Kudra protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
13904/07
Stepen važnosti
3
Jezik
Srpski
Datum
18.12.2012
Članovi
2
Kršenje
2
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 2) Pozitivne obaveze
Tematske ključne reči
nesavesno lečenje
postupanje lekara
smrt u zdravstvenoj ustanovi
VS deskriptori
1.2 Član 2. - pravo na život
1.2.7 Obaveza sprovođenja istrage
1.2.10 Zdravstvena zaštita
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u predmetu je pokrenut na osnovu predstavke koju su sudu podneli Stjepan, Ruža, Ivana i Josip Kudra.
Dana 17. oktobra 1993. godine Ivan Kudra, tada osmogodišnji sin Stjepana i Ruže, te brat Ivane i Josipa Kudra, zadobio je tešku povredu glave, igrajući se blizu gradilišta u Vinkovcima, Hrvatska. Nakon incidenta odvezen je u Medicinski centar Vinkovci gdje je bez saglasnosti njegovih roditelja izvršena operacija lobanje deteta. Nakon što se zdravstveno stanje deteta pogoršalo, prebačen je u Klinički centar u Osijeku, 18. oktobra. Dana 21. oktobra dečak je preminuo.

Neposredno nakon incidenta, policija je obavila razgovor sa lekarem i majkom dečaka i sačinila službenu belešku. Takođe je obavila razgovor i sa drugom dečaka koji je bio svedok događaja. Dva dana nakon incidenta, policija je fotografisala gradilište na kome se dečak povredio i obavila razgovor sa zaposlenima u građevinskom preduzeću A. nadležnim za gradilište.

Podnositelji su 24. maja 1994. godine podneli građansku tužbu protiv preduzeća A., Fonda za finansiranje stambeno-komunalnih delatnosti i Medicinskog centra Vinkovci, potražujući naknadu štete za smrt deteta odn. brata. U tužbi su tvrdili da su preduzeće A. i Fond odgovorni zato što nisu osigurali gradilište, a da je Medicinski centar odgovoran za lekarski nemar pri lečenju detetovih povreda. Postupak u ovom predmetu je trajao četiri godine, kada je predstavnik Fonda obavestio sud da je Fond prestao da postoji, te su tužioci izmenili svoju građansku tužbu i kao tuženike odredili Grad Vinkovice, Dom zdravlja Vinkovci i Opću bolnicu Vinkovci, kao pravne naslednike Fonda i Medicinskog centra. Dana 24. maja 2001. godine, predstavnik preduzeća A. obavestio je sud da je pokrenut stečajni postupak za preduzeće A, nakon čega je stečajni upravnik preduzeća obavestio sud da će učestvovati u postupku.

Sud je u međuvremenu angažovao veštaka medincinske struke, međutim, na njegovo mišljenje se žalila opšta bolnica u Vinkovcima, jer je ukazivalo da su u lečenju postojali propusti, sute te su angažovani drugi veštaci, čije mišljenje se nije poklapalo sa mišljenjem prvog veštaka.

Dana 16. februara 2005. godine Općinsku sud sud u Vinkovcima donosi presudu kojom odbija građanski tužbeni zahtev podnositelja protiv Grada Vinkovaca, a u pogledu tužbenog zahteva protiv doma zdravlja i bolnice u Vinkovcima, donosi odluku da su lekari preduzeli odgovarajuće mere, te da se ne mogu smatrati odgovorniam za smrt deteta. Podnositelji su se na presudu žalili nadležnom županijskom sudu, koji je odbio njihovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

Dana 10. aprila 2006. podnosioci su podneli reviziju Vrhovnom sudu Hrvatske, koji ju je odbio kao neosnovanu. Početkom januara 2007. godine, podnosio su se obratili Ustavnom sudu Hrvatske, gde su tvrdili da su trajanjem i nepoštenošću postupka povređena njihova pojedinačna prava te sama vladavina prava, jer dva suprostavljena mišljenja veštaka medicinske struke nisu bila suočena i razjašnjena, za šta sudovi nisu dali nikakvo objašnjenje. U januaru 2010. godine, Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu podnositelja.

ESLJP je istakao da je građanski postupak, koji je započet 1994. godine, ukupno trajao gotovo šesnaest godina, odnosno trinaest godina i pet meseci nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. Sud smatra kako u predmetima iz člana 2. koji se odnose na postupak pokrenut kako bi se rasvetlile okolnosti smrti nekog pojedinca, dužina postupka kao što je ovaj predstavlja snažni pokazatelj da je postupak imao nedostataka do mere koja predstavlja povredu pozitivnih obaveza tužene države iz Konvencije, osim ako država ponudi jako uverljive i prihvatljive razloge koji opravdavaju takav tok postupka.

Stoga, Sud je jednoglasno doneo odluk da je došlo do povrede člana 2. Konvencije, u procesnom aspektu, te da nema potrebe ispitivati prigovore u odnosu na članove 6., 8. i 13. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET KUDRA protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 13904/07)

PRESUDA

STRASBOURG

18. prosinca 2012. godine

Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenim u članku 44., stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama      

U predmetu Kudra protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću koje čine:

gđa Isabelle Berro-Lefèvre, predsjednica,
gđa Elisabeth Steiner,
gđa Nina Vajić,
g. Anatoly Kovler,
g. Khanlar Hajiyev,
gđa Mirjana Lazarova Trajkovska,
gđa Julia Laffranque, suci,
i g. André Wampach, zamjenik tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 27. studenog 2012. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 13904/07) protiv Republike Hrvatske što su ga 6. ožujka 2007. godine četiri hrvatska državljanina, g. Stjepan Kudra, gđa Ruža Kudra, g. Josip Kudra i gđa Ivana Kudra („podnositelji“) podnijeli Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).
  2. Podnositelje je zastupala gđa V. Šnur, odvjetnica iz Vinkovaca. Hrvatsku vladu („Vlada“) zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik. 
  3. Dana 16. veljače 2012. godine o zahtjevu je obaviještena Vlada. Odlučeno je i da će se istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29., stavak 1.).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelji zahtjeva rođeni su 1956., 1965., 1986. odnosno 1988. godine i žive u Nuštru.
  2. Dana 17. listopada 1993. godine Ivan Kudra, tada osmogodišnji sin prvog podnositelja i druge podnositeljice te brat trećeg podnositelja i četvrte podnositeljice zadobio je tešku povredu glave dok se igrao blizu gradilišta u Vinkovcima, Hrvatska. Nakon incidenta odvezen je u Medicinski centar Vinkovci gdje je bez suglasnosti njegovih roditelja izvršena operacija lubanje. 
  3. Istoga je dana dežurni liječnik u Medicinskom centru Vinkovci obavijestio Policijsku upravu vukovarsko-srijemsku (dalje: „policija“) o incidentu. Policija je obavila razgovor s liječnikom i drugom podnositeljicom u vezi s incidentom i izradila službenu bilješku o svojim nalazima.
  4. Policija je obavila razgovor i s P.M., prijateljem Ivana Kudre, koji je bio očevidac događaja. Opisao je kako su se bili igrali kraj gradilišta u svom susjedstvu kad je Ivan Kudra pao na metalnu žičanu ogradu te mu je komad metala probušio glavu.
  5. Zdravstveno stanje Ivana Kudre pogoršalo se 18. listopada 1993. godine kad je pao u komu. Tada je prebačen u Klinički bolnički centar Osijek na daljnje liječenje.
  6. Dana 19. listopada 1993. godine policija je fotografirala gradilište i razgovarala s L.S., zaposlenikom građevinskog društva Akord s.p.o. („društvo A“) nadležnim za gradilište o kojemu je riječ.
  7. Ivan Kudra umro je u Kliničkom bolničkom centru Osijek 21. listopada 1993. godine.
  8. Dana 24. svibnja 1994. godine podnositelji su podnijeli građansku tužbu Općinskom sudu u Vinkovcima protiv društva A., Fonda za financiranje stambeno-komunalnih djelatnosti i Medicinskog centra Vinkovci, potražujući naknadu štete za smrt svog rođaka.
  9. Tvrdili su da su A., kao građevinsko društvo i Fond za financiranje stambeno-kulturnih djelatnosti odgovorni za to što nisu osigurali gradilište iako su bili svjesni da u susjedstvu žive ljudi koji imaju djecu. Smatrali su i da je Medicinski centar Vinkovci odgovoran za liječnički nemar pri liječenju Ivanovih povreda.
  10. Ročište zakazano za 3. kolovoza 1994. godine odgođeno je jer su stranke obavijestile raspravni sud da ne mogu pristupiti ročištu.
  11. Na ročištu održanom 11. listopada 1994. godine tuženici su zanijekali svaku odgovornost za smrt Ivana Kudre. Podnositelji su na istom ročištu zatražili od raspravnog suda da naloži medicinsko vještačenje vezano uz okolnosti Ivanovog liječenja. Dana 9. siječnja 1995. godine dalje su potkrijepili svoj zahtjev i zatražili da se zahtijeva medicinsko vještačenje od Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
  12. Dana 11. siječnja 1995. godine Općinski sud u Vinkovcima naložio je bolnici i policiji da dostave svu mjerodavnu dokumentaciju i izvješća vezana uz smrt Ivana Kudre. Dokumentacija je dostavljena 20. siječnja 1995. i 7. veljače 1995. godine.
  13. Dana 20. veljače 1995. godine Općinski sud u Vinkovcima utvrdio je kako policija nije dostavila svu mjerodavnu dokumentaciju i ponovno od njih zatražio dostavljanje svih njihovih dokumenata i izvješća. Policija je postupila po nalogu Općinskog suda u Vinkovcima 6. ožujka 1995. godine i dostavila zatraženu dokumentaciju.
  14. Dana 10. siječnja 1996. godine Općinski sud u Vinkovcima zatražio je da Klinički bolnički centar Osijek dostavi dokumentaciju vezanu uz liječenje Ivana Kudre. Klinički bolnički centar Osijek postupio je po tom nalogu i dostavio dokumentaciju 16. siječnja 1996. godine.
  15. Dana 7. siječnja 1997. godine Općinski sud u Vinkovcima naručio je vještačenje od Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu o okolnostima liječenja Ivana Kudre.
  16. Dana 8. travnja 1998. godine podnositelji su požurili Općinski sud u Vinkovcima da nastavi postupak koji je trajao četiri godine. Također su istaknuli kako medicinski vještaci nisu mogli dostaviti svoj nalaz i mišljenje u razumnom roku te da raspravni sud treba odrediti da drugi vještaci obave novo vještačenje.
  17. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu obavijestio je Općinski sud u Vinkovcima 23. ožujka 1999. godine da ne mogu dostaviti medicinski nalaz i mišljenje jer nemaju svu mjerodavnu dokumentaciju i izvješća u vezi s liječenjem Ivana Kudre.
  18. Na ročištu 13. svibnja 1999. godine predstavnik Fonda za financiranje stambeno-komunalnih djelatnosti obavijestio je raspravni sud da je Fond prestao postojati a da je njegov nasljednik Grad Vinkovci. Predstavnik Medicinskog centra Vinkovci također je obavijestio raspravni sud da je taj centar postao Dom zdravlja Vinkovci i Opća bolnica Vinkovci.
  19. Dana 3. srpnja 1999. godine podnositelji su izmijenili svoju građansku tužbu odredivši kao tuženike Grad Vinkovce, Dom zdravlja Vinkovci i Opću bolnicu Vinkovci.
  20. Još jedno ročište održano je 22. rujna 1999. godine. Na njemu je raspravni sud naložio da će od Kliničkog bolničkog centra Osijek biti zatražena daljnja medicinska dokumentacija. Dana 7. listopada 1999. godine Klinički bolnički centar Osijek postupio je po tom zahtjevu.
  21. Na ročištu 25. siječnja 2001. godine raspravni sud zatražio je od stranaka da dostave daljnju dokumentaciju na koju su se pozvale u svojim podnescima.
  22. Dana 24. svibnja 2001. godine predstavnik društva A. obavijestio je Općinski sud u Vinkovcima da je u odnosu na to društvo 23. travnja 2001. godine pokrenut stečajni postupak pred Trgovačkim sudom u Osijeku.
  23. Raspravni je sud na ročištu 7. lipnja 2001. godine obavijestio stranke o promjeni pravnog položaja društva A.
  24. Dana 13. lipnja 2001. godine Općinski sud u Vinkovcima naložio je prekid postupka dok stečajni upravitelj društva A. ne donese odluku o tome hoće li sudjelovati u postupku. Stečajni upravitelj obavijestio je Općinski sud u Vinkovcima 23. srpnja 2001. godine da će sudjelovati u postupku.
  25. Dana 20. kolovoza 2001. godine Općinski sud u Vinkovcima uputio je predmet Trgovačkom sudu u Osijeku jer je u odnosu na društvo A. bio pokrenut stečajni postupak.
  26. Dana 10. rujna 2001. godine podnositelji su uložili žalbu Županijskom sudu u Vukovaru protiv odluke Općinskog suda u Vinkovcima tvrdeći da je Općinski sud u Vinkovcima bio nadležan u toj stvari.
  27. Dana 23. studenog 2001. godine Županijski sud u Vinkovcima odbio je žalbu podnositelja kao neosnovanu.
  28. Dana 14. veljače 2002. godine održano je ročište pred Trgovačkim sudom u Osijeku na kojem su stranke iznijele svoje prethodne usmene tvrdnje.
  29. Dana 29. travnja 2002. godine Trgovački sud u Osijeku zatražio je novo medicinsko vještačenje u vezi s liječenjem Ivana Kudre od Hrvatskog društva za medicinska vještačenja Hrvatskog liječničkog zbora.
  30. Dana 14. lipnja 2002. godine medicinski vještak Hrvatskog društva za medicinska vještačenja Ž.G. dostavio je svoj nalaz i mišljenje Trgovačkom sudu u Osijeku. Utvrdio je da je u liječenju Ivana Kudre u Medicinskom centru u Vinkovcima bilo nedostataka koji su naposljetku doveli do Ivanove smrti. Mjerodavni dio izvješća glasi:

“Pravilno liječena, uz primjenu nama dostupnih tehnoloških sredstava ovakva ozljeda može proći uz minimalne, čak jedva zamjetljive posljedice. 

Odluka da se pristupi eksplorativnom zahvatu otvaranja lubanje u općoj endotrahealnoj anesteziji bez neuroradiološke obrade (CT), bez adekvatnog instrumentarija i bez kvalificiranog neurokirurga, na bolesniku koji je pri svijesti, bez neurološkog deficita i koji nije vitalno ugrožen bila je pogrešna, tim više što je izvedena bez konzultacije i suglasnosti roditelja.“ 

  1. Dana 12. srpnja 2002. godine Opća bolnica Vinkovci podnijela je prigovor protiv medicinskog nalaza i mišljenja, tvrdeći da ima bitne nedostatke. Općinski sud u Vinkovcima proslijedio je prigovor Hrvatskom društvu za medicinska vještačenja na odgovor.
  2. Dana 15. studenog 2002. godine vještak Ž.G. dostavio je dodatni nalaz i mišljenje Trgovačkom sudu u Osijeku, ponovivši svoje prethodne nalaze.
  3. Raspravni je sud na ročištu 5. prosinca 2002. godine naložio podnositeljima da pobliže odrede svoj građanski tužbeni zahtjev s obzirom na činjenicu da je u odnosu na društvo A. bio pokrenut stečajni postupak. Podnositelji su postupili po tom nalogu i dostavili svoj pobliže određen građanski tužbeni zahtjev 10. prosinca 2002. godine.
  4. Ročište zakazano za 9. siječnja 2003. godine odgođeno je jer nisu pristupili tuženici.
  5. Dana 22. siječnja 2003. godine Trgovački sud u Osijeku, postupajući u stečajnom postupku u vezi s društvom A., obustavio je postupak i naložio brisanje društva A. iz sudskog registra.
  6. Na ročištu 4. veljače 2003. godine od podnositelja je ponovno zatraženo da pobliže odrede svoj građanski tužbeni zahtjev i dostave dokaze o pravnoj vezi između tuženika protiv kojih su prvo podnijeli svoju građansku tužbu i tuženika naznačenih u pobliže određenom građanskom tužbenom zahtjevu od 10. prosinca 2002. godine.
  7. Dana 12. veljače 2003. godine podnositelji su dostavili izmijenjenu građansku tužbu Trgovačkom sudu u Osijeku.
  8. Na ročištu 27. veljače 2003. godine stranke su iznijele daljnje usmene tvrdnje i ročište je odgođeno.
  9. Dana 8. svibnja 2003. godine Trgovački sud u Osijeku obustavio je postupak protiv društva A. jer je ono prestalo postojati. Sud je također utvrdio da nije nadležan u toj stvari i naložio da se postupak protiv Grada Vinkovaca, Doma zdravlja Vinkovci i Opće bolnice Vinkovci proslijedi Općinskom sudu u Vinkovcima. 
  10. Dana 17. lipnja 2003. godine održano je ročište pred Općinskim sudom u Vinkovcima na kojem su stranke iznijele daljnje usmene tvrdnje.
  11. Dana 7. srpnja 2003. godine Opća bolnica Vinkovci zatražila je od Općinskog suda u Vinkovcima da zatraži daljnji medicinski nalaz i mišljenje od jednog drugog vještaka, tvrdeći da su prethodni nalaz i mišljenje imali brojne nedostatke. 
  12. Na ročištu 4. rujna 2003. godine punomoćnica podnositelja zatražila je od raspravnog suda dodatni rok za dostavu odgovora na prigovore koje su uložili tuženici. Njezin zahtjev je odobren i ona je dostavila svoje očitovanje 15. rujna 2003. godine.
  13. Dana 2. listopada 2003. godine održano je još jedno ročište na kojem je raspravni sud saslušao prvog podnositelja i drugu podnositeljicu.
  14. Dana 27. listopada 2003. godine sudac koji je vodio postupak proveo je očevid na licu mjesta.
  15. Dana 31. listopada 2003. godine podnositelji su požurili Općinski sud u Vinkovcima da donese odluku o njihovoj građanskoj tužbi, tvrdeći da su sve mjerodavne činjenice dovoljno utvrđene.
  16. Na ročištu 27. studenog 2003. godine raspravni sud naložio je provođenje još jednog medicinskog vještačenja od Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu jer su tuženici imali brojne prigovore na nalaz i mišljenje Hrvatskog društva za medicinska vještačenja.
  17. Dana 30. rujna 2004. godine dva medicinska vještaka Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, P.M. i D.S., dostavili su svoj nalaz i mišljenje Općinskom sudu u Vinkovcima. Utvrdili su da nije bilo nedostataka u liječenju Ivana Kudre u Domu zdravlja Vinkovci i da se daljnje zdravstvene komplikacije ne mogu pripisati liječnicima.
  18. Podnositelji su podnijeli prigovor na nalaz i mišljenje medicinskih vještaka 6. prosinca 2004. godine. Tvrdili su da su dva medicinska nalaza i mišljenja, prvo koje je izradio Ž.G. i drugo koje su izradili P.M. i D.S., bila prijeporna te su zatražili da se vještaci suoče kako bi pojasnili i uskladili svoje nalaze i mišljenja.
  19. Na ročištu 3. veljače 2005. godine Općinski sud u Vinkovcima odbio je zahtjev podnositelja i okončao postupak zbog toga što su sve mjerodavne činjenice bile dovoljno utvrđene.
  20. Dana 16. veljače 2005. godine Općinski sud u Vinkovcima donio je presudu kojom je odbio građanski tužbeni zahtjev podnositelja. U odnosu na tužbeni zahtjev podnositelja protiv Grada Vinkovaca sud je zabilježio:

“ Odredbom članka 207. Zakona o obveznim odnosima propisano je da naručilac i izvođač radova na nekretnini soliramo odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u vezi s izvođenjem tih radova.   

...

Osoba koja je u ugovoru o izvođenju radova označena kao ulagač (investitor)  odgovara solidarno s izvođačem za štetu koja nastane u svezi sa izvođenjem radova (Vs Rev-86/91. od l6.svibnja 1991.g. PSP-53/112).

U konkretnom slučaju, obzirom na zaključeni ugovor od 28.rujna 1992., ne može se primijeniti odredba č1.207. Zakona o obveznim odnosima u odnosu na drugotuženika Fond, sada Grad Vinkovci, iz razloga što drugotuženik nije bio naručitelj, a niti izvođač radova na zgradi tj. na predmetnom gradilištu. Naime, neospomo je da je drugotuženik, uz naknadu ustupio prvotuženiku ,,A.“ izvođenje radova, tako da se ,,A.“ pojavljuje kao izvođač i ulagač odnosno investitor radova.

 Osim toga, spomenutim Ugovorom poduzeće ,,A.“…preuzelo je na sebe obvezu da radove izvede prema tehničkoj dokumentaciji za predviđene vrste radova. Ukoliko gradilište nije bilo propisno ograđeno (a provedenim dokazima zaključak je ovoga suda da nije bilo), te ako su učinjeni propusti u organiziranju rada (nadzor čuvarske službe) uslijed čega je došlo do povrijeđivanja mldb. Ivana Kudre tada bi odgovornost bila isključivo na strani ,,A.“…kao naručitelja - investitora i izvođača radova na predmetnom gradilištu. 

Međutim, kako je tijekom ovoga postupka nad prvotuženikom ,,A.“ bio otvoren stečajni postupak, to ovaj sud nije bio stvarno nadležan da odlučuje o postojanju odgovornosti na strani prvotuženika…“

  1. Glede tužbenog zahtjeva podnositelja protiv Doma zdravlja Vinkovci i Opće bolnice Vinkovci, Općinski sud u Vinkovcima presudio je kako je iz nalaza i mišljenja vještaka P.M. i D.S. razvidno da su sve mjere koje su liječnici poduzeli bile odgovarajuće i da ih se ne može smatrati odgovornima za Ivanovu smrt, te da stoga ni bolnica ne može biti odgovorna. Glede nedosljednosti između tog medicinskog nalaza i mišljenja te onog koje je izradio vještak Ž.G. sud je zabilježio:

“Obzirom da su tuženi istakli niz primjedbi na sačinjeni nalaz vještaka dr. Ž.G. iz Zagreba, te da vještak istaknute primjedbe nije otklonio na način da je upotpunio te obrazložio svoj nalaz pred Trgovačkim sudom u Osijeku, pred kojim se tada vodio postupak a i koji je odredio provođenje ovog vještačenja, u smislu iznijetih primjedbi, to je ovaj sud na prijedlog tuženih odredio provođenje medicinskog nadvještačenja po ovlaštenoj ustanovi Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Zavodu za sudsku medicinu.

Sudski vještaci određeni ispred navedene ustanove, prof. dr. sci. P. M., specijalista za neurokirurgiju i prof.dr.sci. D. S., specijalista za sudsku medicinu, sačinili su stručan i objektivan nalaz i mišljenje, uz detaljno obrazloženje i analizu svih relevantnih okolnosti i činjenica glede liječenja mldb. Ivana tako da ovaj sud u cijelosti prihvaća njihov nalaz i mišljenje.“

  1. Dana 24. veljače 2005. godine podnositelji su uložili žalbu Županijskom sudu u Vukovaru protiv prvostupanjske presude Općinskog suda u Vinkovcima, tvrdeći kako ima brojne materijalne i postupovne nedostatke. Posebno su istaknuli kako se Općinski sud u Vinkovcima nije osvrnuo na očite nedosljednosti između dva medicinska nalaza i mišljenja te su zatražili objašnjenje.
  2. Dana 14. veljače 2006. godine podnositelji su podnijeli prigovor na duljinu postupka pred Općinskim sudom u Vukovaru, tvrdeći da je postupak bio prekomjerno dug.
  3. Dana 23. veljače 2006. godine Županijski sud u Vukovaru odbio je žalbu podnositelja i potvrdio prvostupanjsku presudu u odnosu na Dom zdravlja Vinkovci i Opću bolnicu Vinkovci. Ukinuo je prvostupanjsku presudu i naložio ponavljanje postupka u odnosu na Grad Vinkovce. Županijski sud utvrdio je kako je prvostupanjski sud trebao utvrditi je li vlasnik gradilišta u trenutku nesreće bilo društvo A. ili Fond za financiranje stambeno-kulturnih djelatnosti. Županijski sud smatrao je da je prvostupanjski sud dovoljno obrazložio svoju odluku u odnosu na prigovor podnositelja na nalaze i mišljenja vještaka.
  4. Dana 10. travnja 2006. godine podnositelji su podnijeli reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske protiv dijela presude Županijskog suda u Vukovaru u odnosu na Dom zdravlja Vinkovci i Opću bolnicu Vinkovci. Tvrdili su da se presude nižih sudova temelje na prijepornim medicinskim nalazima i mišljenjima te da niži sudovi nisu odlučili o njihovim prigovorima u vezi s tim nedosljednostima. 
  5. Dana 20. lipnja 2006. godine Vrhovni sud odbio je reviziju prvog podnositelja i druge podnositeljice kao neosnovanu potvrdivši obrazloženje nižih sudova. Utvrdio je da je revizija trećeg podnositelja i četvrte podnositeljice nedopuštena ratione valoris.
  6. Dana 11. siječnja 2007. godine podnositelji su podnijeli ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske protiv presude Vrhovnog suda. Podnositelji su tvrdili kako su duljinom i nepoštenošću postupka pred nižim sudovima povrijeđena njihova pojedinačna prava te vladavina prava, u kojem postupku dva prijeporna medicinska nalaza i mišljenja o smrti njihovog djeteta nisu bila suočena i razjašnjena, a niži sudovi za to nisu dali nikakvo objašnjenje.
  7. Dana 18. siječnja 2007. godine održano je ročište pred Općinskim sudom u Vinkovcima u ponovljenom postupku u vezi s građanskom tužbom podnositelja protiv Grada Vinkovaca.
  8. Još jedno ročište održano je 8. ožujka 2007. godine. Raspravni sud saslušao je stranke i njihove usmene tvrdnje te je zaključio raspravu.
  9. Istoga je dana Općinski sud u Vinkovcima odbio građanski tužbeni zahtjev podnositelja protiv Grada Vinkovaca zato što je, temeljem ugovora od 28. rujna 1992. godine sklopljenog između društva A. i Fonda za financiranje stambeno-kulturnih djelatnosti, vlasništvo gradilišta formalno preneseno na društvo A. 19. siječnja 1993. godine, prije nego što se bila dogodila nesreća. Stoga je sud zabilježio:

“ Obzirom da je za štetni događaj, prema ocjeni ovoga suda bila odgovorna treća osoba, poduzeće ,,A." ……., a ne tuženik Grad Vinkovci, to je po osnovi odredbe čl. 177 ZOO-a sud tužitelje u cijelosti odbio sa tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.“

  1. Dana 29. ožujka 2007. godine podnositelji su podnijeli žalbu Županijskom sudu u Vukovaru, tvrdeći da je došlo do brojnih postupovnih i materijalnih propusta u ponovljenom postupku pred Općinskim sudom u Vinkovcima.
  2. Dana 23. srpnja 2007. godine Županijski sud u Vinkovcima odbio je žalbu podnositelja i potvrdio presudu Općinskog suda u Vinkovcima.
  3. Podnositelji su uložili reviziju Vrhovnom sudu protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, zatraživši ukidanje presuda nižeg suda.
  4. Dana 2. travnja 2008. godine Vrhovni sud odbio je reviziju prvog podnositelja i druge podnositeljice kao neosnovanu i utvrdio da je revizija trećeg i četvrtog podnositelja nedopuštena ratione valoris.
  5. Dana 13. svibnja 2008. godine Županijski sud u Vukovaru prihvatio je zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji su podnijeli podnositelji 14. veljače 2006. godine. Utvrdio je da je duljina postupka bila prekomjerna i dosudio prvom podnositelju i drugoj podnositeljici ukupno 12.600 hrvatskih kuna (HRK) na ime naknade štete. 
  6. Dana 11. lipnja 2008. godine Općinski sud u Vinkovcima donio je zasebnu odluku u odnosu na troškove postupka, naloživši podnositeljima da Domu zdravlja Vinkovci plate 14.134,96 HRK.
  7. Dana 19. lipnja 2008. godine podnositelji su podnijeli žalbu Županijskom sudu u Vukovaru protiv odluke Općinskog suda u Vinkovcima. 
  8. Dana 26. lipnja 2008. godine podnositelji su podnijeli ustavnu tužbu Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda od travnja 2008. godine. Podnositelji tvrde, inter alia, da su niži sudovi na najmanju moguću mjeru sveli bilo kakvu odgovornost onih koji su bili uključeni u smrt njihovog djeteta. Po njihovom je mišljenju to povrijedilo njihova ljudska prava i prekršilo mjerodavno domaće pravo.
  9. Dana 12. siječnja 2010. godine Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu prvog podnositelja i druge podnositeljice od 26. lipnja 2008. godine kao neosnovanu i utvrdio da je ustavna tužba trećeg podnositelja i četvrte podnositeljice nedopuštena kao nepravodobna. Oni nisu imali pravo podnijeti reviziju i stoga je rok za podnošenje ustavne tužbe počeo teći od datuma odluke Županijskog suda u Vukovaru.
  10. Dana 28. listopada 2010. godine Županijski sud u Vukovaru odbio je žalbu podnositelja protiv odluke Općinskog suda u Vinkovcima u odnosu na troškove postupka, presudivši da su sve mjerodavne činjenice glede troškova pravilno utvrđene.
  11. Dana 27. siječnja 2010. godine Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu prvog podnositelja i druge podnositeljice od 11. siječnja 2007. godine kao neosnovanu i utvrdio da je ustavna tužba trećeg podnositelja i četvrte podnositeljice nedopuštena kao nepravodobna. Sud je ponovio svoje prethodne tvrdnje.
  12. Dana 3. prosinca 2010. godine podnositelji su podnijeli ustavnu tužbu Ustavnom sudu protiv odluke Županijskog suda u Vukovaru od 28. listopada 2010. godine, kojom je odbijena njihova žalba u odnosu na troškove postupka.
  13. Dana 20. travnja 2011. godine Ustavni sud utvrdio je kako je ustavna tužba podnositelja nedopuštena ratione materiae, jer odluka o troškovima postupka nije pojedinačni akt protiv kojeg se može podnijeti ustavna tužba.
  14. Dana 6. ožujka 2012. godine Županijski sud u Vukovaru utvrdio je da je u svojoj odluci od 13. svibnja 2008. godine izostavio prigovor trećeg podnositelja i četvrte podnositeljice protiv duljine postupka. Stoga je, utvrdivši da je duljina postupka bila prekomjerna dosudio trećem podnositelju i četvrtoj podnositeljici ukupno 12.600 hrvatskih kuna (HRK) na ime naknade štete.
  15. Točno neutvrđenog datuma 2012. godine podnositelji su uložili žalbu Vrhovnom sudu protiv naprijed navedene odluke, tvrdeći da je dosuđeni iznos nedovoljan. Vrhovni sud odbio je 4. lipnja 2012. godine njihovu reviziju kao neosnovanu.

II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Ustav Republike Hrvatske („Narodne novine“, br.56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010) u članku 21., Glava III – Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda, Dio 2 – Osobna i politička prava i slobode, propisuje:

„Svako ljudsko biće ima pravo na život.

...”

  1. Mjerodavni dio članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 99/1999, 29/2002, 49/2002) glasi kako slijedi:

“1.  Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo)...

2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi prav¬ni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.

3. U stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon što je odlučeno i o tim pravnim sredstvima.“

  1. Mjerodavni dijelovi Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 32/1993, 38/1993) propisuju:

NEPROPISNO I NEPRAVILNO IZVOĐENJE GRAĐEVINSKIH RADOVA

Članak 148.

„(1) Odgovorna osoba koja pri projektiranju, rukovođenju ili izvođenju kakve gradnje ili građevinskih radova postupi protivno propisima ili općepriznatim tehničkim pravilima i time izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina. 

(2) Ako je djelo iz stavka 1. ovoga članka počinjeno iz nehata, počinitelj će se kazniti zatvorom do tri godine.“

OŠTEĆENJE ZAŠTITNIH UREĐAJA NA RADNOM MJESTU

Članak 149.

“ ...

(2) Odgovorna osoba u rudniku, tvornici, radionici ili uopće na radu koja ne postavi zaštitne uređaje ili ih ne održava u ispravnom stanju, ili ih u slučaju potrebe ne stavi u djelovanje, ili uopće ne postupa po propisima o mjerama zaštite na radu i time izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina.

(3) Ako je djelo iz stavka 1. i 2. ovoga članka počinjeno iz nehata, počinitelj će se kazniti zatvorom do tri godine.

... ”

TEŠKA DJELA PROTIV OPĆE SIGURNOSTI

Članak 155.

“ ...

(2) Ako je uslijed djela iz članka 146. stavka 1. 2. i 3. članka 147. stavka 2., članka 148 stavka 1. i članka 149. stavka 1. i 2. ovoga Zakona počinitelj će se kazniti zatvorom od najmanje tri godine.

...”

NESAVJESNO LIJEČENJE BOLESNIKA

Članak 166.

„(1) Liječnik, koji pri obavljanju liječničke djelatnosti primijeni očigledno nepodobno sredstvo ili očigledno nepodoban način liječenja ili ne primijeni odgovarajuće higijenske mjere, ili uopće nesavjesno postupa i time iz nehata izazove pogoršanje bolesti, ili narušenje zdravstvenog stanja neke osobe, kaznit će se zatvorom do tri godine. 

...

(3) Ako je djelo iz stavka 1. i 2. ovoga članka počinjeno iz nehata, počinitelj će se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.“

TEŠKA KAZNENA DJELA PROTIV ZDRAVLJA LJUDI

Članak 174.

“ ...

(2) Ako je uslijed djela iz članka... 166. stavak 1. i 2..... ovoga Zakona nastupila smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti zatvorom najmanje tri godine.

... ”

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br.110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003) propisuju:

Članak 2.

„(1) Kazneni se postupak može pokrenuti i provesti samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja. ...

(2) Za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj jest državni odvjetnik, a za djela za koja se progoni po privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj jest privatni tužitelj.

(3) Ako Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.

... “

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/1991, 73/1991 i 3/1994) propisivale su:

NAKNADA ŠTETE

Članak 200.

„(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog.... smrti bliske osobe....sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete.....“

PRAVO NA NAKNADU ŠTETE

Članak 201.

„(1) U slučaju smrti neke osobe sud može dosuditi članovima njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

(2) Takva se naknada može dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.

...”

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o sudovima („Narodne novine“, br. 150/2005, 16/2007 i 113/2008) propisivale su:

III. ZAŠTITA PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU

Članak 27.

„(1) Stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

(2) Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske ili Upravnim sudom Republike Hrvatske, o zahtjevu će odlučiti Vrhovni sud Republike Hrvatske.

(3) Postupak odlučivanja o zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka je hitan. Postupak se provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o izvanparničnom postupku, u pravilu bez održavanja ročišta.

Članak 28.

(1) Ako sud iz članka 27. ovoga Zakona utvrdi da je zahtjev podnositelja osnovan, odredit će rok u kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora odlučiti o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo podnositelja zahtjeva, te odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku.

(2) Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.

(3) Protiv rješenja o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku može se u roku od 15 dana podnijeti žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalba nije dopuštena ali se može pokrenuti ustavna tužba.“

 

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. KONVENCIJE

  1. Podnositelji prigovaraju da građanski postupak koji su pokrenuli nije ispunio zahtjev brzine i djelotvornog utvrđenja odgovornosti za smrt njihovog rođaka. Pozivaju se na članak 2. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

“1.  Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko neće biti lišen života...“

A. Dopuštenost

1.  Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada tvrdi da podnositelji nisu iscrpili sva dostupna i djelotvorna domaća pravna sredstva. Vlada smatra da podnositelji nisu podnijeli kaznenu ili stegovnu prijavu protiv medicinskog osoblja koje je sudjelovalo u liječenju njihovog rođaka u vezi s njihovom navodima o nesavjesnom liječenju. Nadalje, podnositelji nisu podnijeli kaznenu prijavu protiv investitora i izvođača radova u vezi s povredom uzrokovanom nesretnim slučajem koju je njihov rođak zadobio na gradilištu. Mogli su i podnijeti prijavu Ministarstvu unutarnjih poslova, kao i kaznenu prijavu protiv uključenih policijskih djelatnika zbog nedostatka revnosti u obavljanju službene dužnosti. Vlada također smatra kako podnositelji nisu Ustavnom sudu podnijeli prigovore koje su podnijeli Sudu.
  2. Podnositelji tvrde da nisu imali obvezu podnijeti kaznenu ili stegovnu prijavu. Ističu kako je istragu djela o kojima je riječ, i to nesavjesno liječenje i nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova, državno odvjetništvo trebalo pokrenuti po službenoj dužnosti, bez obzira na njihov poticaj. Također ističu da su i Ustavnom sudu i višim domaćim sudovima uložili sve svoje prigovore u vezi s nedostatkom revnosti u građanskom postupku. Međutim, Ustavni sud nije pravilno ispitao njihove prigovore kako to traži Ustav i mjerodavno pravo.

(b)  Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja kako temeljem članka 35. stavka 1. Konvencije može rješavati zahtjev tek nakon što su iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Svrha je članka 35. državama ugovornicama dati priliku da spriječe ili isprave povrede za koje se navodi da su ih počinile, prije nego se ti navodi dostave Sudu (vidi, na primjer, predmet Misfud protiv Francuske (odl.) [VV], br. 57220/00, stavak 15., ECHR 2002-VIII). Obveza iscrpljenja domaćih pravnih sredstava iziskuje da se podnositelj na uobičajen način posluži pravnim sredstvima koja su učinkovita, dostatna i dostupna u odnosu na njegove prigovore prema Konvenciji. Da bi bilo učinkovito, pravno sredstvo mora biti u mogućnosti izravno ispraviti pobijano stanje stvari (vidi predmet Balogh protiv Mađarske, br. 47940/99, stavak 30., 20. srpnja 2004.).
  2. Pravilo o iscrpljenju domaćih pravnih sredstva mora se primijeniti uz određeni stupanj fleksibilnosti i bez prekomjernog formalizma. Ono istovremeno u načelu zahtijeva da se prigovori koje se naknadno namjerava podnijeti na međunarodnoj razini već prije podnesu domaćim vlastima, barem u biti i u skladu s formalnim zahtjevima navedenim u domaćem pravu (vidi predmete Azinas protiv Cipra [VV], br. 56679/00, stavak 38., ECHR 2004-III; Melnik protiv Ukrajine, br. 72286/01, stavak 67., 28. ožujka 2006.; Hummatov protiv Azerbajdžana, br. 9852/03 i 13413/04, stavak 91., 29. studenog 2007. i Dvořáček i Dvořáčková protiv  Slovačke, br. 30754/04, stavak 54., 28. srpnja 2009.).
  3. Međutim, u slučaju kad postoji više pravnih sredstava koja neka osoba može iskoristiti, ona ima pravo odabrati ono pravno sredstvo kojim se rješava njegov ili njezin osnovni prigovor. Drugim riječima, kad se upotrijebi neko pravno sredstvo, ne zahtijeva se korištenje drugog pravnog sredstva koje u biti ima isti cilj (vidi predmete W. protiv Malte [VV], br. 25644/94, stavak 34., 29. travnja 1999.; Moreira Barbosa protiv Portugala (odl.), br. 65681/01, ECHR 2004-V i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 41183/02, 15. studenog 2005. i Jasinskis protiv Latvije, br. 45744/08, stavak 50., 21. prosinca 2010.).
  4. Sud smatra kako u nekim situacijama ispunjenje pozitivne obveze osiguranja života iz članka 2. Konvencije za sobom povlači donošenje djelotvornih odredbi kaznenog prava (vidi na primjer predmete Öneryıldız protiv Turske [VV], br. 48939/99, stavak 93., ECHR 2004-XII i Railean protiv Moldavije, br. 23401/04, stavci 27.-28., 5. siječnja 2010.). Međutim, ako je povreda prava na život ili osobni integritet uzrokovana nenamjerno, postupovna obveza iz članka 2. neće nužno zahtijevati takva pravna sredstva (vidi predmet Mastromatteo protiv Italije [VV], br. 37703/97, stavak 90., ECHR 2002-VIII). Država može ispuniti obvezu tako što će žrtvama osigurati pravno sredstvo pred građanskim sudovima, bilo zasebno ili u vezi s pravnim sredstvom pred kaznenim sudovima, koje omogućuje da se svaka odgovornost dotičnih osoba utvrdi te da se dobije odgovarajuća građanska zadovoljština, kao što je nalog za naknadu štete i/ili objavu odluke (vidi predmete Calvelli i Ciglio protiv Italije [VV], br. 32967/96, stavak 51., ECHR 2002-I; Vo protiv Francuske [VV], br. 53924/00, stavak 90., ECHR 2004-VIII; Šilih protiv Slovenije [VV], br. 71463/01, stavak 194., 9. travnja 2009. i Igor Shevchenko protiv Ukrajine, br. 22737/04, stavak 51., 12. siječnja 2012.).
  5. To dakle znači da podnositelji koji tvrde kako je došlo do povrede pozitivne obveze sadržane u članku 2. Konvencije u slučaju navodnog nesavjesnog liječenja ili smrti iz nehaja, prije nego svoje prigovore podnesu Sudu, moraju iskoristiti najbolja sredstva dostupna u domaćem sustavu kako bi utvrdili opseg odgovornosti dotičnih pojedinaca za smrt njihovog rođaka (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Calvelli i Ciglio, stavak 55.). 93. Stoga, ako domaći sustav dozvoljava više pravnih sredstava koja bi se, ako se s njima uspije, mogla smatrati najboljim načinom za utvrđenje opsega odgovornosti dotičnih pojedinaca za smrt njihovog rođaka, podnositelji moraju iscrpiti samo ono pravno sredstvo koje rješava njihov temeljni prigovor. Ne zahtijeva se korištenje nekog drugog pravnog sredstva koje u biti ima isti cilj i koje ne bi nužno dovelo do učinkovitijeg ispitivanja predmeta  (vidi naprijed citirani predmet Jasinskis, stavke 52.-53.). 94.  Sud bilježi kako su u ovome predmetu podnositelji pokrenuli građanski postupak u kojemu su podnijeli svoje zahtjeve za naknadu štete u vezi sa smrću njihovog rođaka uzrokovanom nesretnim slučajem. Podnositelji su ustrajali u svojim zahtjevima nekoliko godina i na raznim razinama nadležnosti, uključujući Trgovački sud u Osijeku i Općinski sud u Vinkovcima. Štoviše, prije nego što su podnijeli prigovor Sudu, podnositelji su podnijeli prigovor Ustavnom sudu i višim domaćim sudovima zbog nedostatka revnosti u vođenju postupka te su tako, po mišljenju Suda, postupili u skladu s načelom supsidijarnosti.
  6. Glede Vladine tvrdnje da su podnositelji mogli podnijeti kaznenu ili stegovnu prijavu, Sud bilježi kako se čini opće prihvaćenim da bi građanski postupak, ako se u njemu uspije, mogao dovesti do utvrđenja opsega krivnje za smrt rođaka podnositelja i dosude odgovarajuće zadovoljštine i/ili objave odluke (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirane predmete Šilih, stavak 194. i Jasinskis, stavak 52.). Vlada nije dokazala da bi pravno sredstvo koje se nudi u kaznenom ili stegovnom postupku omogućilo podnositeljima ostvariti ciljeve koji bi na bilo koji način bili različiti od onih koje su nastojali ostvariti upotrebom naprijed navedenog pravnog sredstva.
  7. Sud stoga smatra da su u svjetlu okolnosti ovoga predmeta podnositelji propisno iscrpili domaća pravna sredstva. Slijedi da prigovor Vlade treba odbiti.

2.  Zaključak

  1. Sud primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Nadalje primjećuje i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelji tvrde kako građanski postupak koji su pokrenuli u vezi sa smrću njihovog rođaka, uzrokovanom nesretnim događajem, nije ispunio zahtjev brzine i djelotvornosti. Ističu da je građanski postupak o kojemu je riječ trajao više od petnaest godina i da tijekom tog postupka domaći sudovi nisu rasvijetlili okolnosti oko smrtne ozljede i liječenja njihovog sina i brata. Svjesni su da ne mogu vratiti svog rođaka, ali su se nadali da će se utvrditi odgovornost za njegovu smrt. Smatraju da to što domaće vlasti nisu uspostavile djelotvorno pravosuđe koje bi rješavalo predmete u kojima se radi o smrti izazvanoj nesretnim slučajem i nesavjesnom liječenju predstavlja očitu povredu članka 2. Konvencije.
  2. Vlada tvrdi kako nema dvojbe da je smrt rođaka podnositelja bila rezultat nesreće koja se dogodila dok su se djeca igrala. Po njihovom su mišljenju domaće vlasti reagirale pravilno i brzo, rođaku podnositelja osigurano je odgovarajuće liječenje, posebno s obzirom na opću društvenu situaciju i rat u Vinkovcima u to doba, što je Vlada podrobno analizirala. Stoga Vlada smatra da nije došlo do povrede članka 2. Konvencije.

2.  Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sud ponavlja kako je mnogo puta presudio kako članak 2. Konvencije u prvoj rečenici svog prvog stavka navodi pozitivnu obvezu država da poduzmu odgovarajuće korake za čuvanje života osoba unutar njihove nadležnosti. Te pozitivne obveze za sobom povlače prije svega temeljnu dužnost države da postavlja zakonodavni i upravni okvir osmišljen za osiguranje djelotvornog odvraćanja od bilo kakvih prijetnji pravu na život (vidi naprijed citirani predmet Igor Shevchenko, stavak 41.).
  2. Uz to, u slučaju povrede opasne po život ili smrti, države moraju uspostaviti djelotvoran neovisan pravosudni sustav za osiguranje odgovarajuće zadovoljštine (vidi, na primjer predmet Anna Todorova protiv Bugarske, 23302/03, stavak 72., 24. svibnja 2011.). Kao što je već naprijed naznačeno, u slučaju nenamjernog lišenja života, djelotvoran postupovni odgovor treba žrtvama osigurati građanskopravno sredstvo, bilo zasebno ili zajedno s kaznenim (vidi naprijed citirani predmet Igor Shevchenko, stavak 51.). Međutim, to pravno sredstvo ne smije postojati samo u teoriji, ono mora biti djelotvorno i u praksi, u vremenskom rasponu koji omogućuje ispitivanje predmeta bez nepotrebne odgode (vidi naprijed citirani predmet Calvelli i Ciglio, stavak 53.; Byrzykowski protiv Poljske, br. 11562/05, stavak 105., 27. lipnja 2006.; Dodov protiv Bugarske, br. 59548/00, stavci 83. i 95., 17. siječnja 2008. i naprijed citirani predmet Šilih, stavak 195.).
  3. Činovi i propusti vlasti u području zdravstvene skrbi mogu u određenim okolnostima dovesti do njihove odgovornosti temeljem pozitivne grane članka 2. Konvencije. Međutim, kad je država ugovornica na odgovarajući način osigurala visoke stručne standarde za stručnjake u zdravstvu i zaštitu života pacijenata, Sud ne može prihvatiti da su stvari kao što je pogrešna prosudba nekog stručnjaka u zdravstvu ili nesavjesna koordinacija zdravstvenih stručnjaka u liječenju nekog konkretnog pacijenta dovoljne da se ta država ugovornica pozove na odgovornost temeljem pozitivnih obveza iz članka 2. Konvencije koje zahtijevaju zaštitu života (vidi naprijed citirani predmet Byrzykowski, stavak 104.).
  4. Pozitivne obveze zahtijevaju da države donesu propise kojima se i javne i privatne bolnice prisiljavaju na donošenje odgovarajućih mjera za zaštitu života njihovih pacijenata. One zahtijevaju i učinkovito neovisno pravosuđe postavljeno tako da se može utvrditi uzrok smrti pacijenta na skrbi medicinske struke i pozvati odgovorne na odgovornost i u javnom i u privatnom sektoru (vidi, između ostalih izvora prava, naprijed citirani predmet Calvelli i Ciglio, stavak 49.).
  5. Kako bi ispunila svoju pozitivnu obvezu iz članka 2. Konvencije, država ima dužnost pobrinuti se svim sredstvima koja su joj na raspolaganju za pravilnu provedbu zakonodavnog i upravnog okvira postavljenog za zaštitu prava pacijenta, kao i za ispravljanje i kažnjavanje svih povreda tih prava. Stoga je zadatak Suda ispitati je li država dala odgovarajući postupovni odgovor na povredu prava na život (vidi predmet Konczelska protiv Poljske (odl.), br. 27294/08, stavak 35., 20. rujna 2011.), bez obzira na konkretan postupak koji se vodi.
  6. Pri utvrđivanju je li domaći postupak za razjašnjenje okolnosti pacijentove smrti bio učinkovit podrazumijeva se kako je taj postupak trebao biti hitan i razumno revno proveden. Čak i kad postoje prepreke ili poteškoće koje sprečavaju napredovanje istrage ili glavne rasprave u nekoj konkretnoj situaciji, brz odgovor vlasti od presudnog je značaja. Na taj se način uvjerava javnost da se te vlasti pridržavaju vladavine prava te se sprečava dojam da su povezani s nezakonitim činima ili da ih toleriraju.

(b) Primjena tih načela na ovaj predmet

  1. Sud bilježi kako se ovaj predmet tiče smrti osmogodišnjeg sina i brata podnositelja, koji je liječen nakon povrede glave zadobivene nesretnim slučajem. Sud želi naglasiti kako nije na Sudu da potkrjepljuje nalaze domaćih vlasti koji se odnose na uzročnu vezu između ozljede ili navodnog nesavjesnog liječenja i smrti rođaka podnositelja, nego on treba provjeriti jesu li domaće vlasti ispunile svoju postupovnu obvezu iz članka 2. Konvencije kad su se suočile s navodom nenamjernog lišenja života.
  2. U takvim okolnostima, s obzirom na temeljnu važnost prava na život zajamčenog člankom 2. Konvencije i posebnu težinu koju Sud pridaje postupovnom zahtjevu iz te odredbe, on mora utvrditi je li domaći sustav osigurao odgovarajuće pravno sredstvo koje zadovoljava sva jamstva koje zahtijeva Konvencija (vidi predmet Powell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, (odl.), br. 45305/99, 4. svibnja 2000.).
  3. Sud prvo bilježi da je rođak podnositelja umro u listopadu 1993. godine i da su podnositelji podnijeli svoju građansku tužbu u vezi s njegovom smrti u svibnju 1994. godine. Pravomoćna presuda u tom postupku donesena je 23. srpnja 2007. godine kad je Županijski sud u Vukovaru odbio žalbu podnositelja, ali se postupak nastavio pred Vrhovnim sudom i Ustavnim sudom nakon revizija i ustavnih tužbi podnositelja. Postupak je dovršen 20. travnja 2011. godine kad je Ustavni sud donio konačnu odluku o ustavnoj tužbi podnositelja. 
  4. S tim u vezi, kako bi se uvjerio da je vremenski nadležan za ispitivanje postupka koji je pokrenut radi rasvjetljavanja okolnosti smrti rođaka podnositelja te posljedično utvrdio opseg svog ispitivanja (vidi predmet Blečić protiv Hrvatske [VV], br. 59532/00, stavak 67., ECHR 2006-III), Sud mora voditi računa o tome da je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku 5. studenog 1997. godine, točnije približno četiri godine nakon smrti rođaka podnositelja.
  5. Sud je već presudio kako je postupovna obveza provođenja učinkovite istrage iz članka 2. Konvencije predstavljala zasebnu i samostalnu obvezu domaćih vlasti, koja ih obvezuje unatoč tome što je smrt nastupila prije datuma kad je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. Vremenska nadležnost Suda, glede poštovanja postupovne obveze iz članka 2. u odnosu na smrti koje su nastupile prije stupanja na snagu Konvencije, postoji kada postoji istinska veza između smrti i stupanja na snagu Konvencije te ako je značajan omjer postupovnih koraka poduzet ili je trebao biti poduzet nakon kritičnog datuma (vidi naprijed citirani predmet Šilih, stavci 159., 161.-63.).
  6. Sud u ovome predmetu bilježi da je postupak u odnosu na smrt rođaka podnositelja započeo u svibnju 1994. godine, ali da u njemu nisu poduzeti nikakvu bitni koraci do siječnja 1997. godine kad je raspravni sud naručio izvješće. Ovo je izvješće podneseno tek u ožujku 1999. godine, bez usvajanja ikakvih nalaza (vidi stavke 18. i 20.). Postupak je završio u travnju 2011. godine, više od trinaest godina nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku, te su svi mjerodavni postupovni koraci poduzeti nakon njenog stupanja na snagu.
  7. Stoga Sud smatra da postupovni vid članka 2. Konvencije spada u nadležnost Suda ratione temporis (vidi, mutatis mutandis, Marta Jularić (odl.), br. 20106/06, 2. rujna 2010. i naprijed citirani predmet Igor Shevchenko, stavak 48.).
  8. Sud na početku bilježi da je građanski postupak ukupno trajao gotovo šesnaest godina, odnosno trinaest godina i pet mjeseci nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. Sud smatra kako u predmetima iz članka 2. koji se odnose na postupak pokrenut kako bi se rasvijetlile okolnosti smrti nekog pojedinca, duljina postupka kao što je ovaj predstavlja snažni pokazatelj da je postupak imao nedostataka do mjere koja predstavlja povredu pozitivnih obveza tužene države iz Konvencije, osim ako država ponudi jako uvjerljive i prihvatljive razloge koji opravdavaju takav tijek postupka (vidi naprijed citirane predmete Šilih, stavak 203. i Igor Shevchenko, stavak 60.). Međutim, Vlada u ovome predmetu nije iznijela niti jedan razlog koji bi mogao opravdati takvu duljinu postupka.
  9. S obzirom na ukupnu duljinu postupka, Sud ne može ne primijetiti nekoliko dugih razdoblja neobjašnjene neaktivnosti domaćih vlasti (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Dvořáček i Dvořáčková, stavak 69.).
  10. Prvo medicinsko vještačenje naručeno je 1997. godine. Dvije godine nakon toga, u ožujku 1999. godine, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu obavijestio je raspravni sud da ne može dati nalaz i mišljenje zbog nedostatne medicinske dokumentacije. U međuvremenu raspravni sud nije poduzeo nikakve postupovne stegovne mjere protiv tih vještaka. Sud stoga ne vidi nikakav razlog za odstupanje od svog načela da je za takvo nerazumno odugovlačenje u pribavljanju nalaza i mišljenja vještaka na kraju odgovorna država (vidi predmet Surman-Januszewska protiv Poljske, br. 52478/99, stavak 28., 27. travnja 2004.).
  11. Prvostupanjska presuda u ovom predmetu donesena je 16. veljače 2005. godine, odnosno više od deset godina nakon što su podnositelji podnijeli svoju građansku tužbu. Dana 24. veljače 2005. godine podnositelji su uložili žalbu protiv te presude Županijskom sudu u Vukovaru. Dana 23. veljače 2006. godine Županijski sud u Vukovaru ukinuo je prvostupanjsku presudu i naložio ponavljanje postupka u odnosu na Grad Vinkovce. U ponavljanju postupka koje je uslijedilo u siječnju 2007. godine, točnije nakon gotovo godinu dana, održano je prvo ročište pred Općinskim sudom u Vinkovcima. U međuvremenu nisu poduzete nikakve postupovne mjere u vezi s građanskom tužbom podnositelja protiv Grada Vinkovaca.
  12. Nadalje, Sud bilježi da su domaći sudovi tijekom postupka utvrdili da se odgovornost za smrtonosnu ozljedu rođaka podnositelja može pripisati samo izvođaču građevinskih radova, društvu A. (vidi stavke 53. i 63.), koje je u međuvremenu postalo insolventno te je u siječnju 2003. godine prestalo postojati. Stoga je svako formalno utvrđivanje njegove odgovornosti ostalo neriješeno, a podnositeljima nije ostala nikakva mogućnost da pribave zadovoljštinu za ozljedu i smrt njihovog rođaka.
  13. Čak i ako se sama insolventnost društva A. ne može pripisati domaćim vlastima, Sud bilježi da je u vrijeme kad je društvo A. prestalo postojati, postupak već osam godina i osam mjeseci bio u tijeku (vidi stavke 11. i 38.). Tijekom tog razdoblja stranke su sudu nekoliko puta dostavljale svoje podneske, a bilo je i naručeno te pribavljeno vještačenje.
  14. S obzirom da Vlada nije dala nikakvo objašnjenje, Sud ne može iz materijala koji mu je dostavljen zaključiti ili nagađati o tome zašto domaći sudovi u toj fazi postupka nisu donijeli presudu koja bi omogućila formalno utvrđivanje navodne odgovornosti društva A. za smrtonosnu ozljedu rođaka podnositelja i dosuđivanje odgovarajuće naknade i/ili objavu odluke.
  15. Sud stoga nalazi kako domaći sustav, suočen s predmetom nenamjernog lišenja života, nije dao djelotvoran i brz odgovor u skladu s postupovnim obvezama države iz članka 2. Konvencije.
  16. Stoga je došlo do povrede članka 2. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANAKA 6., 8. I 13. KONVENCIJE

  1. Podnositelji prigovaraju duljini građanskog postupka koji su pokrenuli u vezi sa smrću svog rođaka, kao i da je zbog propusta nacionalnih sudova da utvrde sve mjerodavne činjenice u predmetu došlo do povrede njihovog prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života te da nisu imali nikakvo djelotvorno domaće pravno sredstvo za svoje prigovore. Podnositelji se pozivaju na članke 6., 8. i 13. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu glase kako slijedi:

Članak 6.

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi...svatko ima pravo da … sud u razumnom roku ispita njegov slučaj....“

Članak 8.

“1. Svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna se vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala kao i radi zaštite prava i sloboda drugih.“

Članak 13.

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“

  1. Vlada osporava te tvrdnje.

A. Dopuštenost

  1. Sud smatra kako je ovaj prigovor blisko povezan s prigovorom koji se odnosi na postupovni vid članka 2. Konvencije, te se stoga mora utvrditi da je i on dopušten.

B. Osnovanost

  1. S obzirom na posebne okolnosti ovoga predmeta i na obrazloženje koje je dovelo do utvrđenja povrede članka 2. Konvencije u njezinoj postupovnoj grani, Sud smatra da nije potrebno ispitati predmet i temeljem članaka 6., 8. i 13. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, predmet Öneryıldız protiv Turske [VV], br. 48939/99, stavak 160., ECHR 2004-XII i naprijed citirani predmet Šilih, stavak 216.).

III  PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do ozljede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućuje samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta 

  1. Prvi podnositelj i druga podnositeljica potražuju svaki 30.359 eura (EUR), a treći podnositelj i četvrta podnositeljica potražuju svaki 10.120 EUR na ime nematerijalne štete. 
  2. Vlada smatra da je zahtjev podnositelja prekomjeran, neosnovan i nepotkrijepljen.
  3. Uzimajući u obzir sve okolnosti ovoga predmeta, Sud prihvaća da su podnositelji pretrpjeli nematerijalnu štetu koja ne može biti nadoknađena samo utvrđenjem povrede. Odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositeljima zajedno dosuđuje iznos od 20.000 eura (EUR) na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mu mogao biti zaračunat.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelji potražuju i 23.784 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i 2.497 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred Sudom.
  2. Vlada smatra da podnositelji nisu ni u kojem pogledu potkrijepili svoj zahtjev za naknadu troškova i izdataka.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio te da je njihova visina bila razumna. Glede troškova i izdataka potraživanih u odnosu na domaći postupak, Sud bilježi, s obzirom na dokumente koje ima u posjedu i naprijed navedene kriterije, kako podnositelji ni u kom pogledu nisu konkretno naveli i potkrijepili svoj zahtjev. Glede postupka pred Sudom, ocjenjujući na pravičnoj osnovi i u svjetlu svoje prakse u usporedivim predmetima, Sud smatra razumnim dosuditi podnositeljima koje je zastupao odvjetnik iznos od 2.400 EUR, uz sve poreze koji bi podnositelju mogli biti zaračunati na te iznose.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke, uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede postupovnog vida članka 2. Konvencije;  
  1. Presuđuje da nema potrebe ispitati prigovore na temelju članaka 6., 8. i 13. Konvencije;
  1. Presuđuje

(a) da tužena država u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije treba isplatiti sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja;

(i) 20.000 EUR (dvadeset tisuća eura) zajedno na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati;

(ii) 2.400 EUR (dvije tisuće četiri stotine eura) na ime troškova i izdataka, uvećanih za sve poreze koje bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja, na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda; 

  1. Odbija ostatak zahtjeva podnositelja za pravednu naknadu te troškove i izdatke.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 18. prosinca 2012. godine, u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 André Wampach                                                   Isabelle Berro-Lefèvre            

zamjenik tajnika                                                    predsjednica

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF KUDRA v. CROATIA

(Application no. 13904/07)

JUDGMENT

STRASBOURG

18 December 2012

FINAL

18/03/2013

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Kudra v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Isabelle Berro-Lefèvre, President,
Elisabeth Steiner,
Nina Vajić,
Anatoly Kovler,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque, judges,
and André Wampach, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 27 November 2012,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 13904/07) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by four Croatian nationals, Mr Stjepan Kudra, Ms Ruža Kudra, Mr Josip Kudra and Ms Ivana Kudra (“the applicants”), on 6 March 2007.

2. The applicants were represented by Ms V. Šnur, a lawyer practising in Vinkovci. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 16 February 2012 the application was communicated to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicants were born in 1956, 1965, 1986 and 1988 respectively and live in Nuštar.

5. On 17 October 1993, Ivan Kudra, the then eight-year old son of the first and second applicants and the brother of the third and fourth applicants, sustained a serious head injury while playing near a construction site in Vinkovci, Croatia. After the incident he was taken to the Vinkovci Medical Centre (Medicinski centar Vinkovci) where cranial surgery was performed without the consent of the parents.

6. On the same day a doctor on duty at the Vinkovci Medical Centre informed the Vukovarsko-Srijemska Police (Policijska uprava Vukovarsko-srijemska; hereinafter: the “police”) about the incident. The police interviewed the doctor and the second applicant concerning the circumstances of the incident and drafted an official note of their findings.

7. The police also interviewed P.M., a friend of Ivan Kudra, who was an eyewitness to the event. He described how they had been playing near a construction site in their neighbourhood when Ivan Kudra had fallen on some metal netting and a piece of metal had pierced his head.

8. Ivan Kudra’s health deteriorated on 18 October 1993 when he fell into a coma. He was then transferred to the Osijek Clinical Hospital Centre (Klinički bolnički centar Osijek) for further treatment.

9. On 19 October 1993 the police took photographs of the construction site and interviewed L.S., an employee of the construction company, Akord s.p.o. (“company A”), in charge of the construction site at issue.

10. Ivan Kudra died in the Osijek Clinical Hospital Centre on 21 October 1993.

11. On 24 May 1994 the applicants brought a civil action before the Vinkovci Municipal Court (Općinski sud u Vinkovcima) against company A., the Housing and Communal Activities Fund (Fond za financiranje stambeno-komunalnih djelatnosti) and the Vinkovci Medical Centre, claiming damages for the death of their relative.

12. They claimed that A., as the construction company, and the Housing and Communal Activities Fund, as the investor, were liable for not having secured the construction site despite being aware that people with children lived nearby. They also held the Vinkovci Medical Centre responsible for medical negligence in the treatment of Ivan’s injuries.

13. A hearing scheduled for 3 August 1994 was adjourned because the parties informed the trial court that they could not attend the hearing.

14. At the hearing held on 11 October 1994 the defendants denied any responsibility for the death of Ivan Kudra. At the same hearing the applicants asked the trial court to commission a medical report concerning the circumstances of Ivan’s treatment. On 9 January 1995 they further substantiated their request and asked that the medical report be commissioned from the Medical Faculty of the University of Zagreb (Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu).

15. On 11 January 1995 the Vinkovci Municipal Court ordered the hospital and the police to submit all the relevant documents and reports concerning the death of Ivan Kudra. Documents were submitted on 20 January 1995 and 7 February 1995 respectively.

16. On 20 February 1995 the Vinkovci Municipal Court found that the police had failed to submit all the relevant documents and requested them again to submit all their documents and reports. The police complied with the Vinkovci Municipal Court’s order on 6 March 1995 and submitted the requested documents.

17. On 10 January 1996 the Vinkovci Municipal Court asked the Osijek Clinical Hospital Centre to submit the documents concerning the medical treatment of Ivan Kudra. The Osijek Clinical Hospital Centre complied with the order and submitted the documents on 16 January 1996.

18. On 7 January 1997 the Vinkovci Municipal Court commissioned a medical report from the Medical Faculty of the University of Zagreb concerning the circumstances of the medical treatment of Ivan Kudra.

19. On 8 April 1998 the applicants urged the Vinkovci Municipal Court to continue with the proceedings, which had been pending for four years. They also pointed out that if the medical experts had been unable to submit their report within a reasonable time, the trial court should have commissioned a new report by other experts.

20. The Medical Faculty of the University of Zagreb informed the Vinkovci Municipal Court on 23 March 1999 that they had been unable to provide the medical report because they had not had all the relevant documents and reports concerning the medical treatment of Ivan Kudra.

21. At a hearing on 13 May 1999 a representative of the Housing and Communal Activities Fund informed the trial court that that Fund had ceased to exist and that its successor was the Vinkovci Municipality (Grad Vinkovci). A representative of the Vinkovci Medical Centre also informed the trial court that it had now become the Vinkovci Health Centre (Dom zdravlja Vinkovci) and the Vinkovci General Hospital (Opća bolnica Vinkovci).

22. On 3 July 1999 the applicants amended their civil action by naming the Vinkovci Municipality, the Vinkovci Health Centre and the Vinkovci General Hospital as the defendants.

23. Another hearing was held on 22 September 1999, at which the trial court ordered that a further medical documentation shall be requested from the Osijek Clinical Hospital Centre. On 7 October 1999 the Osijek Clinical Hospital Centre complied with that request.

24. At a hearing on 25 January 2001 the trial court asked the parties to submit the further documents to which they had referred in their submissions.

25. On 24 May 2001 the representative of company A. informed the Vinkovci Municipal Court that on 23 April 2001 insolvency proceedings had been opened in respect of that company in the Osijek Commercial Court (Trovački sud u Osijeku).

26. At a hearing on 7 June 2001 the trial court informed the parties about the change in the legal status of company A.

27. On 13 June 2001 the Vinkovci Municipal Court ordered that the proceedings be stayed until the insolvency administrator of company A. had decided whether to participate in the proceedings. The insolvency administrator informed the Vinkovci Municipal Court on 23 July 2001 that it would participate in the proceedings.

28. On 20 August 2001 the Vinkovci Municipal Court referred the case to the Osijek Commercial Court on the grounds that the insolvency proceedings had been opened in respect of company A.

29. On 10 September 2001 the applicants lodged an appeal with the Vukovar County Court (Županijski sud u Vukovaru) against the decision of the Vinkovci Municipal Court, arguing that the Vinkovci Municipal Court had been competent in the matter.

30. On 23 November 2001 the Vukovar County Court dismissed the applicants’ appeal as ill-founded.

31. On 14 February 2002 a hearing was held before the Osijek Commercial Court at which the parties made preliminary oral submissions.

32. On 29 April 2002 the Osijek Commercial Court commissioned a new medical report from the Croatian Medical Expert Reports Association of the Croatian Health Board (Hrvatsko društvo za medicinska vještačenja Hrvatskog liječničkog zbora) concerning the medical treatment of Ivan Kudra.

33. On 14 June 2002 a medical expert of the Croatian Association for Medical Expertise, Ž.G., submitted his report to the Osijek Commercial Court. He found that there had been flaws in the Vinkovci Medical Centre’s treatment of Ivan Kudra, which had eventually resulted in Ivan’s death. The relevant part of the report reads:

“If treated properly, with the available medical equipment, the injury [sustained by Ivan Kudra] could have been treated with minimum, even barely noticeable, consequences.

The decision to carry out an exploration of the skull under full endotracheal anaesthetic without a neurological preparation (CT), and without the appropriate instruments and a qualified brain surgeon, on a patient who was conscious, had no neurological deficit and whose life was not in imminent danger, was absolutely wrong, all the more so since it was done without the consent of his parents.”

34. On 12 July 2002 the Vinkovci General Hospital lodged an objection against the medical report, arguing that it was substantially flawed. The Vinkovci Municipal Court forwarded the objection to the Croatian Medical Expert Reports Association for reply.

35. On 15 November 2002 the expert witness, Ž.G., submitted an additional report to the Osijek Commercial Court, reiterating all his previous findings.

36. At a hearing on 5 December 2002 the trial court ordered the applicants to specify their civil action given the fact that insolvency proceedings had been opened in respect of company A. The applicants complied with this order and submitted their specified civil action on 10 December 2002.

37. A hearing scheduled for 9 January 2003 was adjourned because the defendants failed to appear.

38. On 22 January 2003 the Osijek Commercial Court, acting in the insolvency proceedings concerning company A., terminated the proceedings and ordered that company A. be deleted from the register of companies.

39. At a hearing on 4 February 2003 the applicants were again requested to specify their civil action and to provide evidence as to the legal connection between the defendants against which they had initially lodged their civil action and the defendants indicated in their specified civil action of 10 December 2002.

40. On 12 February 2003 the applicants submitted an amended civil action to the Osijek Commercial Court.

41. At a hearing on 27 February 2003 the parties made further oral submissions and the hearing was adjourned.

42. On 8 May 2003 the Osijek Commercial Court terminated the proceedings against company A. on the ground that it had ceased to exist. The court also found that it had no competence in the matter and ordered that the proceedings against the Vinkovci Municipality, Vinkovci Health Centre and Vinkovci General Hospital be referred to the Vinkovci Municipal Court.

43. On 17 June 2003 a hearing was held before the Vinkovci Municipal Court at which the parties made further oral submissions.

44. On 7 July 2003 the Vinkovci General Hospital asked the Vinkovci Municipal Court to commission a further medical report from another expert witness, arguing that the previous medical report had numerous flaws.

45. At a hearing on 4 September 2003 the applicants’ representative asked the trial court to allow her additional time to submit her reply to the objections raised by the defendants. Her request was granted and she submitted her observations on 15 September 2003.

46. On 2 October 2003 another hearing was held at which the trial court heard oral evidence from the first and second applicants.

47. On 27 October 2003 the judge conducting the proceedings inspected the scene of the accident.

48. On 31 October 2003 the applicants urged the Vinkovci Municipal Court to decide on their civil action, arguing that all the relevant facts had been sufficiently established.

49. At a hearing on 27 November 2003 the trial court commissioned another medical report from the Medical Faculty of the University of Zagreb on the grounds that the defendants had a number of objections concerning the report of the Croatian Medical Expert Reports Association.

50. On 30 September 2004 two medical experts of the Medical Faculty of the University of Zagreb, P.M. and D.S., submitted their medical report to the Vinkovci Municipal Court. They found that there had been no flaws in the medical treatment of Ivan Kudra in the Vinkovci Medical Centre and that the further health complications could not be attributed to the doctors.

51. The applicants lodged an objection to the findings of the medical experts on 6 December 2004. They argued that the two medical expert reports, the first drafted by Ž.G. and the second by P.M. and D.S., were contradictory and asked that the experts be confronted to clarify and adjust their findings.

52. At a hearing on 3 February 2005 the Vinkovci Municipal Court dismissed the applicants’ request and terminated the proceedings on the grounds that all the relevant facts had been sufficiently established.

53. On 16 February 2005 the Vinkovci Municipal Court adopted a judgment dismissing the applicants’ civil action. In respect of the applicants’ action against the Vinkovci Municipality, the court noted:

“Under section 207 of the Civil Obligations Act the investor and the constructor have joint liability for all damages to a third party in connection with the construction.

...

The person who is indicated as the investor in the construction contract has joint liability with the constructor for any damages in connection with the construction ([Supreme Court’s judgment] Vs Rev-86/91 of 16 May 1991, PSP-53/112).

In the case at issue, regard being had to the contract of 28 September 1992, section 207 of the Civil Obligations Act is inapplicable in respect of the second defendant – the Fund, now the Vinkovci Municipality – since the second defendant was neither the investor nor the constructor on the construction site at issue. It is undisputed that the second defendant transferred, for a sum of money, the construction to the first-defendant A. and that therefore A. was the constructor and the investor.

Moreover, the said contract obliged company A. to ensure that the construction was carried out according to the relevant technical requirements necessary for this type of work. If the construction site was not properly secured (and this court, based on the evidence from the case file, considers that it was not) and if there were flaws in the organisation of the work (security) which had caused the injury of Ivan Kudra, then the sole responsibility would be on A. as the investor and the constructor.

However, during the course of these proceedings, insolvency proceedings were opened in respect of the first defendant, company A., and this court had no competence to rule on its liability...”

54. As to the applicants’ action against the Vinkovci Health Centre and the Vinkovci General Hospital, the Vinkovci Municipal Court held that the medical expert report drafted by P.M. and D.S. had revealed that all the measures taken by the doctors were appropriate and that they could not be held responsible for Ivan’s death, and therefore the hospital could not be held responsible either. As to the inconsistencies between this medical report and the one drafted by the expert Ž.G., the court noted:

“Since the defendants submitted a number of objections to the report drafted by expert Ž.G. from Zagreb, and since that expert failed to provide a detailed reply to those objections during the proceedings before the Osijek Commercial Court, this court considered that another medical report should be commissioned from the Medical Faculty of the University of Zagreb.

The medical experts from that institution, P.M., a specialist in brain-surgery and D.S., a specialist in forensic medicine, drafted an objective medical report, in which they sufficiently substantiated their findings concerning the medical treatment of Ivan Kudra. Therefore this court accepts their report.”

55. On 24 February 2005 the applicants lodged an appeal with the Vukovar County Court (Županijski sud u Vukovaru) against the first‑instance judgment of the Vinkovci Municipal Court, arguing that it had a number of substantive and procedural flaws. They pointed out in particular that the Vinkovci Municipal Court had failed to address all the obvious inconsistencies between the two medical reports and sought an explanation.

56. On 14 February 2006 the applicants lodged a complaint about the length of the proceedings before the Vukovar County Court, arguing that the proceedings had been excessively long.

57. On 23 February 2006 the Vukovar County Court dismissed the applicants’ appeal and upheld the first-instance judgment in respect of the Vinkovci Health Centre and the Vinkovci General Hospital. It quashed the first-instance judgment and ordered a retrial in respect of the Vinkovci Municipality. The County Court found that the first-instance court had to establish whether company A. or the Housing and Communal Activities Fund was the owner of the construction site at the time of the accident. The County Court considered that the first-instance court had sufficiently substantiated its decision in respect of the applicants’ complaint concerning the expert reports.

58. On 10 April 2006 the applicants lodged an appeal on points of law with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske) against the part of the Vukovar County Court’s judgment concerning the Vinkovci Health Centre and the Vinkovci General Hospital. They argued that the lower courts’ judgments had been based on contradictory medical reports and that the lower courts had failed to address their complaints concerning those inconsistencies.

59. On 20 June 2006 the Supreme Court dismissed the first and second applicants’ appeal on points of law as ill-founded, endorsing the reasoning of the lower courts. It declared the third and fourth applicants’ appeal on points of law inadmissible ratione valoris.

60. On 11 January 2007 the applicants lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) against the judgment of the Supreme Court. The applicants contended that their individual rights and the rule of law had been violated by the lengthy and unfair proceedings before the lower courts in which two contradictory medical expert reports concerning the death of their child had not been confronted and clarified, and no explanation for that had been given by the lower courts.

61. On 18 January 2007 a hearing was held before the Vinkovci Municipal Court in the retrial concerning the applicants’ civil action against the Vinkovci Municipality.

62. Another hearing was held on 8 March 2007. The trial court heard evidence from the parties and their oral submissions, and concluded the hearing.

63. On the same day the Vinkovci Municipal Court dismissed the applicants’ civil action against the Vinkovci Municipality on the ground that, pursuant to a contract dated 28 September 1992 between company A. and the Housing and Communal Activities Fund, ownership of the construction site had been formally transferred to company A. on 19 January 1993, before the accident had occurred. The court therefore noted:

“Since for the event at issue, in the view of this court, a third person was responsible, company A. Vinkovci, and not the defendant the Vinkovci Municipality, this court dismisses the civil action under section 177 of the Civil Obligations Act as ill-founded.”

64. On 29 March 2007 the applicants lodged an appeal with the Vukovar County Court, arguing that there had been a number of procedural and substantive flaws in the retrial before the Vinkovci Municipal Court.

65. On 23 July 2007 the Vukovar County Court dismissed the applicants’ appeal as ill-founded and upheld the judgment of the Vinkovci Municipal Court.

66. The applicants lodged an appeal on points of law with the Supreme Court against the judgment of the Vukovar County Court, requesting that the lower courts’ judgments be quashed.

67. On 2 April 2008 the Supreme Court dismissed the first and second applicants’ appeal on points of law as ill-founded and declared the third and fourth applicants’ appeal on points of law inadmissible ratione valoris.

68. On 13 May 2008 the Vukovar County Court upheld a length‑of‑proceedings complaint lodged by the applicants on 14 February 2006. It found the length of the civil proceedings excessive and awarded the first and second applicants jointly 12,600 Croatian kunas (HRK) in damages.

69. On 11 June 2008 the Vinkovci Municipal Court issued a separate decision in respect of the costs of the proceedings, ordering the applicants to pay HRK 14,134.96 to the Vinkovci Health Centre.

70. On 19 June 2008 the applicants lodged an appeal with the Vukovar County Court against the Vinkovci Municipal Court’s decision.

71. On 26 June 2008 the applicants lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court against the Supreme Court’s judgment of 2 April 2008. The applicants argued, inter alia, that the lower courts had minimised any responsibility of those involved in the death of their child. In their view, that had violated their human rights and breached the relevant domestic law.

72. On 12 January 2010 the Constitutional Court dismissed the first and second applicants’ constitutional complaint of 26 June 2008 as ill-founded and declared the third and fourth applicants’ complaint inadmissible as it had been lodged out of time. They had had no right to lodge an appeal on points of law and thus the time for lodging a constitutional complaint had started to run from the date of the Vukovar County Court decision.

73. On 28 October 2010 the Vukovar County Court dismissed the applicants’ appeal against the decision of the Vinkovci Municipal Court concerning the costs of the proceedings, holding that all the relevant facts regarding the costs had been correctly established.

74. On 27 January 2010 the Constitutional Court dismissed the first and second applicants’ constitutional complaint of 11 January 2007 as ill‑founded and declared the third and fourth applicants’ complaint inadmissible as it had been lodged out of time. The court reiterated its previous arguments.

75. On 3 December 2010 the applicants lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court against the Vukovar County Court’s decision of 28 October 2010 dismissing their appeal concerning the costs of the proceedings.

76. On 20 April 2011 the Constitutional Court declared the applicants’ constitutional complaint inadmissible ratione materiae, on the grounds that the decision on the costs of the proceedings had not represented an individual act against which a constitutional complaint could be lodged.

77. On 6 March 2012 the Vukovar County Court found that it had omitted to include the third and fourth applicants’ length-of-proceedings complaint in its decision of 13 May 2008. Therefore, finding the length of the civil proceedings excessive, it awarded the third and fourth applicants jointly HRK 12,600 in damages.

78. On an unspecified date in 2012 the applicants lodged an appeal with the Supreme Court against the above-mentioned decision, arguing that the amount awarded was insufficient, and on 4 June 2012 the Supreme Court dismissed their appeal as ill-founded.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

79. The Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010) in Article 21, under Head III – Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, Part 2 – Personal and Political Rights and Freedoms, provides:

“Every human being has the right to life.

...”

80. The relevant part of section 62 of the Constitutional Court Act (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 99/1999, 29/2002, 49/2002) reads:

“1. Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that a decision of a State body, a body of local and regional self‑government, or a legal person with public authority concerning his or her rights and obligations, or about a suspicion or an accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or his or her right to local and regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter: a constitutional right)...

2. If another legal remedy exists against the violation of the constitutional right [complained of], the constitutional complaint may be lodged only after that remedy has been exhausted.

3. In matters in which an administrative action or, in civil and non-contentious proceedings, an appeal on points of law is allowed, remedies shall be considered to have been exhausted only after a decision on these legal remedies has been given.”

81. The relevant parts of the Criminal Code of the Republic of Croatia (Krivični zakon Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 32/1993, 38/1993) provide:

DANGEROUS CONSTRUCTION

Article 148

“(1) Anyone who, in the design, supervision or construction of a building or in the execution of construction work, by acting contrary to regulations or generally recognised professional standards, endangers people’s lives or property of considerable value shall be punished by a fine or by imprisonment for a period of between three months and five years.

(2) If the offence referred to in paragraphs 1 and 2 of this Article was one of negligence, the perteptrator shall be punished by imprisonment for a period of up to three years.”

DAMAGE TO SAFETY EQUIPMENT IN THE WORK PLACE

Article 149

“ ...

(2) A person responsible for a mine, factory, workshop, or another place where work is carried out who does not install safety equipment, or does not maintain it in working condition, or fails to make it available for use if needed, or fails to act in accordance with the regulations on safety measures at work, thereby endangering the life and limb of people or property of considerable value, shall be punished by imprisonment for a period of between three months and five years.

(3) Anyone who commits the criminal offence referred to in paragraphs ... and 2 of this Article by negligence shall be punished by imprisonment for a period not exceeding three years.

... ”

SERIOUS PUBLIC SAFETY OFFENCES

Article 155

“ ...

(2) If the death of one or more persons has been caused as a result of the criminal offence referred to in Article ... 148, paragraph 1, and Article 149, paragraphs 1 and 2, of this Code, the perpetrator shall be punished by imprisonment for a period of at least three years.

...”

MEDICAL MALPRACTICE

Article 166

“(1) A doctor who, in rendering medical services, applies an obviously inadequate remedy or method of treatment, or fails to apply relevant hygienic measures, or in general acts carelessly, thus causing the deterioration of an illness or the impairment of a person’s health, shall be punished by imprisonment for a period of up to three years.

...

(3) If the offence refered to in paragraphs 1 and 2 of this Article was one of negligence, the perpetrator shall be punished by a fine or by imprisonment for a period of up to one year.”

SERIOUS DAMAGE TO HEALTH

Article 174

“ ...

(2) If the death of one or more persons has been caused as a result of the criminal offence referred to in ... Article 166, paragraphs 1 and 2 ... of this Code, , the perpetrator shall be punished by imprisonment for a period of at least three years

... ”

82. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 and 62/2003) provided:

Article 2

“(1) Criminal proceedings shall be instituted and conducted at the request of a qualified prosecutor only. ...

(2) In respect of criminal offences subject to public prosecution, the qualified prosecutor shall be the State Attorney and in respect of criminal offences subject to private prosecution, the qualified prosecutor shall be a private prosecutor.

(3) Unless otherwise provided by law, the State Attorney shall undertake a criminal prosecution where there is a reasonable suspicion that an identified person has committed a criminal offence subject to public prosecution and where there are no legal impediments to the prosecution of that person.

... “

83. The relevant provisions of the Civil Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette, nos. 53/1991, 73/1991 and 3/1994) provided:

DAMAGES

Section 200

“(1) For any physical pain or mental suffering concerning the ... death of a close person ... the court shall, if appropriate under the circumstances of a given case, and particular if the intensity of the pain or fear and their duration so require, award non‑pecuniary damages ...”

ENTITLEMENT TO DAMAGES

Section 201

“(1) In the event of the death of a person entitled to damages, the court can award appropriate non-pecuniary damages to the members of his or her immediate family (spouse, child, or parent).

(2) The same damages can also be awarded to the person’s brothers and sisters if sufficient family ties existed between them.

...”

84. The relevant provisions of the Courts Act (Zakon o sudovima, Official Gazette nos. 150/2005, 16/2007 and 113/2008) provided:

III. PROTECTION OF THE RIGHT TO TRIAL WITHIN A REASONABLE TIME

Section 27

“(1) A party to court proceedings who considers that the court has failed to decide within a reasonable time on his or her rights or obligations or a criminal charge against him or her, may lodge a request for the protection of the right to a hearing within a reasonable time with a court at the next level of jurisdiction.

(2) If the request concerns proceedings pending before the High Commercial Court of the Republic of Croatia, the High Court for Administrative Offences of the Republic of Croatia or the Administrative Court of the Republic of Croatia, the request shall be decided by the Supreme Court of the Republic of Croatia.

(3) The proceedings for deciding on a request under sub-section (1) of this section shall be urgent. The rules of non-contentious procedure shall apply mutatis mutandis in those proceedings and, in principle, no hearing shall be held.

Section 28

(1) If the court referred to in section 27 of this Act finds the request well founded, it shall set a time-limit within which the court before which the proceedings are pending shall decide on a right or obligation of, or a criminal charge against, the person who lodged the request, and may award him or her appropriate compensation for a violation of his or her right to a hearing within a reasonable time.

(2) The compensation shall be paid out of the State budget within three months of the date on which the party’s request for payment is lodged.

(3) An appeal, to be lodged with the Supreme Court within fifteen days, lies against a decision on the request for the protection of the right to a hearing within a reasonable time. No appeal lies against a Supreme Court decision, but a constitutional complaint may be lodged.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

85. The applicants complained that the civil proceedings which they instituted had failed to meet the requirement of promptness and effective establishment of responsibility for their relative’s death. They relied on Article 2 of the Convention, which, in so far as relevant, reads:

“1. Everyone’s right to life shall be protected by law. No one shall be deprived of his life ... ”

A. Admissibility

1. Exhaustion of domestic remedies

(a) The parties’ arguments

86. The Government argued that the applicants had failed to exhaust all available and effective domestic remedies. The Government considered that the applicants had failed to lodge a criminal or disciplinary complaint against the medical staff involved in the treatment of their relative concerning their allegations of medical malpractice. Furthermore, the applicants had failed to lodge a criminal complaint against the investor and constructor concerning the accidental injury sustained by their relative on the construction site. They could also have lodged a complaint with the Ministry of the Interior and a criminal complaint against the police officers involved for lack of diligence in the performance of their duties. The Government also considered that the applicants had failed to raise before the Constitutional Court the complaints they raised before the Court.

87. The applicants argued that they had had no obligation to lodge criminal or disciplinary complaints. They pointed out that an investigation of the offences at issue, namely medical malpractice and a dangerous construction site, had to be opened of the prosecutor’s own motion, irrespective of their initiative. They also pointed out that they had raised all their complaints concerning lack of diligence in the civil proceedings before both the Constitutional Court and the higher domestic courts. However, the Constitutional Court had failed to examine their complaints properly as required under the Constitution and the relevant law.

(b) The Court’s assessment

88. The Court reiterates that, under Article 35 § 1 of the Convention, it may only deal with an application after all domestic remedies have been exhausted. The purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, for example, Mifsud v. France (dec.) [GC], no. 57220/00, § 15, ECHR 2002-VIII). The obligation to exhaust domestic remedies requires an applicant to make normal use of remedies which are effective, sufficient and accessible in respect of his Convention grievances. To be effective, a remedy must be capable of resolving directly the impugned state of affairs (see Balogh v. Hungary, no. 47940/99, § 30, 20 July 2004).

89. The rule of exhaustion of domestic remedies must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism. At the same time it requires in principle that the complaints intended to be made subsequently at international level should have been aired before the domestic authorities, at least in substance and in compliance with the formal requirements laid down in domestic law (see Azinas v. Cyprus [GC], no. 56679/00, § 38, ECHR 2004-III; Melnik v. Ukraine, no. 72286/01, § 67, 28 March 2006; Hummatov v. Azerbaijan, nos. 9852/03 and 13413/04, § 91, 29 November 2007; and Dvořáček and Dvořáčková v. Slovakia, no. 30754/04, § 54, 28 July 2009).

90. However, in the event of there being a number of domestic remedies which an individual can pursue, that person is entitled to choose a remedy which addresses his or her essential grievance. In other words, when a remedy has been pursued, use of another remedy which has essentially the same objective is not required (see T.W. v. Malta [GC], no. 25644/94, § 34, 29 April 1999; Moreira Barbosa v. Portugal (dec.), no. 65681/01, ECHR 2004-V; Jeličić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 41183/02, 15 November 2005; and Jasinskis v. Latvia, no. 45744/08, § 50, 21 December 2010).

91. The Court reiterates that in some situations, compliance with the positive obligation to secure life under Article 2 of the Convention entails putting in place effective criminal‑law provisions (see, for example, Öneryıldız v. Turkey [GC], no. 48939/99, § 93, ECHR 2004‑XII, and Railean v. Moldova, no. 23401/04, §§ 27-28, 5 January 2010). However, if the infringement of the right to life or to personal integrity is not caused intentionally, the procedural obligation under Article 2 does not necessarily require such remedies (see Mastromatteo v. Italy [GC], no. 37703/97, § 90, ECHR 2002‑VIII). The State may meet its obligation by affording victims a remedy in the civil courts, either alone or in conjunction with a remedy in the criminal courts, enabling any responsibility of the individuals concerned to be established and any appropriate civil redress, such as an order for damages and/or for the publication of the decision, to be obtained (see Calvelli and Ciglio v. Italy [GC], no. 32967/96, § 51, ECHR 2002‑I; Vo v. France [GC], no. 53924/00, § 90, ECHR 2004‑VIII; Šilih v. Slovenia [GC], no. 71463/01, § 194, 9 April 2009; and Igor Shevchenko v. Ukraine, no. 22737/04, § 51, 12 January 2012).

92. This accordingly means that before bringing their complaints to the Court, applicants alleging a violation of the positive obligation contained in Article 2 of the Convention in cases of alleged medical negligence or unintentional death, must avail themselves of the best means available in the domestic system to identify the extent of the liability of the individuals concerned for the death of their relative (see, mutatis mutandis, Calvelli and Ciglio, cited above, § 55).

93. Consequently, if the domestic system allows for more remedies which could in principle, if pursued successfully, be considered as the best way in which to determine the extent of the liability of the individuals concerned for the death of their relative, the applicants are obliged to exhaust a remedy which addresses their essential grievance. Use of another remedy which has essentially the same objective and which would not necessarily result in a more effective examination of the case is not required (see Jasinskis, cited above, §§ 52-53).

94. The Court notes that in the present case the applicants instituted civil proceedings in which they pursued their claim for damages in connection with the accidental death of their relative. The applicants persisted in their claims for a number of years and at various levels of jurisdiction, including the Osijek Commercial Court and the Vinkovci Municipal Court. Moreover, before bringing their complaint to the Court, the applicants complained before both the Constitutional Court and the higher domestic courts about the lack of diligence in the conduct of the proceedings; thus, in the Court’s view, the applicants complied with the principle of subsidiarity.

95. As for the Government’s argument that the applicants could have lodged a criminal or disciplinary complaint, the Court notes that it appears to be common ground that the civil proceedings, if pursued successfully, could have led to the establishment of the extent of the liability for the death of the applicants’ relative and the award of the appropriate redress and/or publication of the decision (see, mutatis mutandisŠilih, cited above, § 194, and Jasinskis, cited above, § 52). The Government have failed to demonstrate that the remedy offered by the criminal or disciplinary proceedings would have enabled the applicants to pursue objectives that are any different from the ones pursued through the use of the afore-mentioned remedy.

96. The Court therefore considers that, in the light of the circumstances of the present case, the applicants have properly exhausted the domestic remedies. It follows that the Government’s objection has to be rejected.

2. Conclusion

97. The Court notes that this part of the application is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

98. The applicants contended that the civil proceedings which they had instituted concerning the accidental death of their relative had failed to meet the requirement of promptness and effectiveness. They pointed out that the civil proceedings at issue had lasted for more than fifteen years and that during the proceedings the domestic courts had failed to elucidate the circumstances surrounding the accidental lethal injury and medical treatment of their son and brother. They were aware that they could not bring their relative back, but they had hoped that the liability for his death would be established. In their view, the failure of the domestic authorities to put in place an effective judicial system to deal with accidental death and medical malpractice represented a flagrant violation of Article 2 of the Convention.

99. The Government submitted that there had been no doubt that the death of the applicants’ relative had been the result of an accident which had occurred while the children had been playing. In their view the domestic authorities had reacted properly and expeditiously, and the applicants’ relative had been provided with appropriate medical treatment, particularly given the general social situation and the war in Vinkovci at the time, which the Government analysed in great detail. Therefore, the Government considered that there had been no violation of Article 2 of the Convention.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

100. The Court reiterates that it has held on many occasions that Article 2 of the Convention, in the first sentence of its first paragraph, lays down a positive obligation on States to take appropriate steps to safeguard the lives of those within their jurisdiction. These positive obligations entail above all a primary duty on the State to put in place a legislative and administrative framework designed to provide effective deterrence against any threats to the right to life (see Igor Shevchenko, cited above, § 41).

101. In addition, in the event of a life-threatening injury or a death, States are required to set up an effective independent judicial system to provide appropriate redress (see, for example, Anna Todorova v. Bulgaria, no. 23302/03, § 72, 24 May 2011)As already indicated above, in the case of unintentional deprivation of life, an effective procedural response is to afford victims a civil‑law remedy, either alone or in conjunction with a criminal‑law one (see Igor Shevchenko, cited above, § 51). However, that remedy should exist not only in theory; it must operate effectively in practice, within a time‑span allowing the case to be examined without unnecessary delay (see Calvelli and Ciglio, cited above, § 53; Byrzykowski v. Poland, no. 11562/05, § 105, 27 June 2006; Dodov v. Bulgaria, no. 59548/00, §§ 83 and 95, 17 January 2008; and Šilih, cited above, § 195).

102. In the context of health care, the acts and omissions of the authorities may in certain circumstances engage their responsibility under the positive limb of Article 2 of the Convention. However, where a Contracting State has made adequate provision for securing high professional standards among health professionals and the protection of the lives of patients, the Court cannot accept that matters such as errors of judgment on the part of a health professional or negligent co-ordination among health professionals in the treatment of a particular patient are sufficient of themselves to call a Contracting State to account from the standpoint of its positive obligations, under Article 2 of the Convention, to protect life (see Byrzykowski, cited above, § 104).

103. The positive obligations require States to make regulations compelling hospitals, whether public or private, to adopt appropriate measures for the protection of their patients’ lives. They also require an effective independent judicial system to be set up so that the cause of death of patients in the care of the medical profession, whether in the public or the private sector, can be determined and those responsible held accountable (see, among other authorities, Calvelli and Ciglio, cited above, § 49).

104. In order to satisfy its positive obligation under Article 2 of the Convention, the State has a duty to ensure, by all means at its disposal, that the legislative and administrative framework set up to protect patients’ rights is properly implemented and any breaches of those rights are put right and punished. Therefore, the Court’s task is to examine whether there was an adequate procedural response on the part of the State to the infringement of the right to life (see Konczelska v. Poland (dec.), no. 27294/08, § 35, 20 September 2011), irrespective of the particular procedure carried out.

105. A requirement of promptness and reasonable expedition is implicit in the context of the effectiveness of the domestic proceedings set up to elucidate the circumstances of the patient’s death. Even where there may be obstacles or difficulties which prevent progress in an investigation or a trial in a particular situation, a prompt response by the authorities is vital in maintaining public confidence in their adherence to the rule of law and in preventing any appearance of collusion in, or tolerance of, unlawful acts (see Šilih, cited above, § 195).

(b) Application of these principles to the present case

106. The Court notes that the present case concerns the death of the applicants’ eight-year-old son and brother who was receiving health care after an accidental head injury. The Court would emphasise that it is not for the Court to substantiate itself the findings of the domestic authorities as to the causal connection between the injury or the alleged inappropriate medical treatment and the death of the applicants’ relative, but to verify whether the domestic authorities discharged their procedural obligation under Article 2 of the Convention when confronted with the allegation of unintentional deprivation of life.

107. In such circumstances, given the fundamental importance of the right to life guaranteed under Article 2 of the Convention and the particular weight the Court has attached to the procedural requirement under this provision, it must determine whether the domestic system provided an appropriate remedy which satisfied all of the guarantees required by the Convention (see Powell v. the United Kingdom (dec.), no. 45305/99, 4 May 2000).

108. The Court firstly notes that the applicants’ relative died in October 1993 and that the applicants lodged their civil action concerning his death in May 1994. The final judgment in the proceedings was adopted on 23 July 2007, when the Vukovar County Court dismissed the applicants’ appeal, but the proceedings continued before the Supreme Court and the Constitutional Court following the applicants’ appeals on points of law and constitutional complaints. The proceedings came to an end on 20 April 2011, when the Constitutional Court adopted its final decision concerning the applicants’ complaint.

109. In this connection, in order to satisfy itself that it has temporal jurisdiction to examine the proceedings set in motion to elucidate the circumstances of the death of the applicants’ relative and consequently to establish the scope of its examination (see Blečić v. Croatia [GC], no. 59532/00, § 67, ECHR 2006‑III), the Court must take into account that the Convention entered into force in respect of Croatia on 5 November 1997, namely, approximately four years after the applicants’ relative died.

110. The Court has held that the procedural obligation under Article 2 of the Convention constituted a separate and autonomous obligation on the domestic authorities, which was binding on them even though the death took place before the date the Convention entered into force in respect of the State. The Court’s temporal jurisdiction, as regards compliance with the procedural obligation of Article 2 in respect of deaths occurring before the entry into force of the Convention, exists if there is a genuine connection between the death and the entry into force of the Convention, and if a significant proportion of the procedural steps were or ought to have been carried out after the critical date (see Šilih, cited above, §§ 159, 161-63).

111. In the present case the Court notes that the proceedings in respect of the death of the applicants’ relative commenced in May 1994, but that no relevant steps in the proceedings were taken before January 1997 when the trial court commissioned a medical report. This report was, notably, submitted only in March 1999, without any findings having been adopted (see paragraphs 18 and 20). The proceedings ended in April 2011, more than thirteen years after the Convention had entered into force in respect of Croatia, and all the relevant procedural steps were taken after its entry into force.

112. Therefore, the Court considers that the procedural aspect of Article 2 of the Convention falls within the Court’s competence ratione temporis (see, mutatis mutandisMarta Jularić (dec.), no. 20106/06, 2 September 2010, and Igor Shevchenko, cited above, § 48).

113. The Court notes at the outset that the civil proceedings in total lasted for almost sixteen years, notably thirteen years and five months after the Convention entered into force in respect of Croatia. The Court considers that in Article 2 cases concerning proceedings instituted to elucidate the circumstances of an individual’s death, lengthy proceedings such as these are a strong indication that the proceedings were defective to the point of constituting a violation of the respondent State’s positive obligations under the Convention, unless the State has provided highly convincing and plausible reasons to justify such a course of proceedings (see Šilih, cited above, § 203, and Igor Shevchenko, cited above, § 60). However, in the present case, the Government have failed to show any reason justifying such lengthy proceedings.

114. In view of the overall length of the proceedings, the Court cannot fail to observe several long periods of unexplained inactivity on the part of the domestic authorities (see, mutatis mutandis, Dvořáček and Dvořáčková, cited above, § 69).

115. The first medical report was commissioned in 1997. Two years after that, in March 1999, the Medical Faculty of the University of Zagreb informed the trial court that they could not provide a report owing to insufficient medical documentation. In the meantime no procedural measures were taken by the trial court to discipline the experts. Therefore, the Court sees no reason to depart from its principle that such an unreasonable delay in obtaining the expert report rests ultimately on the State (see Surman-Januszewska v. Poland, no. 52478/99, § 28, 27 April 2004).

116. The first-instance judgment in the case was adopted on 16 February 2005, notably, more than ten years after the applicants had brought their civil action. On 24 February 2005 the applicants lodged an appeal against that judgment with the Vukovar County Court. On 23 February 2006 the Vukovar County Court quashed the first-instance judgment and ordered a retrial in respect of the Vinkovci Municipality. In the subsequent retrial, a first hearing before the Vinkovci Municipal Court was held in January 2007, namely, after almost a year. In the meantime, no procedural measures were taken in connection with the applicants’ civil action against the Vinkovci Municipality.

117. Furthermore, the Court notes that during the proceedings, the domestic courts found that responsibility for the lethal injury of the applicants’ relative could be attributed only to the constructor, company A. (see paragraphs 53 and 63), which in the meantime had become insolvent and in January 2003 ceased to exist. Therefore, any formal determination of its responsibility remained unresolved, leaving the applicants without any possibility to obtain redress for the injury and death of their relative.

118. Even if the insolvency of company A. cannot in itself be attributed to the domestic authorities, the Court notes that at the time when company A. ceased to exist the proceedings had already been pending for eight years and eight months (see paragraphs 11 and 38). During that period, the parties made submissions before the courts on several occasions, and an expert medical report was commissioned and provided.

119. In the absence of any explanation provided by the Government, the Court is unable, from the material submitted to it, to conclude that, or to speculate on the reasons why, the domestic courts did not adopt a judgment at that stage of the proceedings, which would have allowed a formal establishment of the alleged liability of company A. for the lethal injury of the applicants’ relative and the award of appropriate compensation and/or publication of the decision.

120. Accordingly, the Court finds that the domestic system, faced with a case of unintentional deprivation of life, failed to provide an effective and prompt response consonant with the State’s procedural obligations under Article 2 of the Convention.

121. There has accordingly been a violation of Article 2 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 6, 8 AND 13 OF THE CONVENTION

122. The applicants complained about the length of the civil proceedings which they had instituted concerning the death of their relative, that the failure of the national courts to establish all the relevant facts in the case had violated their right to respect for private and family life and that they had had no effective domestic remedy for their complaints.

The applicants relied on Articles 6, 8 and 13 of the Convention which, in so far as relevant, read as follows:

Article 6

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

Article 8

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

Article 13

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

123. The Government contested those allegations.

A. Admissibility

124. The Court considers that these complaints are closely linked to the one concerning the procedural aspect of Article 2 of the Convention and must also therefore be declared admissible.

B. Merits

125. Having regard to the particular circumstances of the present case and to the reasoning which led it to find a violation of Article 2 of the Convention in its procedural limb, the Court considers that it is not necessary also to examine the case under Articles 6, 8 and 13 of the Convention (see, mutatis mutandisÖneryıldız v. Turkey [GC], no. 48939/99, § 160, ECHR 2004‑XII, and Šilih, cited above, § 216).

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

126. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

127. The first and second applicants claimed 30,359 euros (EUR) each and the third and fourth applicants claimed EUR 10,120 each in respect of non-pecuniary damage.

128. The Government considered the applicants’ claims excessive, unfounded and unsubstantiated.

129. Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicants suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicants EUR 20,000 jointly, in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to them.

B. Costs and expenses

130. The applicants also claimed EUR 23,784 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and EUR 2,497 for those incurred before the Court.

131. The Government considered that the applicants had failed to substantiate their claims for costs and expenses in any way.

132. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. As to the costs and expenses claimed in respect of the domestic proceedings, the Court notes, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, that the applicants failed to specify and substantiate their claim in any respect. As to the proceedings before the Court, making its assessment on an equitable basis and in the light of its practice in comparable cases, the Court considers it reasonable to award the applicants, who were legally represented, the claimed sum of EUR 2,400, plus any tax that may be chargeable to them on these amounts.

C. Default interest

133. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of the procedural aspect of Article 2 of the Convention;

3. Holds that there is no need to examine the complaints under Articles 6, 8 and 13 of the Convention;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 20,000 (twenty thousand euros) jointly, plus any tax that may be chargeable to them, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,400 (two thousand four hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement, simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction and costs and expenses.

Done in English, and notified in writing on 18 December 2012, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

André Wampach      Isabelle Berro-Lefèvre
Deputy Registrar          President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 2 | DIC | Šilih protiv Slovenije
Presuda je povezana sa presudom Apelacionog suda u Beogradu, u predmetu Gž 6133/23, preinačena je presuda Drugog osnovnog suda u delu stava trećeg izreke, tako što se delimično usvaja tužbeni zahtev tužilaca, pa se obavezuje tužena VV da tužiocima AA i BB na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova usled smrti bliskog lica.

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude