Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo hrvatski državljanjin g.Ivica Krnjak (podnosilac predstavke), dana 1.2.2010.godine.
Podnosilac je rođen 1942.godine i živi u Zagrebu. Sredinom aprila 2007.godine podnosilac predstavke i šest drugih lica optuženi su pred Županjskim sudom u Osijeku za ratne zločine protiv civilnog stanovništva. Vrhovni sud je preneo nadležnost na Županjski sud u Zagrebu. Branilac podnosioca je obavestio sud da će podnosilac biti sprečen da prisustvuje na raspravi zakazanoj za april 2009.godine, zbog hospitalizacije, ali iz priloženih bolničkih dokumenata proizilazi da je hospitalizacija određena tek za maj iste godine. Vanraspravno veće je odredilo pritvor podnosiocu. Istog dana je predsednik raspravnog veća naložio sudsko-medicinsko veštačenje podnosioca. Podnosilac je uhvaćen i stavljen u pritvor. Osnovni sud je nakon nekoliko održanih rasprava oglasio podnosioca krivim i zadržan je u pritvoru do pravnosnažnosti presude. Podnosilac je podneo ustavnu tužbu protiv odluka kojima mu je određen pritvor. Ustavni sud je njegovu tužbu proglasio nedopuštenom.
NAVODNA POVREDA ČLANA 5 STAV 1 KONVENCIJE
- Svako ima pravo na slobodu i sigurnost. Niko ne sme biti lišen slobode osim u zakonom propisanim slučajevima.
Sud primećuje da je podnosiocu pritvor određen na osnovu nacionalnog zakona. Postavlja se pitanje da li su nacionalni sudovi postupali proizvoljno kada su odredili pritvor podnosiocu predstavke. Po mišljenju Suda, nacionalni sudovi su pažljivo ispitali situaciju podnosioca, naložili medicinsko veštačenje i utvrdili da nema potrebe za hitnom hospitalizacijom. Dakle, Sud smatra da nije došlo do povrede člana 5 stav 1 Konvencije.
NAVODNA POVREDA ČLANA 5 STAV 4 KONVENCIJE
- Pravo na pokretanje sudskog postupka u kome će se brzo odlučiti o zakonitosti lišenja slobode.
Sud primećuje da je praksa Ustavnog suda da odbaci kao nedopuštenu svaku ustavnu tužbu kada je u međuvremenu, pre nego što on donese svoju odluku, doneta nova odluka kojom je produžen pritvor. Po mišljenju Suda, to što Ustavni sud nije dovoljno brzo odlučio o ustavnoj tužbi podnosioca predstavke onemogućilo je pravilno i smisleno funkcionisanje sistema za preispitivanje pritvora koji mu je bio određen. Dakle, došlo je do povrede člana 5 stav 4 Konvencije.
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud smatra da utvrđenje povrede predstavlja pravičnu naknadu. Dosuđuje određeni iznos na ime troškova i izdataka.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET KRNJAK protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 11228/10)

PRESUDA STRASBOURG

28. lipnja 2011.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Krnjak protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Anatoly Kovler, predsjednik
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Khanlar Hajiyev,
George Nicolaou,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos, suci,
i Søren Nielsen, tajnik odjela

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 7. lipnja 2011. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 11228/10) protiv Republike Hrvatske što ga je 1. veljače 2010. godine hrvatski državljanin g. Ivica Krnjak ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
Podnositelja zahtjeva zastupao je D. Rešetar, odvjetnik iz Osijeka. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
Dana 29. rujna 2009. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je obavijestiti o prigovorima na temelju članka 5. Konvencije koji se tiču pritvora podnositelja zahtjeva i postupka u kojem je podnositelj zahtjeva pobijao zakonitost svog pritvora. Odlučeno je istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti prigovora (članak 29., stavak 1.).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva je rođen 1942. godine i živi u Zagrebu.
Dana 16. travnja 2007. godine podnositelj zahtjeva i šest drugih okrivljenika optuženi su pred Županijskim sudom u Osijeku za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, kazneno djelo iz članka 120. hrvatskog Kaznenog zakona.
Dana 29. svibnja 2007. godine Vrhovni sud je prenio nadležnost na Županijski sud u Zagrebu i postupak je nastavljen pred tim U to je vrijeme podnositelj zahtjeva živio u Osijeku, gradu oko 280 kilometara udaljenom od Zagreba.
Dana 17. travnja 2009. godine branitelj podnositelja zahtjeva obavijestio je raspravni sud da podnositelj zahtjeva nije u stanju pristupiti na ročište zakazano za dan 20. travnja 2009. godine jer je toga dana trebao biti hospitaliziran u Kliničkoj bolnici Osijek. Međutim, iz liječničke je dokumentacije koju je dostavio razvidno da je hospitalizacija podnositelja zahtjeva u Kliničkoj bolnici Osijek bila određena za 20. svibnja 2009. godine u 08:30 sati.
U sastavu raspravnog vijeća na ročištu dana 20. travnja 2009. godine bili su suci Ž.H., kao predsjednik vijeća i R.T.A., S.B.B. i M.K., kao članovi vijeća. Na početku rasprave u 8:15 sati predsjednik vijeća je telefonom nazvao Kliničku bolnicu Osijek i saznao da podnositelj zahtjeva nije bio primljen u tu bolnicu. Raspravno vijeće je predložilo izvanraspravnom vijeću određivanje pritvora podnositelju zahtjeva i zaključilo raspravu u 10:05 sati.
U 9:53 sati Županijski sud u Zagrebu zaprimio je telefaks koji je poslao branitelj. Branitelj je dostavio istu medicinsku dokumentaciju kao i prije, ali je datum zakazane hospitalizacije podnositelja zahtjeva bio promijenjen iz 20. svibnja 2009. godine na 20. travnja 2009. godine.
Izvanraspravno vijeće je u 10:00 sati započelo svoju sjednicu. Jedan od branitelja podnositelja zahtjeva bio je nazočan i nije predao nikakve daljnje podneske. Sjednica je završena u 11:00 sati. U sastavu vijeća bili su suci R.T.A., kao predsjednik vijeća i S.P.L. te L.S., kao članovi vijeća. Izvanraspravno vijeće prihvatilo je prijedlog i odredilo pritvor podnositelju zahtjeva temeljem članka 102., stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

“Zamjenica ŽDO u Zagrebu navela je da je mišljenja da... II optuženik evidentno opstruira ovaj postupak ... što je vidljivo iz... [činjenice] da je kratko vrijeme prije nastavka rasprave otkazao punomoć svome branitelju... kojemu je dan rok da riješi svoje zdravstvene probleme isti očito tako nije postupio. Posebno ističe da ova dijagnostička pretraga [zbog koje se II optuženik nije pojavio na ročištu] ... nije bila prijeko potrebna, odnosno nema podataka da je ista u tom trenutku bila nužna. ...

[Drugi] Zamjenik ZDO U Zagrebu dodao je da se već dulje vremena iz ponašanja II optuženika može zaključiti da isti opstruira okončanje ovog postupka ... evidentno je da isti izbjegava dolazak na rasprave ...

Branitelj II optuženika... protivi se određivanju pritvora nalazeći da za sada nema dovoljno pokazatelja da bi II optuženik izbjegao dolazak na glavnu raspravu... upravo je u ovom trenutku dobio SMS poruku od osječkog branitelja optuženika...... koji najavljuje novu liječničku dokumentaciju koju šalje putem telefaksa, a koja bi dala novo svjetlo svim ovim današnjim događajima.

...

Uvidom u zapisnik od 20. travnja 2009. godine, vidljivo je da II optuženik, iako uredno pozvan nije pristupio na glavnu raspravu, a njegov branitelj, odvjetnik Domagoj Rešetar je podneskom od 17. travnja 2009. godine naveo da je II optuženiku određena hospitalizacija u KB Osijek, zbog čega neće biti u stanju pristupiti na glavnu raspravu, uz koji podnesak je priložio medicinsku dokumentaciju iz koje je vidljivo da je II optuženik naručen na hospitalizaciju 20. svibnja 2009. godine.

Predsjednik vijeća je dana 20. travnja 2009. godine telefonski provjerio... te je utvrdio da do današnjeg dana II optuženik nije zaprimljen u KB Osijek.

Iako iz dokumentacije priložene spisu proizlazi da II optuženik ima zdravstvenih problema, očito je da ih isti zlouporabljuje, a što je činio i ranije u nekoliko navrata, zbog čega je već bio određen disciplinski pritvor rješenjem ovog suda od 24. studenog 2008. godine...

Ovakvo ponašanje II optuženika u postupku koji se vodi zbog teškog kaznenog djela i prijeti mu zatvorska kazna, ukazuje da izbjegava sudjelovanje u postupku i tako dovršenje ovog kaznenog postupka...”

Istoga je dana predsjednik raspravnog vijeća naložio je sudsko- medicinsko vještačenje podnositelja zahtjeva.
Iz medicinske je dokumentacije vidljivo da je podnositelj zahtjeva primljen u Kliničku bolnicu Osijek dana 20. travnja 2009. godine u 14:45 sati.
Dana 21. travnja 2009. godine u 10:45 sati podnositelj zahtjeva je uhićen u Kliničkoj bolnici Osijek i stavljen u pritvor. Istoga je dana medicinski vještak dostavio svoj nalaz i mišljenje. Predsjednik vijeća je zatražio da vještak pregleda podnositelja zahtjeva dana 22. travnja 2009. godine kako bi utvrdio je li mu hitno potrebna hospitalizacija. Vještak je izvršio taj nalog i u svom je izvješću istoga dana utvrdio da nema potrebe za hitnom operacijom podnositelja zahtjeva.
Dana 22. travnja 2009. godine održano je ročište u nazočnosti podnositelja zahtjeva, kao i daljnja ročišta održana dana 23., 27. i travnja 2009. godine, kada je rasprava zaključena.
Podnositelj zahtjeva je u međuvremenu dana 24. travnja 2009. godine uložio žalbu protiv odluke o pritvoru te također naveo da je predsjednik vijeća koje mu je odredilo pritvor bio i član raspravnog vijeća koje je predložilo određivanje mjere pritvora protiv njega. Dana 29. travnja 2009. godine Vrhovni sud je odbio žalbu podnositelja zahtjeva. Mjerodavni dio odluke glasi kako slijedi:

“ ...

Naime, optuženi Ivica Krnjak je bio svjestan svoje obveze sudjelovanja u ovom kaznenom predmetu, a tijekom postupka je protiv njega već bio određen disciplinski pritvor radi osiguranja njegove nazočnosti na glavnoj raspravi.

Usprkos tome, isti izostaje s glavne rasprave zakazane dana 20. travnja 2009. godine s opravdanjem da je naručen za hospitalizaciju tog dana, a iz ambulantnog lista (list 9726 spisa) vidljivo je da je naručen u 8.30 sati tog dana radi operativnog zahvata. Predsjednik vijeća je telefonskim putem prije glavne rasprave provjerio navode branitelja optuženika i preko prijemnog ureda KB Osijek utvrdio da optuženik tog dana nije zaprimljen u bolnicu.

Kod takvog stanja stvari [prvostupanjski] sud je pravilno zaključio da se optuženik krije te je bilo nužno protiv optuženika odrediti pritvor kao krajnju, ali jedinu efikasnu mjeru osiguranja njegove nazočnosti u ovom postupku. Tim više što je naknadnim medicinskim vještačenjem utvrđeno ... da zdravstveno stanje optuženika ne indicira niti interventno niti operacijsko liječenje, što onda dodatno potvrđuje zaključak da se optuženik krije sa ciljem izbjegavanja sudjelovanja u ovom postupku. .

U odnosu na žalbene navode da je u sastavu izvanraspravnog vijeća koje je donijelo pobijano rješenje sudjelovala sutkinja koja je trebala biti izuzeta ... valja istaknuti da osim izvanraspravnog vijeća, pritvor može produljiti i raspravno vijeće za trajanja glavne rasprave, tada nema zakonske zapreke da član raspravnog vijeća sudjeluje u donošenju odluke o pritvoru i kao član izvanraspravnog vijeća.

Žalba dalje ističe da je optuženik uistinu toga dana zaprimljen u bolnicu u Osijeku, a da sud to nije mogao utvrditi radi administrativne sporosti službi u bolnici. Međutim, u spisu ne postoji niti jedan pouzdan podatak, osim tvrdnji samog optuženika u žalbi, koji bi potkrijepio da je isti doista dana 20. travnja 2009. godine u 8.30 bio zaprimljen u bolnicu kao što je to trebalo biti u skladu s dokumentacijom u spisu. Jedini podatak u tom pravcu je da je isti uhićen tek idući dan u KB Osijek u 10.45, pri čemu je posebno indikativno da njegovo zdravstveno stanje uopće nije ukazivalo na nužnost i hitnost operacije kao što je naknadno utvrdio vještak. ”

Odluka je dostavljena branitelju podnositelja zahtjeva dana 4. svibnja 2009. godine.

Vijećanje raspravnog vijeća održano je dana 4., 5., 6. i 7. svibnja 2009. godine. Jednog kasnijeg datuma Općinski sud u Zagreb proglasio je podnositelja zahtjeva krivim za djela za koja je optužen te je osuđen na osam godina zatvora. Zadržan je u pritvoru do pravomoćnosti presude.
Dana 4. lipnja 2009. godine podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu protiv odluke Županijskog suda od 20. travnja 2009. godine i odluke Vrhovnog suda od 4. svibnja 2009. godine kojima mu je određen pritvor.
Dana 8. srpnja 2009. godine Ustavni sud je utvrdio da je žalba podnositelja zahtjeva od 22. srpnja 2008. godine nedopuštena, s osnova da pobijane odluke više nisu na snazi jer je u međuvremenu donesena nova odluka kojom je podnositelju zahtjeva produljen pritvor. Odluka Ustavnog suda je dostavljena branitelju podnositelja zahtjeva dana 9. rujna 2009. godine.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Mjerodavne odredbe Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, „Narodne novine“, br. 29/2002) glase:

Članak 62., stavak 1.

“1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo)...

Članak 64.

"Ustavna se tužba može podnijeti u roku od 30 dana računajući od dana primitka odluke."

Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 62/2003, 178/2004, 84/2005 i 115/2006), glase kako slijedi:

8. Općenite odredbe o pritvoru

Članak 101.

"(1) Pritvor može biti određen samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Čim prestanu razlozi zbog kojih je pritvor određen, pritvor se mora ukinuti i pritvorenika pustiti na slobodu.

(3) Pri odlučivanju o pritvoru, posebno o njegovu trajanju, vodit će se računa o razmjeru između težine počinjenoga kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja pritvora.

(4) Sudbena tijela pred kojima se vodi postupak postupat će u predmetima u kojima je određen pritvor posebno žurno, te po službenoj dužnosti paziti jesu li prestali razlozi i zakonski uvjeti za pritvor i u tom slučaju ga odmah ukinuti.

9. Osnove pritvora

Članak 102.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:

1) ako postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se, ne može se utvrditi njezina istovjetnost i dr.),

...”

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 5., STAVKA 1. KONVENCIJE

Pozivajući se na članak 5. Konvencije, podnositelj zahtjeva prigovara da razlozi za određivanje njegovog pritvora u razdoblju od 20. travnja do 7. svibnja 2009. godine nisu bili mjerodavni i dostatni. Podnositelj zahtjeva pozvao se na članak 5., stavak 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:

“1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost osobe. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:

...

c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja;

...”

A. Dopuštenost

Vlada tvrdi da je ovaj prigovor uložen izvan roka od šest mjeseci jer je podnositelj zahtjeva podnio svoju ustavnu tužbu tek nakon što je donesena prvostupanjska presuda od 7. svibnja 2009. godine, te tvrdi da je morao znati da je prema stalnoj praksi Ustavnog suda njegova ustavna tužba protiv prethodne odluke o njegovom pritvoru već postala nedjelotvorna.
Podnositelj zahtjeva tvrdi da je njegova ustavna tužba podnesena u propisanom roku i da je on svoj zahtjev Sudu podnio u roku od šest mjeseci od datuma kad mu je bila dostavljena odluka Ustavnog suda.
Sud primjećuje da je već utvrdio kako praksa Ustavnog suda da ne ispituje osnovanost ustavne tužbe koja se odnosi na odluku o pritvoru samo s osnova što je u međuvremenu donesena nova odluka o pritvoru, predstavlja povredu članka 5., stavka 4. Konvencije (vidi predmete Peša protiv Hrvatske, br. 40523/08, stavci 122.-126., 8. travnja 2010. godine i Hađi protiv Hrvatske, br. 42998/08, stavci 42.-47., 1. srpnja 2010.).
Nadalje, rok za podnošenje ustavne tužbe na temelju članka 64. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu je trideset dana od dana kad je pobijana odluka dostavljena strankama.
U ovome je predmetu pobijana odluka, i to odluka Vrhovnog suda od 29. travnja 2009. godine, dostavljena podnositelju zahtjeva dana 4. svibnja 2009. godine. On je ustavnu tužbu podnio 4. lipnja 2009.godine, dakle unutar roka od trideset dana. S tim u vezi Sud primjećuje kako Ustavni sud nije presudio da bi ustavna tužba podnositelja zahtjeva bila podnesena izvan propisanog roka.
U tim okolnostima Sud smatra da je podnositelj zahtjeva pravilno pokušao iscrpiti sva dostupna pravna sredstva i da je konačna odluka ona koju je Ustavni sud donio 8. srpnja 2009. godine te dostavio branitelju podnositelja zahtjeva dana 9. rujna 2009. godine. Ovaj zahtjev je podnesen Sudu dana 1. veljače 2010. godine, unutar roka od šest mjeseci.
Slijedi da prigovor Vlade treba odbiti.
Sud nadalje primjećuje da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Uz to primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj zahtjeva tvrdi da nije bilo potrebe odrediti mu pritvor, jer da nije mogao nazočiti ročištu zakazanom za dan 20. travnja 2009. godine iz opravdanih razloga, i to zbog hitne hospitalizacije.
Vlada tvrdi da je nacionalni sud pažljivo ispitao sve mjerodavne okolnosti koje se tiču osnova za određivanje pritvora podnositelju zahtjeva i zaključio da je podnositelj zahtjeva ometao suđenje. Tvrde da su nacionalni sudovi presudili da je podnositelj zahtjeva prethodno pokušavao izbjeći pojavljivanje na ročištima i da je predsjednik vijeća pokazao odgovarajući oprez kad je telefonom nazvao Kliničku bolnicu Osijek. Međutim, iz medicinske je dokumentacije koju je dostavio branitelj podnositelja zahtjeva u jutro dana 20. travnja 2009. vidljivo da je njegova hospitalizacija bila zakazana za 20. svibnja 2009. godine, a predsjednik vijeća je saznao u Kliničkoj bolnici Osijek da podnositelj zahtjeva nije tamo bio primljen.
Daljnji razvoj događaja pokazao je da hospitalizacija podnositelja zahtjeva nije bila hitna.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud prvo primjećuje da ovaj predmet spada u one koje treba ispitati na temelju podstavka (c) članka 5., stavka 1., budući da je svrha pritvora određenog podnositelju zahtjeva bila da ga se dovede pred nadležnu pravnu vlast zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo.
Sud ponavlja da članak 5. Konvencije jamči temeljno pravo na slobodu i sigurnost. To je pravo od primarne važnosti u "demokratskom društvu", u smislu Konvencije (vidi predmete De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, 18. lipnja 1971., stavak 65., Serija A br. 12 i Winterwerp protiv Nizozemske, 24. listopada 1979., stavak 37., Serija A br. 33). Ključna mu je svrha spriječiti proizvoljna ili neopravdana lišenja slobode (vidi predmete McKay protiv Ujedinjene Kraljevine [GC], br. 543/03, stavak 30., ECHR 2006-... i Ladent protiv Poljske, br. 11036/03, stavak 45., ECHR 2008-... (izvadci)).
Sve osobe imaju pravo na zaštitu toga prava, tj. da ne budu lišene ili da ne budu i dalje lišene slobode (vidi predmet Weeks protiv Ujedinjene Kraljevine, 22. ožujka 1987., stavak 40., Serija A br. 114), osim u skladu s uvjetima navedenim u stavku 1. članka 5. Popis iznimaka naveden u članku 5., stavku 1. je iscrpan te je samo usko tumačenje tih iznimaka spojivo sa ciljem te odredbe, dakle s osiguranjem da nitko ne bude proizvoljno lišen slobode (vidi predmete Amuur v. France, 25. lipnja 1996., stavak 42., Reports 1996-III; Labita protiv Italije [GC], br. 26772/95, stavak , 170., ECHR 2000-IV; i Assanidze protiv Gruzije [GC], br. 71503/01, stavak 170., ECHR 2004-II).
Sud ponavlja da izraz "zakonito" i "u skladu sa zakonom propisanim postupkom" iz članka 5., stavka 1. u biti upućuje natrag na nacionalno pravo te brižljivo čuva obvezu da se postupa u skladu sa njegovim materijalnim i postupovnim pravilima. Iako je u prvome redu na domaćim vlastima, i to sudovima, tumačiti i primjenjivati domaće pravo, nepoštivanje domaćeg prava povlači za sobom, na temelju članka 5., stavka 1., povredu Konvencije i Sud stoga može i treba preispitati je li bilo poštovano to pravo Benham protiv Ujedinjene Kraljevine, 10. lipnja 1996., stavak 41., Reports 1996 III i naprijed citirani predmet Assandidze protiv Gruzije stavak 171.).
Ovime se prvenstveno traži da svako uhićenje ima pravnu osnovu u domaćem pravu, ali se to odnosi i na kvalitetu prava, tražeći da bude spojivo s vladavinom prava, pojmom sadržanim u svim člancima Konvencije (vidi naprijed citirani predmet Stafford, stavak 63., i naprijed citirani predmet Kafkaris, stavak 116.). „Kvaliteta prava“ u tom smislu podrazumijeva da kad nacionalno pravo dozvoljava lišenje slobode, ono mora biti dovoljno pristupačno, precizno i predvidljivo u svojoj primjeni, kako bi se izbjegao svaki rizik arbitrarnosti (vidi predmete Amuur protiv Francuske, 25. lipnja 1996., stavak 50., Reports 1996 III; Nasrulloyev protiv Rusije, br. 656/06, stavak 71., 11. listopada 2007. i Mooren protiv Njemačke [GC], br. 11364/03, stavak 76., 9. srpnja 2009.). Standard "zakonitosti" koji je postavila Konvencija tako traži da svo pravo bude dovoljno precizno kako bi omogućilo nekoj osobi - u slučaju potrebe i dajući joj ujedno i odgovarajući savjet - da predvidi, u mjeri koja je u danim okolnostima razumna, posljedice koje neko djelovanje može povući za sobom (vidi predmete Steel and Others protiv Ujedinjene Kraljevine, 23. rujna 1998., stavak 54, Reports 1998-VII, i Baranowski protiv Poljske, br. 28358/95, stavak 52, ECHR 2000-III).
Poštivanje nacionalnog prava nije, međutim, dostatno: Članak 5., stavak 1. traži uz to da svako lišenje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnosti (vidi, između mnogih drugih izvora prava, naprijed citirani predmet Winterwerp, stavak 37.; naprijed citirani predmet Amuur, stavak 50. i Witold Litwa protiv Poljske, br. 26629/95, stavak 78., ECHR 2000-III). Temeljno je načelo da niti jedan pritvor koji je proizvoljan ne može biti spojiv sa člankom 5., stavkom 1. te da se pojam "proizvoljnosti" iz članka 5., stavka 1. proteže dalje od samog nepoštovanja nacionalnog prava, tako da lišenje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali i dalje proizvoljno i tako protivno Konvenciji (vidi predmet Saadi protiv Ujedinjene Kraljevine [GC], br. 13229/03, stavak 67., ECHR 2008-... ).

(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet

Sud prvo bilježi da je pritvor određen podnositelju zahtjeva imao jasnu osnovu u domaćem pravu, budući da su mu nacionalni sudovi određivali pritvor na osnovi članka 102., stavka 1., točke 1. Zakona o kaznenom postupku, smatrajući da je postojala opasnost od bijega. Članci 101.i 102. toga Zakona tiču se općih uvjeta za određivanje pritvora. Tako treba odrediti pritvor ako postoji razumna sumnja da je neka osoba počinila kazneno djelo. To pitanje nije mjerodavno u ovome predmetu budući da podnositelj zahtjeva, optužen za teško kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, nije pobijao postojanje takve sumnje protiv njega. Također, nema otvorenog pitanja koje bi se ticalo postupka koji su proveli nacionalni sudovi kad su određivali pritvor podnositelju zahtjeva, budući da ga je odredio nadležni sud u kontekstu kaznenog postupka pokrenutog protiv podnositelja zahtjeva.
Pitanje koje treba rješavati u ovome predmetu jest jesu li nacionalni sudovi postupali proizvoljno kad su odredili pritvor podnositelju zahtjeva. S tim u vezi Sud primjećuje da su nacionalne vlasti odredile pritvor podnositelju zahtjeva s osnove što se skrivao i izbjegavao nazočiti suđenju. Presudili su da je ponašanje podnositelja zahtjeva kroz duže razdoblje pokazalo da on ometa suđenje.
Sud primjećuje da je branitelj podnositelja zahtjeva obavijestio raspravni sud da je hospitalizacija podnositelj zahtjeva bila zakazana na dan održavanja ročišta, 20. travnja 2009. godine, to isto jutro. Međutim, iz medicinske je dokumentacije koju je on tada dostavio bilo razvidno da je hospitalizacija bila zakazana za 20. svibnja 2009. godine. Predsjednik vijeća je provjerio navode podnositelja zahtjeva nazvavši telefonom Kliničku bolnicu Osijek i saznao da podnositelj zahtjeva nije bio primljen u tu bolnicu.
Po mišljenju Suda nacionalni su sudovi pažljivo ispitali situaciju podnositelja zahtjeva, naložili vještaku medicinske struke da ocijeni njegovo zdravstveno stanje i utvrdili da nema potrebe za hitnom hospitalizacijom. Njihov se zaključak da podnositelj zahtjeva izbjegava pojavljivanje na suđenju, koje se približavalo svom završetku, ne čini ni u kom pogledu proizvoljnim.
Sud nalazi da su nacionalne vlasti dale odgovarajuće i valjane razloge za pritvor određen podnositelju zahtjeva između 20. travnja i 7. svibnja 2009. godine i pojasnili ih pozivom na konkretne okolnosti predmeta i dokaze koji su im bili na raspolaganju.
S obzirom na ovu pozadinu, Sud smatra da nije došlo do povrede članka 5., stavka 1. Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 5., STAVKA 4. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovara i da Ustavni sud nije ispitao osnovanost njegove ustavne tužbe. Poziva se na članak 5. Konvencije koji glasi kako slijedi:

“4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito".

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj zahtjeva tvrdi da time što nije odlučio o osnovanosti njegove ustavne tužbe Ustavni sud nije ispunio zahtjeve iz članka 5., stavak 4.
Vlada ponavlja da je podnositelj zahtjeva podnio svoju ustavnu tužbu tek nakon što je donesena prvostupanjska presuda od 7. svibnja 2009. godine, i da je morao znati da je prema stalnoj praksi Ustavnog suda njegova ustavna tužba protiv prethodne odluke o njegovom pritvoru već postala nedjelotvorna.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud ponavlja da je svrha članka 5., stavka 4. osigurati da osobe koje su uhićene i pritvorene imaju pravo na sudski nadzor nad zakonitošću mjere kojoj su time podvrgnute (vidi, mutatis mutandis, De Wilde, Ooms and Versyp protiv Belgije, 18. lipnja 1971., stavak 76., Serija A br. 12 i Ismoilov and Others protiv Rusije, br. 2947/06, stavak 145., 24. travnja 2008.). Neko pravno sredstvo mora biti dostupno dok je neka osoba u pritvoru kako bi se toj osobi omogućilo dobiti brzo sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora, koje može dovesti, kad je to odgovarajuće, do njegovog ili njezinog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje traži članak 5., stavak 4. mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji nego i u praksi, bez čega neće biti dovoljno dostupno i djelotvorno, kao što se traži u svrhu te odredbe (vidi, mutatis mutandis, predmet Stoichkov protiv Bugarske, 9808/02, stavak 66. in fine, 24. ožujka 2005. i Vachev protivmBugarske, br. 42987/98, stavak 71., ECHR 2004-VIII). Dostupnost nekog pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnositeljima zahtjeva pruže stvarnu mogućnost korištenja toga pravnog sredstva (vidi, mutatis mutandis, predmet Čonka protiv Belgije, br. 51564/99, stavci 46.i 55., ECHR 2002 -I).

(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet

Sud prvo bilježi da je podnositelj zahtjeva protiv odluke kojom mu je bio određen pritvor mogao uložiti žalbu Vrhovnom sudu. Podnositelj zahtjeva mogao je podnijeti i ustavnu tužbu. Međutim, Sud primjećuje da je praksa Ustavnog suda odbaciti kao nedopuštenu svaku ustavnu tužbu kada je u međuvremenu, prije nego on donese svoju odluku, donesena nova oduka kojom je produljen pritvor. Tako je dana 4. lipnja 2009. godine Ustavni sud utvrdio da je ustavna tužba podnositelja zahtjeva od 4. lipnja 2009. godine protiv odluke Vrhovnog suda od 29. travnja 2009. godine nedopuštena s tih osnova. Sud se stoga mora baviti pitanjem jesu li odluke Ustavnog suda u skladu sa zahtjevima članka 5., stavka 4. Konvencije.
S tim u vezi Sud ponavlja da prema njegovoj sudskoj praksi, članak 5., stavak 4., kao i članak 6., stavak 1., u sebi sadrži pravo na pristup sudu, koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu bit (vidi predmete Shishkov protiv Bugarske, 38822/97, stavci 82.-90., ECHR 2003-I i Bochev protiv Bugarske, br. 73481/01, stavak 70.).
Nadalje, članak 5., stavak 4. ne tjera države ugovornice da uspostave i drugu razinu nadležnosti za preispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora. Ipak, država koja uspostavi takav sustav mora, u načelu, pritvorenicima dati ista jamstva u žalbenom postupku kao i u prvom stupnju (vidi naprijed citirani predmet Toth , stavak 84, Rutten protiv Nizozemske, br. 32605/96, stavak 53, srpnja 2001.; Lanz protiv Austrije, br. 24430/94, stavak 42, 31. siječanj 2002. i Svipsta protiv Latvije, br. 66820/01, stavak 129., ECHR 2006III). Sud smatra da se ovo isto primjenjuje u sustavu koji predviđa ustavnu tužbu protiv odluka kojima se određuje i produljuje pritvor.
Međutim, iako dozvoljava ustavnu tužbu, hrvatski sustav ostavlja Ustavnom sudu da čeka novu odluku o produljenju pritvora i da tada odbaci ustavnu tužbu protiv prethodne odluke kao nedopuštenu. Tako, iako je podnositelj zahtjeva podnio ustavnu tužbu protiv naprijed navedene odluke Vrhovnog suda, Ustavni sud nije odlučio o njenoj osnovanosti, nego je utvrdio da je nedopuštena jer je u međuvremenu bila donesena nova odluka o pritvoru podnositelja zahtjeva.
Po mišljenju Suda, to što Ustavni sud nije odlučio dovoljno brzo o ustavnoj tužbi podnositelja zahtjeva onemogućilo je pravilno i smisleno funkcioniranje sustava za preispitivanje pritvora koji mu je bio određen, kako je propisano nacionalnim pravom. Odbacivši ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva kao nedopuštenu samo zbog toga što je u međuvremenu bila donesena nova odluka kojom se produljuje pritvor podnositelju zahtjeva, Ustavni sud nije zadovoljio zahtjev "da okolnosti koje vlasti dobrovoljno stvore moraju biti takve da podnositelju zahtjeva pruže stvarnu priliku iskoristiti to pravno sredstvo (vidi predmet Peša protiv Hrvatske, br. 40523/08, stavak 126., 8. travnja 2010. i naprijed citirani predmet Hađi, stavak 47.). Tako nije ispunio svoju obvezu iz članka 5., stavka 4. Konvencije da preispita zakonitost pritvora određenog podnositelju zahtjeva. Stoga je došlo do povrede te odredbe.

III OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

Pozivajući se na članak 5. Konvencije podnositelj zahtjeva prigovara da je sudac R.T.A. koji je bio član raspravnog vijeća, također odlučivao o tome da mu se odredi pritvor, jer je bio član izvanraspravnog vijeća koje je tako odlučilo.
I kao posljednje, podnositelj zahtjeva se poziva na članke i 14. Konvencije, bez daljnjeg potkrjepljenja.
U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su stvari koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je nedopušten na temelju članka 35., stavka 3. (a) kao očigledno neosnovan, i da ga treba odbiti na temelju članka 35.,stavka 4. Konvencije.

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije propisuje kako slijedi:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

Podnositelj zahtjeva potražuje 100.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
Vlada smatra da je potraživani iznos neosnovan i u svakom slučaju prekomjeran.
Sud smatra da utvrđenje povrede članka 5., stavka 4. Konvencije samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu u okolnostima ovoga predmeta.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj zahtjeva potražuje i 8.000 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
Vlada smatra da je taj iznos prekomjeran i nepotkrijepljen dokazima.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 1.200 EUR za postupak pred Sudom, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositelju zahtjeva na taj iznos.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da su prigovori na temelju članka 5. Konvencije koji se tiču pritvora podnositelja zahtjeva i prigovor koji se tiče poštovanja postupka pred Ustavnim sudom kojim je podnositelj zahtjeva pokušao pobijati zakonitost svog pritvora dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten;

Presuđuje da nije došlo do povrede članka 5., stavka 1. Konvencije;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 5., stavka 4. Konvencije;

Presuđuje

(a) da utvrđenje povrede predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu;

(b) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, iznos od 1.200 EUR (dvije tisuće dvjesto eura) uz sav porez koji bi podnositelju zahtjeva mogao biti zaračunat na taj iznos, koji je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja;

(c) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

Odbija zahtjev podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 28. lipnja 2011.godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen Anatolij Kovler

tajnik predsjednik

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF KRNJAK v. CROATIA

(Application no. 11228/10)

JUDGMENT

STRASBOURG

28 June 2011

FINAL

28/11/2011

This judgment has become final under Article 44 § 2 (c) of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Krnjak v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Khanlar Hajiyev,
George Nicolaou,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 7 June 2011,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 11228/10) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Ivica Krnjak (“the applicant”), on 1 February 2010.

2. The applicant was represented by Mr D. Rešetar, a lawyer practising in Osijek. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 29 September 2009 the President of the First Section decided to communicate the complaints under Article 5 of the Convention concerning the applicant’s pre-trial detention and the procedure by which the applicant sought to challenge the lawfulness of his detention. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1942 and lives in Zagreb.

5. On 16 April 2007 the applicant and six other defendants were indicted at Osijek County Court for war crimes against the civilian population, an offence under Article 120 of the Croatian Criminal Code.

6. On 29 May 2007 the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) transferred jurisdiction to the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) and the proceedings continued before that court. At that time the applicant lived in Osijek, a town about 280 kilometres from Zagreb.

7. On 17 April 2009 the applicant’s defence counsel informed the trial court that the applicant would not be able to attend a hearing scheduled for 20 April 2009 because he was to be hospitalised that day in Osijek. However, the medical documentation he submitted indicated that the applicant’s admission to Osijek Hospital had been scheduled for 20 May 2009 at 8.30 a.m.

8. The trial panel at the hearing on 20 April 2009 was composed of judges Ž.H., as the presiding judge, and R.T.A., S.B.B and M.K., as its members. At the beginning of the hearing, at 8.15 a.m., the presiding judge telephoned Osijek Hospital and learned that the applicant had not been admitted to that hospital. The trial panel made a request to a three-judge non-trial panel to order the applicant’s detention and concluded the hearing at 10.05 a.m.

9. At 9.53 a.m. a fax sent by defence counsel arrived at the Zagreb County Court. Defence counsel submitted the same medical document as before, but with the date of the applicant’s scheduled hospitalisation altered from 20 May 2009 to 20 April 2009.

10. At 10 a.m. the three-judge non-trial panel opened its session. One of the applicant’s defence counsel was present and made no further submissions. The session ended at 11 a.m. The panel was composed of judges R.T.A., as the presiding judge, and S.P.L. and L.S., as members. It granted the request and ordered the applicant’s detention under Article 102 § 1(1) of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku). The relevant part of the decision reads:

“The Deputy Zagreb County State Attorney said that ... the second defendant was obstructing the proceedings ... because ... he had already recalled a power of attorney given to his defence counsel owing to which the trial had to start over again ... he had also been given a time-limit to resolve his health problems but had not done so. She stressed in particular that the diagnostic examination [on account of which the applicant did not appear at the hearing] ... had not been necessary at that time. ...

The [other] Deputy Zagreb County State Attorney ... added that the applicant’s behaviour in a longer period had shown that he had been obstructing the closure of the trial ... and that it was evident that he had been avoiding appearing at the trial ...

Defence counsel for the second defendant ... objected to ordering the defendant’s detention. He argued that there was no indication that the second defendant had been avoiding the trial ... he had at that moment received a telephone message from the defendant’s other defence counsel in Osijek ... who told him that he would fax fresh medical documentation in respect of the defendant which would shed new light on today’s events.

...

The record of the hearing held on 20 April 2009 shows that the second defendant, although he had been properly summoned, did not appear, and his defence counsel ... in his submission of 17 April 2009 stated that the second defendant had been scheduled for hospitalisation in Osijek and for that reason would not be able to attend the hearing. He enclosed medical documentation showing that the second defendant had been scheduled for hospitalisation on 20 May 2009.

On 20 April 2009 the presiding judge telephoned ... Osijek Hospital and learned that the second defendant had not been admitted there.

Although the documents in the case file show that the applicant had some medical problems, it is evident that he is manipulating them, as he had already done on several previous occasions, owing to which disciplinary detention had already been ordered against him by a decision of this court of 24 November 2008 ...

Such behaviour by the second defendant, in view of the grave criminal charges [against him], attracting a prison term, shows that he is avoiding participating in these proceedings and is [obstructing] the trial ...”

11. On the same day the presiding judge of the trial panel ordered a medical examination of the applicant.

12. The medical documents show that the applicant was admitted to Osijek Hospital on 20 April 2009 at 2.45 p.m.

13. On 21 April 2009 at 10.45 a.m. the applicant was arrested in Osijek Hospital and remanded in custody. On the same day the medical expert submitted his report. The presiding judge asked the expert to see the applicant on 22 April 2009 in order to establish whether his hospitalisation was urgent. The expert carried out the order and in his report of the same day established that there was no urgent need for the applicant to have surgery.

14. A hearing was held in the applicant’s presence on 22 April 2009 and further hearings on 23, 27 and 28 April 2009, when the hearing was closed.

15. In the meantime, on 24 April 2009 the applicant lodged an appeal complaining about his detention and also that the presiding judge in the panel ordering his detention was also a member of the trial panel which asked for a measure of detention to be ordered against him. The applicant’s appeal was dismissed by the Supreme Court on 29 April 2009.

The relevant part of the decision reads:

“...

The defendant Ivica Krnjak was aware of his duty to participate in these criminal proceedings, and in the course of the proceedings disciplinary detention had already been ordered against him in order to ensure his presence at the trial.

Nevertheless, he failed to appear at the hearing scheduled for 20 April 2009 with the excuse that he was scheduled for hospitalisation that day. The medical documentation ... shows that he was scheduled for surgery at 8.30 a.m. that day. The presiding judge verified by telephoning the Osijek Hospital Admission Centre the allegations of the defendant’s counsel and established that the defendant had not been admitted to the hospital.

Against that background [the first-instance] court correctly concluded that the defendant was in hiding and it was necessary to order his detention as an extreme measure to ensure his presence at the trial. Moreover, the additional medical expert report established ... that the defendant’s health did not indicate either medical intervention or surgery, which additionally confirms the conclusion that the defendant was in hiding in order to avoid participating in these proceedings.

As regards the allegations in the appeal that a trial judge had sat on the panel which ordered the defendant’s detention ... it is to be noted that the trial panel is also authorised to extend detention during the hearing and that there is no statutory obstacle to a member of the trial panel participating in adopting a decision on detention as a member of a non-trial panel.

The appeal further alleges that the defendant had been admitted that day to Osijek Hospital but that the [first-instance] court could not establish this, because of the slowness of the Osijek Hospital administration. However, there is no reliable document in the case file, apart from the defendant’s own allegations, showing that he was actually admitted to the hospital on 20 April 2009 at 8.30 a.m., as he should have been according to the medical documentation in the file. The only indication in that regard is the fact that he was arrested at 10.45 a.m. the next day in Osijek Hospital. It is particularly suggestive that his state of health did not indicate that there was a need, or any urgency, for surgery, as established afterwards by a [medical] expert ...”

This decision was served on the applicant’s counsel on 4 May 2009.

16. The trial panel deliberations were held on 4, 5, 6 and 7 May 2009. On the latter date the Zagreb County Court found the applicant guilty as charged and sentenced him to eight years’ imprisonment. It remanded him in custody until the judgment became final.

17. On 4 June 2009 the applicant lodged a constitutional complaint against the decision of the County Court of 20 April 2009 and the decision of the Supreme Court of 4 May 2009, concerning his detention.

18. On 8 July 2009 the Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible on the ground that the impugned decisions were no longer in effect since, meanwhile, a fresh decision on his detention had been adopted, on 7 May 2009. The Constitutional Court decision was served on the applicant’s counsel on 9 September 2009.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

19. The relevant provisions of the Constitutional Act on the Constitutional Court (Ustavni zakon o Ustavnom sudu, Official Gazette no. 29/2002) read:

Section 62 § 1

“1. Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that a decision (pojedinačni akt) of a State body, a body of local and regional self-government, or a legal person with public authority, which has decided on his or her rights and obligations, or deemed that there is a suspicion or accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or his or her right to local and regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter: constitutional right) ...”

Section 64

“A constitutional complaint may be lodged within thirty days of the day the decision has been served [on a party].”

20. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku – Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 and 62/2003, 178/2004 and 115/2006) provide as follows:

8. General Provisions on Detention

Article 101

(1) Detention may be imposed only if the same purpose cannot be achieved by another [preventive] measure.

(2) Detention shall be lifted and the detainee released as soon as the grounds for detention cease to exist.

(3) When deciding on detention, in particular on its duration, the court shall take into consideration the proportionality between the gravity of the offence, the sentence which ... may be expected to be imposed, and the need to order and determine the duration of detention.

(4) The judicial authorities conducting the criminal proceedings shall proceed with particular urgency when the defendant is in detention and shall review of their own motion whether the grounds and legal conditions for detention have ceased to exist, in which case detention shall immediately be lifted.

9. Grounds for Ordering Detention

Article 102

“(1) Where reasonable suspicion exists that a person has committed a criminal offence, he or she may be placed in detention if:

1. the circumstances indicate a risk that [the defendant] will abscond (is in hiding or his or her identity cannot be established etc.);

...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

21. Relying on Article 5 of the Convention, the applicant complained that the reasons for ordering his detention in the period between 20 April and 7 May 2009 had not been relevant and sufficient. The Court shall examine this complaint under Article 5 § 1(c) of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

...

(c) the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

...”

A. Admissibility

22. The Government argued that this complaint had been lodged outside the six-month limit because the applicant had lodged his constitutional complaint only after the first-instance judgment of 7 May 2009 had been adopted, and that he must have known that his constitutional complaint against the previous decision on his detention had already become ineffective, according to the constant practice of the Constitutional Court.

23. The applicant maintained that his constitutional complaint had been lodged within the prescribed time-limit and that he had lodged his application with the Court within six months of the date the Constitutional Court’s decision had been served on him.

24. The Court notes that it had already found that the practice of the Constitutional Court not to examine the merits of a constitutional complaint concerning a decision on detention only on the ground that meanwhile a fresh decision on detention had been adopted violated Article 5 § 4 of the Convention (see Peša v. Croatia, no. 40523/08, §§ 122-126, 8 April 2010, and Hađi v. Croatia, no. 42998/08, §§ 42-47, 1 July 2010).

25. Furthermore, the time-limit for lodging a constitutional complaint under section 64 of the Constitutional Court Act is thirty days from the day when the impugned decision is served on a party.

26. In the present case, the impugned decision, namely the Supreme Court decision of 29 April 2009, was served on the applicant on 4 May 2009. He lodged his constitutional complaint on 4 June 2009, that is to say within the thirty-day time-limit. In this connection the Court notes that the Constitutional Court did not hold that the applicant’s constitutional complaint had been lodged outside the prescribed time-limit.

27. In these circumstances the Court considers that the applicant made a proper attempt to exhaust all available domestic remedies, and that the final decision was that adopted by the Constitutional Court on 8 July 2009 and served on the applicant’s counsel on 9 September 2009. The present application was lodged with the Court on 1 February 2010, within the six-month time-limit.

28. It follows that the Government’s objection must be rejected.

29. The Court considers further that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3(a) of the Convention. It also considers that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

30. The applicant argued that there was no need to order his detention because he had not been able to appear at the hearing scheduled for 20 April 2009 on a justified ground, namely his urgent hospitalisation.

31. The Government argued that the national court had carefully examined all relevant circumstances concerning the grounds for ordering the applicant’s detention, and concluded that the applicant had been obstructing the trial. They argued that the national courts had held that the applicant had previously been attempting to avoid appearing at the hearings and that the presiding judge had shown adequate caution when he had telephoned Osijek Hospital. However, the medical documentation submitted by the applicant’s counsel on the morning of 20 April 2009 had indicated that his hospitalisation had been scheduled for 20 May 2009 and the presiding judge had learned at Osijek Hospital that the applicant had not been admitted there.

32. Further developments had shown that the applicant’s hospitalisation had not been urgent.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

33. The Court first observes that this case falls to be examined under sub-paragraph (c) of Article 5 § 1, since the purpose of the applicant’s detention was to bring him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence.

34. The Court reiterates that Article 5 of the Convention guarantees the fundamental right to liberty and security. That right is of primary importance in a “democratic society” within the meaning of the Convention (see De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, 18 June 1971, § 65, Series A no. 12, and Winterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, § 37, Series A no. 33). Its key purpose is to prevent arbitrary or unjustified deprivations of liberty (see McKay v. the United Kingdom [GC], no. 543/03, § 30, ECHR 2006-... and Ladent v. Poland, no. 11036/03, § 45, ECHR 2008‑... (extracts)).

35. All persons are entitled to the protection of that right, that is to say, not to be deprived or continue to be deprived of their liberty (see Weeks v. the United Kingdom, 2 March 1987, § 40, Series A no. 114), save in accordance with the conditions specified in paragraph 1 of Article 5. The list of exceptions set out in Article 5 § 1 is an exhaustive one and only a narrow interpretation of those exceptions is consistent with the aim of that provision, namely to ensure that no one is arbitrarily deprived of his or her liberty (see Amuur v. France, 25 June 1996, § 42, Reports 1996-III; Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, § 170, ECHR 2000-IV; and Assanidze v. Georgia [GC], no. 71503/01, § 170, ECHR 2004-II).

36. The Court reiterates that the expressions “lawful” and “in accordance with a procedure prescribed by law” in Article 5 § 1 essentially refer back to national law and enshrine the obligation to conform to substantive and procedural rules thereof. Although it is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law, under Article 5 § 1 failure to comply with domestic law entails a breach of the Convention and the Court can and should review whether this law has been complied with (see, among many other authorities, Benham v. the United Kingdom, 10 June 1996, § 41, Reports 1996-III, and Assanidze v. Georgia, cited above, § 171).

37. This primarily requires any arrest or detention to have a legal basis in domestic law but also relates to the quality of the law, requiring it to be compatible with the rule of law, a concept inherent in all the Articles of the Convention (see Stafford, cited above, § 63, and Kafkaris, cited above, § 116). “Quality of the law” in this sense implies that where a national law authorises deprivation of liberty it must be sufficiently accessible, precise and foreseeable in its application, in order to avoid all risk of arbitrariness (see Amuur v. France, 25 June 1996, § 50, Reports 1996-III; Nasrulloyev v. Russia, no. 656/06, § 71, 11 October 2007; and Mooren v. Germany [GC], no. 11364/03, § 76, 9 July 2009). The standard of “lawfulness” set by the Convention thus requires that all law be sufficiently precise to allow the person – if need be, with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail (see Steel and Others v. the United Kingdom, 23 September 1998, § 54, Reports 1998-VII, and Baranowski v. Poland, no. 28358/95, § 52, ECHR 2000-III).

38. Compliance with national law is not, however, sufficient: Article 5 § 1 requires in addition that any deprivation of liberty should be in keeping with the purpose of protecting the individual from arbitrariness (see, among many other authorities, Winterwerp, cited above § 37; Amuur, cited above, § 50; and Witold Litwa v. Poland, no. 26629/95, § 78, ECHR 2000-III). It is a fundamental principle that no detention which is arbitrary can be compatible with Article 5 § 1 and the notion of “arbitrariness” in Article 5 § 1 extends beyond lack of conformity with national law, so that a deprivation of liberty may be lawful in terms of domestic law but still arbitrary and thus contrary to the Convention (see Saadi v. the United Kingdom [GC], no. 13229/03, § 67, ECHR 2008-... ).

(b) Application of these principles to the present case

39. The Court firstly notes that the applicant’s detention had a clear basis in domestic law, since the national courts ordered his detention on the basis of Article 102 §1(1) of the Code of Criminal Procedure, holding that there was a risk of absconding. Articles 101 and 102 of that Code concern general conditions for ordering detention. Thus, detention is to be ordered if there is a reasonable suspicion that a person has committed a criminal offence. This issue is not relevant in the present case, since the applicant, charged with the serious offence of war crimes against the civilian population, has not contested the existence of such a suspicion against him. Also, there is no issue concerning the procedure followed by the national courts in ordering the applicant’s detention, since it was ordered by a competent court in the context of the criminal proceedings instituted against the applicant.

40. The issue to be addressed in the present case is whether the national authorities acted arbitrarily in ordering the applicant’s detention. In this connection, the Court notes that the national authorities ordered the applicant’s detention on the ground that he was in hiding and avoiding appearing at the trial. They held his applicant’s behaviour over a longer period had shown that he had been obstructing the trial.

41. The Court notes that the applicant’s counsel informed the trial court that the applicant’s hospitalisation had been scheduled on the day of a hearing, 20 April 2009, that same morning. However, the medical documentation he then submitted showed that the hospitalisation had been scheduled for 20 May 2009. The presiding judge verified the applicant’s allegations by telephoning Osijek Hospital and learned that the applicant had not been admitted.

42. In the Court’s view the national courts carefully examined the applicant’s situation, ordered a medical expert to assess his state of health and established that there had been no need for an urgent hospitalisation. Their conclusion that the applicant was avoiding appearing at the trial, which was approaching its closure, does not in any respect appear arbitrary.

43. The Court finds that the national authorities gave adequate and valid reasons for the applicant’s detention between 20 April and 7 May 2009 and clarifying them with reference to the specific circumstances of the case and the evidence available to them.

44. Against the above background the Court finds that there has been no violation of Article 5 § 1 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

45. The applicant complained that the Constitutional Court had failed to examine the merits of his constitutional complaint. He relied on Article 5 § 4 of the Convention, which reads:

“4. Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

A. Admissibility

46. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

47. The applicant argued that by failing to decide his constitutional complaint on the merits the Constitutional Court had not met the requirements under Article 5 § 4 of the Convention.

48. The Government reiterated that the applicant had lodged his constitutional complaint only after the first-instance judgment of 7 May 2009 had been adopted and that he must have known that his constitutional complaint against the previous decision on his detention had already become ineffective, according to the constant practice of the Constitutional Court.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

49. The Court reiterates that the purpose of Article 5 § 4 is to assure to people who have been arrested and detained the right to judicial supervision of the lawfulness of the measure to which they are thereby subjected (see, mutatis mutandis, De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, 18 June 1971, § 76, Series A no. 12, and Ismoilov and Others v. Russia, no. 2947/06, § 145, 24 April 2008). A remedy must be made available during a person’s detention to allow that person to obtain a speedy judicial review of the lawfulness of the detention, capable of leading, where appropriate, to his or her release. The existence of the remedy required by Article 5 § 4 must be sufficiently certain, not only in theory but also in practice, failing which it will lack the accessibility and effectiveness required for the purposes of that provision (see, mutatis mutandis, Stoichkov v. Bulgaria, no. 9808/02, § 66 in fine, 24 March 2005, and Vachev v. Bulgaria, no. 42987/98, § 71, ECHR 2004‑VIII). The accessibility of a remedy implies, inter alia, that the circumstances voluntarily created by the authorities must be such as to afford applicants a realistic possibility of using the remedy (see, mutatis mutandis, Čonka v. Belgium, no. 51564/99, §§ 46 and 55, ECHR 2002‑I).

(b) Application of these principles in the present case

50. The Court firstly notes that the applicant was able to lodge an appeal with the Supreme Court against the decision ordering his detention. The applicant was also able to lodge a constitutional complaint. However, the Court notes that the practice of the Constitutional Court at that time was to declare inadmissible each constitutional complaint where, before it has given its decision, a fresh decision extending detention has been adopted in the meantime. Thus, the applicant’s constitutional complaint of 4 June 2009 against the Supreme Court decision of 29 April 2009 was declared inadmissible by the Constitutional Court on those grounds on 8 July 2009. The Court therefore has to address the question of the compliance of the Constitutional Court decision with the requirements of Article 5 § 4 of the Convention.

51. In this connection the Court reiterates that, according to its case-law, Article 5 § 4 enshrines, as does Article 6 § 1, the right of access to court, which can only be subject to reasonable limitations that do not impair its very essence (see Shishkov v. Bulgaria, no. 38822/97, §§ 82-90, ECHR 2003-I, and Bochev, cited above, § 70).

52. Furthermore, Article 5 § 4 does not compel the Contracting States to set up a second level of jurisdiction for the examination of applications for release from detention. Nevertheless, a State which institutes such a system must in principle accord detainees the same guarantees on appeal as at first instance (see Toth, cited above, § 84; Rutten v. the Netherlands, no. 32605/96, § 53, 24 July 2001; Lanz v. Austria, no. 24430/94, § 42, 31 January 2002; and Svipsta v. Latvia, no. 66820/01, § 129, ECHR 2006‑III). The Court considers that the same applies in a system which provides for a constitutional complaint against decisions ordering and extending detention.

53. However, the Croatian system at that time, although allowing for a constitutional complaint, left it to the Constitutional Court to await a fresh decision on extending detention and then to declare the complaint against the previous decision on detention inadmissible. Thus, although the applicant lodged a constitutional complaint against the above-mentioned decision of the Supreme Court, the Constitutional Court did not decide on its merits, but declared it inadmissible because a fresh decision on the applicant’s detention had meanwhile been adopted.

54. In the Court’s opinion, the Constitutional Court’s failure to decide speedily on the applicant’s constitutional complaint made it impossible to ensure the proper and meaningful functioning of the system for the review of his detention, as provided for by the national law. By declaring the applicant’s constitutional complaint inadmissible simply because a fresh decision extending his detention had meanwhile been adopted, the Constitutional Court did not satisfy the requirement “that the circumstances voluntarily created by the authorities must be such as to afford applicants a realistic possibility of using the remedy” (see Peša v. Croatia, no. 40523/08, § 126, 8 April 2010, and Hađi v. Croatia, no. 42998/08, § 47, 1 July 2010). Thus, it fell short of its obligation under Article 5 § 4 of the Convention to review the lawfulness of the applicant’s detention. There has accordingly been a violation of that provision.

III. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

55. Relying on Article 5 of the Convention, the applicant complained that judge R.T.A. who was a member of the trial panel had also decided to detain him on remand, being a member of the non-trial panel which so decided.

56. Lastly, the applicant relied on Articles 1 and 14 of the Convention, without further substantiation.

57. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3(a) as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

58. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

59. The applicant claimed 100,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

60. The Government deemed the amount claimed unfounded and in any event excessive.

61. The Court considers that the finding of a violation of Article 5 § 4 of the Convention constitutes in itself sufficient just satisfaction in the circumstances of the present case.

B. Costs and expenses

62. The applicant also claimed EUR 8,000 for the costs and expenses incurred before the Court.

63. The Government deemed the sum claimed excessive.

64. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 1,200 for the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to the applicant on that amount.

C. Default interest

65. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaints under Article 5 of the Convention concerning the applicant’s pre-trial detention; and the complaint concerning the conformity of the procedure before the Constitutional Court by which the applicant sought to challenge the lawfulness of his detention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been no violation of Article 5 § 1 of the Convention;

3. Holds that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention;

4. Holds

(a) that the finding of a violation constitutes sufficient just satisfaction;

(b) that the respondent State is to pay the applicant, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 1,200 (thousand two hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses, to be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement;

(c) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 28 June 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Anatoly Kovler
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.