Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Hrvatske koju je Sudu podneo hrvatski državljanin g.Mirko Lučić (podnosilac predstavke), dana 24.decembra 2010.godine. Podnosilac je naveo kako nije imao pošteno suđenje jer mu nije bilo omogućeno da ispita svedoka optužbe kako to traži član 6 stavovi 1 i 3(d) Konvencije. Početkom marta 2012.godine Vlada je obaveštena o predstavci.
Podnosilac je rođen 1970. godine i živi u Zagrebu. Početkom maja 1999.godine J.N. je podnela krivičnu prijavu Policijskoj upravi Zagrebačkoj navodeći da ju je podnosilac prethodne noći silovao. Ponudio je da je poveze kući iz kafića A., u kojem je radila, ali ju je odvezao u obližnju šumu i silovao u svom automobilu. Zatim je zatražila da je odveze u noćni klub „S“, gde ju je ostavio i otišao. Podnosilac je uhvaćen iste večeri, a J.N. ga je identifikovala kao silovatelja. Lekar nije pronašao povrede na njenom telu, a pronašao je ogrebotine na desnoj nadlaktici, desnom laktu i desnom kolenu podnosioca. Podnosilac je pred istražnim sudijom tvrdio da je imao snošaj sa J.N., ali da je isti bio uz njen pristanak. Tvrdio je da su konstatovane povrede na njegovom telu bile posledica trenja okom snošaja. Nakon ispitivanja pušten je na slobodu. U istrazi, koja je naknadno određena i sprovedena, istražni sudija je saslušao nekoliko svedoka i odredio medicinsko veštačenje. Medicinskim veštačenjem utvrđeno je da nalazi ginekoloških i psihijatrijskih pregleda J.N. nisu upućivali na objektivni dokaz o postojanju povreda. U februaru 2001.godine Županjsko državno odvetništvo u Zagrebu je pred Županjskim sudom u Zagrebu podiglo optužnicu protiv podnosioca zbog krivičnog dela silovanja. J.N., iako uredno pozivana, nekoliko puta nije pristupila na ročište. Krajem maja 2005.godine održano je ročište na kome je podnosilac ponovio da se ne oseća krivim. Odbrana je insistirala da J.N. mora da bude saslušana, ali pošto se navodno odselila u inostranstvo sudski poziv nije mogao da joj bude uručen. Prvostepeni sud je oglasio podnosioca krivim za delo koje mu se stavlja na teret. U decembru, Vrhovni sud kao drugostepeni je po žalbi podnosioca ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje, a da bi bila saslušana J.N. Sud nije mogao da dođe do njene adrese u inostranstvu, pa je ponovo oglasio podnosioca krivim, oslanjajući se na iskaz J.N. dat u istrazi. Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu, u maju 2009.godine. U julu 2010.godine Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu podnosioca kao neosnovanu, potvrđujući obrazloženje nižih sudova.
NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAVOVA 1 I 3 (d) KONVENCIJE
Član 6 stav 1 – pravo na pravično suđenje.
Član 6 stav 3(d) – pravo optuženog na ispitivanje svedoka optužbe ili odbrane.
Sud primećuje da su domaći organi preduzeli razumne napore kako bi uputili poziv J.N., na sve adrese koje su im bile dostupne. Takođe primećuje da ni podnosilac ni njegov branilac nisu ispitali J.N. tokom istrage. U svetlu postupka u celini, Sud nalazi da nije bilo dovoljno zaštitnih uravnotežujućih činilaca da nadoknade teškoće nastale odbrani zbog prihvatanja iskaza J.N. Sud nalazi da je došlo do povrede člana 6 stavova 1 i 3 (d).
PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravična naknada oštećenoj stranci.
Sud je presudio da tužena država ima da isplati podnosiocu određene iznose na ime nematerijalne štete, kao i na ime troškova i izdataka, a odbija preostali deo zahteva za pravičnom naknadom.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET LUČIĆ PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 5699/11)

PRESUDA

STRASBOURG

27. veljače 2014. godine

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Lučić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
Elisabeth Steiner,
Julia Laffranque,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković, suci,
i Søren Nielsen, tajnik Odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 4. veljače 2014. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena ovog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 5699/11) protiv Republike Hrvatske što ga je 24. prosinca 2010. hrvatski državljanin Mirko Lučić („podnositelj“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).
Podnositelja je zastupao g. M. Umićević, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
Podnositelj navodi da nije imao pošteno suđenje jer mu nije bilo omogućeno da ispita svjedoka optužbe kako to traži članak 6. stavci 1. i 3 (d) Kovecije.
Dana 5. ožujka 2012. o zahtjevu je obaviještena Vlada.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj je rođen 1970. godine i živi u Zagrebu.
Dana 3. svibnja 1999., oko 20 sati, J.N. je podnijela kaznenu prijavu Policijskoj upravi Zagrebačkoj („policija“) navodeći da ju je podnositelj prethodne noći silovao. Ponudio je da ju poveze kući iz kafića A., u kojem je radila, ali ju je tada odvezao u obližnju šumu i silovao u svojem automobilu. Nakon toga je zatražila da ju odveze u noćni klub „S.“, gdje ju je ostavio i otišao.
Podnositelj je bio uhićen iste večeri, a J.N. ga je identificirala kao silovatelja.

A. Istraga

Tijekom noći 4. svibnja 1999. J.N. je pregledao liječnik koji nije pronašao ozljede na njezinom tijelu ili spolnim organima. Podnositelj je također odveden liječniku koji je pronašao ogrebotine na njegovoj desnoj nadlaktici, desnom laktu i desnom koljenu.
Dana 4. svibnja 1999. podnositelja je ispitao istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu. Priznao je da je imao spolni odnošaj s J.N. u svojem automobilu, ali je tvrdio da je taj odnošaj bio uz njezin pristanak. Tvrdio je da su ogrebotine na njegovoj desnoj nadlaktici i nozi bile posljedica trenja tijekom spolnog odnošaja. Nakon ispitivanja podnositelj je pušten na slobodu.
Dana 31. svibnja i 17. lipnja 1999. odvjetnica J.N. predložila je Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu da zatraži od istražnog suca određivanje pritvora protiv podnositelja jer je pokušavao kontaktirati s J.N., prijeteći joj da povuče kaznenu prijavu. Također je navela da je J.N. zatražila psihijatrijsku pomoć te je u vezi s time dostavila medicinske nalaze.
Dana 18. lipnja 1999. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu uputilo je prijedlog istražnom sucu Županijskog suda u Zagrebu da provede istragu protiv podnositelja zbog optužbi za silovanje te da mu odredi pritvor na temelju informacija koje je podnijela J.N.
Istražni sudac je donio rješenje o provođenju istrage dana 6. srpnja 1999., ali je odbio prijedlog za određivanje pritvora protiv podnositelja obrazlažući da ne postoji pouzdani dokaz da bi podnositelj eventualno utjecao na svjedokinju ili ponovio kazneno djelo.
Dana 9. srpnja 1999. J.N. je u prisutnosti svoje odvjetnice na ročištu pred istražnim sucem dala usmeni iskaz. Podnositelj i njegov branitelj nisu bili obaviješteni o ročištu, niti su bili prisutni tijekom ispitivanja.
Tijekom ispitivanja, J.N. je ponovila svoje ranije navode da ju je podnositelj silovao.
Dana 13. srpnja 1999. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podnijelo je tročlanom vijeću Županijskog suda u Zagrebu žalbu protiv rješenja istražnog suca kojim se odbija zahtjev za određivanjem pritvora protiv podnositela.
Tročlano sudsko vijeće prihvatilo je zahtjev i 16. srpnja 1999. naložilo istražnom sucu da ponovno ispita prijedlog za određivanje pritvora.
Dana 27. kolovoza 1999. istražni sudac je ponovno odbio prijedlog za određivanje pritvora protiv podnositelja, obrazlažući da ne postoje relevantni razlozi da ga se liši slobode. Protiv tog rješenja Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podnijelo je žalbu, međutim, tročlano sudsko vijeće je dana 2. rujna 1999. potvrdilo to rješenje.
U istrazi je istražni sudac saslušao nekoliko svjedoka i proveo medicinska vještačenja.
Dana 24. rujna 1999. pred istražnim sucem svjedočila je S.S., kolegica J.N., navodeći da je radila s J.N. u kafiću A. predmetnoga dana, a kada je J.N. željela ići kući, S.S. je zamolila podnositelja da je odveze. Sljedećeg dana J.N. joj je rekla da ju je podnositelj silovao. S.S. je kasnije vidjela i podnositelja, koji je negirao optužbu za silovanje, navodeći da je J.N. s njime imala dobrovoljni spolni odnošaj. S.S. je također naglasila kako dobro poznaje podnositelja i da nikada nije čula da bi on napadao djevojke ili činio nešto slično.
Medicinskim vještačenjem od 10. studenog 1999. utvrđeno je da nalazi ginekoloških i psihijatrijskih pretraga J.N. nisu upućivali na objektivni dokaz o postojanju ozljeda.
Dana 14. veljače 2000. istražni sudac je saslušao K.N., koji je naveo da je predmetne noći radio kao glazbenik u noćnom klubu „S.“ kada je J.N. ušla. Kupila je glazbenicima piće i nakon toga ju je on odvezao kući. Nije bilo ništa neobičnog u vezi s njom; činila se uobičajenom i nije spominjala silovanje.
Druga svjedokinja, J.M., ispitana je 28. ožujka 2000. Ona je navela da je sljedećeg jutra nakon tog događaja J.N. došla u kafić u kojem je radila te joj rekla da je večer prije bila silovana. Bila je vrlo uznemirena i uplašena. J.M. joj je savjetovala da prijavi silovanje policijskom službeniku koji se nalazio u obližnjem kafiću.
Forenzički nalaz od 23. studenog 2000. utvrdio je postojanje bioloških tragova J.N. na donjem rublju podnositelja.
Medicinskim vještačenjem od 7. veljače 2001. utvrđeno je da su ogrebotine na desnoj nadlaktici podnositelja mogle nastati od noktiju na prstima ruke, dok su ozljede na njegovom laktu i desnom koljenu mogle nastati kao posljedica pada ili trenja.

B. Postupak po optužnici

Dana 19. veljače 2001. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je pred Županijskim sudom u Zagrebu optužnicu protiv podnositelja zbog kaznenog djela silovanja.
Podnositelj je na ročištu 19. ožujka 2003. izjavio da se ne osjeća krivim. J.N., iako je bila uredno pozvana, nije pristupila na ročište.
Dana 29. travnja 2003. Županijski sud u Zagrebu naredio je policiji da J.N. dovede na ročište koje je bilo zakazano za 2. lipnja 2003. godine.
Dana 27. svibnja 2003. J.N. je putem svoje odvjetnice obavijestila Županijski sud u Zagrebu da živi u inozemstvu i predložila odgodu ročišta do rujna 2003. kada se trebala vratiti u Hrvatsku. Županijski sud u Zagrebu prihvatio je njezin prijedlog i zakazao ročište za 22. rujna 2003.
N., iako je bila uredno pozvana, ponovno nije pristupila na ročište dana 22. rujna 2003. Njezina odvjetnica koja je pristupila na ročište obavijestila je sud da u međuvremenu nije bila u kontaktu s J.N.
Dana 1. listopada 2003. Županijski sud u Zagrebu ponovno je naredio policiji da J.N. dovede na ročište zakazano za 4. studeni 2003. godine.
Međutim, ovo je ročište ponovno bilo odgođeno jer policija nije uspjela pronaći J.N. Jedina dostupna informacija bila je ta da ona već četiri godine živi u Španjolskoj.
Dana 19. prosinca 2003. odvjetnica J.N. obavijestila je sud da više ne zastupa J.N.
Dana 19. ožujka 2004. godine Županijski sud u Zagrebu zatražio je od policije da utvrdi točnu adresu J.N., a policija je obavijestila sud da raspolažu samo informacijom da ona živi u Španjolskoj .
Nakon nekoliko odgoda ročišta, dana 24. svibnja 2005. održano je ročište na kojem je podnositelj izjavio da se ne osjeća krivim. Zamjenik državnog odvjetnika predložio je sudu da prihvati kao dokaz zapisnik o iskazu koji je J.N. dala istražnome sucu. Obrana se protivila ovom prijedlogu, navodeći da je zbog težine optužbi protiv podnositelja nužno ispitati J.N. na ročištu. Obrana je također naglasila da je ona hrvatska državljanka i da se njezino boravište u Španjolskoj može utvrditi putem mjerodavnih policijskih evidencija i odgovarajućim diplomatskim kanalima.
Dana 19. srpnja 2005. policija je obavijestila Županijski sud u Zagrebu da su u razgovoru s majkom J.N. saznali da ona živi u Madridu, Španjolska, i da će doći u Hrvatsku samo na nekoliko dana tijekom ljeta.
Na ročištu dana 20. listopada 2005. sud je saslušao svjedoka K.N. koji je ponovio svoj iskaz koji je dao istražnome sucu (vidi stavak 21. u prethodnom tekstu). Zamjenik državnog odvjetnika ponovno je predložio sudu da prihvati kao dokaz zapisnik o iskazu koji je J.N. dala istražnome sucu. Obrana je ustrajala da ju je potrebno saslušati i dostavila je adresu u Nizozemskoj na kojoj je navodno boravila.
Dana listopada 2005. Županijski sud u Zagrebu zatražio je da se J.N. pozove na ročište pomoću međunarodne pravne pomoći u kaznenim pitanjima putem nizozemskih vlasti.
Dana 24. veljače 2006. nizozemske vlasti obavijestile su Županijski sud u Zagrebu da J.N. nisu uspjele uručiti sudski poziv.
Na ročištu dana 10. travnja 2006. sud je saslušao svjedokinju S.S. koja je ponovila svoj raniji iskaz (vidi stavak 19. u prethodnom tekstu). Zamjenik državnog odvjetnika predložio je sudu da zapisnik o iskazu koji je J.N. dala istražnome sucu, kao i zapisnike o iskazima svjedokinje J.M. koja se nije pojavila pred sudom, te svjedoka K.N., prihvati kao dokaz a da ih se ne ispita na ročištu. Obrana se suglasila da se prihvate pisane izjave ostalih svjedoka, ali je ustrajala da se J.N. treba ispitati na ročištu. Sud je prihvatio prijedlog državnog odvjetništva i prihvatio zapisnik o iskazu koji je J.N. dala istražnome sucu kao dokaz.
Istoga dana Županijski sud u Zagrebu proglasio je podnositelja krivim za kazneno djelo silovanja i osudio ga na godinu dana zatvora.
Dana 7. lipnja 2006. podnositelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, navodeći da Županijski sud u Zagrebu nije osigurao prisutnost i ispitivanje J.N. na suđenju.
Dana 13. prosinca 2007. godine Vrhovni sud je ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet uputio na ponovno suđenje. Vrhovni sud je utvrdio da je Županijski sud u Zagrebu propustio poduzeti sve razumne korake kako bi osigurao prisutnost J.N. na suđenju, iako je njezin iskaz bio odlučan u predmetu.
U ponovnom suđenju, dana 27. veljače 2008., Županijski sud u Zagrebu zatražio je da se boravište J.N. u Španjolskoj utvrdi kontaktiranjem sa španjolskim nacionalnim vlastima putem međunarodne pravne pomoći u kaznenim pitanima.
Dana 21. travnja 2008. policija je obavijestila Županijski sud u Zagrebu da su od roditelja J.N. dobili njezinu adresu u Španjolskoj te je sud uputio poziv J.N. na tu adresu.
Dana 25. rujna 2008. Županijski sud u Zagrebu primio je od španjolskih vlasti obavijest o točnoj adresi i telefonskom broju J.N. u Španjolskoj.
Ročište zakazano za 29. listopada 2008. je odgođeno jer na njega nije pristupila J.N. U to vrijeme sud nije raspolagao informacijom je li J.N. primila sudski poziv.
Još je jedno ročište održano 18. prosinca 2008. na kojem je sud utvrdio da je J.N. bila uredno pozvana kako na to ročište, tako i na ročište od 29. listopada 2008. godine.
Na ročištu je podnositelj izjavio da nije kriv za kazneno djelo silovanja te je sud ponovno ispitao svjedoka K.N. koji je ponovio svoje ranije iskaze. Zamjenik državnog odvjetnika predložio je da se svi iskazi svjedoka prihvate kao dokaz, bez potrebe da ih se ispita. Obrana se s time suglasila, osim u pogledu saslušanja J.N., ustrajući na tome da je se na suđenju unakrsno ispita te ističući da je obrani bila uskraćena mogućnost da je ispita kada je svoj iskaz davala istražnome sucu. Sud je prihvatio prijedlog državnog odvjetništva i prihvatio kao dokaz zapisnik o iskazu koji je J.N. dala istražnome sucu. Ipak, odgodio je ročište kako bi ispitao još jednog svjedoka obrane, I.P.
Na ročištu održanom dana 21. siječnja 2009. godine Županijski sud u Zagrebu utvrdio je da je I.P. umro te je zaključio glavnu raspravu. Istoga dana proglasio je podnositelja krivim za kazneno djelo silovanja i osudio ga na godinu dana zatvora. Sud se pozvao na iskaz J.N., smatrajući da je isti bio potkrijepljen ostalim dokazima. Posebice je utvrdio:

„Iz iskaza svjedoka S.S. i [J.M.], te dokaza koje je pružio forenzički vještak i drugih medicinskih dokaza koji se odnose na oštećenu, proizlazi da relevantne (tzv. kontrolne) činjenice, važne za ocjenu kontradiktornih iskaza optuženika i oštećene, potkrjepljuju iskaz koji je dala oštećena.“

Dana 16. veljače 2009. podnositelj je podnio žalbu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, navodeći da je prvostupanjski sud propustio poduzeti sve razumne korake kako bi osigurao prisutnost J.N. na suđenju, a da je njezin iskaz bio odlučan za njegov predmet.
Dana 5. svibnja 2009. Vrhovni sud je odbio žalbu podnositelja i potvrdio prvostupanjsku presudu. Mjerodavni dio presude Vrhovnog suda glasi:

„Kao što je to iz spisa predmeta vidljivo, nakon donošenja rješenja o provođenju istrage dana 15. lipnja 1999. ošt. J. N. je dana 9. srpnja 1999. ispitana u svojstvu svjedokinje spisa Optuženik je u ovom kaznenom predmetu imao branitelja od 4. svibnja 1999. i branitelj nije u smislu čl. 198. st. 4. ZKP-a. zahtijevao nazočnost ispitivanju svjedokinje, niti su tadašnje okolnosti dale naslutiti mogućnost da ona neće doći na glavnu raspravu. Nakon dovršetka istrage i podizanja optužnice [pred Županijskim sudom u Zagrebu], punomoćnica oštećenice je obavijestila sud da se "… oštećenica trenutno nalazi na radu u inozemstvu, te uslijed toga nije u mogućnosti pristupiti na glavnu raspravu, te predložila odgoditi zakazanu glavnu raspravu za mjesec rujan 2003., kada će se nalaziti u Republici Hrvatskoj …" Na glavnoj raspravi dana 22. rujna 2003. uredno pozvana oštećenica ipak nije došla, premda je dostava bila uredno iskazana. Nakon toga, PP S. dana 24. studenog 2003. obavještava sud da je u razgovoru s ocem oštećenice utvrđeno da se ista "… oko četiri godine nalazi u Španjolskoj i ne zna kada će se vratiti …" . Dana 1. srpnja 2004. je ponovljena provjera adrese te je sud obaviješten kako se i dalje "… nalazi na radu u Španjolskoj …". Nakon ponovne provjere adrese od strane PP S., dana 15. srpnja 2005. sud je obaviješten da se imenovana i dalje nalazi u Španjolskoj, točnije u M. "… gdje živi sa suprugom …" Međutim, nakon što je, po uputi ovog suda iz ranije ukidne odluke, u ovom ponovljenom postupku utvrđena točna adresa oštećenice u Republici Španjolskoj, …, sud je u dva navrata pozvao oštećenicu na zakazane glavne rasprave. Međutim, uredno pozvana oštećenica kao svjedokinja, pozivima se nije odazvala niti je svoj izostanak opravdala.

Imajući u vidu navedeno, ošt. J. N. je zakonito ispitana u stadiju istrage a nakon toga se, očito, više nije željela odazvati ni sudskom pozivu niti nazočiti glavnoj raspravi, a svoj izostanak nije opravdala. S obzirom da živi u inozemstvu prvostupanjski sud nije imao zakonskih mogućnosti osigurati njezin dolazak na glavnu raspravu i zato je, temeljem odredbe čl. 331. st. 1. toč. 1. ZKP-a, u ovom postupku pravilno odlučio pročitati njezin iskaz. .“

Dana 21. srpnja 2009. podnositelj je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, ponavljajući svoje ranije prigovore.
Dana 7. srpnja 2010. Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu podnositelja kao neosnovanu, potvrđujući obrazloženja nižih sudova. Odluka Ustavnog suda dostavljena je branitelju podnositelja dana 19. srpnja 2010. godine.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno domaće pravo

1. Ustav Republike Hrvatske

Mjerodavna odredba Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010) glasi:

Članak 29.

„Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo ...

– da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe ...“

2. Kazneni zakon

Mjerodavna odredba Kaznenog zakona, „Narodne novine“, br. 110/1997 propisuje:

Članak 188.

„(1) Tko drugu osobu uporabom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.“

3. Zakon o kaznenom postupku

Mjerodavnim odredbama Zakona o kaznenom postupku, „Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 63/2002, 62/2003 i 115/2006) propisano je:

Članak 198.

„...

(4) Ispitivanju svjedoka mogu biti nazočni tužitelj, okrivljenik i branitelj kad je vjerojatno da svjedok neće doći na glavnu raspravu, kad istražni sudac ustanovi da je to svrhovito ili kad je jedna od stranaka zahtijevala da bude nazočna ispitivanju. Oštećenik može biti nazočan ispitivanju svjedoka samo kad je vjerojatno da svjedok neće doći na glavnu raspravu.

(5) Istražni sudac dužan je na prikladan način izvijestiti tužitelja, branitelja, oštećenika i okrivljenika o vremenu i mjestu obavljanja istražnih radnji kojima oni mogu biti nazočni, osim kad postoji opasnost od odgode. Ako okrivljenik ima branitelja, istražni će sudac obavještavati samo branitelja.

...“

Članak 243.

„(1) Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe a izostanak ne opravda, ... , može se naložiti da se prisilno dovede a može se i kazniti novčano do 20.000,00 kuna.

...“

Članak 331.

„(1) Zapisnici o iskazima svjedoka ... mogu se prema odluci vijeća pročitati samo:

1) ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka,

2) ako svjedoci ili vještaci bez zakonskih razloga neće iskazivati na glavnoj raspravi,

...“

Članak 333.

„Nakon ispitivanja svjedoka ili vještaka i nakon čitanja zapisnika ili drugog podneska, zapitat će predsjednik vijeća stranke i oštećenika imaju li što primijetiti.“

Mjerodavnim odredbama izmijenjenog i dopunjenog Zakona o kaznenom postupku „Narodne novine“, br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2012, 143/2012 propisano je:

Članak 502.

„...

(2) Odredbe o obnovi kaznenog postupka primijenit će se i u slučaju kada je podnesen zahtjev za izmjenu pravomoćne sudske odluke na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava kojom je u odnosu na okrivljenika utvrđena povreda prava i sloboda iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

(3) Zahtjev za obnovom postupka na temelju konačne presude Europskog suda za ljudska prava može se podnijeti u roku od trideset dana od datuma konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava.“

Članak 574.

„...

(2) Ako je do stupanja na snagu ovog Zakona donesena kakva odluka protiv koje je po odredbama zakona po kojem je postupak vođen dopušten pravni lijek ... u tom postupku primijenit će se odredbe zakona po kojem je donesena odluka, osim ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.

(3) Odredbe članka 497. – 508. ovog Zakona na odgovarajući način će se primjenjivati i u postupcima povodom zahtjeva za obnovu kaznenog postupka podnesenima po odredbama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 62/2003, i 115/2006).“

B. Relevantna praksa

U svojoj presudi br. I Kž-37/09-6 od 9. rujna 2009. Vrhovni sud Republike Hrvatske bavio se problemom prihvaćanja kao dokaza zapisnika o iskazu svjedoka koji je bio ispitan u predraspravnoj fazi, a da obrani nije dana mogućnost da bude prisutna kod ispitivanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske posebice je primijetio:

„Međutim, ovdje se ne radi o nemogućnosti „prisilnog dovođenja oštećenice u Republiku Hrvatsku“, niti se radi o neposrednom ispitivanju ošt. N. M., rođ. M. „pred kaznenim sudom u Republici Hrvatskoj“ – već se ovdje radi o tome da je ošt. N. M., rođ. M. u svojstvu svjedoka u dva navrata zamolbenim putem ispitana pred istražnim sucem Općinskog suda u Subotici, a da niti u jednom navratu o provođenju te radnje (ispitivanju oštećenice) nisu obaviješteni ni opt. D. B., a niti njegov branitelj M. U.

... prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, u tako utvrđenim okolnostima, opt. D. B. nije imao pravu i primjerenu priliku dovesti u pitanje iskaz svjedokinje, a koji iskaz je bio od odlučujuće važnosti za njegovu osudu, zbog kojih okolnosti Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da u konkretnom slučaju opt. D. B. nije imao pošteno suđenje u smislu odredbe čl. 6. st. 3. toč. d) Konvencije, tj. nije mu osigurano na pravi način pravo da ispita ključnog svjedoka (ošt. N. M., rođ. M.) i da mu se osigura prisustvo prilikom ispitivanja te svjedokinje, bez obzira na to da li će on to svoje pravo iskoristiti ili ne.“

III RELEVANTNI MEĐUNARODNI DOKUMENTI

A. Okvirna odluka Vijeća Europske unije

Okvirnom odlukom Vijeća Europske unije o položaju žrtava u kaznenom postupku (2001/220/JHA) od 15. ožujka 2001. propisano je:

Članak 2. - Poštivanje i priznanje

„2. Svaka država članica osigurava da posebno ranjive žrtve imaju poseban tretman kakav najbolje odgovara situaciji u kojoj se nalaze.“

Članak 3. - Saslušanje i iznošenje dokaza

„Svaka država članica jamči žrtvama mogućnost da u postupku budu saslušane i da iznesu dokaze.

Svaka će država članica usvojiti mjere potrebne kako bi nadležna tijela žrtvu ispitala samo u mjeri potrebnoj za kazneni postupak.“

Članak 8. - Pravo na zaštitu

„4. Kada je to potrebno radi zaštite žrtava, posebno onih najugroženijih, od posljedica davanja javnog iskaza na sudu, svaka država članica osigurava da se žrtvi na temelju sudske odluke omogući davanje iskaza uz uporabu odgovarajućih sredstava sukladnih s osnovnim nacionalnim pravnim načelima, pod uvjetima u kojima se taj cilj može postići.“

B. Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća

Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća o uspostavi minimalnih standarda o pravima, podršci i zaštiti žrtava zločina (2012/29/EU) od 25. listopada 2012. kojom je zamijenjena Okvirna odluka Vijeća 2001/220/JHA propisuje:

„(66) Ova Direktiva poštuje temeljna prava i pridržava se načela priznatih u Povelji o temeljnim pravima Europske unije. Posebice nastoji promicati pravo na dostojanstvo, život, fizički i duševni integritet, slobodu i sigurnost, poštivanje privatnog i obiteljskog života, pravo vlasništva, načelo nediskriminacije, načelo jednakosti žena i muškaraca, prava djeteta, starijih osoba i osoba s invaliditetom te pravo na pošteno suđenje.“

Članak 20. - Pravo na zaštitu žrtava u kaznenim istragama

„Države članice, ne dovodeći u pitanje prava obrane i u skladu s pravilima slobodne sudske procjene, osiguravaju da se tijekom kaznenih istraga:

...

(b) broj saslušanja žrtava svede na minimum, a da se saslušanja provode samo kada je to nužno za potrebe kaznene istrage;“

Članak 22. - Individualna procjena žrtava radi identificiranja posebnih potreba za zaštitom

„1. Države članice osiguravaju pravovremenu i individualnu procjenu žrtava, u skladu s nacionalnim postupcima, u svrhu utvrđivanja posebnih potreba za njihovom zaštitom i utvrđivanja bi li žrtve i u kojoj mjeri, zbog svoje posebne ranjivosti na sekundarnu i ponovljenu viktimizaciju, zastrašivanje i osvetu, imale koristi od posebnih mjera u tijeku kaznenog postupka iz članaka 23. i 24. ...

4. Za potrebe ove Direktive smatra se da djeca žrtve imaju posebne potrebe za zaštitom zbog svoje ranjivosti na sekundarnu i ponovljenu viktimizaciju, zastrašivanje i osvetu. Radi utvrđivanja bi li i u kojoj mjeri imala koristi od posebnih mjera iz članaka 23. i 24., djeca žrtve individualno se procjenjuju kako je to propisano stavkom 1. ovog članka.“

Članak 23. - Pravo na zaštitu žrtava koje imaju posebne potrebe za zaštitom u kaznenom postupku

„1. Države članice, ne dovodeći u pitanje prava obrane i u skladu s pravilima slobodne sudske procjene, osiguravaju da žrtve koje posebno treba zaštiti i koje imaju koristi od posebnih mjera utvrđenih na temelju individualne procjene iz članka 22. stavka 1., mogu koristiti mjere iz stavaka 2. i 3. ovog članka. Posebna mjera koja je predviđena na temelju individualne procjene, neće biti moguća ako to onemogućavaju operativne ili praktične zapreke, ili ako postoji hitna potreba za saslušanjem žrtve, pri čemu bi propuštanje moglo štetiti žrtvi ili drugoj osobi ili bi moglo utjecati na tijek postupka.

2. Tijekom kaznenih istraga žrtvama s posebnim potrebama za zaštitom, utvrđenima u skladu s člankom 22. stavkom 1., stoje na raspolaganju sljedeće mjere:

(a) saslušanja žrtve koja se provode u prostorima koji su konstruirani ili prilagođeni za tu svrhu;

(b) saslušanja žrtve koja provode stručne osobe koje su educirane u tu svrhu;

(d) sva saslušanja žrtava spolnog nasilja, nasilja zbog spola ili nasilja u odnosima s bliskim osobama provodi osoba istoga spola kao i žrtva, osim ako ih ne provodi državni odvjetnik ili sudac, uz uvjet da žrtva to želi i da se time ne utječe na tijek kaznenog postupka.

3. Tijekom sudskih postupaka žrtvama s posebnim potrebama za zaštitom, utvrđenima u skladu s člankom 22. stavkom 1., stoje na raspolaganju sljedeće mjere:

(a) mjere radi izbjegavanja vizualnog kontakta između žrtava i počinitelja kaznenih dijela, uključujući i tijekom davanja iskaza, pomoću odgovarajućih sredstava, uključujući uporabu komunikacijske tehnologije;

(b) mjere radi osiguranja da se žrtva može saslušati, a da nije prisutna u sudnici, posebice uporabom odgovarajuće komunikacijske tehnologije;

(d) mjere koje omogućuju da se rasprava provede bez prisustva javnosti.“

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANAKA 6. STAVAKA 1. I 3. (d) KONVENCIJE

Podnositelj prigovara da nije imao mogućnost ispitati J.N. i da se osuđujuća presuda protiv njega u odlučujućoj mjeri temeljila na njezinom iskazu. Poziva se na članak 6. stavke 1. i 3. (d) Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„1. U slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega ... svatko ima pravo da sud pravično ... ispita njegov slučaj....

...

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

...

d) da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe.“

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

Vlada navodi da je prema datumu naznačenom na štambilju Suda na obrascu zahtjeva podnositelj svoj zahtjev podnio dana 30. ožujka 2011. godine. Budući da je odluka Ustavnog suda dostavljena punomoćniku podnositelja dana 19. srpnja 2010. godine, proizlazi da je podnositelj svoj zahtjev Sudu podnio šestomjesečnog roka. Prema mišljenju Vlade, uzimajući u obzir da je podnositelja zastupao kvalificirani odvjetnik, za potrebe izračuna šestomjesečnog roka ne bi trebalo uzeti u obzir nikakvu drugu korespondenciju sa Sudom.
Podnositelj tvrdi da je prvi dopis Sudu podnio 24. prosinca 2010. godine, u kojem je istaknuo prigovor nepoštenosti ovog kaznenog postupka. Dana 26. siječnja 2011. Sud ga je pozvao da dostavi obrazac zahtjeva do 23. ožujka 2011. i on je u potpunosti postupio u skladu s tom uputom. Podnositelj je stoga smatrao da je poštivao šestomjesečni rok.

2. Ocjena Suda

Sud ponavlja da može razmatrati zahtjev samo ako je podnesen Sudu unutar roka od šest mjeseci. Svrha pravila o šest mjeseci je promicati pravnu sigurnost, osigurati da predmeti u kojima se otvaraju pitanja o Konvenciji budu ispitani u razumnom roku, te zaštititi vlasti i druge osobe kojih se to tiče od dugotrajne neizvjesnosti. Konačno, to bi pravilo trebalo osigurati da se činjenično stanje predmeta utvrdi što je brže to moguće, prije nego što se izgubi mogućnost da se to učini i postane gotovo nemoguće pravično ispitati sporno pitanje (vidi predmet Kelly protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 10626/83, odluka Komisije od 7. svibnja 1985. godine, DR 42., str. 205., te predmet Baybora i drugi protiv Cipra (odluka), br. 77116/01, 22. listopada 2002. g.).
U pogledu datuma kada je zahtjev podnesen Sudu, sud primjećuje da je Poslovnik Suda koji je važio u vrijeme kada je podnositelj podnio svoj zahtjev Sudu, propisivao da se kao opće pravilo smatra da je dan podnošenja zahtjeva dan prvog obraćanja podnositelja kojim postavlja, makar i sažeto, predmet zahtjeva (ranije pravilo br. 47. stavak 5.). Datumom podnošenja se u skladu s time smatra datum kada je podnositelj napisao prvi dopis, ili, ako je postojalo neopravdano zakašnjenje između tog datuma i datuma kada je dopis poslan poštom, Sud može odlučiti da se datum slanja na pošti smatra datumom podnošenja zahtjeva (vidi predmet Arsian protiv Turske (odl.), br. 36747/02, ESLJP 2002-X; predmet Calleja protiv Malte (odl.), br. 75274/01, 18. ožujka 2004.; predmet Gaspari protiv Slovenije, br. 21055/03, stavak 35., 21. srpnja 2009.; i predmet Andrushko protiv Rusije, br. 4260/04, stavak 32., 14. listopada 2010.).
Sud primjećuje da je podnositelj jasno opisao okolnosti svog predmeta i formulirao svoj zahtjev u dopisu koji je odaslan 24. prosinca 2010. godine. Obrazac zahtjeva koji nosi datum 22. ožujka 2011. (na kojem se nalazi štambilj suda od 30. ožujka 2011.) i na koji se Vlada poziva, samo je reproducirao njegove izvorne tvrdnje. Zbog svega navedenog, u svjetlu Poslovnika Suda i sudske prakse relevantne u vrijeme kada je podnositelj podnio svoj zahtjev Sudu, ovaj Sud smatra da je podnositelj podnio zahtjev dana 24. prosinca 2010. i stoga prihvaća taj datum kao datum podnošenja zahtjeva (vidi predmet Peruško protiv Hrvatske, br. 36998/09, stavci 36. i 37., 15. siječanj 2013.).
Budući da je konačna odluka domaćeg suda, a to je odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 7. srpnja 2010. godine, dostavljena punomoćniku podnositelja zahtjeva dana 19. srpnja 2010. godine, proizlazi da je zahtjev podnesen Sudu unutar roka od šest mjeseci. Stoga se prigovor Vlade mora odbiti.
Sud smatra da zahtjev podnositelja nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj tvrdi da nije imao odgovarajuću i učinkovitu mogućnost ispitati i osporiti iskaz svjedokinje J.N. Ističe da ovaj predmet nije uključio pitanje zaštite žrtava seksualnog zlostavljanja, budući da se J.N. nikada nije pozvala na taj argument, već se samo nije pojavila na suđenju ne dajući razloge za to, iako ju je sud uredno pozvao. Štoviše, nije mu pružena mogućnost ispitati J.N. kada je davala svoj iskaz u predraspravnoj fazi postupka, s obzirom da nije bio obaviješten o njezinom ispitivanju. Podnositelj također ističe da je tijekom suđenja aktivno pokušavao predložiti različite načine osiguranja prisutnosti J.N. na suđenju, ali bez uspjeha. Sud nije novčano kaznio J.N. zbog neodazivanja sudskim pozivima, niti je pokušao kontaktirati s J.N. putem telefona, iako je imao njezin broj. To je za posljedicu imalo nepravilnu primjenu članka 331. Zakona o kaznenom postupku, koji se ne može primijeniti kada svjedok primi sudski poziv, ali se istome ne odazove bez obrazloženja. Prema mišljenju podnositelja, propust koji se očitovao u tome da mu je bez objektivnog i opravdanog razloga bilo onemogućeno ispitati i osporiti inkriminirajući iskaz J.N., prouzročio mu je takvu štetu da postupak u cjelini nije ispunio uvjete poštenog suđenja.
Vlada navodi da je kazneni postupak protiv podnositelja u svojoj cjelini bio pošten. Posebice, tijekom postupka ga je zastupao branitelj; imao je sve mogućnosti obrazlagati svoj predmet i podnositi svoje dokaze; imao je mogućnost osporavati iskaz oštećene; a sud je zadovoljavajuće obrazložio presudu kojom ga je osudio. U pogledu ispitivanja J.N., Vlada, pozivajući se na Okvirnu odluku Vijeća Europske unije br. 2001/220/JHA od 15. ožujka 2001. o položaju žrtava u kaznenom postupku, ističe da je ona svoj iskaz dala kod podnošenja kaznene prijave 3. svibnja 1999. i pred istražnim sucem 9. srpnja 1999. Stoga nije neuobičajeno da ona, kao žrtva seksualnog zlostavljanja, nije željela još jednom proći kroz cijelo stresno iskustvo svjedočeći na sudu. Sud, potaknut čak i uputom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pokušao je različitim sredstvima doći do J.N., ali bez uspjeha, te je stoga pravilno primijenio članak 331. Zakona o kaznenom postupku prihvaćajući njezinu pisanu izjavu kao dokaz. Podnositelj je u tom trenutku mogao prigovoriti istinitosti njezina iskaza, ali on to nije učinio. Vlada također smatra da je iskaz J.N. bio odlučan, ali ne i jedini dokaz protiv podnositelja, te da je postojalo dovoljno zaštitnih mehanizama radi osiguranja njegovih prava u postupku. Posebice, domaći su sudovi u svim stupnjevima nadležnosti, uključujući i Ustavni sud Republike Hrvatske, propisno ispitali sve prigovore podnositelja i dali su razloge za odbijanje njegovih tvrdnji.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud ponavlja da su jamstva iz stavka 3. (d) članka 6. posebni aspekti prava na pošteno suđenje priznatog stavkom 1. ove odredbe, koji se moraju uzeti u obzir kod svake ocjene poštenosti postupka. Zbog tog razloga Sud smatra prikladnim ispitati prigovore temeljem obje odredbe uzete zajedno (vidi predmet Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 26766/05 i 22228/06, stavak 118., ESLJP 2011, i predmet Aigner protiv Austrije, br. 28328/03, stavak 33., 10. svibanj 2012.).
Članak 6. stavak 3. (d) Konvencije sadrži načelo da prije nego što se optuženi osudi, svi dokazi koji mu idu na teret moraju se izvesti u njegovoj prisutnosti, na javnoj raspravi u svrhu kontradiktornosti rasprave. Mogući su izuzeci od ovoga načela, ali oni ne smiju povrijediti prava obrane, koja, kao pravilo, traže da se optuženiku pruži primjerena i odgovarajuća mogućnost osporavanja i ispitivanja svjedoka suočavanjem, bilo kada taj svjedok daje svoj iskaz ili u kasnijoj fazi postupka (vidi predmet Van Mechelen i drugi protiv Nizozemske, 23. travnja 1997., stavak 51., Izvješća 1997-III, i predmet Lucà protiv Italije, br. 33354/96, stavak 39., ESLJP 2001-II).
Načela koja se primjenjuju kada svjedok nije prisutan na javnom suđenju, postavljena u presudi u predmetu Al-Khawaja i Tahery (citirana u prethodnom tekstu, stavci 119.-147.), mogu se sažeti kako slijedi (vidi predmet Štefančič protiv Slovenije, br. 18027/05, stavak 37., 25. listopada 2012.):

(i) Sud prvo treba ispitati prethodno pitanje je li postojao valjan razlog za prihvaćanje iskaza odsutnog svjedoka, imajući u vidu da svjedoci u pravilu svoj iskaz trebaju dati na suđenju i da treba uložiti sve razumne napore da se osigura njihova prisutnost;

(ii) uobičajeni razlozi za nepristupanje su, kao u predmetu Al-Khawaja i Tahery, citiran u prethodnom tekstu, smrt svjedoka ili strah od osvete. Međutim, postoje i drugi opravdani razlozi zašto svjedok ne mora prisustvovati suđenju;

(iii) kada svjedok nije ispitan u nekoj od ranijih faza postupka, omogućavanje prihvaćanja iskaza svjedoka u zamjenu za svjedočenje uživo na suđenju mora biti posljednja mjera;

(iv) prihvaćanje iskaza odsutnih svjedoka kao dokaza za posljedicu ima moguću štetu za okrivljenika, koji, u načelu, u kaznenom postupku treba imati učinkovitu mogućnost osporiti dokaze koji ga terete. Posebice, treba imati mogućnost provjeriti istinitost i pouzdanost iskaza svjedoka, na način da ih se usmeno ispituje u njegovoj prisutnosti, bilo u vrijeme kada je svjedok davao svoj iskaz ili u nekoj od kasnijih faza postupka;

(v) u skladu s „pravilom jedinog ili odlučujućeg dokaza“, ako se osuđujuća presuda protiv okrivljenika isključivo ili u odlučujućoj mjeri temelji na iskazu svjedoka kojeg optuženi nije mogao ispitati u nekoj od faza postupka, njegova su prava na obranu neopravdano ograničena;

(vi) u tom kontekstu riječ „odlučujući“ treba usko tumačiti na način da označava iskaz takvog značaja ili važnosti da je vjerojatno da će biti odlučujući za ishod predmeta. Ako je neprovjereni iskaz svjedoka potkrijepljen drugim potvrđujućim dokazima, ocjena je li taj iskaz odlučujući ovisit će o snazi potvrđujućih dokaza: što su potvrđujući dokazi jači, manje je vjerojatno da će se iskaz odsutnog svjedoka tretirati kao odlučujući;

(vii) međutim, kako članak 6. stavak 3. Konvencije treba tumačiti u kontekstu ispitivanja poštenosti postupka u cjelini, pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza ne bi se trebalo koristiti na nefleksibilan način;

(viii) posebice, kada dokaz po čuvenju predstavlja jedini ili odlučujući dokaz protiv okrivljenika, njegovo prihvaćanje kao dokaza neće automatski imati za posljedicu povredu članka 6. stavka 1. Istovremeno, kad se osuđujuća presuda temelji isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu odsutnog svjedoka, Sud mora takav postupak podvrgnuti najstrožem ispitivanju. Zbog opasnosti prihvaćanja takvog dokaza, vrlo je važno prilikom uravnoteženja različitih čimbenika uzeti u obzir postojanje jakih postupovnih jamstava. Pitanje u svakom predmetu jest jesu li postojali dovoljni čimbenici uravnoteženja, uključujući mjere koje su dozvoljavale poštenu i pravilnu ocjenu pouzdanosti spornog dokaza. Ovo bi omogućilo da se osuda temelji na takvom dokazu samo ako je on u dovoljnoj mjeri pouzdan, s obzirom na njegovu važnost u predmetu.

(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet

Prethodno pitanje koje Sud treba ispitati u ovom predmetu jest je li postojao dobar razlog za prihvaćanje iskaza J.N. kao dokaza bez njezina ispitivanja tijekom suđenja (vidi predmet Rudnichenko protiv Ukrajine, 2775/07, stavak 104., 11. srpanj 2013.). U tom pogledu Sud prvo primjećuje da je teško utvrditi točan razlog zašto se J.N. nije pojavila na suđenju, iako je bila uredno pozvana najmanje u dva navrata (vidi stavak 47. u prethodnom tekstu).
U pogledu pozivanja Vlade na zaštitu žrtava seksualnog zlostavljanja (vidi stavak 70. u prethodnom tekstu), Sud ponavlja da je već prepoznao posebne značajke kaznenog postupka za kaznena djela protiv spolne slobode, koja žrtva često doživljava kao mučenje. Sud prihvaća da se u takvim postupcima mogu poduzeti određene mjere u svrhu zaštite žrtve, pod uvjetom da su one spojive s prikladnim i učinkovitim korištenjem prava na obranu (vidi, između brojnih drugih izvora, predmet N. protiv Švedske, br. 34209/96, stavak 47., ESLJP 2002-V, predmet Zdravko Petrov protiv Bugarske, br. 20024/04, stavak 35., 23. lipnja 2011.). Međutim, to ne znači da su takve mjere, posebice nedolazak svjedoka na suđenje radi davanja iskaza, automatski primjenjive na sve kaznene postupke koji se odnose na kaznena djela protiv spolne slobode. Domaće vlasti moraju navesti relevantne razloge za primjenu takvih mjera (vidi predmet P.S. protiv Njemačke, br. 33900/96, stavak 28., 20. prosinca 2001.) te, u vezi mogućnosti oslobođenja svjedoka od svjedočenja zbog straha, raspravni sud se mora uvjeriti da sve dostupne alternative, poput anonimnosti svjedoka i drugih posebnih mjera, ne bi bile prikladne ili provedive(vidi predmet Al- Khawaja i Tahery, citiran u prethodnom tekstu, stavak 125.).
Sud primjećuje kako je točno da je J.N. u početnim fazama postupka tvrdila da joj je podnositelj prijetio i da je tražila da ga se pritvori, ali domaće vlasti ove navode nisu smatrale dovoljno čvrstima da odrede njegov pritvor (vidi stavke 10. i 17. u prethodnom tekstu). U daljnjem tijeku postupka, iako je bila zastupana po odvjetnici te je komunicirala sa svojom odvjetnicom (vidi stavak 28. u prethodnom tekstu), pa je prema tome bila upoznata s time da se treba pojaviti na ročištu radi davanja iskaza, J.N. nikada nije obavijestila domaće sudove da je zastrašena zbog podnositelja ili da ne želi svjedočiti zbog nekog drugog razloga (za razliku od predmeta, Zdravko Petrov, stavak 37., i predmeta Aigner, citiranog u prethodnom tekstu, stavci 13. i 39.).
U svakom slučaju, Sud primjećuje da se domaći sudovi nisu pozvali, niti su primijenili neke posebne mjere kojima bi se omogućilo J.N. da se ne pojavi na suđenju, niti je Vlada u svojim očitovanjima pokazala da je primjena takvih mjera bila razlog izostanka J.N. (za razliku od predmeta Vrochenko protiv Estonije, br. 59632/09, stavak 58., 18. srpnja 2013.). Stoga nema razloga da Sud dalje ispituje ovaj aspekt (vidi predmet Tseber protiv Republike Češke, br. 46203/08, stavak 47., 22. studeni 2012.).
Umjesto toga, razlog na koji su se domaće vlasti pozvale kod prihvaćanja pisane izjave J.N. kao dokaza bez njezina ispitivanja na suđenju je bio taj da sud ni na koji način nije mogao osigurati njezinu prisutnost. Pri tome su se pozvali na članak 331. stavak 1. točku 1. Zakona o kaznenom postupku koji predviđa takvu mogućnost (vidi stavke 51. i 56. u prethodnom tekstu).
U tom pogledu, Sud primjećuje da nemogućnost pronalaska svjedoka može, u određenim uvjetima, opravdati prihvaćanje iskaza tog svjedoka kao dokaza, iako ga obrana nije imala mogućnost ispitati (vidi predmet Tseber, citiran u prethodnom tekstu, stavak 48.). Međutim, domaća tijela moraju poduzeti pozitivne korake kako bi optuženome omogućila ispitivanje svjedoka ili njegovo suočavanje s njime (vidi predmet Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španjolske, 6. prosinac 1988., stavak 78., Serija A br. 146); što znači da moraju aktivno tražiti svjedoke (vidi predmet Rachdad protiv Francuske, br. 71846/01, stavak 24., 13. studeni 2003.). Sud se stoga mora uvjeriti da su domaće vlasti učinile sve što je razumno bilo moguće kako bi osigurale prisutnost svjedoka. Drugim riječima, Sud mora utvrditi može li se odsutnost svjedoka pripisati domaćim vlastima (vidi predmet Tseber, citiran u prethodnom tekstu, stavak 48.).
Sud primjećuje da su u ovom predmetu domaća tijela poduzela razumne napore kako bi uputile poziv J.N. na sve adrese koje su im bile dostupne. Nekoliko su puta naredile policiji da utvrdi boravište J.N. i njezinu točnu adresu (vidi stavke 27., 30., 33. i 35. u prethodnom tekstu) te su joj pokušale uputiti poziv na sve adrese u inozemstvu koristeći se sredstvima međunarodne pravne pomoći (vidi stavke 37. i 43. u prethodnom tekstu). Točno je, kako podnositelj primjećuje, da domaći sudovi nikada nisu novčano kaznili J.N. zbog nepojavljivanja na suđenju (vidi članak 243. Zakona o kaznenom postupku, stavak 56. u prethodnom tekstu); niti su s njom kontaktirali putem telefona, iako im je njezin telefonski broj bio dostupan (vidi stavak 45. u prethodnom tekstu), ali nema dokaza da bi bilo koja od ovih mjera u praksi bila stvarno učinkovita. Prema tome, u svjetlu ponovljenih pokušaja domaćih sudova da pozovu J.N. na suđenje i činjenice da su domaći sudovi, uključujući Vrhovni sud Republike Hrvatske, propisno razmotrili ove napore (vidi stavak 51. u prethodnom tekstu), Sud smatra da su domaće vlasti poduzele razumne mjere kako bi osigurale njezinu prisutnost (usporedi s predmetom Tseber, citiran u prethodnom tekstu, stavci 51.-52.).
Međutim, opis događaja od strane J.N. predstavljao je odlučni dokaz na kojem su se temeljila utvrđenja suda, budući da ostali svjedoci koje je Županijski sud u Zagrebu saslušao nisu bili svjedoci očevici te su iskazivali ili o onome što im je J.N. rekla ili o njihovoj percepciji J.N. nakon počinjenja navodnog kaznenog djela. Štoviše, Vrhovni sud Republike Hrvatske sam je utvrdio da je iskaz J.N. bio odlučan za predmet (vidi stavak 42. u prethodnom tekstu). Sud stoga mora ispitati je li podnositelju pružena odgovarajuća mogućnost korištenja njegovih prava na obranu u smislu članka 6. Konvencije u odnosu na iskaz koji je dala J.N. Pri tom, Sud će ispitati jesu li postojala dovoljna procesna jamstva i drugi faktori koji mogu biti protuteža činjenici da obrana nije mogla ispitati J.N. na suđenju.
U tom smislu Sud prvo primjećuje da ni podnositelj niti njegov branitelj nisu ispitali J.N. tijekom istrage. Sud primjećuje da prema članku 198. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku, stranke u postupku mogu biti prisutne ispitivanju svjedoka u istrazi, ako je vjerojatno da se svjedok neće pojaviti na suđenju, ili ako istražni sudac smatra to svrhovitim, ili ako jedna od stranaka to zatraži (vidi stavke 51. i 56. u prethodnom tekstu). Sud također primjećuje da daljnji stavak istoga članka propisuje da je istražni sudac dužan obavijestiti stranke o mjestu i vremenu saslušanja (vidi stavak 56. u prethodnom tekstu).
U ovom predmetu nije bilo naznaka tijekom istrage da se J.N. neće pojaviti na suđenju. Nadalje, vezano uz pozivanje Vrhovnog suda na činjenicu da podnositelj nije zatražio da bude prisutan tijekom ispitivanja J.N., Sud primjećuje da nema dokaza da je istražni sudac obavijestio podnositelja ili njegovog branitelja o vremenu i mjestu ispitivanja J.N. U tim okolnostima, imajući u vidu da je podnositelj tijekom cijelog postupka ustrajao na ispitivanju J.N., Sud ne smatra da se podnositelj odrekao svog prava na ispitivanje svjedoka (vidi, između brojnih drugih izvora, predmet Gabrielyan protiv Armenije, br. 8088/05, stavak 85., 10. travanj 2012.).
U skladu s time, Sud nalazi da ni podnositelj, niti njegov branitelj nisu imali mogućnost suočiti se i ispitati J.N. ili je usmeno ispitati u prisutnosti podnositelja u nekoj od faza postupka (vidi predmet Nechto protiv Rusije, 24893/05, stavak 125., 24. siječnja 2012.; i predmet Vronchenko, citiran u prethodnom tekstu, stavak 65.; te za razliku od predmeta Chmura protiv Poljske, br. 18475/05, stavak 56., 3. travanj 2012.; predmet Gani protiv Španjolske, br. 61800/08, stavak 48., 19. veljače 2013.; i predmet Aigner, citiran u prethodnom tekstu, stavak 41.).
Sud nadalje primjećuje da su domaći sudovi, pri ocjeni dokaza, trebali dati potrebnu težinu činjenici da je iskaz J.N. prihvaćen kao dokaz, a da ona nije bila neposredno saslušana i trebali su pristupiti takvom dokazu s osobitim oprezom (vidi predmet Al-Khawaja i Tahery, citiran u prethodnom tekstu, stavak 157.; i Sievert protiv Njemačke, br. 29881/07, stavak 64., 19. srpnja ).
Domaći sudovi su utvrdili da J.N. nije imala razloga fabricirati iskaz i da je njezin opis relevantnih događaja bio dosljedan te su prema tome njezin iskaz smatrali u potpunosti vjerodostojnim. Ipak, Sud primjećuje da dokaz koji je potvrđivao iskaz J.N. nije bio uvjerljiv. Prvostupanjski sud saslušao je svjedoke koji su dali iskaze tek posredne prirode u pogledu silovanja koje je navodno počinjeno. Jedna od tih svjedoka, J.M., svjedočila je u prilog pouzdanosti iskaza J.N. (vidi stavak 22. u prethodnom tekstu), dok je jedan svjedok, K.N., svjedočio u prilog podnositelja (vidi stavke 21., 36. i 48. u prethodnom tekstu). Slično tome, svjedokinja S.S. nije mogla dati bilo kakav uvjerljiv iskaz, jer se njoj J.N. javila tek nakon navodnog događaja, navodeći joj da ju je podnositelj silovao, dok je podnositelj zanijekao takve navode (vidi stavak 19. u prethodnom tekstu). Nadalje, medicinskim vještačenjem koje su proveli domaći sudovi utvrđeno je da podnositelj ima ozljede na ruci i nogama koje mogu, ali nužno i ne moraju, odgovarati verziji događaja kako ga je prikazala N. Nalazi ginekoloških i psihijatrijskih pretraga J.N. nisu upućivali na objektivni dokaz o postojanju bilo kakvih ozljeda (vidi stavke 8., 20. i 24. u prethodnom tekstu).
Sud stoga smatra da, iako su domaći sudovi dali određene razloge za prihvaćanje iskaza J.N. (vidi stavak 49. u prethodnom tekstu) i iako su omogućili podnositelju da komentira taj dokaz, odlučujuća priroda tog dokaza u odsutnosti bilo kojeg drugog jakog i jasnog potvrđujućeg dokaza u predmetu, značila je da domaći sudovi nisu mogli provesti poštenu i pravilnu ocjenu pouzdanosti iskaza J.N. bez njezina ispitivanja na suđenju (usporedi predmet Al-Khawaja i Tahery, citiran u prethodnom tekstu, stavci 164.-165.).
U svjetlu poštenosti postupka u cjelini, Sud zaključuje da nije bilo dovoljno zaštitnih uravnotežujućih čimbenika da nadoknade teškoće nastale obrani zbog prihvaćanja iskaza J.N. U skladu s tim, Sud nalazi da je došlo do povrede članka 6., stavaka 1. i 3. (d) Konvencije.

II PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravičnu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

Podnositelj potražuje 10.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
Vlada smatra da je podnositeljev zahtjev prekomjeran, neosnovan i nepotkrijepljen.
Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da je podnositelj pretrpio nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju dosuđuje iznos od 4.000 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mu mogao biti zaračunat.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj također potražuje 90.625 kuna (HRK) na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i ovim Sudom.
Vlada smatra da je podnositeljev zahtjev neosnovan i nepotkrijepljen.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 10.200 EUR na ime troškova po svim osnovama.

C. Zatezne kamate

Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna poena.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da je zahtjev dopušten;

Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavaka 1. i 3. (d) Konvencije;

Presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositelju, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane pravomoćna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:

(i) 4.000 EUR (četiri tisuće eura), na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve eventualne poreze;

(ii) 10.200 EUR (deset tisuća dvjesto eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju mogli zaračunati;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna poena;

Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 27. veljače 2014. godine u skladu s pravilom 77., stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen Isabelle Berro-Lefèvre

Tajnik Predsjednica

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF LUČIĆ v. CROATIA

(Application no. 5699/11)

JUDGMENT

STRASBOURG

27 February 2014

FINAL

27/05/2014

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Lučić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Elisabeth Steiner,
Julia Laffranque,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse,
Ksenija Turković, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 4 February 2014,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 5699/11) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Mirko Lučić (“the applicant”), on 24 December 2010.

2. The applicant was represented by Mr M. Umićević, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged that he had not had a fair trial in that he had not been given the opportunity to examine a witness against him, as required by Article 6 § § 1 and 3 (d) of the Convention.

4. On 5 March 2012 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1970 and lives in Zagreb.

6. On 3 May 1999, at around 8.00 p.m., J.N. lodged a criminal complaint with the Zagreb Police Department (Policijska uprava Zagrebačka – “the police”) alleging that during the previous night the applicant had raped her. He had offered to drive her home from bar A., where she worked, but had then driven into the nearby woods and raped her in his car. She had then asked him to drive her to a night-club, “S.”, where he had dropped her off and left.

7. The applicant was arrested on the same evening and J.N. identified him as her rapist.

A. Investigation

8. During the night of 4 May 1999 J.N. was examined by a doctor who found no injuries on her body or genitals. The applicant was also taken to a doctor and the doctor found abrasions on his right upper arm and elbow and his right knee.

9. On 4 May 1999 the applicant was questioned by an investigating judge of the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu). He admitted to having had sexual intercourse with J.N. in his car but argued that it had been consensual. He contended that the abrasions on his right arm and leg were the result of friction during the intercourse. After the questioning the applicant was released.

10. On 31 May and 17 June 1999 J.N.’s lawyer asked the Zagreb County State Attorney’s Office (Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu) to request the investigating judge to have the applicant detained on the grounds that he had been trying to contact J.N., threatening her in order to make her withdraw her criminal complaint. She also argued that J.N. had sought psychiatric help and submitted medical reports in that connection.

11. On 18 June 1999 the Zagreb County State Attorney’s Office asked the investigating judge of the Zagreb County Court to open an investigation in respect of the applicant on charges of rape and to order his detention on the basis of the information submitted by J.N.

12. The investigating judge opened the investigation on 6 July 1999 but refused to order the applicant’s detention on the grounds that there was no reliable evidence suggesting that he might influence the witness or reoffend.

13. On 9 July 1999 J.N., in the presence of her lawyer, gave oral evidence at a hearing before the investigating judge. The applicant and his defence lawyer were not informed of the hearing and were not present during the questioning.

14. During the questioning, J.N. reiterated her previous allegation that the applicant had raped her.

15. On 13 July 1999 the Zagreb County State Attorney’s Office lodged an appeal with a three-judge panel of the Zagreb County Court against the investigating judge’s decision refusing the request for the applicant’s detention.

16. The three-judge panel granted the application and on 16 July 1999 ordered the investigating judge to re-examine the request for detention.

17. On 27 August 1999 the investigating judge again dismissed the request for the applicant’s detention on the grounds that there were no relevant reasons for his remand in custody. The Zagreb County State Attorney’s Office appealed, but on 2 September 1999 a three-judge panel upheld that decision.

18. In the course of the investigation the investigating judge heard several witnesses and commissioned medical reports.

19. On 24 September 1999 S.S., a colleague of J.N., testified before the investigating judge that she had been working with J.N. in bar A. on the day in issue and that when J.N. had wanted to go home, S.S. had asked the applicant to give her a lift. The next day, J.N. had told her that she had been raped by the applicant. S.S. had also seen the applicant later, and he had denied the rape accusation, stating that J.N. had had sex with him voluntarily. S.S. also stressed that she knew the applicant well and she had never heard of him attacking girls or doing anything of that kind.

20. An expert medical report of 10 November 1999 found that the reports on J.N.’s gynaecological and psychiatric examination showed no objective evidence of any injuries.

21. On 14 February 2000 the investigating judge heard evidence from K.N., who stated that on the night in issue he had been working as a musician in the night-club “S.” when J.N. had come in. She had bought a drink for the musicians and then he had taken her home. There had been nothing unusual about her; she had appeared normal and had not made any mention of rape.

22. Another witness, J.M., was questioned on 28 March 2000. She stated that on the morning after the event J.N. had come to a bar where she worked and told her that she had been raped the evening before. She had been very distressed and frightened. J.M. had told her to report the rape to a policeman who had been in a nearby bar.

23. A forensic report of 23 November 2000 found biological traces from J.N. on the applicant’s underwear.

24. An expert medical report of 7 February 2001 found that the abrasions on the applicant’s right upper arm could have resulted from finger nail scratches, while the injuries on his elbow and right knee could have been the result of a fall or friction.

B. Proceedings on indictment

25. On 19 February 2001 the Zagreb County State Attorney’s Office indicted the applicant in the Zagreb County Court on charges of rape.

26. At a hearing on 19 March 2003 the applicant pleaded not guilty. J.N., although properly summoned, failed to appear.

27. On 29 April 2003 the Zagreb County Court instructed the police to take J.N. to the hearing, scheduled for 2 June 2003.

28. On 27 May 2003 J.N., through her lawyer, informed the Zagreb County Court that she was living abroad and asked that the hearing be postponed until September 2003 when she would be in Croatia. The Zagreb County Court agreed to her request and scheduled a hearing for 22 September 2003.

29. At the hearing on 22 September 2003 J.N., although properly summoned, again failed to appear. Her lawyer, present at the hearing, informed the trial court that meanwhile she had not had any contact with J.N.

30. On 1 October 2003 the Zagreb County Court again ordered the police to take J.N. to a hearing scheduled for 4 November 2003.

31. However, that hearing was again adjourned because the police were unable to locate J.N. The only information available was that she had been living in Spain for the last four years.

32. On 19 December 2003 J.N.’s lawyer informed the trial court that she was no longer representing J.N.

33. On 19 March 2004 the Zagreb County Court requested the police to establish J.N.’s exact address, and the police informed it that the only information available was that she was living in Spain.

34. After several adjourned hearings, on 24 May 2005 a hearing was held at which the applicant pleaded not guilty. The Deputy State Attorney asked the trial court to admit in evidence the written record of J.N.’s oral statement given to the investigating judge. The defence opposed that request, arguing that given the gravity of charges against the applicant it was necessary to question J.N. at the hearing. The defence also stressed that she was a Croatian citizen and that her whereabouts in Spain could be established through the relevant police records and the appropriate diplomatic channels.

35. On 19 July 2005 the police informed the Zagreb County Court that from an interview with J.N.’s mother they had learned that J.N. was living in Madrid, Spain, and that she would be in Croatia for only a couple of days during the summer.

36. At a hearing on 20 October 2005 the trial court heard evidence from the witness K.N., who reiterated his statement given to the investigating judge (see paragraph 21 above). The Deputy State Attorney again requested the trial court to admit in evidence the record of J.N.’s oral statement to the investigating judge. The defence insisted that she should be questioned and provided an address in the Netherlands where she allegedly resided.

37. On 21 October 2005 the Zagreb County Court requested that J.N. be summoned to a hearing by means of international legal assistance in criminal matters through the authorities in the Netherlands.

38. On 24 February 2006 the Zagreb County Court was informed that the authorities in the Netherlands had not been able to serve the court summons on J.N.

39. At a hearing on 10 April 2006 the trial court heard evidence from the witness S.S., who reiterated her previous statement (see paragraph 19 above). The Deputy State Attorney requested that the record of J.N.’s oral evidence to the investigating judge, as well as the records of the statements of the witness J.M., who had never appeared before the trial court, and the witness K.N., be admitted in evidence without their questioning at the hearing. The defence agreed with regard to admitting the written statements of the other witnesses but insisted on that J.N. should be questioned at the hearing. The trial court agreed to the prosecution’s request and admitted the written record of J.N.’s oral evidence given before the investigating judge as evidence.

40. On the same day, the Zagreb County Court found the applicant guilty on the charges of rape and sentenced him to one year’s imprisonment.

41. On 7 June 2006 the applicant lodged an appeal with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) against the first-instance judgment, complaining that the Zagreb County Court had failed to secure the presence and examination of J.N. at the trial.

42. On 13 December 2007 the Supreme Court quashed the first-instance judgment and ordered a retrial. The Supreme Court found that the Zagreb County Court had failed to take all reasonable steps to secure the presence of J.N. at the trial even though her evidence was decisive for the case.

43. During the retrial, on 27 February 2008 the Zagreb County Court requested that J.N.’s whereabouts in Spain be established through contacting the Spanish national authorities by means of international legal assistance in criminal matters.

44. On 21 April 2008 the police informed the Zagreb County Court that they had obtained J.N.’s address in Spain from her parents, and the trial court summoned J.N. from that address.

45. On 25 September 2008 the Zagreb County Court received information from the Spanish authorities in respect of J.N.’s exact address and telephone number in Spain.

46. A hearing scheduled for 29 October 2008 was adjourned because J.N. failed to appear. There was, at the time, no information on whether she had received the court summons.

47. Another hearing was held on 18 December 2008 at which the trial court found that J.N. had been properly summoned both to that hearing and to the hearing of 29 October 2008.

48. At the hearing the applicant pleaded not guilty to the charges of rape and the trial court again questioned the witness K.N., who reiterated his previous statements. The Deputy State Attorney asked for all the witness statements to be admitted in evidence without the questioning of the witnesses. The defence agreed to this save for the evidence of J.N., insisting that she should be cross-examined at the trial and pointing out that the defence had been denied the opportunity to question her when she had given her statement to the investigating judge. The trial court accepted the Deputy State Attorney’s proposal and admitted the written record of J.N.’s oral statement to the investigating judge as evidence. However, it adjourned the hearing in order to question another witness on behalf of the defence, I.P.

49. At a hearing held on 21 January 2009 the Zagreb County Court noted that I.P. had died and concluded the trial. On the same day it found the applicant guilty of the charges of rape and sentenced him to one year’s imprisonment. The trial court relied on the statement given by J.N. and held that it had been corroborated with other evidence. In particular, it noted:

“It follows from the statements given by witnesses S.S. and [J.M.], and the evidence provided by the forensic expert and other medical evidence concerning the victim, that the relevant (so-called control) facts, important for the assessment of contradictory statements of the accused and the victim, support the statement given by the victim.”

50. On 16 February 2009 the applicant lodged an appeal with the Supreme Court complaining that the first-instance court had failed to take all reasonable steps to secure the presence of J.N. at the trial and that her evidence had been crucial for his case.

51. On 5 May 2009 the Supreme Court dismissed the applicant’s appeal and upheld the first-instance judgment. The relevant part of the Supreme Court’s judgment reads:

“As can be seen from the case file, after the investigation had been opened on 15 June 1999 ... the victim J.N. was questioned as a witness on 9 July 1999 ... The accused had been legally represented ever since 4 May 1999 ... and the defence counsel did not ask to be present during the questioning of this witness, within the meaning of Article 198 § 4 of the Code of Criminal Procedure, nor did any circumstances at the time suggest that she might be absent from the hearing. Following the investigation, and after the accused had been indicted [in the Zagreb County Court], the victim’s representative informed the court that ‘... the victim is at the moment working abroad and therefore she is unable to appear at the trial, so she has asked if the hearing can be adjourned until September 2003, when she will be in Croatia ...’ ... The victim failed to appear at the hearing of 22 September 2003, although she had been properly summoned ... After that, on 24 November 2003, the Sesvete Police Station informed the court that the they had learned from the victim’s father that she ‘[had] been living in Spain for about four years and he [didn’t] know when she [would] return.’ ... On 1 July 2004 the court was again informed that she ‘... work[ed] in Spain’ ... Following the Sesvete Police Station’s further investigations into J.N.’s whereabouts, on 15 July 2005 the court was informed that she lived in Madrid, Spain, ‘with her husband’ ... However, after her exact address in Spain had been established, as this court had requested in its earlier decision, the court summoned the victim twice to a hearing ... Although she was properly summoned, she failed to appear and did not give any reason for her absence.

Thus, the victim J.N. was questioned during the investigation as required by law, after which it appears she did not want to appear at the hearing, although she did not give reasons for her absence. Since she lived abroad the trial court had no way of securing her presence at the hearing and therefore it rightly decided, under Article 331 § 1(1) of the Code of Criminal Procedure, to read out the written record of her oral statement.”

52. On 21 July 2009 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), reiterating his previous complaints.

53. On 7 July 2010 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint as ill-founded, endorsing the reasoning of the lower courts. The decision of the Constitutional Court was served on the applicant’s representative on 19 July 2010.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Relevant domestic law

1. Constitution

54. The relevant provision of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010) reads as follows:

Article 29

“In the determination of his rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair hearing within a reasonable time by an independent and impartial court established by law.

In case of any criminal charge brought against him, the suspect, defendant or accused shall have the following rights ...

- to question witnesses for the prosecution or to have them questioned and to have witnesses for the defence questioned under the same conditions as witnesses for the prosecution ...”

2. Criminal Code

55. The relevant provision of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette no. 110/1997) provides:

Article 188

“(1) Whoever forces another person into sexual intercourse or another sexual act of a similar nature by using force or threatening that he or she will directly attack [the person’s] life or body or the life or body of a person close to her shall be sentenced to imprisonment for a term of one to ten years.”

3. Code of Criminal Procedure

56. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 63/2002, 62/2003 and 115/2006) provided:

Article 198

“ ...

(4) The prosecutor, the defendant or the defence counsel may be present at the questioning of a witness [during the investigation], when it is probable that the witness will not appear at the trial, if the investigating judge considers it expedient or if one of the parties so requests. The victim may be present during the questioning of a witness only when it is probable that the witness will not appear at the trial.

(5) The investigating judge shall take the necessary measures to inform the prosecutor, defence counsel, the victim or the defendant about the time and place of any investigative action which they may attend, except where postponement [of the action] may pose a risk. If the defendant is represented, the investigating judge shall inform only his lawyer.

... ”

Article 243

“(1) If a properly summoned witness fails to appear without justified reason, ..., he or she may be brought before the court and fined up to 20,000 Croatian kunas.

... “

Article 331

“(1) A written record of the oral statement of a witness ... may be read out following a decision of the [trial] panel in the following circumstances:

1) if the person is deceased, is mentally ill or untraceable, or if it is impossible or difficult for him or her to appear at the trial on account of old age, illness or other important reasons,

2) if a witness or a medical expert refuses to testify at the hearing without a legally valid reason,

... “

Article 333

“After the questioning of a witness or an expert witness or reading out the records and other submission, the president of the trial panel shall ask the parties and the victim whether they want to note something.”

57. The relevant provisions of the amended Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2012, 143/2012) provide:

Article 502

“...

(2) The relevant provisions concerning the reopening of criminal proceedings shall be applicable in the case of a request for revision of any final court decision in connection with a final judgment of the European Court of Human Rights in which a violation of the rights and freedoms under the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms has been found in respect of the defendant.

(3) A request for the reopening of proceedings in connection with a final judgment of the European Court of Human Rights may be lodged within a thirty-day time-limit starting from the date on which the judgment of the European Court of Human Rights becomes final.”

Article 574

“...

(2) If prior to the entry into force of this Code a decision has been adopted against which a legal remedy is allowed pursuant to the provisions of the legislation relevant to the proceedings [in which the decision was adopted] ..., the provisions of that legislation shall be applicable [to the proceedings in respect of the remedy], unless otherwise provided under this Code.

(3) Articles 497-508 of this Code shall be accordingly applicable to requests for the reopening of criminal proceedings made under the Code of Criminal Procedure (Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 62/2003, and 115/2006).”

B. Relevant practice

58. In its judgment no. I Kž-37/09-6 of 9 September 2009 the Supreme Court dealt with the problem of admitting in evidence the written record of an oral statement by a witness who had been questioned at the pre-trial stage without the defence being provided with the opportunity to be present during the questioning. The Supreme Court noted, in particular:

“The issue in this case is not whether it was impossible to ‘bring the victim to Croatia’, nor is it a problem of the direct questioning of the victim N.M. before the ‘Croatian criminal court’ – but the issue is in the fact that the victim N.M. was twice heard as a witness through international legal assistance in criminal matters by the Subotica Municipal Court [in Serbia] without informing the defendant D.B. or his defence counsel M.U. that such action (questioning of the victim) was being taken.

... [T]he Supreme Court, as the court of appeal, considers that in such circumstances the accused D.B. did not have an effective opportunity to challenge the witness statement, which was decisive evidence for his conviction, and therefore the Supreme Court concludes that he did not have a fair trial as required under Article 6 § 3 (d) of the Convention as regards his right to have a central witness (the victim M.M.) questioned and his right to be present during her questioning irrespective of whether he wished to exercise that right or not.”

III. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIAL

A. The Council of the European Union Framework Decision

59. Framework Decision of 15 March 2001 of the Council of the European Union on the standing of victims in criminal proceedings (2001/220/JHA) provided as follows:

Article 2 – Respect and recognition

“2. Each Member State shall ensure that victims who are particularly vulnerable can benefit from specific treatment best suited to their circumstances.”

Article 3 – Hearings, and provision of evidence

“Each Member State shall safeguard the possibility for victims to be heard during proceedings and to supply evidence.

Each Member State shall take appropriate measures to ensure that its authorities question victims only insofar as necessary for the purpose of criminal proceedings.”

Article 8 – Right to protection

“4. Each Member State shall ensure that, where there is a need to protect victims - particularly those most vulnerable - from the effects of giving evidence in open court, victims may, by decision taken by the court, be entitled to testify in a manner which will enable this objective to be achieved, by any appropriate means compatible with its basic legal principles.”

B. Directive of the European Parliament and of the Council

60. Directive of 25 October 2012 of the European Parliament and of the Council (2012/29/EU) establishing minimum standards on the rights, support and protection of victims of crime, and replacing Council Framework Decision 2001/220/JHA provides as follows:

“(66) This Directive respects fundamental rights and observes the principles recognised by the Charter of Fundamental Rights of the European Union. In particular, it seeks to promote the right to dignity, life, physical and mental integrity, liberty and security, respect for private and family life, the right to property, the principle of non-discrimination, the principle of equality between women and men, the rights of the child, the elderly and persons with disabilities, and the right to a fair trial.”

Article 20 – Right to protection of victims during criminal investigations

“Without prejudice to the rights of the defence and in accordance with rules of judicial discretion, Member States shall ensure that during criminal investigations:

...

(b) the number of interviews of victims is kept to a minimum and interviews are carried out only where strictly necessary for the purposes of the criminal investigation;”

Article 22 – Individual assessment of victims to identify specific protection needs

“1. Member States shall ensure that victims receive a timely and individual assessment, in accordance with national procedures, to identify specific protection needs and to determine whether and to what extent they would benefit from special measures in the course of criminal proceedings, as provided for under Articles 23 and 24, due to their particular vulnerability to secondary and repeat victimisation, to intimidation and to retaliation ...

4. For the purposes of this Directive, child victims shall be presumed to have specific protection needs due to their vulnerability to secondary and repeat victimisation, to intimidation and to retaliation. To determine whether and to what extent they would benefit from special measures as provided for under Articles 23 and 24, child victims shall be subject to an individual assessment as provided for in paragraph 1 of this Article.”

Article 23 – Right to protection of victims with specific protection needs during criminal proceedings

“1. Without prejudice to the rights of the defence and in accordance with rules of judicial discretion, Member States shall ensure that victims with specific protection needs who benefit from special measures identified as a result of an individual assessment provided for in Article 22(1), may benefit from the measures provided for in paragraphs 2 and 3 of this Article. A special measure envisaged following the individual assessment shall not be made available if operational or practical constraints make this impossible, or where there is a an urgent need to interview the victim and failure to do so could harm the victim or another person or could prejudice the course of the proceedings.

2. The following measures shall be available during criminal investigations to victims with specific protection needs identified in accordance with Article 22(1):

(a) interviews with the victim being carried out in premises designed or adapted for that purpose;

(b) interviews with the victim being carried out by or through professionals trained for that purpose;

(c) all interviews with the victim being conducted by the same persons unless this is contrary to the good administration of justice;

(d) all interviews with victims of sexual violence, gender-based violence or violence in close relationships, unless conducted by a prosecutor or a judge, being conducted by a person of the same sex as the victim, if the victim so wishes, provided that the course of the criminal proceedings will not be prejudiced.

3. The following measures shall be available for victims with specific protection needs identified in accordance with Article 22(1) during court proceedings:

(a) measures to avoid visual contact between victims and offenders including during the giving of evidence, by appropriate means including the use of communication technology;

(b) measures to ensure that the victim may be heard in the courtroom without being present, in particular through the use of appropriate communication technology;

(c) measures to avoid unnecessary questioning concerning the victim’s private life not related to the criminal offence; and

(d) measures allowing a hearing to take place without the presence of the public.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 §§ 1 AND 3 (d) OF THE CONVENTION

61. The applicant complained that he had not had an opportunity to examine J.N. and that his conviction had been based to a decisive extent on her evidence. He relied on Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention, which, in so far as relevant, reads as follows:

“1. In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...

...

3. Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

...

(d) to examine or have examined witnesses against him and to obtain the attendance and examination of witnesses on his behalf under the same conditions as witnesses against him ... “

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

62. The Government submitted that according to the date indicated by the Court’s stamp on the application form, the applicant had submitted his application on 30 March 2011. Since the decision of the Constitutional Court had been served on the applicant’s representative on 19 July 2010, it followed that the applicant had lodged his application with the Court outside the six-month time-limit. In the Government’s view, given that the applicant was represented by a qualified lawyer, no other correspondence with the Court should be taken into account in calculating the six-month time-limit.

63. The applicant argued that he had submitted his first letter to the Court on 24 December 2010, complaining about the lack of fairness of the criminal proceedings at issue. On 26 January 2011 he had been invited by the Court to submit an application form by 23 March 2011 and he had duly complied with that instruction. He therefore considered that he had complied with the six-month time-limit.

2. The Court’s assessment

64. The Court reiterates that it may only deal with an application if it is lodged with the Court within the six-month time-limit. The purpose of the six-month rule is to promote legal certainty and to ensure that cases raising issues under the Convention are dealt with within a reasonable time, as well as to protect the authorities and other persons concerned from being under any uncertainty for an extended period of time. Finally, it should ensure that the facts of the case are ascertained as promptly as possible, before the chance to do so fades away, making a fair examination of the question at issue next to impossible (see Kelly v. the United Kingdom, no. 10626/83, Commission decision of 7 May 1985, DR 42, p. 205, and Baybora and Others v. Cyprus (dec.), no. 77116/01, 22 October 2002).

65. As regards the date when the application was lodged with the Court, the Court observes that the Rules of Court relevant at the time when the applicant brought his complaints before the Court provided that the date of introduction of the application was as a general rule considered to be the date of the first communication from the applicant setting out, even summarily, the object of the application (former Rule 47 § 5). The date of introduction was accordingly considered to be the date on which the first letter was written by the applicant or, where there was an undue delay between this date and the date on which the letter was posted, the Court could have decided that the date of posting should be considered to be the date of introduction (see Arslan v. Turkey (dec.), no. 36747/02, ECHR 2002-X; Calleja v. Malta (dec.), no. 75274/01, 18 March 2004; Gaspari v. Slovenia, no. 21055/03, § 35, 21 July 2009; and Andrushko v. Russia, no. 4260/04, § 32, 14 October 2010).

66. The Court observes that the applicant clearly described the circumstances of his case and formulated his complaint in his letter dispatched on 24 December 2010. The application form dated 22 March 2011 (bearing the Court’s stamp of 30 March 2011) referred to by the Government merely reproduced his original submissions. Against this background, in view of the Rules of Court and the case-law relevant at the time when the applicant brought his complaints before the Court, it considers that the application was introduced by the applicant on 24 December 2010 and it therefore accepts that date as the date of introduction of his application (see Peruško v. Croatia, no. 36998/09, §§ 36 and 37, 15 January 2013).

67. Since the final domestic court decision, namely the decision of the Constitutional Court of 7 July 2010, was served on the applicant’s representative on 19 July 2010 it follows that the application was lodged with the Court within the six-month time-limit. Thus the Government’s objection must be rejected.

68. The Court considers that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

69. The applicant contended that he had not had an adequate and effective opportunity to question and challenge the witness statement of J.N. He pointed out that this case had not involved the issue of protection of victims of sexual abuse since J.N. had never invoked that argument but had merely failed to appear at the trial without providing any reason at all, although she had been properly summoned by the trial court. Moreover, he had not been given the opportunity to question J.N. when she had given her statement at the pre-trial stage of the proceedings since he had never been informed of her questioning. The applicant also pointed out that during the trial he had actively attempted to suggest various ways of securing J.N.’s presence at the trial but to no avail. The trial court had never fined J.N. for failure to comply with the court summons, nor had it ever attempted to reach J.N. by telephone although it had had her number. This had resulted in the incorrect application of Article 331 of the Code of Criminal Procedure, which could not apply where a witness had received a court summons but had failed to appear without any reason. In the applicant’s view, the failure to provide him with an opportunity to question and challenge the incriminating statement of J.N. without any objective and justified reason, had caused him such disadvantage that the proceedings as a whole had fallen short of the requirements of a fair trial.

70. The Government submitted that the criminal proceedings against the applicant, viewed as a whole, had been fair. In particular, he had been represented by a lawyer throughout the proceedings; he had had every opportunity to argue his case and to submit his evidence; he had had an opportunity to challenge the victim’s statement; and the trial court had sufficiently reasoned its judgment when convicting him. As regards the questioning of J.N, the Government, referring to European Union Council Framework Decision no. 2001/220/JHA of 15 March 2001 on the standing of victims in criminal proceedings, pointed out that she had given her statement when lodging the criminal complaint on 3 May 1999 and before the investigating judge on 9 July 1999. It had therefore been normal that she, as a victim of sexual abuse, had not wanted to go through the whole stressful experience again by testifying at the trial. The trial court, even prompted by the instruction of the Supreme Court, had attempted to reach J.N. by various means but to no avail, and therefore it had correctly applied Article 331 of the Code of Criminal Procedure in admitting her written statement as evidence. The applicant could at that point have raised an objection as to the veracity of her evidence but he had failed to do so. The Government also considered that J.N.’s statement had been decisive but not the sole evidence against the applicant, and that there had been sufficient counterbalancing factors to secure his rights in the proceedings. In particular, the domestic courts at all levels of jurisdiction, including the Constitutional Court, had duly examined all the applicant’s complaints and had provided reasons when dismissing his arguments.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

71. The Court reiterates that the guarantees in paragraph 3 (d) of Article 6 are specific aspects of the right to a fair hearing set forth in paragraph 1 of that provision which must be taken into account in any assessment of the fairness of proceedings. For this reason, the Court considers it appropriate to examine the complaints under the two provisions taken together (see Al-Khawaja and Tahery v. the United Kingdom [GC], nos. 26766/05 and 22228/06, § 118, ECHR 2011, and Aigner v. Austria, no. 28328/03, § 33, 10 May 2012).

72. Article 6 § 3 (d) of the Convention enshrines the principle that before an accused can be convicted, all evidence against him must normally be produced in his presence at a public hearing with a view to adversarial argument. Exceptions to this principle are possible but must not infringe the rights of the defence, which, as a rule, require that the accused should be given an adequate and proper opportunity to challenge and question a witness against him, either when that witness makes his statement or at a later stage of the proceedings (see Van Mechelen and Others v. the Netherlands, 23 April 1997, § 51, Reports 1997‑III, and Lucà v. Italy, no. 33354/96, § 39, ECHR 2001‑II).

73. The principles to be applied when a witness does not attend a public trial, set out in the Al-Khawaja and Tahery judgment (cited above, §§ 119-147), may be summarised as follows (see Štefančič v. Slovenia, no. 18027/05, § 37, 25 October 2012):

(i) the Court should first examine the preliminary question of whether there was a good reason for admitting the evidence of an absent witness, keeping in mind that witnesses should as a general rule give evidence during the trial and that all reasonable efforts should be made to secure their attendance;

(ii) typical reasons for non-attendance are, like in the case of Al‑Khawaja and Tahery, cited above, the death of the witness or the fear of retaliation. There are, however, other legitimate reasons why a witness may not attend trial;

(iii) when a witness has not been examined at any prior stage of the proceedings, allowing the admission of a witness statement in lieu of live evidence at trial must be a measure of last resort;

(iv) the admission as evidence of statements of absent witnesses results in a potential disadvantage for the defendant, who, in principle, in a criminal trial should have an effective opportunity to challenge the evidence against him. In particular, he should be able to test the truthfulness and reliability of the evidence given by the witnesses, by having them orally examined in his presence, either at the time the witness was making the statement or at some later stage of the proceedings;

(v) according to the “sole or decisive rule”, if the conviction of a defendant is solely or mainly based on evidence provided by witnesses whom the accused is unable to question at any stage of the proceedings, his defence rights are unduly restricted;

(vi) in this context, the word “decisive” should be narrowly understood as indicating evidence of such significance or importance as is likely to be determinative of the outcome of the case. Where the untested evidence of a witness is supported by other corroborative evidence, the assessment of whether it is decisive will depend on the strength of the supportive evidence: the stronger the corroborative evidence, the less likely that the evidence of the absent witness will be treated as decisive;

(vii) however, as Article 6 § 3 of the Convention should be interpreted in the context of an overall examination of the fairness of the proceedings, the sole or decisive rule should not be applied in an inflexible manner;

(viii) in particular, where a hearsay statement is the sole or decisive evidence against a defendant, its admission as evidence will not automatically result in a breach of Article 6 § 1. At the same time, where a conviction is based solely or decisively on the evidence of absent witnesses, the Court must subject the proceedings to the most searching scrutiny. Because of the dangers of the admission of such evidence, it would constitute a very important factor to balance in the scales and one which would require sufficient counterbalancing factors, including the existence of strong procedural safeguards. The question in each case is whether there are sufficient counterbalancing factors in place, including measures that permit a fair and proper assessment of the reliability of that evidence to take place. This would permit a conviction to be based on such evidence only if it is sufficiently reliable given its importance to the case.

(b) Application of these principles to the present case

74. The preliminary question for the Court to examine in the present case is whether there was a good reason for admitting J.N.’s statement in evidence without having her questioned at the trial (see Rudnichenko v. Ukraine, no. 2775/07, § 104, 11 July 2013). In this respect the Court notes at the outset that it is hard to discern the exact reason why J.N. failed to appear at the trial although she was properly summoned at least on two occasions (see paragraph 47 above).

75. As to the Government’s reliance on the protection of victims of sexual abuse (see paragraph 70 above), the Court reiterates that it has already recognised the special features of criminal proceedings concerning sexual offences, which are often conceived as an ordeal by the victim. It accepts that in such cases certain measures may be taken for the purpose of protecting the victim, provided that they can be reconciled with an adequate and effective exercise of the rights of the defence (see, amongst many others, S.N. v. Sweden, no. 34209/96, § 47, ECHR 2002‑V, Zdravko Petrov v. Bulgaria, no. 20024/04, § 35, 23 June 2011). However, this does not mean that such measures, particularly the non-attendance of a witness to give evidence at the trial, are applicable automatically to all criminal proceedings concerning sexual offences. There must be relevant reasons adduced by the domestic authorities for applying such measures (see P.S. v. Germany, no. 33900/96, § 28, 20 December 2001) and, as regards the possibility of excusing a witness from testifying on grounds of fear, the trial court must be satisfied that all available alternatives, such as witness anonymity and other special measures, would be inappropriate or impracticable (see Al-Khawaja and Tahery, cited above, § 125).

76. The Court observes that it is true that at the initial stages of the proceedings J.N. alleged that the applicant had threatened her and asked for him to be detained, but the domestic authorities did not find those allegations sufficiently solid to order his detention (see paragraphs 10 and 17 above). During the further course of the proceedings, although she was legally represented and communicating with her lawyer (see paragraph 28 above), and thus aware that she was required to appear at the hearing to give evidence, J.N. never informed the domestic courts that she was frightened of the applicant or that she was unwilling to testify for some other reason (contrast, Zdravko Petrov, § 37, and Aigner, cited above, §§ 13 and 39).

77. In any event, the Court notes that the domestic courts never relied on or applied any special measures allowing J.N. not to appear at the trial nor have the Government in their observations showed that the application of such measures was the reason for J.N.’s non-attendance (contrast Vronchenko v. Estonia, no. 59632/09, § 58, 18 July 2013). There is therefore no reason for the Court to examine this aspect any further (see Tseber v. the Czech Republic, no. 46203/08, § 47, 22 November 2012).

78. Instead, the reason relied on by the domestic authorities for admitting J.N.’s written statement in evidence without having her questioned at the trial was that in no way the trial court was able to secure her presence. Thereby they relied on Article 331 § 1(1) of the Code of Criminal Procedure providing for such a possibility (see paragraphs 51 and 56 above).

79. In this respect the Court notes that the impossibility of locating a witness may, under certain conditions, justify the admission of the witness statement in evidence although the defence had no opportunity to question him or her (see Tseber, cited above, § 48). However, the domestic authorities must take positive steps to enable the accused to examine or have examined witnesses against him (see Barberà, Messegué and Jabardo v. Spain, 6 December 1988, § 78, Series A no. 146); which means that they should actively search for the witnesses (see Rachdad v. France, no. 71846/01, § 24, 13 November 2003). The Court therefore must satisfy itself that the domestic authorities did everything which was reasonable to secure the presence of the witness. In other words, the Court must establish whether the absence of the witness is imputable to the domestic authorities (see Tseber, cited above, § 48).

80. The Court notes in the case at issue that the domestic authorities took reasonable efforts to summon J.N. at all her addresses available to them. They several times ordered the police to search for J.N.’s whereabouts and to establish her exact address (see paragraphs 27, 30, 33 and 35 above), and attempted to summon her at the addresses abroad by using the means of international legal assistance (see paragraphs 37 and 43 above). It is true, as the applicant suggested, that the domestic courts never fined J.N. for not appearing at the trial (see Article 243 of the Code of Criminal Procedure, paragraph 56 above); nor did they contact her by telephone, although they had been provided with her telephone number (see paragraph 45 above), but there is no evidence that any of these measures would actually be effective in practice. Thus, in view of the domestic courts repeated attempts to summon J.N. at the trial and the fact that the domestic courts, including the Supreme Court, duly reviewed these efforts (see paragraph 51 above), the Court considers that the domestic authorities took reasonable measures to secure her presence (compare Tseber, cited above, §§ 51-52).

81. However, J.N.’s description of the events constituted decisive evidence on which the courts’ findings were based as the other witnesses heard by the Zagreb County Court were not eyewitnesses and gave evidence either on what J.N. had told them or as to their perception of J.N. after the commission of the alleged offence. Moreover, the Supreme Court itself held that J.N.’s evidence was decisive for the case (see paragraph 42 above). The Court must, therefore, examine whether the applicant was provided with an adequate opportunity to exercise his defence rights within the meaning of Article 6 of the Convention in respect of the evidence given by J.N. In doing so, the Court will examine whether there were sufficient procedural safeguards and other factors capable of counterbalancing the fact that the defence could not question J.N. at the trial.

82. In this respect the Court firstly observes that neither the applicant nor his lawyer examined J.N. during the investigation. The Court notes that according to Article 198 § 4 of the Code of Criminal Procedure the parties to the proceedings may be present at the questioning of a witness during the investigation when it is probable that the witness will not appear at the trial, or if the investigating judge considers it expedient or if one of the parties so requests (see paragraphs 51 and 56 above). The Court also notes that the further paragraph of the same Article provides that the investigating judge is obliged to inform the parties of the place and time of the hearing (see paragraph 56 above).

83. In the present case there was no indication during the investigation that J.N. would not appear at the trial. Furthermore, as to the Supreme Court’s reliance on the fact that the applicant did not request to be present during J.N.’s questioning, the Court notes that there is no evidence showing that the investigating judge informed the applicant or his lawyer of the time and place of J.N.’s questioning. In these circumstances, and having in mind that throughout the proceedings the applicant insisted on J.N.’s questioning, the Court does not consider that the applicant waived his right to question the witness (see, among many others, Gabrielyan v. Armenia, no. 8088/05, § 85, 10 April 2012).

84. Accordingly, the Court finds that neither the applicant nor his lawyer were given an opportunity to confront and question J.N. or to have her orally examined in the applicant’s presence at any stage of the proceedings (see Nechto v. Russia, no. 24893/05, § 125, 24 January 2012; and Vronchenko, cited above, § 65; and contrast Chmura v. Poland, no. 18475/05, § 56, 3 April 2012; Gani v. Spain, no. 61800/08, § 48, 19 February 2013; and Aigner, cited above, § 41).

85. The Court further notes that the domestic courts, in their assessment of evidence, should have given the necessary weight to the fact that J.N.’s statement was admitted into evidence without hearing her directly and should have approached such evidence with a particular caution (see Al-Khawaja and Tahery, cited above, § 157; and Sievert v. Germany, no. 29881/07, § 64, 19 July 2012).

86. The domestic courts found that J.N. had had no reason to fabricate evidence and that her description of the relevant events was coherent and thus considered her statement fully credible. However, the Court observes that the corroborating evidence to J.N’s statement was not conclusive. The first instance court heard witnesses who could only provide evidence of a circumstantial nature in respect of the rape allegedly committed. One of those witnesses, J.M., testified in favour of the reliability of J.N.’s evidence (see paragraph 22 above) and one witness, K.N., testified in the applicant’s favour (see paragraphs 21, 36 and 48 above). Similarly, witness S.S. was not able to provide any conclusive evidence as she had been approached only after the alleged incident by J.N., alleging that the applicant had raped her, and the applicant, denying such allegations (see paragraph 19 above). Furthermore, a medical report, commissioned by the domestic courts showed that the applicant had injuries on his hand and legs which could, but not necessarily had to, match J.N.’s version of events. The reports on J.N.’s gynaecological and psychiatric examination showed no objective evidence of any injuries (see paragraphs 8, 20 and 24 above).

87. The Court therefore considers that, although the domestic courts did provide some reasons for accepting J.N.’s statement (see paragraph 49 above) and although they allowed the applicant an opportunity to comment on the evidence adduced, the decisive nature of that evidence, in the absence of any strong and clear corroborative evidence in the case, meant the domestic courts were unable to conduct a fair and proper assessment of the reliability of J.N.’s evidence without her questioning at the trial (compare Al-Khawaja and Tahery, cited above, §§ 164-165).

88. In view of the fairness of the proceedings as a whole, the Court concludes that there were not sufficient counterbalancing factors to compensate for the difficulties to the defence which resulted from the admission of J.N.’s statement. It therefore finds that there has been a violation of Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

89. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

90. The applicant claimed 10,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

91. The Government considered the applicant’s claim excessive, unfounded and unsubstantiated.

92. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 4,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to him.

B. Costs and expenses

93. The applicant also claimed 90,625 Croatian kunas (HRK) for the costs and expenses incurred before the domestic courts and those incurred before the Court.

94. The Government considered the applicant’s claim unfounded and unsubstantiated.

95. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 10,200 covering costs under all heads.

C. Default interest

96. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 6 §§ 1 and 3 (d) of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kuna at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 4,000 (four thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 10,200 (ten thousand two hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 27 February 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Isabelle Berro-Lefèvre
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2

Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.

Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije

Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije

Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.

Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije

Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije

Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)

Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije