Sestra podnosioca predstavke bolovala je 1994. godine od abdominalnog tumora, te je operirasana nakon što je podnosilac nadležnom doktoru hirurgu platio iznos od 5.000 DEM kao mito. Pacijentkinja je operisana sledećeg dana te je nakon operacije umrla.

Sud je utvrdio da Republika Hrvatska nije osigurala nezavistan i nepristrasan mehanizam koji će se baviti pitanjima nastanka teških povreda ili smrtnih ishoda tokom lečenja, nastalih kao posledica lekarske greške, što je dovelo do povrede prava iz člana 2 Konvencije u ovom predmetu.

Sud je naveo kako je nadležno javno tužilaštvo odbacilo krivičnu prijavu koju je protiv predmetnog lekara podneo podnositelj predstavke, na temelju nalaza veštaka koji su radili na istom fakultetu (Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) kao i prijavljeni lekar. Sud je primetio da se upravo odluka tužilaštva o odustajanju od krivičnog gonjenja, a kasnije i odluka prvostepenog suda temeljila na tom veštačenju, koje se prema praksi Suda i hrvatskom pravu može smatrati pristrasnim.
Sud je posebno razmatrao utisak pristrasnosti koji je ovaj mehanizam ostavio u javnosti, imajući u vidu da lekar nije krivio gonjen za primanje mita niti za lekarsku grešku.

Sud je utvrdio kako je domaći sistem (bolnica, lekarska komora, javno tužilaštvo i sudovi) koji je bio suočen s optužbom za lekarsku grešku koja je rezultovala smrću pacijenkinje, zakazao. Mere koje su svi ovi organi u sistemu preduzeli nisu bile efikasne niti pravovremene, te porodica nije dobila brz i detaljan odgovor o okolnostima smrti pacijentkinje. Stoga, Sud je presudio da je došlo do povrede procesnog aspekta člana 2 Konvencije, kao i da nema potrebe ispitivati predstavku u kontekstu povrede člana 13 Konvencije.

Uz presudu, priloženo je izdvojeno mišljenje sudije Sicilianosa, koji je izneo stav da se pitanje pristrasnosti sudskog veštaka nije trebalo dovoditi u pitanje, imajući u vidu da je pet veštaka i univerzitetskih profesora utvrdilo da nije bilo nesavrsnog lečenja. On je istakao da je Općinski kazneni sud u Zagrebu oslobodio lekara V.B. krivice za nesavesno lečenje ne samo na osnovu pobijanog medicinskog nalaza i mišljenja, već i na osnovu iskaza svedoka i ostale medicinske dokumentacije, te da je predstavku Sudu trebalo odbaciti.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET BAJIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 41108/10)

PRESUDA

STRASBOURG

13. studenog 2012. godine

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenim u članku 44., stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Bajić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću koje čine:

g. Anatoly Kovler, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
gđa Elisabeth Steiner,
gđa Mirjana Lazarova Trajkovska,
gđa Julia Laffranque,
g. Linos-Alexandre Sicilianos,
g. Erik Møse, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 23. listopada 2012. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 41108/10) protiv Republike Hrvatske, što ga je temeljem članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) 2. srpnja 2010. godine nizozemski državljanin, g. Pero Bajić („podnositelj“) podnio Sudu.
Podnositelja zastupa gđa R. Plešnar, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku vladu („Vlada“) zastupa njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik. 3. Dana 8. lipnja 2011. godine o zahtjevu je obaviještena Vlada. Odlučeno je i da će se istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29. stavak 1.).
Dana 15. lipnja 2011. godine Vlada Nizozemske obaviještena je o predmetu i pozvana da ako želi, iskoristi svoje pravo na miješanje. Dana 15. srpnja 2011. godine Vlada Nizozemske obavijestila je Sud kako ne želi iskoristiti svoje pravo na miješanje u ovom predmetu.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj je rođen 1950. godine i živi u Garevcu.

A. Pozadina predmeta

Č., sestra podnositelja zahtjeva, primljena je u Klinički bolnički centar Zagreb - Rebro 23. kolovoza 1994. godine kao hitan slučaj. Njezino je stanje zahtijevalo operaciju abdominalnog tumora. Njezino liječenje preuzeo je liječnik V.B.
V.B. bio je profesor kirurgije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U vrijeme ovih događaja radio je kao kirurg u Kliničkom bolničkom centru Rebro, gdje je bio zaposlen više od trideset godina, a u relevantno vrijeme natjecao se za rukovodeće radno mjesto u toj bolnici.
Dana 26. kolovoza 1994. godine podnositelj je platio dr. V.B. 5.000 njemačkih maraka (DEM) da bi obavio operaciju. Dr. V.B. operirao je podnositeljevu sestru 30. kolovoza 1994. godine.
Dan nakon operacije podnositeljeva sestra prebačena je iz jedinice intenzivne njege u redovnu medicinsku jedinicu. Rano ujutro 1. rujna 1994.godine ona je umrla. Dr. V.B. utvrdio je masivnu plućnu emboliju kao uzrok smrti.

B. Disciplinski postupak protiv V.B.-a

Dana 17. svibnja 1995. godine podnositelj se predstavkom obratio Ministarstvu zdravstva Republike Hrvatske zbog okolnosti liječenja svoje sestre u Kliničkom bolničkom centru Rebro.
Ministarstvo zdravstva proslijedilo je podnositeljevu predstavku ravnatelju Kliničkog bolničkog centra Rebro 8. lipnja 1995. godine, naloživši istragu.
Dana 28. lipnja 1995. godine pokrenut je disciplinski postupak protiv liječnika pred Disciplinskom komisijom Kliničkog bolničkog centra Rebro. Optužen je za počinjenje stegovnog djela primanja mita za obavljanje operacije.
Dana 19. srpnja 1995. godine utvrđeno je da je dr. V.B. počinio stegovno djelo za koje je optužen te je dobio otkaz na radnom mjestu u Kliničkom bolničkom centru Rebro. Glede navoda o nesavjesnom liječenju Disciplinska komisija je zabilježila:

“Iz medicinske dokumentacije F. Ć. vidljivo je da je navedena dokumentacija nepotpuna, nema nikakvih podataka u povijesti bolesti, (osobna anamneza, sadašnja bolest, opći status, lokalni status, preoperativni tijek, indikacija, operacija, postoperativni tijek, histološki nalaz i uzrok smrti), nema otpusnog pisma, nema evidencije o izvršenoj reanimaciji bolesnice u intenzivnoj njezi. Viječe utvrđuje da je prof. V.B. ovakvim vođenjem medicinske dokumentacije nesavjesno izvršavao radne obaveze, ne upuštajući se u ocjenu njegovog medicinskog rada kod bolesnice F. Č.”

V.B. je izjavio žalbu protiv te odluke Upravnom vijeću Kliničkog bolničkog centra Rebro. Dana 22. kolovoza 1995. godine Upravno vijeće preinačilo je prvostupanjsku odluku i izreklo mu disciplinsku mjeru uvjetnog prestanka radnog odnosa s rokom kušnje od godine dana.

C. Kazneni postupak protiv V.B.

Dana 20. listopada 1994. godine podnositelj i još dva rođaka preminule podnijeli su kaznenu prijavu protiv dr. V.B. Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu zbog kaznenih djela primanja mita i nesavjesnog liječenja. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu podnijelo je zahtjev za saslušanje dr. V.B. i mogućih svjedoka, te provođenje medicinskog vještačenja istražnom sucu Županijskog suda u Zagrebu. Medicinsko vještačenje povjereno je liječnicima J.Š. i B.C. Oba liječnika bila su zaposlena na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Svoj nalaz i mišljenje dostavili su 24. listopada 1997. godine. Utvrdili su da nije bilo propusta u liječenju podnositeljeve sestre koji su mogli dovesti do njene smrti.
Na temelju njihovog nalaza i mišljenja Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu odbacilo je 19. veljače 1998. godine kaznenu prijavu za navodno nesavjesno liječenje. Podnositelj i ostali rođaci pokojnice dobili su uputu o mogućnosti preuzimanja kaznenog progona dr. V.B. podnošenjem optužnog prijedloga Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu u svojstvu privatnih tužitelja.
Dana 9. ožujka 1998. godine podnositelj i još dva rođaka pokojnice podnijeli su optužni prijedlog Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu protiv dr. V.B. Optužili su ga za nesavjesno liječenje. Osporili su nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke J.Š. i B.C. i zahtijevali da se odredi provođenje novog medicinskog vještačenja. Mjerodavni dio njihovog podneska glasi kako slijedi:

“Da se tijekom dokaznog postupka provede dokaz sudsko-medicinskim vještačenjem koje će se povjeriti neovisnoj ovlaštenoj instituciji koja nije u sastavu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.”

Dana 17. ožujka 1998. godine Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu optužilo je dr. V.B. pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu za kazneno djelo primanja mita, no taj je postupak obustavljen 31. kolovoza 2000. godine zbog zastare kaznenog progona.
Na ročištu 21. studenog 2000. godine dr. V.B. izjavio je da se ne osjeća krivim za kazneno djelo nesavjesnog liječenja. Podnositelj je zahtijevao saslušanje brojnih osoba kao svjedoka optužbe, te ponovio zahtjev za određivanje novog liječničkog vještačenja koje bi obavili vještaci koji nemaju nikakve veze s Medicinskom fakultetom Sveučilišta u Zagrebu. Podnositelj je svoj zahtjev potkrijepio tvrdnjom da je dr. V.B., uz to što je radio kao liječnik u Kliničkom bolničkom centru Rebro, bio i profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Podnositelj je istaknuo da je J.Š., jedan od vještaka kojemu je tijekom istrage bila povjerena izrada nalaza i mišljenja od 24. listopada 1997. godine bio profesor na istom Sveučilištu.
Podnositelj je na ročištu održanom 23. veljače 2001. godine ponovno zahtijevao provođenje novog medicinskog vještačenja koje bi obavila ustanova izvan Zagreba, te je ponovio svoje prethodne tvrdnje o nespojivom profesionalnom odnosu između vještaka i okrivljenika. Istoga je dana, uzimajući u obzir iznesene tvrdnje, Općinski kazneni sud odlučio naložiti provođenje novog liječničkog vještačenja Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Sud se pozvao na članak 250. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku.
Dana 31. svibnja 2001. godine M.U., liječnik s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, dostavio je nalaz i mišljenje Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu. Utvrdio je da nije bilo nikakvih naznaka propusta u tijeku liječenja podnositeljeve sestre.
Dana 5. srpnja 2001. godine podnositeljev odvjetnik dostavio je Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu pisani prigovor na nalaz i mišljenje M.U.
Na ročištu održanom 6. srpnja 2001. godine M.U. je dao usmeni iskaz. Obrazložio je sadržaj svog nalaza i mišljenja te uz to izjavio kako nije stalni sudski vještak medicinske struke, nego medicinski vještak imenovan ad hoc. Potvrdio je i da nije zaposlen u istoj ustanovi kao dr. V.B. te da s njim nije imao nikakve veze.
Dana 13. studenog 2001. godine podnositelj je dostavio medicinski nalaz i mišljenje koje je privatno naručio od D.M.-a, liječnika specijalista za urologiju i kirurgiju iz Wiesbadena u Njemačkoj. D.M. je u svom nalazu i mišljenju isključio masivnu plućnu emboliju kao uzrok smrti i utvrdio da je podnositeljeva sestra umrla od plućnog edema koji je uzrokovao akutno otkazivanje srca. M. je također zabilježio da bi za isključenje bilo kakvih propusta u postoperativnom tijeku liječenja bilo potrebno izvršiti uvid u ostalu dokumentaciju i izvršiti daljnja ispitivanja.
Na završnom ročištu održanom 9. lipnja 2003. godine podnositelj je zahtijevao da se pozove D.M. kao svjedok optužbe. Nadalje je zahtijevao da se od neke ustanove izvan Hrvatske zatraži provođenje još jednog medicinskog vještačenja. Istoga dana Općinski kazneni sud u Zagrebu objavio je presudu u tom predmetu, kojom je dr. V.B. oslobođen optužbe za nesavjesno liječenje. Općinski kazneni sud u Zagrebu pozvao se u svojim nalazima na tvrdnje M.U., uključujući njegov nalaz i mišljenje u kojemu je zaključeno da nije bilo nedostataka u liječenju podnositeljeva sestre. Sud je nadalje presudio da su taj nalaz i mišljenje bili potkrijepljeni iskazima ostalih svjedoka i mjerodavnim ispravama. U odnosu na podnositeljev zahtjev za provođenje još jednog liječničkog vještačenja, sud je zabilježio:

“Treba još istaknuti da je sud liječničko vještačenje odlučno za utvrđivanje činjeničnog stanja povjerio liječniku kirurgu i to osobi koja inače nije vještak, a zbog toga ne samo što je optuženi sam u svojoj obrani rekao da je priznati liječnik, već i da je dugogodišnji sudsko medicinski vještak, te da bi se stoga otklonila svaka moguća sumnja u istinitost i objektivnost vještačenja vještaka iz relativno male stručne sredine, tj. Zagreba, te stoga izabran za vještaka liječnik iz drugog grada tj. Rijeke.

Sud je također odbio prijedlog optužbe da se provede vještačenje po liječniku vještaku neke inozemne medicinske ustanove, a smatrajući da nema nimalo sumnje u stručnost i objektivnost rečenog vještaka [M.U.] ...”

Dana 17. rujna 2004. godine podnositelj je uložio žalbu Županijskom sudu u Zagrebu, prigovorivši da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i postupovno pravo.
Dana 22. veljače 2005. godine Županijski sud u Zagrebu ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovljeni postupak, zbog toga što je medicinski nalaz i mišljenje izradio liječnik koji nije bio stalni sudski vještak. Također je dao uputu Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu da ponovno sasluša J.Š. i B.C., vještake koji su prethodno izradili nalaz i mišljenje tijekom istrage. Mjerodavni dio odluke glasi:

“Kako u konkretnom slučaju vještačenje nije proveo stalni sudski vještak niti stručna ustanova, a presuda se temelji na navedenom dokazu, to osnovano ističu žaljitelji da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, koji je utjecala na zakonito donošenje odluke……

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će iznova izvesti sve dokaze, te na raspravu pozvati stalne sudske vještake, koji su vještačili tijekom istražnog postupka i to prof. dr. J. Š. i prof. dr. B. C., koji će dati svoj nalaz i mišljenje na glavnoj raspravi, pa tek nakon izvođenja tog dokaza u slučaju da stranke imaju prigovor koji dovodi u sumnju točnost i stručnost danog mišljenja, odredit će novo medicinsko vještačenje po stručnoj ustanovi ili liječnicima vještacima sa teritorija Republike Hrvatske..”

Dana 4. listopada 2005. godine Općinski kazneni sud u Zagrebu naložio je provođenje novog medicinskog vještačenja J.Š. i B.C., no J.Š. je 6. listopada 2005. godine obavijestio sud da je B.C. umro. Na ročištu održanom 1. prosinca 2005. godine sud je izradu nalaza i mišljenja povjerio samo J.Š.
Na ročištu održanom 10. veljače 2006. godine J.Š. je zatražio da Općinski kazneni sud u Zagrebu povjeri izradu medicinskog nalaza i mišljenja dvojci drugih vještaka. Istoga je dana izrada nalaz i mišljenja povjerena liječnicima J.Š., M.D. i S.J. Svi su oni bili profesori na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. S.J. je bio i pročelnik Odjela za patologiju Kliničkog bolničkog centra Rebro.
Dana 14. studenog 2006. godine podnositelj je podnio zahtjev za izuzeće vještaka medicinske struke Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, tvrdeći da nemaju potrebnu stručnost, te da su bliski suradnici i prijatelji okrivljenika. Istaknuo je da je S.J. zaposlen u Kliničkom bolničkom centru Rebro.
Dana 3. siječnja 2007. godine medicinski vještaci J.Š., M.D. i S.J. dostavili su svoj nalaz i mišljenje. Utvrdili su da okrivljenik i ostalo medicinsko osoblje Kliničkog bolničkog centra Rebro nisu počinili nikakve propuste u liječenju podnositeljeve sestre.
Dana 25. travnja 2007. godine Općinski kazneni sud u Zagrebu. odbio je podnositeljev prijedlog za izuzeće vještaka zbog toga što ništa u njihovom nalazu i mišljenju nije navodilo na zaključak o bilo kakvoj pristranosti ili nezakonitosti koja bi im se mogla pripisati. Mjerodavni dio odluke glasi:

“Naime, po ukinutoj odluci drugostupanjskog suda prva rasprava u ovom predmetu održana dana 4. listopada 2005. godine te da je tom prilikom određeno provođenje sudsko medicinskog vještačenja po vještacima dr.[ J.]Š. i dr [B].C. Kako je sud naknadno obavješten da je dr. [B].C. u međuvremenu preminuo, na raspravi od 1. prosinca 2005. godine……Kako je obzirom na prirodu predmeta valjalo odrediti kombinirano vještačenje, na raspravi od 10. veljače 2006. godine određeno je provođenje vještačenja po vještacima dr. [J].Š., dr. [M].D. i dr. [S].J. kao sudskomedicinskom vještaku, vještaku patologu i vještaku kirurgu. Također, uvidom u navedene raspravne zapisnike, utvrđeno je da je oštećene kao tužitelje na raspravama kao punomoćnik zastupao odvjetnik, te da isti, u navedena tri navrata, prilikom određivanja vještačenja nisu imali primjedaba.

Cijeneći da oštećena hospitalizirana upravo zbog tumora u lijevom dijelu trbuha, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju upravo ukazuje potrebnim da u vještačenju pored sudskomedicinskog vještaka i vještaka patologa sudjeluje vještak kirurg. Štoviše, na okolnosti da imenovani vještak (S.J.) nije kardiolog niti endokrinolog, ne može se temeljiti zahtjev za izuzeće, budući da specijalizacija odnosno stručnost liječnika može biti osnova zbog koje će stranke stavljati primjedbe na vještačenje…..

Također, utvrđeno je da ne postoje razlozi koji bi dovodili u sumnju nepristranost prof. dr. S.J. cijeneći da se radi o stalnom sudskom vještaku, ujedno i pročelniku katedre za patologiju pri Medicinskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu. Okolnosti da se radi o predstojniku zavoda za patologiju KBC Rebro ne dovodi u sumnju njegovu nepristranost, imajući u vidu da je pri navedenoj ustanovi zaposleno više stotina djelatnika, da je okrivljenik sada umirovljenik, a da se radi o vještaku koji je povjerena vještačenja dužan obavljati savjesno i prema najboljem znanju, a svoje nalaze i mišljenja iznijeti točno, potpuno i objektivno sukladno propisima o vještačenju. Isto tako, navodi oštećenika kao tužitelja da su imenovani vještaci bliski suradnici i prijatelji okrivljenika nisu ničim potkrijepljeni niti dokumentirani, a u postupku nisu utvrđene nikakve druge okolnosti koje bi u sumnju dovele njihovu nepristranost.”

Dana 22. listopada 2007. godine podnositelj je ponovno zatražio da se odredi provođenje još jednog medicinskog vještačenja koje bi obavila neka ustanova izvan Hrvatske. Istaknuo je da je okrivljenik tijekom mnogo godina bio profesor mnogobrojnim liječnicima u Hrvatskoj te se, kao primjer toga, pozvao na izjavu svjedoka, liječnika M., koji je svjedočio pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu da je s okrivljenikom imao dobre, prijateljske odnose.
Na ročištu održanom 22. studenog, kao i ponovno tijekom posljednjeg ročišta održanog 19. prosinca 2007. godine, podnositelj je uzalud ponovio svoj zahtjev za provođenje još jednog liječničkog vještačenja koje bi obavila neka ustanova izvan Hrvatske, ali je sudac koji je vodio postupak odbio taj zahtjev i zaključio glavnu raspravu. Kasnijeg datuma, Općinski kazneni sud u Zagrebu oslobodio je dr. V.B. optužbe za nesavjesno liječenje jer su nalazom i mišljenjem vještaka isključeni bilo kakvi propusti u liječenju podnositeljeve sestre, što je potkrijepljeno iskazima svjedoka i ostalom medicinskom dokumentacijom. Glede podnositeljeve tvrdnje o pristranosti vještaka medicinske struke, mjerodavni dio presude glasi:

„Bez obzira što su ovi sudsko-medicinski vještaci kolege i možda poznaju samog optuženog iz njihovog nalaza i mišljenja nije vidljiva niti jedna činjenica koja bi upućivala na njihovu pristranost u korist optuženog tj. činjenica koja bi dovodila u pitanje njihovu ne samo objektivnost, već i stručnost. I prije glavne rasprave, a nakon što je tužitelju dostavljen rečeni nalaz i mišljenje sud je zasebnim rješenjem dana 25. travnja 2007.godine odbio tužiteljev zahtjev za izuzeće ovih vještaka kao neosnovan…“

Dana 29. siječnja 2008. godine podnositelj je izjavio žalbu Županijskom sudu u Zagrebu, prigovorivši da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pravila postupka.
Dana 24. veljače 2009. godine Županijski sud u Zagrebu odbio je podnositeljevu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Županijski sud utvrdio je da nema potrebe odrediti provođenje medicinskog vještačenja izvan Hrvatske, jer su podnositeljevi prigovori da je Hrvatska razmjerno mala u pogledu stručne sredine i da se u ovome predmetu radilo o poznatom liječniku, bili tek njegov subjektivni dojam i nisu imali nikakvo opravdanje. Mjerodavni dio odluke glasi:

“Nalazi i mišljenja tri eminentna stručnjaka ničim nisu dovedeni u sumnju, podnositelja zahtjeva kako se postupak vodi na teritoriju Republike Hrvatske, na kojem području vrijede i Zakoni Republike Hrvatske, to nije bilo nikakve potrebe određivati medicinsko vještačenje po vještacima iz druge države a kako oštećenici kao tužitelji raspolažu privatnim miljenjem stranog liječnika, navedeno mišljenje može poslužiti oštećenicima radi postavljanja pitanja ali ako ničim nisu doveli u sumnju stručnost liječnika vještaka koji su vještačili u ovom predmetu, jer njihova mišljenja niti su proturječna niti dvojbena, to vještačenje po inozemnoj medicinskoj ustanovi niti je svrhovito niti je potrebno. –Samo sumnja tužitelja da je Republika Hrvatska

„relativno mala stručna sredina“ u kojoj je okrivljenik liječnik kojeg svi znaju i da postoji liječnička solidarnost a bez da se dokaže sumnja u ispravnost zaključaka navedenih vještaka, nedostatna je kako bi se određivalo novo vještačenje jer se radi samo o subjektivnom stavu oštećenika kao tužitelja. Iz činjenice što navedeni prigovor prvostupanjski sud nije obrazložio, ne radi se o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, već se radi o relativno bitnoj povredi koja nije bila od utjecaja na pravilnost utvrđenja da li je okrivljenik počinio kazneno djelo ili nije.“

Dana 21. svibnja 2009. godine podnositelj je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, prigovorivši da je bilo nedostataka u sudskom postupku koji se odnosio na smrt njegove sestre i navodno nesavjesno liječenje koje je obavio dr. V.B. Tvrdio je da vještaci medicinske struke koji su izradili nalaz i mišljenje nisu bili nepristrani.
Dana 26. studenog 2009. godine Ustavni sud je utvrdio kako je podnositeljeva ustavna tužba nedopuštena jer se postupak o kojemu je riječ nije odnosio na neko njegovo pravo ili obvezu, kao ni na optužbu za kazneno djelo protiv njega. Ova odluka dostavljena je podnositelju dana 4. siječnja 2010. godine.

D. Građanski postupak koji je pokrenuo podnositelj zahtjeva

Dana 23. ožujka 2001. godine podnositelj je podnio građansku tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu protiv dr. V.B., zahtijevajući povrat 5.000 DEM koje je bio platio za operaciju svoje sestre.
Dana 10. siječnja 2006. godine Općinski građanski sud u Zagrebu prihvatio je podnositeljev tužbeni zahtjev i naložio dr. V.B. da podnositelju isplati potraživani iznos.
Dana 27. veljače 2006. godine dr. V.B. podnio je žalbu Županijskom sudu u Zagrebu.
Dana 6. studenog 2007. godine Županijski sud u Zagrebu ukinuo je prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovni postupak, zbog toga što Općinski građanski sud u Zagrebu nije utvrdio sve mjerodavne činjenice u odnosu na zastaru podnositeljeve građanske tužbe te u svjetlu činjenice da je kazneni postupak protiv dr. V.B. zbog kaznenog djela primanja mita obustavljen zbog zastare (vidi stavak 19. ove presude).
Nakon novog postupka pred prvostupanjskim sudom, Općinski građanski sud u Zagrebu ponovno je prihvatio podnositeljev tužbeni zahtjev 10. rujna 2009. godine. Glede zastare, sud je presudio da podnositelj nije uzrokovao zastaru kaznenog postupka protiv dr. V.B. te je stoga utvrdio da zastara nije nastupila u odnosu na njegovu građansku tužbu.
Dana 10. studenog 2009. godine dr. V.B. podnio je žalbu Županijskom sudu u Zagrebu.
Dana 11. svibnja godine Županijski sud u Zagrebu preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio podnositeljevu građansku tužbu zbog zastare.
Podnositelj je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu protiv presude Županijski suda u Zagrebu. Izgleda da je taj postupak još u tijeku.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno domaće pravo

1. Ustav Republike Hrvatske

Ustav Republike Hrvatske („Narodne novine“, br.56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010) u članku 21., glavi III. „Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda“ Dijelu 2. „sobne i političke slobode i prava“ propisuje:

„Svako ljudsko biće ima pravo na život.

...”

2. Ustavni Zakon o ustavnom sudu

Mjerodavni dio članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 99/1999, 29/2002, 49/2002) glasi kako slijedi:

“1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo)...

2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.

3. U stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon što je odlučeno i o tim pravnim sredstvima.“

3. Kazneni zakon

Mjerodavni dijelovi Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 84/2005, 71/2006, 110/2007, 152/2008, 57/2011), propisuju:

Članak 8.

„(1) Kazneni postupak za kaznena djela pokreće Državno odvjetništvo u interesu Republike Hrvatske i svih njezinih građana.

(2) Iznimno za određena kaznena djela može se zakonom propisati da se kazneni postupak pokreće privatnom tužbom ili da Državno odvjetništvo pokreće kazneni postupak povodom prijedloga.“

Nesavjesno liječenje

Članak 240.

„(1) Doktor medicine ili doktor stomatologije koji obavljajući svoju djelatnost ne primijeni mjere za zaštitu bolesnika prema pravilima medicinske struke, ili primijeni očito nepodobno sredstvo ili način liječenja, ili uopće nesavjesno postupa, pa zbog toga prouzroči pogoršanje bolesti ili narušenje zdravlja neke osobe, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine.“

TEŠKA KAZNENA DJELA PROTIV ZDRAVLJA LJUDI

Članak 249.

„(1) Ako je kaznenim djelom iz članka 238. stavka 1. i 2...... ovoga Zakona prouzročena teška tjelesna ozljeda neke osobe ili joj je zdravlje teško narušeno ili postojeća bolest znatno pogoršana, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(2) Ako je kaznenim djelima navedenim u stavku 1. ovoga članka prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri do deset godina.“

4. Zakon o kaznenom postupku

Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku u to vrijeme („Narodne novine“, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003) propisivale su:

Članak 2.

„(1) Kazneni se postupak može pokrenuti i provesti samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja. ...

(2) Za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj jest državni odvjetnik, a za djela za koja se progoni po privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj jest privatni tužitelj.

(3) Ako Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.

(4) Ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnova za pokretanje ili provođenje kaznenog postupka, na njegovo mjesto može stupiti oštećenik kao tužitelj uz uvjete određene ovim Zakonom.“

Članak 248.

„(1) Vještačenje određuje pisanim nalogom tijelo koje vodi postupak. U nalogu će se navesti u svezi s kojim se činjenicama obavlja vještačenje i kome se povjerava. Nalog se dostavlja i strankama.“

Članak 250.

„(1) Za vještaka se ne može uzeti osoba koja ne može biti ispitana kao svjedok ili osoba koja je oslobođena dužnosti svjedočenja, a ni osoba prema kojoj je kazneno djelo počinjeno, a ako je uzeta, na njezinu nalazu i mišljenju ne može se temeljiti sudska odluka.

(2) Razlog za izuzeće vještaka postoji i u svezi s osobom koja je zajedno s okrivljenikom ili oštećenikom zaposlena u istom državnom tijelu ili kod istoga poslodavca.“

5. Zakon o obveznim odnosima

Mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/1991, 73/1991 i 3/1994) propisivale su:

NAKNADA ŠTETE

Članak 200.

„(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog.... smrti bliske osobe....sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete.....“

OSOBE KOJE IMAJU PRAVO NA NOVČANU NAKNADU

Članak 201.

„(1) U slučaju smrti neke osobe sud može dosuditi članovima njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

(2) Takva se naknada može dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.

... “

6. Zakon o zdravstvenoj zaštiti

Mjerodavne odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“, br. 75/1993, 11/1994, 55/1996 i 1/1997 - pročišćeni tekst) propisivale su:

“Građanin ima pravo neposredno ili pisanim putem zatražiti od ravnatelja zdravstvene ustanove, ……. zaštitu svojih prava s obzirom na kakvoću, sadržaj i vrstu zdravstvene usluge koja mu se pruža.

Ravnatelj…….dužan je bez odgađanja postupiti po prigovoru i o poduzetim mjerama pisanim putem obavijestiti građanina najkasnije u roku od tri dana.

Ako građanin nije zadovoljan poduzetim mjerama, zaštitu svojih prava može zatražiti kod nadležne komore, ministra zdravstva, odnosno kod nadležnog suda.“

B. Praksa Ustavnoga suda

Dana 14. svibnja 2001. godine Ustavni sud prihvatio je ustavnu tužbu oštećenika koja se odnosi na povredu prava na životi, u predmetu br. U-III-791/1997. Mjerodavni dio odluke glasi:

“Iz odredaba ZKP proizlazi da je, kad je državni odvjetnik stranka u postupku i zastupa optužbu, oštećena stranka svedena na procesnu ulogu oštećenika s ograničenim ovlastima u postupku. No, čim državni odvjetnik prestane biti stranka (ako odustane od optužnice i sl.), oštećenik ima pravo nastupiti kao supsidijarni tužitelj u postupku. Drugim riječima, kad u postupku nema državnog odvjetnika, stranka je (ili može biti) oštećenik kao tužitelj. Ovo temeljno pravilo treba biti smisleno primijenjeno i u slučaju ustavne tužbe. S obzirom na to da državni odvjetnik ne može podnijeti ustavnu tužbu……. onda oživljava pravo oštećenika da sam zastupa svoja prava. U ovom slučaju to znači da je procesno ovlašten podnijeti ustavnu tužbu.“

U svojoj odluci od 13. veljače 2004. godine u predmetu br. U-IIIA-232/2003, Ustavni sud utvrdio je da je ustavna tužba privatnog tužitelja zbog duljine kaznenog postupka nedopuštena zbog toga što se u predmetnom postupku nije odlučivalo o njegovim pravima i obvezama ili optužbi zbog kažnjivog djela. Mjerodavni dio odluke glasi:

“Iz ustavne tužbe podnositelja potpuno je razvidno da se u kaznenom postupku…..nije odlučivalo o njegovim pravima i obvezama ili optužbi zbog kažnjivog djela. Podnositelj u tom postupku nije imao položaj okrivljenika, niti je podnio imovinski zahtjev u kaznenom postupku, već je naknadu štete potraživao u zasebnoj parnici.

Slijedom navedenoga…podnositelj nema aktivnu legitimaciju za podnošenje ustavne tužbe…“

Ustavni sud slijedio je isti pristup u svojoj odluci od 23. prosinca 2004. godine u predmetu br. U-III-2729/2004 u kojemu je utvrdio da je ustavna tužba privatnog tužitelja podnesena zbog ishoda kaznenog postupka nedopuštena na istoj osnovi kao i naprijed navedena.
U svojoj odluci od 22. listopada 2008. godine u predmetu br. UIIIVs-3511/2006 Ustavni sud usvojio je ustavnu tužbu zbog duljine kaznenog postupka koju je podnio privatni tužitelj koji nije postavio građanski zahtjev u tom kaznenom postupku. Mjerodavni dio odluke glasi:

“Stajalište redovnih sudova da podnositeljica nema pravo na zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, jer unatoč statusu oštećenice, kao tužiteljice u kaznenom postupku..... nije u istom postavila imovinskopravni zahtjev, što…predstavlja pravno stajalište koje je do sada zastupao i Ustavni sud.

... Ustavni sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju takvo stajalište treba preispitati radi nespornog javnog interesa na jačanju zaštite ustavnih prava žrtava...

Stoga, Ustavni sud zaključuje da se pitanje ima li supsidijarni tužitelj pravo na to da u pokrenutom kaznenom postupku sud u razumnom roku odluči o „njegovom“ pravu da okrivljenik pod zakonskim uvjetima bude proglašen krivim i kažnjen, ne može ocijeniti isključivo s motrišta spora o imovinskopravnom zahtjevu, nastalom kaznenim djelom, koji bi se zametnuo između oštećenika i okrivljenika u kaznenom postupku. Takvo restriktivno stajalište onemogućilo bi učinkovito ostvarivanje oštećenikova prava na supsidijarni kazneni progon i kosilo bi se sa zahtjevom učinkovitog ostvarivanja ustavnih prava građana….“

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. KONVENCIJE

Podnositelj prigovara da u nerazumno dugom kaznenom postupku protiv dr. V.B. nisu pravilno utvrđene sve mjerodavne činjenice koje se odnose na smrt njegove sestre. Sud će, kao gospodar pravne karakterizacije činjenica predmeta, razmotriti ovaj prigovor temeljem članka 2. Konvencije, čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

“1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koje je ta kazna predviđena zakonom.“

A. Dopuštenost

1. Sukladnost ratione temporis

(a) Tvrdnje stranaka

Vlada tvrdi da su svi prigovori koji se odnose na smrt i liječenje podnositeljeve sestre izvan vremenske nadležnosti Suda. Ističu da je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku 5. studenog 1997. godine, a da je podnositeljeva sestra umrla 1994. godine. Stoga Vlada zaključuje da su svi materijalni prigovori temeljem članka 2. Konvencije nespojivi ratione temporis.
Podnositelj ističe da je postupak koji se odnosi na smrt njegove sestre započeo 1998. godine, dakle nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. Također ističe da se u ovom predmetu radi o postupovnoj zaštiti prava na život temeljem članka 2. Konvencije.

(b) Ocjena Suda

Sud ponavlja kako su domaće vlasti prema članku 2. Konvencije imale zasebnu i samostalnu obvezu provesti učinkovitu istragu. Ta je obveza postojala iako je smrt podnositeljeve sestre nastupila prije datuma kad je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. Kad se radi o poštovanju postupovne obveze iz članka 2. u odnosu na smrti koje su nastupile prije stupanja na snagu Konvencije, Sud je vremenski nadležan ako postoji izvorna veza između smrti i stupanja na snagu Konvencije te ako je značajan omjer postupovnih koraka poduzet ili je trebao biti poduzet nakon kritičnog datuma (vidi predmet Šilih protiv Slovenije [VV], br. 71463/01, stavci 159., 161.-163., 9. travnja 2009.).
Sud bilježi da je u ovome predmetu postupak povodom smrti podnositeljeve sestre pokrenut pred domaćim sudovima 9. ožujka 1998. godine kad je podnositelj podnio optužni prijedlog Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, a završio 26. studenog 2009. godine kad je Ustavni sud donio svoju odluku. Sud stoga bilježi da su svi mjerodavni postupovni koraci u vezi sa smrti podnositeljeve sestre poduzeti nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku od 5. studenog 1997. godine. Slijedi da podnositeljevi prigovori potpadaju u nadležnost Suda ratione temporis.

2. Poštovanje pravila o šest mjeseci

(a). Tvrdnje stranaka

Vlada tvrdi da podnositelj nije svoj prigovor sudu podnio u šestomjesečnom roku. Po mišljenju Vlade, konačna domaća odluka bila je odluka Županijskog suda u Zagrebu od 24. veljače 2009. godine, a ne odluka Ustavnog suda od 26. studenog 2009. godine na koju se podnositelj pozvao kad je podnio zahtjev Sudu. Po mišljenju Vlade, podnositelj je morao znati za sudsku praksu Ustavnog suda prema kojoj su ustavne tužbe koje podnose privatni tužitelji u kaznenom postupku nedopuštene.
Podnositelj tvrdi da je podnio ustavnu tužbu Ustavnom sudu zato što je morao iscrpiti sva domaća pravna sredstva.

(b) Ocjena Suda

Sud ponavlja da je cilj roka od šest mjeseci iz članka 35., stavka 1. promicati pravnu sigurnost, osiguravajući da se s predmetima u kojima se postavljaju pitanja na temelju Konvencije postupa u razumnom roku i da ne bude moguće trajno pobijati prethodne odluke. On označuje vremenske granice nadzora koji obavljaju tijela Konvencije te daje znak i pojedincima i državnim vlastima kad nastupa razdoblje nakon kojega takav nadzor više nije moguć (vidi, između mnogo drugih izvora prava, predmet Walker protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 34979/97, ECHR 2000-I).
U pravilu, šestomjesečni rok teče od datuma konačne odluke donesene u postupku iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Članak 35., stavak 1. ne može biti tumačen na način koji bi zahtijevao da podnositelj obavijesti Sud o svom prigovoru prije nego što je njegov položaj u vezi s tom stvari konačno riješen na domaćoj razini. Sud je u tom pogledu već presudio da se od podnositelja u načelu zahtijeva da, kako bi zadovoljili načelo supsidijarnosti, prije podnošenja prigovora protiv Hrvatske Sudu, pruže priliku hrvatskom Ustavnom sudu da ispravi njihovu situaciju (vidi Orlić protiv Hrvatske, br. 48833/07, stavak 46., 21. lipnja 2011.).
Sud također ponavlja da su zahtjevi sadržani u članku 35. stavku 1. koji se tiču iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava i šestomjesečni rok u bliskom međusobnom odnosu, jer nisu samo kombinirani u istome članku nego su isto tako izrečeni u jednoj rečenici čije gramatičko tumačenje podrazumijeva takav međusobni odnos (vidi odluku Komisije u predmetu Hatjianastasiou protiv Grčke, br. 12945/87, od 4. travnja 1990. i Berdzenishvili protiv Rusije (odl.) br. 31697/03, ECHR 2004-II (izvaci)). 68. Sud na početku bilježi da hrvatski Ustav u članku 21. priznaje i jamči pravo na život kao temeljno ljudsko pravo. Nadalje, Sud bilježi kako je suprotno Vladinim tvrdnjama praksa Ustavnog suda glede dopuštenosti ustavnih tužbi koje podnose privatni tužitelji u kaznenom postupku neodređena (vidi stavke 54.-57. ove presude). U tom pogledu Sud ponavlja svoje zaključke iz predmeta Dolenec, da na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, svatko tko smatra da mu je odlukom tijela državne vlasti kojom je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, može podnijeti ustavnu tužbu protiv te odluke, te da je polazeći od teksta članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu podnositelj imao razloga vjerovati da njegova ustavna tužba predstavlja pravno sredstvo koje je bilo potrebno iscrpiti (vidi predmet Dolenec protiv Hrvatske, br. 25282/06, stavak 200., 26. studenog 2009.).
S obzirom na ove zaključke i na važnost zaštite koja se daje pravu na život, Sud smatra da se ne može tumačiti na štetu podnositelja to što je on Ustavnom sudu, kao najvišem sudu u Hrvatskoj, dao priliku da poduzme odgovarajuće korake za ispravljanje navodnih nedostataka u postupku pokrenutom pred nižim sudovima zbog povrede prava na život njegove sestre. Taj zaključak podupire činjenica da je podnositelj mogao poštovati načelo iscrpljenja domaćih pravnih sredstva u skladu s načelom supsidijarnosti samo upotrebom ovog pravnog sredstva. Prigovor Vlade stoga treba odbiti.

3. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava

(a). Tvrdnje stranaka

Vlada prvo tvrdi da podnositelj nije iscrpio domaća pravna sredstva. Vlada smatra da podnositelj nije podnio građansku tužbu protiv Kliničkog bolničkog centra Rebro temeljem Zakona o obveznim odnosima, u kojoj je mogao potraživati naknadu štete uzrokovane navodnim nesavjesnim liječenjem i smrću njegove sestre. Na taj bi mu način bilo dozvoljeno podnijeti i ustavnu tužbu, u slučaju da ne uspije sa svojom građanskom tužbom.
Podnositelj tvrdi da je iscrpio sva domaća pravna sredstva. Ističe kako je na raspolaganju imao dva postupka - građanski i kazneni - te da se odlučio za kazneni postupak. Primijetio je da je nakon smrti svoje sestre iskusio duboku žalost koja je mogla prestati jedino utvrđenjem svih okolnosti predmeta, a ne naknadom štete. Također tvrdi kako su se njegovi prigovori pred Sudom i pred Ustavnim sudom u biti odnosili na postupovni vid članka 2. Konvencije, iako nije izričito citirao članak 2. Konvencije.

(b) Ocjena Suda

Sud ponavlja kako temeljem članka 35. stavka 1. Konvencije može razmatrati zahtjev tek nakon što su iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Svrha je članka 35. državama ugovornicama dati priliku da spriječe ili isprave povrede za koje se navodi da su ih počinile, prije nego se ti navodi podnesu Sudu (vidi, na primjer, predmet Misfud protiv Francuske (odl.) [VV], br. 57220/00, stavak 15., ECHR 2002-VIII). [VV], br. 57220/00, stavak 15., ECHR 2002-VIII). Obveza iscrpljenja domaćih pravnih sredstava iziskuje da se podnositelj na uobičajen način posluži pravnim sredstvima koja su učinkovita, dostatna i dostupna u odnosu na svoje prigovore temeljem Konvencije. Da bi bilo učinkovito, pravno sredstvo mora moći izravno ispraviti pobijano stanje stvari (vidi predmet Balogh protiv Mađarske, br. 47940/99, stavak 30., 20. srpnja 2004.).
Pravilo o iscrpljenju domaćih pravnih sredstva mora se primijeniti uz određeni stupanj fleksibilnosti i bez prekomjernog formalizma. Ono istovremeno u načelu zahtijeva da se prigovori koje se naknadno namjerava podnijeti na međunarodnoj razini već prije podnesu domaćim vlastima, barem u biti i u skladu s formalnim zahtjevima navedenim u domaćem pravu (vidi predmete Azinas protiv Cipra [VV], br. 56679/00, stavak 38., ECHR 2004-III;Melnik protiv Ukrajine, br. 72286/01, stavak 67., 28. ožujka 2006.; Hummatov protiv Azerbajdžana, br. 9852/03 i 13413/04, stavak 91., 29.studenog 2007. i Dvořáčekand Dvořáčková protiv Slovačke, br. 30754/04, stavak 54, 28. srpnja 2009.).
Međutim, u slučaju kad postoji više pravnih sredstava koja neka osoba može iskoristiti, ona ima pravo odabrati ono pravno sredstvo kojim se rješava njezin osnovni prigovor. Drugim riječima, kad se upotrijebi neko pravno sredstvo, ne zahtijeva se korištenje drugog pravnog sredstva koje u biti ima isti cilj (vidi predmete W. protiv Malte [VV], br. 25644/94, stavak 34., 29. travnja 1999.; Moreira Barbosa protiv Portugala (odl.), br. 65681/01, ECHR 2004-V i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 41183/02, 15. studenog 2005. i Jasinskis protiv Latvije, br. 45744/08, stavak 50., 21. prosinca 2010.).
Sud je presudio, glede predmeta navodnog nesavjesnog liječenja, da pozitivne obveze iz članka 2. Konvencije od država zahtijevaju uspostavljanje učinkovitog neovisnog pravosudnog sustava kako bi se mogli utvrditi uzroci smrti pacijenta koji su u skrbi medicinske struke, bilo u javnom ili privatnom sektoru, a odgovorni pozvati na odgovornost (vidi Erikson protiv Italije (odl.), br. 37900/97, 26. listopada 1999.; Powell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 45305/99, ECHR 2000-V i Byrzykowski protiv Poljske, br. 11562/05, stavak 104., 27. lipnja 2006.).
Sud je u tom pogledu presudio da ako povreda prava na život ili na osobni integritet nije namjerno uzrokovana, pozitivna obveza uspostave učinkovitog pravosudnog sustava iz članka 2. Konvencije nužno ne zahtijeva osiguranje pravnog sredstva kaznenog prava u svakom predmetu. U specifičnom području nesavjesnog liječenja obveza može biti ispunjena i ako na primjer pravni sustav žrtvama daje pravno sredstvo pred građanskim sudovima, bilo zasebno ili zajedno s kaznenim sudovima, koje omogućuje utvrđenje odgovornosti dotičnih liječnika i dobivanje odgovarajuće građanske zadovoljštine, kao što je nalog za naknadu štete i/ili objavu odluke. Mogu biti predviđene i disciplinske mjere (vidi naprijed citirani predmet Šilih, stavak 194.).
Međutim, čak i ako postupovna obveza iz članka 2. Konvencije nužno ne zahtijeva da država osigura kazneni postupak u predmetima nesavjesnog liječenja, takav bi postupak sam po sebi mogao ispuniti zahtjeve iz članka 2. Konvencije (vidi naprijed citirani predmet Šilih, stavak 202.).
To dakle znači da podnositelji koji navode povredu pozitivne obveze iz članka 2. Konvencije u predmetima navodnog nesavjesnog liječenja moraju, prije podnošenja svojih prigovora Sudu, iskoristiti najbolje dostupno sredstvo u domaćem sustavu s kojim mogu odrediti stupanj liječnikove odgovornosti za smrt svog rođaka (vidi predmet Calvelli i Ciglio protiv Italije [VV], br. 32967/96, stavak 55., ECHR 2002-I).
Stoga su podnositelji obvezni iscrpiti pravno sredstvo koje rješava njihovu bitnu pritužbu, u slučaju da domaći sustav dopušta više pravnih sredstava koja bi se u načelu, ako se uspješno iskoriste, mogla smatrati najboljim načinom za utvrđenje stupnja liječnikove odgovornosti za smrt njihovih rođaka. Ne zahtijeva se korištenje nekog drugog pravnog sredstva koje u biti ima isti cilj i koje ne bi nužno dovelo do učinkovitijeg ispitivanja predmeta (vidi naprijed citirani predmet Jasinskis, stavke 52.-53.).
Sud bilježi da je podnositelj u ovom predmetu pokrenuo kazneni postupak u kojem je u svojstvu privatnog tužitelja, nakon što je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu odbilo njegovu kaznenu prijavu, ostao pred svim sudovima kod optužbe i povezanog tužbenog zahtjeva zbog nesavjesnog liječenja koje je dovelo do smrti njegove sestre (vidi naprijed citirani predmet Šilih, stavke 169., 197.-199.). Uz to je pokrenuo i disciplinski postupak protiv liječnika koji je sudjelovao u liječenju njegove sestre, podnijevši prigovor Ministarstvu zdravstva zbog okolnosti njezinog liječenja u Kliničkom bolničkom centru Rebro.
Izgleda kako nije sporno da bi ova oba pravna puta (kazneni progon i upravni disciplinski postupak) u načelu mogla, ako se uspješno provedu, dovesti do utvrđenja stupnja liječnikove odgovornosti i naposljetku do dosuđivanja odgovarajuće zadovoljštine i/ili objave odluke (vidi naprijed citirane predmete Jasinskis, stavak 52. i Šilih, stavak 194.). Vlada nije dokazala da bi pravno sredstvo koje se nudi u građanskom postupku omogućilo podnositelju ostvariti ciljeve koji bi na bilo koji način bili različiti od onih koje je nastojao ostvariti upotrebom naprijed navedenih pravnih sredstava (vidi naprijed citirani predmet Jasinskis, stavak 53.).
Sud stoga smatra kako u svjetlu okolnosti ovoga predmeta nije bilo razloga da podnositelj pokrene još jedan građanski postupak uz kazneni postupak i upravni disciplinski postupak koji je pokrenuo.
Stoga je podnositelj iscrpio domaća pravna sredstva i Vladin prigovor treba odbiti.

4. Zaključak

Sud primjećuje kako ovaj dio zahtjeva nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Nadalje primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

Podnositelj tvrdi da domaći sudovi nisu odredili provođenje neovisnog medicinskog vještačenja tijekom kaznenog postupka pred domaćim sudovima zbog navodnog nesavjesnog liječenja i smrti njegove sestre. Po podnositeljevom mišljenju, bilo je dvojbe glede objektivnosti i neovisnosti vještaka medicinske struke koji su sastavili nalaz i mišljenje, budući da su i okrivljenik i vještaci bili profesori medicine na istom fakultetu. Štoviše, okrivljenik je tijekom godina bio mentor mnogim liječnicima i poznata osoba u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Prema podnositelju, ovo je dovelo do ozbiljnih nedostataka u nalazu i mišljenju vještaka. Međutim, domaći sudovi nisu temeljito ispitali njegove prigovore u tom pogledu. Podnositelj također prigovara da u kaznenom postupku o kojemu je riječ nije bio ispunjen zahtjev brzine.
Vlada tvrdi da su istraga i postupak pred domaćim vlastima povodom navodnog nesavjesnog liječenja i smrti podnositeljeve sestre bili brzi i učinkoviti. Tijekom kaznenog postupka domaći sudovi odredili su provođenje tri zasebna medicinska vještačenja. Ni u jednom nalazu i mišljenju nije se ukazalo na bilo kakve propuste u liječenju podnositeljeve sestre. Upravo suprotno, medicinski nalaz i mišljenje koje je podnositelj privatno naručio izradio je liječnik koji nije bio vještak i ono se temeljilo na nepotpunoj medicinskoj dokumentaciji. Domaći sudovi oslobodili su dr. V.B. krivnje na osnovi nalaza i mišljenja koje su dostavila dva stalna sudska vještaka, što se ne može smatrati proizvoljnom radnjom.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

Sud ponavlja kako činovi i propusti vlasti u području zdravstvene skrbi mogu u određenim okolnostima dovesti do njihove odgovornosti temeljem pozitivnog vida članka 2. Konvencije. Međutim, kad je država ugovornica na odgovarajući način osigurala visoke stručne standarde stručnjaka u zdravstvu i osigurala zaštitu života pacijenata, Sud ne može prihvatiti da su pitanja kao što je pogrešna prosudba nekog stručnjaka u zdravstvu ili nesavjesna koordinacija zdravstvenih stručnjaka u liječenju nekog konkretnog pacijenta dovoljna da se ta država ugovornica pozove na odgovornost temeljem pozitivnih obveza iz članka 2. Konvencije koje zahtijevaju zaštitu života (vidi naprijed citirani predmet Byrzykowski protiv Poljske, stavak 104.).
Pozitivne obveze zahtijevaju da države donesu propise kojima se bolnice, i javne i privatne, prisiljavaju na donošenje odgovarajućih mjera za zaštitu života njihovih pacijenata. One zahtijevaju i učinkovit i neovisni pravosudni sustav uspostavljen tako da se može utvrditi uzrok smrti pacijenta u skrbi medicinske struke i pozvati odgovorne na odgovornost, kako u javnom tako i u privatnom sektoru (vidi, između ostalih izvora prava, naprijed citirani predmet (Calvelli i Ciglio, stavak 49.).
Kako bi ispunila svoju pozitivnu obvezu iz članka 2. Konvencije, država ima dužnost pobrinuti se, svim sredstvima koja su joj na raspolaganju, za pravilnu provedbu zakonodavnog i upravnog okvira postavljenog za zaštitu prava pacijenta, te za ispravljanje i kažnjavanje svih povreda tih prava. Stoga je zadatak Suda ispitati je li država dala odgovarajući postupovni odgovor na povredu prava na život (vidi predmet Konczelska protiv Poljske (odl.), br. 27294/08, stavak 35., 20. rujna 2011.). Štoviše, zahtjevi iz članka 2. idu i dalje od faze službene istrage, kad je ona dovela do pokretanja postupka pred nacionalnim sudovima. Postupak u cjelini, uključujući i fazu glavne rasprave, mora zadovoljiti zahtjeve pozitivne obveze zaštite života koristeći pravo i zabranu zlostavljanja (vidi predmet Beganović protiv Hrvatske, br. 46423/06, stavak 77., 25. lipnja 2009.).
U tom se kontekstu podrazumijeva zahtjev za neovisnošću učinkovitog domaćeg sustava uspostavljenog za utvrđivanje uzroka smrti pacijenata u skrbi medicinske struke (vidi naprijed citirani predmet Byrzykowski, stavak 104.). Sve navedeno ne znači samo da svi sudionici kojima je dan zadatak izrade nalaza i mišljenja, kao dio postupka postavljenog za utvrđivanje uzroka smrti pacijenata, ne smiju biti hijerarhijski ili institucionalno povezani s osobama koje su navodno sudjelovale u događajima, već znači i njihovu formalnu i faktičnu neovisnost od tih osoba (vidi, mutatis mutandis, Denis Vasilyev protiv Rusije, br. 32704/04, stavak 148., 17. prosinca 2009.).

(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet

Sud bilježi da se u ovome predmetu radi o smrti pacijentice koja je bila na liječenju, koja je navodno uzrokovana nesavjesnim liječenjem. Uz to, okolnosti predmeta postale su složenije zbog tvrdnji da je liječnik, navodno odgovoran za nesavjesno liječenje i smrt pacijentice, primio mito kao i nalaza disciplinskih tijela u tom pogledu (vidi stavke 10.-14. ove presude).
U takvim okolnostima, te imajući na umu temeljnu važnost prava na život zajamčenog člankom 2. Konvencije, Sud smatra da pri kontroli učinkovitosti domaćeg sustava u cjelini, posebno neovisnosti postupka pokrenutog radi utvrđivanja uzroka smrti pacijenta, mora biti strog kako bi utvrdio ispunjava li sustav u cjelini, kao i konkretan postupak, sva jamstva koja zahtijeva Konvencija (vidi pristup u predmetu Dodov protiv Bugarske, br. 59548/00, stavci 87.-98., 17. siječnja 2008.).
Sud u ovom predmetu mora ispitati jesu li kazneni postupak, koji je podnositelj pokrenuo podnošenjem kaznene prijave Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu i upravni disciplinski postupak, koji je pokrenuo pritužbom Ministarstvu zdravstva, zadovoljili sva jamstva koja zahtijeva Konvencija.
Glede kaznenog postupka, Sud bilježi kako je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu odbacilo podnositeljevu kaznenu prijavu protiv dr. V.B. u vezi s navodnim nesavjesnim liječenjem, na osnovi nalaza i mišljenja medicinskih vještaka J.Š. i B.C. (vidi stavak 17. ove presude). Međutim, podnositelj je ostao kod svojih prigovora i podnio optužni prijedlog Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu protiv dr. V.B. za kazneno djelo nesavjesnog liječenja. Nakon što je to učinio, prigovorio je nalazu i mišljenju medicinskih vještaka J.Š. i B.C. zbog njihovog osobnog odnosa s dr. V.B.
Sud bi u tom pogledu ponovio kako je jedan od temeljnih vidova postupovnih jamstava koja daje članak 2. Konvencije zahtjev da postupak kojim se može utvrditi uzrok smrti pacijenata u skrbi medicinskih stručnjaka mora biti vođen tako da se osigura neovisnost nalaza i mišljenja vještaka koji u njemu sudjeluju. Zahtjev neovisnosti osobito je važan kod pribavljanja nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke koji moraju biti i formalno i de facto neovisni o onima koji su navodno sudjelovali u događajima (vidi predmet Barabanshchikov protiv Rusije, br. 36220/02, stavak 59., 8. siječnja 2009. i naprijed citirani predmet Denis Vasilyev, stavak 148.). Nalazi i mišljenja vještaka medicinske struke vrlo će vjerojatno imati presudnu težinu u ocjeni suda o vrlo složenim pitanjima nesavjesnog liječenja, što im daje posebnu ulogu u postupku (vidi predmet Sara Lind Eggertsdóttir protiv Islanda, br. 31930/04, stavak 47., 5. srpnja 2007.).
Općinski kazneni sud u Zagrebu odredio je provođenje triju medicinskih vještačenja u ovom predmetu. Provođenje prvog medicinskog vještačenja tijekom istrage povjereno je liječnicima J.Š. i B.C. s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Provođenje drugog medicinskog vještačenja tijekom kaznenog postupka povjereno je M.U., profesoru s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, a treće najprije J.Š. i B.C., a nakon toga drugoj dvojici vještaka, M.D. i S.J., koji su trebali zamijeniti B.C. koji je u međuvremenu umro. Provođenje medicinskog vještačenja zatraženo je uz uputu vještacima medicinske struke da ispitaju okolnosti liječenja i smrti podnositeljeve sestre te radnje okrivljenika, dr. V.B.
Sud nadalje bilježi kako su se nacionalne vlasti u svojim nalazima oslonile isključivo na nalaze i mišljenja koja su izradili liječnici J.Š., B.C., M.D. i S.J. Njihovi nalazi i mišljenja odigrali su presudnu ulogu u postupku jer su se sva domaća tijela vlasti u odlučnoj mjeri oslonila na njih. Državno odvjetništvo odbacilo je podnositeljevu kaznenu prijavu protiv dr. V.B. oslonivši se isključivo na nalaze J.Š. i B.C., a domaći sudovi oslobodili su dr. V.B. optužbe za nesavjesno liječenje također se oslonivši na nalaze i mišljenja koja su izradili J.Š., M.D. i S.J.
Među strankama nije sporno da su sva trojica medicinskih vještaka na čijim su nalazima i mišljenjima domaće vlasti temeljile svoje odluke, bili profesori na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, da je i okrivljenik, dr. V.B. bio profesor na istom fakultetu, te uz to i poznati medicinski stručnjak iz Zagreba. Nadalje, liječnik S.J. radio je kao ravnatelj Odjela za patologiju Kliničkog bolničkog centra Rebro. Sud međutim u tom pogledu bilježi kako je člankom 250. stavkom 2. hrvatskog Zakona o kaznenom postupku izričito propisano izuzeće vještaka zaposlenog kod istog državnog tijela ili kod istog poslodavca kao i okrivljenik ili oštećenik.
Štoviše, Sud bilježi da je Općinski kazneni sud u Zagrebu u početku odbio prihvatiti nalaz i mišljenje medicinskih vještaka J.Š. i B.C. dostavljen tijekom istrage i povjerio provođenje drugog medicinskog vještačenja Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, pozivajući se na članak 250. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku. Taj je sud objasnio kako je to bilo potrebno zbog „sprečavanja svake moguće dvojbe o istinitosti i objektivnosti vještaka koji dolaze iz razmjerno male stručne zajednice kao što je Zagreb“ (vidi stavke 21. i 26. ove presude).
Međutim, kad je ukinuo prvostupanjsku presudu zbog toga što vještak s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci koji je trebao zamijeniti vještake s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu nije bio stalni sudski vještak, Županijski sud u Zagrebu povjerio je vještačenje vještacima s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kolegama okrivljenika.
Također treba primijetiti kako je podnositelj mnogo puta tijekom postupka zahtijevao izuzeće medicinskih vještaka s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u kaznenom predmetu protiv njihovog kolege, dr. V.B. Međutim, domaći su sudovi, bez da su ikada izravno pitali te vještake o njihovoj vezi s dr. V.B., odbili podnositeljev prijedlog za njihovo izuzeće, pri čemu su samo rekli da nema ničega što bi navodilo na zaključak o njihovoj pristranosti.
Sud naglašava kako se ovdje ne radi o sadržaju medicinskih nalaza i mišljenja ili o pitanju je li podnositeljeva sestra uistinu umrla zbog nesavjesnog liječenja, nego o činjenici da su medicinski vještaci u sudskom postupku bili profesori na istom fakultetu kao i okrivljenik, te da se kao takvi prema hrvatskom pravu nisu mogli smatrati objektivno nepristranima. Ovdje se radi o povjerenju javnosti u kazneno pravosuđe, pri čemu je dojam vrlo važan.
Nadalje, Sud ponavlja kako se u predmetima iz članka 2. koji se tiču nesavjesnog liječenja, pri utvrđivanju je li domaći postupak za razjašnjenje okolnosti pacijentove smrti bio učinkovit, podrazumijeva kako taj postupak treba biti hitan i razumno revno proveden. Čak i kad postoje prepreke ili poteškoće koje sprečavaju napredovanje istrage u nekoj konkretnoj situaciji, brz odgovor vlasti od presudnog je značaja u održavanju povjerenja javnosti u postupanje [vlasti] sukladno vladavini prava i u sprječavanju bilo kakvog dojma povezanosti [vlasti]^[1] s nezakonitim činima ili toleriranjem nezakonitih čina. Država neće ispuniti svoju obvezu iz članka 2. Konvencije ako zaštita koju daje domaće pravo postoji samo u teoriji: ona iznad svega mora djelovati i u praksi, a to zahtijeva hitno ispitivanje predmeta bez nepotrebnih odugovlačenja (vidi naprijed citirani predmet Šilih, stavak 195.).
Sud s tim u vezi bilježi kako je podnositelj podnio kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvom u Zagrebu u listopadu 1994. godine, koja je odbijena tek u veljači 1998. godine, nakon više od tri godine. Nakon toga je 9. ožujka 1998. godine podnio optužni prijedlog Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu protiv dr. V.B. Presuda donesena u tom predmetu postala je pravomoćna 24. veljače 2009. godine kad je Županijski sud u Zagrebu odbio podnositeljevu žalbu. Postupak je nastavljen pred Ustavnim sudom povodom podnositeljeve ustavne tužbe i završio 26. studenog 2009. godine kad je taj sud donio svoju odluku.
Sud nije pozvan utvrđivati ili prepoznati koju vrstu koraka su domaće vlasti trebale poduzeti u ovome predmetu. Stoga se ograničava i primjećuje da je kazneni postupak, s obzirom na činjenicu da je trajao više od petnaest godina, bio prekomjerno dugačak i da niti ponašanje podnositelja, niti složenost predmeta nisu dovoljni za objašnjenje ovakve duljine.
Glede upravnog disciplinskog postupka koji je podnositelj pokrenuo pritužbom Ministarstvu zdravstva, Sud bilježi da je podnositelj prigovorio okolnostima liječenja svoje sestre u Kliničkom bolničkom centru Rebro. Međutim, Ministarstvo zdravstva samo je pokrenulo disciplinski postupak protiv dr. V.B. zbog navoda da je primio mito, bez da je dalo odgovor na prigovor o nesavjesnom liječenju.
S obzirom na takvu pozadinu, Sud nalazi da domaći sustav u cjelini, suočen s predmetom u kojem se radi o navodnom nesavjesnom liječenju koje je dovelo do smrti podnositeljeve sestre, nije dao odgovarajući i pravodoban odgovor u skladu s postupovnim obvezama države iz članka 2. Konvencije.
Stoga je došlo do povrede članka 2. Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

Podnositelj prigovara da nije imao učinkovito domaće pravno sredstvo u odnosu na navodno nesavjesno liječenje i smrt svoje sestre. Poziva se na članak 13. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da je ovaj prigovor blisko povezan s prigovorom koji se odnosi na postupovni vid članka 2. Konvencije, te se stoga mora utvrditi da je i on dopušten.

B. Osnovanost

Sud bilježi da je podnositelj mogao nastaviti kazneni progon liječnika navodno odgovornog za smrt njegove sestre. O pitanju djelotvornosti iskorištenih pravnih sredstava već smo govorili u kontekstu članka 2. Konvencije. U svjetlu tih nalaza na temelju članka 2. Konvencije, Sud smatra kako nema potrebe dalje ispitivati prigovor na temelju članka 13. Konvencije.

III OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE

Podnositelj također prigovara temeljem članka 6. Konvencije da kazneni postupak nije bio pošten.
U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su prigovori u ovom predmetu u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten temeljem članka 35. stavka 3. kao očigledno neosnovan i da ga treba odbiti temeljem članka 35. stavka 4. Konvencije.

IV PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije propisuje:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućuje samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

Podnositelj potražuje iznos od 44.072,32 eura (EUR) na ime materijalne štete zbog toga što je putovao iz Rotterdama u Zagreb zbog domaćeg postupka te zbog toga što je podigao djecu svoje sestre koja su došla živjeti s njim u Nizozemsku, iako je njihov otac ostao u Hrvatskoj. Podnositelj također potražuje 30.000 EUR na ime nematerijalne štete.
Vlada smatra da je podnositeljev zahtjev prekomjeran, neosnovan i nepotkrijepljen, jer nema nikakve uzročne veze između povreda kojima prigovara i podnositeljevih novčanih zahtjeva.
Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da je podnositelj pretrpio nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju dosuđuje iznos od 10.000 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mu mogao biti zaračunat.
Glede materijalne štete, Sud bilježi da je podnositelja u domaćem postupku zastupao odvjetnik i da stoga nije trebao putovati u Hrvatsku zbog postupka. Sud također smatra kako nije dokazao nikakvu izravnu uzročnu vezu između smrti svoje sestre i činjenice da su njezina djeca došla živjeti s njim u Nizozemsku. Stoga, budući da ne vidi nikakvu uzročnu vezu između potraživanog iznosa i utvrđenja povrede, Sud odbija podnositeljev zahtjev za naknadu materijalne štete.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj također potražuje 19.024 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i u postupku pred Sudom.
Vlada smatra da podnositelj nije ni u kojem pogledu potkrijepio svoj zahtjev za naknadu troškova i izdataka.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio te da je njihova visina bila razumna. Glede kaznenog postupka koji je podnositelj pokrenuo pred nacionalnim vlastima, Sud se slaže da se ti domaći troškovi mogu uzeti u obzir u ocjeni zahtjeva za naknadu troškova jer im je u biti cilj bio ispraviti povredu Konvencije koja se ističe pred Sudom (vidi predmet Scordino protiv Italije (br. 1) [VV], br. 36813/97, stavak 284., ECHR 2006-V). U ovome predmetu, uzimajući u obzir informacije koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, Sud dosuđuje podnositelju iznos od 6.300 EUR na ime troškova i izdataka u postupku pred nacionalnim vlastima. Glede postupka prema Konvenciji, ocjenjujući na pravičnoj osnovi i u svjetlu svoje prakse u usporedivim predmetima, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 1.600 EUR, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na te iznose podnositelju kojeg je zastupao odvjetnik.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da su prigovori koji se odnose na članak 2. i članak 13. Konvencije dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten;

Presuđuje da je došlo do povrede postupovnog vida članka 2. Konvencije;

Presuđuje kako nema potrebe ispitati prigovor temeljem članka 13. Konvencije;

Presuđuje

(a) da tužena država u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, podnositelju treba isplatiti slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u valutu tužene države prema tečaju važećem na dan namirenja;

(i) 10.000 EUR (deset tisuća eura), na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi mogli zaračunati;

(ii) 7.900 EUR (sedam tisuća devet stotina eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi mogli zaračunati podnositelju;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do naplate na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

Odbija preostali dio podnositeljevog zahtjeva za pravednom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 13. studenog 2012. godine, u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Søren Nielsen Anatoly Kovler

tajnik predsjednik

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i Pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi dodaje izdvojeno mišljenje suca Sicilianosa.

A.K. S.N.

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUCA SICILIANOSA

Glasao sam za utvrđenje povrede postupovnog vida članka 2. Konvencije u ovom predmetu. Kao što Sud pravilno naglašava „u predmetima iz članka 2., u kojima se radi o nesavjesnom liječenju, kad se utvrđuje je li domaći postupak za razjašnjenje okolnosti pacijentove smrti bio učinkovit podrazumijeva se da je taj postupak trebao biti hitan i razumno revno proveden.“ (stavak 103. presude). Sud je s tim u vezi zabilježio kako je podnositelj podnio kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu u listopadu 1994. godine, a da je postupak dovršen dana 26. studenog 2009. godine, kad je Ustavni sud donio svoju odluku. Drugim riječima, domaći postupak trajao je više od petnaest godina. Takva duljina ne može se objasniti niti podnositeljevim ponašanjem niti složenošću predmeta (stavak 105.).

Uz svo dužno poštovanje prema mojim kolegama, vjerujem da bi ovo utvrđenje bilo dovoljno i da nije bilo potrebno upuštati se u donekle prijeporno pitanje jesu li nalazi i mišljenja uključenih vještaka bili nepristrani. U stvari domaći su sudovi odredili provođenje tri medicinska vještačenja (stavci 15., 21., 29.-30.). Pet vještaka i sveučilišnih profesora i sa Sveučilišta u Zagrebu i sa Sveučilišta u Rijeci utvrdilo je da nije bilo nesavjesnog liječenja. Nadalje, u nalaz i mišljenju vještaka koje je dostavio sam podnositelj (koje je izradio profesor druge specijalizacije, urologije) nije utvrđeno da je dr. V.B. počinio nesavjesno liječenje. Tamo je samo navedeno „da bi za isključenje bilo kakvih propusta u postoperativnom tijeku liječenja bilo potrebno izvršiti uvid u ostalu dokumentaciju i izvršiti daljnja ispitivanja“ (vidi stavak 25.). Štoviše, Općinski kazneni sud u Zagrebu oslobodio je liječnika V.B. krivnje za kazneno djelo nesavjesnog liječenja ne samo na osnovi pobijanog medicinskog nalaza i mišljenja, nego i uzimajući u obzir iskaze svjedoka i ostalu mjerodavnu medicinsku dokumentaciju (stavak 35.). U takvim se okolnostima u pobijanim presudama domaćih sudova ne nalazi nikakva proizvoljnost ili nedostatak nepristranosti. Stoga je podnositeljev prigovor u tom pogledu bio po svojoj prirodi prigovor upućen „četvrtom stupnju“ i trebao je biti odbijen kao očigledno neosnovan.

[1] Napomena: umetnuto u hrvatski prijevod teksta radi jasnoće prijevoda

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF BAJIĆ v. CROATIA

(Application no. 41108/10)

JUDGMENT

STRASBOURG

13 November 2012

FINAL

13/02/2013

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Bajić v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Elisabeth Steiner,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 23 October 2012,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 41108/10) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Dutch national, Mr Pero Bajić (“the applicant”), on 2 July 2010.

2. The applicant was represented by Ms R. Plešnar, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 8 June 2011 the application was communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

4. On 15 June 2011 the Government of the Netherlands was informed of the case and invited to exercise their right to intervene if they wished to do so. On 15 July 2011 the Government of the Netherlands informed the Court that they did not wish to exercise their right to intervene in the present case.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1950 and lives in Garevac.

A. Background to the case

6. On 23 August 1994 the applicant’s sister, F.Č. was admitted to the Rebro Hospital in Zagreb (Klinički bolnički centar Zagreb – Rebro) as an emergency case. She required surgery for an abdominal tumour. Dr V.B. assumed charge of her treatment.

7. Dr. V.B. was a surgery professor at the University of Zagreb Medical Faculty (Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu). At the time of the events he worked as a surgeon in the Rebro Hospital where he had been for more than thirty years, and around the period at issue he ran for a managerial position in that hospital.

8. On 26 August 1994 the applicant paid Dr V.B. 5,000 German marks (DEM) in order to perform the surgery and on 30 August 1994 Dr V.B. operated on the applicant’s sister.

9. A day after surgery the applicant’s sister was transferred from the intensive-care unit to a regular ward. In the early morning of 1 September 1994 she died. Dr V.B. established massive pulmonary embolism as the cause of death.

B. Disciplinary proceedings against V.B.

10. On 17 May 1995 the applicant complained to the Ministry of Health (Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske) about the circumstances of the medical treatment of his sister in the Rebro Hospital.

11. The Ministry of Health forwarded the applicant’s complaint to the director of the Rebro Hospital on 8 June 1995 and ordered an inquiry.

12. On 28 June 1995 disciplinary proceedings were opened against the doctor before the Disciplinary Commission of the Rebro Hospital (Disciplinska komisija Kliničkog bolničkog centra Zagreb) on charges of having committed a disciplinary offence of receiving payment for performing surgery.

13. On 19 July 1995 Dr V.B. was found to have committed the disciplinary offence as charged and dismissed from the Rebro Hospital. As to the allegations of medical negligence the Disciplinary Commission noted:

“The medical records concerning F.Č. are incomplete; there is no information concerning her treatment (her previous and present condition, her personal medical history is missing, as well as information on her general status, local status, pre-surgery treatment, indication, the surgery itself, post-surgery treatment, histological record and the cause of death), there is no record concerning her release from hospital or information concerning her reanimation in the intensive care unit. The Commission finds that, by failing to [ensure the] proper administration of the medical records, Prof Dr V.B. has failed to perform his duties diligently, but it does not wish to make any conclusions concerning his professional conduct in treating F.Č.”

14. Dr V.B. lodged an appeal against that decision before the Administrative Panel of the Rebro Hospital (Upravno vijeće Kliničkog bolničkog centra Zagreb) and on 22 August 1995 the Administrative Panel overturned the first-instance decision and ordered his suspension from work for one year. The enforcement of this measure was suspended.

C. Criminal proceedings against V.B.

15. On 20 October 1994 the applicant and two other relatives of the deceased lodged a criminal complaint against Dr V.B. with the Zagreb Municipal State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu), accusing him of the criminal offences of accepting bribes and medical malpractice. The Zagreb Municipal State Attorney’s Office asked the investigating judge of the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) to hear Dr V.B. and potential witnesses and to commission a medical report. Responsibility for producing the medical report was given to doctors J.Š. and B.C., both employed at the University of Zagreb Medical Faculty.

16. On 24 October 1997 they produced their report. They found that there had been no failures in the treatment of the applicant’s sister that could have resulted in her death.

17. Based on their findings, on 19 February 1998 the Zagreb Municipal State Attorney’s Office rejected the criminal complaint in respect of the alleged medical malpractice. The applicant and other relatives of the deceased were instructed that they could take over the prosecution of Dr V.B. by lodging an indictment as subsidiary prosecutors in the Zagreb Municipal Criminal Court (Općinski kazneni sud u Zagrebu).

18. On 9 March 1998 the applicant and two other relatives of the deceased lodged an indictment in the Zagreb Municipal Criminal Court against Dr V.B. on charges of medical malpractice. They challenged the medical report made by J.Š. and B.C. and asked that a new medical report be commissioned. The relevant part of their submissions reads:

“As a result of such [a cursory approach] when assessing the responsibility of the accused, the injured parties propose that another medical report be commissioned [from] a medical institution outside the University of Zagreb Medical Faculty, so that a more objective opinion can be produced.”

19. On 17 March 1998 the Zagreb Municipal State Attorney’s Office indicted Dr V.B. in the Zagreb Municipal Criminal Court on charges of taking bribes, but these proceedings were discontinued on 31 August 2000 on the ground that the prosecution had become time-barred.

20. At a hearing on 21 November 2000 Dr V.B. pleaded not guilty to the charges of medical malpractice. The applicant asked that a number of persons be called as witnesses for the prosecution and reiterated the request for a new medical report to be commissioned from experts who did not have any connection with the University of Zagreb Medical Faculty. In support of the request the applicant argued that Dr V.B., in addition to acting as a medical doctor at the Rebro Hospital, was also attached to the University of Zagreb Medical Faculty in a capacity of professor. The applicant pointed out that J.Š., one of the experts to whom responsibility for producing the medical report of 24 October 1997 had been given during the investigation, was a professor at the same University.

21. At a hearing on 23 February 2001 the applicant again asked that a new medical report be commissioned from an institution outside Zagreb and reiterated his previous arguments of the incompatible professional relationship between the experts and the accused. On the same day, and having regard to the arguments submitted, the Municipal Criminal Court decided that a new medical report would be commissioned from the Rijeka University Medical Faculty (Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci). The court relied on Article 250 § 2 of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku).

22. On 31 May 2001 M.U., a doctor from the Rijeka University Medical Faculty, submitted a report to the Zagreb Municipal Criminal Court. He found that there had been no indication of any failures in the course of the medical treatment of the applicant’s sister.

23. On 5 July 2001 the applicant’s lawyer submitted a written objection to M.U.’s findings to the Zagreb Municipal Criminal Court.

24. At a hearing on 6 July 2001 M.U. gave oral evidence. In addition to explaining the content of his report he stated that he was not a permanently appointed medical expert but rather an ad hoc medical expert. He also confirmed that he was not employed in the same institution as Dr V.B., nor did he have any other connection with him.

25. On 13 November 2001 the applicant submitted a privately commissioned medical report by D.M., a medical specialist in urology and surgery from Wiesbaden, Germany. In his report D.M. excluded the massive pulmonary embolism as the cause of death and found that the applicant’s sister had died from pulmonary edema which had been caused by an acute cardiac arrest. D.M. also noted that in order to exclude any failures in the postoperative course of treatment, it would be necessary to consult other documentation and make further examinations.

26. At the final hearing held on 9 June 2003 the applicant asked that D.M. be called as a witness for the prosecution. He further requested that another medical report be commissioned from an institution outside Croatia. On the same day the Zagreb Municipal Criminal Court pronounced judgment in the case whereby it acquitted Dr V.B. of the charges of medical malpractice. The Zagreb Municipal Criminal Court relied in its findings on the submissions of M.U. including his expert report which had concluded that there been no flaws in the medical treatment of the applicant’s sister. The court further held that this finding had been corroborated by other witnesses and relevant documents. In respect of the applicant’s request for the commission of another medical report, the court noted:

“It has to be noted that the court commissioned the decisive medical report from a surgeon who was not a permanently appointed medical expert. This is because the accused himself has stated in his defence that he had been a recognised doctor and also a medical expert for a number of years. Therefore, in order to prevent any possible doubt as to the truthfulness and objectivity of experts from a relatively small professional environment such as Zagreb, the report was commissioned from an expert from another city, namely, Rijeka.

The Court also dismissed the request by the prosecution that a report be commissioned from a medical institution outside Croatia, as there was no doubt as to the expertise and objectivity of [M.U.] ...”

27. On 17 September 2004 the applicant lodged an appeal with the Zagreb County Court, complaining that the first-instance court had erred in its factual findings and in the application of substantive and procedural law.

28. On 22 February 2005 the Zagreb County Court quashed the first-instance judgment and ordered a retrial, on the grounds that the medical report had been drawn up by a doctor who had not been a sworn medical expert. It also instructed the Zagreb Municipal Criminal Court to hear again J.Š. and B.C., the experts who had previously drawn up a report during the investigation. The relevant part of the decision reads:

“Since in the case at issue the medical report was not drawn up by a permanently appointed expert or a specialised institution, and the judgment is based on such evidence, the appellants correctly pointed out that there had been a miscarriage of justice ...

In the retrial the first-instance court shall again take all the evidence and question the permanently appointed experts who drew up the medical report during the investigation, Prof Dr J.Š. and Prof Dr B.C. They must give their evidence at the trial and only then, if the parties make any objection which could raise doubts as to the accuracy and relevancy of their opinion, may the court commission a new report from a specialised institution in or experts from Croatia ...”

29. On 4 October 2005 the Zagreb Municipal Criminal Court commissioned a new medical report from J.Š. and B.C., but on 6 October 2005 J.Š. informed the court that B.C. had died. At a hearing on 1 December 2005 the court assigned the report only to J.Š.

30. At a hearing on 10 February 2006 J.Š. asked the Zagreb Municipal Criminal Court to reassign responsibility for producing the medical report to two other experts. On the same day responsibility for producing the report was reassigned to doctors J.Š., M.D. and S.J., who were all professors at the Zagreb Medical Faculty. S.J. was also the Head of the Department for Pathology of the Rebro Hospital.

31. On 14 November 2006 the applicant lodged with the Zagreb Municipal Criminal Court a motion to disqualify the medical expert witnesses, claiming that they did not have necessary expertise and that they were close associates and friends of the accused. He pointed out that S.J. was employed at the Rebro Hospital.

32. On 3 January 2007 J.Š., M.D. and S.J. issued their medical report. They found that there had been no failures in the medical treatment of the applicant’s sister by the accused or by other medical staff at the Rebro Hospital.

33. On 25 April 2007 the Zagreb Municipal Criminal Court denied the applicant’s motion to disqualify the expert witnesses on the grounds that there had been nothing in their report to suggest any bias or unlawfulness on their part. The relevant part of the decision reads:

“Following the decision of the appellate court, a first hearing in this case was held on 4 October 2005 ... at which a medical report was commissioned from experts Dr [J.]Š. and Dr [B.]C. Since the court was informed that Dr [B.]C. had died in the meantime, another expert report was commissioned from Dr [J.]Š. at the hearing held on 1 December 2005 ... As the case in issue essentially required a combined medical report, it was decided at a hearing on 10 February 2006 that a report would be commissioned from Dr [J.]Š., Dr [M.]D. and Dr [S.]J., a forensic expert, a pathologist and a surgeon respectively. The records of the hearings show that the subsidiary prosecutor, who was legally represented, made no objection when the report was commissioned from these experts.

In view of the fact that the victim was hospitalised with a diagnosis of an abdominal tumour, it was necessary to commission a report from a forensic expert, a pathologist and a surgeon. Moreover, as regards the objection that [S.J.] was not a consultant cardiologist or endocrinologist, [that] is not a ground for his disqualification, as an expert’s knowledge and specialisation can only be grounds for an objection concerning [his or her] findings ...

There are no reasons to doubt the impartiality of Prof Dr S.J., since he is a permanently appointed expert and, moreover, Head of the Pathology Department at the University of Zagreb’s Medical Faculty. The fact that he is also Head of the Pathology Department at the Rebro Hospital does not call into doubt his impartiality as the said institution employs hundreds of individuals and the accused has retired in the meantime. This is also the case because [S.J.] is obliged to draft his report conscientiously and to his best knowledge, as well as to present his findings accurately, comprehensively and objectively, and with due regard to the relevant rules. The arguments of the subsidiary prosecutor that the said experts are close associates and friends of the accused are unsubstantiated and there was nothing else to suggest a lack of impartiality on their part.”

34. On 22 October 2007 the applicant again asked for another medical report to be commissioned from an institution outside Croatia. He pointed out that the accused had been a professor for many doctors over the years in Croatia and, as an example, referred to a statement by a witness, doctor M., who had testified before the Zagreb Municipal Criminal Court that he had a good, friendly relationship with the accused.

35. At a hearing on 22 November and again during the final hearing on 19 December 2007 the applicant reiterated in vain his request that another medical report be commissioned from an institution outside Croatia, but the judge conducting the proceedings dismissed it and concluded the trial. On the latter date the Zagreb Municipal Criminal Court acquitted Dr V.B. of the charges of medical malpractice, on the grounds that the medical report had excluded any failures in the medical treatment of the applicant’s sister, which was corroborated by the statements of witnesses and other medical documentation. As to the applicant’s claim of bias on the part of the medical experts, the relevant part of the judgment reads:

“Disregarding the fact that these experts are colleagues and [that] they perhaps know the accused, their report did not disclose any appearance of their bias in favour of the accused. Moreover, on 25 April 2007 this court had already dismissed the prosecutor’s motion to disqualify the experts as ill-founded ...”

36. On 29 January 2008 the applicant lodged an appeal with the Zagreb County Court, complaining that the first-instance court had erred in its factual findings and in the application of procedural law.

37. On 24 February 2009 the Zagreb County Court dismissed the applicant’s appeal and upheld the first-instance judgment. The County Court found that there had been no need to commission a medical report from outside Croatia because the applicant’s complaints that Croatia was a relatively small professional environment and that the case concerned a well known doctor had merely been his subjective impression and were without any justification. The relevant part of the decision reads:

“The report – drafted by three well known experts – was not called into doubt. Since the proceedings were conducted in Croatia, where Croatian law applied, there was no reason to commission a medical report from experts from another country. The medical report privately commissioned by the subsidiary prosecutor could have served [as a basis] for formulating questions. But, since they have not called into doubt the expert knowledge of the experts who drafted the medical report in the present case, and the report is not self-contradictory or dubious, there was no reason to commission a medical report from a medical institution abroad, particularly since that was neither expedient nor necessary. The mere assertion by the prosecutors that Croatia was a “relatively small professional environment” where the accused was a well known doctor, and that there was solidarity among doctors, which was only the [subsidiary] prosecutor’s subjective opinion, without having called into doubt the accuracy of the report’s findings, did not mandate the commission of another report. The fact that the said objection was not addressed by the first-instance court can only be considered as an insignificant breach of procedural rules which did not call into doubt its findings as to whether the accused had committed the offence or not.”

38. On 21 May 2009 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), complaining that there had been flaws in the proceedings concerning the death of his sister and Dr V.B.’s alleged medical malpractice. He submitted that the medical experts who had drawn up the medical report had not been impartial.

39. On 26 November 2009 the Constitutional Court declared the applicant’s constitutional complaint inadmissible on the grounds that the proceedings in issue had not concerned any of his civil rights or obligations or any criminal charge against him. This decision was served on the applicant on 4 January 2010.

D. Civil proceedings instituted by the applicant

40. On 23 March 2001 the applicant brought a civil action in the Zagreb Municipal Civil Court (Općinski građanski sud u Zagrebu) against Dr V.B., seeking repayment of the DEM 5,000 that he had paid for his sister’s surgery.

41. On 10 January 2006 the Zagreb Municipal Civil Court found in the applicant’s favour and ordered Dr V.B. to pay the applicant the requested amount.

42. On 27 February 2006 Dr V.B. lodged an appeal with the Zagreb County Court.

43. On 6 November 2007 the Zagreb County Court quashed the first-instance judgment and ordered a retrial, on the grounds that the Zagreb Municipal Civil Court had failed to establish all the facts relevant in respect of the statute of limitations applicable to the applicant’s civil action and in the light of the fact that the criminal proceedings against Dr V.B. on charges of taking bribes had been discontinued as time-barred (see paragraph 19 above).

44. Following new proceedings before the first-instance court, on 10 September 2009 the Zagreb Municipal Civil Court again found in the applicant’s favour. As to the statute of limitations, the court held that the applicant had not caused the criminal proceedings against Dr V.B. to become time-barred and therefore found that his civil action had not become time-barred.

45. On 10 November 2009 Dr V.B. lodged an appeal with the Zagreb County Court.

46. On 11 May 2010 the Zagreb County Court overturned the first-instance judgment and dismissed the applicant’s civil action on the grounds that it had become time-barred.

47. The applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court against the judgment of the Zagreb County Court and these proceedings appear to be still pending.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Relevant domestic law

1. Constitution of the Republic of Croatia

48. The Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010) in Article 21, under Head III – Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, Part 2 – Personal and Political Rights and Freedoms, provides:

“Every human being has the right to life.

...”

2. Constitutional Court Act

49. The relevant part of section 62 of the Constitutional Court Act (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 99/1999, 29/2002, 49/2002) reads:

“1. Everyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that a decision of a state body, a body of local and regional self-government, or a legal person with public authority concerning his or her rights and obligations, or about a suspicion or an accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or his or her right to local and regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter: a constitutional right) ...

2. If another legal remedy exists against the violation of the constitutional right [complained of], the constitutional complaint may be lodged only after that remedy has been exhausted.

3. In matters in which an administrative action or, in civil and non-contentious proceedings, an appeal on points of law is allowed, remedies shall be considered to have been exhausted only after a decision on these legal remedies has been given.”

3. Criminal Code

50. The relevant parts of the Criminal Code (Kazneni zakon, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 84/2005, 71/2006, 110/2007, 152/2008, 57/2011) provide:

Article 8

“(1) Criminal proceedings in respect of criminal offences shall be instituted by the State Attorney’s Office in the interests of the Republic of Croatia and its citizens.

(2) In exceptional circumstances, the law may provide for criminal proceedings in respect of certain criminal offences to be instituted on the basis of a private prosecution or for the State Attorney’s Office to institute criminal proceedings following [a private] application.”

MEDICAL MALPRACTICE

Article 240

“(1) A physician or a dentist who, in rendering medical services, does not apply measures for the protection of patients in accordance with professional standards, or applies an obviously inadequate remedy or method of treatment, or in general acts carelessly, thus causing the deterioration of an illness or the impairment of a person’s health, shall be punished by a fine or by imprisonment not exceeding two years.”

SERIOUS DAMAGE TO HEALTH

Article 249

“(1) If, by the criminal offence referred to in ... Article 240 paragraphs 1 and 2 ... of this Code, serious bodily injury to a person is caused, or his health is severely impaired, or an existing illness considerably deteriorates, the perpetrator shall be punished by imprisonment for one to eight years.

(2) If the death of one or more persons is caused by a criminal offence referred to in paragraph 1 of this Article, the perpetrator shall be punished by imprisonment for three to ten years.”

4. Code of Criminal Procedure

51. At the time, the relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 and 62/2003) provided:

Article 2

“(1) Criminal proceedings shall be instituted and conducted at the request of a qualified prosecutor only. ...

(2) In respect of criminal offences subject to public prosecution the qualified prosecutor shall be the State Attorney and in respect of criminal offences to be prosecuted privately the qualified prosecutor shall be a private prosecutor.

(3) Unless otherwise provided by law, the State Attorney shall undertake a criminal prosecution where there is a reasonable suspicion that an identified person has committed a criminal offence subject to public prosecution and where there are no legal impediments to the prosecution of that person.

(4) Where the State Attorney finds that there are no grounds to institute or conduct criminal proceedings, the injured party may take his place as a subsidiary prosecutor under the conditions prescribed by this Act.”

Article 248

“(1) An expert report shall be commissioned by a written order of the authority conducting the proceedings. The order shall state the facts relevant for the report and the name of the expert witness. The order shall be served on the parties.”

Article 250

“(1) A person who may not testify as a witness or who is exempted from testifying shall not be appointed as an expert witness, and neither shall a person against whom the offence was committed, and if such a person is appointed, the court’s decision may not be based on his findings or opinion.

(2) A reason for the disqualification of an expert witness applies also to a person who is employed by the same State authority or by the same employer as the accused or the injured person.”

5. Civil Obligations Act

52. The relevant provisions of the Civil Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette, nos. 53/1991, 73/1991 and 3/1994) provided:

DAMAGES

Section 200

“(1) For any physical or mental pain concerning the ... death of a close person ... the court shall, if appropriate under the circumstances of a given case, and particular if the intensity of the pain or fear and their duration so require, award non-pecuniary damages ... “

PERSON WHO CAN CLAIM DAMAGES

Section 201

“(1) In the event of the death of a person the court can award an appropriate non-pecuniary damage to the members of his or her immediate family (spouse, child, a parent).

(2) The same damages can be awarded also to the brothers and sisters if sufficient family ties existed between them.

... “

6. Health Care Act

53. The relevant provisions of the Health Care Act (Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Official Gazette, nos. 75/1993, 11/1994, 55/1996, and 1/1997 – consolidated text) provided:

“Anyone has a right to direct a verbal or written complaint to the director of a health care institution ... concerning the quality, substance and the type of health care provided.

The director ... shall immediately take [the] necessary measures and he shall inform the complainant about the measures that were taken by letter and within a period of three days.

If the complainant is not satisfied with the measures that were taken, he can seek [to assert] his rights before the competent bar association, the Ministry of Health or the competent court.”

B. Constitutional Court’s practice

54. On 14 May 2001 in case no. U-III-791/1997 the Constitutional Court accepted an injured party’s constitutional complaint concerning a violation of the right to life. The relevant part of the decision reads:

“Under the [Code of Criminal Procedure], in a situation where the State Attorney is the prosecutor, the injured party has only very limited rights in the proceedings. However, as soon as the State Attorney is no longer a party (if he drops the charges) the injured party can act as a subsidiary prosecutor in the proceedings. In other words, when the State Attorney does not appear [as a prosecutor] in the proceedings, the [injured] party is (or can be) the subsidiary prosecutor. This should be, mutatis mutandis, applied in respect of a constitutional complaint. Since the State Attorney cannot lodge a constitutional complaint ... the injured party can represent himself. In this case [the injured party] can lodge a constitutional complaint.”

55. In its decision of 13 February 2004 in case no. U-IIIA-232/2003 the Constitutional Court declared a subsidiary prosecutor’s constitutional complaint concerning the length of criminal proceedings inadmissible on the grounds that the proceedings in issue had not concerned his civil rights or obligations or any criminal charge against him. The relevant part of the decision reads:

“It is clear from the constitutional complaint that the criminal proceedings ... did not concern the applicant’s civil rights or obligations or any criminal charge against him. In the criminal proceedings the applicant was not the defendant and he failed to lodge a civil claim, which he had notably pursued in separate civil proceedings.

Therefore ... the applicant does not have the necessary locus standi before the Constitutional Court ...”

56. The Constitutional Court followed the same approach in its decision of 23 December 2004 in case no. U-III-2729/2004 in which it declared a subsidiary prosecutor’s constitutional complaint concerning the outcome of criminal proceedings inadmissible on the same basis as noted above.

57. In its decision of 22 October 2008 in case no. U-IIIVs-3511/2006, the Constitutional Court accepted a constitutional complaint concerning the length of criminal proceedings lodged by a subsidiary prosecutor who had not lodged a civil claim in those criminal proceedings. The relevant part of the decision reads:

“The approach taken by the lower courts, by which the applicant did not have the right to lodge a length-of-proceedings complaint because she, as a subsidiary prosecutor in criminal proceedings, ... had failed to lodge a civil claim ... reflects the approach previously taken by this court.

... [T]he Constitutional Court considers that that approach should be revisited on the grounds of the public interest and the protection of victims’ rights.

...

Therefore, the Constitutional Court considers that the question of whether a subsidiary prosecutor in criminal proceedings has a right to have the competent court decide within a reasonable time [whether] the defendant be found guilty and punished according to law, cannot be considered only from the perspective of the civil claim which the injured party may have against the defendant. Such a restrictive approach would deprive the subsidiary prosecutor [of the ability] to exercise his right to bring a subsidiary prosecution and it would run contrary to the principle that rights should be effective ...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

58. The applicant complained that all the relevant facts concerning the death of his sister had not been properly established in the unreasonably long criminal proceedings against Dr V.B. The Court, being master of the characterisation to be given in law to the facts of the case, will consider this complaint under Article 2 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“1. Everyone’s right to life shall be protected by law. No one shall be deprived of his life intentionally save in the execution of a sentence of a court following his conviction of a crime for which this penalty is provided by law.”

A. Admissibility

1. Applicability ratione temporis

(a) The parties’ arguments

59. The Government argued that all complaints in respect of the death and medical treatment of the applicant’s sister were outside of the Court’s temporal jurisdiction. They pointed out that the Convention had entered into force in respect of Croatia on 5 November 1997 and that the applicant’s sister had died in 1994. Therefore, the Government concluded that any substantive complaint under Article 2 of the Convention was incompatible ratione temporis.

60. The applicant pointed out that the proceedings in respect of the death of his sister had commenced in 1998, which was after the Convention had entered into force in respect of Croatia. He also pointed out that the present case concerned the procedural protection of the right to life under Article 2 of the Convention.

(b) The Court’s assessment

61. The Court reiterates that the procedural obligation to carry out an effective investigation under Article 2 of the Convention constituted a separate and autonomous obligation on the domestic authorities, which was binding on them even though the death of the applicant’s sister took place before the date the Convention entered into force in respect of Croatia. The Court’s temporal jurisdiction, as regards compliance with the procedural obligation of Article 2 in respect of deaths occurring before the entry into force of the Convention, exists if there is a genuine connection between the death and the entry into force of the Convention and if a significant proportion of the procedural steps were or ought to have been carried out after the critical date (see Šilih v. Slovenia [GC], no. 71463/01, §§ 159, 161-163, 9 April 2009).

62. The Court notes that in the present case proceedings concerning the death of the applicant’s sister were instituted before the domestic courts on 9 March 1998 when the applicant lodged an indictment with the Zagreb Municipal Criminal Court and ended on 26 November 2009 when the Constitutional Court adopted its decision. Therefore, the Court notes that all relevant procedural steps in connection with the death of the applicant’s sister were carried out after the Convention entered into force in respect of Croatia on 5 November 1997. It follows that the applicant’s complaint falls within the Court’s jurisdiction ratione temporis.

2. Compliance with the six-month time-limit

(a) The parties’ arguments

63. The Government argued that the applicant had failed to bring his complaint before the Court within the six-month time-limit. In the Government’s view, the final domestic decision had been the judgment of the Zagreb County Court of 24 February 2009 and not the decision of the Constitutional Court of 26 November 2009 on which the applicant had relied when he had lodged his application with the Court. In the Government’s view, the applicant should have been aware of the case-law of the Constitutional Court to the effect that constitutional complaints brought by subsidiary prosecutors in criminal proceedings were inadmissible.

64. The applicant argued that he had brought his complaint before the Constitutional Court because he had been obliged to exhaust all domestic remedies.

(b) The Court’s assessment

65. The Court reiterates that the object of the six-month time-limit under Article 35 § 1 is to promote legal certainty, by ensuring that cases raising issues under the Convention are dealt with in a reasonable time and that past decisions are not continuously open to challenge. It marks out the temporal limits of supervision carried out by the organs of the Convention and signals to both individuals and State authorities the period beyond which such supervision is no longer possible (see, amongst other authorities, Walker v. the United Kingdom (dec.), no. 34979/97, ECHR 2000-I).

66. As a rule, the six-month period runs from the date of the final decision in the process of exhaustion of domestic remedies. Article 35 § 1 cannot be interpreted in a manner which would require an applicant to inform the Court of his complaint before his position in connection with the matter has been finally settled at the domestic level. In this respect the Court has already held that before bringing complaints against Croatia to the Court, in order to comply with the principle of subsidiarity, applicants are in principle required to afford the Croatian Constitutional Court the opportunity to remedy their situation (see Orlić v. Croatia, no. 48833/07, § 46, 21 June 2011).

67. The Court also reiterates that the requirements contained in Article 35 § 1 concerning the exhaustion of domestic remedies and the six-month period are closely interrelated, since not only are they combined in the same Article, but they are also expressed in a single sentence whose grammatical construction implies such correlation (see Hatjianastasiou v. Greece, no. 12945/87, Commission decision of 4 April 1990, and Berdzenishvili v. Russia (dec.), no. 31697/03, ECHR 2004‑II (extracts)).

68. The Court notes at the outset that the Croatian Constitution in Article 21 recognises and guarantees the right to life as a fundamental human right. Furthermore, the Court notes that, contrary to the Government’s arguments, the practice of the Constitutional Court as regards the admissibility of complaints submitted by subsidiary prosecutors in criminal proceedings, is inconclusive (see §§ 54-57 above). In this respect the Court reiterates its findings in the Dolenec case that under section 62 of the Constitutional Court Act, anyone who deems that a decision of a State body concerning his or her rights and obligations, or a suspicion or an accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms may lodge a constitutional complaint against that decision and that, from the wording of section 62 of the Constitutional Court Act, the applicant had reason to believe that his constitutional complaint was a remedy that required to be exhausted (see Dolenec v. Croatia, no. 25282/06, § 200, 26 November 2009).

69. In view of these findings and importance of the protection afforded to the right to life, the Court considers that it cannot be held against the applicant if he afforded the Constitutional Court, as the highest Court in Croatia, the opportunity to take appropriate steps to remedy the alleged failures in the proceedings which had been instituted before the lower courts in respect of the infringement of his sister’s right to life. This conclusion is supported by the fact that only by using this remedy did the applicant comply with the principle of exhaustion of domestic remedies in line with the principle of subsidiarity. Therefore, the Government’s argument must be rejected.

3. Exhaustion of domestic remedies

(a) The parties’ arguments

70. The Government argued that the applicant had failed to exhaust all domestic remedies. The Government considered that the applicant had failed to bring a civil action against Rebro Hospital under the Civil Obligations Act where he could have claimed damages for the alleged medical malpractice and the death of his sister. That could have also allowed him to lodge a constitutional complaint if he had not succeeded with his civil action.

71. The applicant argued that he had exhausted all domestic remedies. He pointed out that he had had two sets of proceedings at his disposal – civil and criminal – and that he had opted for criminal proceedings. He noted that after the death of his sister he had suffered profound grief that could only have been alleviated by establishing all the circumstances of the case and not by compensation of damages. He also argued that, even if he had not expressly cited Article 2 of the Convention, his complaints both before the Court and before the Constitutional Court had in substance concerned the procedural aspect of Article 2 of the Convention.

(b) The Court’s assessment

72. The Court reiterates that under Article 35 § 1 of the Convention, it may only deal with an application after all domestic remedies have been exhausted. The purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, for example, Mifsud v. France (dec.) [GC], no. 57220/00, § 15, ECHR 2002-VIII). The obligation to exhaust domestic remedies requires an applicant to make normal use of remedies which are effective, sufficient and accessible in respect of his Convention grievances. To be effective, a remedy must be capable of resolving directly the impugned state of affairs (see Balogh v. Hungary, no. 47940/99, § 30, 20 July 2004).

73. The rule of exhaustion of domestic remedies must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism. At the same time it requires in principle that the complaints intended to be made subsequently at international level should have been aired before domestic authorities, at least in substance and in compliance with the formal requirements laid down in domestic law (see Azinas v. Cyprus [GC], no. 56679/00, § 38, ECHR 2004-III; Melnik v. Ukraine, no. 72286/01, § 67, 28 March 2006; Hummatov v. Azerbaijan, nos. 9852/03 and 13413/04, § 91, 29 November 2007; and Dvořáček and Dvořáčková v. Slovakia, no. 30754/04, § 54, 28 July 2009).

74. However, in the event of there being a number of domestic remedies which an individual can pursue, that person is entitled to choose a remedy which addresses his or her essential grievance. In other words, when a remedy has been pursued, use of another remedy which has essentially the same objective is not required (see T.W. v. Malta [GC], no. 25644/94, § 34, 29 April 1999; Moreira Barbosa v. Portugal (dec.), no. 65681/01, ECHR 2004-V; and Jeličić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 41183/02, 15 November 2005; and Jasinskis v. Latvia, no. 45744/08, § 50, 21 December 2010).

75. The Court has held, as regards cases of alleged medical negligence, that the positive obligations under Article 2 of the Convention require States to set up an effective independent judicial system so that the cause of death of patients in the care of the medical profession, whether in the public or the private sector, can be determined and those responsible held accountable (see Erikson v. Italy (dec.), no. 37900/97, 26 October 1999; Powell v. the United Kingdom (dec.), no. 45305/99, ECHR 2000‑V; and Byrzykowski v. Poland, no. 11562/05, § 104, 27 June 2006).

76. In this respect, the Court has held that if the infringement of the right to life or to personal integrity is not caused intentionally, the positive obligation imposed by Article 2 of the Convention to set up an effective judicial system does not necessarily require the provision of a criminal-law remedy in every case. In the specific sphere of medical negligence the obligation may, for instance, also be satisfied if the legal system affords victims a remedy in the civil courts, either alone or in conjunction with a remedy in the criminal courts, enabling any liability of the doctors concerned to be established and any appropriate civil redress, such as an order for damages and/or for the publication of the decision, to be obtained. Disciplinary measures may also be envisaged (see Šilih, cited above, § 194).

77. However, even if the procedural obligation under Article 2 of the Convention does not necessarily require the State to provide for criminal proceedings in medical negligence cases, such proceedings could by themselves have fulfilled the requirements of Article 2 of the Convention (Šilih, cited above, § 202).

78. This accordingly means that applicants alleging a violation of the positive obligation of Article 2 of the Convention in cases of alleged medical negligence, before bringing their complaints to the Court, must avail themselves of the best means available in the domestic system with which to identify the extent of the doctor’s liability for the death of their relative (see Calvelli and Ciglio v. Italy [GC], no. 32967/96, § 55, ECHR 2002‑I).

79. Consequently, if the domestic system allows for more remedies which could in principle, if pursued successfully, be considered as the best way in which to determine the extent of the doctor’s liability for the death of their relative, the applicants are obliged to exhaust a remedy which addresses their essential grievance. Use of another remedy which has essentially the same objective and which would not necessarily result in a more effective examination of the case is not required (see Jasinskis, cited above, §§ 52-53).

80. The Court notes that in the present case the applicant instituted criminal proceedings in which he, acting as a subsidiary prosecutor after his criminal complaint was rejected by the Zagreb Municipal State Attorney’s Office, pursued his claim of medical malpractice resulting in the death of his sister through the courts (see Šilih, cited above, §§ 169, 197-199). In addition, he instituted disciplinary proceedings against the doctor involved in the treatment of his sister by complaining to the Ministry of Health about the circumstances of her medical treatment in the Rebro Hospital.

81. It appears to be common ground that both avenues – the criminal prosecution and the administrative disciplinary proceedings – could in principle, if pursued successfully, have led to the extent of the doctor’s liability being established and eventually to the award of appropriate redress and/or publication of the decision (see Jasinskis, cited above, § 52, and Šilih, cited above, § 194). The Government have failed to demonstrate that the remedy offered by civil proceedings would have enabled the applicant to pursue objectives that are any different from the ones pursued through the use of the aforementioned remedies (see Jasinskis, cited above, § 53).

82. The Court therefore considers that in the light of the circumstances of the present case there was no reason for the applicant to institute another set of civil proceedings in addition to the criminal prosecution and the administrative disciplinary proceedings instituted by him.

83. Accordingly, the applicant has exhausted domestic remedies and the Government’s objection has to be dismissed.

4. Conclusion

84. The Court notes that this part of the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

85. The applicant argued that during the criminal proceedings before the domestic courts in respect of the alleged medical malpractice and the death of his sister, the domestic courts had failed to commission an independent medical report. In the applicant’s view, there had been doubt as to the objectivity and independence of the medical experts who had drawn up the medical report, since both the accused and the experts had been professors of medicine at the same faculty. Moreover, the accused had been a mentor to many physicians over the years and a prominent figure in the Croatian health system. According to the applicant this had resulted in serious flaws in the findings of the experts. However, his objections in that respect had not been thoroughly examined by the domestic courts. The applicant also complained that the requirement of promptness had not been met in the criminal proceedings at issue.

86. The Government argued that the investigation and the proceedings before the domestic authorities in respect of the alleged medical malpractice and the death of the applicant’s sister had been prompt and effective. During the criminal proceedings three separate medical reports had been commissioned by the domestic courts and none of them had suggested any failures in the medical treatment of the applicant’s sister. On the contrary, the medical report that had been privately commissioned by the applicant had been drawn up by a doctor who had not been an expert and had been based on incomplete medical documentation. Dr V.B. had been acquitted by the domestic courts on the basis of the reports submitted by sworn court experts, which could not be considered arbitrary action.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

87. The Court reiterates that the acts and omissions of the authorities in the field of health care may in certain circumstances engage their responsibility under the positive limb of Article 2 of the Convention. However, where a Contracting State has made adequate provision for securing high professional standards among health professionals and the protection of the lives of patients, it cannot accept that matters such as error of judgment on the part of a health professional or negligent co-ordination among health professionals in the treatment of a particular patient are sufficient of themselves to call a Contracting State to account from the standpoint of its positive obligations under Article 2 of the Convention to protect life (Byrzykowski v. Poland, cited above, § 104).

88. The positive obligations require States to make regulations compelling hospitals, whether public or private, to adopt appropriate measures for the protection of their patients’ lives. They also require an effective independent judicial system to be set up so that the cause of death of patients in the care of the medical profession, whether in the public or the private sector, can be determined and those responsible held accountable (see, among other authorities, Calvelli and Ciglio, cited above, § 49).

89. In order to satisfy its positive obligation under Article 2 of the Convention, the State has a duty to ensure, by all means at its disposal, that the legislative and administrative framework set up to protect patients’ rights is properly implemented and any breaches of these rights are put right and punished. Therefore, the Court’s task is to examine whether there was an adequate procedural response on the part of the State to the infringement of the right to life (see Konczelska v. Poland (dec.), no. 27294/08, § 35, 20 September 2011). Moreover, the requirements of Article 2 go beyond the stage of the official investigation, where it has led to the institution of proceedings in the national courts: the proceedings as a whole, including the trial stage, must satisfy the requirements of the positive obligation to protect lives through the law and the prohibition of ill-treatment (see Beganović v. Croatia, no. 46423/06, § 77, 25 June 2009).

90. A requirement of independence of the effective domestic system set up to determine the cause of death of patients in the care of the medical profession is implicit in this context (see Byrzykowski, cited above, § 104). This above all means not only a lack of hierarchical or institutional connection, but also the formal and de facto independence of all parties tasked with conducting an assessment as part of proceedings set up to determine the cause of death of patients from those implicated in the events (see, mutatis mutandis, Denis Vasilyev v. Russia, no. 32704/04, § 148, 17 December 2009).

(b) Application of these principles to the present case

91. The Court notes that the present case concerns the death of a patient receiving health care and which was allegedly caused by medical negligence. In addition, the circumstances of the case were complicated by an allegation that the doctor allegedly responsible for the malpractice and death of the patient had taken bribes and the findings of the disciplinary bodies in that respect (see paragraphs 10-14 above).

92. In such circumstances, and having in mind the fundamental importance of the right to life guaranteed under Article 2 of the Convention, the Court considers that when scrutinising the effectiveness of the domestic system as a whole, and in particular independence of the proceedings set in motion to determine the cause of death of the patient, it must be strict in order to determine whether the system as a whole and the particular proceedings satisfied all of the guarantees required by the Convention (see the approach taken in Dodov v. Bulgaria, no. 59548/00, §§ 87-98, 17 January 2008).

93. In the present case the Court has to examine whether the criminal proceedings, which the applicant instituted by lodging a criminal complaint with the Zagreb Municipal State Attorney’s Office, and the administrative disciplinary proceedings, instituted by the applicant by complaining to the Ministry of Health, satisfied all the guarantees required by the Convention.

94. As to the criminal proceedings, the Court notes that based on the findings of medical experts J.Š. and B.C. the Zagreb Municipal State Attorney’s Office dismissed the applicant’s criminal complaint concerning the alleged medical malpractice of Dr V.B. (see paragraph 17 above). The applicant, however, pursued his complaints by lodging an indictment in the Zagreb Municipal Criminal Court against Dr V.B. on charges of medical malpractice. Upon doing so, he challenged the medical report made by J.Š. and B.C. on the grounds of their personal relationship with Dr V.B.

95. In this respect the Court would reiterate that one of the fundamental aspects of the procedural guarantees enjoyed by Article 2 of the Convention is that proceedings capable of determining the cause of death of patients in the care of medical professionals must be conducted with sufficient care so as to ensure the independence of the findings of the experts involved. The requirement of independence is particularly important when obtaining medical reports from expert witnesses, who must have formal and de facto independence from those implicated in the events (see Barabanshchikov v. Russia, no. 36220/02, § 59, 8 January 2009, and Denis Vasilyev, cited above, § 148). The medical reports of expert witnesses are very likely to carry crucial weight in a court’s assessment of the highly complex issues of medical negligence, which gives them a particularly special role in the proceedings (see Sara Lind Eggertsdóttir v. Iceland, no. 31930/04, § 47, 5 July 2007).

96. In the present case the Zagreb Municipal Criminal Court commissioned three medical reports. The first medical report was commissioned during the investigation from doctors J.Š. and B.C. of the Zagreb University Medical Faculty; the second medical report was commissioned during the criminal proceedings from M.U., a professor at the Rijeka University Medical Faculty; and the third medical report was commissioned first from J.Š. and B.C., then from two other experts, M.D. and S.J., who were supposed to replace B.C., who had died in the meantime. The medical reports were commissioned with an instruction to the medical experts to examine the circumstances of the treatment and death of the applicant’s sister and the actions of the accused, Dr V.B.

97. The Court further notes that in their findings the national authorites relied exclusively on the reports drawn up by doctors J.Š., B.C., M.D. and S.J. Their reports thus played a crucial role in the proceedings because all of the domestic authorities relied on their findings to a decisive degree. The State Attorney’s Office, relying exclusively on the findings of J.Š. and B.C., rejected the applicant’s criminal complaint against Dr V.B., and the domestic courts, also relying on the reports drawn up by J.Š., M.D. and S.J., acquitted Dr V.B. of the charges of medical malpractice.

98. It is not disputed between the parties that all these medical experts, on whose reports the domestic authorities based their decisions, were professors at the Zagreb University Medical Faculty and that the accused, Dr V.B., was also a professor at the same faculty and a well known medical expert from Zagreb. Furthermore, doctor S.J. worked as the Head of the Pathology Department of the Rebro Hospital. In this respect the Court notes, however, that Article 250 paragraph 2 of the Croatian Code of Criminal Procedure expressly provides that an expert who is employed by the same State authority or by the same employer as the accused or the injured person has to be disqualified.

99. Moreover, the Court notes that the Zagreb Municipal Criminal Court initially refused to accept the medical report by J.Š. and B.C. which was produced during the investigation and commissioned another medical report from the Rijeka University Medical Faculty, relying on Article 250 paragraph 2 of the Code of Criminal Procedure. That court explained that this was necessary in order to “prevent any possible doubt as to the truthfulness and objectivity of experts from a relatively small professional environment such as Zagreb” (see paragraphs 21 and 26 above).

100. However, the Zagreb County Court, when quashing the first-instance judgment on the grounds that the expert from the Rijeka University Medical Faculty who was intended to replace the experts from the Zagreb University Medical Faculty was not a sworn court expert, ordered that the medical report be commissioned again from the experts at the Zagreb University Medical Faculty, the colleagues of the accused.

101. It is also to be noted that the applicant requested on numerous occasions throughout the proceedings that the medical experts from Zagreb University Medical Faculty be disqualified from the criminal case against their colleague, Dr V.B. However, the domestic courts, without ever asking directly these expert witnesses as to their connection with Dr V.B., dismissed the applicant’s motions to disqualify them, saying nothing more than that there was nothing to suggest bias on their part.

102. The Court stresses that what is at stake here is not the content of the medical reports or the question of whether the applicant’s sister truly died owing to medical negligence, but the fact that the medical experts in the judicial proceedings were professors at the same Medical Faculty as the accused and as such could not be seen as objectively impartial according to Croatian law. What is at stake is the trust of the public in the criminal justice system, where appearances have a high importance.

103. Furthermore, the Court reiterates that in Article 2 cases concerning medical negligence a requirement of promptness and reasonable expedition is implicit in determining the effectiveness of the domestic proceedings set up to elucidate the circumstances of the patient’s death. Even where there may be obstacles or difficulties which prevent progress in an investigation in a particular situation, a prompt response by the authorities is vital in maintaining public confidence in their adherence to the rule of law and in preventing any appearance of collusion in or tolerance of unlawful acts. The State’s obligation under Article 2 of the Convention will not be satisfied if the protection afforded by domestic law exists only in theory: above all, it must also operate effectively in practice and that requires a prompt examination of the case without unnecessary delays (see Šilih, cited above, § 195).

104. In this connection the Court notes that the applicant lodged his criminal complaint with the Zagreb Municipal State Attorney’s Office in October 1994, only to have his complaint rejected in February 1998, after more than three years. He then lodged an indictment against Dr V.B. in the Zagreb Municipal Criminal Court on 9 March 1998 and the final judgment in those proceedings was adopted on 24 February 2009 when the Zagreb County Court dismissed the applicant’s appeal. The proceedings further continued before the Constitutional Court upon the applicant’s constitutional complaint and ended on 26 November 2009 when that court adopted its decision.

105. The Court is not called upon to determine or to identify what sort of steps the domestic authorities should have taken in the case at hand. Therefore, it confines itself to noting that the criminal proceedings, in view of the fact that they lasted for more than fifteen years, were excessively long and that neither the conduct of the applicant nor the complexity of the case can suffice to explain such length.

106. As to the administrative disciplinary proceedings which the applicant instituted by complaining to the Ministry of Health, the Court notes that the applicant complained about the circumstances of the medical treatment of his sister in the Rebro Hospital. However, the Ministry of Health only opened disciplinary proceedings against Dr V.B. in respect of the allegation that he had taken bribes, without giving any answer about the complaint of medical malpractice.

107. Against the above background, the Court finds that the domestic system as a whole, faced with a case of an allegation of medical negligence resulting in death of the applicant’s sister, failed to provide an adequate and timely response consonant with the State’s procedural obligations under Article 2 of the Convention.

108. There has accordingly been a violation of Article 2 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

109. The applicant complained that he had not had an effective domestic remedy in respect of the alleged medical malpractice and the death of his sister. He relied on Article 13 of the Convention, which reads as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

A. Admissibility

110. The Court considers that this complaint is closely linked to the one concerning the procedural aspect of Article 2 of the Convention and must also therefore be declared admissible.

B. Merits

111. The Court notes that the applicant was able to pursue a criminal prosecution of the doctor allegedly responsible for the death of his sister. The issue of effectiveness of the remedies used has already been addressed in the context of Article 2 of the Convention. In view of its findings under Article 2 of the Convention, the Court considers that there is no need to examine further the complaint under Article 13 of the Convention.

III. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF THE CONVENTION

112. The applicant also complained under Article 6 of the Convention about the lack of fairness of the criminal proceedings.

113. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

114. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

115. The applicant claimed 44,072,32 euros (EUR) in respect of pecuniary damage on the grounds that he had travelled from Rotterdam to Zagreb because of the domestic proceedings, and he had raised his sister’s children who had come to live with him in the Netherlands, although their father had stayed in Croatia. The applicant also claimed EUR 30,000 in respect of non-pecuniary damage.

116. The Government considered the applicant’s claim excessive, unfounded and unsubstantiated, because there was no causal link between the violations complained of and the applicant’s pecuniary claims.

117. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant EUR 10,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to him.

118. As regards pecuniary damage, the Court notes that the applicant was represented by a lawyer throughout the domestic proceedings and that it was not therefore necessary for the applicant to travel to Croatia because of the proceedings. The Court also considers that he failed to demonstrate any direct causal link between his sister’s death and the fact that her children had come to live with him in the Netherlands. Therefore, as the Court does not see any causal link between the claimed amount and the finding of a violation, the applicant’s claim for pecuniary damage is dismissed.

B. Costs and expenses

119. The applicant also claimed EUR 19,024 for costs and expenses incurred before the domestic courts and in the proceedings before the Court.

120. The Government considered that the applicant had failed to substantiate his claim for costs and expenses in any way.

121. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. As to the criminal proceedings instituted by the applicant before the national authorities, the Court agrees that, as they were essentially aimed at remedying the violation of the Convention alleged before the Court, the domestic legal costs may be taken into account in assessing the claim for costs (see Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, § 284, ECHR 2006-V). In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court awards the applicant the sum of EUR 6,300 for costs and expenses in the proceedings before the national authorities. As to the Convention proceedings, making its assessment on an equitable basis and in the light of its practice in comparable cases, the Court considers it reasonable to award the applicant, who was legally represented, the sum of EUR 1,600, plus any tax that may be chargeable to the applicant on these amounts.

C. Default interest

122. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaint concerning Articles 2 and 13 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of the procedural aspect of Article 2 of the Convention;

3. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 13 of the Convention;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, which are to be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 10,000 (ten thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 7,900 (seven thousand nine hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 13 November 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen Anatoly Kovler
Registrar President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Sicilianos is annexed to this judgment.

A.K.
S.N.

CONCURRING OPINION OF JUDGE SICILIANOS

I have voted in favour of finding a violation of the procedural aspect of Article 2 of the Convention in the present case. As the judgment rightly underlines, “in Article 2 cases concerning medical negligence a requirement of promptness and reasonable expedition is implicit in determining the effectiveness of the domestic proceedings set up to elucidate the circumstances of the patient’s death” (paragraph 103 of the judgment). In this connection the Court noted that the applicant lodged his criminal complaint with the Zagreb Municipal State Attorney’s Office in October 1994 and that the proceedings ended on 26 November 2009, when the Constitutional Court adopted its decision. In other words, the domestic proceedings lasted for more than fifteen years. Neither the conduct of the applicant nor the complexity of the case could explain such length (paragraph 105).

With all due respect to my colleagues, I believe that this finding would have been sufficient and that it was unnecessary to go into the somewhat controversial issue of whether the findings of the experts involved were impartial. In fact the domestic courts commissioned three medical reports (paragraphs 15, 21, 29-30). Five experts and University Professors from both the Zagreb and the Rijeka University Medical Faculties found that there had been no medical malpractice. Furthermore, the expert report submitted by the applicant himself (by a professor in another discipline, namely urology) did not find that there had been malpractice by doctor V.B. It simply stated that “in order to exclude any failures in the postoperative course of treatment, it would be necessary to consult other documentation and make further examinations” (paragraph 25). Moreover, the Zagreb Municipal Criminal Court acquitted doctor V.B. of the charges of medical malpractice not merely on the basis of the impugned medical report, but also by taking into account the witness statements and other relevant medical documentation (paragraph 35). In those circumstances, the impugned judgments of the domestic courts do not disclose any arbitrariness or lack of impartiality. Consequently, the corresponding complaint by the applicant was of a ‘fourth-instance’ nature and should have been dismissed as manifestly ill-founded.

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Novine u oblasti nediskriminacije u 2020.
zaštita ljudskih prava diskriminacija diskriminacija žena praksa ESLjP praksa UN komiteta sudska praksa
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima – prvi deo
deca u građanskim sudskim postupcima poštovanje privatnog i porodičnog života prava deteta pravo na pravično zadovoljenje pravo na pravično suđenje
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima - drugi deo
deca u sudskim postupcima prava deteta
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima - treći deo
deca u sudskim postupcima najbolji interes deteta prava deteta
Posebna znanja i veštine u radu sa decom u građanskim stvarima i komunikacija sa decom u sudu
najbolji interes deteta prava deteta
Najbolji interes deteta
Konvencija o pravima deteta najbolji interes deteta prava deteta
Zaštita prava na suđenje u razumnom roku
pravo na pravično suđenje razuman rok tužba za naknadu imovinske štete
Pravo deteta na izražavanje mišljenja i participacija deteta - Opšti komentar br.12 o pravu deteta da bude saslušano (2009)
deca u građanskim sudskim postupcima Konvencija o pravima deteta prava deteta standardi Ujedinjenih nacija
Najbolji interes deteta - Opšti komentar br. 14 (2013) o pravu deteta da njegovi/njeni interesi budu od prvenstvenog značaja
deca u građanskim sudskim postupcima Konvencija o pravima deteta prava deteta standardi Ujedinjenih nacija
Prava deteta i standardi Ujedinjenih nacija
deca u građanskim sudskim postupcima Konvencija o pravima deteta prava deteta
Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života i prava deteta praksa ESLjP
poštovanje porodičnog života poštovanje privatnog života prava deteta
Pravo na pravično suđenje u praksi ESLjP uz poseban osvrt na porodične sporove
Evropska konvencija o ljudskim pravima porodični sporovi prava deteta pravo na pravično suđenje
Zaštita deteta od nasilja u porodici
nasilje u porodici deca u građanskim sporovima najbolji interes deteta prava deteta
Postupanje sa maloletnicima u prekršajnom postupku
maloletnici prekršajni postupak
Urednost i zakonitost unapred pripremljenog plana reorganizacije
plan reorganizacije stečaj
Vodič za profesionalnu i uspešnu komunikaciju sudova sa javnošću
javni nastup komunikacija sa javnošću komunikaciona strategija PR priručnik
Obuka sudija i tužilaca Republike Srbije u oblasti etike i prevencije i otkrivanja korupcije: ocena stanja i preporuke
etika i integritet otkrivanje korupcije prevencija korupcije priručnik
Napredni kurs za traženje i privremeno i trajno oduzimanje imovinske koristi stečene vršenjem krivičnih dela putem interneta – priučnik za samostalnu obuku
krivična dela putem interneta visokotehnološki kriminal oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela priručnik
Nasilje u porodici - pravni okvir, međunarodni instrumenti i sentence presuda
nasilje u porodici praksa ESLjP praksa UN komiteta
Nasilje u porodici - položaj oštećenog lica u krivičnom postupku
krivični postupak nasilje u porodici položaj oštećenog praksa ESLjP sudska praksa
Priručnik i kurikulum za obuku profesionalaca u kontaktu sa decom žrtvama krivičnih dela
žrtve krivičnog dela maloletnici priručnik
Priručnik za obuku profesionalaca u oblasti pravosuđa po meri deteta
pravosuđe po meri deteta smernice za predavače maloletnici
Primena standarda Ujedinjenih nacija u zaštiti ljudskih prava pred domaćim sudovima - prava deteta, priručnik za sudije
zaštita ljudskih prava prava deteta praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju prava osoba sa invaliditetom - priručnik za sudije
zaštita osoba sa invaliditetom praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju principa nediskriminacije - priručnik za sudije
diskriminacija zaštita ljudskih prava praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u oblasti azila i migracija - priručnik za sudije
azil zaštita ljudskih prava migracije praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Smernice za rodno-odgovoran pristup presuđivanju u predmetima rodno-zasnovanog nasilja
nasilje nad ženama Evropska konvencija o ljudskim pravima rodno-zasnovano nasilje standardi Ujedinjenih nacija
Azil - staistički podaci za Republiku Srbiju za 2018. godinu
azil migracije
Direktna primena UN standarda u oblasti zaštite ljudskih prava III radionica - prava izbeglica, tražilaca azila i migranata
azil prava izbeglica zaštita ljudskih prava migracije standardi Ujedinjenih nacija
Zabrana vraćanja - obuka za sudije
azil prava izbeglica zaštita ljudskih prava migracije standardi Evropskog suda za ljudska prava standardi Ujedinjenih nacija
Pojam diskriminacije
diskriminacija praksa UN komiteta standardi Ujedinjenih nacija
Poslovna sposobnost – međunarodni standardi i obaveze
zaštita ljudskih prava standardi Evropskog suda za ljudska prava standardi Ujedinjenih nacija
Šta je invaliditet? Prava osoba sa invaliditetom
prava osoba sa invaliditetom zaštita ljudskih prava zaštita osoba sa invaliditetom standardi Ujedinjenih nacija
Pristupačnost i prinudna hospitalizacija
prava osoba sa invaliditetom zaštita ljudskih prava standardi Ujedinjenih nacija
Prava osoba sa invaliditetom - zabrana diskriminacije 1
prava osoba sa invaliditetom diskriminacija zaštita ljudskih prava zaštita osoba sa invaliditetom standardi Ujedinjenih nacija
Prava osoba sa invaliditetom - zabrana diskriminacije 2
prava osoba sa invaliditetom diskriminacija zaštita ljudskih prava zaštita osoba sa invaliditetom standardi Ujedinjenih nacija
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije u Republici Srbiji
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava standardi Evropskog suda za ljudska prava
Suđenje u razumnom roku - priručnik za obuku sudija
zaštita prava na suđenje u razumnom roku priručnik standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Pravni koncepti Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima standardi Evropskog suda za ljudska prava
Smernice za izradu nacrta prvostepenih sudskih odluka u građanskoj materiji - program obuke sudskih pomoćnika
izrada prvostepenih sudskih odluka priručnik
Sudska praksa Upravnog suda u izbornom sporu u sprovođenju lokalnih izbora
izborno pravo sudska praksa Upravnog suda
Priručnik o troškovima krivičnog postupka
Zakon o krivičnom postupku krivični postupak priručnik sudski troškovi troškovi krivičnog postupka
Suđenje u razumnom roku prema članu 6 EKLjP u radnim sporovima i praksa Evropskog suda za ljudska prava
zaštita prava na suđenje u razumnom roku praksa ESLjP radni sporovi
Zaštita uzbunjivača kroz Zakon o zaštiti uzbunjivača te analizu DIREKTIVE (EU) 2019/1937 Evropskog Parlamenta
zaštita uzbunjivača međunarodni pravni standardi praksa ESLjP
Konvencije MOR-a i preporuke u oblasti socijalnoekonomskih prava
radni sporovi
Vršnjačko nasilje s osvrtom na internetsko nasilje „Sajber buling“ kroz domaće i međunarodne propise s osvrtom na Uredbu o bezbednosti i zaštiti dece pri korišćenju informaciono-komunikacionih tehnologija
Cyberbullying bezbednost dece na internetu visokotehnološki kriminal zaštita dece krivična dela putem interneta nasilje u digitalnom okruženju
Visokotehnološki kriminal u domaćim i međunarodnim propisima
visokotehnološki kriminal
Pravo na imovinu kroz domaće propise i član 1 Protokola 1 uz EKLjP
Evropska konvencija o ljudskim pravima pravo na imovinu praksa ESLjP
Zločin iz mržnje kroz relevantnu prasku Evropskog suda za ljudska prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima zločin iz mržnje praksa ESLjP
Zločin iz mržnje kroz Krivični zakonik i međunarodne propise, te domaću i sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava
zločin iz mržnje praksa ESLjP sudska praksa
Lišenje roditeljskog prava kroz domaće propise i praksu VKS i ESLjP
zaštita dece lišenje roditeljskog prava praksa ESLjP sudska praksa
Zaštita od porodičnog nasilja kroz porodično, krivično pravo i Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, kroz praksu domaćih sudova te praksu Evropskog suda za ljudska prava
nasilje nad ženama nasilje u porodici praksa ESLjP sudska praksa
Pranje novca kroz domaće i međunarodne propise s osvrtom na Zakon o digitalnoj imovini i Zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma
digitalna imovina (kriptovalute)- pranje novca
Digitalna imovina
digitalna imovina (kriptovalute)-
Krivična dela protiv prava po osnovu rada sa domaćom sudskom praksom i praksom ESLjP
praksa ESLjP radni sporovi sudska praksa
Dostavljanje u parničnom postupku elektronskom poštom
parnica
Upravno sudstvo u razvijenim zemljama, prof. Dr Vuk Cucić
upravno sudstvo
Zakon o opštem upravnom postupku - izvod, prof. Dr Dobrosav Milovanović
Zakon o opštem upravnom postupku upravno sudstvo
Osnovni pojmovi u oblasti javnih nabavki - Blaženka Stojanović, septembar – oktobar 2023
javne nabavke
Pravila postupka javnih nabavki, dr Dobrosav Milovanović septembar – oktobar 2023
javne nabavke
Mehanizam zaštite i podrške žrtvama prema Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici Republike Srbije - infografika
nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Postupak i tehnika izrade sudskih odluka
izrada prvostepenih sudskih odluka sudska praksa
Tehnika izrade presude za sudije i sudijske pomoćnike privrednih sudova - nastavni materijal za obuku
Privatnost i zaštita podataka o ličnosti kroz domaće i međunarodno pravo s osvrtom na korisnike Fejsbuka i interneta sa krivičnopravnog aspekta
visokotehnološki kriminal zaštita podataka o ličnosti međunarodni pravni standardi poštovanje privatnog života poštovanje privatnog i porodičnog života
Zaštita dece pri korišćenju informaciono-komunikacionih tehnologija u domaćem i međunarodnom pravu
Cyberbullying visokotehnološki kriminal Zakon o informacionoj bezbednosti zaštita dece na internetu međunarodni pravni standardi
javne nabavke - priprema za sprovođenje postupka javne nabavke, objavljivanje i transparentnost
javne nabavke
Javne nabavke - izbor učesnika i dodela ugovora
javne nabavke
Javne nabavke - dodela ugovora i izvršenje ugovora
javne nabavke
Javne nabavke - posebni postupci javnih nabavki i monitoring nad promenom propisa o javnim nabavkama
javne nabavke
Zakon o izvršenju i obezbeđenju - sporna pitanja
zakon o izvršenju i obezbeđenju
Uputstvo za korišćenje baza podataka eJuris sistema
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP praksa UN komiteta
Klauzula zabrane konkurencije u domaćem i međunarodnom pravu kroz sudsku praksu i MOR
zabrana konkurencije međunarodni pravni standardi radno pravo sudska praksa ugovor o radu
Analiza javnobeležničke forme obligacionih ugovora
javni beležnici obligacioni ugovori
Priručnik za primenu načela oportuniteta krivičnog gonjenja - treće, izmenjeno i dopunjeno izdanje
krivični postupak krivično gonjenje krivično pravo načelo oportuniteta
Osnovi ekološkog prava
ekološko pravo zaštita životne sredine
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene korupcijom i teškim i organizovanim kriminalom
borba protiv korupcije borba protiv organizovanog kriminala međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Unfair terms control and the ex officio doctrine control
Zaštita prava potrošača
EU direktiva o zaštiti prava potrošača
Zaštita prava potrošača Pravo Evropske unije
Evropsko pravo potrošača - važeći pravni okvir
Zaštita prava potrošača Pravo Evropske unije
Pregled prakse domaćih sudova u oblasti zaštite potrošača
Zaštita prava potrošača sudska praksa
Prodaja u stečaju
stečaj
Osnaživanje izbeglica kroz visoko obrazovanje
prava izbeglica
Smernice o međunarodnoj zaštiti br. 14: Nekažnjavanje izbeglica zbog neregularnog ulaska ili boravka i ograničenja kretanja izbeglica u skladu sa članom 31. Konvencije o statusu izbeglica iz 1951. godine
međunarodni pravni standardi prava izbeglica praksa UN komiteta
Nacionalna bezbednost i lica koja traže međunarodnu zaštitu
azil prava izbeglica
Zaštita i nacionalna bezbednost - ključne poruke
prava izbeglica
Delotvorni pravni lekovi i postupak azila
azil međunarodni pravni standardi prava izbeglica
Stečajno pravo u Evropskoj uniji
Pravo Evropske unije stečaj
Pravo intelektualne svojine Evropske unije
intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Naknada štete zbog povrede prava tržišne konkurencije
povreda prava tržišne konkurencije Pravo Evropske unije
EU Copyright Law: An Overview
intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Ključna nacionalna sporna pitanja u pogledu autorskih prava - zakonsko uređenje autorskih prava
autorska prava intelektualna svojina
Litigating before a new Court:The Unified Patent Court
intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Recent EU case law on absolute and relative grounds
žig zaštitni znak praksa evropskih sudova sudska praksa
Recent EU case law on designs and update on Design Legal Reform
intelektualna svojina Pravo Evropske unije praksa evropskih sudova
The EUIPO Boards of Appeal
autorska prava intelektualna svojina Pravo Evropske unije
Zaštita žiga
žig intelektualna svojina
Identifikovanje ekonomsko-finansijske pozicije društva, mere reorganizacije i biznis plan
plan reorganizacije stečaj
Metodologije procene sa studijom slučaja
stečaj
Pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika
stečaj
Poređenje vrednosti stečajnog dužnika u bankrotstvu i reorganizaciji
plan reorganizacije stečaj
Procena vrednosti udela u kapitalu
stečaj
Prodaja imovine stečajnog dužnika
stečaj
Uvod u računovodstvo i finansijsko izveštavanje
stečaj

Publikacije

Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima
građanski postupak deca u građanskim sudskim postupcima maloletnici najbolji interes deteta
Priručnik za primenu zakona o parničnom postupku
Zakon o parničkom postupku parnica priručnik sudsko poravnanje troškovi parničnog postupka
Sprečavanje nekažnjivosti trgovaca ljudima i podrška žrtvama - analiza odabranih predmeta
priručnik trgovina ljudima
Zbirka sudske prakse u predmetima koji se odnose na vatreno oružje - vol.1/2015-2019
analiza presude vatreno oružje sudska praksa
Oduzimanje imovine proistekle iz krivičnog dela - priručnik za primenu u praksi
krivično pravo oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine priručnik
Prekršaji u oblasti javnih nabavki - priručnik
javne nabavke prekršajni postupak priručnik
Uviđaj saobraćajnih nezgoda za javne tužioce i saobraćajnu policiju
uviđaj uviđaj saobraćajnih nezgoda
Postupanje sa maloletnicima u prekršajnom postupku
maloletnici prekršajni postupak
Standardi Evropskog suda za ljudska prava od značaja za Upravni sud
Evropska konvencija o ljudskim pravima standardi Evropskog suda za ljudska prava upravno sudstvo
Vodič za profesionalnu i uspešnu komunikaciju sudova sa javnošću
javni nastup komunikacija sa javnošću komunikaciona strategija PR priručnik
Obuka sudija i tužilaca Republike Srbije u oblasti etike i prevencije i otkrivanja korupcije: ocena stanja i preporuke
etika i integritet otkrivanje korupcije prevencija korupcije priručnik
Napredni kurs za traženje i privremeno i trajno oduzimanje imovinske koristi stečene vršenjem krivičnih dela putem interneta – priučnik za samostalnu obuku
krivična dela putem interneta visokotehnološki kriminal oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela priručnik
Priručnik za suzbijanje privrednog kriminaliteta i korupcije
borba protiv korupcije zloupotreba službenog položaja korupcija otkrivanje korupcije
Praktikum za istrage i suđenja krivičnih dela korupcije
borba protiv korupcije korupcija finansijska forenzika priručnik
Istraga i procesuiranje krivičnih dela korupcije identifikovanih kroz revizorske izveštaje - praktikum za pripadnike pravosuđa i policije
borba protiv korupcije korupcija revizorski izveštaji finansijska forenzika
Pisanje krivičnih presuda - priručnik
pisanje krivičnih presuda pisanje presuda citiranje presuda ESLjP
Priručnik za pisanje optužnih akata
optužni akt priručnik
Oduzimanje imovine proistekle iz krivičnog dela - izazovi i preporuke za unapređenje postupka
oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine
Priručnik za primenu alternativnih sankcija
alternativne sankcije krivični postupak
Uporednopravna analiza uloge finansijskog forenzičara u krivičnom postupku
krivični postupak finansijska forenzika
Priručnik za popunjavanje izveštaja za uslovni otpust
uslovni otpust priručnik
Smernice za unapređenje sudske prakse u postupcima za naknadu štete žrtvama teških krivičnih dela u krivičnom postupku
žrtve krivičnog dela krivični postupak naknada štete žrtvama krivičnog dela priručnik sudska praksa
Priručnik za primenu načela oportuniteta krivičnog gonjenja
krivični postupak načelo oportuniteta
Smernice o merama zaštite svedoka u međunarodnom pravu i zakonodavstvu Republike Srbije
borba protiv korupcije borba protiv organizovanog kriminala borba protiv terorizma zaštita svedoka krivični postupak priručnik
Komparativna analiza zakonodavstva o zaštiti svedoka u regionu Zapadnog Balkana
zaštita svedoka
Metodologija za sprovođenje istrage u slučajevima zlostavljanja od strane policije
delotvorna istraga zlostavljanje od strane policije prava oštećenog sprovođenje istrage
Operativni priručnik za centre za bezbednost dece na internetu
bezbednost dece na internetu visokotehnološki kriminal nasilje u digitalnom okruženju nasilje na internetu
Vodič za sudije i tužioce na temu visokotehnološkog kriminala i zaštite maloletnih lica u Republici Srbiji
bezbednost dece na internetu visokotehnološki kriminal maloletnici
Mapa puta prevencije online i drugih nasilja nad decom na internetu u Republici Srbiji
bezbednost dece na internetu krivična dela putem interneta nasilje na internetu visokotehnološki kriminal
Priručnik za tužioce Republike Srbije o veštinama vođenja postupka
veštine vođenja postupka priručnik
Vodič za primenu Zakona o krivičnom postupku Republike Srbije
Zakon o krivičnom postupku priručnik
Priručnik za uviđaj
veštačenje uviđaj krivičnog dela priručnik uviđaj uviđaj saobraćajnih nezgoda
Priručnik i kurikulum za obuku profesionalaca u kontaktu sa decom žrtvama krivičnih dela
žrtve krivičnog dela maloletnici priručnik
Priručnik za obuku profesionalaca u oblasti pravosuđa po meri deteta
pravosuđe po meri deteta smernice za predavače maloletnici
Primena standarda Ujedinjenih nacija u zaštiti ljudskih prava pred domaćim sudovima - prava deteta, priručnik za sudije
zaštita ljudskih prava prava deteta praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju prava osoba sa invaliditetom - priručnik za sudije
zaštita osoba sa invaliditetom praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u ostvarivanju principa nediskriminacije - priručnik za sudije
diskriminacija zaštita ljudskih prava praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Primena standarda Ujedinjenih nacija u postupanju domaćih sudova u zaštiti ljudskih prava: Standardi Ujedinjenih nacija u oblasti azila i migracija - priručnik za sudije
azil zaštita ljudskih prava migracije praksa UN komiteta priručnik standardi Ujedinjenih nacija sudska praksa
Vodič za član 17 Evropske konvencije o ljudskim pravima: zabrana zloupotrebe prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima zloupotreba prava praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Vodič za član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima: Sloboda izražavanja
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najnovija dešavanja u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u oblasti slobode izražavanja – bilten br.1
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najnovija dešavanja u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u oblasti slobode izražavanja – bilten br.2
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najnovija dešavanja u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava u oblasti slobode izražavanja – bilten br.3
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Najbolje prakse podrške deci žrtvama nasilja u digitalnom okruženju
žrtve nasilja bezbednost dece na internetu maloletnici nasilje u digitalnom okruženju nasilje na internetu
Smernice za zaštu dece od digitalnog nasilja u Republici Srbiji
bezbednost dece na internetu nasilje u digitalnom okruženju nasilje na internetu
Međunarodno pravo ljudskih prava: izvori, mehanizmi i relevantnost
zaštita ljudskih prava
Praktični vodič za primenu Evropske konvencije u Republici Srbiji
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava standardi Evropskog suda za ljudska prava
Socijalno-ekonomska prava žena u Srbiji
prava žena diskriminacija žena zaštita ljudskih prava
Suđenje u razumnom roku - priručnik za obuku sudija
zaštita prava na suđenje u razumnom roku priručnik standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Socio-ekonomska prava žena u Srbiji - priručnik
prava žena zaštita ljudskih prava
Sloboda izražavnja i sloboda medija - priručnik
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita ljudskih prava priručnik sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Leksikon medijskih i pravnih pojmova u Republici Srbiji
zaštita ljudskih prava
Informacijski poremećaj: ka interdisciplinarnom okviru za istraživanje i kreiranje sektorske politike
Priručnik za postupanje stručnjaka u radu sa decom u građanskim sudskim postupcima
građanski postupak deca u građanskim sudskim postupcima deca u građanskim sporovima deca u sudskim postupcima priručnik
Covid-19 i njegov uticaj na ljudska prava - pregled relevantne prakse Evropskog suda za ljudska prava
Evropska konvencija o ljudskim pravima praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Kriterijumi za ocenu povrede prava na suđenje u razumnom roku
Evropska konvencija o ljudskim pravima zaštita prava na suđenje u razumnom roku praksa ESLjP razuman rok standardi Evropskog suda za ljudska prava
Sloboda izražavanja: vodič za tumačenje člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i njegovog konteksta
Evropska konvencija o ljudskim pravima sloboda izražavanja standardi Evropskog suda za ljudska prava
Handbook on European law relating to access to justice
pristup pravdi Evropska konvencija o ljudskim pravima priručnik
Smernice za izradu nacrta prvostepenih sudskih odluka u građanskoj materiji - program obuke sudskih pomoćnika
izrada prvostepenih sudskih odluka priručnik
Zaštita podataka o ličnosti u sektoru bezbednosti - vodič kroz zakonsku regulativu
zaštita podataka o ličnosti
Zaštita prava ličnosti od povreda u masmedijima
zaštita prava ličnosti sloboda javnog informisanja sloboda izražavanja
Granice slobode političkog udruživanja - uporednoteorijska studija
političko udruživanje sloboda udruživanja
Zaštita migranata prema Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i Evropskoj socijalnoj povelji - priručnik za pravnike
zaštita migranata Evropska konvencija o ljudskim pravima priručnik
Smernice za krivično gonjenje zločina iz mržnje
zločin iz mržnje krivično gonjenje
Podrška primeni medijacije u sudovima i advokaturi u Srbiji
medijacija
Ljudska prava u Evropi - pravni bilten br.3/2018
praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Ljudska prava u Evropi - pravni bilten br.2/2019
praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Ljudska prava u Evropi - pravni bilten br.1/2018
praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava sudska praksa
Revija za kriminologiju i krivično pravo - tematski broj "Kazna doživotnog zatvora i uslovni otpust"
kazna doživotnog zatvora krivično pravo međunarodni pravni standardi standardi Evropskog suda za ljudska prava uslovni otpust
Medijska regulatorna tela i govor mržnje
govor mržnje medijska regulatorna tela
Applying the charter of fundamental rights of the European Union in law and policymaking at national level
zaštita ljudskih prava osnovna ljudska prava
Kako da ostvarite pravo na besplatnu pravnu pomoć – vodič za gradske i opštinske uprave
besplatna pravna pomoć priručnik
Vodič kroz privredno kaznene postupke: prekršaji i privredni prestupi
prekršajni postupak privredni prestup priručnik
Vodič kroz upravni spor
priručnik upravni spor
Kako do bržeg ostvarivanja prava na starosnu penziju - sudska zaštita
penzija - sudska zaštita priručnik sudska praksa Upravnog suda
Kako da ostvarite pravo na besplatnu pravnu pomoć – Praktičan vodič za građane
besplatna pravna pomoć priručnik
Prvi put na sudu i prvi put u sudu - vodič
priručnik samozastupanje građana
Vodič za samozastupanje građana - parnični postupak i postupci pred nezavisnim institucijama
parnica priručnik samozastupanje građana
Vodič za ostvarivanje prava na sudskog tumača - prevodioca
parnica pravo na sudskog tumača priručnik
Vodič za oslobođenje od sudskih troškova: troškovi u parničnom postupku i kako ih se osloboditi?
parnica priručnik troškovi parničnog postupka
Zašto nam je potreban nezavisan sudija?
vodič otvorena vrata pravosuđa
Vodič za zaštitu prava potrošača
vodič otvorena vrata pravosuđa prava potrošača
Šta da radim kada mi stigne poziv za svedočenje?
otvorena vrata pravosuđa svedočenje
Šta ako sam lišen/a slobode?
vodič lišenje slobode osnovna ljudska prava
Moja prava u slučaju legitimisanja, pretresa i lišenja slobode
vodič lišenje slobode otvorena vrata pravosuđa pretres
Moja prava u slučaju da suđenje traje nerazumno dugo
vodič zaštita prava na suđenje u razumnom roku otvorena vrata pravosuđa razuman rok
Kako da prijavim korupciju i koja su mi prava i obaveze ako to učinim?
borba protiv korupcije vodič korupcija
Moja prava u slučaju (ne)zakonitog prisluškivanja
vodič nezakonito prisluškivanje prisluškivanje
Moja prava u izvršnom postupku
vodič izvršni postupak otvorena vrata pravosuđa postupak izvršenja
Vodič kroz ostavinski postupak
vodič ostavinski postupak otvorena vrata pravosuđa
Vodič kroz Zakon o prekršajima - moja prava i obaveze
vodič otvorena vrata pravosuđa prekršajni postupak
Vodič za individualne predstavke komitetima Ujedinjenin nacija
vodič praksa UN komiteta predstavka standardi Ujedinjenih nacija
Sporazumi javnog tužioca i okrivljenog / osuđenog
vodič otvorena vrata pravosuđa sporazum javnog tužioca i okrivljenog sporazum o priznanju krivičnog dela
Vodič kroz advokatsku tarifu
advokatska tarifa vodič građanski postupak krivični postupak
Vodič kroz pravno uređenje braka (sklapanje i razvod braka, poveravanje dece, deoba imovine)
brak vodič otvorena vrata pravosuđa razvod braka
Moja prava u slučaju saobraćajne nezgode: vodič za postupak pred osiguravajućim društvima
vodič otvorena vrata pravosuđa postupak pred osiguravajućim društvom saobraćajna nezgoda
Ustavna žalba - vodič za obraćanje Ustavnom sudu
vodič otvorena vrata pravosuđa ustavna žalba Ustavni sud
Obraćanje Evropskom sudu za ljudska prava
vodič otvorena vrata pravosuđa praksa ESLjP
Kako da pomognem da izborna kampanja bude poštenija?
vodič izborno pravo otvorena vrata pravosuđa
Priručnik o troškovima krivičnog postupka
Zakon o krivičnom postupku krivični postupak priručnik sudski troškovi troškovi krivičnog postupka
Smernice za efikasno odlučivanje u manje složenim predmetima sa prekršajima iz oblasti javnih nabavki
javne nabavke prekršajni postupak
Standard Operating Procedures (SOPs) for investigating national and transnational trafficking in persons cases among project countries, making use of international cooperation tools and techniques
žrtve krivičnog dela međunarodna saradnja u krivičnim stvarima trgovina ljudima
Nasilje u porodici - pregled međunarodnih standarda i jurisprudencije Evropskog suda za ljudska prava
diskriminacija žena međunarodni pravni standardi nasilje nad ženama nasilje u porodici praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava standardi Ujedinjenih nacija
Nezavisnost i nepristrasnost pravosuđa - pregled relevantne prakse Evropskog suda za ljudska prava
vodič nezavisnost nepristrasnost praksa ESLjP
Zašto moramo zajedno protiv nasilja u porodici - odgovori na nedoumice i dileme u postupanju nadležnih institucija u cilju zaštite i podrške žrtvama nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Odgovori na nedoumice i dileme oko primene zakona o sprečavanju nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Predlog za unapređivanje rada grupe za koordinaciju i saradnju u skladu sa zakonom o sprečavanju nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Smernice za posredovanje u zapošljavanju žrtava nasilja u porodici
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Zajedno protiv nasilja u porodici - odgovori na nedoumice i dileme u postupanju zaposlenih u sistemu zdravstvene zaštite sa ciljem sprečavanja nasilja u porodici, uključujući i nasilje počinjeno zloupotrebom vatrenog oružja
žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Veštine u dokazivanju krivičnog dela nasilje u porodici - vodič za delotvornu prevenciju i zaštitu od nasilja u porodici
vodič žrtve nasilja multisektorski pristup nasilje nad ženama nasilje u porodici rodno-zasnovano nasilje
Priručnik za primenu metodologije procene rizika u postupcima javnih nabavki za tužioce i policiju
javne nabavke priručnik procena rizika
Izveštaj namenjen policiji i tužiocima o implementaciji priručnika za primenu metodologije procene rizika u javnim nabavkama za tužioce i policiju, maj 2024.
javne nabavke priručnik
Priručnik za primenu načela oportuniteta krivičnog gonjenja - treće, izmenjeno i dopunjeno izdanje
krivični postupak krivično gonjenje krivično pravo načelo oportuniteta
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene korupcijom i teškim i organizovanim kriminalom
borba protiv korupcije borba protiv organizovanog kriminala međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine praksa ESLjP standardi Evropskog suda za ljudska prava
Član 1 Protokola br. 1 uz EKLjP: trajno/privremeno oduzimanje imovine
Evropska konvencija o ljudskim pravima međunarodni pravni standardi oduzimanje imevine proistekle iz krivičnog dela oduzimanje imovine pravo na imovinu praksa ESLjP
Sveobuhvatne smernice za uporednu analizu dokaza neophodnih za uspešan postupak u predmetima organizovanog kriminala, pranja novca i povraćaja imovine
borba protiv organizovanog kriminala izvođenje dokaza krivični postupak oduzimanje imovine pranje novca
Veštačka inteligencija i zaštita ljudskih prava kroz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i sloboda i za sada postojeći normativni okvir
veštačka inteligencija Evropska konvencija o ljudskim pravima
Izdržavanje vanbračnih partnera kroz domaće zakonodavstvo i Haški Protokol o merodavnom pravu za obaveze izdržavanja iz 2007. godine
porodični odnosi
Smernice za usklađivanje prakse u predmetima javnih nabavki - na osnovu analize odluka Upravnog suda i Republičke komisije za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki
javne nabavke sudska praksa Upravnog suda
Obrada podataka o ličnosti zaposlenih shodno Zakonu o zaštiti podataka o ličnosti i GDPR uz domaću sudsku praksu i praksu ESLjP
zaštita podataka o ličnosti praksa ESLjP radno pravo sudska praksa
Environmental Courts and Tribunals – 2021 - A Guide for Policymakers
ekološko pravo zaštita životne sredine
Priručnik o načinima upravljanja elektronskim uređajima, elektronskim dokazima i nosačima elektronskih dokaza
digitalna imovina (kriptovalute)- digitalna forenzika elektronski dokazi izvođenje dokaza
Priručnik za sprovođenje finansijskog istraživanja
finansijska forenzika finansijsko istraživanje

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude

Presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 6133/23 od 08.05.2024.
najbolji interes deteta lečenje lekarska greška postupanje lekara