V.K. protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
38380/08
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
27.11.2012
Članovi
6
6-1
8
12
13
35
41
Kršenje
6
6-1
12
13
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 12) Pravo na sklapanje braka
(Čl. 12) Stupiti u brak
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke podnete od strane hrvatskog državljanina, rodjenog 1964. godine i živi u Zagrebu.
Dana 30. novembra 2002. godine, podnosilac je sklopio brak sa M, a 2003. godine je u tom braku rodjeno dete K.
Dana 14. aprila 2004. godine, podnosilac je podneo tužbu za razvod braka, Općinskom sudu u Zagrebu.
Stranke su se sporazumele u pogledu razvoda braka, ali ne i oko modela vidjanja podnosioca i maloletnog deteta, ni oko visine alimentacije.
Nakon nekoliko zahteva za ubrzanje postupka, kao i nekoliko odlaganja, Županijski sud u Zagrebu je usvojio podnosiočev prigovor zbog dužine trajanja postupka, dana 31. oktobra 2008. godine. Utvrdio je povredu podnosiočevog prava na sudjenje u razumnom roku i dosudio mu odredjeni novčani iznos, a Općinskom sudu u Zagrebu naložio da donese odluku u najkraćem mogućem roku, a najduže u roku od šest meseci. Podnosilac je izjavio žalbu na navedenu odluku Županijskog suda.
Dana 23. aprila 2009. godine, Vrhovni sud je dosudio podnositelju nakandu za povredu prava na sudjenje u razumnom roku. Podnosilac je izjavio Ustavnu žalbu, protiv navedene odluke Vrhovnog suda.
Na ročištu dana 14. januara 2010. godine, stranke su postigle sporazum o izdržavanju deteta i modelu vidjanja, sud je doneo presudu, koja je istog dana postala pravosnažna, s obzirom na to da su se stranke odrekle prava na žalbu.
Evropski Sud za ljudska prava, uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, kao i svu sudsku praksu, jednoglasno utvrdjuje povredu Čl. 6 stava 1. Konvencije, jednoglasno utvrdjuje povredu Čl. 13. Konvencije i glasovima šest prema jedan utvrdjuje povredu Čl. 12. Konvencije. U dodatku presude nalazi se jedno izdvojeno mišljenje.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET V.K. protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 38380/08)

 PRESUDA

STRASBOURG

27. studenog 2012. godine

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenim u članku 44., stavku 2. Konvencije.Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu V.K. protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću koje čine:

gđa IsabelleBerro-Lefèvre, predsjednica,
gđa Elisabeth Steiner,
gđa Nina Vajić,
gđa Mirjana Lazarova Trajkovska,
gđa Julia Laffranque,
g. Linos-Alexandre Sicilianos,
g. Erik Møse, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 6. studenog 2012. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 38380/08) protiv Republike Hrvatske, što ga je 11. srpnja 2008. godine hrvatski državljanin g. V.K. (“podnositelj”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Konvencija”). Potpredsjednik Odjela prihvatio je podnositeljev zahtjev da njegovo ime ne bude otkriveno (Pravilo 47., stavak 3. Poslovnika Suda).
  2. Podnositelja, kojemu je odobrena pravna pomoć, zastupala je gđa K. Tomašić, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku vladu (“Vlada”) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Dana 9. veljače 2010. godine Vlada je obaviještena o prigovorima koji se odnose na duljinu građanskog postupka i djelotvorno pravno sredstvo u tom pogledu, kao i na podnositeljevo pravo na poštovanje njegovog privatnog i obiteljskog života te njegovo pravo na sklapanje braka. Odlučeno je i da se istovremeno donese odluka o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29., stavak 1.).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva je rođen 1964. godine i živi u Zagrebu.
  2. Dana 30. studenog 2002. godine podnositelj je sklopio brak s M., a 22. rujna 2003. godine u tom je braku rođeno dijete K.
  3. Dana 14. travnja 2004. godine podnositelj je Općinskom sudu u Z.podnio tužbu za razvod braka.
  4. Na ročištu dana 14. prosinca 2004. godine podnositelj je podnio prijedlog u vezi sa susretima i druženjem i uzdržavanjem u odnosu na K. Na istom su se ročištu stranke sporazumjele o razvodu braka.
  5. Dana 30. prosinca 2004. godine M. je obavijestila Općinski sud u Z. da se ne slaže s podnositeljevim prijedlogom u pogledu uzdržavanja djeteta te je zatražila od suda da odredi prikladan iznos.
  6. Dana 2. veljače 2005. godine podnositelj je podnio zahtjev za ubrzanje postupka Općinskom sudu u Z.
  7. Dana 2. kolovoza 2005. godine podnositelj je Općinskom sudu u Z. podnio posebnu tužbu radi osporavanja očinstva nad K.
  8. Podnositelj je podnio daljnji zahtjev Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dana 25. kolovoza 2005. godine, kojim je zatražio da se postupak premjesti na drugi sud.
  9. Općinski sud u Z. naložio je dana 15. rujna 2005. godine strankama da dostave podatke koji se odnose na njihova primanja. Podnositelj je postupio po nalogu dana 22. rujna 2005. godine, a M. dana 18. listopada 2005. godine te su dostavili zatražene podatke.
  10. M. nije pristupila na ročište 31. listopada 2005. godine. Na istom je ročištu podnositelj zatražio da raspravni sud donese djelomičnu presudu kojom će brak biti razveden. Raspravni sudac odbacio je podnositeljev zahtjev i naložio mu da dostavi daljnje dokumente u vezi sa svojim financijskim statusom.
  11. Podnositelj je postupio po navedenom nalogu i predao tražene isprave studenog 2005. godine.
  12. Dana 14. prosinca 2005. godine podnositelj je ponovno podnio zahtjev za ubrzanje postupka Općinskom sudu u Z.
  13. Općinski sud u Z. dana 13. ožujka 2006. godine naložio je M. da dostavi podatke u odnosu na uplate za uzdržavanje djeteta koje je primila od podnositelja. Dana 19. travnja 2006. godine ona je postupila po ovom nalogu i dostavila zatražene podatke.
  14. Još je jedno ročište bilo zakazano za 3. svibnja 2006. godine, ali je odgođeno budući da je podnositelj obavijestio raspravni sud da je bolestan i da ne može pristupiti na ročište.
  15. Na ročištu od 10. srpnja 2006. godine podnositelj je zatražio od Općinskog suda u Z. da spoji postupak za razvod braka s postupkom u kojem on osporava očinstvo nad K. Taj je zahtjev usvojen, ali je daljnji postupak prekinut do odluke Vrhovnog suda o podnositeljevom zahtjevu za premještanje postupka na drugi sud.
  16. Dana 10. studenog 2006. godine podnositelj je zatražio od Općinskog suda u Z. da donese djelomičnu presudu samo u odnosu na tužbu za razvod braka. 
  17. Dana 22. studenog 2006. godine Vrhovni sud odbio je podnositeljev zahtjev za premještanje postupka na drugi sud. 
  18. je 8. prosinca 2006. godine i 9. ožujka 2007. godine obavijestila Općinski sud u Z. da ona i K. žive u Švicarskoj te da je podnositelj odbio pristati da K. dobije putovnicu i dođe u Hrvatsku kako bi sudjelovala u postupku zbog osporavanja očinstva.
  19. Dana 30. ožujka 2007. godine podnositelj je obavijestio Općinski sud u Z. da je pristao da K. dobije putovnicu.
  20. Ročište zakazano za 23. travnja 2007. godine odgođeno je jer podnositelj nije bio uredno pozvan.
  21. Još je jedno ročište, zakazano za 12. lipnja 2007. godine, odgođeno jer nije pristupio podnositelj. Na istom je ročištu Općinski sud naložio DNK test.
  22. Općinski sud u Z. naložio je lipnja 2007. godine podnositelju da uplati iznos od 10.000,00 hrvatskih kuna (HRK) za DNK test.
  23. U razdoblju od 12. rujna do 21. studenog 2007. godine podnositelj je uplatio četiri rate za DNK test. Ujedno je zamolio Općinski sud u Z. da produži rok za uplatu. Općinski sud u Z. usvojio je podnositeljev zahtjev i produžio rok za idućih trideset dana. Dana 26. studenog 2007. godine obavijestio je Općinski sud u Z. o svoti koju je uspio uplatiti za DNK test.
  24. Dana 27. studenog 2007. godine podnositelj je Ustavnom sudu Republike Hrvatske podnio ustavnu tužbu zbog duljine postupka, koja je proslijeđena Županijskom sudu u Z. na daljnje rješavanje. U svojim je podnescima podnositelj prigovarao da je Općinski sud u Z. odbio njegov zahtjev za donošenje djelomične presude kojom bi njegov brak bio razveden. Naveo je kako je dugotrajan postupak za razvod braka imao nepovoljan utjecaj na njegov privatni život i dostojanstvo te da bi odugovlačenje moglo spriječiti njegovo vjenčanje s drugom ženom, planirano za lipanj 2008. godine. Podnositelj je zatražio i da se Općinskom sudu u Z. naloži da donese djelomičnu presudu kojom će razvesti njegov brak s M.
  25. Na ročištu od 11. veljače 2008. godine Općinski sud u Z. utvrdio je da podnositelj nije uplatio puni iznos potreban za DNK test pa je odgodio ročište.
  26. Još je jedno ročište, zakazano za 10. ožujka 2008. godine, odgođeno jer je podnositelj obavijestio raspravni sud da ne može pristupiti ročištu.
  27. Dana 15. svibnja 2008. godine podnositelj je zatražio od Općinskog suda u Z., pozivajući se na prava branitelja, da ga oslobodi obveze plaćanja za DNK test, ali je taj sud dana 13. lipnja 2008. godine odbio njegov zahtjev.
  28. Dana 9. srpnja 2008. godine održano je još jedno ročište na koje podnositelj nije pristupio.
  29. Dana 25. rujna 2008. godine podnositelj je podnio daljnje prigovore Županijskom sudu u Z. zbog duljine postupka: tvrdio je da je praktični kršćanin te bi se stoga volio ponovno oženiti, ali nije u mogućnosti to napraviti jer Općinski sud u Z. odbija donijeti djelomičnu presudu temeljem koje bi bio razveden. Također je naglasio kako bi bio ponižen ukoliko bi morao otkazati planirano vjenčanje zbog toga što se nije uspio razvesti.
  30. Dana 26. rujna 2008. godine podnositelj je obavijestio Općinski sud u Z. da je izvršio još jednu uplatu za DNK test.
  31. Na ročištu od 15. listopada 2008. godine Općinski sud u Z. utvrdio je da je iznos potreban za DNK test krvi gotovo u cijelosti uplaćen te je zatražio da se stranke dogovore o uzimanju uzoraka DNK.
  32. Dana 27. listopada 2008. godine podnositelj je, pozivajući se na sudsku praksu Suda, podnio prigovor Županijskom sudu u Z. zbog načina na koji Općinski sud u Z. provodi postupak radi osporavanja očinstva i DNK test krvi. Istaknuo je kako je M. odbila doći u Hrvatsku radi uzimanja uzorka DNK od K. Ponovno je zatražio od Županijskog suda u Z. da naloži Općinskom sudu u Z. usvajanje djelomične presude koja se odnosi na razvod.
  33. Županijski sud u Z. usvojio je podnositeljev prigovor zbog duljine postupka dana 31. listopada 2008. godine. Utvrdio je povredu podnositeljevog prava na suđenje u razumnom roku, dosudio mu iznos od 5.000 HRK kao naknadu te naložio Općinskom sudu u Z. da donese odluku što je prije moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci. Mjerodavni dio odluke glasi: 

“ ... ukupno trajanje predmetnog parničnog postupka nikako ne udovoljava zahtjevu suđenja u razumnom roku .... Iz svega navedenog proizlazi da sud nije vodio postupak učinkovito i sukladno načelu ekonomičnosti postupka, jer u razdoblju duljem od 4 godine predmet nije niti jednom okončan pred sudom prvog stupnja....

Predlagatelj kao tužitelj u parničnom postupku je svojim postupanjem, odnosno propustom doprinio trajanju postupka jer nije primao pozive suda na zakazana ročišta, kao ni pristupao na ista. Doprinos predlagatelja proizlazi i iz činjenice da rješenjima suda nije udovoljavao u propisanim rokovima (primjerice platež predujma potrebnog za provođenje medicinskog vještačenja).”

  1. Istoga je dana podnositelj obavijestio Općinski sud u Z. da ustraje na DNK testu, iako ga je M. u međuvremenu obavijestila da ona i K. neće doći na uzimanje DNK uzoraka.
  2. Dana 20. studenog 2008. godine podnositelj je podnio žalbu Vrhovnom sudu protiv rješenja Županijskog suda u Z. od 31. listopada 2008. godine, u dijelu koji se odnosi na dosuđenu naknadu. Također je prigovorio što je Županijski sud u Z. ignorirao njegov zahtjev da se Općinskom sudu u Z. naloži usvajanje djelomične presude o njegovom razvodu.
  3. Dana 26. siječnja 2009. godine podnositelj je podnio Općinskom sudu u Z. pisanu izjavu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kojom se potvrđuje da je nezaposlen.
  4. Još je jedno ročište, zakazano za 2. travnja 2009. godine, odgođeno jer je podnositelj obavijestio raspravni sud da ne može pristupiti tom ročištu, a M. nije obavijestila sud o tome kada će ona i K. moći pristupiti uzimanju uzorka DNK.
  5. Dana 23. travnja 2009. godine Vrhovni sud dosudio je podnositelju daljnju naknadu u iznosu od 3.000,00 HRK s obzirom na duljinu postupka. Mjerodavni dio odluke glasi:

„Po ocjeni ovoga suda predlagatelj svojim postupanjem odnosno propustima nije utjecao na duljinu trajanja postupka. Naprotiv, uvidom u spis razvidno je da je predlagatelj svojim držanjem u parnici pokazao nastojanje i veliko htijenje da se predmetni postupak provede bez odugovlačenja i u razumnom roku, nebrojeno puta ponavljajući zahtjev da sud odluči o tužbenom zahtjevu za razvod braka, glede kojega je protivnica (tuženica) još na ročištu 14. prosinca 2004. izričito izjavila da ne osporava opravdanost tužbenog zahtjeva… Premda je prvostupanjski sud istaknuo kao predlagateljev doprinos neodazivanje pozivima suda, ističe se da uredno pozvani predlagatelj nije pristupio samo na ročište 12. lipnja 2007., dok predlagatelj nije bio uredno pozvan na ročište ll. veljače 2008. za koje je dostava vraćena "obaviješten nije podigao pošiljku". Nadalje, u odnosu na propust predlagatelja da u ostavljenom roku predujmi troškove vještačenja, valja reći da je predlagatelj zatražio produljenje roka za uplatu predujma budući je isto za predlagatelja veliki izdatak imajući na umu primanja predlagatelja i socijalne prilike, te uzimajući u obzir da je predlagatelj u više navrata uplaćivao djelomične iznose predujma, s obzirom na ograničene financijske mogućnosti, a na taj način pokazao namjeru da postupi po nalogu suda.“

  1. Dana 22. svibnja 2009. godine podnositelj je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu protiv navedene odluke Vrhovnog suda.
  2. Na ročištu od 7. srpnja 2009. godine Općinski sud u Z. naručio je DNK izvješće o očinstvu od Kliničke bolnice Š.
  3. je dana 21. lipnja 2009. godine obavijestila Općinski sud u Z. da odbija doći u Zagreb radi uzimanja uzorka DNK.
  4. Dana 6. kolovoza 2009. godine podnositelj je podnio zahtjev za izuzeće raspravnog suca, predsjednika i svih sudaca Općinskog suda u Z.
  5. Dana 10. rujna 2009. godine Ustavni sud odbio je podnositeljevu ustavnu tužbu u pogledu duljine postupka kao neosnovanu zbog toga što su niži sudovi pravilno postupili po njegovim prigovorima.
  6. Klinička bolnica Š. obavijestila je dana 21. rujna 2009. godine Općinski sud u Z. da stranke nisu pristupile uzimanju uzoraka DNK.
  7. Općinski sud u Z. odbio je podnositeljev zahtjev za izuzeće sudaca toga suda dana 23. rujna 2009. godine.
  8. Dana 28. rujna 2009. godine podnositelj je ponovno zatražio od Općinskog suda u Z. da naruči DNK izvješće.
  9. Predsjednik Županijskog suda u Z. odbio je podnositeljev zahtjev za izuzeće predsjednika Općinskog suda u Z. dana 2. listopada 2009. godine.
  10. Dana 7. listopada 2009. godine podnositelj je ponovno zatražio od Općinskog suda u Z. da donese djelomičnu presudu samo u pogledu razvoda. 
  11. Predsjednik Općinskog suda u Z. odbio je podnositeljev zahtjev za izuzeće raspravnog suca dana 29. listopada 2009. godine.
  12. Općinski sud u Z. je dana 13. studenog 2009. godine ponovno pozvao stranke na uzimanje uzoraka DNK.
  13. Dana 30. studenog i 1. prosinca 2009. godine podnositelj je obavijestio Općinski sud u Z. da povlači svoju tužbu u pogledu očinstva nad K. zbog toga što mu je plaćanje zatraženog iznosa za DNK test stvorilo neizdrživ financijski pritisak, budući da je nezaposlen i bez ikakvih izvora prihoda. Također je zatražio da brak bude razveden što je prije moguće, budući da mu socijalna primanja ovise o bračnom statusu.
  14. Na ročištu od 14. siječnja 2010. godine stranke su postigle sporazum o uzdržavanju djeteta i susretima i druženju između podnositelja i K. Istoga dana Općinski sud u Z. razveo je brak između podnositelja i M. te odlučio o iznosu za uzdržavanje djeteta i susretima i druženju između podnositelja i njegovog djeteta. Stranke su također izjavile da se odriču prava na žalbu te je presuda postala pravomoćna.
  15. Dana 11. rujna 2010. godine podnositelj je sklopio brak s J.V.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001) glase kako slijedi:

Članak 29.

„Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.”

Članak 61.

„Obitelj je pod osobitom zaštitom države.

Brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju se zakonom.“

  1. Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona („Narodne novine“, br. 116/2003, 17/2004, 136/2004, 107/2007) glase kako slijedi:

Članak 29.

„Brak ne može sklopiti osoba koja je već u braku.“

Članak 34.

„(1) Bez obzira na oblik u kojem je sklopljen, brak prestaje: smrću bračnog druga, proglašenjem nestalog bračnog druga umrlim, poništajem ili razvodom.

(2) Brak prestaje poništajem ili razvodom kad presuda suda o poništaju ili razvodu braka postane pravomoćna...“

Članak 263.

„(1) Odredbama ovog dijela Zakona određuju se pravila prema kojima sudovi postupaju kad u posebnim parničnim postupcima, izvanparničnim postupcima i posebnim postupcima ovrhe, osiguranja, odlučuju u bračnim, obiteljskim i drugim stvarima koje se uređuju ovim Zakonom.

(2) Postupci iz stavka 1. ovog članka su hitni.”

Članak 264.

„U postupcima iz članka 263. ovog Zakona primjenjivat će se na odgovarajući način odredbe Zakona o parničnom postupku i Ovršnog zakona, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.“

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o parničnom postupku („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“, br. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991 i „Narodne novine“, br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 i 123/2008), glase kako slijedi:

Djelomična presuda

Članak 329.

„(1) Ako su na temelju raspravljanja sazreli za konačnu odluku samo neki od više tužbenih zahtjeva, ili ako je samo dio jednog zahtjeva sazrio za konačnu odluku, sud može u vezi sa sazrelim zahtjevima, odnosno dijelom zahtjeva zaključiti raspravu i donijeti presudu (djelomična presuda). 

(2) Sud je dužan bez odgode donijeti djelomičnu presudu ako su, na temelju priznanja ili odricanja od više istaknutih zahtjeva samo neki sazreli za konačnu odluku, ili ako je samo dio jednog zahtjeva sazrio za takvu odluku....”

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o sudovima („Narodne novine“, br. 150/2005, 16/2007, i 113/2008), koji je bio na snazi u predmetno vrijeme glasile su kako slijedi:

III  ZAŠTITA PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU

Članak 27.

“(1) Stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

(2) Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske ili Upravnim sudom Republike Hrvatske, o zahtjevu će odlučiti Vrhovni sud Republike Hrvatske.

(3) Postupak odlučivanja o zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka je hitan. Postupak se provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o izvanparničnom postupku, u pravilu bez održavanja ročišta.

Članak 28.

(1) Ako sud iz članka 27. ovoga Zakona utvrdi da je zahtjev podnositelja osnovan, odredit će rok u kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora odlučiti o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo podnositelja zahtjeva, te odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku.

(2) Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.

(3) Protiv rješenja o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku može se u roku od 15 dana podnijeti žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalba nije dopuštena ali se može pokrenuti ustavna tužba.“

  1. Izmjene i dopune Zakona o sudovima, u vezi s postupkom povodom zahtjeva radi duljine postupka, donesene 11. prosinca 2009. godine („Narodne novine“, br. 153/2009) glase kako slijedi:

Članak 7.

“Članak 28. [Zakona o sudovima] mijenja se i glasi:

...

(5) Protiv rješenja o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku može se u roku od 15 dana podnijeti žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalba se može podnijeti Vijeću Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Vijeće je dužno u roku od tri mjeseca odlučiti o žalbi.

(6) Vijeće iz stavka 5. ovoga članka čine tri suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Članove Vijeća imenuje Opća sjednica Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

... “

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Podnositelj prigovara duljini građanskog postupka pred Općinskim sudom u Z. Poziva se na članak 6. Konvencije koji, u mjerodavnom dijelu, glasi kako slijedi:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi...svatko ima pravo da … sud  … u razumnom roku ispita njegov slučaj....“

A. Dopuštenost

1.  Podnositeljev položaj žrtve 

  1. Vlada tvrdi da su domaće vlasti, pozivajući se na načela utvrđena sudskom praksom Suda, ispitale podnositeljev prigovor na duljinu postupka, izričito priznale da je došlo do povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku i dosudile mu prikladnu naknadu. Stoga, prema njezinom mišljenju, podnositelj ne može tvrditi da je žrtva povrede prava iz Konvencije.
  2. Podnositelj osporava to stajalište. On smatra da domaće vlasti nisu ispitale sve mjerodavne činjenice koje se odnose na duljinu postupka te ističe da prvostupanjski sud nije donio odluku u roku koji su mu odredili viši sudovi. Stoga smatra da se i dalje može smatrati žrtvom povrede prava na suđenje u razumnom roku prema Konvenciji.
  3. Sud primjećuje da je posljednja odluka na domaćoj razini koja se odnosi na podnositeljev prigovor na duljinu postupka o kojem je riječ ona koju je donio Ustavni sud dana 10. rujna 2009. godine. U tom je trenutku postupak trajao više od pet godina i četiri mjeseca. Za svo to razdoblje Županijski sud u Z. i Vrhovni sud dosudili su pravednu naknadu u ukupnom iznosu od 8.000,00 HRK. To ne odgovara onome što bi vjerojatno dosudio Sud prema članku 41. Konvencije za to isto razdoblje. Nadalje, iako je Županijski sud naložio Općinskom sudu da donese odluku najkasnije u roku od šest mjeseci, Općinski sud nije postupio po tom nalogu, a odluka je donesena nakon više od godine dana od naloga Županijskog suda.  
  4. Stoga se dosuđena naknada ne može smatrati odgovarajućom u okolnostima predmeta (vidi načela uspostavljena u sudskoj praksi Suda u predmetu Cocchiarella protiv Italije [VV], br. 64886/01, stavci 65.-107., ECHR 2006-V ili Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, stavci 178.-213., ECHR 2006-V). Podnositelj nije u tim okolnostima izgubio položaj žrtve u smislu članka 34. Konvencije.

2.  Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava

  1. Vlada navodi, pozivajući se na sudsku praksu Suda u predmetu Lazić protiv Hrvatske (odl.), br. 55507/07 od 22. travnja 2010., da podnositelj nije iscrpio domaća pravna sredstva budući da nije podnio novi zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, za razdoblje nakon što je Županijski sud u Z. utvrdio povredu njegovog prava na suđenje u razumnom roku.
  2. Podnositelj tvrdi da se sudska praksa na koju se poziva Vlada ne može primijeniti kada se prigovori odnose na ukupnu duljinu postupka, kao što je to slučaj u ovom predmetu. Prema njegovom mišljenju, načela iz predmeta Lazić primjenjiva su samo na prigovore koji se odnose na novu povredu prava na suđenje u razumnom roku, do koje je došlo u razdoblju nakon prve odluke domaćeg suda o tom pitanju. Stoga smatra da je podnošenjem tužbe zbog cjelokupne duljine postupka Ustavnom sudu iscrpio domaća pravna sredstva.
  3. Sud primjećuje da je tijekom iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava u pogledu svog prigovora na duljinu postupka podnositelj podnio zahtjev Županijskom sudu u Z. te žalbu protiv odluke tog suda Vrhovnom sudu. Protiv odluke Vrhovnog suda podnositelj je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu. Dana 10. rujna 2009. godine Ustavni sud ispitao je osnovanost njegovog zahtjeva te ga odbio kao neosnovanog potvrđujući odluke nižih sudova. 
  4. Sud primjećuje da je mjerodavno zakonodavstvo u Hrvatskoj, to jest Zakon o sudovima, izmijenjeno u prosincu 2009. godine, nakon što je Ustavni sud donio svoju odluku u podnositeljevom predmetu. Domaće se pravo izmijenilo tako da se može podnijeti daljnja žalba protiv drugostupanjske odluke Vrhovnog suda. Ispitivanje te daljnje žalbe nije više u nadležnosti Ustavnog suda, nego Vijeća Vrhovnog suda koje u tom slučaju djeluje kao sud trećeg stupnja (vidi stavak 61.). Imajući u vidu činjenicu da su gornje izmjene uvedene nakon činjenica iz ovog predmeta, Sud će svoju odluku temeljiti na svojoj sudskoj praksi koja se odnosi na ranije zakonodavstvo. 
  5. Sud je u tom pogledu presudio kako je ustavna tužba djelotvorno pravno sredstvo glede prigovora zbog duljine postupka (vidi Slaviček protiv Hrvatske (odl.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). S obzirom na taj zaključak, Sud je utvrdio da je podnositelj, ukoliko su utvrđenja povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku i dosuđivanje pravične naknade domaćih sudova u suglasnosti sa standardima iz Konvencije, kao i ukoliko podnositelj ne može tvrditi da je žrtva povrede u razdoblju prije donošenja konačne odluke domaćih sudova, obvezan iskoristiti dostupna domaća pravna sredstva u pogledu duljine postupka, uključujući i novu ustavnu tužbu ako je primjenjiva u pogledu razdoblja nakon takve odluke (vidi Juravić protiv Hrvatske (odl.), br. 3806/03, 24. listopada 2006.; Becová protiv Slovačke (odl.) br. 3788/06, 18. rujna 2007.; Lazić, naprijed citirana, i Hrivňák protiv Slovačke (odl.) br. 35170/05, 14. prosinca 2010. godine).
  6. Međutim, Sud primjećuje da u ovom predmetu podnositelj može i dalje tvrditi da je žrtva povrede prava na suđenje u razumnom roku za razdoblje koje je ispitao Ustavni sud (vidi stavak 66.). U takvim okolnostima bilo bi pretjerano od podnositelja tražiti podnošenje druge ustavne tužbe, sukladno članku 35. stavku 1. Konvencije (vidi predmet Antonić-Tomasović protiv Hrvatske, br. 5208/03, stavci 25.-34., 10. studenog 2005. i Sukobljević protiv Hrvatske, br. 5129/03, stavak 52., 2. studenog 2006. godine).
  7. Stoga Sud smatra kako Vladine tvrdnje o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava treba odbiti.

3.  Zaključak

  1. S obzirom na navedeno, Sud smatra kako ovaj prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Uz to primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj navodi da je parnični postupak koji se odnosi na njegovo očinstvo i bračni status prekomjerno trajao. Tvrdi da je razvod trebao biti riješen pet godina ranije kada su se stranke o njemu sporazumjele, a očinstvo bi bilo riješeno prije da je Općinski sud u Z. spriječio drugu stranku u ometanju tijeka postupka. U pogledu svog ponašanja tijekom postupka ističe da nije dao svoj uzorak DNK jer je M. izričito odbila uzimanje uzorka od djeteta. Također tvrdi da je imao problema s dostavom pošte na svoju adresu, što je razlog njegovog izostanka s nekih ročišta. Naposljetku, tvrdi da postupak nije okončan zbog revnosti Općinskog suda u Z., nego zato što je on povukao svoju tužbu koja se odnosila na očinstvo, što je učinio samo kako bi se mogao razvesti, unatoč tome što će ovako ostati u vječnoj sumnji u svoje očinstvo nad tim djetetom.
  2. Vlada prihvaća utvrđenja domaćih sudova da je duljina predmetnog postupka prekoračila zahtjev „razumnog roka“, ali se ne slaže da se odugovlačenja koja su se dogodila nakon odluke Vrhovnog suda mogu pripisati nacionalnim sudovima. Tvrdi da je predmet bio vrlo složen budući da se radilo o tri usko povezana pravna pitanja (razvod, očinstvo i uzdržavanje djeteta) te da je Općinski sud u Z. vodio postupak revno, osobito imajući u vidu da jedna od stranaka živi izvan Hrvatske. Također navodi da je Općinski sud u Z. donio svoju presudu s najmanjim mogućim zakašnjenjem u odnosu na rok koji su mu odredili viši sudovi. 
  3. U vezi s podnositeljevim ponašanjem, Vlada tvrdi da je zbog odsutnosti s ročišta, nepostupanju po nalogu za uzimanje uzoraka DNK te neosnovanih zahtjeva za izuzeće sudaca Općinskog suda u Z. podnositelj, zajedno s drugom strankom, prouzročio odugovlačenja u postupku. Također ističe da je nakon podnošenja tužbenog zahtjeva u vezi s očinstvom iz 2005. godine podnositelj isti povukao 2009. godine, što je značajno pridonijelo ukupnoj duljini postupka.

2.  Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sud ponavlja kako se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja i mjerodavnih vlasti, kao i važnost onoga što se za podnositelja dovodi u pitanje u sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).
  2. Sud će također ponoviti da se posebna revnost zahtijeva u predmetima koji se tiču bračnog statusa i ubrojivosti (vidi Bock protiv Njemačke, presuda od 29. ožujka 1989., Serija A br. 150, str. 23, stavak 49.) te da su nadležne nacionalne vlasti obvezane člankom 6., stavkom 1. Konvencije postupati s posebnom revnošću osiguravajući napredovanje u postupku (vidi Mikulić protiv Hrvatske, br. 53176/99, stavak 44., ECHR 2002-I). U takvim je predmetima bitna okolnost ono što se dovodi u pitanje za podnositelja, a posebna se pozornost zahtijeva kada se imaju u vidu moguće posljedice koje prekomjerna duljina postupka može imati, posebno na uživanje prava na poštivanje obiteljskog života (vidi Laino protiv Italije [VV], br. 3158/96, stavak 18., ECHR 1999-I).

(b) Primjena tih načela na ovaj predmet

  1. Sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo 14. travnja 2004. godine, kada je podnositelj podnio svoju tužbu za razvod braka Općinskom sudu u Z., a završilo dana 14. siječnja 2010. godine, kada je donesena i postala pravomoćna presuda Općinskog suda u Z. Dakle, razdoblje koje treba uzeti u obzir iznosi pet godina i osam mjeseci na jednoj razini nadležnosti. 
  2. Sud smatra da se ukupna duljina postupka koji se odnosi na podnositeljev bračni status i očinstvo može opravdati samo izvanrednim okolnostima koje moraju biti uvjerljivo dokazane. S tim u vezi, Sud prvo primjećuje kako, suprotno Vladinim tvrdnjama, Vrhovni sud nije pripisao nikakvo odugovlačenje podnositelju, već neučinkovitosti Općinskog suda. Stoga Sud ne može prihvatiti obrazloženja za duljinu postupka koja je dala Vlada, osobito u pogledu odbijanja suprotne strane da izvrši DNK test i izostanka prikladnog odgovora raspravnog suda u tom pogledu. 
  3. Što se tiče podnositeljevog ponašanja tijekom postupka, Sud primjećuje da je podnositelj više od jednom zahtijevao ubrzanje postupka i prigovorio načinu na koji se pred prvostupanjskim sudom vodi postupak, zahtijevajući da bude okončan što je prije moguće, što je samo po sebi nespojivo s tvrdnjom da se odugovlačenja u postupku, zbog korištenja postupovnih prava i zahtjeva za izuzeće sudaca koji prema njegovom mišljenju nisu pravilno vodili postupak, mogu pripisati njemu. U tom pogledu Sud ponavlja da se podnositelja ne može kriviti za to što je potpuno iskoristio sredstva koja mu pruža nacionalno pravo za obranu njegovih interesa (vidi Nankov protiv „bivše Jugoslavenske Republike Makedonije“, 26541/02, stavak 47., 29. studenog 2007.).
  4. U pogledu podnositeljeve odsutnosti s ročišta, Sud primjećuje kako je podnositelj tvrdio da postoje problemi u dostavi sudskih poziva na ročišta, što je potvrdio i prihvatio i Vrhovni sud. U tom pogledu Sud primjećuje i da se podnositelj nije pojavio na samo tri ročišta bez da je ranije dao odgovarajući razlog, što nikako ne može opravdati odugovlačenje postupka više od pet godina. Što se tiče podnositeljevog povlačenja tužbe za očinstvo, Sud smatra da ono mora biti sagledano u svjetlu svih okolnosti ovog predmeta, posebno činjenice da je podnositelj želio da se postupak pred Općinskim sudom u Z. zaključi što je prije moguće jer je htio dobiti razvod zbog svojih bračnih planova. U svakom slučaju, Sud smatra da to ne može opravdati ukupnu duljinu postupka kao što to sugerira Vlada, budući da članak 6., stavak 1. Konvencije nameće državama ugovornicama obvezu organiziranja svojih pravnih sustava na način da njihovi sudovi mogu ispuniti svaki od zahtjeva te odredbe, uključujući obvezu da predmeti podnositelja budu riješeni u razumnom roku (vidi Sürmeli protiv Njemačke [VV], br. 75529/01, stavak 129., ECHR 2006 VII).
  5. Sud je često našao povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima se javljaju slična pitanja kao u ovome (vidi, na primjer, Mikulić, naprijed citiran, stavak 46.; Szarapo protiv Poljske, br. 40835/98, stavak 45., 23. svibnja 2002. i Kwiatkowski protiv Poljske, br. 4560/04, stavak 22., 17. listopada 2006.). Sud smatra da je u razdoblju koje su ispitivali nacionalni sudovi duljina postupka već bila prekomjerna i da nije ispunila kriterij „razumnog roka“.
  6. U svjetlu kriterija koje je postavio u svojoj sudskoj praksi te imajući u vidu sve okolnosti predmeta, Sud smatra da duljina postupka na koju se prigovara nije u skladu sa zahtjevom razumnog roka. Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelj prigovara kako je produljena neizvjesnost o tome je li on otac K. povrijedila njegovo pravo na poštovanje njegovog privatnog i obiteljskog života. Poziva se na članak 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:

“1.  Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi spriječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“

Dopuštenost

  1. Podnositelj tvrdi da je podnio tužbu za osporavanje očinstva nakon što je od M. saznao da nije otac njihovog djeteta. Međutim, zbog nemarnosti domaćih sudova tijekom postupka za razvod braka stavljen je u položaj u kojem je trebao birati između dvije mogućnosti: ostati u braku neizvjesno vrijeme ili povući tužbu za očinstvo. Povukao je stoga tužbu za očinstvo kako bi dobio odluku o razvodu, iako je time ostao bez mogućnosti da utvrdi svoje zakonske i biološke veze s djetetom.
  2. Vlada navodi kako nikad nije postojala nikakva neizvjesnost u pogledu podnositeljevog očinstva zbog činjenice da domaće pravo predviđa pravnu predmnjevu da je majčin suprug ujedno otac svakog djeteta koje je rođeno za vrijeme braka. Naglasila je kako se povlačenjem tužbe za očinstvo podnositelj odrekao svog prava na obaranje ove predmnjeve.
  3. Sud ponavlja da članak 8. Konvencije sa svoje strane ne štiti samo obiteljski, nego i privatni život te stoga, iako je postupak za osporavanje očinstva koji je podnositelj želio pokrenuti bio usmjeren na pravno razvrgavanje postojećih obiteljskih veza, utvrđivanje njegovih zakonskih i bioloških veza s djetetom nedvojbeno se tiče njegovog prava na privatni život iz članka 8. Konvencije (vidi Rasmussen protiv Danske, 28. studenog 1984., stavak 33., Serija A br. 87; Yildirim protiv Austrije (odl.), br. 34308/96, 19. listopada 1999.; Shofman protiv Rusije, 74826/01, stavak 31., 24. studeni 2005.; Tavlı protiv Turske, br. 11449/02, stavak 26., 9. studenog 2006. i I.L.V. protiv Rumunjske (odl.), br. 4901/04, stavak 33., 24. kolovoza 2010.).
  4. Privatni život, prema mišljenju Suda, uključuje tjelesni i duševni integritet osobe, a može ponekad obuhvatiti vidove tjelesnog i društvenog identiteta pojedinca. Poštovanje „privatnog života“ mora do određenog stupnja uključivati i pravo na uspostavljanje odnosa s drugim ljudskim bićima (vidi, mutatis mutandis, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. prosinca 1992., Serija A br. 251-B, str. 33-34, stavak 29.).
  5. U ovom predmetu Sud primjećuje da je podnositelj domaćim sudovima prvo podnio tužbu za razvod. Kao dio tog postupka zatražio je, inter alia, da se urede uzdržavanje djeteta i susreti i druženja s K. Tek je više od godinu dana nakon toga, podnositelj podnio još jednu posebnu tužbu kojom je osporio svoje očinstvo nad K.
  6. Međutim, Sud primjećuje da za razliku od drugih sličnih predmeta o kojima je Sud već odlučivao, kao što je gore navedeno, podnositelj nije nastavio sa svojom tužbom za osporavanje očinstva, nego se štoviše, kada je donesena presuda koja se odnosi na uzdržavanje djeteta i susrete i druženja s K., izričito odrekao prava žalbe na tu presudu. Sud je svjestan podnositeljeve želje da se predmetni postupak zaključi što je prije moguće, ali zanemarujući posebne motive, Sud smatra da je važnost pravnih i bioloških veza između roditelja i djeteta zahtijevala od podnositelja da nastavi sa svojom tužbom za osporavanje očinstva, imajući na umu veliku važnost pojma poštovanja obiteljskog i privatnog života.
  7. Stoga, budući da podnositelj nije nastavio s tužbom u kojoj osporava očinstvo nad K., Sud smatra da se taj prigovor mora odbaciti u skladu s člankom 35., stavcima 3.(a) i 4. Konvencije.

III  NAVODNA POVREDA ČLANKA 12. KONVENCIJE

  1. Podnositelj prigovara da je dugotrajan postupak za razvod braka narušio njegovo pravo da ponovno sklopi brak. Poziva se na članak 12. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Muškarci i žene u dobi za sklapanje braka imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj, u skladu s domaćim zakonima koji uređuju ostvarenje tog prava.“

A. Dopuštenost

  1. Sud smatra kako ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. (a) Konvencije. Uz to primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj navodi kako je od rujna 2005. godine u ozbiljnoj vezi s J.V., s kojom se oženio čim je presuda o razvodu postala pravomoćna. To se moglo provjeriti pozivanjem i ispitivanjem kao svjedoka J.V. i brojnih drugih svjedoka. Naglasio je da je praktični kršćanin te mu je bilo od iznimne važnosti da sklopi brak s J.V. što je prije moguće, što su domaće vlasti onemogućile time što nisu donijele odluku o njegovom razvodu u razumnom roku.
  2. Vlada tvrdi da prema članku 12. Konvencije ne postoji pravo na razvod. U svakom slučaju, podnositelj nije niti pred Sudom niti pred domaćim vlastima potkrijepio svoje tvrdnje da je imao ozbiljnu namjeru ponovno se oženiti. Također, nije dostavio nikakve podatke o identitetu osobe kojom se navodno htio oženiti. U pogledu činjenice da domaće vlasti nisu donijele djelomičnu presudu o razvodu, Vlada tvrdi da odluka o zahtjevu podnositelja nije mogla biti donesena bez da se odluči o najboljim interesima djeteta. Stoga su domaći sudovi morali prvo ispitati sva pitanja bitna za uzdržavanje djeteta i susrete i druženja između podnositelja i njegovog djeteta, kao i pitanje djetetovog očinstva, prije donošenja odluke o podnositeljevoj tužbi za razvod. Čim su ta pitanja riješena, domaći su sudovi donijeli odluku o razvodu protiv koje se podnositelj, prema svojoj odluci, nije žalio.

2.  Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sud ponavlja da članak 12. Konvencije osigurava temeljno pravo muškarca i žene da stupe u brak i osnuju obitelj. Korištenje tog prava ima osobne, društvene i pravne posljedice. „Podložno je nacionalnim pravima država ugovornica“, ali „ograničenja koja su njima uvedena ne smiju ga ograničiti ili smanjiti na takav način ili do te mjere da bude narušena sama bit tog prava“ (vidi Rees protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 17. listopada 1986., str. 19, stavak 50., Serija A br. 106, i protiv Švicarske, 18. prosinca 1987., stavak 32., Serija A br. 128).
  2. Sud također ponavlja da, iako pravo na razvod ne proizlazi iz članka 12. Konvencije (vidi Johnston i ostali protiv Irske, 18. prosinca 1986., stavak 54., Serija A br. 112), ukoliko nacionalno zakonodavstvo dozvoljava razvod, on razvedenim osobama osigurava pravo ponovnog stupanja u brak bez nerazumnih ograničenja (vidi protiv Švicarske, naprijed citiran, stavak 38.). U tom pogledu Sud je smatrao kako propust domaćih vlasti da provedu postupak razvoda u razumnom roku, pod određenim okolnostima može otvoriti pitanja iz članka 12. Konvencije (vidi Aresti Charalambous protiv Cipra, br. 43151/04, stavak 56., 19. srpnja 2007.).

(b) Primjena tih načela na ovaj predmet

  1. Sud prvo primjećuje da je među strankama nesporno da hrvatski pravni sustav dozvoljava razvod kao jedan od načina prestanka braka. Štoviše, Obiteljski zakon propisuje detaljne materijalne i postupovne odredbe kojima se uređuje razvod koje, inter alia, zahtijevaju da se u postupcima za razvod braka postupa žurno. Sud također primjećuje da se hrvatski pravni sustav priklanja načelu monogamije te ne dozvoljava da pojedinci koji su već oženjeni sklope drugi brak. Stoga, propust domaćih vlasti da provedu postupak za razvod braka s potrebnom žurnošću može onemogućiti pravo na sklapanje braka nekome tko je primjerice želio razvesti svoj raniji brak kako bi se ponovno oženio, ili je došao u ozbiljnu i pravu priliku da se ponovno oženi nakon što je pokrenuo postupak za razvod braka.
  2. Što se tiče ovog predmeta, Sud primjećuje da je podnositelj pokrenuo postupak za razvod braka pred domaćim sudovima u travnju 2004. godine te da su se iste godine, na prvom ročištu u prosincu (vidi naprijed stavak 7.), stranke suglasile da njihov brak treba razvesti. Na ročištu održanom 10. srpnja 2006. godine podnositelj je zatražio da postupak za razvod braka bude spojen s onim u kojem je on osporio svoje očinstvo nad K., čemu je udovoljeno. Međutim, kasnije je u više prilika zatražio od domaćih sudova da donesu djelomičnu presudu o razvodu u tom postupku (vidi naprijed stavke 13., 19., 27., 32., 35., 38. i 51.), a da se o drugim pitanjima povezanima s razvodom odluči posebno. S tim u vezi Sud primjećuje da domaći sustav predviđa djelomičnu presudu u slučajevima kada postoji sporazum između stranaka o zasebnom pitanju u postupku. Sud također primjećuje da ništa u domaćem pravu ne upućuje na to da se ova odredba nije mogla primijeniti u podnositeljevom predmetu. Međutim, domaći sudovi su ili odbili bez obrazloženja ili ignorirali podnositeljev zahtjev za donošenje djelomične presude više od pet godina, koliko se postupak vodio pred prvostupanjskim sudom.
  3. Sud nadalje primjećuje da je u najmanje dvije prilike, kada je prigovarao na duljinu postupka, podnositelj obavijestio domaći sud kako se planira ponovno oženiti te da ga u tome sprečava dugotrajan postupak za razvod braka. Točno je naveo datum svog vjenčanja, u lipnju 2008. godine te naglasio da će biti ponižen ako bude morao otkazati planirano vjenčanje zato što nije mogao dobiti razvod zbog dugotrajnog sudskog postupka, što treba sagledati u svjetlu podnositeljevih vjerskih osjećaja koje je također istaknuo u svojim prigovorima domaćim sudovima (vidi stavak 32.).
  4. Sud smatra da su ove tvrdnje koje je iznio podnositelj potkrijepljene činjenicom da se on doista oženio J.V. ubrzo nakon što je razveden njegov brak s M. (vidi, suprotno Capoccia protiv Italije, br. 16479/90, odluka Komisije od 13. listopada 1993. godine; D.P. protiv Italije, br. 27962/95, odluka Komisije od 16. travnja 1996.; Bolignari protiv Italije, br. 37175/97, odluka Komisije od 22. travnja 1998.; Chau protiv Francuske (odl.), br. 39144/02, 14. lipnja 2005.; Bacuzzi protiv Italije (odl.), br. 43817/04, 24. svibnja 2011. i Aresti Charalambous, naprijed citiran).
  5. Što se tiče Vladinih tvrdnji da podnositelj nije domaćim sudovima dao nikakve osobne podatke o ženi s kojom želi sklopiti brak, Sud smatra da takav zahtjev nema temelja u domaćem pravu niti je inače nužan kod obvezivanja domaćih sudova da izvrše svoju već postojeću obvezu revnog i žurnog provođenja postupka za razvod braka. U svakom slučaju, da su domaći sudovi smatrali ovo bitnim i odlučnim čimbenikom za poduzimanje određenih postupovnih mjera, kao što je donošenje djelomične presude radi razvoda, kako je to tražio podnositelj, bili bi zatražili detaljnije informacije, što, međutim, nikada nisu učinili.
  6. S obzirom na tu pozadinu, Sud ima na umu da Vlada i domaći sudovi prihvaćaju produljeno trajanje postupka za razvod braka te činjenicu da je utvrdio povredu podnositeljevog prava na suđenje u razumnom roku iz članka 6. stavka 1. Konvencije. Dodatno bilježi da je podnositelj potkrijepio svoje tvrdnje o namjeri da se ponovno oženi (vidi stavak 103.).
  7. Sukladno tome, Sud pridaje važnost propustu domaćih vlasti da učinkovito provedu postupak za razvod braka i uzmu u obzir posebne okolnosti tog postupka, kao što su suglasnost stranaka o razvodu, mogućnost donošenja djelomične presude i hitnu narav tog postupka prema domaćem pravu. Stoga je u tim posebnim okolnostima podnositelj bio u stanju produljene neizvjesnosti koja je prerasla u nerazumno ograničenje njegovog prava na sklapanje novog braka (vidi, mutatis mutandis, Mikulić, naprijed citiran, stavci 65.-66. i protiv Švicarske, naprijed citiran, stavak 38.).
  8. Stoga Sud smatra da je došlo do povrede članka 12. Konvencije.

IV  NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

  1. Podnositelj prigovara na temelju članka 13., uzetog zajedno s člankom 6., stavkom 1. Konvencije, da Općinski sud u Z. nije postupio prema nalozima viših sudova i donio presudu u naznačenom roku. Poziva se na članak 13. Konvencije koji glasi kako slijedi:

“Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

A. Dopuštenost

  1. Sud smatra kako ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. (a) Konvencije. Uz to primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj tvrdi da je domaće pravno sredstvo za duljinu postupka bilo neučinkovito u njegovom predmetu jer Općinski sud u Z. nije donio presudu u roku koji su mu naznačili viši sudovi.
  2. Vlada osporava to stajalište. Tvrdi da su domaća pravna sredstva učinkovita za prigovore na duljinu postupka, što je potvrdio i Sud.

2.  Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da članak 13. Konvencije jamči učinkovito pravno sredstvo pred nacionalnim vlastima za navodnu povredu zahtjeva iz članka 6., stavka 1., kojim se zahtijeva da predmet bude riješen u razumnom roku (vidi Kudła protiv Poljske [VV], br. 30210/96, stavak 156., ECHR 2000XI).
  2. U ovom predmetu najprije je Županijski sud, a potom i Vrhovni sud, usvojio podnositeljeve prigovore na duljinu postupka, utvrdio povredu njegovog prava na suđenje u razumnom roku i dosudio mu naknadu. Činjenica da naknada koja je dosuđena podnositelju na domaćoj razini ne odgovara iznosu koji dosuđuje Sud u usporedivim predmetima, ne čini pravno sredstvo neučinkovitim (vidi na primjer, Jakupović protiv Hrvatske, br. 12419/04, stavak 28., 31. srpnja 2007. i Rišková protiv Slovačke, br. 58174/00, stavak 100., 22. kolovoza 2006.).
  3. Sud, međutim, smatra da obveza koju države imaju na temelju članka 13. obuhvaća i njihovu dužnost da se pobrinu da nadležna tijela i izvrše odluke kojima se prihvaćaju pravna sredstva, te konstatira da je već utvrđivao povrede zbog toga što država nije poštovala taj zahtjev (vidi Iatridis protiv Grčke [VV], br. 31107/96, stavak 66., ECHR 1999-II). Za Sud bi bilo nezamislivo da članak 13. predviđa pravo na pravno sredstvo te djelotvornost tog pravnog sredstva, a da ne štiti provedbu odluka kojima se ta pravna sredstva prihvaćaju. Kad bi se to tumačilo drukčije, došlo bi do situacija koje nisu u skladu s načelom vladavine prava, koju su se države ugovornice obvezale poštovati prilikom ratificiranja Konvencije (vidi, analogno tome, Hornsby protiv Grčke, 19. ožujka 1997., stavak 40., Izvješća o presudama i odlukama 1997-II).
  4. U pogledu činjenica ovog predmeta, Sud primjećuje da je Županijski sud u Z. odredio rok Općinskom sudu u Z. da dovrši predmetni parnični postupak. Međutim, Općinski sud nije poštovao rok koji je odredio Županijski sud. U takvim okolnostima, Sud ne može prihvatiti da su pravna sredstva za duljinu postupka koja predviđa nacionalno pravo bila učinkovita u podnositeljevom predmetu.
  5. Međutim, taj zaključak ne dovodi u pitanje učinkovitost pravnog sredstva kao takvog ili obvezu drugih podnositelja da podnesu prigovor na duljinu postupka koji je u tijeku prema članku 27. Zakona o sudovima te da potom ostanu kod svojih prigovora prema članku 28. Zakona o sudovima, kako bi iscrpili domaća pravna sredstva koja se odnose na prigovor zbog duljine postupka prije nego podnesu svoje zahtjeve Sudu (vidi, mutatis mutandis, Praunsperger protiv Hrvatske, br. 16553/08, stavak 49., 22. travnja 2010.).
  6. Stoga je došlo do povrede članka 13. u ovome predmetu.

V OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

  1. Podnositelj prigovara i temeljem članka 5., Protokola br. 7. bez ikakvog daljnjeg potkrepljenja.
  2. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su stvari koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je taj prigovor nedopušten temeljem članka 35., stavka 3. kao očigledno neosnovan te da ga treba odbiti temeljem članka 35., stavka 4. Konvencije.

VI PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje:

“Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućuje samo djelomičnu odštetu, Sud će prema potrebi dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

  1. Podnositelj potražuje 16.448,16 EUR na ime materijalne štete zbog toga što je putovao u posjet J.V. s kojom se nije mogao oženiti zbog dugotrajnog postupka za razvod braka, te zbog gubitka prihoda, budući da nije radio zbog nastalih zdravstvenih problema uzrokovanih okolnostima ovog predmeta. Podnositelj potražuje 16.000 EUR na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada smatra da je podnositeljev zahtjev prekomjeran, neosnovan i nepotkrijepljen.
  3. Glede materijalne štete, Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđenih povreda i potraživanog iznosa. Stoga se podnositeljev zahtjev za naknadu materijalne štete odbija.
  4. Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da je podnositelj pretrpio nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Sud, odlučujući na pravičnoj osnovi, podnositelju dosuđuje iznos od 4.000 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mu mogao biti zaračunat.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj potražuje i 160 EUR na ime poštanskih troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
  2. Vlada smatra da podnositelj nije ni u kom pogledu potkrijepio svoj zahtjev za naknadu troškova i izdataka.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio te da je njihova visina bila razumna. U ovom predmetu, imajući u vidu činjenicu da je podnositelju bila dodijeljena pravna pomoć, Sud smatra da nije nužno dosuditi mu bilo kakav daljnji iznos koji se odnosi na troškove i izdatke za postupak pred Sudom.

C. Stopa zatezne kamate

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke, uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Utvrđuje jednoglasno kako su prigovor koji se odnosi na duljinu građanskog postupka i djelotvorno pravno sredstvo u tom pogledu, kao i prigovor koji se odnosi na podnositeljevo pravo sklapanja braka dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten; 
  1. Presuđuje jednoglasno da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije; 
  1. Presuđuje sa šest glasova prema jednom da je došlo do povrede članka 12. Konvencije; 
  1. Presuđuje jednoglasno da je došlo do povrede članka 13. Konvencije; 
  1. Presuđuje jednoglasno

(a) da tužena država na ime nematerijalne štete, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačna u skladu s člankom 44., stavkom 2. Konvencije, podnositelju treba isplatiti 4.000 EUR (četiri tisuće eura) koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan plaćanja, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do naplate na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda; 

  1. Odbija jednoglasno preostali dio podnositeljeva zahtjeva za pravednom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 27. studenog 2012. godine, u skladu s pravilom 77., stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen                Isabelle Berro-Lefèvre 

tajnik                              predsjednica

U skladu s člankom 45., stavkom 2. Konvencije i Pravilom 74., stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaje izdvojeno mišljenje sutkinje Berro-Lefèvre.

I.B.L.

S.N.

IZVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE BERRO-LEFEVRE

(Prijevod)

Moje neslaganje s većinom ograničeno je na točku 3. izreke, u odnosu na to da je prvi put, suprotno ranijoj sudskoj praksi Suda o tom pitanju, vijeće utvrdilo povredu prava na brak zajamčenog člankom 12. zbog duljine postupka za razvod braka. 

Smatram da u svjetlu naše sudske prakse, kako je primijenjena u ovom predmetu, nije moglo doći do povrede podnositeljevog prava na brak.  

Utvrđujući povredu, većina je zasnovala svoju odluku na ponašanju domaćih vlasti koje nisu učinkovito provele postupak za razvod braka i nisu uzele u obzir posebne okolnosti predmeta. Prema mišljenju mojih kolega ova situacija ostavila je podnositelja u stanju produljene neizvjesnosti koja je prerasla u nerazumno ograničenje njegovog prava na brak (vidi stavak 106. presude). 

Moja su zapažanja (najprije činjenična, a potom pravna) s obzirom na taj zaključak sljedeća: 

  1. Iako su bračni drugovi u načelu prihvatili razvod razmjerno brzo nakon što je pokrenut postupak za razvod braka (u travnju 2004. godine), pitanja susreta i druženja i uzdržavanja djeteta ostala su i dalje sporna. Više od godine dana nakon podnošenja tužbe za razvod, podnositelj je na vlastiti poticaj podnio posebnu tužbu pred istim sudom kojom je osporavao svoje očinstvo nad djetetom (vidi stavak 10.).
  2. Primjećujem da je, nakon što je početno zatražio od suda da donese djelomičnu odluku o razvodu braka, u srpnju 2006. godine podnositelj zatražio spajanje dvaju postupaka, čemu je udovoljeno. Dakle, on sam je bio odgovoran za situaciju na koju je naknadno prigovarao. To ukazuje na činjenicu da, prema njegovom mišljenju, a kao što je to smatrao i domaći sud, doista postoji veza između dva predmeta (u mjeri u kojoj se oba odnose na dijete). Stoga se ne može tvrditi da je sud trebao odmah odobriti razvod čim su se stranke sporazumjele o razvodu braka.
  3. Razvod je proglašen u siječnju 2010. godine, to jest, 5 godina i 8 mjeseci nakon što je prvotna tužba podnesena. Takva duljina postupka očito je neprihvatljiva, osobito u svjetlu predmeta postupka koji, kao što Sud često ponavlja, zahtijeva od vlasti da postupaju s posebnom revnošću. Međutim, na ovu je situaciju odgovoreno utvrđivanjem povrede članka 6. Konvencije (vidi stavak 85.)

Povlači li ta duljina postupka, koja je doista nerazumna, i povredu članka 12.? Ja ne smatram tako, a još sam više u to uvjerena u svjetlu naše sudske prakse. 

Sud je o tumačenju prava zajamčenog člankom 12. Konvencije utvrdio sljedeće:

“Članak 12. jamči osnovno pravo muškarca i žene da stupe u brak i osnuju obitelj. Korištenje tog prava ima osobne, društvene i pravne posljedice. ’Podložno je nacionalnim pravima država ugovornica’, ali ’ograničenja koja su njima uvedena ne smiju ga ograničiti ili smanjiti na takav način ili do te mjere da bude narušena sama bit tog prava’ (vidi presudu Rees od 17. listopada 1986., Serija A br. 106, stavak 50.)“ (F. protiv Švicarske, br. 11329/85 od 18. prosinca 1987., stavak 32.).

Sukladno tome, iako pravo na brak nije podložno posebnim ograničenjima, ono je ipak ugrađeno u nacionalno zakonodavstvo: njegovo korištenje može biti ograničeno, uz uvjet da nije narušena njegova bit.

  1. U predmetu Aresti Charalambous protiv Cipra (br. 43151/04, 19. srpanj 2007. godine), podnositelj je također prigovorio na duljinu postupka za razvod braka (5 godina, 7 mjeseci i 21 dan na dvije razine nadležnosti) i činjenicu kako je to značilo da se nije mogao ponovno oženiti. Sud je, prihvativši da je došlo do povrede članka 6. Konvencije u smislu prekomjerne duljine postupka, naznačio kako „neće isključiti da propust u provođenju postupka razvoda braka u razumnom roku može u određenim okolnostima dovesti u pitanje članak 12. Konvencije. Međutim, u ovom predmetu, imajući u vidu sve okolnosti i ukupno trajanje postupka, Sud smatra kako podnositeljeva situacija nije bila takva da je bila narušena sama bit tog prava“ (stavak 56.).
  2. Jednako tako, u odluci Wildgruber protiv Njemačke (br. 42402/05 i 42423/05, 7. studenog 2005.), podnositelj se također žalio na posljedice koje je na njegovo pravo na brak imala privremena odluka okružnog suda da ne razdvoji postupak za razvod braka od pratećeg postupka (posebno s obzirom na skrbništvo nad djecom). Nakon što je primijetio da je razvod proglašen 3 godine i 9 mjeseci nakon što je podnesena tužba, Sud je zaključio: „unatoč njegovoj dobi (66 godina) i činjenici da ima kćer sa ženom kojom se želio oženiti, podnositeljeva situacija nije bila takva da je narušena sama bit njegovog prava na brak“.
  3. Dakle, nije vjerojatno da bi duljina postupka kao takva i sama po sebi otvorila pitanje prema članku 12, nego, u ovom kontekstu, postojanje okolnosti koje su tako specifične da prerastaju u miješanje ili narušavanje same biti nečijeg prava na brak. Dakle, okolnosti koje bih ja opisala kao bitne moraju biti dokazane kako bi došlo do miješanja u samu bit utvrđenog prava.

Bez definicije takvih okolnosti svatko se može zapitati gdje će Sud postaviti „pokazivač“ koji će određivati koje se vrijeme čekanja može smatrati razumnim pri planiranju novog braka. Hoće li sve povrede članka 6. zbog nerazumne duljine postupka, ipso facto, podrazumijevati povredu članka 12. ako podnositelj dokaže da je pronašao drugu srodnu dušu i razmatra novi pokušaj braka.  

Trebamo li smatrati da je budućim supružnicima koji se ne mogu osloboditi ranijih bračnih veza narušena sama bit njihovog prava na brak?

  1. Koje su okolnosti ovog hrvatskog predmeta koje ga razlikuju od naprijed citiranih primjera sudske prakse?

Presuda ih utvrđuje: sporazum stranaka o razvodu, mogućnost donošenja djelomične presude i žurna narav postupaka prema domaćem pravu (stavak 106.). 

Međutim, to su samo elementi koje očito treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju duljine postupka, ali se ne može smatrati da sami po sebi ograničavaju ili umanjuju pravo o kojemu je riječ na takav način ili u toj mjeri da je narušena sama bit prava.   

Dalje, presuda čak niti ne pokušava dokazati ikakvo narušavanje, budući da se samo poziva na ograničenje podnositeljevog prava koje proizlazi iz stanja  produljene nesigurnosti u kojem je ostavljen. Prema mom mišljenju, ispušten je korak pri zaključivanju da je došlo do povrede: trebalo je odrediti na koji je način to ograničenje doseglo stupanj jačine potreban da bude narušena sama bit prava. Osnove na koje se poziva većina u stavku 106. (sporazum stranaka, pomanjkanje djelomične presude, žurni postupak) sigurno nisu dovoljne da prerastu u narušavanje same biti prava na brak, kako to tvrdi podnositelj. 

Podnositelj je mogao stupiti u brak, iako kasnije nego što je želio, pa su i njegova vjerska uvjerenja poštovana. Stoga smatram kako nije došlo do povrede članka 12. Konvencije.

 

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF V.K. v. CROATIA

(Application no. 38380/08)

JUDGMENT

STRASBOURG 

27 November 2012

FINAL

29/04/2013

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of V.K. v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Elisabeth Steiner,
Nina Vajić,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 6 November 2012,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 38380/08) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr V.K. (“the applicant”), on 11 July 2008. The Vice-President of the Section acceded to the applicant’s request not to have his name disclosed (Rule 47 § 3 of the Rules of Court).

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Ms K. Tomašić, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 9 February 2010 the complaints concerning the length of civil proceedings and an effective remedy in that respect, as well as the applicant’s right to respect for his private and family life and his right to marry, were communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1964 and lives in Zagreb.

5. On 30 November 2002 the applicant married M., and on 22 September 2003 a child, K., was born of the marriage.

6. On 14 April 2004 the applicant filed a petition for divorce with the Z. Municipal Court (Općinski sud u Z.).

7. At a hearing on 14 December 2004 the applicant submitted his proposal concerning contact and child maintenance for K. At the same hearing the parties agreed that the marriage be dissolved.

8. On 30 December 2004 M. informed the Z. Municipal Court that she did not agree with the applicant’s proposal as regards child maintenance and asked the court to set an appropriate amount.

9. The applicant lodged a request for expedition of the proceedings with the Z. Municipal Court on 2 February 2005.

10. On 2 August 2005 the applicant brought a separate action in the Z. Municipal Court, contesting his paternity of K.

11. The applicant further lodged a request with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) on 25 August 2005 asking that the proceedings be transferred to another court.

12. The Z. Municipal Court on 15 September 2005 ordered the parties to submit information concerning their incomes. On 22 September 2005 the applicant, and on 18 October 2005 M., complied with this order and submitted the requested information.

13. At a hearing on 31 October 2005 M. failed to appear. At the same hearing the applicant requested the trial court to issue a partial judgment by which the marriage would be dissolved. The trial judge dismissed the applicant’s request and ordered him to submit further documents concerning his financial status.

14. The applicant complied with the above order and submitted the requested documents on 2 November 2005.

15. On 14 December 2005 the applicant again lodged a request for expedition of the proceedings with the Z. Municipal Court.

16. The Z. Municipal Court on 13 March 2006 ordered M. to submit information concerning the child maintenance payments she had received from the applicant. On 19 April 2006 she complied with this order and submitted the requested information.

17. Another hearing was scheduled for 3 May 2006 but it was adjourned since the applicant informed the trial court that he was ill and could not attend the hearing.

18. At a hearing on 10 July 2006 the applicant asked the Z. Municipal Court to join the divorce proceedings with the proceedings in which he was contesting paternity of K. This request was granted, but further proceedings were stayed pending a Supreme Court decision on the applicant’s request for transfer of the proceedings to another court.

19. On 10 November 2006 the applicant asked the Z. Municipal Court to adopt a partial judgment, in respect of the petition for divorce alone.

20. The Supreme Court dismissed the applicant’s request for transfer of the proceedings to another court on 22 November 2006.

21. M. informed the Z. Municipal Court on 8 December 2006 and 9 March 2007 that she and K. had been living in Switzerland and that the applicant had refused to give consent for K. to obtain a passport and to come to Croatia to take part in the paternity proceedings.

22. On 30 March 2007 the applicant informed the Z. Municipal Court that he had given his consent for K. to obtain a passport.

23. A hearing scheduled for 23 April 2007 was adjourned because the applicant had not been properly summoned.

24. Another hearing scheduled for 12 June 2007 was adjourned because the applicant failed to appear. At the same hearing the Z. Municipal Court ordered a DNA test.

25. The Z. Municipal Court ordered the applicant to pay a sum of 10,000 Croatian kunas (HRK) for the DNA test on 26 June 2007.

26. In the period between 12 September and 21 November 2007 the applicant made four payments in instalments for the DNA test. He also asked the Z. Municipal Court to extend the time-limit for payment. The Z. Municipal Court granted the applicant’s request and extended the time-limit for a further thirty days. On 26 November 2007 he informed the Z. Municipal Court of the amount he had managed to pay for the DNA test.

27. On 27 November 2007 the applicant lodged a complaint about the length of the proceedings with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) which was forwarded to the Z. County Court (Županijski sud u Z.) for further examination. In his submissions the applicant complained that the Z. Municipal Court had dismissed his request for the partial judgment by which his marriage could be dissolved. He submitted that the lengthy divorce proceedings had had an adverse effect on his private life and his dignity and that the delay could prevent his marriage to another woman, planned for June 2008. The applicant also asked that the Z. Municipal Court be ordered to adopt a partial judgment by which his marriage with M. would be dissolved.

28. At a hearing on 11 February 2008 the Z. Municipal Court found that the applicant had failed to pay the full amount required for the DNA test, and adjourned the hearing.

29. Another hearing scheduled for 10 March 2008 was adjourned because the applicant informed the trial court that he could not attend the hearing.

30. On 15 May 2008 the applicant asked the Z. Municipal Court to exempt him from the duty to pay for the DNA test, relying on war veterans’ rights, but on 13 June 2008 that court dismissed his request.

31. Another hearing was held on 9 July 2008; the applicant failed to appear.

32. On 25 September 2008 the applicant submitted further complaints to the Z. County Court about the length of the proceedings: he argued that he was a practising Christian and would therefore like to marry again, but had been unable to do so because the Z. Municipal Court had refused to issue a partial judgment by which he could be divorced. He also stressed that he would be humiliated if he had to cancel the planned marriage because he had been unable to divorce.

33. On 26 September 2008 the applicant informed the Z. Municipal Court that he had made a further payment for the DNA test.

34. At a hearing on 15 October 2008 the Z. Municipal Court found that the amount necessary for the DNA blood test had been almost fully paid, and requested the parties to make an arrangement to have DNA samples taken.

35. On 27 October 2008 the applicant, relying on the Court’s case-law, complained before the Z. County Court about the manner in which the paternity proceedings and the DNA blood test had been conducted by the Z. Municipal Court. He pointed out that M. had refused to come to Croatia to have a sample of K.’s DNA taken. He again requested the Z. County Court to order the Z. Municipal Court to adopt a partial judgment concerning the divorce.

36. The Z. County Court accepted the applicant’s complaint about the length of the proceedings on 31 October 2008. It found a violation of the applicant’s right to a hearing within a reasonable time, awarded him HRK 5,000 in compensation and ordered the Z. Municipal Court to adopt a decision as soon as possible, and within six months at the latest. The relevant part of the decision reads:

“ ... the overall length of these civil proceedings cannot be said to have complied with the reasonable time requirement. ... Everything suggests that the court has failed to conduct the proceedings in compliance with the principle of efficiency, since over a period of longer than four years the case has still not been decided by the first-instance court ...

The applicant, as a plaintiff in the proceedings, has contributed to the length of the proceedings, since the court’s summons to some hearings could not be served on him and he failed to appear at these hearings. His contribution to the length of the proceedings can also be observed through the fact that he has failed to comply with the court’s orders in time (for example to pay for the DNA test).”

37. On the same day the applicant informed the Z. Municipal Court that he was insisting on a DNA test, although in the meantime he had been informed by M. that she and K. would not attend to have a DNA sample taken.

38. On 20 November 2008 the applicant lodged an appeal with the Supreme Court against the Z. County Court decision of 31 October 2008 in the part concerning the amount of the awarded compensation. He also complained that the Z. County Court had ignored his request that the Z. Municipal Court be ordered to adopt an interim judgment on his divorce.

39. On 26 January 2009 the applicant submitted to the Z. Municipal Court a written statement from the Employment Service (Hrvatski zavod za zapošljavanje) confirming that he was unemployed.

40. Another hearing scheduled for 2 April 2009 was adjourned because the applicant informed the trial court that he could not attend this hearing and M. had failed to inform the court when she and K. would be able to attend to have a DNA sample taken.

41. On 23 April 2009 the Supreme Court awarded the applicant further compensation of HRK 3,000 in respect of the length of the proceedings. The relevant part of the decision reads:

“... This court considers that the conduct of the applicant had no influence on the length of the proceedings. On the contrary, the case file reveals that the applicant has demonstrated a strong resolve to have the proceedings concluded as soon as possible and within a reasonable time; this can be seen by his numerous requests that [the court] decide on his petition for divorce, to which the defendant also agreed at the hearing of 14 December 2004 ... Although the first-instance court pointed out that the applicant had contributed to the length of the proceedings by not complying with the summons to appear at the hearings, it is to be noted that it was only the hearing of 12 June 2007 at which he failed to appear despite having been properly summoned. As regards the hearing of 11 February 2008, the applicant was not properly summoned, since the court summons was returned with the notice “informed, did not collect”. As to the applicant’s failure to pay for the DNA test, it is to be noted that he requested that the time-limit for this payment be extended since it concerned a significant amount, given his income and his social circumstances, and the fact that he paid certain amounts in instalments on more than one occasion, in accordance with his financial means. This demonstrated his resolve to comply with the court order.”

42. The applicant further lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court on 22 May 2009 against the above decision of the Supreme Court.

43. At a hearing on 7 July 2009 the Z. Municipal Court commissioned a DNA paternity report from Clinical Hospital Š. (Klinička bolnica Š.).

44. M. informed the Z. Municipal Court on 21 July 2009 that she refused to come to Zagreb to have a DNA sample taken.

45. On 6 August 2009 the applicant lodged a request for disqualification of the trial judge, president and all judges of the Z. Municipal Court.

46. On 10 September 2009 the Constitutional Court dismissed the applicant’s constitutional complaint in respect of the length of the proceedings as ill-founded, on the ground that his complaints had been properly addressed by the lower courts.

47. The Clinical Hospital Š. on 21 September 2009 informed the Z. Municipal Court that the parties had failed to appear to have DNA samples taken.

48. The Z. Municipal Court rejected the applicant’s request for disqualification of the judges of that court on 23 September 2009.

49. On 28 September 2009 the applicant again requested the Z. Municipal Court to commission a DNA report.

50. The president of the Z. County Court rejected the applicant’s request for disqualification of the president of the Z. Municipal Court on 2 October 2009.

51. On 7 October 2009 the applicant again requested the Z. Municipal Court to adopt a partial judgment in respect of the divorce alone.

52. The president of the Z. Municipal Court dismissed the applicant’s request for disqualification of the trial judge on 29 October 2009.

53. The Z. Municipal Court on 13 November 2009 again summoned the parties to have DNA samples taken.

54. On 30 November and 1 December 2009 the applicant informed the Z. Municipal Court that he was withdrawing his action concerning his paternity of K., on the ground that the payment of the requested sum for the DNA test had created an intolerable financial burden for him since he was unemployed and without any source of income. He also asked that the marriage be dissolved as soon as possible since his social benefits depended on his marital status.

55. At a hearing on 14 January 2010 the parties reached an agreement on child maintenance and contact between the applicant and K. On the same day the Z. Municipal Court dissolved the marriage of the applicant and M. and decided on the amount of the child maintenance and contact between the applicant and his child. The parties also declared that they would not lodge appeals and the judgment thus became final.

56. On 11 September 2010 the applicant married J.V.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

57. The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette no. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001) read as follows:

Article 29

“In the determination of his rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair hearing within a reasonable time by an independent and impartial court established by law.”

Article 61

“Family is under the special protection of the State.

Marriage and legal relations in marriage, extra-marital relationship and family shall be governed by law.”

58. The relevant provisions of the Family Act (Obiteljski zakon, Official Gazette nos. 116/2003, 17/2004, 136/2004, 107/2007) read as follows:

Section 29

“Marriage cannot be concluded by a person who is already married.”

Section 34

“(1) Irrespective of the form in which it was contracted, a marriage ceases upon: the death of a spouse, the pronouncement that a missing spouse is deceased, annulment or divorce.

(2) A marriage ceases by annulment or divorce when the judgement of a court concerning the annulment or divorce becomes final ...“

Section 263

“(1) This Act governs special civil proceedings, non-contentious proceedings and special enforcement proceedings concerning the marital and family affairs under this Act.

(2) Proceedings as in paragraph 1 are urgent.”

Section 264

“The provisions of the Civil Procedure Act and the Enforcement Act shall be applicable to proceedings under section 263 of this Act, unless otherwise provided under this Act.”

59. The relevant provisions of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 and 35/1991, and the Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, and 123/2008), read as follows:

Partial Judgment

Section 329

“(1) If only some of a number of claims are ready for a final decision on the basis of the litigation, or if only part of one claim is ready for a final decision, the court may conclude the trial and adopt a judgment (partial judgment) in respect of the claims or the part of the claim that are ready.

(2) The court is obliged to adopt a partial judgment without delay if, on the basis of admission or waiver of several claims put forward only some become ready for a final decision, or if only part of one claim is ready for this decision ...“

60. The relevant provisions of the Courts Act (Zakon o sudovima, Official Gazette nos. 150/2005, 16/2007 and 113/2008), as in force at the material time, read as follows:

III. PROTECTION OF THE RIGHT TO A TRIAL WITHIN A REASONABLE TIME

Section 27

“(1) A party to court proceedings who considers that the court has failed to decide within a reasonable time on his or her rights or obligations or a criminal charge against him or her, may lodge a request for the protection of the right to a hearing within a reasonable time with a court at the next higher level of jurisdiction.

(2) If the request concerns proceedings pending before the High Commercial Court of the Republic of Croatia, the High Court for Administrative Offences of the Republic of Croatia or the Administrative Court of the Republic of Croatia, the request shall be decided by the Supreme Court of the Republic of Croatia.

(3) Proceedings for deciding on a request as in sub-section 1 of this section shall be urgent. The rules of non-contentious procedure shall apply mutatis mutandis in those proceedings and, in principle, no hearing shall be held.

Section 28

(1) If the court referred to in section 27 of this Act finds the request well founded, it shall set a time-limit within which the court before which the proceedings are pending must decide on a right or obligation of, or a criminal charge against, the person who lodged the request, and may award him or her appropriate compensation for a violation of his or her right to a hearing within a reasonable time.

(2) The compensation shall be paid out of the State budget within three months of the date on which the party’s request for payment is lodged.

(3) An appeal, to be lodged with the Supreme Court within fifteen days, lies against a decision on the request for the protection of the right to a hearing within a reasonable time. No appeal lies against a Supreme Court decision, but a constitutional complaint may be lodged.”

61. Amendments to the Courts Act in connection with the length-of-proceedings complaint procedure, enacted on 11 December 2009 (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima, Official Gazette, no. 153/2009), read as follows:

Section 7

“Section 28 [of the Courts Act] now reads:

...

(5) An appeal, to be lodged with the Supreme Court within fifteen days, lies against a decision on the request for the protection of the right to a hearing within a reasonable time. A further appeal, to be lodged with a panel of judges of the Supreme Court, lies against the decision of the Supreme Court. The panel shall adopt its decision within three months.

(6) The panel of judges referred to in paragraph 5 shall be composed of three Supreme Court’s judges. They shall be elected by a plenary session of the Supreme Court.

... “

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

62. The applicant complained about the length of the civil proceedings before the Z. Municipal Court. He relied on Article 6 of the Convention, which, in so far as relevant, reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ... “

A. Admissibility

1. The applicant’s victim status

63. The Government argued that the domestic authorities, relying on the principles established in the Court’s case-law, had examined the applicant’s complaint about the length of the proceedings, expressly acknowledged that there had been a violation of his right to a hearing within a reasonable time, and awarded him appropriate compensation. Therefore, in their view the applicant could not claim to be a victim of a violation of his rights under the Convention.

64. The applicant contested that view. He considered that the domestic authorities had failed to examine all relevant facts concerning the length of the proceedings, and pointed out that the first-instance court had failed to adopt a decision within the time-limit set out by the higher courts. Therefore, he considered that he could still claim to be a victim of a violation of his right to a hearing within a reasonable time under the Convention.

65. The Court notes that the last decision at the domestic level concerning the applicant’s complaint about the length of the proceedings at issue was adopted by the Constitutional Court on 10 September 2009. At that time the proceedings had been pending for more than five years and four months. For this whole period, just satisfaction was awarded by the Z. County Court and the Supreme Court in the total amount of HRK 8,000. It does not correspond to what the Court would have been likely to award under Article 41 of the Convention in respect of the same period. Furthermore, although the County Court ordered the Municipal Court to adopt a decision within six months at the latest, the Municipal Court failed to comply with that order and the decision was adopted more than a year after the County Court’s order.

66. The compensation awarded cannot therefore be regarded as adequate in the circumstances of the case (see the principles established in the Court’s case-law inCocchiarella v. Italy [GC], no. 64886/01, §§ 65-107, ECHR 2006-V, or Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, §§ 178-213, ECHR 2006-V). In these circumstances the applicant has not lost his status as a victim within the meaning of Article 34 of the Convention.

2. Exhaustion of domestic remedies

67. The Government submitted, relying on the Court’s case-law in Lazić v. Croatia (dec.), no. 55507/07, 22 April 2010, that the applicant had failed to exhaust domestic remedies, since he had not lodged a new length-of-proceedings complaint concerning the period after the Z. County Court had found a violation of his right to a hearing within a reasonable time.

68. The applicant argued that the case-law relied upon by the Government could not be applied when the complaints concerned the overall length of proceedings, which was the situation in the present case. In his view the principles from the Lazić case were applicable only in respect of the complaints concerning a new violation of the right to a hearing within reasonable time which had taken place in the period after the first domestic court’s decision on that matter. Therefore, he considered that, by lodging his complaint about the overall length of proceedings with the Constitutional Court, he had exhausted domestic remedies.

69. The Court notes that in the course of exhaustion of domestic remedies concerning his length-of-proceedings complaint, the applicant brought his complaint before the Z. County Court and an appeal, against the decision of that court, to the Supreme Court. Against the decision of the Supreme Court, the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court. On 10 September 2009 the Constitutional Court examined his complaint on merits and dismissed it as ill-founded endorsing the decisions of the lower courts.

70. The Court observes that the relevant legislation in Croatia, namely the Courts Act, was amended in December 2009 after the Constitutional Court adopted its decision in the applicant’s case. The domestic law has been amended to the effect that a further appeal lies against the second-instance decision of the Supreme Court. The examination of this further appeal is no longer within the competence of the Constitutional Court, but of a panel of judges of the Supreme Court which in this case acts as a court of third-instance (see paragraph 61). Having regard to the fact that the above amendments were introduced subsequent to the facts of the present case, the Court will base its decision on its case-law related to the previous legislation.

71. In this respect the Court has held that a constitutional complaint was an effective remedy in Croatia as regards complaints about length of proceedings (see Slaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR 2002‑VII). In view of that conclusion, the Court has found that if findings of a violation of the applicant’s right to a hearing within a reasonable time and award of just satisfaction by the domestic courts are in compliance with Convention standards and if the applicant cannot claim to be a victim for the period prior to the final domestic courts’ decision, the applicant was obliged to use available domestic remedies in respect of the length of the proceedings, including a fresh constitutional complaint if applicable as regards the period after such decision (see Juravić v. Croatia (dec.), no. 3806/03, 24 October 2006; Becová v. Slovakia (dec.), no. 3788/06, 18 September 2007;Lazić cited above, and Hrivňák v. Slovakia (dec.), no. 35170/05, 14 December 2010).

72. The Court notes, however, that in the present case the applicant could still claim to be a victim of a violation of the right to a hearing within a reasonable time for the period examined by the Constitutional Court (see paragraph 66). In these circumstances, to ask the applicant to lodge a second constitutional complaint would overstretch his duties under Article 35 § 1 of the Convention (see Antonić-Tomasović v. Croatia, no. 5208/03, §§ 25-34, 10 November 2005, and Sukobljević v. Croatia, no. 5129/03, § 52, 2 November 2006).

73. Therefore, the Court considers that the Government’s arguments concerning the exhaustion of domestic remedies must be rejected.

3. Conclusion

74. Having regard to the above, the Court considers that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

75. The applicant submitted that the civil proceedings concerning his paternity and his marital status had lasted an excessively long time. He argued that the divorce should have been resolved five years earlier, when the parties reached agreement on it, and that paternity would have been resolved earlier had the Z. Municipal Court prevented the other party from obstructing the course of the proceedings. As to his conduct during the proceedings, he pointed out that he had not provided a DNA sample because M. had expressly refused to have a sample taken from the child. He also claimed that he had had problems with delivery of mail to his address, which was the reason for his absence from some hearings. Finally, he argued that the proceedings had been concluded not due to the diligence of the Z. Municipal Court but because he had withdrawn his action concerning paternity, which he had done just so as to be able to get the divorce, although this would leave him in eternal doubt about his paternity of the child.

76. The Government accepted the domestic courts’ findings that the length of the proceedings at issue had exceeded the “reasonable time” requirement, but they did not agree that the delays which occurred after the decision of the Supreme Court had been attributable to the national courts. They argued that the case at issue had been very complex, since it dealt with three closely interrelated legal issues (divorce, paternity, and child maintenance) and that the Z. Municipal Court had conducted the proceedings diligently, particularly having in mind that one of the parties lived outside Croatia. They also pointed out that the Z. Municipal Court had adopted its judgment with a minimum delay from the time-limit ordered by the higher courts.

77. As to the conduct of the applicant, the Government argued that by his absence from the hearings, not complying with orders for DNA samples to be taken, and unfounded requests for disqualification of the Z. Municipal Court judges, the applicant, together with the other party, had caused the delays in the proceedings. They also pointed out that after he had lodged his paternity petition in 2005 the applicant had withdrawn it in 2009, which had significantly contributed to the overall length of the proceedings.

2. The Court’s assessment

(a) General prinicples

78. The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicant and the relevant authorities, and what was at stake for the applicant in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).

79. The Court would also reiterate that particular diligence is required in cases concerning civil status and capacity (see Bock v. Germany, judgment of 29 March 1989, Series A no. 150, p. 23, § 49) and that the competent national authorities are required by Article 6 § 1 to act with particular diligence in ensuring the progress of the proceedings (see Mikulić v. Croatia, no. 53176/99, § 44, ECHR 2002‑I). In such cases, what is at stake for the applicant is also a relevant consideration, and special diligence is required in view of the possible consequences which the excessive length of proceedings may have, notably on enjoyment of the right to respect for family life (see Laino v. Italy [GC], no. 3158/96, § 18, ECHR 1999-I).

(b) Application of these principles to the present case

80. The Court considers that the period to be taken into account started on 14 April 2004, when the applicant lodged his petition for divorce with the Z. Municipal Court, and ended on 14 January 2010, when the judgment of the Z. Municipal Court was adopted and became final. Thus, the period to be taken into account amounted to five years and eight months at one level of jurisdiction.

81. The Court considers that the overall length of the proceedings concerning the applicant’s civil status and his paternity could be justified only under exceptional circumstances which must be convincingly demonstrated. In this connection, the Court firstly notes that, contrary to the Government’s submissions, the Supreme Court had not attributed any delays to the applicant but to inefficiency on the part of the Municipal Court. Therefore the Court cannot accept the explanations given by the Government for the length of proceedings, particularly in view of the refusal of the other party to have the DNA test and lack of appropriate response by the trial court in that respect.

82. As to the applicant’s conduct during the proceedings, the Court notes that the applicant had on more than one occasion requested the expedition of the proceedings and complained about the manner in which the proceedings before the first-instance court had been conducted, asking that they be terminated as soon as possible, which is itself incompatible with the argument that, by using his procedural rights and seeking disqualification of the judges who in his view had not conducted the proceedings properly, the delays in the proceedings can be attributed to him. In this respect the Court would reiterate that an applicant cannot be blamed for taking full advantage of the remedies afforded by national law in the defence of his interests (see Nankov v. “the former Yugoslav Republic of Macedonia”, no. 26541/02, § 47, 29 November 2007).

83. As regards the applicant’s absence from the hearings, the Court notes that the applicant had claimed certain problems with delivery of court summons to hearings, which had also been recognised and accepted by the Supreme Court. In this respect the Court also notes that the applicant had failed to appear only at three hearings without previously having given an appropriate reason, which cannot in any respect justify the delay in the proceedings of more than five years. As to the applicant’s withdrawal of the paternity petition, the Court considers that it has to be viewed in the light of all the circumstances of the present case, and in particular of the fact that the applicant had wanted to have the proceedings before the Z. Municipal Court concluded as soon as possible, because he had an interest in obtaining a divorce on account of his marriage plans. In any event the Court considers that it cannot justify the overall length of the proceedings as the Government suggested, since Article 6 § 1 of the Convention imposes on the Contracting States the duty to organise their legal systems in such a way that their courts can meet each of the requirements of that provision, including the obligation to hear cases brought by the applicants within a reasonable time (see Sürmeli v. Germany [GC], no. 75529/01, § 129, ECHR 2006‑VII).

84. The Court has frequently found violations of Article 6 § 1 of the Convention in cases raising similar issues to the present one (see, for example, Mikulić, cited above, § 46;Szarapo v. Poland, no. 40835/98, § 45, 23 May 2002; and Kwiatkowski v. Poland, no. 4560/04, § 22, 17 October 2006). It holds that in the period which was subject to the scrutiny of the national courts the length of the proceedings was already excessive and failed to meet the “reasonable time” requirement.

85. In the light of the criteria laid down in its case-law and having regard to all the circumstances of the case, the Court considers that the length of the proceedings complained of failed to satisfy the reasonable time requirement. There has, accordingly, been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

86. The applicant complained that the prolonged uncertainty as to whether he was the father of K. had violated his right to respect for his private and family life. He relied on Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

Admissibility

87. The applicant contended that he had lodged the paternity petition after he had learned from M. that he had not been the father of their child. However, the lack of diligence of the domestic courts during the divorce proceedings had left him in a position to choose between two possibilities; to remain married for an uncertain period of time or to withdraw the paternity petition. He had therefore withdrawn the paternity petition in order to get the decision on divorce although that had left him without the possibility to determine his legal and biological relations with the child.

88. The Government submitted that there had never been any uncertainty concerning the applicant’s paternity of K. in view of the fact that the domestic law provided a legal presumption that the mother’s husband was also the father of any child born to her during the marriage. They stressed that by withdrawing his paternity petition the applicant had waived his right to rebut this presumption.

89. The Court reiterates that Article 8 of the Convention, for its part, protects not only “family” but also “private” life and therefore even though the paternity proceedings which the applicant wished to institute were aimed at the dissolution in law of existing family ties, the determination of his legal and biological relations with his child undoubtedly concerned his private life under Article 8 of the Convention (see Rasmussen v. Denmark, 28 November 1984, § 33, Series A no. 87; Yildirim v. Austria (dec.), no. 34308/96, 19 October 1999; Shofman v. Russia, no. 74826/01, § 31, 24 November 2005; Tavlı v. Turkey, no. 11449/02, § 26, 9 November 2006; and I.L.V. v. Rumania (dec.), no. 4901/04, § 33, 24 August 2010).

90. Private life, in the Court’s view, includes a person’s physical and psychological integrity, and can sometimes embrace aspects of an individual’s physical and social identity. Respect for “private life” must also comprise to a certain degree the right to establish relationships with other human beings (see, mutatis mutandisNiemietz v. Germany, judgment of 16 December 1992, Series A no. 251-B, pp. 33-34, § 29).

91. In the present case the Court notes that the applicant first lodged his divorce petition with the domestic courts; as part of those proceedings he sought, inter alia, to have child maintenance and contact with K. regulated. Only more than a year later did the applicant lodge another, separate action by which he sought to contest the paternity of K.

92. The Court notes however that, unlike in the other similar cases already dealt with by the Court, as cited above, the applicant failed to pursue his paternity action and moreover, when the judgment concerning child maintenance and contact with K. had been passed, the applicant explicitly waived his right to appeal against that judgment. The Court is aware of the applicant’s desire for the proceedings at issue to be concluded as soon as possible but, disregarding the particular motives, the Court considers that the importance of the legal and biological relations between a parent and a child required the applicant to pursue his paternity action, having in mind the importance and prominence of the concept of respect for family and private life.

93. Therefore, since the applicant failed to pursue his action contesting his paternity of K., the Court considers that that this complaint must be rejected in accordance with Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 12 OF THE CONVENTION

94. The applicant complained that the lengthy divorce proceedings had impaired his right to marry again. He relied on Article 12 of the Convention, which reads as follows:

“Men and women of marriageable age have the right to marry and to found a family, according to the national laws governing the exercise of this right.”

A. Admissibility

95. The Court considers that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

96. The applicant submitted that since September 2005 he had been in a serious relationship with J.V., whom he married as soon as the judgment on his divorce became final. This could have been verified by calling as a witness and questioning J.V. herself and a number of other witnesses. He stressed that he was a practising Christian and that it was of the outmost importance for him to marry J.V. as soon as possible, which the domestic authorities had prevented by not deciding on his divorce within a reasonable time.

97. The Government argued that there is no right to divorce under Article 12 of the Convention. In any event, the applicant had failed to substantiate his arguments, both before the Court and before the domestic authorities, that he had ever seriously intended to remarry. He had also failed to provide any details of the identity of the person he allegedly wanted to marry. As to the fact that the domestic courts had failed to adopt an interim judgment on the divorce, the Government argued that a decision on the applicant’s divorce could not be adopted without also deciding on the best interests of the child. Therefore, the domestic courts had to first examine all matters relevant to child maintenance and contact between the applicant and his child, as well as the issue of the child’s paternity, before deciding on the applicant’s petition for divorce. As soon as these issues had been settled, the domestic courts had adopted their decision on divorce, against which the applicant had decided not to appeal.

2. The Court’s assessment

(a) General prinicples

98. The Court reiterates that Article 12 of the Convention secures the fundamental right of a man and a woman to marry and to found a family. The exercise of this right gives rise to personal, social and legal consequences. It is “subject to the national laws of the Contracting States”, but “the limitations thereby introduced must not restrict or reduce the right in such a way or to such an extent that the very essence of the right is impaired” (see Rees v. the United Kingdom, 17 October 1986, p. 19, § 50, Series A no. 106, and F. v. Switzerland, 18 December 1987, § 32, Series A no. 128).

99. The Court also reiterates that although a right to divorce cannot be derived from Article 12 of the Convention (see Johnston and Others v. Ireland, 18 December 1986, § 54, Series A no. 112), if national legislation allows divorce, it secures for divorced persons the right to remarry without unreasonable restrictions (see F. v. Switzerland, cited above, § 38). In this respect the Court has considered that a failure of the domestic authorities to conduct divorce proceedings within a reasonable time could, in certain circumstances, raise an issue under Article 12 of the Convention (see Aresti Charalambous v. Cyprus, no. 43151/04, § 56, 19 July 2007).

(b) Application of these principles to the present case

100. The Court firstly notes that there is no dispute between the parties that the Croatian legal system allows for divorce as one of the means of dissolution of a marriage. Moreover, the Family Act provides detailed substantive and procedural rules governing divorce which require, inter alia, that divorce proceedings be treated as urgent cases. The Court also notes that the Croatian legal system adheres to the principle of monogamy, and does not allow individuals who are already married to conclude another marriage. Therefore, a failure on the part of the domestic authorities to conduct divorce proceedings with the required urgency may impair the right to marry of an individual who has, for example, sought to have his previous marriage dissolved in order to marry again, or who has acquired a serious and genuine opportunity to remarry after he had instituted divorce proceedings.

101. As to the present case, the Court notes that the applicant instituted the divorce proceedings in the domestic courts in April 2004 and that in the same year, at the first hearing held in December (see paragraph 7 above), the parties agreed that their marriage should be dissolved. At a hearing held on 10 July 2006 the applicant asked that the divorce proceedings be joined to those where he contested his paternity of K, which was granted. However, he subsequently requested the domestic courts on more than one occasion that a partial judgment be adopted in these proceedings on divorce (see paragraphs 13, 19, 27, 32, 35, 38 and 51 above), and that other issues related to the divorce proceedings be decided on separately. In this connection the Court notes that the domestic system provides for a partial judgment in cases when there is an agreement between the parties concerning a separate issue in the proceedings. The Court also notes that there is nothing in the domestic law that would suggest that this provision could not have been applied in the applicant’s case. However, the domestic courts either dismissed without giving any reasons or ignored the applicant’s request for a partial judgment for more than five years, during which the proceedings were pending before the first-instance court.

102. The Court further notes that at least on two occasions, when complaining about the length of the proceedings, the applicant informed the domestic courts that he was planning to remarry, and that the lengthy divorce proceedings were preventing him from doing so. He specified the date of his marriage at June 2008, and stressed that he would be humiliated if he had to cancel the planned marriage because he had not been able to obtain a divorce owing to the lengthy court proceedings, which has to be viewed in light of the applicant’s religious feelings which he also raised in his complaints before the domestic courts (see paragraph 32).

103. The Court considers that these arguments raised by the applicant are substantiated by the fact that he had indeed married J.V. shortly after his marriage to M. was dissolved (see, by contrast, Capoccia v. Italy, no. 16479/90, decision of the Commission of 13 October 1993; S.D.P. v. Italy, no. 27962/95, decision of the Commission of 16 April 1996; Bolignari v. Italy, no. 37175/97, decision of the Commission 22 April 1998; Chau v. France (dec.), no. 39144/02, 14 June 2005; Bacuzzi v. Italy (dec.), no. 43817/04, 24 May 2011; and Aresti Charalambous, cited above).

104. As to the Government’s arguments that the applicant had not provided the domestic courts with any personal details about the woman he wanted to marry, the Court considers that such a requirement has no basis in domestic law or would otherwise be necessary in order to oblige the domestic courts to perform their already existing obligation to conduct the divorce proceedings diligently and expediently. In any event, if the domestic courts considered this to be a relevant and decisive factor in their taking certain procedural measures, such as adopting a partial judgment on divorce, as requested by the applicant, they could have asked for more detailed information which, however, they never did.

105. Against the above background, the Court bears in mind the Government’s and the domestic courts’ acceptance of the protracted length of the divorce proceedings and the fact that it has also found a violation of the applicant’s right to a hearing within a reasonable time under Article 6 § 1 of the Convention. It notes, in addition, that the applicant substantiated his arguments concerning his intention to remarry (see paragraph 103).

106. Accordingly, the Court attaches importance to the failure of the domestic authorities to conduct the divorce proceedings efficiently and to take into account the specific circumstances of those proceedings, such as the agreement of the parties to divorce, a possibility of rendering a partial decision and the urgent nature of these proceedings under domestic law. Consequently, in these particular circumstances the applicant was left in a state of prolonged uncertainty which amounted to an unreasonable restriction of his right to marry (see, mutatis mutandisMikulić, cited above, §§ 65-66; and F. v. Switzerland, cited above, § 38).

107. Therefore the Court considers that there has been a violation of Article 12 of the Convention.

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

108. The applicant complained under Article 13, taken in conjunction with Article 6 § 1 of the Convention, that the Z. Municipal Court had not complied with the orders of the higher courts to adopt a judgment within the specified time-limit. He relied on Article 13 of the Convention, which reads as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

A. Admissibility

109. The Court considers that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

110. The applicant submitted that the domestic length-of-proceedings remedy had been ineffective in his case, because the Z. Municipal Court had failed to adopt a judgment within the time-limits specified by the higher courts.

111. The Government contested that view. They argued that the domestic length-of-proceedings remedies were effective in respect of length-of-proceedings complaints which have also been recognised by the Court.

2. The Court’s assessment

112. The Court reiterates that Article 13 of the Convention guarantees an effective remedy before a national authority for an alleged breach of the requirement under Article 6 § 1 to hear a case within a reasonable time (see Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 156, ECHR 2000-XI).

113. In the present case, firstly the County Court and then the Supreme Court both accepted the applicant’s complaints about the length of proceedings, found a violation of his right to a hearing within a reasonable time and awarded him compensation. The fact that the compensation awarded to the applicant at the domestic level does not correspond to the amount awarded by the Court in comparable cases does not render the remedy ineffective (see for example, Jakupović v. Croatia, no. 12419/04, § 28, 31 July 2007, andRišková v. Slovakia, no. 58174/00, § 100, 22 August 2006).

114. However, the Court considers that the obligation of the States under Article 13 also encompasses the duty to ensure that the competent authorities enforce remedies when granted, and notes that it has already found violations on account of a State’s failure to observe that requirement (see Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 66, ECHR 1999-II). For the Court, it would be inconceivable that Article 13 provided the right to have a remedy, and for it to be effective, without protecting the implementation of the remedies afforded. To hold the contrary would lead to situations incompatible with the principle of the rule of law, which the Contracting States undertook to respect when they ratified the Convention (see, by analogy, Hornsby v. Greece, 19 March 1997, § 40, Reports of Judgments and Decisions 1997-II).

115. As regards the circumstances of the present case, the Court notes that the Z. County Court ordered a time-limit for the Z. Municipal Court to complete the civil proceedings at issue. However, the Municipal Court failed to comply with the time-limit ordered by the County Court. In these circumstances the Court cannot accept that the remedies provided by the national law in respect of the length of proceedings were effective in the applicant’s case.

116. This conclusion, however, does not call into question the effectiveness of the remedy as such or the obligation for other applicants to lodge a complaint about the length of pending proceedings under section 27 of the Courts Act and subsequently to pursue their complaints under section 28 of the Courts Act in order to exhaust domestic remedies concerning complaints about length of proceedings, before brining their complaints to the Court (see, mutatis mutandisPraunsperger v. Croatia, no. 16553/08, § 49, 22 April 2010).

117. There has accordingly been a violation of Article 13 in the present case.

V. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

118. The applicant also complained under Article 5 of Protocol No. 7 without any further substantiation.

119. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

VI. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

120. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

121. The applicant claimed 16,448.16 euros (EUR) in respect of pecuniary damage, on the grounds that he been travelling to visit J.V., whom he had not been able to marry owing to the lengthy divorce proceedings, and of loss of income, since he had not been working because he had developed health problems caused by the circumstances of the case at issue. In respect of non-pecuniary damage the applicant claimed EUR 16,000.

122. The Government considered the applicant’s claims excessive, unfounded and unsubstantiated.

123. As regards pecuniary damage, the Court considers that there is no causal link between the violations found and the amount claimed. Therefore, the applicant’s claim for pecuniary damage is dismissed.

124. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 4,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to him.

B. Costs and expenses

125. The applicant also claimed EUR 160 for postal costs and expenses incurred before the Court.

126. The Government considered that the applicant had failed to substantiate his claim for costs and expenses in any way.

127. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the fact that the applicant was granted legal aid, the Court considers that it is not necessary to award him any further amount concerning the costs and expenses for the proceedings before the Court.

C. Default interest rate

128. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Declares unanimously the complaint concerning the length of the civil proceedings and an effective remedy in that respect as well as the complaint concerning the applicant’s right to marry admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds unanimously that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3. Holds by six votes to one that there has been a violation of Article 12 of the Convention;

4. Holds unanimously that there has been a violation of Article 13 of the Convention;

5. Holds unanimously

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 4,000 (four thousand euros), to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement, plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

6. Dismisses unanimously the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 27 November 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren NielsenIsabelle Berro-Lefèvre
RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Berro-Lefèvre is annexed to this judgment.

I.B.L.
S.N.

 

PARTIALLY DISSENTING OPINION
OF JUDGE BERRO-LEFEVRE

(Translation)

My disagreement with the majority is limited to point 3 of the operative provisions, to the extent that, for the first time and contrary to the Court’s previous case-law on this question, the Chamber has found a violation of the right to marry as protected by Article 12 on account of the length of the divorce proceedings.

For my part, I consider that, in the light of our case-law as applied to the instant case, there could not have been a breach of the applicant’s right to marry.

In finding a violation, the majority has based its decision on the behaviour of the domestic authorities, who failed to conduct the divorce proceedings efficiently and to take into consideration the specific circumstances of the case. In the opinion of my colleagues, this situation left the applicant in a state of prolonged uncertainty which amounted to an unreasonable restriction of his right to marry (see paragraph 106 of the judgment).

I would make the following observations - firstly factual and subsequently legal - with regard to this conclusion:

1. Although the spouses accepted the principle of divorce fairly quickly after the divorce proceedings were initiated (in April 2004), it remains the case that the issues of contact and child maintenance continued to be matters of contention.

More than a year after filing the petition for divorce, the applicant, on his own initiative, brought a separate action in the same court contesting his paternity of the child (see paragraph 10).

2. I note that, having initially asked the court to issue a partial decision on the dissolution of the marriage, in July 2006 the applicant requested that the two sets of proceedings be joined, a request which was granted. Thus, he himself was responsible for the situation of which he subsequently complained; this indicates that, in his opinion, and as the domestic court also held, there was indeed a link between the two cases (to the extent that both concerned the child). It cannot therefore be argued that the court should immediately have granted a divorce as soon as the parties had agreed to dissolve their marriage.

3. The divorce was pronounced in January 2010, that is, 5 years and 8 months after the initial petition was filed. Such a length of proceedings is clearly unacceptable, particularly in the light of the subject-matter, which, as the Court has frequently reiterated, requires the authorities to act with particular diligence. This situation, however, has been addressed through the finding of a violation of Article 6 of the Convention (see paragraph 85).

Did this length of proceedings, admittedly unreasonable, also entail a violation of Article 12? I do not believe so, and am all the more convinced of this in the light of our case-law.

The Court has held as follows on the interpretation of the right safeguarded by Article 12 of the Convention:

“Article 12 secures the fundamental right of a man and a woman to marry and to found a family. The exercise of this right gives rise to personal, social and legal consequences. It is ‘subject to the national laws of the Contracting States’, but ‘the limitations thereby introduced must not restrict or reduce the right in such a way or to such an extent that the very essence of the right is impaired’ (see the Rees judgment of 17 October 1986, Series A no. 106, § 50)” (F. v. Switzerland, no. 11329/85, 18 December 1987, § 32).

Accordingly, while the right to marry is not subject to specific limitations, it is nonetheless integrated into national legislation: its exercise may be limited, subject to the condition that its very essence is not impaired.

4. In the case of Aresti Charalambous v. Cyprus (no. 43151/04, 19 July 2007), the applicant also complained about the length of divorce proceedings (5 years, 7 months and 21 days for two levels of jurisdiction) and the fact that this meant he had been unable to remarry. The Court, while acknowledging that there had been a violation of Article 6 of the Convention in terms of the excessive length of proceedings, indicated that “the Court would not exclude that a failure to conduct divorce proceedings within a reasonable time could in certain circumstances raise an issue under Article 12 of the Convention. However, in the present case, bearing in mind all the circumstances and the overall length of the proceedings, the Court finds that the applicant’s situation was not such that the very essence of that right was impaired” (§ 56).

5. Equally, in the decision Wildgruber v. Germany (nos. 42402/05 and 42423/05, 7 November 2005), the applicant also complained about the consequences for his right to marry of the district court’s interim decision not to sever the divorce proceedings from the ancillary proceedings (particularly with regard to custody of children). After noting that a divorce had been pronounced 3 years and 9 months after the petition had been filed, the Court concluded: “despite his age (66 years) and the fact that he had had a daughter with the woman he wished to marry, the applicant’s situation was not such that the very essence of his right to marry was impaired”.

6. It is not therefore the length of proceedings as such and of itself that is likely to raise an issue under Article 12, but the existence, in this context, of circumstances so specific that they amount to interference or an impairment of the very essence of the person’s right to marry. Thus, circumstances that I would describe as essential must be demonstrated in order for there to have been interference with the very essence of the right asserted.

Without a definition of such circumstances, one might ask where the Court will place the “cursor” establishing the waiting period to be considered reasonable in envisaging a new marriage. Will all violations of Article 6 for unreasonable length of proceedings entail, ipso facto, a violation of Article 12 if the applicant can demonstrate that he or she has found another soul mate and is contemplating a fresh attempt at matrimony?

Are we to consider that future spouses who are unable to extricate themselves from previous marital bonds have had the very essence of their right to marriage impaired?

7. What are the circumstances of this Croatian case that would distinguish it from the above-cited examples from the case-law?

The judgment sets them out: the parties’ agreement to divorce, a possibility of rendering a partial decision and the urgent nature of the proceedings under domestic law (paragraph 106).

Yet these are merely elements which are clearly to be taken into account in assessing the length of proceedings, but which cannot be considered, in and of themselves, as restricting or reducing the right in question in such a way or to such an extent that the essence of the right is impaired.

Further, the judgment does not even set out to demonstrate any such impairment, since it simply refers to a restriction of the applicant’s right resulting from the state of prolonged uncertainty in which he was left. In my opinion, a step has been omitted in concluding that there has been a violation: in what way did this restriction attain the level of intensity required for the very essence of the right to be impaired? The grounds relied on by the majority in § 106 (agreement of the parties, lack of partial decision, urgent procedure) are certainly not sufficient to amount to an impairment of the every essence of the right to marriage as alleged by the applicant.

The applicant has been able to marry, admittedly at a later date than he would have wished, and his religious convictions have thus been respected. Accordingly, I consider that there has been no violation of Article 12 of the Convention.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde