Kurić i drugi protiv Slovenije

Država na koju se presuda odnosi
Slovenija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
26828/06
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
12.03.2014
Članovi
41
46
46-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Materijalna šteta
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 46) Pilot presude
(Čl. 46) Sistemski problemi
(Čl. 46-2) Izvršenje presude
Tematske ključne reči
građanski postupak
međunarodni pravni standardi
VS deskriptori
1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.2 Mešanje javnih vlasti
1.13 Član 13. - pravo na delotvoran pravni lek
1.15 Član 41. - pravično zadovoljenje
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Veliko veće je u presudi donetoj 26. juna 2012. godine (osnovna presuda) jednoglasno utvrdilo da su povređeni članovi 8 i 13 Konvencije, u suštini usled dugotrajnog propusta slovenačkih vlasti da urede boravišni status podnosilaca predstavke nakon njihovog nezakonitog „brisanja“ iz Registra boravišta i da im pruže adekvatno obeštećenje.

Usled toga su ne samo podnosioci ove predstavke već i veliki broj drugih lica bili i još uvek bivaju pogođeni tom merom.

Veliko veće je naglasilo da se šest podnosilaca predstavke, koji nisu posedovali nijednu slovenačku identifikacionu ispravu, usled „brisanja“ našlo u pravnom vakumu, a time i u situaciji ugroženosti, pravne neizvesnosti i nesigurnosti tokom dugog perioda vremena. Gubitak pravnog statusa koji je usledio nakon njihovog „brisanja“ je imao značajne materijalne posledice. S obzirom na to da podnosioci predstavke nisu bili unapred obavešteni da će biti „izbrisani“ i da su sasvim slučajno saznali za svoju situaciju, postojala je višeslojna uzročno posledična veza između nezakonite mere i materijalne štete koju su pretrpeli. Sud je, shodno tome, razmatrao pravo podnosilaca predstavke na pravično zadovoljenje na ime materijalne štete, po dva osnova.

Na ime naknade za izmaklu dobit u prošlosti dosudio je socijalna davanja (svakom podnosiocu predstavke) i dečji dodatak (dvoje podnosilaca predstavke). Nije dosudio iznos na ime naknade za stanovanje jer je u skladu sa slovenačkim zakonom na snazi od 2003. godine naknada za stanovanje bila uslovljena slovenačkim državljanstvom, a podnosioci predstavke nisu uspeli da dokažu da bi ispunili uslove za dobijanje državljanstva iz prethodnog zakona. Što se tiče drugog osnova za naknadu materijalne štete – izmakle buduće dobiti – Sud nije dosudio naknadu u pogledu prava na penziju jer je usvajanje zahteva podnosilaca predstavke u pogledu socijalnih naknada isključivalo bilo kakav zahtev u tom pogledu.

Sud je odlučio da presudom od 12. marta 2014. godine, primeni postupak pilot presude u skladu sa članom 46 Konvencije i pravilom 61 Poslovnika Suda i naložio tuženoj Državi da uvede opštu meru i ad hoc mehanizam za obeštećenje na nacionalnom nivou u roku od godinu dana od izricanja osnovne presude.

Sud je konstatovao da tužena Država nije uspostavila ad hoc mehanizam za obeštećenje na nacionalnom nivou u roku od godinu dana od dana izricanja osnovne presude. Ona, međutim, nije osporavala neophodnost opštih mera na nacionalnom nivou. Veliko veće je u tom pogledu s dužnom pažnjom uzelo u obzir činjenicu da će zakon o uspostavljanju ad hoc mehanizma za obeštećenje stupiti na snagu 18. juna 2014. Na osnovu tog zakona će biti uvedena naknada u vidu određenog iznosa za svaki mesec „izbrisanosti“, kao i mogućnost za podnošenje zahteva za dodatnu naknadu. Činilo se da je ovo rešenje prikladno.

Konačno, Sud je takođe smatrao da je bitno da u kontekstu sistemskih, strukturnih i sličnih povreda uzme u obzir mogući priliv sličnih predmeta i ubuduće, a u cilju sprečavanja gomilanja ovakvih predmeta. Štaviše, pred Sudom se trenutno nalazi 65 predmeta koje je iniciralo više od 1.000 osoba. Stoga je Veliko veće odlučilo da odloži razmatranje sličnih predstavki do usvajanja mera za obeštećenje o kojima je reč.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VIJEĆE

PREDMET KURIĆ I DRUGI protiv SLOVENIJE

(Predstavka br. 26828/06)

PRESUDA

(Pravično zadovoljenje)

STRAZBUR

12. marta 2014.

Ova presuda je konačna ali može biti predmetom redakcijskih izmjena.

U predmetu Kurić i drugi protiv Slovenije, Evropski sud za ljudska prava, zasjedajući u Velikom vijeću, u sastavu:

Dean Spielmann, predsjednik,
Jean-Paul Costa,
Nicolas Bratza,
Françoise Tulkens,
Guido Raimondi,
Nina Vajić,
Mark Villiger,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Boštjan M. Zupančič,
Elisabeth Steiner,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Luis López Guerra,
Zdravka Kalaydjieva,
Nebojša Vučinić,
Ganna Yudkivska,
Angelika Nußberger, sudije, i
Michael O’Boyle, zamjenik registrara,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, koje je održano 28. februara 2014., donosi sljedeću presudu, koja je usvojena istog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je temeljem predstavke (br. 26828/06) protiv Republike Slovenije, koju su Sudu podnijeli gospodin Milan Makuc, državljanin Hrvatske, i deset drugih podnositelja predstavke 4. jula 2006. u skladu sa članom 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Konvencija”). Nakon smrti gospodina Makuca, predmet je preimenovan u Kurić i drugi protiv Slovenije. Preostalih osam podnositelja predstavke nastavili su postupak pred Velikim vijećem (v. stav 4. ove presude).
  2. Podnositelje predstavke su pred Sudom zastupali gospodin A.G. Lana i gospodin A. Saccucci, advokati iz Rima.
  3. Vladu Slovenije (u daljem tekstu “Vlada”) zastupao je njen zastupnik, gospodin L. Bembič, državni pravobranitelj.
  4. U presudi koja je donesena 26. juna 2012. (“glavna presuda”) Veliko vijeće je, većinom glasova, proglasilo dio predstavke koji se odnosio na dvoje podnositelja predstavke, gospodina Dabetića i gospođu Ristanović, neprihvatljivim zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova.
  5. Osim toga, jednoglasno je presudilo da je došlo do povrede prava na poštivanje “privatnog ili porodičnog života” ili oba (člana 8. Konvencije), prava na djelotvoran pravni lijek i (člana 13.) zabrane diskriminacije te (člana 14., u vezi sa članom 8.) u odnosnu na preostalih šest podnositelja predstavke: gospodina Kurića, gospođu Mezgu, gospodina Ristanovića, gospodina Berishu, gospodina Ademija i gospodina Minića.
  6. Utvrdilo je da je povreda, u osnovi, nastala zbog dugotrajnog propuštanja slovenačkih vlasti, uprkos mjerodavnim odlukama Ustavnog suda, da urede boravišni status podnositelja predstavke nakon njihovog nezakonitog “brisanja” iz Registra stalnih prebivalaca 26. februara 1992. i da im osigura adekvatno zadovoljenje. Kao rezultat toga, osim podnositelja predstavke u ovom konkretnom slučaju, veliki broj drugih lica (čitava kategorija tzv.“izbrisanih”, bivših državljana Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (“SFRJ”) sa stalnim boravkom u Sloveniji, čija su imena “izbrisana” 26. februara 1992.), trpjeli su i još uvijek trpe posljedice te mjere (v. Kurić i drugi protiv Slovenije [GC], br. 26828/06, stavovi 29., 408. - 409. i 412., ECHR 2012. (izvaci)).
  7. S tim u vezi, Sud je odlučio primijeniti postupak pilot presude prema članu 46. Konvencije i pravilu 61. Poslovnika Suda i naložio tuženoj državi da u roku od jedne godine od donošenja glavne presude, tj. najkasnije do 26. juna 2013. (v. tačku 9. dispozitiva i stav 415. glavne presude) uspostavi, kao opću mjeru, ad hoc domaći sistem naknada. Nadalje je naveo da su izmjene i dopune Zakona o pravnom statusu (“izmijenjeni Zakon o pravnom statusu”) tek nedavno provedene i da je još uvijek prerano ispitivati jesu li ova zakonodavna reforma i različiti drugi koraci koje je Vlada poduzela polučili rezultate u smislu uređenja boravišnog statusa “izbrisanih” na zadovoljavajući način (v. stavove 410. - 411. glavne presude).
  8. Temeljem člana 41. Konvencije, podnositelji predstavke su tražili pravično zadovoljenje u odnosu na materijalnu i nematerijalnu štetu koja je nastala uslijed povreda utvrđenih u ovom predmetu, kao i naknadu troškova i izdataka nastalih u postupku pred ovim Sudom.
  9. Sud je smatrao da se o pitanju primjene člana 41. još uvijek ne može odlučiti u dijelu koji se tiče potraživanja podnositelja predstavke po osnovu materijalne štete, pa je to pitanje odložio, pozivajući Vladu i podnositelje predstavke da, u roku od tri mjeseca od datuma obavještenja o glavnoj presudi, dostave svoja pismena očitovanja o tome i, naročito, da obavijeste Sud ukoliko dođu do eventualnog sporazuma o tome. Tačnije, Sud je smatrao da se pitanje primjene člana 41. treba riješiti ne samo u kontekstu sporazuma koje bi stranke mogle postići već i u kontekstu pojedinačnih ili općih mjera koje je tužena država poduzela u smislu izvršenja glavne presude (ibid., stav 424. i tačka 10. dispozitiva glavne presude; vidi, također, predmet Broniowski protiv Poljske (prijateljsko rješenje) [GC], br. 31443/96, stavovi 3. i 36., ECHR 2005-IX, i Hutten-Czapska protiv Poljske (prijateljsko rješenje) [GC], br. 35014/97, stavovi 3. i 33., 28. april 2008.). Do provedbe relevantnih općih mjera, Sud je odgodio razmatranje predstavki koje se temelje na istom razlogu (v. stav 415. glavne presude). U konačnici, Veliko vijeće je dosudilo po 20,000 eura svakom uspješnom podnositelju predstavke (gospodinu Kuriću, gospođi Mezgi, gospodinu Ristanoviću, gospodinu Berishi, gospodinu Ademiju i gospodinu Miniću) na ime nematerijalne štete i ukupno 30,000 eura podnositeljima predstavke na ime troškova i izdataka nastalih do te faze postupka pred Velikim vijećem, odbijajući ostatak njihovih potraživanja po ovim osnovama.
  10. Sastav Velikog vijeća je utvrđen u skladu sa odredbama člana 26., stavovi 4. i 5. Konvencije i pravilom 24. Dana 31. oktobra 2012. istekao je mandat gospodina Nicolasa Bratza, kao predsjednika Suda. Na toj poziciji ga je zamijenio Dean Spielmann, koji je preuzeo predsjedavanje Velikim vijećem u ovom predmetu (pravilo 9., stav 2.). Jean-Paul Costa, Nicolas Bratza, Françoise Tulkens i Nina Vajić ostali su u Vijeću do isteka njihovog mandata, u skladu sa članom 23., stav 3. Konvencije i pravilom 24., stav 4. Temeljem pravila 24., stav 3., Anatolya Kovlera, koji je bio spriječen da zasjeda u Vijeću, zamijenio je Mark Villiger.
  11. Nakon inicijalno produženog relevantnog roka za odlučivanje o zahtjevu za pravično zadovoljenje temeljem člana 41. i mogućnosti postizanja prijateljskog rješenja u kontekstu postupka pilot presude prema pravilu 61., stav 7., predsjednik Velikog vijeća odobrio je drugi zahtjev tužene države za produženje roka i obavijestio strane u postupku da će, ukoliko se do 24. juna 2013. ne dostavi odgovarajući prijedlog za prijateljsko rješenje, Sud presuditi o zahtjevu za naknadu materijalne štete.
  12. Štaviše, nakon što je tužena država podnijela zahtjev za produženje roka na još godinu dana za uspostavljanje ad hoc domaćeg sistema naknada (v. stav 7. ove presude), Sud je, 9. aprila 2013., obavijestio strane u postupku da nije spreman odobriti taj zahtjev. Po mišljenju Suda, ovo je pitanje kojim bi se trebao pozabaviti Komitet ministara, djelujući temeljem člana 46., stav 2. Konvencije. Nadalje, nakon što je tužena država podnijela zahtjev za preispitivanje te odluke, Sud je, 14. maja 2013., s obzirom na neizvjesnost zakonodavnog procesa u smislu uspostavljanja ad hoc domaćeg sistema naknada i relativno mali napredak koji je po tom pitanju do tada učinjen, odlučio da ne odobri zahtjev, naglašavajući da tu odluku ni u kom slučaju ne treba tumačiti na način da ista prejudicira buduću odluku Komiteta ministara u izvršavanju njegovih nadzornih funkcija prema članu 46. Konvencije.
  13. Dana 24. juna 2013. podnositelji predstavke i tužena država dostavili su svoja izjašnjenja u vezi s neriješenim zahtjevom za pravičnim zadovoljenjem, koji je podnijet temeljem člana 41. Konvencije. Obje strane su izrazile spremnost za postizanje prijateljskog rješenja, ali nisu, međutim, iznijele nikakve konkretne prijedloge u tom smislu. Slijedom toga, Sud je odlučio da će presuditi o neriješenim pitanjima prema članu 41. Konvencije i o tome obavijestio strane.

ČINJENICE

  1. Prvi podnositelj predstavke, g. Mustafa Kurić, rođen je 1935. godine i živi u Kopru (Slovenija). On je apatrid. Druga podnositeljica predstavke, gđa Ana Mezga, je hrvatska državljanka. Rođena je 1965. i živi u Portorožu (Slovenija). Treći podnositelj predstavke, g. Tripun Ristanović, rođen je 1988. i trenutno živi u Sloveniji. On je državljanin Bosne i Hercegovine. Četvrti podnositelj predstavke, g. Ali Berisha, rođen je 1969. na Kosovu. Prema najnovijim dostupnim podacima, on je državljanin Srbije. Trenutno živi u Njemačkoj. Peti podnositelj predstavke, g. Ilfan Sadik Ademi, rođen je 1952. i živi u Njemačkoj, a ima makedonsko državljanstvo. Šesti podnositelj predstavke, g. Zoran Minić, rođen je 1972. Prema navodima Vlade, on je državljanin Srbije. Tačno mjesto njegovog boravka nije poznato.

I DEŠAVANJA NAKON DONOŠENJA GLAVNE PRESUDE

  1. Prema izmijenjenom Zakonu o pravnom statusu, rok u okviru kojeg su “izbrisani” trebali podnijeti zahtjeve za dozvole stalnog boravka, istekao je 24. jula 2013. Taj zakon je donesen nakon odluke Ustavnog suda od 3. aprila 2003. kako bi se uredile neusklađenosti između Zakona o pravnom statusu i Ustava, a na snagu je stupio 24. jula 2010.
  2. Temeljem definicije sadržane u zakonu, izmijenjeni Zakon o pravnom statusu omogućio je “izbrisanim” osobama koje “stvarno borave” u Sloveniji sticanje dozvola stalnog boravka sa ex nunc i ex tunc učinkom – tj. od 26. februara 1992. Regulirao je, također, status djece “izbrisanih” i dozvolio izdavanje retroaktivnih odluka o onim “izbrisanim” osobama kojima je slovenačko državljanstvo dodijeljeno prije nego su stekli dozvole stalnog boravka (v. stavove 71. i 76. - 79. glavne presude).
  3. Postupak po zahtjevu (br. U-I-85/11) za ocjenu ustavnosti izmijenjenog Zakona o pravnom statusu, koji su 26. aprila 2011. podnijeli Udruženje Civilna inicijativa “izbrisanih”, zajedno sa drugim fizičkim licima, još uvijek je u toku pred Ustavnim sudom (v. stav 81. glavne presude).
  4. Dana 10. januara 2013. Ustavni sud je donio odluku u vezi sa odgovornošću tužene države prema članu 26. Ustava u predmetu koji proizilazi iz sistemskog problema dugog trajanja postupka (v. Lukenda protiv Slovenije, br. 23032/02, stavovi 89. - 98., ECHR 2005-X). Presudio je da se član 26. ne može usko tumačiti i da isti, također, za sobom povlači odgovornost države za nezakonito ponašanje koje se ne može pripisati određenoj osobi ili određenom organu vlasti koji je pod nadležnošću države, već samoj državi. To se, također, odnosilo na garancije sudskog postupka bez nepotrebnog odlaganja, za koje su odgovorni ne samo sudovi, već sva tri ogranka vlasti – zakonodavni, izvršni i sudski. Odluka Ustavnog suda je bitna za provedbu glavne presude u ovom predmetu.
  5. U maju 2013. Vlada je “općoj javnosti” predstavila inicijalni Prijedlog zakona kojim bi se uveo domaći ad hoc sistem naknada za “izbrisane”.
  6. Dana 25. jula 2013. Vlada je prijedlog zakona o naknadi štete za osobe koje su izbrisane iz Registra stalnih prebivalaca (Prijedlog zakona o naknadi štete osobama koje su izbrisane iz Registra stalnih prebivalaca – v. stav 7. ove presude) dostavila Parlamentu. Prijedlog zakona, zajedno sa amandmanima, usvojen je 21. novembra 2013. Zakon je objavljen u Službenom glasniku br. 99/2013, 3. decembra 2013. Na snagu je stupio 18. decembra 2013., a primjenjivat će se od 18. juna 2014.
  7. Zakonom je propisano da će korisnici domaćeg sistema naknada šteta biti ona “izbrisana” lica koja su stekla dozvolu stalnog boravka, po bilo kojem pravnom osnovu, ili lica kojima je dodijeljeno slovenačko državljanstvo. Korisnici su, također, “izbrisana” lica koja su svoje zahtjeve u tom smislu podnijela prema ranijem zakonu – prije donošenja izmijenjenog Zakona o pravnom statusu, pod uvjetom: da njihovi zahtjevi nisu odbijeni iz razloga što predstavljaju opasnost po javni red, sigurnost ili odbranu Republike Slovenije, međunarodne odnose ili zato što se protiv njih vodi kazneni postupak, kako je propisano u relevantnim propisima, ili po bilo kojem osnovu iz člana 3. Zakona o pravnom statusu; da postupak u pogledu obrade istih nije prekinut zbog izostanka njihove saradnje; i da su zaista bili “stvarni prebivatelji”u Sloveniji. Posljednji uvjet je tumačen u svjetlu člana 1. (č) izmijenjenog Zakona o pravnom statusu (v. stavove 77. - 79. i 211. glavne presude). Kod definiranja kruga korisnika, Vlada je uzela u obzir odluku Velikog vijeća kojom je dio predstavke koji se odnosi na g. Dabetića i gospođu Ristanović proglasio neprihvatljivom zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova (v. stav 4. ove presude), napominjući da ovo dvoje podnositelja predstavke nisu, ni na koji način, izrazili želju da žive u Sloveniji, odnosno, nisu poduzeli odgovarajuće pravne korake kako bi regulirali svoj boravišni status, čime su pokazali da nisu dovoljno zainteresirani za ovo pitanje (usporedi sa stavom 292. glavne presude). Svi zahtjevi za odštetu prema novom zakonu moraju se dostaviti najkasnije u roku od tri godine od stupanja na snagu zakona ili nakon zaprimanja odluke o stalnom boravku ili slovenačkom državljanstvu. U svakom slučaju, period “brisanja” se ne može protezati izvan datuma stupanja na snagu Zakona.
  8. Iznos naknade će se izračunati na osnovu paušalnog iznosa od 50 eura za svaki navršeni mjesec “brisanja”, i obuhvata i materijalnu i nematerijalnu štetu. Za “izbrisana” lica čiji zahtjevi nisu odobreni, period “brisanja” prestaje sa datumom konačne negativne odluke. Ukoliko se donese više negativnih odluka, period brisanja prestaje sa datumom posljednje odluke kojom se ispunjava i uvjet “stvarnog boravka” u Sloveniji (v. stav 21. ove presude). Takve “izbrisane” osobe svoje zahtjeve mogu podnijeti u roku od tri godine od datuma konačne negativne odluke.
  9. Osim toga, ako “izbrisani” smatraju da imaju pravo na dodatno obeštećenje, moći će podnijeti zahtjev prema općim pravilima Zakona o obligacijama (Obligacijski zakonik, Službeni glasnik, br. 83/2001). Zakon ukida zastaru za zahtjeve za obeštećenje koji su podnijeti temeljem Zakona o obligacijama, kako to danas tumače slovenački sudovi (v. stav 83. glavne presude), i uvodi novi rok od tri godine za podnošenje zahtjeva za obeštećenje po ovom osnovu. “Izbirsane” osobe čiji su zahtjevi odbijeni mogu podnijeti svoje zahtjeve u roku od tri godine od datuma konačne negativne odluke. U obrazloženju se navodi da je ograničavanje iznosa obeštećenja opravdano trenutnom finansijskom situacijom Slovenije i pitanjima koja se tiču dobrostanja države.
  10. Obeštećenje ove vrste se može tražiti kroz upravni postupak, u odnosu na paušal, ili kroz sudski postupak, u slučaju dodatnih odštetnih zahtjeva, za čiji je ukupni iznos navedeno da ne može biti veći od trostrukog paušala od 50 eura za svaki mjesec “brisanja”.
  11. Štaviše, “izbrisane” osobe čiji su odštetni zahtjevi odbijeni, odnosno čiji su postupci po tim zahtjevima odloženi, mogu podnijeti nove odštetne zahtjeve.
  12. Korisnici koji imaju pravo na više od 1,000 eura odštete bit će odmah isplaćeni u početnom iznosu od 1,000 eura, dok će im se ostatak iznosa isplatiti u ratama.
  13. Oni će imati pravo i na druge vrste pravičnog zadovoljenja, u smislu olakšavanja njihove reintegracije u slovenačko društvo. To podrazumijeva da će im Vlada platiti troškove obaveznog zdravstvenog osiguranja i doprinose, osigurat im i povlašteni tretman u programima socijalnog osiguranja; osigurati im pristup drugim oblicima javne pomoći i državnih subvencija; beneficije i povlašteni tretman u stambenim pitanjima (neprofitni najam); pristup obrazovnom sistemu; i, u konačnici, povlašteni tretman u programima za strance koji nisu državljani država članica Evropske unije u smislu njihove integracije u kulturni, ekonomski i socijalni život Slovenije.
  14. U obrazloženju se navodi da je, do jula 2013., kada je okončana priprema prijedloga zakona, 10,046 od 25,671 “izbrisanih” osoba, uključujući i 5,360 djece (v. stavove 33. i 69. glavne presude), riješilo svoj boravišni status (2,807 je steklo dozvole stalnog boravka, a 7,239 je dobilo slovenačko državljanstvo). Neki su umrli, a neutvrđen broj “izbrisanih” je napustio Sloveniju.
  15. Prema informaciji koja je objavljena na internet stranici Ministarstva unutrašnjih poslova 25. jula 2013., zaprimljeno je 849 zahtjeva za ex nunc dozvole stalnog boravka, koje su podnijete temeljem izmijenjenog Zakona o pravnom statusu (174 zahtjeva je odbijeno, a izdato je 138 dozvola boravka; do današnjeg datuma u postupku obrade je 537 zahtjeva). Osim toga, zaprimljeno je 627 zahtjeva za ex tunc dozvole stalnog boravka, od čega je 417 odobreno, 76 odbijeno ili je postupak prekinut, a 134 zahtjeva su još uvijek u procesu obrade.

PRAVO

I ČLAN 41. KONVENCIJE

  1. Član 41.Konevncije propisuje:

“Kada Sud utvrdi kršenje Konvencije ili protokola uz nju, a unutarnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

A. Materijalna šteta

1. Izjašnjenja podnositelja predstavke

(a)  Opće napomene

  1. Dana 26. septembra 2012., nakon donošenja glavne presude, podnositelji predstavke su izmijenili svoje odštetne zahtjeve u odnosu na materijalnu štetu. Dana 24. juna 2013. su potvrdili da ostaju kod izmijenjenih odštetnih zahtjeva. Podnositelji predstavke su tražili obeštećenje u odnosu na materijalnu štetu po različitim osnovima za čitav period od “brisanja” 26. februara 1992. pa do datuma kada su stekli dozvole stalnog boravka: gubitak ranijih prihoda u odnosu na socijalnu pomoć i stambene subvencije, naknade za supružnike i dječiji doplatak, te gubitak budućih prihoda u odnosu na mirovinska prava (naveli su predmet Iatridis protiv Grčke (pravično zadovoljenje) [GC], br. 31107/96, stav 37., ECHR 2000-XI, i Willis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 36042/97, stavovi 65. - 70., ECHR 2002-IV).
  2. Podnositelji predstavke su istakli da precizan obračun iznosa naknade (restitutio in integrum) za materijalne gubitke koje su trpjeli možda neće moći utvrditi zbog “inherentno neizvjesnog karaktera” štete koja je nastala uslijed povrede (citiran predmet Young, James i Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva (raniji član 50.), 18. oktobar 1982., stav 11., serija A br. 55) i proteka vremena od momenta “brisanja”. S obzirom na veliki broj stvari koje se ne mogu tačno procijeniti, a koje su obuhvaćene procjenom prošlih i budućih gubitaka, podnositelji predstavke su prepustili Sudu da, po svojoj diskreciji, utvrdi ovo pitanje i odluči o tome šta je pravedno (citiran predmet The Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1) (raniji član 50.), 6. novembar 1980., stav 15., serija A br. 38). Konkretno, u predmetu Smith i Grady protiv Ujedinjenog Kraljevstva (pravično zadovoljenje), br. 33985/96 i 33986/96, stavovi 18. - 21., ECHR 2000-IX) Sud je istakao kako nema razloga sumnjati da bi podnositelji predstavke, da nisu bili otpušteni protivno njihovim pravima iz Konvencije, oni nastavili efikasno obavljati svoje dužnosti te im je dosudio pravično zadovoljenje u odnosu na materijalnu štetu za gubitke koje su trpjeli u prošlosti i za buduće prihode, uzimajući u obzir njihove karijere.

(b)  Gubitak ranijih prihoda

(i) Socijalna pomoć

  1. Što se tiče socijalne pomoći, podnositelji predstavke su istakli da su oni nesporno bili spriječeni da rade u Sloveniji, odnosno da ostvaruju sredstva za život iz razloga koji su izvan njihovog domašaja i kontrole i da nisu imali pristup određenim socijalnim naknadama koje su propisane relevantnim propisima.
  2. Svaki pojedinačni podnositelj predstavke je tražio iznos koji je odgovarao njihovim ukupnim pravima u odnosu na mjesečne socijalne naknade. U svrhu izračuna ukupnog iznosa, kao polaznu osnovu su uzeli standardni mjesečni iznos od 260 eura, koje su mogli dobiti da nisu bili “izbrisani”, koji je pomnožen sa brojem mjeseci koliko su bili “izbrisani”, a potom uvećan za zatezne kamate. Ovaj iznos odgovara iznosu socijalnih naknada koje su utvrđene Zakonom o finansijskoj socijalnoj pomoći (Zakon o socialno varstvenih prejemkih, Službeni glasnik, br. 61/2010), koji se tumači zajedno sa članom 152. (1) Zakona o fiskalnoj ravnoteži (Zakon za uravnoteženje javnih financ, Službeni glasnik, br. 40/2012).
  3. U odgovoru na navode Vlade, podnositelji predstavke su naveli da smatraju da stav Vlade, prema kojem bi standardni mjesečni iznos bio samo 230.61 eura, koji je primjenjivan do decembra 2011. i prilagođen potrošačkim cijenama do 30. juna 2013. prihvatljiv (v. stav 55. ove presude).
  4. Osim toga, zakon je propisao socijalnu pomoć za djecu i supružnike za porodice sa nedovoljnim prihodima, koji je tada iznosio 208 eura za prvo dijete i 182 eura za svako naredno dijete, dok je dodatna odrasla osoba imala pravo na 130 eura.
  5. Što se tiče osporavanog prava g. Berishe, koji je tražio naknadu za cijeli period “brisanja” (v. stavove 56. i 71. ove presude), podnositelji predstavke su istakli da je Vlada propustila naznačiti iznose koje je on navodno dobio u Njemačkoj nakon 1998. U nedostatku uvjerljivih dokaza da je on zaista dobio nekakvu gotovinu u Njemačkoj, odnosno dokaza koliko novaca je dobio, on bi imao pravo najmanje na razliku između ta dva iznosa iz tog perioda, kao i na ukupni iznos prije toga. Gospodin Berisha bi, također, imao pravo na socijalnu pomoć za svoju suprugu i petoro djece.
  6. Što se tiče osporavanog zahtjeva gospodina Ademija po ovom osnovu, podnositelji predstavke su istakli da izjava njegove kćerke, koju je dala u toku upravnog postupka i u kojoj je navela da je on tokom čitavog trajanja boravka u Njemačkoj primao socijalnu pomoć (v. stavove 56. i 75. - 76. ove presude) ne predstavlja dostatnu osnovu da mu se uskrate ova prava.

(ii) Subvencije za najamnine i troškove stanovanja

  1. Što se tiče subvencija za najamnine i troškove stanovanja, podnositelji predstavke su tražili 25% od iznosa socijalne pomoći na koju bi imali pravo prema Zakonu o socijalnoj pomoći (Zakon o socialnem varstvu, Službeni glasnik, br. 3/2007).
  2. Podnositelji predstavke su osporavali tvrdnju Vlade da ne ispunjavaju zakonske uvjete prema kojima samo oni stanari koji su ostvarili “posebno zaštićeno stambeno zbrinjavanje” ili “stanarsko pravo” (stanovanjska pravica – Berger-Krall i drugi protiv Slovenije (dec.), br. 14717/04, stav 4., 28. maj 2013.) imaju pravo na subvencije za najamnine i troškove stanovanja, a i tada, samo ako su podnijeli zahtjev za subvencije za najamnine i troškove stanovanja i ako su, nakon stupanja na snagu Zakona o stambenim poslovima iz 2003., imali slovenačko državljanstvo (v. stav 57. ove presude). Podnositelji predstavke su tvrdili da “posebno zaštićeno stambeno zbrinjavanje” nije bio uvjet prema Zakonu o socijalnoj sigurnosti iz 1992. (Zakon o socialnem varstvu, Službeni glasnik, br. 54/1992) za dodjelu subvencija za najamnine i troškove stanovanja. Premda je Zakon o stambenim pitanjima iz 2003. (Stanovanjski zakon, Službeni glasnik, br. 69/2003) uveo slovenačko državljanstvo kao uvjet, podnositelji predstavke su tvrdili da bi, da nisu bili “izbrisani”, oni do tog datuma stekli slovenačko državljanstvo.

(iii) Dječiji doplatak

  1. Što se tiče dječijeg doplatka, gdje je to moguće, podnositelji predstavke su naveli da bi oni imali pravo na isto prema Zakonu o izvršenju prava iz javnih sredstava (Zakon o uveljavljanju pravic iz javnih sredstev, Službeni glasnik, br. 62/2012). Mjesečni dječiji doplatak za porodice bez prihoda trenutno iznosi 114.30 eura za prvo dijete, 125.73 eura za drugo i 137.18 eura za svako naredno dijete. Dječiji doplatak, koji se razlikuje od socijalne pomoći za djecu (v. stav 36. ove presude), dodjeljuje se i porodicama koje primaju socijalnu pomoć i porodicama sa niskim primanjima.
  2. U odgovoru na izjavu Vlade da bi potraživanje g. Berishe u odnosu na njegovo petoro djece bilo opravdano samo za period kada je sa svojom porodicom boravio u Sloveniji (v. stavove 59. i 71. - 74. ove presude), podnositelji predstavke su tvrdili da je on imao pravo na naknade za cijeli taj period, s obzirom na starosnu dob njegove djece.
  3. Što se tiče odštetnih zahtjeva gospođe Mezga u odnosu na njeno dvoje starije djece koja žive u Hrvatskoj, u odgovoru na vladine argumente da njezina djeca nemaju pravo na doplatak budući da ona žive u udomiteljskoj porodici u Hrvatskoj (v. stav 60. ove presude), podnositelji predstavke su tvrdili da ona ima pravo na naknadu za dječiji doplatak u odnosu na svoju kćerku, Ines, i sina, Enesa, jer da podnositeljica predstavke nije bila “izbrisana” njezina djeca bi ostala živjeti s njom u Sloveniji i imala bi pravo na dječiji doplatak.

(c)  Gubitak budućih prihoda

Mirovinska prava

  1. Što se tiče budućih prihoda, podnositelji predstavke su tvrdili da nisu bili u stanju plaćati doprinose za mirovinsko osiguranje i da shodno domaćem zakonu, nemaju pravo na mirovinu. Prema tome, bilo je moguće utvrditi njihov minimalni gubitak budućih prihoda na temelju minimalne mirovine na koju bi imali pravo.
  2. Prema Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju (Zakon o pokojninskem in invalidskem zavarovanju, Službeni glasnik, br. 106/99, izmijenjeni tekst), osnovna minimalna mirovina trenutno iznosi 551.16 eura za osobe koje su radile najmanje petnaest godina. Podnositelji predstavke bi imali pravo na dio tog iznosa u budućnosti, koji trenutno odgovara iznosu od 192.90 eura za muškarce i 209.44 eura za žene. Kod izračuna ukupnih iznosa odštete prema ovom odjeljku, podnositelji predstavke su se rukovodili trenutnim životnim vijekom (73.83 godina za muškarce i 81.36 godina za žene).
  3. Argument Vlade da sve osobe sa dozvolom stalnog boravka koje su nastanjene u Sloveniji, uključujući i strance, a koje nisu stekle pravo na mirovinu, imaju pravo na pomoć ili minimalnu mirovinsku pomoć (v. stavove 63. - 64. ove presude) podnositelji predstavke su tumačili kao obećanje da će dobiti minimalnu mirovinsku pomoć kada ispune uvjet starosne dobi (63 godine starosti za žene i 65 godina starosti za muškarce), ukoliko ne ostvare pravo na mirovinu ili ako ne budu imali drugih prihoda ili sredstava u iznosu od 460 eura.

(d)  Pojedinačni podnositelji predstavke

(i)  Gospodin Mustafa Kurić

  1. Podnositelj predstavke, g. Kurić, nije imao nikakav pravni status od 26. februara 1992. do 2. novembra 2010. (osamnaest godina, osam mjeseci i sedam dana). Prema tome, proveo je 224 mjeseca bez uređenog statusa. Podnositelj predstavke je tražio 58,240 eura po osnovu socijalne pomoći i 14,560 eura za subvencije za najamnine i troškove stanovanja. Osim toga, tražio je 9,259.20 eura po osnovu mirovinskih prava. Budući da je starosna dob podnositelja predstavke (77) već veća od prosječnog životnog vijeka za muškarce, primijenjen je prosječni starosni vijek za žene.Ukupni iznos odštete na ime materijalne štete koji je podnositelj predstavke potraživao iznosio je 82,059.20 eura.

(ii)  Gospođa Ana Mezga

  1. Podnositeljica predstavke, gđa Mezga, izgubila je svoj pravni status 26. februara 1992., a dozvolu privremenog boravka je dobila kao porodični član slovenačkog državljanina 13. septembra 2007., a dozvolu stalnog boravka 1. marta 2011. (devetnaest godina i dva dana kasnije). Prema tome, bila je 186 mjeseci bez uređenog statusa i čekala je 228 mjeseci prije nego je dobila dozvolu stalnog boravka, jer sa dozvolom privremenog boravka nije imala pravo na bilo koji vid socijalne pomoći. Podnositeljica predstavke je tražila 59,280 eura po osnovu socijalne pomoći i 14,820 eura za subvencije za najamnine i troškove stanovanja. Osim toga, tražila je 13,373.10 eura po osnovu dječijeg doplatka za kćerku, Ines, i 27,157.68 eura za sina, Enesa, njezinu stariju djecu koja žive u Hrvatskoj. Konačno, podnositeljica predstavke je tražila 85,451.52 eura po osnovu mirovinskih prava. Ukupni iznos odštete u odnosu na materijalnu štetu koji je podnositeljica predstavke potraživala iznosio je 200,082.30 eura.

(iii)  Gospodin Tripun Ristanović

  1. Podnositelj predstavke, gospodin Ristanović, bio je bez pravnog statusa od 26. februara 1992. do 10. marta 2011. (četrnaest godina, pet mjeseci i dvadeset i pet dana kao maloljetnik, sve do 20. augusta 2006., i četiri godine, šest mjeseci i dvadeset dana kao odrasla osoba). Prema tome, proveo je ukupni period od 228 mjeseci bez uređenog statusa. Podnositelj predstavke je tražio 36,192 eura po osnovu socijalne pomoći kao dijete i 14,040 eura kao odrasla osoba, te 3,510 eura za subvencije za najamnine i troškove stanovanja. Osim toga, podnositelj predstavke, kome je u vrijeme podnošenja izjašnjenja bilo dvadeset i četiri godine, tražio je 6,386.58 eura u odnosu na mjesečne doprinose za mirovinsko osiguranje koje je mogao plaćati. Ukupni iznos odštete u odnosu na materijalnu štetu koji je podnositelj predstavke potraživao iznosio je 60,128.58 eura.

(iv) Gospodin Ali Berisha

  1. Podnositelj predstavke, gospodin Berisha, bio je bez pravnog statusa od 26. februara 1992. do 19. oktobra 2010. (osamnaest godina, sedam mjeseci i dvadeset dana). Prema tome, proveo je ukupni period od 223 mjeseca bez uređenog statusa. Podnositelj predstavke je tražio 57,980 eura po osnovu socijalne pomoći i 22,100 eura za socijalnu pomoć za svoju suprugu te 14,495 eura za subvencije za najamnine i troškove stanovanja. Osim toga, tražio je naknadu za dječiji doplatak za svoje petoro djece, kako slijedi: 17,602.20 eura za Dema, 16,973.55 eura za Egzona, 15,775.70 eura za Egzonu, 10,974.40 eura za Haxhija i 6,996.18 za Valona. Na koncu, podnositelj predstavke je tražio 71,758.80 eura po osnovu mirovinskih prava. Ukupni iznos odštete u odnosu na materijalnu štetu koji je podnositelj predstavke potraživao iznosio je 234,655.83 eura.

(v) Gospodin Ilfan Sadik Ademi

  1. Podnositelj predstavke, gospodin Ademi, bio je bez pravnog statusa od 26. februara 1992. do 20. aprila 2011. (devetnaest godina, jedan mjesec i dvadeset i jedan dan). Prema tome, proveo je ukupni period od 229 mjeseci bez uređenog statusa. Podnositelj predstavke je tražio 59,540 eura za socijalnu pomoć i 14,885 eura za subvencije za najamnine i troškove stanovanja. Osim toga, podnositelj predstavke je tražio i 32,407.20 eura po osnovu mirovinskih prava. Ukupni iznos odštete u odnosu na materijalnu štetu koji je podnositelj predstavke potraživao iznosio je 106,832.20 eura. 

(vi) Gospodin Zoran Minić

  1. Podnositelj predstavke, gospodin Minić, bio je bez pravnog statusa od 26. februara 1992. do 4. maja 2011. (devetnaest godina, dva mjeseca i pet dana). Prema tome, proveo je ukupni period od 230 mjeseci bez uređenog statusa. Podnositelj predstavke je tražio 59,800 eura za socijalnu pomoć i 14,950 eura za subvencije za najamnine i troškove stanovanja. Osim toga, podnositelj predstavke je tražio i 78,703.20 po osnovu mirovinskih prava. Ukupni iznos odštete u odnosu na materijalnu štetu koji je podnositelj predstavke potraživao iznosio je153,453.20 eura.

2. Izjašnjenje tužene Vlade

(a)  Opće napomene

  1. U svojim izjašnjenjima od 24. juna 2013. Vlada je istakla da se položaji pojedinačnih podnositelja predstavke u velikoj mjeri razlikuju i da bi određeni podnositelji predstavke potencijalno imali pravno na naknadu po osnovu različitih socijalnih primanja i/ili dječijeg doplatka. Ipak, teško je dokazati uzročnu vezu između navodne štete i utvrđene povrede. Mnogo je okolnosti koje su nejasne i neizvjesne.
  2. Osim toga, primjenjivo zakonodavstvo se nastavilo mijenjati i uvoditi nova ograničenja. Nadalje, životni uvjeti podnositelja predstavke su se mijenjali i nije bilo jasno da li će oni zadovoljiti sve kriterije koji su postavljeni određenim zakonom. Konačno, kod procjene iznosa na koje bi potencijalni podnositelji predstavke potencijalno imali pravo i kreiranja prijedloga (v. “Pojedinačni podnositelji predstavke”, stavovi 65. - 78. ove presude), posebnu pažnju je trebalo obratiti na trenutnu ekonomsku situaciju u Sloveniji.

(b)  Gubitak ranijih prihoda

(i)  Socijalna pomoć

  1. Vlada je navela da su podnositelji predstavke tražili iznos koji odgovara njihovom navodnom ukupnom pravu na mjesečnu socijalnu pomoć za razdoblje kada su bili “izbrisani”, uzimajući kao osnovu standardni mjesečni iznos od 260 eura (v. stav 34. ove presude). Međutim, prije stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o finansijskoj socijalnoj pomoći 2012., osnovni iznos je bio fiksiran na 230.61 eura. Po mišljenju Vlade, standardni mjesečni iznos minimalne socijalne pomoći na koju su podnositelji predstavke potencijalno mogli imati pravo može biti samo 230.61 eura, što je iznos koji je vrijedio sve do 31. decembra 2011. i koji je korigiran za vrijednosti inflacije. Ipak, nije bilo pravih ponuda na toj osnovi budući da je iznos koji je Vlada predložila podnositeljima predstavke bio značajno niži, bez ikakvih naznaka o tome kako se došlo do tih iznosa (v. stavove 66., 68., 70., 74., 76. i 78. ove presude).
  2. Nadalje, Vlada je navela da neki podnositelji predstavke ne bi imali pravo na te iznose za čitavo razdoblje “brisanja” zbog njihovih ličnih okolnosti. Osim toga, kod utvrđivanja iznosa na koje bi podnositelji predstavke potencijalno mogli imati pravo treba uzeti u obzir i druge relevantne činjenice i primjenjivo zakonodavstvo. Ministarstvo za rad, porodična i socijalna pitanja i jednake prilike (“u daljem tekstu: Ministarstvo”) pripremilo je izračun socijalne pomoći na koju bi podnositelji predstavke potencijalno mogli imati pravo ukoliko ispune sve uvjete, uzevši za osnovicu mjesečne iznose za jednu osobu, korigirane za vrijednosti inflacije.

(ii)  Subvencije za najamnine i troškove stanovanja

  1. Što se tiče subvencija za najamnine i troškove stanovanja, Vlada je tvrdila da su zahtjevi podnositelja predstavke po ovom osnovu neosnovani. Prema Zakonu o socijalnoj sigurnosti iz 1992. samo oni stanari – bilo da su slovenački državljani ili ne – koji su stekli “posebno zaštićeno stambeno zbrinjavanje” prije 19. oktobra 1991. imaju pravo na ovu vrstu subvencije, pod uvjetom da su podnijeli zahtjev za istu do 25. februara 1992. Čak i da je takav zahtjev odobren, podnositelji predstavke bi imali pravo na subvencije za najamnine i troškove stanovanja samo do 14. oktobra 2003., kada je na snagu stupio Zakon o stambenim pitanjima iz 2003., koji je kao uvjet za ove subvencije uveo državljanstvo. Prema podacima dobivenim od nadležnih stambenih fondova, od svih podnositelja predstavke, samo gospodin Kurić je imao “posebno zaštićeno stanarsko pravo”, premda nije dostavio zahtjev za subvencije za najamnine i troškove stanovanja do 1992. U svakom slučaju, uzročna veza između povrede prava podnositelja predstavke iz Konvencije i navodne štete koju su oni uslijed toga pretrpjeli nije utvrđena.

(iii)  Dječiji doplatak

  1. Što se tiče dječijeg doplatka, Vlada je istakla da je podnositelj predstavke, g. Berisha, podnio zahtjev za dječiji doplatak za svoje petoro djece, a podnositeljica predstavke, gđa Mezga, za svoje dvoje starije djece koja žive u Hrvatskoj. Dječiji doplatak je u početku bio uređen Zakonom o porodičnim prihodima (Zakon o družinskih prejemkih, Službeni glasnik, br. 65/93), a kasnije Zakonom o roditeljskoj zaštiti i porodičnim primanjima (Zakon o starševskem varstvu in družinskih prejemkih, Službeni glasnik, br. 97/2001). Prema članu 67. potonjeg zakona, pravo na dječiji doplatak se dodjeljuje jednom od roditelja pod određenim uvjetima.
  2. Vlada je priznala da je zahtjev gospodina Berishe djelomično opravdan, u dijelu koji se odnosi na razdoblje u kojem je on sa porodicom boravio u Sloveniji (v. stavove 71. - 73. ove presude).
  3. Što se tiče podnositeljice predstavke, gospođe Mezga, Vlada je tvrdila da ona ne bi mogla imati pravo na dječiji doplatak ni prije ni poslije stupanja na snagu Zakona o roditeljskoj zaštiti i porodičnim primanjima 1. januara 2002., po osnovu djece koja su udomljena u udomiteljskim porodicama jer su njezina djeca udomljena u Hrvatskoj, a ne u Sloveniji. Ona nikada nije tražila dječiji doplatak za njih u Sloveniji, a hrvatska udomiteljska porodica prima dječiji doplatak u Hrvatskoj u odnosu na njezinog sina, Enesa.

(c)  Gubitak budućih primanja

Mirovinska prava

  1. Kad je riječ o gubitku budućih prihoda, Vlada je navela da su podnositelji predstavke tražili najnižu mirovinu na koju bi imali pravo da nisu bili izbrisani iz Registra stalnih prebivalaca. Međutim, po mišljenju Vlade njihovi zahtjevi po osnovu socijalne pomoći isključuju sve druge zahtjeve za gubitak budućih prihoda po osnovu mirovinskih prava. Uzročna veza između povrede prava podnositelja predstavke iz Konvencije i navodne štete koju su pretrpjeli po ovom osnovu nije utvrđena.
  2. Prema Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju, plaćanje doprinosa za mirovinsko osiguranje obavezno je za sve osobe koje obavljaju poslove kao zaposlena, odnosno samozaposlena lica ili lica koja ne drugi način rade. Osoba ima pravo na mirovinu samo ako je plaćala doprinose najmanje 15 godina i kada dostigne propisanu starosnu dob, koja je tokom proteklih nekoliko godina eksponencijalno rasla.
  3. Nezaposlena lica nisu bila obavezna plaćati doprinose za mirovinsko osiguranje te stoga nemaju pravo na mirovinsko osiguranje već na socijalno osiguranje. Dok takva lica ne ispune uvjet starosne dobi (63 za žene i 65 za muškarce), socijalno osiguranje se isplaćuje u vidu socijalne pomoći. Nakon što dostigne propisanu starosnu dob, svaka osoba koja nije imala pravo na mirovinu ili čija je mirovina bila suviše niska, sticala je pravo na finansijsku pomoć ili minimalnu mirovinsku podršku. Stranci koji imaju dozvole stalnog boravka i koji žive u Sloveniji također mogu ostvariti pravo na minimalnu mirovinsku podršku. Mjesečni dohodovni prag kojim se stiče pravo na minimalnu mirovinsku pomoć fiksiran je na 460 eura.
  4. U zaključku, s jedne strane, osobe koje nisu imale primanja ili sredstva koja su iznosila 460 eura ili više i koje su ispunile sve druge propisane uvjete mogle su steći pravo na minimalnu mirovinu, dok s druge strane, podnositelji predstavke nisu imali pravno na mirovinu, što je protivno onome što su prethodno tvrdili.

(d)  Pojedinačni podnositelji predstavke

(i)  Gospodin Mustafa Kurić

  1. Što se tiče socijalne pomoći, Vlada je ukazala da je gospodin Kurić bio zaposlen do početka 2000., što su potvrdili i podaci Zavoda zdravstvenog osiguranja. Međutim, u periodu od 1992. do 2000. nije plaćao doprinose za obavezno socijalno osiguranje. Razina njegovih prihoda ukazuje da on ne bi imao pravo na socijalnu pomoć do 1. jula 1999. ali da bi potencijalno imao pravo na takvu pomoć nakon tog datuma pa do dana sticanja dozvole stalnog boravka; on bi potencijalno imao pravo na iznos od 29,479.09 eura.
  2. Vlada je spremna platiti podnositelju predstavke iznos od 8,843.73 eura po ovom osnovu.

(ii)  Gospođa Ana Mezga

  1. Što se tiče socijalne pomoći, Vlada je navela da je podnositeljica predstavke, gospođa Mezga, ostala bez posla 30. novembra 1992. i da bi potencijalno mogla imati pravo na socijalnu pomoć nakon što je prestala primati naknadu za nezaposlene. Osim toga, partner podnositeljice predstavke i njezino dvoje mlađe djece koji žive u Sloveniji primaju socijalnu pomoć još od 1999. Za to razdoblje ona bi imala pravo na socijalnu pomoć kao član njihove porodice. Prema izračunima Ministarstva i s obzirom na različite socijalne režime, podnositeljica predstavke, gospođa Mezga, bi potencijalno imala pravo na iznos od 35,359.94 eura.
  2. Vlada je spremna platiti podnositeljici predstavke iznos od 10,607.98 eura po ovom osnovu.

(iii)  Gospodin Tripun Ristanović

  1. U pogledu socijalne pomoći, Vlada je istakla da bi podnositelj predstavke, gospodin Ristanović, koji je duži niz godina živio u Srbiji prije nego se vratio u Sloveniju (v. stavove 132. - 133. glavne presude), u svjetlu relevantnih kriterija, potencijalno imao pravo na iznos od 17,404.25 eura.
  2. Vlada je spremna platiti podnositelju predstavke iznos od 5,112.08 eura po ovom osnovu.

(iv)  Gospodin Ali Berisha

  1. Što se tiče socijalne pomoći, Vlada je tvrdila da je podnositelj predstavke, gospodin Berisha, primao sličnu pomoć od njemačkih vlasti. Na zahtjev slovenačkih vlasti, nadležne njemačke vlasti su potvrdile da je podnositelj predstavke primao socijalnu pomoć od 1998., osim u razdoblju od 2001. do 2005. i tokom 2006., te da je, pored toga, primao gotovinske naknade iz različitih izvora od 1991. za mirovinsko osiguranje, ali nisu specificirali ni iznose niti razdoblja. Na osnovu podataka dostupnih u Ministarstvu, podnositelj predstavke bi imao pravo na iznos od 3,790.43 eura, kao i 2,653.30 eura u odnosu na svoju suprugu, za period dok su živjeli u Azilantskom centru u Sloveniji (v. stav 147. glavne presude).
  2. Kad je riječ o dječijem doplatk u, podnositelj predstavke bi imao pravo na 8,625.33 eura u odnosu na svoje petoro djece.
  3. Podnositelj predstavke bi, prema tome, potencijalno imao pravo na ukupni iznos od 15,069.06 eura po osnovu socijalne pomoći i dječijeg doplatka.
  4. Vlada je spremna platiti podnositelju predstavke iznos od 4,520.72 eura po ovom osnovu.

(v)  Gospodin Ilfan Sadik Ademi

  1. Glede socijalne pomoći, a u svjetlu činjenice da je kćerka podnositelja predstavke, gospodina Ademija, izjavila u upravnom postupku da je on primao socijalnu pomoć od njemačkih vlasti, Vlada je tvrdila da on ne bi imao pravo na bilo koji vid socijalne pomoći. Slovenačke vlasti su uputile upit nadležnom njemačkom centru za socijalni rad, koji nije odgovorio na njihov upit. Ipak, prema podacima dobivenim od njemačkog tijela nadležnog za mirovinsko osiguranje, podnositelj predstavke je radio u Njemačkoj tokom 2003. i 2004., a u toku 2005. je primao naknadu za nezaposlene.
  2. Vlada nije bila spremna podnositelju predstavke platiti ništa po ovom osnovu.

(vi)  Gospodin Zoran Minić

  1. Kad je riječ o socijalnoj pomoći, prema podacima koji su bili dostupni Vladi, podnositelj predstavke, gospodin Minić, je radio u Podujevu (Srbija, sada Kosovo) od 26. februara 1992. do 6. aprila 1999. (v. stav 176. glavne presude). Prema tome, on ne bi imao pravo na socijalnu pomoć za to razdoblje. Za preostali period, on bi potencijalno imao pravo na iznos od 31,463.38 eura.
  2. Vlada je bila spremna platiti podnositelju predstavke iznos od 9,439.02 eura po ovom osnovu.

3. Odluka Suda

(a)  Opća načela

  1. Veliko vijeće ponavlja da presuda kojom je Sud utvrdio povredu nameće pravnu obavezu tuženoj državi da prekine kršenje i da ispravi posljedice istog na način da, u mjeri u kojoj je to moguće, situaciju vrati kakva je bila prije kršenja.
  2. Države ugovornice, koje su strane u ovom postupku, su, u načelu, slobodne izabrati sredstva kojim će osigurati izvršenje presude kojom je Sud utvrdio povredu. Ova sloboda u pogledu načina izvršenja presude odražava slobodu izbora koju države ugovornice imaju u pogledu primarne obaveze prema Konvenciji da osiguraju zajamčena prava i slobode (član 1). Ako priroda povrede dozvoljava restitutio in integrum, na tuženoj državi je da osigura da se to i desi, a Sud nema ni ovlasti ni praktične mogućnosti da takvo nešto uradi. Ako, s druge strane, domaće zakonodavstvo ne dozvoljava – ili samo djelomično dozvoljava – obeštećenje, član 41. ovlašćuje Sud da dosudi oštećenoj strani takvo zadovoljenje, ako smatra da je primjereno (vidi, između ostalog, predmet Papamichalopoulos i drugi protiv Grčke (raniji član 50.), 31. oktobar 1995., stav 34., serija A br. 330-B; Iatridis (pravično zadovoljenje), prethodno citiran, stavovi 32. - 33.; i Guiso-Gallisay protiv Italije (pravično zadovoljenje) [GC], br. 58858/00, stav 90., 22. decembar 2009.).
  3. Što se tiče odštetnog zahtjeva podnositelja predstavke u odnosu na materijalnu štetu, sudska praksa Suda nalaže da mora postojati jasna uzročna veza između odštetnog zahtjeva podnositelja predstavke i povrede Konvencije. U određenim slučajevima, to može obuhvatati i naknadu za gubitak zarade (vidi, između ostalog, Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije (raniji član 50.), 13. juni 1994., stavovi 16. - 20., serija A br. 285-C, i Çakıcı protiv Turske [GC], br. 23657/94, stav 127., ECHR 1999-IV).
  4. Precizan obračun iznosa naknade za potpuno obeštećenje (restitutio in integrum) za materijalne gubitke koje su podnositelji predstavke trpjeli se možda neće moći utvrditi zbog “inherentno neizvjesnog karaktera” štete koja je nastala uslijed povrede (v. mutatis mutandis, Young, James i Webster (raniji član 50.), prethodno citiran, stav 11.). Naknada se ipak može utvrditi bez obzira na veliki broj stvari koje se ne mogu tačno procijeniti, a koje se uzimaju u obzir kod procjene budućih gubitaka, iako, što je duži protok vremena, to je veza između povrede i štete neizvjesnija. U takvim slučajevima valja odlučiti o razini pravičnog zadovoljenja za prošle i buduće gubitke koje treba dodijeliti svakom pojedinačnom podnositelju predstavke, o čemu odlučuje Sud po svojoj diskreciji, uzimajući u obzir ono što je pravedno (v. mutatis mutandis, The Sunday Times (br. 1) (raniji član 50.), prethodno citiran, stav 15.; Smith i Grady (pravično zadovoljenje), prethodno citiran, stavovi 18. - 19., ECHR 2000-IX; Z i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 29392/95, stavovi 119. - 120., ECHR 2001-V; i Centro Europa 7 S.r.l.i Di Stefano protiv Italije [GC], br. 38433/09, stavovi 218. - 222., ECHR 2012).

(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet

  1. Veliko vijeće je u glavnoj presudi utvrdilo da su podnositelji predstavke, koji su više godina zakonito prebivali u Sloveniji prije nego je Slovenija objavila nezavisnost, kao bivši državljani SFRJ, uživali širok spektar socijalnih i političkih prava. Uslijed njihovog “brisanja” iz Registra stalnih prebivalaca 26. februara 1992., čime su lišeni pravnog statusa, iskusili su brojne negativne posljedice kao što su poništavanje ličnih dokumenata, gubitak prilika za zapošljavanje, gubitak zdravstvenog osiguranja, nemogućnost obnove ličnih dokumenata ili vozačkih dozvola te poteškoće kod osiguravanja mirovinskih prava.
  2. Veliko vijeće je, također, istaklo da su podnositelji predstavke, koji nisu imali nikakve slovenačke lične dokumente, uslijed “brisanja”ostavljeni u pravnom vakuumu, a time i u situaciji ranjivosti, pravne i opće nesigurnosti jedan duži period, koji je kod svih njih trajao gotovo dvadeset godina. Sud je istakao ozbiljnost posljedica “brisanja” koje su podnositelji predstavke trpjeli (v. stavove 267., 302. - 303., 356. i 412. glavne presude).
  3. Ustavni sud je u svojoj vodećoj odluci od 3. aprila 2003. utvrdio da status stalnog prebivatelja predstavlja važan povezni aspekt kada je riječ o ostvarivanju određenih prava i pravnih beneficija, kao što su prava na vojnu mirovinu, socijalnu pomoć i obnovu vozačke dozvole, što “izbrisani”nisu mogli ostvariti zbog pravno neuređenog statusa (v. stavove 59. i 215. glavne presude).
  4. Po mišljenju Velikog vijeća, jasno je da je gubitak pravnog statusa, koji je u ovom slučaju nastao uslijed “brisanja”, za sobom povukao ogromne materijalne posljedice za sve podnositelje predstavke, uključujući i gubitak šireg spektra socijalnih i političkih prava i pravnih beneficija poput ličnih dokumenata, vozačkih dozvola, zdravstvenog osiguranja i obrazovanja, te gubitak poslovnih i drugih prilika sve dok nisu ostvarili dozvole stalnog boravka (v. stavove 59., 215., 302. i 356. glavne presude).
  5. Veliko vijeće primjećuje, s tim u vezi, da i podnositelji predstavke i Vlada ističu naročite poteškoće u ovom predmetu kod izračuna preciznih procjena materijalne štete koju su podnositelji predstavke pretrpjeli uslijed “brisanja”, zbog svojstveno neizvjesne prirode posljedica i protoka vremena od momenta nastanka istih (vidi, mutatis mutandis, Lustig-Prean i Beckett protiv Ujedinjenog Kraljevstva (pravično zadovoljenje), br. 31417/96 i 32377/96, stav 22., 25. juli 2000., i Lallement protiv Francuske (pravično zadovoljenje), br. 46044/99, stavovi 16. - 17., 12. juni 2003.). Strane su bile saglasne po ovom pitanju (v. stavove 31. - 32. i 53. - 54. ove presude).
  6. Veliko vijeće se mora složiti sa pretpostavkom stranaka da nije moguće napraviti precizni izračun iznosa koji su neophodni za potpuno obeštećenje (restitutio in integrum) u pogledu materijalnih gubitaka koje su podnositelji predstavke pretrpjeli zbog inherentno neizvjesne prirode štete koja proizilazi iz povrede (v. Young, James i Webster (raniji član 50.), prethodno citiran, stav 11.).
  7. S obzirom da su podnositelji predstavke 26. februara 1992. izbrisani iz Registra stalnih prebivalaca bez prethodne obavijesti i da su o “brisanju” saznali sasvim slučajno (v. stavove 29. i 343. glavne presude), Veliko vijeće smatra da postoji višeslojna uzročna veza između nezakonite mjere i materijalne štete koju su podnositelji predstavke pretrpjeli, i da su se njezini efekti vremenom širili i rezultirali dodatnim nuspojavama. Štaviše, posljedice “brisanja” su postale naročito značajne zbog dugog perioda tokom kojeg je pravni status podnositelja predstavke bio neuređen. Dakle, pretrpljena šteta u tom smislu ne može, sama po sebi, biti precizno procijenjena.
  8. Prema tome, pitanje o kojem treba odlučiti Veliko vijeće tiče se prava podnositelja predstavke na pravično zadovoljenje– i, po potrebi, iznosa – materijalne štete po sljedećim osnovama: socijalna pomoć i subvencije za najamnine i troškove stanovanja, dječiji doplatak i mirovina, o čemu Sud odlučuje po svojoj diskreciji, vodeći računa o tome šta je pravedno (vidi, mutatis mutandis, Z i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, prethodno citiran, stavovi 121. - 122., i Lordos i drugi protiv Turske (pravično zadovoljenje), br. 15973/90, stavovi 64. - 70., 10. januar 2012.).

(c) Gubitak ranijih prihoda

(i)  Socijalna pomoć

  1. Veliko vijeće primjećuje da Vlada, u načelu, nije osporavala zahtjeve podnositelja predstavke u odnosu na socijalnu pomoć. Međutim, osporavala je prava nekih podnositelja predstavke za razdoblja tokom kojih su radili ili primali naknade za nezaposlene ili živjeli u inostranstvu i primali socijalnu pomoć ili radili drugdje. Vlada je, međutim, osporavala visinu zahtjeva po ovom osnovu (v. stavove 56. i 65. - 78. ove presude).
  2. Veliko vijeće napominje da je upravo “brisanje” imena podnositelja predstavke dovelo do povreda u odnosu na koje treba procijeniti štetu. Vijeće smatra da nije moguće nagađati kakav bi položaj podnositelja predstavke bio ili mogao biti da nije došlo do “brisanja”. Konkretno, nije moguće utvrditi jesu li neki podnositelji predstavke mogli nastaviti živjeti i raditi u Sloveniji da nisu bili “izbrisani” i, u odsustvu dovoljno dokaza koji dokazuju suprotno, Veliko vijeće će pretpostaviti da bi podnositelji predstavke nastavili živjeti u Sloveniji da su zadržali svoj pravni status u toj državi. Niti je, na temelju materijala koji je dostavljen Sudu, moguće procijeniti da li bi iznosi koji su plaćeni podnositeljima predstavke po osnovu zaposlenja ili beneficija izvan države premašili ili bili jednaki onima koje su izgubili u Sloveniji zbog “brisanja”. Dakako, iz dokumenta koji su bili dostupni Sudu se ne čini da su se podnositelji predstavke nepravedno obogatili iz drugih izvora prihoda koje su možda ostvarivali da bi tuženu državu trebalo osloboditi obaveze da obešteti materijalnu štetu koju su podnositelji predstavke trpjeli zato što su bili lišeni socijalne pomoći.
  3. U ovim okolnostima, Veliko vijeće smatra da bi svi podnositelji predstavke trebali dobiti obeštećenje za gubitak socijalne pomoći koji je nastao uslijed “brisanja” njihovih imena.
  4. U zaključku, odlučujući na temelju osnovice oko koje su se strane složile, Veliko vijeće će dosuditi naknadu svakom podnositelju predstavke po ovom osnovu, kako je naznačeno u nastavku (vidi “Pojedinačni podnositelji predstavke”, stavovi 110. - 115. ove presude).

(ii)  Subvencije za najamnine i troškove stanovanja

  1. Veliko vijeće konstatuje da, prema izjašnjenjima Vlade, podnositelji predstavke nemaju pravo na subvencije za najamnine i troškove stanovanja, jer je od svih podnositelja predstavke samo gospodin Kurić imao “posebno zaštićeno stanarsko pravo” na svoj stan prije oktobra 1991., ali je čak i on propustio podnijeti zahtjev temeljem relevantnog zakona. U svakom slučaju, Vlada je navela da je od 14. oktobra 2003. ostvarivanje subvencije za najamnine i troškove stanovanja uvjetovano slovenačkim državljanstvom, što je uvjet koji ni jedan od podnositelja predstavke nije ispunio (v. stav 57. ove presude). Podnositelji predstavke su osporavali zahtjev “posebno zaštićenog stanarskog prava” prema Zakonu o socijalnoj sigurnosti iz 1992. ali nisu u tom smislu dostavili nikakva dodatna pojašnjenja. Što se tiče uvjeta državljanstva, koji je uveden Zakonom o stambenim pitanjima iz 2003., podnositelji predstavke su istakli da bi oni, da nisu “izbrisani”, do tog datuma već bili stekli slovenačko državljanstvo (v. stav 40. ove presude).
  2. Veliko vijeće ne može špekulirati o tome da li bi podnositelji predstavke stekli slovenačko državljanstvo da nisu bili “izbrisani” iz Registra stalnih prebivalaca. Smatra da su strane saglasne da podnositelji predstavke ne bi imali pravo na subvencije za najamnine i troškove stanovanja prema Zakonu o stambenim pitanjima iz 2003. Nadalje, podnositelji predstavke nisu dokazali da su ispunili uvjete propisane ranijim zakonom.
  3. Shodno tome, Veliko vijeće ne dosuđuje nikakvu naknadu po ovom osnovu.

(iii)  Dječiji doplatak

  1. Kad je riječ o dječijem doplatku koji su tražili podnositelji predstavke, gospođa Mezga i gospodin Berisha, u odnosu na svoju djecu, Veliko vijeće primjećuje da je Vlada tvrdila da gospođa Mezga nije imala pravo na isti jer je njezino dvoje starije djece udomljeno u Hrvatskoj, dok je zahtjev gospodina Berishe osporavala u pogledu određenog razdoblja (v. stavove 59. - 60. ove presude). Podnositelji predstavke su tvrdili da naknadu po ovom osnovu treba dosuditi ovim dvoma podnositeljima predstavke (v. stavove 41. - 43. ove presude).
  2. Veliko vijeće primjećuje da porodice koje primaju socijalnu pomoć imaju pravo tražiti dječiji doplatak prema relevantnom slovenačkom zakonodavstvu (v. stav 58. ove presude). Vijeće se poziva na svoj nalaz da bi podnositelji predstavke trebali dobiti obeštećenje za socijalnu pomoć koja im je uskraćena zbog gubitka pravnog statusa per se, bez obzira na specifične lične okolnosti na temelju kojih oni možda više nemaju pravo na ta primanja prema zakonu koji je trenutno na snazi (v. stavove 92. - 94. ove presude). To naročito vrijedi ako su djeca morala ostati u inostranstvu ili biti odvojena od roditelja zbog “brisanja”. Veliko vijeće navodi, s tim u vezi, da izmijenjeni Zakon o pravnom statusu također uređuje status djece “izbrisanih” (v. stavove 16. i 28. ove presude, kao i stav 77. glavne presude).
  3. Stoga, po mišljenju Velikog vijeća, podnositeljica predstavke, gospođa Mezga, ima pravo na obeštećenje u odnosu na svoje dvoje starije djece, a gospodin Berisha u odnosu na svoje petoro djece, u iznosima koji su naznačeni u nastavku (v. stavove 111. i 113. ove presude).

(d) Gubitak budućih prihoda

Mirovinska prava

  1. Što se tiče gubitka budućih prihoda po osnovu mirovinskih prava, podnositelji predstavke su istakli da su oni tražili naknadu za doprinose koje nisu bili u stanju plaćati za mirovinsko osiguranje, zbog čega su izgubili pravo na mirovinu u skladu sa domaćim zakonom. Međutim, tvrdili su da je moguće utvrditi minimalni gubitak budućih prihoda pozivajući se na minimalnu mirovinu na koju bi imali pravo (v. stavove 44. - 45. ove presude).
  2. Vlada je navela da su zahtjevi podnositelja predstavke po osnovu socijalne pomoći isključili sve zahtjeve za gubitak budućih prihoda i istakla da nezaposlene osobe nemaju pravo na mirovinsko osiguranje već na socijalnu pomoć. Međutim, nakon što dostignu propisanu starosnu dob (63 za žene i 65 za muškarce), takve osobe – uključujući i strance koji borave u Sloveniji sa dozvolom stalnog boravka – imaju pravo na minimalnu mirovinsku pomoć, pod uvjetom da njihov prihod ne prelazi minimalni iznos, koji je fiksiran na 460 eura (v. stavove 61. - 64. ove presude).
  3. Veliko vijeće prihvata argument Vlade da zahtjev za naknadu socijalne pomoći isključuje sve druge zahtjeve za gubitak budućih prihoda po osnovu mirovinskih prava.
  4. Prema tome, Veliko vijeće odbacuje ove zahtjeve.
  5. Međutim, naglašava izjavu Vlade da stranci sa dozvolama stalnog boravka koji žive u Sloveniji mogu ostvariti pravno na minimalnu mirovinsku pomoć kada dostignu propisanu starosnu dob i da će se to, u načelu, primjenjivati i na podnositelje predstavke ako ispune zakonske uvjete (v. stavove 63. - 64. ove presude).

(e) Pojedinačni podnositelji predstavke

  1. Veliko vijeće ponavlja da je odlučilo dosuditi naknadu svakom podnositelju predstavke po osnovu socijalne pomoći (v. stav 94. ove presude).
  2. Podnositelji predstavke su tražili naknadu materijalne štete koju su trpjeli od 26. februara 1992., kada su “izbrisani” iz Registra stalnih prebivalaca, pa do sticanja dozvola stalnog boravka (v. stav 34. ove presude).
  3. Veliko vijeće napominje, međutim, da je Konvencija u Sloveniji stupila na snagu 28. juna 1994. Temeljeći svoju ocjenu na pravičnoj osnovi i vodeći računa o gore navedenim okolnostima, Sud smatra da je razumno dosuditi sljedeće iznose, na temelju različitog vremenskog razdoblja koje je svaki podnositelj predstavke proveo kao “izbrisana”osoba, od 28. juna 1994. pa do datuma kada su konačno ponovo stekli svoj status, pomnožene sa mjesečnim paušalnim iznosom od 150 eura (vidi, mutatis mutandis, Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano, prethodno citiran, stavovi 220. i 222.). 109. Veliko vijeće će, također, dosuditi iznose naznačene u nastavku (v. stavove 111. i 113. ove presude) podnositeljima predstavke, gospođi Mezga i gospodinu Berishi, u odnosu na njihovu djecu, na temelju različite dužine razdoblja od datuma stupanja na snagu Konvencije u Sloveniji – ili, prema potrebi, od rođenja djeteta – do datuma kada su djeca dostigla punoljetstvo ili kada je pravni status podnositelja predstavke uređen, pomnožene sa mjesečnim paušalnim iznosom od 80 eura. Međutim, ne smatra da je prikladno da se supruzi gospodina Berishe dosudi pravično zadovoljenje, budući da je ona sama mogla, u svoje ime, podnijeti predstavku Sudu.

(i)  Gospodin Mustafa Kurić

  1. Podnositelj predstavke, gospodin Kurić, bio je bez pravnog statusa od 28. juna 1994. do 2. novembra 2010. (šesnaest godina, četiri mjeseca i devet dana), odnosno, punih 196 mjeseci. Prema tome, Veliko vijeće mu dosuđuje iznos od 29,400 eura.

(ii) Gospođa Ana Mezga

  1. Podnositeljica predstavke, gospođa Mezga, bila je bez pravnog statusa od 28. juna 1994. do 1. marta 2011. (šesnaest godina, osam mjeseci i sedam dana), odnosno, punih 200 mjeseci. Prema tome, Veliko vijeće joj dosuđuje iznos od 30,000 eura po osnovu socijalne pomoći. Naknada za njezinu kćerku, Ines, dosudit će se za period od 28. juna 1994. do 22. novembra 2001., kada je navršila osamnaest godina (sedam godina, četiri mjeseca i dvadeset i sedam dana; punih osamnaest mjeseci); što iznosi 7,040 eura. Naknada za njezinog sina, Enesa, dosudit će se za period od 28. juna 1994. do 26. aprila 2010., kada je navršio osamnaest godina (petnaest godina, deset mjeseci i dva dana; punih 190 mjeseci); što iznosi 15,200 eura. Prema tome, Veliko vijeće podnositeljici predstavke dosuđuje ukupni iznos od 52,240 eura na ime materijalne štete.

(iii) Gospodin Tripun Ristanović

  1. Podnositelj predstavke, gospodin Ristanović, bio je bez pravnog statusa od 28. juna 1994. do 10. marta 2011. (šesnaest godina, osam mjeseci i petnaest dana), odnosno, punih 200 mjeseci. Shodno tome, Veliko vijeće mu dosuđuje iznos od 30,000 eura.

(iv) Gospodin Ali Berisha

  1. Podnositelj predstavke, gospodin Berisha, bio je bez pravnog statusa od 28. juna 1994. do 19. oktobra 2010. (šesnaest godina, tri mjeseca i dvadeset i pet dana), odnosno, punih 195 mjeseci. Prema tome, Veliko vijeće mu dosuđuje iznos od 29,250 eura na ime socijalne pomoći. Naknada za njegovog sina, Dema, odnosi se na period od 29. decembra 1997. do 19. oktobra 2010., kada je podnositelj predstavke stekao dozvolu boravka (dvanaest godina, devet mjeseci i dvadeset i tri dana; punih 153 mjeseca); što iznosi 12,240 eura. Naknada za njegovog sina, Egzona, odnosi se na period od 13. jula 1999. do 19. oktobra 2010. (jedanaest godina, tri mjeseca i deset dana; punih 135 mjeseci); što iznosi 10,800 eura. Naknada za njegovu kćerku, Egzonu, odnosi se na period od 29. marta 2001. do 19. oktobra 2010. (devet godina, šest mjeseci i dvadeset i tri dana; punih 114 mjeseci); što iznosi 9,120 eura. Naknada za njegovog sina, Haxhija, odnosi se na period od 9. februara 2003. do 19. oktobra 2010. (sedam godina, osam mjeseci i jedanaest dana; punih 92 mjeseca); što iznosi 7,360 eura. Naknada za njegovog sina, Valona, odnosi se na period od 28. jula 2006. do 19. oktobra 2010. (četiri godine, dva mjeseca i dvadeset i tri dana; punih 50 mjeseci); što iznosi 4,000 eura. Prema tome, Veliko vijeće podnositelju predstavke dosuđuje ukupni iznos od 72,770 eura na ime materijalne štete.

(v)  Gospodin Ilfan Sadik Ademi

  1. Podnositelj predstavke, gospodin Ademi, bio je bez pravnog statusa od 28. juna 1994. do 20. aprila 2011. (šesnaest godina, devet mjeseci i dvadeset i šest dana), odnosno, punih 201 mjesec. Shodno tome, Veliko vijeće mu dosuđuje iznos od 30,150 eura.

(vi)  Gospodin Zoran Minić

  1. Podnositelj predstavke, gospodin Minić, bio je bez pravnog statusa od 28. juna 1994. do 4. maja 2011. (šesnaest godina, deset mjeseci i deset dana), odnosno, punih 202 mjeseca. Shodno tome, Veliko vijeće mu dosuđuje iznos od 30,300 eura.

B. Troškovi i izdaci

1. Izjašnjenja podnositelja predstavke

(a)  Domaći upravni postupak

  1. Podnositelji predstavke su tražili naknadu troškova nastalih u domaćem upravnom postupku u vezi sa dozvolama stalnog boravka i državljanstvom. Ovaj iznos bi se trebao sastojati od stvarnih troškova, koji su poznati Vladi, ili u nedostatku toga, paušalnom iznosu od 200 eura po podnositelju predstavke. Ni sami podnositelji predstavke više nemaju dokaz o uplati troškova.

(b)  Postupak pred Sudom

  1. Konačno, podnositelji predstavke su tražili punu naknadu u iznosu od 11,190.00 eura, plus porez na dodanu vrijednost (PDV) i dodatne poreze (14,081.49 eura), na ime troškova i izdataka nastalih u postupku pred Velikim vijećem nakon donošenja glavne presude. Napomenuli su da su, zbog iznimnih okolnosti predmeta i izuzetno slabog imovnog stanja podnositelja predstavke, njihovi zastupnici pristali da im pružaju pravne usluge bez avansnog plaćanja i da svoje usluge namire direktno pred Sudom od tužene države (pozvali su se na predmet S.S. protiv Belgije i Grčke [GC], br. 30696/09, stavovi 412. - 414., ECHR 2011).

2. Izjašnjenja tužene Vlade

(a)  Domaći upravni postupak

  1. Vlada je prihvatila da su podnositelji predstavke morali platiti troškove upravnog postupka prema Zakonu o pravnom statusu i izmijenjenom Zakonu o statusu i da imaju pravo na naknadu na ime tih troškova ukoliko su ih oni sami platili. Osporavali su paušalni iznos od 200 eura po podnositelju predstavke. Međutim, podnositelji predstavke nisu imali pravo na naknadu troškova nastalih u upravnom postupku u vezi sa državljanstvom. Nije bilo nikakve uzročne veze između troškova nastalih u procesu traženja državljanstva i utvrđene povrede Konvencije.
  2. Na osnovu materijala koje je Vlada imala na raspolaganju, četvoro podnositelja predstavke su imali pravo na naknadu troškova nastalih u domaćem upravnom postupku u vezi s ostvarivanjem dozvole stalnog boravka.
  3. Konkretno, podnositeljica predstavke, gospođa Mezga, imala je pravo na iznos od 29.47 eura, gospodin Ristanović na iznos od 79.87 eura, gospodin Ademi na iznos od 86.77 eura i gospodin Minić na iznos od 143.31 eura.

(b)  Postupak pred Sudom

  1. Vlada je osporavala dodatne iznose koje su podnositelji predstavke potraživali na ime troškova i izdataka u postupku pred Sudom. Zakon o advokatskim tarifama (Zakon o odvetniški tarifi, Službeni glasnik, br. 67/08), koji se primjenjuje na postupke pred Sudom u Sloveniji, propisuje da zastupnik ima pravo na iznos između 500 i 1,500 eura.
  2. Dio zahtjeva koji se odnosi na PDV je također bio upitan. Račun zastupnika podnositelja predstavke od 31. jula 2012., kada je Republika Slovenija platila naknadu za nematerijalnu štetu, ukazuje da nema obaveze plaćanja PDV-a već samo 4% poreza za Advokatski mirovinski fond (Klasifikacija proizvoda po djelatnosti - CPA). Prema tome, zastupnici podnositelja predstavke nemaju pravo na naknadu troškova na ime PDV-a.

3. Odluka Suda

(a)  Domaći upravni postupak

  1. Što se tiče zahtjeva podnositelja predstavke za naknadu troškova upravnog postupka, Veliko vijeće navodi da su se podnositelji predstavke oslonili na informacije koje je Vlada imala na raspolaganju u vezi sa stvarno nastalim troškovima. Alternativno, tražili su paušalni iznos od 200 eura po podnositelju predstavke.
  2. Veliko vijeće napominje da je u svojim najnovijim izjašnjenjima tužena Vlada dostavila precizne brojke stvarno nastalih troškova četvoro podnositelja predstavke u postupku ostvarivanja dozvola stalnog boravka. Slijedom toga, Vijeće, po ovom osnovu, dosuđuje 29.47 eura gospođi Mezga, 79.87 eura gospodinu Ristanoviću, 86.77 eura gospodinu Ademiju i 143.31 eura gospodinu Miniću. Štaviše, Veliko vijeće odbacuje zahtjeve za naknadu troškova u postupku ostvarivanja državljanstva jer taj postupak nije pokrenut da bi spriječile ili ispravile utvrđene povrede Konvencije.
  3. U zaključku, Veliko vijeće dosuđuje 339.42 eura za troškove nastale u upravnom postupku gospođi Mezga, gospodinu Ristanoviću, gospodinu Ademiju i gospodinu Miniću.

(b)  Postupak pred Sudom

  1. Veliko vijeće napominje da je podnositeljima predstavke glavnom presudom dosuđeno ukupno 30,000 eura na ime troškova i izdataka nastalih u postupku pred Sudom (v. tačku 11. dispozitiva presude i stav 427. glavne presude).
  2. Što se tiče pitanja PDV-a koje je Vlada postavila, Veliko vijeće ponavlja da, ukoliko je neophodno, Sud dosuđuje naknade na ime troškova i izdataka da bi se podnositeljima predstavke nadoknadili iznosi koje su morali platiti u nastojanju da spriječe povredu, da je utvrde pred Sudom i (po potrebi) da dobiju pravično zadovoljenje – nakon presude u njihovu korist – ili od nadležnih domaćih vlasti ili, gdje je moguće, od Suda (v. Neumeister protiv Austrije (raniji član 50.), 7. maj 1974., stav 43., serija A br. 17; König protiv Njemačke (raniji član 50.), 10. mart 1980., stav 20., serija A br. 36; i Scordino protiv Italije (br. 1) [GC], br. 36813/97, stav 284., ECHR 2006-V). Takvi troškovi i izdaci su često podložni oporezivanju. Na primjer većina Visokih ugovornih strana ubire porez na dodanu vrijednost (PDV) na određenu robu i usluge. Kad je riječ o uslugama advokata, prevodilaca i drugih stručnjaka, iako oni sami plaćaju porez državi, taj se trošak fakturira podnositeljima predstavke i na koncu ga oni plaćaju. Podnositelje predstavke treba zaštiti od ovih dodatnih troškova. I samo zbog toga, u dispozitivu svojih presuda Sud nalaže da se svi porezi koji bi mogli biti zaračunati podnositelju predstavke dodaju iznosima koji su im dosuđeni na ime troškova i izdataka (v. Association Les Témoins de Jéhovah protiv Francuske (pravično zadovoljenje), br. 8916/05, stav 37., 5. juli 2012.)
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj predstavke ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo ako se dokaže da su ti troškovi i izdaci stvarno nastali i da su bili neophodni i da su razumni u pogledu količine (v. na primjer, Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 2312/08 i 34179/08, stav 94., ECHR 2013 (izvaci)).
  4. U ovom predmetu, uzevši u obzir dokumente koje je imalo na raspolaganju i gore spomenute kriterije,Veliko vijeće smatra razumnim da se svim podnositeljima predstavke zajedno dosudi iznos od 5,000 eura po ovom osnovu za postupke nakon donošenja glavne presude.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je primjereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke, uvećanoj za tri procentna poena.

II ČLAN 46.KONVENCIJE

  1. Član 46.Konvencije propisuje, u svom relevantnom dijelu:

“1.  Visoke strane ugovornice preuzimaju obavezu da se povinuju konačnoj presudi Suda u svakom predmetu u kome su strane.

2. Konačna odluka Suda se dostavlja Komitetu ministara, koji nadgleda njeno izvršenje.

...”

A.  Opća načela

  1. Veliko vijeće ponavlja da član 46. Konvencije, tumačen u svjetlu člana 1., nameće tuženoj državi pravnu obavezu da provede, pod nadzorom Komiteta ministara, odgovarajuće opće i/ili pojedinačne mjere kako bi osigurala pravo podnositelja predstavke za koje je Sud utvrdio da je povrijeđeno. Takve mjere se, također, moraju poduzeti i u odnosu na druge osobe koje su u položaju podnositelja predstavke, naročito rješavanjem problema koji su doveli do takve odluke Suda (v. Scozzari i Giunta protiv Italije [GC], br. 39221/98 i 41963/98, stav 249., ECHR 2000-VIII; Lukenda, prethodno citiran, stav 94.; i i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 30562/04 i 30566/04, stav 134., ECHR 2008). Ovu obavezu stalno naglašava i Komitet ministara pri vršenju nadzora nad izvršenjem presuda Suda (v. na primjer, Privremena rezolucija DH(97)336 u predmetima koji se tiču dužine postupaka u Italiji; DH(99)434 u predmetima koji se tiču djelovanja sigurnosnih snaga u Turskoj; ResDH(2001)65 u predmetu Scozzari i Giunta protiv Italije; i ResDH(2007)75 u predmetima koji se tiču dužine produženog pritvora u Poljskoj).
  2. Da bi omogućio djelotvornu provedbu svoje presude u tom smislu, Sud može donijeti pilot presudu, koja mu omogućava da u presudi jasno identificira postojanje strukturalnih problema uslijed kojih nastaje povreda i da naznači konkretne mjere ili radnje koje tužena država mora poduzeti kako bi iste otklonila (v. Broniowski protiv Poljske [GC], 31443/96, stavovi 189. - 194. i dispozitiv, ECHR 2004-V, i Hutten-Czapska protiv Poljske [GC] br. 35014/97, stavovi 231. - 239., ECHR 2006-VIII). Ovakav pristup se, međutim, primjenjuje uz puno uvažavanje odgovarajućih funkcija institucija Konvencije: na Komitetu ministara je da ocijeni provedbu pojedinačnih i općih mjera iz člana 46., stav 2. Konvencije (v. mutatis mutandis, Broniowski (prijateljsko rješenje), prethodno citiran, stav 42., i Hutten-Czapska (prijateljsko rješenje), prethodno citiran, stav 42.).
  3. Drugi važan cilj pilot presude je da omogući najbrže moguće zadovoljenje na domaćoj razini velikom broju lica koja trpe zbog općih problema koji su utvrđeni u pilot presudi, čime se primjenjuje načelo supsidijarnosti na kojem počiva sistem Konvencije (v. Burdov protiv Rusije (br. 2), br. 33509/04, stavovi 127. i 142., ECHR 2009, i Greens i M.T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 60041/08 i 60054/08, stav 108., ECHR 2010 (izvaci)). Pilot presudom se, dakle, može odlučiti da se postupci u svim predmetima koji proizilaze iz istog problema odgode dok tužena država ne provede relevantne mjere.
  4. Nadalje, ne može se isključiti mogućnost da, prije nego tužena država donese bilo kakve – ili bilo koje adekvatne – opće mjere u postupku izvršenja pilot presude o meritumu (član 46. Konvencije), Sud može donijeti presudu kojom se “pilot” predstavka briše sa liste na osnovu prijateljskog rješenja (član 37., stav 1. (b) i član 39.) ili dosuđivanja pravičnog zadovoljenja podnositelju predstavke (član 41.) (v. Broniowski (prijateljsko rješenje), prethodno citiran, stav 36., i Hutten-Czapska (prijateljsko rješenje), prethodno citiran, stav 34.).
  5. Ako, međutim, tužena država odgađa provedbu općih mjera izvan razumnog roka (v. Broniowski (meritum), prethodno citiran, stav 198.), ostavlja problem neriješenim i nastavlja kršiti Konvenciju, Sud neće imati izbora nego nastaviti ispitivanje svih sličnih predstavki koje su mu podnesene i donijeti presudu po istim kako bi pokrenuo postupak izvršenja pred Komitetom ministara i osigurao poštivanje Konvencije na domaćoj razini (v. mutatis mutandis, G.i drugi protiv Poljske (dec.), br. 50425/99, stav 28., ECHR 2008 (izvaci)).

B. Ocjena Suda

  1. Veliko vijeće napominje da je u glavnoj presudi u ovom predmetu odlučio primijeniti pilot presudu temeljem člana 46. Konvencije i pravila 61 Poslovnika Suda, te naložio tuženoj državi, kao opću mjeru, da uspostavi domaći ad hoc sistem naknada u roku od jedne godine od datuma presude – odnosno, najkasnije do 26. juna 2013. – kako bi osigurala odgovarajuće zadovoljenje “izbrisanima” na nacionalnoj razini (v. stav 7. ove presude i tačku 9. dispozitiva i stav 415. glavne presude).
  2. Konstatira da je tužena Vlada propustila uspostaviti domaći ad hoc sistem naknada do 26. juna 2013., kada je istekao rok od jedne godine od donošenja glavne presude. Međutim, tužena Vlada nije sporila da su opće mjere na razini države zahtijevane kako bi se osigurala adekvatna provedba presude u predmetu Kurić i drugi, koja prevazilazi interese pojedinačnih podnositelja predstavke i koja je neophodna radi interesa drugih, potencijalno oštećenih “izbrisanih” osoba (v. stav 6. ove presude i stavove 29., 408., 409. i 412. glavne presude).
  3. U tom kontekstu, Veliko vijeće uvažava činjenicu da je 25. jula 2013. Vlada uputila prijedlog Zakona o uspostavljanju ad hoc sistema naknada u parlamentarnu proceduru. Zakon je usvojen 21. novembra 2013., uz neke izmijene i dopune. Taj zakon je objavljen u Službenom glasniku 3. decembra 2013., a na snagu je stupio 18. decembra 2013. Počet će se primjenjivati od 18. juna 2014. (v. stav 20. ove presude).
  4. Ovim zakonom će se uvesti naknada po osnovu paušalnog iznosa za svaki mjesec “brisanja” i mogućnost potraživanja dodatnih naknada prema općim pravilima Zakona o obligacijama (v. stavove 20. - 27. ove presude). U iznimnim okolnostima ovog predmeta, osnovno rješenje da se “izbrisanima” dosudi paušalni iznosa na ime nematerijalne i materijalne štete – što je pristup koji je primijenilo Veliko vijeće u odnosu na materijalnu štetu u ovoj presudi (v. stavove 106. - 109. ove presude) i u odnosu na nematerijalnu štetu u glavnoj presudi (v. stav 425. glavne presude) – čini se prikladnim.
  5. Veliko vijeće napominje, s tim u vezi, da je, prema načelu supsidijarnosti i polju slobodne procjene koji ide uz njega, tuženoj državi ostavljena diskrecija da odluči o iznosima naknade koje će dodijeliti oštećenim stranama na nacionalnoj razini u kontekstu općih mjera iz člana 46. Konvencije, pod uvjetom da su iste u skladu sa presudom Suda kojom su te mjere naložene (v. mutatis mutandis, Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) protiv Švicarske (br. 2) [GC], br. 32772/02, stav 88., ECHR 2009).
  6. Na temelju člana 46. Konvencije, Komitet ministara će ocjenjivati opće mjere koje je usvojila Republika Slovenija i njihovo izvršenje u okviru svoje funkcije nadzora nad izvršenjem glavne presude Suda. Sud je dosljedno isticao, pozivajući se na član 46., da nije nadležan provjeravati je li ugovorna strana ispunila svoje obaveze koje su joj nametnute nekom od presuda Suda, osim kada se primjenjuje član 46., stav 4. Konvencije, što je uvedeno stupanjem na snagu Protokola br. 14 (v. Hutten-Czapska (prijateljsko rješenje), prethodno citiran, stav 43.; Akdivar i drugi protiv Turske (raniji član 50.), 1. april 1998., stav 44., Izvještaji o presudama i odlukama 1998-II; Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), prethodno citiran, stavovi 83. - 90.; i The United Macedonian Organisation Ilinden – PIRIN i drugi protiv Bugarske (br. 2), br. 41561/07 i 20972/08, stav 66., 18. oktobar 2011.).
  7. Na kraju, iako je, prema popisu predmeta, u vrijeme donošenja glavne presude bilo tek nekoliko sličnih predstavki koje su Sudu podnijeli “izbrisani”, Veliko vijeće je istaklo da, u kontekstu sistemskih, strukturalnih ili sličnih povreda, potencijalni priliv budućih predmeta također predstavlja važan faktor u pogledu sprečavanja akumulacije sličnih predmeta te je odlučilo da će se ispitivanje sličnih predstavki odgoditi do usvajanja dotičnih popravnih mjera (v. stav 9. ove presude i 415. glavne presude).
  8. S tim u vezi, Veliko vijeće konstatira da su “izbrisane” osobe Sudu do sada dostavile nekih 65 predmeta, koji obuhvataju preko 1,000 podnositelja predstavki. Brza provedba presude u predmetu Kurić i drugi je, stoga, od iznimne važnosti (v. mutatis mutandis, Greens i M.T., prethodno citiran, stav 111.).

 

IZ OVIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Presuđuje

a) da je tužena država dužna platiti podnositeljima predstavke, u roku od tri mjeseca, sljedeće iznose:

(i) EUR 29,400 (dvadeset devet hiljada i četiri stotine eura) gospodinu Kuriću, na ime materijalne štete, uvećan za sve poreze koji se eventualno zaračunavaju na taj iznos;

(ii) EUR 52,240 (pedeset dvije hiljade i dvije stotine i četrdeset eura) gospođi Mezga, na ime materijalne štete, uvećan za sve poreze koji se eventualno zaračunavaju na taj iznos;

(iii) EUR 30,000 (trideset hiljada eura) gospodinu Ristanoviću, na ime materijalne štete, uvećan za sve poreze koji se eventualno zaračunavaju na taj iznos;

(iv) EUR 72,770 (sedamdeset dvije hiljade i sedamsto sedamdeset eura) gospodinu Berishi, na ime materijalne štete, uvećan za sve poreze koji se eventualno zaračunavaju na taj iznos;

(v) EUR 30,150 (trideset hiljada i sto pedeset eura) gospodinu Ademiju, na ime materijalne štete, uvećan za sve poreze koji se eventualno zaračunavaju na taj iznos;

(vi) EUR 30,300 (trideset hiljada i tri stotine eura) gospodinu Miniću, na ime materijalne štete, uvećan za sve poreze koji se eventualno zaračunavaju na taj iznos;

(vii) EUR 339.42 (tristo trideset devet eura i četrdeset i dva centa) gospođi Mezga, gospodinu Ristanoviću, Ademiju i Miniću zajedno, koji će se podijeliti kako je navedeno u stavu 124. ove presude, na ime troškova i izdataka nastalih u domaćem upravnom postupku, uvećan za sve poreze koji se eventualno zaračunavaju na taj iznos;

(viii) EUR 5,000 (pet hiljada eura) podnositeljima predstavke zajedno, na ime troškova i izdataka nastalih u postupku pred Sudom, uvećan za sve poreze koji se eventualno zaračunavaju na taj iznos;

b) da će se, od isteka gore spomenutog roka od tri mjeseca pa do dana izmirenja, zaračunavati redovna kamata na gore navedene iznose po fiksnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke za period kašnjenja, uvećanoj za tri procentna poena;

  1. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja predstavke za pravično zadovoljenje.

 

Sačinjena na engleskom i francuskom jeziku i dostavljena u pisanoj formi 12. marta 2014., u skladu sa pravilom 77. stavovi 2. i 3. Poslovnika Suda.

Michael O’Boyle               Dean Spielmann

Zamjenik Registrara        Predsjednik

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund). 

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF KURIĆ AND OTHERS v. SLOVENIA

(Application no. 26828/06)

JUDGMENT

(Just satisfaction)

STRASBOURG

12 March 2014

In the case of Kurić and Others v. Slovenia, The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Dean Spielmann, President,
Jean-Paul Costa,
Nicolas Bratza,
Françoise Tulkens,
Guido Raimondi,
Nina Vajić,
Mark Villiger,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Boštjan M. Zupančič,
Elisabeth Steiner,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Luis López Guerra,
Zdravka Kalaydjieva,
Nebojša Vučinić,
Ganna Yudkivska,
Angelika Nußberger, judges,
and Michael OBoyle, Deputy Registrar,

Having deliberated in private on 28 February 2014,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 26828/06) against the Republic of Slovenia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by Mr Milan Makuc, a Croatian national, and ten other applicants, on 4 July 2006. After the death of Mr Makuc, the case was renamed Kurić and Others v. Slovenia. Eight applicants remained in the proceedings before the Grand Chamber (see paragraph 4 below).

2.  The applicants were represented before the Court by Mr A.G. Lana and Mr A. Saccucci, lawyers practising in Rome.

3.  The Slovenian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr L. BembičState Attorney.

4.  In judgment delivered on 26 June 2012 (“the principal judgment”) the Grand Chamber declared, by a majority, the part of the application in respect of two applicants, Mr Dabetić and Mrs Ristanović, inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies.

5.  It further held, unanimously, that there had been a violation of the right to respect for “private or family life” or both (Article 8 of the Convention), the right to an effective remedy (Article 13) and the prohibition of discrimination (Article 14 taken in conjunction with Article 8) in respect of the remaining six applicants: Mr Kurić, Ms Mezga, Mr Ristanović, Mr Berisha, Mr Ademi and Mr Minić.

6.  It found that the violation had essentially originated in the prolonged failure of the Slovenian authorities, in spite of the Constitutional Courts leading judgments, to regularise the applicants residence status following their unlawful “erasure” from the Register of Permanent Residents on 26 February 1992 and to provide them with adequate redress. As a result, not only the applicants in this particular case, but also a large number of other persons (the whole category of the so-called “erased” (izbrisani), former citizens of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia with permanent resident status in Slovenia whose names had been “erased” on 26 February 1992), had been and were still affected by that measure (see Kurić and Others v. Slovenia [GC], no. 26828/06, §§ 29, 408-09 and 412, ECHR 2012).

7.  In that connection, the Court decided to apply the pilot-judgment procedure under Article 46 of the Convention and Rule 61 of the Rules of Court and ordered that the respondent State should set up as a general measure an ad hoc domestic compensation scheme within one year of the delivery of the principal judgment, that is, no later than 26 June 2013 (see point 9 of the operative provisions and paragraph 415 of the principal judgment). It further noted that the amendments and supplements to the Legal Status Act (“the amended Legal Status Act”) had been implemented only recently and that it was premature to examine whether or not this legislative reform and various other steps taken by the Government had achieved the result of satisfactorily regulating the residence status of the “erased” (see paragraphs 410-11 of the principal judgment).

8.  Under Article 41 of the Convention, the applicants sought just satisfaction in respect of the pecuniary and non-pecuniary damage resulting from the violations found in the present case, as well as reimbursement of the costs and expenses incurred before the Court.

9.  The Court held that the question of the application of Article 41 was not ready for decision in so far as the applicants claims for pecuniary damage were concerned and reserved that question, inviting the Government and the applicants to submit, within three months from the date of notification of the principal judgment, their written observations on the matter and, in particular, to notify the Court of any agreement that they might reach. More specifically, the Court considered that the issue of the application of Article 41 should be resolved not only having regard to any agreement that might be reached between the parties, but also in the light of such individual or general measures as might be taken by the Government in execution of the principal judgment (paragraph 424 and point 10 of the operative provisions of the principal judgment; see also Broniowski v. Poland (friendly settlement) [GC], no. 31443/96, §§ 3 and 36, ECHR 2005IX, and Hutten-Czapska v. Poland (friendly settlement) [GC], no. 35014/97, §§ 3 and 33, 28 April 2008). Pending the implementation of the relevant general measures, the Court adjourned its consideration of applications deriving from the same cause (see paragraph 415 of the principal judgment).

Lastly, the Grand Chamber awarded 20,000 euros (EUR) to each successful applicant (Mr Kurić, Ms Mezga, Mr Ristanović, Mr Berisha, Mr Ademi and Mr Minić) in respect of non-pecuniary damage and an overall sum of EUR 30,000 to the applicants in respect of the costs and expenses incurred up to that stage of the proceedings before the Grand Chamber, and dismissed the remainder of their claims under these heads.

10.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24. On 31 October 2012 Nicolas Bratzas term as President of the Court came to an end. Dean Spielmann succeeded him in that capacity and took over the presidency of the Grand Chamber in the present case (Rule 9 § 2). JeanPaul Costa, Nicolas Bratza, Françoise Tulkens and Nina Vajić continued to sit following the expiry of their terms of office, in accordance with Article 23 § 3 of the Convention and Rule 24 § 4. By virtue of Rule 24 § 3, Anatoly Kovler, who was prevented from sitting, was replaced by Mark Villiger.

11.  Following an initial extension of the relevant time-limit as regards both the outstanding just-satisfaction claims under Article 41 and the possibility of reaching a friendly settlement in the context of the pilotjudgment procedure under Rule 61 § 7, the President of the Grand Chamber granted a second request to that effect by the Government and informed the parties that, in the absence of a suitable proposal for a friendly settlement by 24 June 2013, the Court would rule on the claims for pecuniary damage.

12.  Moreover, following a request by the Government for an extension by one year of the time-limit for setting up an ad hoc compensation scheme (see paragraph 7 above), the Court informed the parties on 9 April 2013 that it was not disposed to grant that request. In the Courts opinion, this was a matter which should be taken up with the Committee of Ministers acting under Article 46 § 2 of the Convention.

Further to a request by the Government to reconsider that decision, on 14 May 2013 the Court, having regard to the uncertainty of the legislative process relating to the ad hoc compensation scheme and to the relatively little progress that appeared to have been made by that time, decided not to grant the request, emphasising that this decision should not be interpreted as in any way prejudicing any future decision of the Committee of Ministers in the exercise of its supervisory functions under Article 46 of the Convention.

13.  On 24 June 2013 the applicants and the Government each filed observations on the outstanding just-satisfaction claims under Article 41 of the Convention. Both parties expressed their readiness to reach a friendly settlement, without, however, making a concrete proposal to that effect. Consequently, the Court decided that it would adjudicate on the outstanding issues under Article 41 of the Convention and informed the parties accordingly.

THE FACTS

14.  The first applicant, Mr Mustafa Kurić, was born in 1935 and lives in Koper (Slovenia). He is a stateless person. The second applicant, Ms Ana Mezga, is a Croatian citizen. She was born in 1965 and lives in Portorož (Slovenia). The third applicant, Mr Tripun Ristanović, was born in 1988 and is currently living in Slovenia. He is a citizen of Bosnia and Herzegovina. The fourth applicant, Mr Ali Berisha, was born in 1969 in Kosovo. According to the most recently available data, he is a Serbian citizen. He currently lives in Germany. The fifth applicant, Mr Ilfan Sadik Ademi, was born in 1952. He lives in Germany and is a Macedonian citizen. The sixth applicant, Mr Zoran Minić, was born in 1972. According to the Government, he is a Serbian citizen. His exact whereabouts are unknown.

DEVELOPMENTS FOLLOWING THE PRINCIPAL JUDGMENT

15.  The deadline for the “erased” to submit requests for permanent residence permits under the amended Legal Status Act expired on 24 July 2013. That Act was passed in order to regulate the incompatibilities between the Legal Status Act and the Constitution, following the Constitutional Courts decision of 3 April 2003, and came into force on 24 July 2010.

16.  The amended Legal Status Act provided for the acquisition of both ex nunc and ex tunc  that is, since 26 February 1992 – permanent residence permits by the “erased” persons “actually residing” in Slovenia, according to the definition in the Act. It also regulated the status of the children of the “erased” and provided for the issuing of retroactive decisions concerning those “erased” persons who had been granted Slovenian citizenship without having previously acquired a permanent residence permit (see paragraphs 71 and 76-79 of the principal judgment).

17.  A petition (no. U-I-85/11) for constitutional review of the amended Legal Status Act lodged on 26 April 2011 by an association, Civil Initiative of the “Erased”, together with other private individuals, is still pending before the Constitutional Court (see paragraph 81 of the principal judgment).

18.  On 10 January 2013 the Constitutional Court handed down a decision concerning the States liability under Article 26 of the Constitution in a case stemming from the systemic problem of the protracted length of proceedings (see Lukenda v. Slovenia, no. 23032/02, §§ 89-98, ECHR 2005X). It held that Article 26 could not be interpreted narrowly and that it also entailed the States liability for unlawful conduct that could not be attributed to a particular person or a particular authority falling within the States jurisdiction, but only to the State itself. This also applied to the guarantee of a trial without undue delay, for which not only the courts, but all three branches of power  legislative, executive and judiciary  were responsible. The Constitutional Courts decision is relevant for the implementation of the principal judgment in the present case.

19.  In May 2013 the government presented to the “general public” an initial proposal for a bill aimed at introducing an ad hoc compensation scheme for the “erased”.

20.  On 25 July 2013 the government submitted to Parliament a Bill on Compensation for Damage to Persons Erased from the Register of Permanent Residents (Predlog Zakona o povračilu škode osebamki so bile izbrisane iz registra stalnega prebivalstva – see paragraph 7 above). The Bill, with amendments, was passed on 21 November 2013. The resulting Act was published in Official Gazette no. 99/2013 on 3 December 2013. It came into force on 18 December 2013 and will become applicable on 18 June 2014.

21.  The Act provides that the beneficiaries of the compensation scheme will be those “erased” persons who have acquired a permanent residence permit, on any legal grounds, or been granted Slovenian citizenship. The beneficiaries are also those “erased” persons who made an unsuccessful application to that effect under the previous legislation – prior to the enactment of the Amended Legal Status Act – subject to certain conditions, namely that their application must not have been rejected because they represented a threat to the public order, security or defence of the Republic of Slovenia, to international relations and to the prosecution of criminal offences, as specified in the relevant legislation, or on any of the grounds set out in section 3 of the Legal Status Act; the proceedings in respect of their application must not have been discontinued on account of their failure to cooperate; and they must have been actually resident in Slovenia. The last-mentioned condition is interpreted in the light of section 1(č) of the amended Legal Status Act (see paragraphs 77-79 and 211 of the principal judgment).

In defining the circle of beneficiaries, the Government took into account the Grand Chambers decision to declare the part of the application concerning Mr Dabetić and Mrs Ristanović inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies (see paragraph 4 above), noting that those two applicants had failed to manifest in any manner their wish to reside in Slovenia, that is, to take any proper legal steps to regularise their residence status, which showed that they did not have sufficient interest in the subject matter (compare paragraph 292 of the principal judgment). Any claims for compensation under the new Act will have to be filed no later than three years after its entry into force or after receipt of the decision on permanent residence or Slovenian citizenship. In any event, the period of “erasure” may not extend beyond the date of entry into force of the Act.

22.  The amount of compensation will be calculated on the basis of a lump sum of 5euros (EUR) for each completed month of “erasure”, covering both pecuniary and non-pecuniary damage sustained. For those “erased” persons whose requests were not granted, the period of “erasure” will be terminated by the final negative decision. If several negative decisions were given, the period will end as a result of the last decision in respect of which the condition of “actually residing in Slovenia was fulfilled (see paragraph 21 above). Such “erased” persons may lodge their requests within three years from the date of the final negative decision.

23.  In addition, should the “erased” consider that they are entitled to additional compensation, they will be able to lodge a claim under the general rules of the Code of Obligations (Obligacijski zakonik, Official Gazette no. 83/2001). The Act removes the statute of limitations for claiming damages under the Code of Obligations, as interpreted tdate by the Slovenian courts (see paragraph 83 of the principal judgment), and introduces a new three-year period for claiming compensation under this head. Those “erased” persons whose applications were rejected may lodge their requests within three years from the date of the final negative decision. The explanatory memorandum states that the limitation of the amount of compensation is justified by the current financial situation of Slovenia and considerations relating to the welfare State.

24.  Compensation of this kind may be claimed either through administrative proceedings, in relation to the lump sum, or through judicial proceedings, in relation to additional compensation claims, it being specified that the total amount may not exceed three times the lump sum of EUR 50 for each month of “erasure”.

25.  Moreover, those “erased” persons who have had their claims for compensation rejected or the proceedings stayed may lodge new claims.

26.  Beneficiaries entitled to receive more than EUR 1,000 in compensation will receive immediate payment of an initial amount of EUR 1,000, the outstanding sums to be paid in instalments.

27.  They will also be entitled to other forms of just satisfaction, with a view to facilitating their reintegration into Slovenian society. These include payment by the authorities of compulsory health insurance, benefits and preferential treatment under social security programmes; access to other forms of public assistance and State grants; benefits and preferential treatment in the matter of housing (non-profit rent); access to the education system; and, lastly, preferential treatment under programmes for aliens who are not citizens of the member States of the European Union, with a view to their integration into cultural, economic and social life in Slovenia.

28.  The explanatory memorandum states that, by July 2013, when the preparation of the Bill was concluded, 10,046 of the 25,671 “erased”, including 5,360 minors (see also paragraphs 33 and 69 of the principal judgment), had settled their residence status (2,807 by acquisition of a permanent residence permit and 7,239 by acquisition of Slovenian citizenship). Some have died and an unspecified number of the “erased” have left Slovenia.

29.  According to the information published on the Ministry of the Interiors website on 25 July 2013, 849 applications for ex nunc permanent residence permits had been received under the amended Legal Status Act (174 applications had been rejected, 138 residence permits had been issued, and 537 applications were pending on that date).

In addition, 627 applications for ex tunc permanent residence permits had been received: 417 applications had been granted76 requests had been rejected or proceedings stayed, and 134 requests were pending on that date.

THE LAW

I.  ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

30.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Pecuniary damage

1.  The applicants submissions

(a)  General remarks

31.  On 26 September 2012, after the delivery of the principal judgment, the applicants amended their claims in respect of pecuniary damage. On 24 June 2013 they confirmed that they maintained their claims as amended.

The applicants claimed compensation for pecuniary damage under different heads for the whole period from the “erasure” on 26 February 1992 until the date when they had acquired permanent residence permits: loss of past income in respect of social, housing, spouse and child allowances; and loss of future income in respect of pension rights (they cited Iatridis v. Greece (just satisfaction) [GC], no. 31107/96, § 37, ECHR 2000XI, and Willis v. the United Kingdom, no. 36042/97, §§ 65-70, ECHR 2002IV).

32.  The applicants emphasised that precise calculation of the sums necessary to make reparation (restitutio in integrumfor the pecuniary losses they had suffered might be prevented by the “inherently uncertain character” of the damage flowing from the violation (citing Young, James and Webster v. the United Kingdom (Article 50), 18 October 1982, § 11, Series A no. 55) and the lapse of time since the “erasure” had occurred. Given the large number of imponderables involved in the assessment of past and future losses, the applicants relied on the Court to determine the matter at its discretion, having regard to what was equitable (citing The Sunday Times v. the United Kingdom (no. 1) (Article 50), 6 November 1980, § 15, Series A no. 38). In particular, in Smith and Grady v. the United Kingdom ((just satisfaction), nos. 33985/96 and 33986/96, §§ 18-21, ECHR 2000IX) the Court had pointed out that there was no reason to doubt that, had the applicants not been discharged in breach of their Convention rights, they would have continued to perform their service duties efficiently, and it had awarded them just satisfaction in respect of pecuniary damage for the loss of past and future income, taking into account their career prospects.

(b)  Loss of past income

(i)  Social allowances

33.  As regards social allowances, the applicants pointed out that it was undisputed that they had been prevented from working in Slovenia or acquiring means of subsistence for reasons beyond their influence and control, and that they had not had access to certain social allowances provided for by the relevant legislation.

34.  The applicants each claimed an amount corresponding to their total entitlement in respect of monthly social allowances. For the purpose of calculating this total, they took as a basis the standard monthly amount of 260 euros (EUR) that they would have received if the “erasure” had not taken place, multiplied by the number of months of “erasure”, plus interest. This amount corresponded to the social allowance fixed by the Financial Social Assistance Act (Zakon o socialno varstvenih prejemkih, Official Gazette no. 61/2010), read together with section 152(1) of the Fiscal Balance Act (Zakon za uravnoteženje javnih financ, Official Gazette no. 40/2012).

35.  In reply to the Governments submissions, the applicants considered that the Governments position – according to which the standard monthly amount should only be EUR 230.61, as applicable until December 2011 and adjusted to consumer prices until 30 June 2013 – was acceptable (see paragraph 55 below).

36.  In addition, the legislation provided for social allowances in respect of children and spouses for families with insufficient income which was set at EUR 208 for the first child and EUR 182 for each additional child, while an additional adult would be entitled to EUR 130.

37.  As to the contested entitlement of Mr Berisha to have his claims granted for the whole period of the “erasure” (see paragraphs 56 and 71 below), the applicants stated that the Government had failed to specify the amounts he had allegedly received in Germany after 1998. He would be entitled to at least the difference between the two amounts for that period, as well as to the total amount prior to that, given the lack of any conclusive evidence showing that he had actually received any money in Germany and, if so, how much. Mr Berisha would also be entitled to social allowances in respect of his wife and five children.

38.  As to Mr Ademis contested entitlement under this head, the applicants submitted that the statement by his daughter, in the course of administrative proceedings, that the applicant had been in receipt of social allowance during his entire stay in Germany (see paragraphs 56 and 75-76 below) was not a sufficient basis to deprive him of his rights.

(ii)  Housing allowance

39.  In respect of housing allowances, the applicants claimed 25% of the amount of social allowance to which they would have been entitled under the Social Security Act 2007 (Zakon o socialnem varstvu, Official Gazette no. 3/2007).

40.  The applicants disputed the Governments argument that they did not fulfil the statutory conditions in that only those tenants who had acquired a “specially protected tenancy” or an “occupancy right” (stanovanjska pravica – see Berger-Krall and Others v. Slovenia (dec.), no. 14717/04, § 4, 28 May 2013) were entitled to the housing allowance and then, only if a request for housing allowance had been submitted and, after the coming into effect of the Housing Act 2003, if they possessed Slovenian citizenship (see paragraph 57 below). The applicants maintained that a “specially protected tenancy” was not a condition under the Social Security Act 1992 (Zakon o socialnem varstvu, Official Gazette no. 54/1992) for the award of housing allowance. While accepting that the Housing Act 2003 (Stanovanjski zakon, Official Gazette no. 69/2003) had introduced the condition of Slovenian citizenship, they contended that had they not been “erased”, they could by that date have acquired Slovenian citizenship.

(iii)  Child benefit

41.  As regards child benefit, where applicable, the applicants stated that they would have been entitled to it under the Exercise of Rights to Public Funds Act (Zakon o uveljavljanju pravic iz javnih sredstev, Official Gazette no. 62/2012). The monthly child benefit for families with no income was currently set at EUR 114.30 for the first child, EUR 125.73 for the second and EUR 137.18 for any additional child. Child benefit, which was distinct from the social allowance in respect of children (see paragraph 36 above), was awarded both to families receiving social allowances and to those with low income.

42.  In response to the Governments statement that Mr Berishas claims in respect of his five children would have been justified only for the period when he had stayed with his family in Slovenia (see paragraphs 59 and 7174 below), the applicants contended that he had been entitled for the whole period, taking into account the age of his children.

43.  As to Ms Mezgas claims in respect of her two eldest children living in Croatia, in response to the Governments argument that she would not have been entitled to child benefit since her children had been living in foster care in Croatia (see paragraph 60 below), the applicants contended that she was entitled to compensation for child benefit in respect of both her daughter Ines and her son Enes, since, had the applicant not been “erased”, her children would have lived with her in Slovenia and would have been in receipt of child benefit.

(c)  Loss of future income

Pension rights

44.  As regards loss of future income, the applicants submitted that they had been unable to pay their contributions to the pension scheme and were not entitled to a pension under the national legislation. Accordingly, it was possible to determine their minimum loss of future income by reference to the minimum pension to which they would have been entitled.

45.  Under the Pension and Disability Insurance Act (Zakon o pokojninskem in invalidskem zavarovanju, Official Gazette no. 106/99, as amended), the basic minimum pension was currently EUR 551.16 for people who had worked for at least fifteen years. The applicants would have been entitled to a portion of that amount in the future, currently corresponding to EUR 192.90 for men and EUR 209.44 for women. In calculating the total amounts claimed under this head, the applicants took into consideration the current life expectancy (73.83 years for men and 81.36 years for women).

46.  The Governments statement to the effect that all persons with a permanent residence permit who were resident in Slovenia, including foreigners, and who had not acquired the right to a pension were entitled to receive income support or minimum pension support (see paragraphs 63-64 below) was interpreted by the applicants as an undertaking that they would receive minimum pension support when they met the age condition (63 for women and 65 for men), should they not be eligible for pension or not have income or income from property amounting to more than EUR 460 per month.

(d)  The individual applicants

(i)  Mr Mustafa Kurić

47.  Mr Kurić had no legal status from 26 February 1992 until 2 November 2010 (eighteen years, eight months and seven days).

He had therefore spent an overall period of 224 months without a regulated status.

He claimed EUR 58,240 for social allowance and EUR 14,560 for housing allowance.

In addition, he claimed EUR 9,259.20 in respect of pension rights. Given that the applicants age (seventy-seven) was already higher than the male life expectancy, the female life expectancy was applied.

In total, he claimed EUR 82,059.20 in respect of pecuniary damage.

(ii)  Ms Ana Mezga

48.  Ms Mezga had lost her legal status on 26 February 1992 and had been granted temporary residence permit, as a family member of a Slovenian citizen, on 13 September 2007 and permanent residence permit on 1 March 2011 (nineteen years and two days later). She had therefore spent an overall period of 186 months without a regulated status and had had to wait 228 months before obtaining her permanent residence permit, the temporary residence permit not entitling her to social allowance.

She claimed EUR 59,280 for social allowance and EUR 14,820 for housing allowance.

In addition, she claimed EUR 13,373.10 for child benefit in respect of Ines and EUR 27,157.68 in respect of Enes, her eldest children living in Croatia.

Lastlyshe claimed EUR 85,451.52 in respect of pension rights.

In total, she claimed EUR 200,082.30 in respect of pecuniary damage.

(iii)  Mr Tripun Ristanović

49.  Mr Ristanović had no legal status from 26 February 1992 until 10 March 2011 (fourteen years, five months and twenty-five days as a minor until 20 August 2006, and four years, six months and twenty days as an adult). He had therefore spent an overall period of 228 months without a regulated status.

He claimed EUR 36,192 for social allowance as a child and EUR 14,040 as an adult, as well as EUR 3,510 for housing allowance.

In addition, the applicant, who was 24 years old at the time of his submissions, claimed EUR 6,386.58 in respect of the monthly pension contributions he could have paid.

In total, he claimed EUR 60,128.58 in respect of pecuniary damage.

(iv)  Mr Ali Berisha

50.  Mr Berisha had no legal status from 26 February 1992 until 19 October 2010 (eighteen years, seven months and twenty days). He had therefore spent an overall period of 223 months without a regulated status.

He claimed EUR 57,980 for social allowance in respect of himself and EUR 22,100 in respect of his wife, as well as EUR 14,495 for housing allowance.

In addition, he claimed child benefit for his five children as follows: EUR 17,602.20 for Dem, EUR 16,973.55 for Egzon, EUR 15,775.70 for Egzona, EUR 10,974.40 for Haxhi and EUR 6,996.18 for Valon.

Lastlyhe claimed EUR 71,758.80 in respect of pension rights.

In total, he claimed EUR 234,655.83 in respect of pecuniary damage.

(v)  Mr Ilfan Sadik Ademi

51.  Mr Ademi had no legal status from 26 February 1992 until 20 April 2011 (nineteen years, one month and twenty-one days). He had therefore spent an overall period of 229 months without a regulated status.

He claimed EUR 59,540 for social allowance and EUR 14,885 for housing allowance.

In addition, he claimed EUR 32,407.20 in respect of pension rights.

In total, he claimed EUR 106,832.20 in respect of pecuniary damage.

(vi)  Mr Zoran Minić

52.  Mr Minić had no legal status from 26 February 1992 until 4 May 2011 (nineteen years, two months and five days). He had therefore spent an overall period of 230 months without a regulated status.

He claimed EUR 59,800 for social allowance and EUR 14,950 for housing allowance.

In addition, he claimed EUR 78,703.20 in respect of pension rights.

In total, he claimed EUR 153,453.20 in respect of pecuniary damage.

2.  The Governments submissions

(a)  General remarks

53.  In their submissions of 24 June 2013, the Government stated that the situations of the individual applicants differed greatly and that certain of them would potentially be entitled to compensation on the basis of different social allowances and/or child benefit. Nevertheless, the causal link between the alleged damage and the violation found was difficult to prove. There were many circumstances which were unclear and uncertain.

54.  In addition, the applicable legislation continued to change and to introduce new restrictions. Furthermore, the living conditions of the applicants were changing and it was not clear whether they would meet all the criteria set out in particular piece of legislation. Finally, due regard had to be had to the current economic situation in Slovenia when assessing the amounts to which the applicants would potentially be entitled and when making a concrete proposal to them (see under “Individual applicants”, paragraphs 65-78 below).

(b)  Loss of past income

(i)  Social allowances

55.  The Government noted that the applicants had claimed an amount corresponding to their alleged total entitlement in respect of monthly social allowances for the period of the “erasure”, taking as a basis a standard monthly amount of EUR 260 (see paragraph 34 above). However, prior to the entry into force of the amendments to the Financial Social Assistance Act in 2012, the basic amount had been fixed at EUR 230.61. In the Governments view, the standard monthly amount of minimum social allowance to which the applicants would potentially be entitled could only be EUR 230.61, the amount applicable until 31 December 2011 and adjusted for inflation. Nevertheless, no real offer was made on that basis since the actual amounts proposed by the Government to the applicants were considerably lower, without any indications being given as to how thosamounts had been calculated (see paragraphs 66, 68, 70, 74, 76 and 78 below).

56.  Furthermore, the Government noted that some of the applicants would not be entitled to the amounts corresponding to the whole period of the “erasure” owing to their personal circumstances. In addition, other relevant facts and applicable legislation should also be taken into account for the determination of the amounts to which the applicants would potentially be entitled. The Ministry of Labour, Family, Social Affairs and Equal Opportunities (“the Ministry) had prepared calculations of the social allowances to which the applicants would potentially be entitled if all the conditions were met, taking as a basis the monthly amounts for single persons adjusted for inflation.

(ii)  Housing allowance

57.  As regards housing allowances, the Government contended that the applicants claims under this head were ill-founded. Under the Social Security Act 1992, only those tenants – Slovenian citizens or not – who had acquired a “specially protected tenancy” prior to 19 October 1991 were entitled to this allowance, provided that they had made a request to that effect by 25 February 1992. And even if such requests had been granted, the applicants would have been entitled to housing allowance only until 14 October 2003, when the Housing Act 2003 – which specified citizenship as a condition for receiving such an allowance – had come into force.

According to the data provided by competent housing funds, of all the applicants, only Mr Kurić had acquired “specially protected tenancy”, although he had failed to apply for housing allowance by 1992.

In any event, the causal link between the violation of the applicants Convention rights and the alleged damage sustained under this head was not established.

(iii)  Child benefit

58.  As regards child benefit, the Government noted that Mr Berisha had made a claim under this head for his five children and Ms Mezga for her two eldest children living in Croatia. Child benefit had initially been regulated by the Family Income Act (Zakon o družinskih prejemkih, Official Gazette no. 65/93) and subsequently by the Parental Protection and Family Benefit Act (Zakon o starševskem varstvu in družinskih prejemkih, Official Gazette no. 97/2001). Under section 67 of the latter Act, the right to child benefit was granted to one of the parents under certain conditions.

59.  The Government accepted that Mr Berishas claims would be justified in part, in respect of the periods during which he had stayed with his family in Slovenia (see paragraphs 71-74 below).

60.  As to Ms Mezgathe Government contended that she would not have been entitled to child benefit either before or after the entry into force on 1 January 2002 of the Parental Protection and Family Benefit Act, which withdrew child benefit for children placed in foster care, since her two eldest children were in foster care in Croatia and not in Slovenia. She had never claimed child benefit for them in Slovenia and the Croatian foster family had received Croatian child benefit in respect of her son Enes.

(c)  Loss of future income

Pension rights

61.  As to the loss of future income, the Government noted that the applicants had claimed the lowest pension to which they would have been entitled had they not been removed from the Register of Permanent Residents. However, in the Governments view their claims in respect of social allowances precluded any claim for loss of future income in respect of pension rights. The causal link between the violation of the applicants Convention rights that had been found and the alleged damage they had sustained under this head was not established.

62.  Under the Pension and Disability Insurance Act, the payment of pension contributions was mandatory for individuals who were employees, self-employed or worked in some other manner. An individual was eligible for pension rights only if he or she had paid contributions for at least fifteen years and once the prescribed age condition was met, the latter having constantly risen over the past few years and being expected to rise exponentially.

63.  The unemployed were not obliged to pay pension contributions and were not entitled to pension insurance but rather to social security. Until such persons met the age condition (63 for women and 65 for men), social security was provided in the form of social allowance. After reaching the prescribed age, anyone who did not have the right to pension, or whose pension was too low, acquired the right to income support or minimum pension support. Foreigners with a permanent residence permit residing in Slovenia could also acquire the right to minimum pension support. The monthly income threshold determining eligibility for minimum pension support was set at EUR 460.

64.  In conclusion, on the one hand, persons who did not have income or income from property which amounted to or exceeded EUR 460 per month and who met all the other appropriate conditions could acquire the right to minimum pension support. On the other hand, the applicants were not eligible for pension rights, contrary to what they had maintained.

(d)  The individual applicants

(i)  Mr Mustafa Kurić

65.  As regards social allowances, the Government observed that Mr Kurić had been employed until the beginning of 2000, a fact confirmed by the data provided by the Health Insurance Institute. However, he had not paid the compulsory social security contributions between 1992 and 2000. As such, he would potentially be entitled to an amount of EUR 29,479.09.

66.  The Government were prepared to pay the applicant EUR 8,843.73 under this head.

(ii)  Ms Ana Mezga

67.  As regards social allowances, the Government observed that Ms Mezga had become unemployed on 30 November 1992 and would potentially have been entitled to social allowance after she had stopped receiving unemployment benefit. In addition, the applicants partner and her two younger children living in Slovenia had been receiving social allowance since 1999. For that period she would have been entitled to social allowance as a member of their family. According to the Ministrys calculations, taking into account the different social regimes, Ms Mezga would potentially be entitled to the amount of EUR 35,359.94.

68.  The Government were prepared to pay the applicant EUR 10,607.98 under this head.

(iii)  Mr Tripun Ristanović

69.  As regards social allowances, the Government stated that Mr Ristanović, who had been living in Serbia for a number of years before returning to Slovenia (see paragraphs 132-33 of the principal judgment), would, in the light of the relevant criteria, potentially be entitled to the amount of EUR 17,404.25.

70.  The Government were prepared to pay the applicant EUR 5,112.08 under this head.

(iv)  Mr Ali Berisha

71.  As regards social allowances, the Government contended that Mr Berisha had been receiving a similar allowance from the German authorities. At the request of the Slovenian authorities, the competent German authorities had confirmed that the applicant had been receiving social allowance since 1998, except during the periods from 2001 to 2005 and in 2006, and, furthermore, that he had been receiving money from different sources since 1991 for the purposes of pension insurance, without specifying the amounts and periods concerned. On the basis of the data available to the Ministry, the applicant would be entitled to the amount of EUR 3,790.43 in respect of himself and EUR 2,653.30 in respect of his wife, for the period when he had lived in the Asylum Centre in Slovenia (see paragraph 147 of the principal judgment).

72.  As regards child benefit, the applicant would be entitled to EUR 8,625.33 in respect of his five children.

73.  The applicant would therefore potentially be entitled to a total amount of EUR 15,069.06 in respect of social allowances and child benefit.

74.  The Government were prepared to pay the applicant EUR 4,520.72 under this head.

(v)  Mr Ilfan Sadik Ademi

75.  As regards social allowancesin view of the fact that Mr Ademis daughter had stated during the administrative proceedings that he had been receiving social assistance from the German authorities, the Government contended that he would not be entitled to any social allowance. The Slovenian authorities had made enquiries to the competent German social welfare centre, which had failed to reply. Nevertheless, according to the data provided by the German pension-insurance authority, the applicant had been employed in Germany in 2003 and 2004 and had received unemployment benefit in 2005.

76.  The Government were not prepared to make any award to the applicant under this head.

(vi)  Mr Zoran Minić

77.  As regards social allowances, according to the data available to the Government, Mr Minić had been employed in Podujevo (then in Serbia, now in Kosovo) from 26 February 1992 to 6 April 1999 (see paragraph 176 of the principal judgment). Therefore, he would not have been entitled to social allowance for that period. For the remaining period, he would potentially be entitled to EUR 31,463.38.

78.  The Government were prepared to pay the applicant EUR 9,439.02 under this head.

3.  The Courts decision

(a)  General principles

79.  The Grand Chamber reiterates that a judgment in which the Court finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation to put an end to the breach and make reparation for its consequences in such a way as to restore as far as possible the situation existing before the breach.

80.  The Contracting States that are parties to a case are in principle free to choose the means whereby they will comply with a judgment in which the Court has found a breach. This discretion as to the manner of execution of a judgment reflects the freedom of choice attaching to the primary obligation of the Contracting States under the Convention to secure the rights and freedoms guaranteed (Article 1). If the nature of the breach allows of restitutio in integrum, it is for the respondent State to effect it, the Court having neither the power nor the practical possibility of doing so itself. If, on the other hand, national law does not allow – or allows only partial – reparation to be made, Article 41 empowers the Court to afford the injured party such satisfaction as appears to it to be appropriate (see, among many authorities, Papamichalopoulos and Others v. Greece (Article 50), 31 October 1995, § 34, Series A no. 330B; Iatridis, cited above, §§ 32-33; and Guiso-Gallisay v. Italy (just satisfaction) [GC], no. 58858/00, § 90, 22 December 2009).

81.  As regards the applicants claims for pecuniary loss, the Courts case-law establishes that there must be a clear causal connection between the damage claimed by the applicants and the violation of the Convention. In appropriate cases, this may include compensation in respect of loss of earnings (see, among other authorities, Barberà, Messegué and Jabardo v. Spain (Article 50), 13 June 1994, §§ 16-20, Series A no. 285C, and Çakıcı v. Turkey [GC], no. 23657/94, § 127, ECHR 1999IV).

82.  A precise calculation of the sums necessary to make complete reparation (restitutio in integrum) in respect of the pecuniary losses suffered by the applicants may be prevented by the inherently uncertain character of the damage flowing from the violation (see, mutatis mutandis, Young, James and Webster, cited above, § 11). An award may still be made notwithstanding the large number of imponderables involved in the assessment of future losses, though the greater the lapse of time involved, the more uncertain the link becomes between the breach and the damage. The question to be decided in such cases is the level of just satisfaction, in respect of both past and future pecuniary losses, which it is necessary to award each applicant, the matter to be determined by the Court at its discretion, having regard to what is equitable (see, mutatis mutandis, The Sunday Times, cited above, § 15; Smith and Grady, cited above, §§ 18-19; Z and Others v. the United Kingdom [GC], no. 29392/95, §§ 119-20, ECHR 2001V; and Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano v. Italy [GC], no. 38433/09, §§ 218-22, ECHR 2012).

(b)  Application of these principles to the present case

83.  The Grand Chamber held in the principal judgment that the applicants, who prior to Slovenias declaration of independence had been lawfully residing in Slovenia for several years, had, as citizens of the former Socialist Federal Republic of Yugoslavia, enjoyed a wide range of social and political rights there. Owing to their “erasure” on 26 February 1992 from the Register of Permanent Residents, which had deprived them of their legal status, they had experienced a number of adverse consequences, such as the destruction of identity documents, loss of job opportunities, loss of health insurance, the impossibility of renewing identity documents or driving licences, and difficulties in securing pension rights.

84.  The Grand Chamber also stressed that the applicants, who did not possess any Slovenian identity documents, had as a result of the “erasure” been left in a legal vacuum, and therefore in a situation of vulnerability, legal uncertainty and insecurity, for a lengthy period, amounting to nearly twenty years for all of them. The Court emphasised the gravity of the consequences of the “erasure” for them (see paragraphs 267, 302-03, 356 and 412 of the principal judgment).

85.  The Constitutional Court held in its leading decision of 3 April 2003 that permanent resident status was an important linking aspect for claiming certain rights and legal benefits, such as military pension rights, social allowances and renewals of driving licences, which the “erased” had been unable to claim owing to the legally unregulated state of affairs (see paragraphs 59 and 215 of the principal judgment).

86.  In the Grand Chambers view, it is clear that the loss of legal status as such resulting from the “erasure” entailed significant material consequences for all the applicants, including the loss of access to a wide range of social and political rights and legal benefits, such as identity documents, driving licences, health insurance and education, as well as the loss of job and other opportunities, until they were granted permanent residence permits (see paragraphs 59, 215, 302 and 356 of the principal judgment).

87.  The Grand Chamber notes in this connection that both the applicants and the Government emphasised the particular difficulty in the present case in making a precise estimation of the pecuniary damage incurred by the applicants as a result of the “erasure”, owing to the inherently uncertain character of its consequences and the lapse of time since it had taken place (see, mutatis mutandis, Lustig-Prean and Beckett v. the United Kingdom (just satisfaction), nos. 31417/96 and 32377/96, § 22, 25 July 2000, and Lallement v. France (just satisfaction), no. 46044/99, §§ 16-17, 12 June 2003). The parties were in agreement on this point (see paragraphs 31-32 and 53-54 above).

88.  The Grand Chamber cannot but agree with the assumption made by the parties that a precise calculation of the sums necessary to make complete reparation (restitutio in integrum) in respect of the pecuniary losses suffered by the applicants is prevented by the inherently uncertain character of the damage flowing from the violation (see Young, James and Webster, cited above, § 11).

89.  Given that the applicants were removed from the Register of Permanent Residents without prior notification on 26 February 1992 and that they learned about the “erasure” only incidentally (see paragraphs 29 and 343 of the principal judgment), the Grand Chamber considers that there is a multi-layered causal link between the unlawful measure and the pecuniary damage sustained by the applicants, its effects being spread over time and having further side effects. Moreover, the consequences of the “erasure” were aggravated by the long period of time during which the applicants legal status was unregulated. Thus, the damage sustained on that account does not lend itself to precise estimation.

90.  Accordingly, the question to be decided by the Grand Chamber concerns the applicants entitlement to just satisfaction – and, if appropriate, the amount – in respect of pecuniary damage under the following heads: social and housing allowances, child benefit and pension rights, the matter to be determined by the Court at its discretion, having regard to what is equitable (see, mutatis mutandisZ and Others v. the United Kingdom, cited above, §§ 121-22, and Lordos and Others v. Turkey (just satisfaction), no. 15973/90, §§ 64-70, 1January 2012).

(c)  Loss of past income

(i)  Social allowances

91.  The Grand Chamber notes that the applicants claims in respect of social allowances were not contested in principle by the Government. However, the latter challenged the entitlement of some of the applicants for periods during which they had worked, or had been in receipt of unemployment benefit, or appeared to have been living abroad and receiving social allowances or working there. The Government also disputed the amounts claimed under this head (see paragraphs 56 and 65-78 above).

92.  The Grand Chamber observes that it was the “erasure” of the applicants names which gave rise to the violations found by the Court in the principal judgment and in respect of which pecuniary damage falls to be assessed. It finds that it is not possible to speculate as to what the applicants situation would or might have been had the “erasure” not occurred. In particular, it is not possible to determine whether some of the applicants would have continued to live or work in Slovenia had they not been “erased” and, in the absence of sufficient evidence to the contrary, the Grand Chamber will assume that the applicants would have continued living in Slovenia had they retained their legal status there. Nor is it possible on the material made available to the Court to assess whether any sums paid to the applicants in respect of employment or by way of benefits outside the country would have exceeded or matched those lost in Slovenia as a result of the “erasure”. Certainly, it does not appear from the documents at the Courts disposal that the applicants were unfairly enriched by other sources of income which they might have enjoyed so as to dispense the Government from their obligation to compensate for the pecuniary loss suffered by the applicants due to being deprived of their social allowances.

93.  In these circumstances, the Grand Chamber finds that all the applicants should receive compensation in respect of the loss of social allowances suffered by reason of the “erasure” of their names.

94.  In conclusion, ruling on the basis agreed upon by the parties, the Grand Chamber will make an award to each applicant under this head, as specified below (see paragraphs 110-15 below).

(ii)  Housing allowance

95.  The Grand Chamber notes that, in the Governments submission, the applicants were not entitled to housing allowance, since out of all the applicants only Mr Kurić had had a “specially protected tenancy” on his flat prior to October 1991 and even he had failed to submit a request under the relevant legislation. In any event, the Government observed that from 14 October 2003 the housing allowance had been subject to possession of Slovenian citizenship, a condition not fulfilled by any of the applicants (see paragraph 57 above). The applicants challenged the requirement of “specially protected tenancy” under the Social Security Act 1992, without providing any further clarification. As to the condition of citizenship introduced by the Housing Act 2003, the applicants stated that had they not been “erased”, they could by that date have acquired Slovenian citizenship (see paragraph 40 above).

96.  The Grand Chamber cannot speculate on whether the applicants would have been granted Slovenian citizenship had they not been “erased” from the Register of Permanent Residents. It finds that it is undisputed between the parties that the applicants would not have been entitled to a housing allowance under the Housing Act 2003. Furthermore, the applicants failed to prove that they would have fulfilled the conditions under the previous legislation.

97.  Accordingly, the Grand Chamber makes no award to the applicants under this head.

(iii)  Child benefit

98.  As regards the child benefit claimed by Ms Mezga and Mr Berisha in respect of their children, the Grand Chamber observes that the Government argued that Ms Mezga was not entitled to it since her two eldest children had been in foster care in Croatia, and disputed Mr Berishas entitlement for certain periods in respect of his five children (see paragraphs 59-60 above). The applicants contended that compensation should be granted under this head to the two applicants in question (see paragraphs 4143 above).

99.  The Grand Chamber notes that families receiving social allowances are entitled under the relevant Slovenian legislation to claim child benefit (see paragraph 58 above). It refers to its finding that all the applicants should receive compensation for their inability to receive social allowances as a result of the loss of their legal status per se, regardless of the specific personal circumstances on the basis of which they might no longer have been eligible for benefits under the law in force (see paragraphs 92-94 above). This is especially true if the children had to stay abroad or were separated from their parents as a consequence of the “erasure”. The Grand Chamber notes in this connection that the amended Legal Status Act also regulated the status of the children of the “erased” (see paragraphs 16 and 28 above, as well as paragraph 77 of the principal judgment).

100.  Therefore, in the Grand Chambers view, Ms Mezga is entitled to compensation in respect of her two eldest children and Mr Berisha in respect of his five children, in the amounts specified below (see paragraphs 111 and 113 below).

(d)  Loss of future income

Pension rights

101.  As regards loss of future income in respect of pension rights, the applicants stated that they were claiming compensation for the contributions which they had been unable to pay to the pension scheme and for their resulting lack of entitlement to a pension in accordance with the national legislation. However, they asserted that it was possible to determine their minimum loss of future income by reference to the minimum pension to which they would have been entitled (see paragraphs 44-45 above).

102.  The Government contended that the applicants claims in respect of social allowance precluded any claim for loss of future income and stressed that unemployed persons were not entitled to pension insurance but rather to social security. However, after reaching the age threshold (63 for women and 65 for men), such persons – including foreigners residing in Slovenia with a permanent residence permit – were entitled to minimum pension support, provided that their income did not exceed the minimum amount, set at EUR 460 (see paragraphs 61-64 above).

103.  The Grand Chamber accepts the Governments argument that the granting of the applicants claims in respect of social allowance precludes any claim for loss of future income in respect of pension rights.

104.  Therefore, the Grand Chamber dismisses these claims.

105.  However, it takes note of the Governments statement that foreigners with a permanent residence permit residing in Slovenia may acquire the right to minimum pension support once they have reached the age of entitlement, and that this will in principle apply to the applicants if they meet the statutory conditions (see paragraphs 63-64 above).

(e)  Individual applicants

106.  The Grand Chamber reiterates that it has decided to make an award to each of the applicants in respect of social allowances (see paragraph 94 above).

107.  The applicants claimed compensation for the pecuniary damage sustained from 26 February 1992, when they were “erased” from the Register of Permanent Residents, until their acquisition of permanent residence permits (see paragraph 34 above).

108.  The Grand Chamber notes, however, that the Convention came into force in respect of Slovenia on 28 June 1994. Making an assessment on an equitable basis and having regard to the circumstances referred to above, the Court considers it reasonable to award the following amounts, based on the number of months spent by each applicant as an “erased” person, from 28 June 1994 until the date on which his or her legal status was finally restored, multiplied by monthly lump sum of EUR 150 (see, mutatis mutandisCentro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano, cited above, §§ 220 and 222).

109.  The Grand Chamber will also award the amounts indicated below (see paragraphs 111 and 113 below) to Ms Mezga and Mr Berisha in respect of their children, based on the number of months from the entry into force of the Convention in respect of Slovenia – or, as applicable, the childrendates of birth – until the children reached the age of majority or the respective applicants legal status was regulated, multiplied by monthly lump sum of EUR 80. However, it does not find it appropriate to award any just satisfaction to Mr Berishas wife, since she could have brought an application before the Court in her own name.

(i)  Mr Mustafa Kurić

110.  Mr Kurić had no legal status from 28 June 1994 until 2 November 2010 (sixteen years, four months and nine days), that is, for 196 completed months.

Consequently, the Grand Chamber awards him the amount of EUR 29,400.

(ii)  Ms Ana Mezga

111.  Ms Mezga had no permanent legal status from 28 June 1994 until 1 March 2011 (sixteen years, eight months and seven days), that is, for 200 completed months. Consequently, the Grand Chamber awards her EUR 30,000 in respect of social allowance.

An award for her daughter, Ines, is to be made for the period from 28 June 1994 until 22 November 2001, when she reached the age of 18 (seven years, four months and twenty-seven days – eighty-eight completed months); this amounts to EUR 7,040.

An award for her son, Enes, is to be made for the period from 28 June 1994 until 26 April 2010, when he reached the age of 18 (fifteen years, ten months and two days – 190 completed months); this amounts to EUR 15,200.

Consequently, the Grand Chamber awards Ms Mezga total of EUR 52,240 in respect of pecuniary damage.

(iii)  Mr Tripun Ristanović

112.  Mr Ristanović had no legal status from 28 June 1994 until 10 March 2011 (sixteen years, eight months and fifteen days), that is, for 200 completed months.

Consequently, the Grand Chamber awards him EUR 30,000.

(iv)  Mr Ali Berisha

113.  Mr Berisha had no legal status from 28 June 1994 until 19 October 2010 (sixteen years, three months and twenty-five days), that is, for 195 completed months. Consequently, the Grand Chamber awards him EUR 29,250 in respect of social allowance.

An award for his son, Dem, is to be made for the period from 29 December 1997 until 19 October 2010, when Mr Berisha was granted residence permit (twelve years, nine months and twenty-three days  153 completed months); this amounts to EUR 12,240.

An award for his son, Egzon, is to be made for the period from 13 July 1999 until 19 October 2010 (eleven years, three months and ten days – 135 completed months); this amounts to EUR 10,800.

An award for his daughter, Egzona, is to be made for the period from 29 March 2001 until 19 October 2010 (nine years, six months and twenty-three days; 114 completed months); this amounts to EUR 9,120.

An award for his son, Haxhi, is to be made for the period from 9 February 2003 until 19 October 2010 (seven years, eight months and eleven days – ninety-two completed months); this amounts to EUR 7,360.

An award for his son, Valon, is to be made for the period from 28 July 2006 until 19 October 2010 (four years, two months and twentythree days – fifty completed months); this amounts to EUR 4,000.

Consequently, the Grand Chamber awards Mr Berisha total of EUR 72,770 in respect of pecuniary damage.

(v)  Mr Ilfan Sadik Ademi

114.  Mr Ademi had no legal status from 28 June 1994 until 20 April 2011 (sixteen years, nine months and twenty-six days), that is, for 201 completed months.

Consequently, the Grand Chamber awards him EUR 30,150.

(vi)  Mr Zoran Minić

115.  Mr Minić had no legal status from 28 June 1994 until 4 May 2011 (sixteen years, ten months and ten days), that is, for 202 completed months.

Consequently, the Grand Chamber awards him EUR 30,300.

B.  Costs and expenses

1.  The applicants submissions

(a)  Domestic administrative proceedings

116.  The applicants sought the reimbursement of the costs incurred in the domestic administrative proceedings, in relation both to permanent residence permits and to citizenship. This amount should consist of the actual costs known to the Government or, failing that, a lump sum of EUR 200 per applicant. The applicants themselves were no longer in possession of proof of payment.

(b)  Proceedings before the Court

117.  Lastly, the applicants sought full reimbursement, amounting to EUR 11,190.00, plus value-added tax (VAT) and additional taxes (EUR 14,081.49), of the costs and expenses reasonably incurred in the proceedings before the Grand Chamber after the delivery of the principal judgment. They observed that given the exceptional circumstances of the case and the applicants extremely poor living conditions, their representatives had agreed to provide legal services without requiring the applicants to bear any financial burden in advance, and had reserved their right to seek reimbursement directly before the Court from the Government (referring to M.S.S. v. Belgium and Greece [GC], no. 30696/09, §§ 412-14, ECHR 2011).

2.  The Governments submissions

(a)  Domestic administrative proceedings

118.  The Government accepted that the applicants had had to pay costs in the administrative proceedings under the Legal Status and amended Legal Status Acts and were entitled to their reimbursement if they had actually paid them. They contested the lump sum of EUR 200 per applicant.

However, the applicants were not entitled to reimbursement of the costs incurred in the administrative proceedings relating to citizenship. There was no causal link between the costs incurred in applying for citizenship and the breaches of the Convention that had been found.

119.  On the basis of the material at the Governmentdisposal, four of the applicants were entitled to the reimbursement of the costs that had actually been incurred in the domestic administrative proceedings relating to permanent residence permits.

120.  In particular, Ms Mezga was entitled to EUR 29.47, Mr Ristanović to EUR 79.87, Mr Ademi to EUR 86.77 and Mr Minić to EUR 143.31.

(b)  Proceedings before the Court

121.  The Government disputed the additional amount claimed by the applicants in respect of costs and expenses for the proceedings before the Court. The Attorneys Fee Act (Zakon o odvetniški tarifi, Official Gazette no. 67/08), which was applicable in Slovenia to proceedings before the Court, provided that a representative was entitled to an amount between EUR 500 and EUR 1,500.

122.  The part of the claim relating to VAT was also questionable. The invoice from the applicants representatives dated 31 July 2012, when the Republic of Slovenia had paid the compensation for non-pecuniary damage, indicated that there was no obligation to pay VAT but only a 4% tax to the Lawyers Pension Fund (CPA). Therefore, the applicants representatives were not entitled to costs in respect of VAT.

3.  The Courts decision

(a)  Domestic administrative proceedings

123.  As to the applicants claims for the costs incurred in the domestic administrative proceedings, the Grand Chamber notes that the applicants relied on the information at the Governments disposal as to the costs actually incurred. In the alternative, they claimed a lump sum of EUR 200 per applicant.

124.  The Grand Chamber notes that in their most recent submissions the Government provided precise figures as to the costs actually incurred by four of the applicants in the proceedings following their application for permanent residence permits. Consequently, it awards EUR 29.47 to Ms Mezga, EUR 79.87 to Mr Ristanović, EUR 86.77 to Mr Ademi and EUR 143.31 to Mr Minić under this head. Moreover, the Grand Chamber rejects the claims relating to citizenship proceedings on the grounds that the latter were not brought to prevent or redress the violations of the Convention which it has found.

125.  In sum, the Grand Chamber awards EUR 339.42 for the costs incurred in the domestic administrative proceedings to Ms Mezga, Mr Ristanović, Mr Ademi and Mr Minić.

(b)  Proceedings before the Court

126. The Grand Chamber observes that in the principal judgment the applicants were awarded an overall sum of EUR 30,000 in respect of the costs and expenses incurred up to that stage of the proceedings before the Court (see point 11 of the operative provisions and paragraph 427 of the principal judgment).

127.  As to the issue of VAT raised by the Government, the Grand Chamber reiterates that, if necessary, the Court makes awards in respect of costs and expenses with a view to reimbursing the sums which the applicants have had to incur in seeking to prevent a violation, to have it established by the Court and (if need be) to obtain just satisfaction – following judgment in their favour – either from the competent national authorities or, where appropriate, from the Court (see Neumeister v. Austria (Article 50), 7 May 1974, § 43, Series A no. 17; König v. Germany (Article 50), 10 March 1980, § 20, Series A no. 36; and Scordino v. Italy (no. 1) [GC], no. 36813/97, § 284, ECHR 2006V). Such costs and expenses are frequently subject to tax; for example, the majority of the High Contracting Parties levy VAT on certain goods and servicesWhere the services of lawyers, translators and other professionals are concerned, although the tax is paid to the State by these professionals, it is nevertheless billed to the applicants and is ultimately payable by them. Applicants should be protected against this additional chargeFor this reason alone, in the operative provisions of its judgments the Court directs that any tax that may be chargeable to the applicant is to be added to the sums awarded in respect of costs and expenses (see Association Les Témoins de Jéhovah v. France (just satisfaction), no. 8916/05, § 37, 5 July 2012).

128.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum (see, for example, Maktouf and Damjanović v. Bosnia and Herzegovina [GC], nos. 2312/08 and 34179/08, § 94, ECHR 2013).

129.  In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Grand Chamber considers it reasonable to award EUR 5,000 under this head to the applicants jointly for the proceedings after the delivery of the principal judgment.

C.  Default interest

130.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

II.  ARTICLE 46 OF THE CONVENTION

131.  The relevant parts of Article 46 of the Convention provide:

“1.  The High Contracting Parties undertake to abide by the final judgment of the Court in any case to which they are parties.

2.  The final judgment of the Court shall be transmitted to the Committee of Ministers, which shall supervise its execution.

...”

A.  General principles

132.  The Grand Chamber reiterates that Article 46 of the Convention, as interpreted in the light of Article 1, imposes on the respondent State a legal obligation to implement, under the supervision of the Committee of Ministers, appropriate general and/or individual measures to secure the right of the applicants which the Court has found to be violated. Such measures must also be taken in respect of other persons in the applicants position, notably by solving the problems that have led to the Courts findings (see Scozzari and Giunta v. Italy [GC], nos. 39221/98 and 41963/98, § 249, ECHR 2000-VIII; Lukenda, cited above, § 94; and S. and Marper v. the United Kingdom [GC], nos. 30562/04 and 30566/04, § 134, ECHR 2008). This obligation has been consistently emphasised by the Committee of Ministers in the supervision of the execution of the Courts judgments (see, for instance, Interim Resolutions DH(97)336 in cases concerning the length of proceedings in Italy; DH(99)434 in cases concerning the action of the security forces in Turkey; ResDH(2001)65 in the case of Scozzari and Giunta v. Italy; and ResDH(2007)75 in cases concerning the length of detention on remand in Poland).

133.  In order to facilitate effective implementation of its judgments along these lines, the Court may adopt a pilot-judgment procedure allowing it to clearly identify in a judgment the existence of structural problems underlying the violations and to indicate specific measures or actions to be taken by the respondent State to remedy them (see Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, §§ 189-94 and the operative provisions, ECHR 2004V, and Hutten-Czapska v. Poland [GC], no. 35014/97, §§ 231-39, ECHR 2006VIII). This adjudicative approach is, however, pursued with due respect for the Convention institutions respective functions: it falls to the Committee of Ministers to evaluate the implementation of individual and general measures under Article 46 § 2 of the Convention (see, mutatis mutandisBroniowski v. Poland (friendly settlement) [GC], no. 31443/96, § 42, ECHR 2005-IX, and HuttenCzapska v. Poland (friendly settlement) [GC], no. 35014/97, § 42, 28 April 2008).

134.  Another important aim of the pilot-judgment procedure is to allow the speediest possible redress to be granted at domestic level to the large number of people suffering from the general problem identified in the pilot judgment, thus implementing the principle of subsidiarity which underpins the Convention system (see Burdov v. Russia (no. 2), no. 33509/04, §§ 127 and 142, ECHR 2009, and Greens and M.T. v. the United Kingdom, nos. 60041/08 and 60054/08, § 108, ECHR 2010). It may thus be decided in the pilot judgment that the proceedings in all cases stemming from the same problem should be adjourned, pending the implementation of the relevant measures by the respondent State.

135.  Furthermore, it cannot be ruled out that even before any – or any adequate – general measures have been adopted by the respondent State in the execution of a pilot judgment on the merits (Article 46 of the Convention), the Court might give a judgment striking out the “pilot” application on the basis of a friendly settlement (Articles 37 § 1 (b) and 39) or awarding just satisfaction to the applicant (Article 41 – see Broniowski (friendly settlement), cited above, § 36, and Hutten-Czapska (friendly settlement), cited above, § 34).

136.  If, however, the respondent State delays the implementation of general measures beyond a reasonable time (see Broniowski (merits), cited above, § 198), leaves the problem unresolved and continues to violate the Convention, the Court will have no choice but to resume examination of all similar applications pending before it and to take them to judgment in order to trigger the execution process before the Committee of Ministers and to ensure the observance of the Convention at domestic level (see, mutatis mutandisE.G. v. Poland and 175 other Bug River applications (dec.), no. 50425/99, § 28, ECHR 2008).

B.  The Courts assessment

137.  The Grand Chamber observes that in the principal judgment in the present case, it decided to apply the pilot-judgment procedure under Article 46 of the Convention and Rule 61 of the Rules of Court and ordered the respondent State, as a general measure, to set up an ad hoc domestic compensation scheme within one year of the delivery of the present judgment – that is, no later than 26 June 2013 – in order to secure proper redress to the “erased” at national level (see paragraph 7 above, and point 9 of the operative provisions and paragraph 415 of the principal judgment).

138.  It notes that the Government had failed to set up an ad hoc domestic compensation scheme by 26 June 2013, when the one-year period referred to in the principal judgment expired. However, iwas not disputed by the Government that general measures at national level were called for in order to ensure the proper execution of the judgment in Kurić and Others (v. Slovenia [GC], no. 26828/06, ECHR 2012), extending beyond the sole interests of the individual applicants and necessary in the interests of other potentially affected “erased” persons (see paragraph 6 above, and paragraphs 29, 408, 409 and 412 of the principal judgment).

139.  In this context, the Grand Chamber has due regard to the fact that on 25 July 2013 the Government sent a bill on the setting-up of an ad hoc compensation scheme to Parliament. It was passed on 21 November 2013, with some amendments. The resulting Act was published in the Official Gazette on 3 December 2013 and came into force on 18 December 2013. It will become applicable on 18 June 2014 (see paragraph 20 above).

140.  This statute will introduce compensation on the basis of a lump sum for each month of the “erasure” and the possibility of claiming additional compensation under the general rules of the Code of Obligations (see paragraphs 20-27 above). In the exceptional circumstances of the present case, the basic solution of awarding a lump sum in respect of the non-pecuniary and pecuniary damage sustained by the “erased” – which is the approach taken by the Grand Chamber in respect of pecuniary damage in the present judgment (see paragraphs 106-09 aboveand in respect of non-pecuniary damage in the principal judgment (see paragraph 425 thereof– appears to be appropriate.

141.  The Grand Chamber observes in this connection that according to the principle of subsidiarity and the margin of appreciation which goes with it, the amounts of compensation awarded at national level to other adversely affected persons in the context of general measures under Article 46 of the Convention are at the discretion of the respondent Stateprovided that they are compatible with the Courts judgment ordering those measures (see, mutatis mutandis, Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT) v. Switzerland (no. 2) [GC], no. 32772/02, § 88, ECHR 2009).

142.  By virtue of Article 46 of the Convention, it will be for the Committee of Ministers to evaluate the general measures adopted by the respondent State and their implementation as far as the supervision of the execution of the Courts principal judgment is concerned. The Court has consistently ruled that it does not have jurisdiction to verify, by reference to Article 46, whether a Contracting Party has complied with the obligations imposed on it by one of the Courts judgments unless Article 46 § 4 of the Conventionas it stands since the entry into force of Protocol No. 14, applies (see Hutten-Czapska (friendly settlement), cited above, § 43; Akdivar and Others v. Turkey (Article 50), 1 April 1998, § 44, Reports of Judgments and Decisions 1998II; Verein gegen Tierfabriken Schweiz (VgT), cited above, §§ 83-90; and The United Macedonian Organisation Ilinden – PIRIN and Others v. Bulgaria (no. 2), nos. 41561/07 and 20972/08, § 66, 18 October 2011).

143.  Lastly, as to the Courts docket, although at the time of the adoption of the principal judgment only a few similar applications lodged by “erased” persons were pending before the Court, the Grand Chamber emphasised that, in the context of systemic, structural or similar violations, the potential inflow of future cases was also an important consideration in terms of preventing the accumulation of repetitive cases and decided that the examination of other similar applications should be adjourned pending the adoption of the remedial measures in issue (see paragraph 9 above and 415 of the principal judgment).

144.  In this connectionthe Grand Chamber notes that there are currently some sixty-five cases lodged by “erased” persons pending before the Court, involving more than 1,000 applicants. Swift implementation of the judgment in Kurić and Others is therefore of the utmost importance (see, mutatis mutandisGreens and M.T., cited above, § 111).

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicants, within three months, the following amounts:

(i)  EUR 29,400 (twenty-nine thousand four hundred euros) to Mr Kurić, plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(ii)  EUR 52,240 (fifty-two thousand two hundred and forty euros) to Ms Mezga, plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(iii)  EUR 30,000 (thirty thousand euros) to Mr Ristanović, plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(iv)  EUR 72,770 (seventy-two thousand seven hundred and seventy euros) to Mr Berisha, plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(v)  EUR 30,150 (thirty thousand one hundred and fifty euros) to Mr Ademi, plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(vi)  EUR 30,300 (thirty thousand three hundred euros) to Mr Minić, plus any tax that may be chargeable, in respect of pecuniary damage;

(vii)  EUR 339.42 (three hundred and thirty-nine euros and forty-two cents) to Ms Mezga, Mr Ristanović, Mr Ademi and Mr Minić collectively, to be divided as indicated in paragraph 124 above, plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of costs and expenses incurred in the domestic administrative proceedings;

(viii)  EUR 5,000 (five thousand euros) to the applicants jointly, plus any tax that may be chargeable to them, in respect of costs and expenses in proceedings before the Court;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

2.  Dismisses the remainder of the applicants claims for just satisfaction.

Done in English and in French, and notified in writing on 12 March 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Michael OBoyle        Dean Spielmann
Deputy Registrar       President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije