sud mora uzeti u obzir da je Konvencija u odnosu na Hrvatsku stupila na snagu 5. studenoga 1997. godine, otprilike osam godina nakon operacije podnositeljice zahtjeva i četiri mjeseca nakon prestanka njezina liječenja.
  3. Sud je već presudio da postupovni zahtjevi koji se odnose na tvrdnje o nesavjesnom liječenju predstavljaju zasebnu i samostalnu obvezu domaćih tijela, koja je za njih bila obvezujuća iako se sporno liječenje provelo prije datuma kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu tuženu državu (vidjeti predmete Šilih protiv Slovenije [VV], br. 71463/01, odlomci 159.-163., 9. travnja 2009.; i Bajić protiv Hrvatske, br. 41108/10, odlomci 61.-62., 13. studenoga 2012., u vezi s postupovnim zahtjevima za nesavjesno liječenje iz članka 2.; i Isaković Vidović protiv Srbije, br. 41694/07, odlomak 43., 1. srpnja 2014., u vezi s postupovnim zahtjevima iz članka 8. općenito). Mjerodavna ocjena u ovom kontekstu temeljila se na kriterijima utvrđenim u presudi Šilih prema kojoj su samo postupovne radnje i/ili propusti koji su se dogodili nakon ključnog datuma mogli biti unutar vremenske nadležnosti Suda. Štoviše, morala je postojati bliska povezanost između spornog liječenja i stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tuženu državu da bi postupovne obveze proizvele učinak (vidjeti gore citirani predmet Šilih, odlomci 162.-163.).
  4. Sud je nadalje razvio navedene kriterije u predmetu Janowiec i drugi protiv Rusije ([VV], br. 55508/07 i 29520/09, odlomci 145.-148., ESLJP 2013). Sud je objasnio da njegova vremenska nadležnost nije bez ograničenja. Ona se proširuje na one postupovne radnje i propuste koji su se dogodili ili su se trebali dogoditi u razdoblju nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tuženu državu, pod uvjetom da postoji „bliska povezanost” događaja koji predstavlja okidač i stupanja na snagu Konvencije. Standard „bliske povezanosti” bit će zadovoljen ako se ispune sljedeća dva kriterija: prvo, protek vremena između događaja koji predstavlja okidač i kritičnog datuma mora ostati razumno kratak, u svakom slučaju ne smije biti dulji od deset godina; i drugo, mora biti poduzet glavni dio postupovnih koraka ili ih je trebalo poduzeti nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tuženu državu. Sud je nedavno primijenio navedene kriterije u kontekstu parničnog postupka za naknadu štete u vezi s tvrdnjama o nesavjesnom liječenju iz članka 2. Konvencije (vidjeti predmet Shovgurov protiv Russije (odl.), br. 17601/12, odlomci 56.-65., 25. kolovoza 2015.). S obzirom na činjenicu da se postupovni zahtjev iz članka 2. koji se odnosi na nesavjesno liječenje primjenjuje na temelju članka 8. (vidjeti, primjerice, predmete Trocellier protiv Francuske (odl.), br. 75725/01, odlomak 4., ESLJP 2006-XIV, i Csoma protiv Rumunjske, br. 8759/05, odlomak 43., 15. siječnja 2013., i sudsku praksu citiranu u odlomku 84. u nastavku), Sud ne vidi razloga za neprimjenjivanje istih kriterija u kontekstu ovoga predmeta.
  5. U ovome predmetu Sud primjećuje da je sporna operacija izvršena u razdoblju manjem od deset godina prije nego što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. To zadovoljava prvi kriterij gore navedene provjere „bliske povezanosti”. Nakon operacije, podnositeljica zahtjeva podvrgnuta je daljnjem liječenju i, nakon saznanja o stupnju štetnih posljedica za zdravlje, pokrenula je relevantni parnični postupak u siječnju 1998. godine, odnosno nakon što je Konvencija već stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. Sve relevantne postupovne radnje izvršene su nakon tog datuma i postupak je konačno okončan u rujnu 2012. godine. Iz toga slijedi da je zadovoljen i drugi kriterij provjere „bliske povezanosti”.
  6. Sud stoga smatra da, iako materijalna pitanja koja se odnose na sporno liječenje podnositeljice zahtjeva spadaju izvan njegove vremenske nadležnosti, nije spriječen da ispita postupovni aspekt zahtjeva iz članka 8. Konvencije u vezi s tvrdnjama podnositeljice zahtjeva o nesavjesnom liječenju.

3. Zaključak

  1. Sud je utvrdio kako zahtjev nije nedopušten u smislu članka 35. stavka 3. točke a. Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Navodna povreda članka 6. stavka 1. u vezi s duljinom postupka

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je parnični postupak koji se odnosi na njezine tvrdnje o nesavjesnom liječenju bio neuobičajeno dugotrajan i nedjelotvoran.
  2. Vlada je tvrdila da navodna prekomjerna duljina postupka o kojemu je riječ nije bila odlučujuća s obzirom da je podnositeljica zahtjeva dobila naknadu u tom pogledu.

(b) Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da se razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidjeti, među brojnim drugim izvorima prava, predmet Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, odlomak 43., ESLJP 2000-VII). 77. Sud primjećuje da je domaći postupak ukupno trajao više od četrnaest godina. Bilo je nekoliko dugih razdoblja neobjašnjive neaktivnosti od strane domaćih tijela. Posebice, prvo ročište u postupku održano je gotovo godinu dana i devet mjeseci nakon što je podnositeljica zahtjeva pokrenula postupak. Zatim je trebalo još godinu dana da se održi drugo ročište u predmetu, bez ikakvih postupovnih aktivnosti u međuvremenu (vidjeti odlomke 11. i 13. gore). Isto tako, u daljnjem tijeku postupka nisu redovito zakazivana ročišta i trebalo je nekoliko mjeseci (vidjeti odlomke 20.-21., 28.-29. i 31.-30. gore), a ponekad jedna ili više godina (vidjeti odlomke 21.-23. i 27.-28. gore), da nadležni sud zakaže ročište.
  2. Sud također primjećuje da je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu trebalo nekoliko mjeseci da odredi mjerodavne postupovne mjere, kao što je traženje nalaza i mišljenja vještaka (vidjeti odlomke 13.-14. i 21.-
  3. gore), za koje se čini da nema mjerodavnog opravdanja. Također je uočljivo da je Općinski građanski sud u Zagrebu ostao pasivan više od tri godine u odnosu na nedostavljanje nalaza i mišljenja od strane Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (vidjeti odlomke 22.-23.). Sud ne vidi nikakav razlog, u okolnostima ovoga predmeta, da odstupi od uobičajenog načela da primarna odgovornost za kašnjenja koja su posljedica davanja nalaza i mišljenja vještaka u konačnici leži na Državi (vidjeti predmet Capuano protiv Italije, 25. lipnja 1987., odlomak 32., Serija A br. 119).
  4. Naposljetku, Sud smatra da je predmet postupka nedvojbeno bio od presudne važnosti za podnositeljicu zahtjeva budući da je osobno oštećena i da je nanesena šteta negativno utjecala na njezin život. Stoga se od domaćih tijela zahtijevala posebna revnost (vidjeti predmet Iversen protiv Danske, br. 5989/03, odlomak 74., 28. rujna 2006.). Štoviše, Sud primjećuje da sva nastojanja podnositeljice zahtjeva da ubrza postupak nisu imala konkretan učinak. Ona je nekoliko puta požurivala Općinski građanski sud u Zagrebu da zakaže ročište i poduzme relevantne postupovne radnje (vidjeti odlomke 9., 12. i 25. gore), a njezino podnošenje pravnog sredstva u pogledu duljine trajanja postupka nije donijelo konkretan rezultat jer postupak nije bio okončan u roku koji je odredio Županijski sud u Zagrebu (vidjeti odlomke 43.-44. i 35. gore).
  5. S obzirom na gore navedena razmatranja, Sud nalazi da duljina postupka koja je predmet prigovora nije ispunila zahtjev razumnog vremena.
  6. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

2. Navodna povreda članka 8. u vezi s tvrdnjama podnositeljice zahtjeva o nesavjesnom liječenju

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da pojam nesavjesnog liječenja nije pravilno definiran u domaćem pravnom sustavu i da je stoga nemoguće sudskom odlukom utvrditi odgovornost za nesavjesno liječenje. Nadalje, prema mišljenju podnositeljice zahtjeva, u Hrvatskoj je bilo nemoguće osigurati neovisan i nepristran nalaz i mišljenje vještaka o pitanju nesavjesnog liječenja s obzirom da su svi nadležni vještaci radili i surađivali s onima koji su osumnjičeni za nesavjesno liječenje. Štoviše, s obzirom na neadekvatan pravni okvir, nalazi vještaka o razlikama između nesavjesnog liječenja i komplikacija tijekom liječenja nikada ne bi mogli biti dovoljno uvjerljivi. Podnositeljica zahtjeva nadalje je tvrdila kako nije bilo sumnje da je njezina invalidnost bila uzrokovana nesavjesnim liječenjem tijekom operacije. Međutim, zbog propusta u domaćem postupku, nije utvrđeno da je itko odgovoran za njezino stanje.
  2. Vlada je tvrdila da je parnični postupak koji je pokrenula podnositeljica zahtjeva predstavljao odgovarajući postupovni smjer put kojim bi se mogle razjasniti okolnosti njezinih navoda o nesavjesnom liječenju. Prema mišljenju Vlade, praksa domaćih sudova pokazala je da je u domaćem sustavu bilo moguće ishoditiodluku u vezi s navodima o nesavjesnom liječenju. Navodi podnositeljice zahtjeva da je vještacima medicinske struke nedostajala neovisnost i nepristranost bili su nejasni i neutemeljeni. Posebice, kada je prvostupanjski sud zatražio i ispitao nalaze i mišljenja vještaka, podnositeljica zahtjeva nije dala primjedbe na nedostatak nepristranosti sa strane vještaka. Štoviše, svi nalazi i mišljenja vještaka pribavljeni tijekom postupka bili su dosljedni u svojim nalazima da u predmetu podnositeljice zahtjeva nije bilo naznaka nesavjesnog liječenja.

3. Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sada je već čvrsto uvriježeno mišljenje da iako se pravo na zdravlje kao takvo ne nalazi među pravima zajamčenim Konvencijom ili njezinim Protokolima (vidjeti predmete Fiorenza protiv Italije (odl.), br. 44393/98, 28. studenoga 2000.; Pastorino i drugi protiv Italije (odl.), br. 17640/02, 11. srpnja 2006.; i Dossi i drugi protiv Italije (odl.), br. 26053/07, 12. listopada 2010.), visoke ugovorne stranke imaju, paralelno s njihovim pozitivnim obvezama iz članka 2. Konvencije, pozitivnu obvezu iz njezina članka 8., prvo, donijeti propise koji obvezuju i javne i privatne bolnice da  usvoje odgovarajuće mjere za zaštitu tjelesnog integriteta njihovih pacijenata i, drugo, omogućiti žrtvama nesavjesnog liječenja pristup postupcima u kojima bi mogli, po potrebi, dobiti naknadu štete (vidjeti gore citirani predmet Trocellier; te predmete Benderskiy protiv Ukrajine, br. 22750/02, odlomci 61.-62., 15. studenoga 2007.; Codarcea protiv Rumunjske, br. 31675/04, odlomci 102.-03., 2. lipnja 2009.; Yardımcı protiv Turske, br. 25266/05, odlomci 55.-57., 5. siječnja 2010.; Spyra i Kranczkowski protiv Poljske, br. 19764/07, odlomci 82. i 86.-87., 25. rujna 2012.; naprijed citirani predmet Csoma, odlomci 41. i 43; i predmet B. protiv Rumunjske, br. 24453/04, odlomci 65.-66., 23. rujna 2014.).
  2. Kako bi se ta obveza mogla ispuniti, takav postupak ne smije postojati samo u teoriji, nego i učinkovito djelovati u praksi (vidjeti predmet Gecekuşu protiv Turske (odl.), br. 28870/05, 25. svibnja 2010., i gore citirani predmet Spyra i Kranczkowski, odlomak 88.). To podrazumijeva, između ostalog, da se postupak treba dovršiti u razumnom roku (vidjeti predmet Vasileva protiv Bugarske, br. 23796/10, odlomak 65., 17. ožujka 2016.).
  3. To također podrazumijeva, kao u slučaju paralelne pozitivne obveze iz članka 2. Konvencije, mogućnost dobivanja učinkovitog nalaza i mišljenja od strane vještaka medicinske struke. Na primjer, vlasti moraju posvetiti dostatnu pažnju osiguranju neovisnosti, kako formalne tako i de facto, vještaka uključenih u postupak te objektivnosti njihovih nalaza, budući da oni mogu imati ključnu težinu u zakonskoj procjeni vrlo složenih pitanja nesavjesnog liječenja koja će uslijediti (vidjeti gore citirani predmet Bajić, 95.; i predmet Karpisiewicz protiv Poljske (odl.), br. 14730/09, odlomak 59., 11. prosinca 2012,; kao i raniji predmet Skraskowski protiv Poljske (odl.), br. 36420/97, 6. travnja 2000 u kojem je utvrđen isti zahtjev u manje izričitim pojmovima). Dodatni zahtjev je da vještaci moraju pažljivo ispitati sve relevantne točke i detaljno navesti razloge svojih zaključaka (vidjeti predmete Baldovin protiv Rumunjske, br. 11385/05, odlomak 23., 7. lipnja 2011.; i Altuğ i drugi protiv Turske, br. 32086/07, odlomci 78.-81., 30. lipnja 2015.), a sudovi ili druga tijela koja se bave predmetom moraju potom pravilno kritički razmotriti te zaključke (vidjeti gore citirane predmete Csoma, odlomak 56.; i Altuğ i drugi, odlomak 82.). Sustav u kojem se mišljenje koje daje specijalizirana ustanova automatski smatra uvjerljivim dokazom koji sprječava daljnje ispitivanje relevantnih pitanja, tj. daljnje vještačenje, krši navedeni zahtjev (vidjeti predmetEugenia Lazăr protiv Rumunjske, br. 32146/05, odlomci 76.-80., 16. veljače 2010.; i gore citirane predmete Baldovin, odlomak 24.; i Csoma, odlomak 61.).
  4. Istodobno, visoke ugovorne stranke imaju slobodu procjene prilikom odabira na koji će način ispuniti svoje pozitivne obveze iz Konvencije (vidjeti, kao recentni autoritet, predmet Lambert i drugi protiv Francuske [VV], br. 46043/14, odlomak 144., ESLJP 2015 (izvadci)) i uživaju veliku slobodu u pogledu izbora sredstava osiguranja da njihovi pravosudni sustavi ispunjavaju njezine zahtjeve (vidjeti, iako u različitim kontekstima, predmete König protiv Njemačke, 28. lipnja 1978., odlomak 100., Serija A br. 27; Taxquet protiv Belgije [VV], br. 926/05, odlomci 83. i 84., 16. studenoga 2010.; i Finger protiv Bugarske, br. 37346/05, odlomak 120., 10. svibnja 2011.).
  5. Također, puka činjenica da je postupak u vezi s nesavjesnim liječenjem nepovoljno završio za dotičnu osobu, sama po sebi ne znači da tužena država nije ispunila svoju pozitivnu obvezu iz članka 8. Konvencije (vidjeti, u kontekstu članka 2. Konvencije, predmet Besen protiv Turske (odl.), br. 48915/09, odlomak 38. in fine, 19. lipnja 2012.).

(b) Primjena tih načela na ovaj predmet

  1. Na temelju opsežne analize svoje sudske prakse, Sud je u predmetu Vasileva (gore citiran, odlomak 70.) nedavno presudio da, s obzirom na široku slobodu procjene koju uživaju visoke ugovorne stranke u određivanju svoje politike zdravstvene zaštite, te u odabiru na koji će način ispuniti svoje pozitivne obveze i organizirati svoje pravosudne sustave, ne postoji osnova na temelju koje se može smatrati da Konvencija zahtijeva poseban mehanizam koji olakšava podnošenje zahtjeva za nesavjesno liječenje na domaćoj razini.
  2. Doista, u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim državama ugovornicama (vidjeti, primjerice, predmete Powell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 45305/99, ESLJP 2000-V; Iversen protiv Danske, br. 5989/03, odlomak 54., 28. rujna 2006.; Colak i Tsakiridis protiv Njemačke, br. 77144/01 i 35493/05, odlomci 19.-20., 5. ožujka 2009.; gore citirane predmete Šilih, odlomak 95.; i Vasileva, odlomak 70.), naknada za nesavjesno liječenje može se potraživati temeljem kaznenog ili obveznog prava (vidjeti odlomak 45. gore).
  3. Ne može se reći da je traženje naknade za nesavjesno liječenje u Hrvatskoj putem zahtjeva za naknadu štete mogućnost koja postoji samo u teoriji. Iako je, prema navodima podnositeljice zahtjeva, teško opravdati nesavjesno liječenje, Sud primjećuje da je bio predmetom odlučivanja i da su naknade dodjeljivane na domaćoj razini (vidjeti odlomke 59.-60. gore).
  4. Sud stoga ne može prihvatiti tvrdnje podnositeljice zahtjeva da u domaćem sustavu nema ispravnog pravnog okvira za ispitivanje tvrdnji o nesavjesnom liječenju. Osobito primjećuje odgovarajuće standarde koji su razvijeni u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske, prema kojima građanskopravna odgovornost za nesavjesno liječenje postoji ako je zdravstvena ustanova djelovala suprotno pravilima zdravstvene struke i time prouzročila štetu za zdravlje. Takva se odgovornost temelji na načelu krivnje, iako se u posebnim okolnostima predmeta, ovisno o prirodi liječenja, može temeljiti i na načelu objektivne odgovornosti (vidjeti odlomke 57.-59., te također odlomak 35. gore). Sličan opseg odgovornosti postoji u pravnim sustavima drugih visokih ugovornih stranaka (vidjeti, primjerice, gore citirane predmete Iversen, odlomak 54.; Colak i Tsakiridis, odlomci 19.-20.; i Šilih, odlomak 95.).
  5. Nadalje, Sud ne može prihvatiti tvrdnje podnositeljice zahtjeva da se objektivnost nalaza i mišljenja vještaka u slučaju nesavjesnog liječenje može automatski dovesti u sumnju zbog činjenice da su vještaci liječnici koji rade u domaćem zdravstvenom sustavu. Naprotiv, Sud je smatrao da je uobičajeno da u takvim predmetima nalaze i mišljenja daju vještaci medicinske struke (vidjeti predmet Csősz protiv Mađarske, br. 34418/04, odlomak 35., 29. siječnja 2008.). Štoviše, Sud je također presudio da sama činjenica da je vještak zaposlen u ustanovi javnog zdravstva, posebno određenoj za izradu nalaza i mišljenja vještaka o određenom pitanju i koju financira država, sama po sebi ne opravdava bojazan da ti vještaci neće moći djelovati neutralno i nepristrano pri izradi svojih nalaza i mišljenja (vidjeti predmet Letinčić protiv Hrvatske, br. 7183/11, odlomak 62., 3. svibnja 2016.). Ono što je važno u ovom kontekstu jest da sudjelovanje vještaka u postupku prate odgovarajuće postupovne zaštitne mjere koje osiguravaju njihovu formalnu i de facto neovisnost i nepristranost.
  6. S tim u vezi, Sud primjećuje da hrvatsko pravo propisuje nekoliko zaštitnih mjera za osiguranje pouzdanosti dokaza vještaka. Prema Pravilniku o stalnim sudskim vještacima, sudski vještaci dužni su dati svoje mišljenje objektivno, nepristrano i najbolje što znaju. Oni imaju iste obveze iz članka 258. Zakona o parničnom postupku, koji također propisuje da vještaci moraju biti obaviješteni o pravnim posljedicama davanja lažnog iskaza. Nadalje, Zakon o parničnom postupku predviđa da se odredbe o izuzeću sudaca primjenjuju mutatis mutandis na izuzeće vještaka. Također navodi detaljna pravila o uključivanju stranaka u postupak traženja i pribavljanja nalaza i mišljenja vještaka, kao i o načinu na koji se ispituju nalazi i mišljenja vještaka (vidjeti odlomke 49.-53. gore; i usporediti s gore citiranim predmetom Vasileva, odlomci 72.-73.).
  7. Nema dokaza da u predmetu podnositeljice zahtjeva te zaštitne mjere nisu bile pravilno primijenjene ili da vještaci čija su mišljenja tvorila osnovu za odluke sudova u predmetu nisu imali potrebnu objektivnost. Jedan od sudskih vještaka koji je prvotno naložio da se izradi nalaz i mišljenje izuzet je iz postupka jer je bio zaposlen u tuženoj bolnici (vidjeti odlomak 16. gore; i usporediti, suprotno tome, s gore citiranim predmetom Bajić, odlomak 98.). Tvrdnje podnositeljice zahtjeva da je vještacima koji su sudjelovali u postupku nedostajala nepristranost bili su vrlo široke i opće, te nisu sadržavale objektivno opravdan navod koji dovodi u sumnju njihovu neovisnost ili nepristranost.
  8. Sud također primjećuje da Općinski građanski sud u Zagrebu nije samo priznao pisane nalaze i mišljenja koja su sastavili vještaci, već ih je saslušao javno pred sudom, u prisustvu stranaka koje su mogle postavljati pitanja (vidjeti odlomke 20.- 21. i 26.-27. gore). Sud je naložio nekoliko dodatnih nalaza i mišljenja i novih nalaza i mišljenja od novih vještaka kako bi se dodatno rasvijetlile točke koje su ostale nejasne ili su bile osporavane (vidjeti odlomke 18., 22. i 32. gore, i usporediti s gore citiranim predmetom Vasileva, odlomak 74., s daljnjim upućivanjima). Nadležni domaći sudovi također su pažljivo pregledali dokaze vještaka i, na temelju dosljednih nalaza vještaka koji isključuju navode o nesavjesnom liječenju, odbili zahtjev podnositeljice zahtjeva (vidjeti odlomke 35., 36. i 39. gore). Stoga se domaći sudovi ne mogu smatrati krivima zbog načina na koji su ocijenili nalaze i mišljenja vještaka.
  9. U takvim okolnostima Sud smatra da se ne može reći da vlasti podnositeljici zahtjeva nisu pružile učinkovit postupak koji joj je omogućio da dobije naknadu za nesavjesno liječenje čijom je navodno bila žrtvom. U mjeri u kojoj bi se moglo smatrati da je djelotvornost postupka bila narušena njegovim prekomjernim trajanjem (vidjeti odlomak 85. gore), Sud smatra da je u okolnostima ovoga predmeta to dovoljno obrazloženo u njegovu nalazu temeljem članka 6. stavka 1. Konvencije (vidjeti odlomke 80.-81. gore; i, suprotno tome, predmet Oyal protiv Turske, br. 4864/05, odlomak 78., 23. ožujka 2010.).
  10. S obzirom na navedeno, Sud utvrđuje da nije došlo do povrede članka 8. Konvencije.

II PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je sljedeće:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravičnu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

  1. Na ime materijalne štete podnositeljica zahtjeva potraživala je iznos od 758.001,77 HRK (99.737,07 eura (EUR)) zbog gubitka zarade, kao i dodatni iznos od 4.556,87 HRK (599,58 EUR) mjesečno za budući gubitak zarade. Osim toga, potraživala je 336.146,58 HRK (44.229,81 EUR) kao naknadu za invalidnost i, iz istih razloga, dodatni iznos od 1.094,94 HRK (144,07 EUR) mjesečno za buduće naknade. Podnositeljica zahtjeva je potraživala 320.000 HRK (42.105,26 EUR) na ime nematerijalne štete. Također je potraživala zakonske zatezne kamate.
  2. Vlada smatra da je zahtjev podnositeljice zahtjeva pretjeran, neosnovan i nepotkrijepljen.
  3. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete; stoga odbija navedeni zahtjev. S druge strane, dodjeljuje podnositeljici zahtjeva 3.500 EUR na ime nematerijalne štete.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositeljica zahtjeva također je potraživala 178,036 HRK (23.425,78 EUR) na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i ovim Sudom.
  2. Vlada je osporila zahtjev podnositeljice zahtjeva.
  3. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ako je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 2.000 EUR na ime troškova po svim osnovama.

C. Zatezne kamate

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije; 
  1. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 8. Konvencije. 
  1. Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:

(i) 3.500 EUR (tri tisuće i petsto eura), na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii) 2.000 EUR (dvije tisuće eura), uvećanih za sve poreze koje bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva, na ime troškova i izdataka;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena; 

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravičnom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 2. svibnja 2017. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Stanley Naismith            Işil Karakaş

Tajnik                              Predsjednica

 

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

SECOND SECTION

CASE OF JURICA v. CROATIA

(Application no. 30376/13) 

JUDGMENT

STRASBOURG

2 May 2017

FINAL

02/08/2017

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Jurica v. CroatiaThe European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
Julia Laffranque,
Nebojša Vučinić,
Valeriu Griţco,
Ksenija Turković,
Jon Fridrik Kjølbro,
Georges Ravarani, judges,
and Stanley NaismithSection Registrar,

Having deliberated in private on 21 March 2017,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 30376/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Gordana Jurica (“the applicant”), on 11 April 2013.

2.  The applicant was represented by Mr D. Ivanić, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, MŠ. Stažnik.

3.  The applicant complained of lack of an effective domestic procedure to deal with her allegations of medical negligence, contrary to Articles 6 and 8 of the Convention.

4.  On 18 December 2014 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in 1953 and lives in Zagreb.

A.  Background to the case

6.  In the period between 1987 and 1989 the applicant underwent several operations in the Zagreb Clinical Hospital Centre “Sestre Milosrdnice” (Klinički bolnički centar Sestre Milosrdnice – hereinafter the hospital”), a public health-care institution, for a middle-ear dysfunction.

7.  Following surgery in October 1989 the applicantcondition deteriorated, resulting in paralysis of the left side of her face. In this connection, she underwent further treatmentuntil July 1997, when it was found that her condition was such that she would not recover. The applicant took early retirement on grounds of disability.

B.  Civil proceedings

8.  On 29 January 1998 the applicant lodged a civil action against the hospital and the relevant insurance company with the Zagreb Municipal Civil Court (Općinski (građanski sud) u Zagrebu), claiming damages for alleged medical malpractice.

9.  In September 1998 the applicant urged the Zagreb Municipal Civil Court to schedule a hearing in her case.

10.  The parties exchanged further submissions in February and March 1999. The applicant submitted an expert report drafted by V.F., according to which her medical conditionhad notably deteriorated in January 1997.

11.  The first hearing before the Zagreb Municipal Civil Court was held on 17 September 1999. Following questioning of the applicant, the hearing was adjourned until further notice.

12.  In October 1999 and May 2000 the applicant urged the Zagreb Municipal Civil Court to speed up the proceedings.

13.  On 27 September 2000 a hearing was held at which the Zagreb Municipal Civil Court decided to commission an expert report concerning the circumstances of the applicants treatment.

14.  On 14 November 2000 experts R.T. and P.S. were commissioned to write the report.

15.  In December 2000 P.S. produced a report in which he stated that he had found no indications of medical malpractice in the applicants treatment.

16.  R.T. asked to be excluded from the proceedings on the grounds that he was employed in the hospital and that therefore an issue as to his impartiality could arise. As a result of his withdrawal, on 16 January 2001 the Zagreb Municipal Civil Court commissioned a report from another expert, J.G.

17.  In her report of 5 February 2001, J.G. found that the applicants condition was irreversible, but did not provide any conclusive findings as to the alleged medical negligence.

18.  On the basis of an objection by the applicant to J.G.findings, on 8 March 2001 the Zagreb Municipal Civil Court invited the expert to supplement her report with findings concerning the applicants allegations of medical malpractice.

19.  On 9 April 2001 J.G. submitted a supplement to her report, finding that there were no indications of medical negligence in the applicants treatment.

20.  In April 2001 the applicant challenged J.G.findings and asked the Zagreb Municipal Civil Court to question the experts at a hearing.

21.  On 8 November 2001 a hearing was held for the questioning of the experts, who reiterated their findings. The Zagreb Municipal Civil Court found that it was necessary to commission another expert report from the University of Zagreb Medical Faculty (Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) concerning the question whether the applicants condition was a result of medical negligence.

22.  An expert report was commissioned from the University of Zagreb Medical Faculty on 14 January 2002.

23.  The University of Zagreb Medical Faculty produced a report on 28 April 2005. It found that the applicants facial paralysis was a result of complications during surgery and not medical malpractice.

24.  In response to the expert report of the University of Zagreb Medical Faculty, the applicant specified her claim, arguing that the report established a causal connection between the surgery and the deterioration of her health. She also considered that according to the principle of objective liability, the hospital was responsible. The applicant did notexpress any objections concerning the report.

25.  In September and December 2006 the applicant urged the Zagreb Municipal Civil Court to schedule a hearing.

26.  At a hearing held on 2 February 2007 the Zagreb Municipal Civil Court questioned the applicant and ordered that the experts from the University of Zagreb Medical Faculty, N.Šp. and J.Šk., be questioned at the next hearing.

27.  On 24 May 2007 the Zagreb Municipal Civil Court heard evidence from N.Šp. and J.Šk. They reiterated their findings, according to which the deterioration of the applicants condition had been a result of complications during surgery.

28.  A further hearing was held on 16 May 2008 at which the Zagreb Municipal Civil Court decided that K.R., the doctor who had treated the applicant, would be questioned as awitness.

29.  A hearing on 17 October 2008 was adjourned because K.R., who at the time lived in Serbia, had not been properly summoned to appear as a witness.

30.  At a hearing on 4 December 2008 the Zagreb Municipal Civil Court questioned the applicant. It also found that K.R. had not been properly summoned.

31.  On 22 April 2009 a hearing was held at which the Zagreb Municipal Civil Court questioned K.R., who explained the circumstances of the applicantoperations and further treatment.

32.  On 7 May 2009 the Zagreb Municipal Civil Court commissioned another expert report from D.V. with regard to the question of a causal link between the applicants condition and her disability pension. In a report of 8 July 2009 the expert found that there was a direct causal link between the applicants condition and her retirement on grounds of disability.

33.  At a hearing on 20 January 2010 the applicant asked that experts from another European Union State be appointed as expert witnesses in her case. The Zagreb Municipal Civil Court dismissed that request and concluded the hearing.

34.  In a further submission of the same date the applicant challenged the impartiality of the expert witnesses from Croatia, arguing that it was clear from the negligible number of cases where medical malpractice had been established that they were biased in favour of the defendants.

35.  On 29 January 2010 the Zagreb Municipal Civil Court dismissed the applicants civil action, holding that in the case at issue the principle of presumed fault (presumirane krivnje) should be applied. That meant that it was for the defendants to show that the hospital had acted in accordance with professional standards and that the damage was not the result of a lack of diligence on the part of the doctor who had performed the surgery. Relying on a detailed assessment of the expert reports obtained during the proceedings,the court found that on the facts of the case, the deterioration of the applicants health had been a result of complications in the treatment and not of medical malpractice. It also pointed out that there was nothing putting into doubt the quality of the expert reports commissioned during the proceedings and that the applicants request that another expert report be commissioned from abroad would unnecessarily further prolong the proceedings and generate further expense.

36.  On 17 March 2010 the applicant appealed against that judgment before the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) alleging, inter alia, that the medical experts who had drafted the reports had a personal and professional conflict of interest in the proceedings, as they involved allegations of malpractice against their colleagues and theexperts were financially dependent on the hospital system.

37.  On 14 September 2010 the Zagreb County Court dismissed the applicants appeal as unfounded on the grounds that there was no reason to doubt the quality and findingsof the expert reports.

38.  On 11 November 2010 the applicant lodged an appeal on points of law with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske), reiterating her previous argumentsconcerning lack of impartiality on the part of the experts and the quality of the expert reports commissioned during the proceedings.

39.  On 31 August 2011 the Supreme Court dismissed the applicants appeal on points of law as unfounded, endorsing the reasoning of the lower courts.

40.  On 2 June 2012 the applicant lodged a constitutional complaint before the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) complaining of lack of an effective procedure before the competent civil courts to deal with her allegations of medical negligence. She also reiterated her complaints as to the lack of impartiality of the medical experts, arguing that the relevant statistics showed that it had been impossible to establish her allegations of medical negligence on the basis of the expert reports commissioned from the domestic experts.

41.  On 26 September 2012 the Constitutional Court declared the applicants constitutional complaint inadmissible as manifestly ill-founded. The decision of the Constitutional Court was served on the applicant on 12 October 2012.

C.  The applicants length of proceedings complaint

42.  On 7 January 2008 the applicant complained to the Zagreb County Court about the excessive length of the proceedings before the Zagreb Municipal Civil Court.

43.  On 26 August 2008 the Zagreb County Court found a violation of the applicants right to a trial within reasonable time and awarded her 11,000 Croatian kunas (HRK –approximately 1,530 euros (EUR)) in compensation. It also ordered the Zagreb Municipal Civil Court to terminate the proceedings within a further period of eight months following the service of its decision.

44.  The decision of the Zagreb County Court was served on the Zagreb Municipal Civil Court on 22 October 2008.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Relevant domestic law

1.  Relevant domestic law concerning responsibility for medical negligence

45.  The relevant domestic law concerning civil responsibility for medical negligence under the Civil Obligations Act (Zakon o obveznim odnosimais set out in the case of Kudra v. Croatia, no. 13904/07, § 83, 18 December 2012.

46.  In addition to the provisions on civil responsibility, the relevant domestic law provides for a comprehensive set of norms and principles on the professional responsibility of doctors for medical malpractice (see M.S. v. Croatia (no. 2)no. 75450/12, §§ 37-39, 19 February 2015, and Bilbija and Blažević v. Croatia, no. 62870/13, § 78, 12 January 2016).

47.  Medical negligence is also a criminal offence under the Criminal Code (Kazneni zakon). Article 166 of the consolidated text of the 1993 Criminal Code of the Republic of Croatia (Official Gazette no. 31/1993), incorporating the Criminal Code of the Socialist Republic of Croatia (Official Gazette nos. 25/1977; 50/1978; 25/1984; 52/1987; 43/1989; 8/1990; 9/1991; 33/1992; 39/1992; 77/92; and 91/1992) defined medical malpractice as medical treatment by the application of an obviously inadequate remedy or method of treatment, by failure to apply the relevant hygiene standards, or by generally acting carelessly and thus causing damage to health. Further amendments to the Criminal Coderemoved the reference to “hygiene standards” and inserted a reference to the necessity to observe the relevant professional standards in medical treatment (see Bajić v. Croatia, no. 41108/10, § 50, 13 November 2012; and Article 181 of the Criminal Code, Official Gazette nos. 125/2011, 144/2012, 56/2015 and 61/2015).

2.  Relevant domestic law concerning the position of court experts in civil proceedings

48.  The position of court experts in civil proceedings is regulated under sections 251-262 of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette nos. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013 and 89/2014).

49.  Under section 251 of the Civil Procedure Act, as applicable at the relevant time, the commissioning of an expert report was within the competence of the court conducting the proceedings. Before commissioning an expert report, the competent court was required to hear the parties with regard to the choice of expert (section 251(2) of the Civil Procedure Act). If the particular circumstances of the case so required, the competent court was allowed to commission a report from another expert.

50.  An expert report is principally commissioned from permanent court expert. However, under section 252(2) of the Civil Procedure Act, a report may be commissioned from an institution (including public institution such as a university), and if the matter at issue concerns specific and complex professional questions, the report must be primarily commissioned from a specialist institution.

51.  The provisions on the disqualification of judges are applicable mutatis mutandis to the disqualification of experts (sections 254-255 of the Civil Procedure Act).

52.  Under section 258 of the Civil Procedure Act court experts are required to provide their opinions objectively, impartially and to the best of their knowledge. Experts are also informed of the legal consequences of perjury.

53.  Sections 259-261 of the Civil Procedure Act regulate the way in which an expert report is to be examined. In particular, the judge conducting the proceedings sets out the scope and aim of the expert report and directs the expert witness as to the particular issues on which he or she should give an opinion. The expert has to provide a reasoned opinion either in the form of a written report or orally at the hearing, depending on the instruction of the judge conducting the proceedings. If the expert fails to meet those requirements, he or she can be questioned again concerning the particular issues, or another expert report may be commissioned from the same or different expert. In each case, however, the expert opinion must be subjected to adversarial argument by the parties and examination by the competent court.

54.  In addition to the Civil Procedure Act, the position of court experts is determined by the Court Experts Ordinance (Pravilnik o stalnim sudskim vještacima), particularly as regards their appointment and general legal and professional obligations. In the course of the proceedings in the case at hand, two amendments to the Court Experts Ordinance were introduced (Official Gazette nos. 21/1998 and 88/2008, with further amendments). In so far as relevantthe amendments did not make any substantial changes to the general position of court experts.

55.  Under the Court Experts Ordinance a court expert in a particular field may be any person possessing the appropriate professional expertise and level of education. Legal persons may be appointed as competent institutions for expertise if they have registered such business activity in the register of companies and if they employ permanent court experts. Court experts, including institutions, are appointed by a decision of the President of the competent County Court or Commercial Court. Under the Court Experts Ordinance court experts are required to provide their opinions objectively, impartially and to the best of their knowledge.

B.  Relevant practice

56.  According to the information provided by the Government, there are no official statistics concerning cases of medical negligence in Croatia. There are statistics on criminal convictions for offences affecting peoplehealth, but this includes a broader range of offences.

57.  On 22 January 2004, in case no. Gzz 249/03-2, the Supreme Court explained the scope of civil responsibility for medical negligence in the following manner:

“[A] health institution is responsible for damage caused by otherwise allowed and acceptable medical treatment if there was a fault [krivnja] in the conduct of [its employees] – responsibility on the basis of the principle of fault (section 154(1) of the Civil Obligations Act).

Given that it has been established that in treating the plaintiff by administration of [the drug], the defendant acted in accordance with the rules of the medical profession, the defendant cannot be held responsible irrespective of the fact that [damage to health was caused].

Many medical treatments represent a certain risk for the patients health, because of the use of either drugs or various instruments. However, if such a treatment has been accepted medically, then the possibility that it could generate damage [to health] cannot make the health institution responsible on the basis of objective liability, irrespective of its fault.

58.  The Supreme Court followed the same approach in case no. Rev146/06-2 on 30 March 2006.

59.  On 15 November 2007, in case no. U-III-1062/2005, the Constitutional Court dismissed a constitutional complaint against the decisions of the lower courts awarding damages for medical malpractice. The Constitutional Court accepted that in the particular circumstances of the case, given the nature of the treatment, responsibility could also bebased on the principle of objective liability.

60.  The Government provided further examples of the domestic courts practice concerning the establishment of civil responsibility for medical malpractice. They included, in particular, the following judgments:

-  Bjelovar Municipal Court (Općinski sud u Bjelovaru), P-757/02-83, 27 September 2005 and P-2188/04-31, 4 November 2005;

-  Daruvar Municipal Court (Općinski sud u Daruvaru), P-1153/11-10, 9 October 2013;

-  Križevci Municipal Court (Općinski sud u Križevcima), P-627/09-13, 17 February 2011;

-  Kutina Municipal Court (Općinski sud u Kutini), P-425/11, 5 November 2014 ;

-  Ogulin Municipal Court (Općinski sud u Ogulinu), P-96/13-34, 3 October 2014;

- Osijek Municipal Court (Općinski sud u Osijeku), P-271/2011-23, 23 June 2011;

-  Rijeka Municipal Court (Općinski sud u Rijeci), P-1165/08, 19 November 2009;

-  Sisak Municipal Court (Općinski sud u Sisku), P-1128/2010, 12 April 2011;

-  Vinkovci Municipal Court (Općinski sud u Vinkovcima), P-077/06-59, 1 December 2008;

-  Virovitica Municipal Court (Općinski sud u Virovitici), P-692/08-212, 13 April 2010;

-  Vukovar Municipal Court (Općinski sud u Vukovaru), P-62/07, 27 May 2010 and P-300/07-64, 16 November 2012;

-  Zagreb Municipal Civil Court, Pn-4234/06-58, 25 October 2011, Pn1370/11-155, 27 December 2011, Pn-1628/12-194, 7 March 2013, and Pn-6082/96-78, 22 October 2013.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 6 AND 8 OF THE CONVENTION

61.  The applicant complained that the civil proceedings she had instituted concerning her allegations of medical negligence had been inordinately lengthy and ineffective. She relied on Articles 6 § 1 and 8 of the Convention, which, in so far as relevant, read as follows:

Article 6

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

Article 8

“1.  Everyone has the right to respect for his private ... life ...

A.  Admissibility

1.  The applicants victim status

(a)  The parties arguments

62.  The Government pointed out that in connection with the applicants use of the length of proceedings remedy, the Zagreb County Court had acknowledged a violation of her right to a fair trial and awarded her adequate compensation. In the Governments view, the applicant could not therefore complain of excessive length of proceedings.

63.  The applicant maintained that she had been the victim of a breach of the Convention in connection with the ineffective civil proceedings for damages concerning her allegations of medical negligence.

(b)  The Courts assessment

64.  In accordance with the Courts settled case-law, a decision or measure favourable to the applicant is not in principle sufficient to deprive him or her of the status as a “victim” unless the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, and subsequently afforded appropriate and sufficient redress for the breach of the Convention (see, amongst many others, Cocchiarella v. Italy [GC], no. 64886/01, §§ 65-107, ECHR 2006-V, and Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, §§ 178213, ECHR 2006V).

65.  The Court notes that the just satisfaction awarded by the Zagreb County Court is not reasonable in comparison with the awards made by the Court in similar cases.Accordingly, the compensation awarded cannot be regarded as sufficient in the circumstances of the case, especially given the fact that the Zagreb Municipal Civil Court did not comply with the Zagreb County Courts order to terminate the proceedings within a period of eight months (see paragraphs 35 and 43-44 above).

66.  In these circumstances, the applicant has not lost her victim status. The Court therefore rejects the Governments objection.

2.  The Courts temporal jurisdiction

67.  The Court notes that the applicants allegations of medical negligence concern the deterioration of her state of health following surgery in October 1989, in respect of which she underwent further treatment until July 1997 when it was found that her condition was irreversible (see paragraphs 6-7 above). The applicant lodged civil action alleging medical negligence in January 1998 (see paragraph 8 above) and the proceedings came to an end on 26 September 2012, when the Constitutional Court adopted its final decision concerning her complaint (see paragraph 41 above).

68.  In order to satisfy itself that it has temporal jurisdiction to examine the proceedings set in motion to elucidate the circumstances of the alleged medical negligence and consequently to establish the scope of its examination (see Blečić v. Croatia [GC], no. 59532/00, § 67, ECHR 2006III), the Court must take into account that the Convention entered into force in respect of Croatia on 5 November 1997, namely approximately eight years after the applicants surgery and four months after the termination of her treatment.

69.  The Court has already held that the procedural requirements concerning allegations of medical negligence constitute a separate and autonomous obligation on the domestic authorities, which was binding on them even though the impugned treatment took place before the date the Convention entered into force in respect of the respondent State (seeŠilih v. Slovenia [GC], no. 71463/01, §§ 159-163, 9 April 2009; and Bajić v. Croatia, no. 41108/10, §§ 61-62, 13 November 2012, concerning the procedural requirements for medical negligence under Article 2; and Isaković Vidović v. Serbia, no. 41694/07, § 43, 1 July 2014, concerning the procedural requirements under Article 8 in general). The relevant assessment in this context was based on the criteria set out in the Šilih judgment according to which only procedural acts and/or omissions occurring after the critical datecould fall within the Courts temporal jurisdiction. Moreover, a genuine connection between the impugned treatment and the entry into force of the Convention in respect of the respondent State needed to exist for the procedural obligations to come into effect (see Šilih, cited above, §§ 162-163).

70.  The Court has further developed these criteria in the case of Janowiec and Others v. Russia ([GC], nos. 55508/07 and 29520/09, §§ 145148, ECHR 2013). The Court explained that its temporal jurisdiction was not open-ended. It extends to those procedural acts and omissions which took place or ought to have taken place in the period after the entry into force of the Convention in respect of the respondent State, provided that there is a “genuine connection” between the triggering event and the entry into force of the Convention. The “genuine connection” standard will be satisfied if the following two criteria are met: first, the lapse of time between the triggering event and the critical date mustremain reasonably short, in any case not exceeding ten years; and secondly, a major part of the procedural steps must have been carried out, or ought to have been carried out, after the entry into force of the Convention in respect of the respondent State. The Court has recently applied these criteria in the context of the civil proceedings for damages concerning the allegations of medical negligence under Article 2 of the Convention (see Shovgurov v. Russia (dec.), no. 17601/12, §§ 56-65, 25 August 2015). In view of the fact that the procedural requirements under Article 2 concerning medical negligence accordingly apply under Article 8 (see, for instance, Trocellier v. France (dec.), no. 75725/01, § 4,ECHR 2006XIV, and Csoma v. Romania, no. 8759/05, § 43, 15 January 2013, and the case-law cited in paragraph 84 below), the Court sees no reason for not applying the same criteria in the context of the present case.

71.  In the present case the Court notes that the impugned surgery took place less than ten years before the entry into force of the Convention in respect of Croatia. Thissatisfies the first criterion of the “genuine connection” test mentioned above. Following the surgery, the applicant underwent further medical treatment and, after she had learnt the extent of the damage to her health, she instituted the relevant civil proceedings in January 1998, namely after the Convention had already entered into force in respect of Croatia. All the relevant procedural actions were carried out after that date and the proceedings finally ended in September 2012. It thus follows that the second criterion of the “genuine connection” test has also been satisfied.

72.  The Court therefore finds that although the substantive issues related to the applicants impugned treatment fall outside its temporal jurisdiction, it is not prevented from examining the procedural aspect of the requirements under Article 8 of the Convention related to the applicants allegations of medical negligence.

3.  Conclusion

73.  The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The alleged violation of Article 6 § 1 concerning the length of the proceedings

(a)  The parties arguments

74.  The applicant contended that the civil proceedings concerning her allegations of medical negligence had been inordinately lengthy and ineffective.

75.  The Government maintained that the allegedly excessive length of the proceedings at issue had not been decisive given that the applicant had received compensation in that respect.

(b)  The Courts assessment

76.  The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicant and the relevant authorities and what was at stake for the applicant in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).

77.  The Court notes that the domestic proceedings lasted in total for more than fourteen years. There were several long periods of unexplained inactivity on the part of the domestic authorities. In particular, the first hearing in the proceedings was held almost a year and nine months after the applicant instituted the proceedings. It then took a further year for another hearing to be held in the case, without any procedural activity in the meantime (see paragraphs 11 and 13 above). Likewise, in the further course of the proceedings the hearings were not regularly scheduled and it took several months (see paragraphs 20-21, 28-29 and 31-30 above) and at times one or more years (seeparagraphs 21-23 and 27-28 above) for the competent court to schedule a hearing.

78.  The Court also notes that it took several months for the Zagreb Municipal Civil Court to execute the relevant procedural measures, such as the commissioning of expert reports (see paragraphs 13-14 and 21-22 above), for which there appears to be no relevant justification. It is also striking that the Zagreb Municipal Civil Court remained passive for more than three years in the face of the University of Zagreb Medical Facultys failure to deliver its expert report (see paragraphs 22-23 above). The Court sees no cause, in the circumstances of the present case, for departing from the usual principle that the primary responsibility for delays resulting from the provision of expert opinions rests ultimately with the State (see Capuano v. Italy, 25 June 1987, § 32, Series A no. 119).

79.  Lastly, the Court considers that what was at stake in the litigation at issue undoubtedly was of crucial importance for the applicant since she had been personally injured and the damage inflicted had a detrimental impact on her life. Thus, special diligence was required by the national authorities (see Iversen v. Denmark, no. 5989/03, § 74, 28 September 2006). Moreover, the Court notes that all the applicants efforts to speed up the proceedings had no concrete effect. She urged the Zagreb Municipal Civil Court several times to schedule a hearing and to take the relevant procedural actions (see paragraphs 9, 12 and 25 above) and her use of the length of proceedings remedy failed to deliver a concrete result because the proceedings were not terminated within the time-limit indicated by the Zagreb County Court (see paragraphs 43-44 and 35 above).

80.  In view of above considerations, the Court finds that the length of the proceedings complained of failed to satisfy the reasonable time requirement.

81.  There has, accordingly, been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

2.  The alleged violation of Article 8 concerning the applicants allegations of medical negligence

The parties arguments

82.  The applicant contended that the concept of medical negligence was not properly defined in the domestic legal system and that it was therefore impossible to obtain a judicial determination of the responsibility for medical malpractice. Furthermore, in the applicants view, it was impossible to secure an independent and impartial expert report on the issue of medical negligence in Croatia given that the competent experts all worked and collaborated with those suspected of medical negligence. Moreover, given the inadequate legal framework, the findings of experts as to the differentiation between medical malpractice and complications during medical treatment could never be sufficiently conclusive. The applicant further contended that there was no doubt that her disability had been caused by medical malpractice during the surgery. However, owing to the deficiencies in the domestic procedure, nobody had been found responsible for her condition.

83.  The Government argued that the civil proceedings which the applicant had instituted were an appropriate procedural avenue capable of elucidating the circumstances of her allegations of medical negligence. In the Governments view, the practice of the domestic courts showed that it was possible to obtain an adjudication of allegations of medical negligence in the domestic system. The applicants allegations that medical experts lacked independence and impartiality were vague and unsubstantiated. In particular, when the expert reports had been commissioned and examined by the first-instance court, the applicant had made no objection as to lack of impartiality on the part of the experts. Moreover, all the expert reports obtained during the proceedings had been consistent in their findings that there had been no indications of medical malpractice in the applicants case.

2.  The Courts assessment

(a)  General principles

84.  It is now well established that although the right to health is not as such among the rights guaranteed under the Convention or its Protocols (see Fiorenza v. Italy (dec.), no.44393/98, 28 November 2000; Pastorino and Others v. Italy (dec.), no. 17640/02, 11 July 2006; and Dossi and Others v. Italy (dec.), no. 26053/07, 12 October 2010), the High Contracting Parties have, parallel to their positive obligations under Article 2 of the Convention, a positive obligation under its Article 8, firstly, to have in place regulations compelling both public and private hospitals to adopt appropriate measures for the protection of their patients physical integrity and, secondly, to provide victims of medical negligence with access to proceedings in which they could, where appropriate, obtain compensation for damage (see Trocellier, cited above; Benderskiy v. Ukraine, no. 22750/02, §§ 61-62, 15 November 2007; Codarcea v. Romania, no. 31675/04§§ 102-03, 2 June 2009; Yardımcı v. Turkey, no. 25266/05, §§ 55-57, 5 January 2010; Spyra and Kranczkowski v. Poland, no. 19764/07, §§ 82 and 86-87, 25 September 2012; Csoma, cited above, §§ 41 and 43; and S.B. v. Romania, no. 24453/04, §§ 6566, 23 September 2014).

85.  In order for this obligation to be satisfied, such proceedings must not only exist in theory but also operate effectively in practice (see Gecekuşu v. Turkey (dec.), no.28870/05, 25 May 2010, and Spyra and Kranczkowski, cited above, § 88). This entails, inter alia, that the proceedings be completed within a reasonable time (see Vasileva v. Bulgaria, no. 23796/10, § 65, 17 March 2016).

86.  It also entails, as in the case of the parallel positive obligation under Article 2 of the Convention, the possibility of obtaining an effective medical expert examination of the relevant issues. For instance, the authorities must take sufficient care to ensure the independence, both formal and de facto, of the experts involved in the proceedings and the objectivity of their findings, since these are likely to carry crucial weight in the ensuing legal assessment of the highly complex issues of medical negligence (see Bajić, cited above,§ 95; and Karpisiewicz v. Poland (dec.), no. 14730/09§ 59, 11 December 2012; as well as the earlier case of Skraskowski v. Poland (dec.), no. 36420/97, 6 April 2000, in which the same requirement was laid down in less explicit terms). A further requirement is that the experts must examine carefully all the relevant points and set out in enough detail the reasons for their conclusions (see Baldovin v. Romania, no. 11385/05§ 23, 7 June 2011; and Altuğ and Others v. Turkey, no. 32086/07, §§ 78-81, 30 June 2015), and the courts or other authorities dealing with the case must then scrutinise those conclusions properly (see Csoma, § 56; and Altuğ and Others§ 82, both cited above). A system in which an opinion given by a specialised institution is automatically regarded as conclusive evidence which precludes further expert examination of the relevant issues falls foul of this requirement (see Eugenia Lazăr v. Romania, no. 32146/05, §§ 76-80, 16 February 2010; Baldovin, cited above, § 24; and Csoma, cited above, § 61).

87.  At the same time, the High Contracting Parties have a margin of appreciation in choosing how to comply with their positive obligations under the Convention (see, as a recent authority, Lambert and Others v. France [GC], no. 46043/14, § 144, ECHR 2015 (extracts)), and enjoy considerable freedom in the choice of the means calculated to ensure that their judicial systems meet its requirements (see, albeit in different contexts, König v. Germany, 28 June 1978, § 100, Series A no. 27; Taxquet v. Belgium [GC], no. 926/05, §§ 83 and 84, 16 November 2010; and Finger v. Bulgaria, no. 37346/05, § 120, 10 May 2011).

88.  Also, the mere fact that proceedings concerning medical negligence have ended unfavourably for the person concerned does not in itself mean that the respondent State has failed in its positive obligation under Article 8 of the Convention (see, in the context of Article 2 of the Convention, Besen v. Turkey (dec.), no. 48915/09§ 38 in fine, 19 June 2012).

(b)  Application of these principles to the present case

89.  On the basis of a comprehensive analysis of its case-law, the Court has recently found in the case of Vasileva (cited above, § 70) that in view of the broad margin of appreciation enjoyed by the High Contracting Parties in laying down their health-care policy, and in choosing how to comply with their positive obligations and organise their judicial systems, there is no basis on which to hold that the Convention requires a special mechanism which facilitates the bringing of medical malpractice claims at domestic level.

90.  Indeed, in Croatia, as in many other Contracting States (see, for instance, Powell v. the United Kingdom (dec.), no. 45305/99, ECHR 2000V; Iversen v. Denmark, no.5989/03§ 54, 28 September 2006; Colak and Tsakiridis v. Germany, nos. 77144/01 and 35493/05§§ 19-20, 5 March 2009; Šilih, cited above, § 95; and Vasileva, cited above, § 70), compensation for medical malpractice can be claimed under the law of tort or contract (see paragraph 45 above).

91.  It cannot be said that seeking compensation for medical malpractice in Croatia by way of a claim for damages is a possibility that only exists in theory. Although, according to the applicant, it is difficult to make a case for medical malpractice, the Court notes that it has been the subject of adjudication and damages have been awarded at the domestic level (see paragraphs 59-60 above).

92.  The Court is therefore unable to accept the applicants arguments that there is no proper legislative framework in the domestic system for allegations of medical negligence. It notes, in particular, the relevant standards developed in the practice of the Supreme Court and the Constitutional Court, according to which civil responsibility for medical malpractice exists if a health-care institution has acted contrary to the rules of the medical profession and has thus caused damage to health. Such a responsibility is based on the principle of fault although, in the particular circumstances of a case, depending on the nature of the treatment, it may also be based on the principle of objective liability (seeparagraphs 57-59, and also paragraph 35 above). A similar scope of responsibility exists in the legal systems of other High Contracting Parties (see, for instance, Iversen, cited above, § 54; Colak and Tsakiridis, cited above, §§ 19-20; and Šilih, cited above, § 95).

93.  Furthermore, the Court is unable to accept the applicants arguments that the objectivity of expert opinions in cases of medical negligence can automatically be called into doubt on account of the fact that the experts are medical practitioners working in the domestic health-care system. On the contrary, the Court has held that it is normal for expert opinions in such cases to be given by medical practitioners (see Csősz v. Hungary, no. 34418/04, § 35, 29 January 2008). Moreover, the Court has also held that the very fact that an expert is employed in a public medical institution specially designated to provide expert reports on a particular issue and financed by the State does not in itself justify the fear that such experts will be unable to act neutrally and impartially in providing their expert opinions (see Letinčić v. Croatia, no. 7183/11, § 62, 3 May 2016). What is important in this context is that the participation of an expert in the proceedings is accompanied with adequate procedural safeguards securing his or her formal and de facto independence and impartiality.

94.  In this connection, the Court notes that Croatian law lays down several safeguards designed to ensure the reliability of expert evidence. Under the Court Experts Ordinance,court experts are required to provide their opinions objectively, impartially and to the best of their knowledge. They have the same obligations under section 258 of the Civil Procedure Act, which also provides that experts must be informed of the legal consequences of perjury. Furthermore, the Civil Procedure Act provides that the provisions on the disqualification of judges are applicable mutatis mutandis to the disqualification of experts. It also provides detailed rules on the involvement of the parties in the process of commissioning and obtaining an expert report, as well as on the way in which expert opinions are examined (see paragraph 49-53 above; and compare Vasileva, cited above, §§ 72-73).

95.  There is no evidence that those safeguards were not properly applied in the applicants case or that the experts whose opinions formed the basis for the courts rulings in the case lacked the requisite objectivity. One of the court experts initially ordered to produce a report withdrew from the proceedings because he was employed by the defendanthospital (see paragraph 16 above; and compare, by contrast, Bajić, cited above, § 98). The applicants arguments that the experts who participated in the proceedings lacked impartiality were very broad and general, and contained no objectively justified indication raising doubts as to their independence or impartiality.

96.  The Court also notes that the Zagreb Municipal Civil Court did not simply admit the written reports drawn up by the experts, but also heard them give evidence in open court, in the presence of the parties who were able to pose questions (see paragraphs 20-21 and 26-27 above). The court ordered several supplementary reports and fresh reports by new experts in order to cast further light on points which had remained unclear or had been contested (see paragraphs 18, 22 and 32 above; and compare Vasileva, cited above, § 74, with further references). The competent domestic courts also duly scrutinised the expert evidence and, on the basis of the consistent findings of the experts excluding the allegations of medical malpractice, dismissed the applicants claim (see paragraphs 35, 36 and 39 above). Therefore, the domestic courts cannot be faulted for the manner in whichthey assessed the expert reports.

97.  In these circumstances, the Court considers that it cannot be said that the authorities did not provide the applicant an effective procedure enabling her to obtain compensation for the medical malpractice to which she alleged to have fallen victim. To the extent that it could be considered that the effectiveness of the proceedings was undermined by their excessive length (see paragraph 85 above), the Court considers that in the circumstances of the present case that was sufficiently addressed in its finding under Article 6 § 1 of the Convention (see paragraphs 80-81 above; and, by contrast, Oyal v. Turkey, no. 4864/05, § 78, 23 March 2010).

98.  In view of the above, the Court finds that there has been no breach of Article 8 of the Convention.

II.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

99.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

100.  In respect of pecuniary damage the applicant claimed 758,001.77 kunas (HRK) (99,737.07 euros (EUR)) for loss of earnings, as well as a further amount of HRK 4,556.87 (EUR 599.58) per month for future loss of earnings. In addition, she claimed HRK 336,146.58 (EUR 44,229.81) as a disability allowance and, on the same grounds, a further amount of HRK 1,094.94 (EUR 144.07) per month for future allowances. In respect of non-pecuniary damage, the applicant claimed HRK 320,000 (EUR 42,105.26). She also claimed statutory default interest.

101.  The Government considered the applicants claim excessive, unfounded and unsubstantiated.

102.  The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. On the other hand, it awards the applicant EUR 3,500 in respect of non-pecuniary damage.

B.  Costs and expenses

103.  The applicant also claimed HRK 178,036 (EUR 23,425.78) for the costs and expenses incurred before the domestic courts and for those incurred before the Court.

104.  The Government contested the applicants claim.

105.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 2,000 covering costs under all heads.

C.  Default interest

106.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Declares the application admissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3.  Holds that there has been no violation of Article 8 of the Convention;

4.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention,the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 3,500 (three thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 2,000 (two thousand euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5.  Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 2 May 2017, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

              Stanley Naismith     Işıl Karakaş

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde