Palomo Sánchez i ostali protiv Španije

Država na koju se presuda odnosi
Španija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
28955/06, 28957/06, 28959/06, 28964/06
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
12.09.2011
Članovi
10
10+11
10-1
10-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
10
10+11
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Zaštita ugleda drugih
Pozitivne obaveze
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Predmet je pokrenut podnošenjem šest predstavki (br. 28955/06, 28957/06, 28959/06, 28964/06, 28389/06 i 28961/06) protiv Kraljevstva Španjolske u skladu s člankom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda od strane šest španskih državljana, g. Juan Manuel Palomo Sánchez, g. Francisco Antonio Fernández Olmo, g. Agustín Alvarez Lecegui, g. Francisco José María Blanco Balbas, g. José Antonio Aguilera Jiménez i g. Francisco Beltrán Lafulla.

Podnosioci predstavke bili su zaposleni kao dostavljači u jednom preduzeću. Nakon što su protiv svog .poslodavca poveli nekoliko zasebnih postupaka pred tribunalima za sporove iz radnog odnosa, 2001. godine osnovali su sindikat i postali članovi njegovog izvršnog odbora. U izdanju mesečnog biltena sindikata iz marta 2002. godine objavljen je izveštaj o presudi tribunala za sporove iz radnih odnosa kojom su delom prihvaćene njihove pritužbe. Na naslovnoj strani biltena nalazila se karikatura dvojice zaposlenih u preduzeću kako pružaju seksualno zadovoljstvo direktoru ljudskih resursa. Ta dvojica zaposlenih su kritikovani u dva članka, koja su napisana vulgarnim jezikom, zbog toga što su svedočili u korist preduzeća tokom postupaka koje su pokrenuli podnosioci predstavke. Bilten je distribuiran radnicima i objavljen na oglasnoj tabli sindikata u prostorijama preduzeća.

Podnosioci predstavke otpušteni su zbog ozbiljnog neprofesionalnog ponašanja, tj. napada na ugled dvojice zaposlenih i direktora ljudskih resursa koji su bili meta biltena. Podnosioci predstavke osporili su tu odluku pred sudovima. Tribunal za sporove iz radnih odnosa odbacio je njihove žalbe, našavši da su otkazi opravdani po relevantnim odredbama Pravilnika o radnim odnosima. Tribunal je smatrao da su karikatura i dva članka uvredljivi i da predstavljaju napad na dostojanstvo predmetnih lica, čime se prekoračuju granice slobode izražavanja. Kasnije žalbe podnosilaca predstavke bile su neuspešne.

Predstavkama koje su podneli ESLJP pozvali su se na kršenje članova 10 i 11. Konvencije, navodeći da su otkaz dobili jer su bili aktivni članovi određenog sindikata, te da je kao razlog za otkaz radnog odnosa poslužio navodno uvredljiv sadržaj biltena tog sindikata.

Presudom od 8. decembra 2009. godine (predmet koji se tada nazivao Aguilera Sánchez protiv Španije, br. 28389/06 et al.), Veće Suda ustanovilo je, sa šest glasova naprema jedan, da nije došlo do povrede člana 10 Konvencije, pri čemu se kršenje člana 11 nije odvojeno razmatralo.

Dana 7. maja 2010. godine, podnositelji predstavke tražili su da se predmet uputi Velikom veću, u skladu s članom 43. Konvencije i pravilom 73., navodeći da je došlo do povrede članova 10. i 11. Konvencije, što je odbor Velikog veća prihvatio 10. maja 2010.

U odnosu na pitanje povrede člana 10 vezi sa članom 11, Sud je naveo sledeće: u slučaju podnosilaca predstavke, pitanje slobode izražavanja blisko je povezano sa pitanjem slobode udruživanja u kontekstu sindikata. S tim u vezi treba napomenuti da je po članu 10 zaštita sopstvenog mišljenja jedan od ciljeva slobode okupljanja i udruživanja sadržane u članu 11. Međutim, iako se pritužba uglavnom odnosila na otpuštanje sa posla podnosilaca predstavke zato što su, kao članovi izvršnog odbora sindikata, objavili i prikazali sporni materijal, Sud je konstatovao da je primerenije ispitati činjenice po članu 10, ali protumačene u svetlu člana 11, na osnovu toga što nije utvrđeno da je sindikalno članstvo podnosilaca predstavke imalo odlučujuću ulogu prilikom njihovog otpuštanja.

Najznačajnije pitanje jeste da li je tužena država bila obavezna da garantuje poštovanje slobode izražavanja podnosilaca predstavke poništavanjem njihovog otkaza. Domaći sudovi konstatovali su da sloboda izražavanja u kontekstu radnih odnosa nije neograničena, i da se specifične karakteristike tih odnosa moraju uzeti u obzir. Kako bi došao do zaključka da su karikatura i članci uvredljivi za predmetna lica, tribunal je sproveo detaljnu analizu činjenica i konteksta u kojem su podnosioci predstavke objavili bilten. Sud nije imao razloga da dovodi u pitanje zaključke domaćih sudova da je sadržaj biltena bio uvredljiv i da je mogao naštetiti ugledu drugih. Morala se napraviti jasna razlika između kritike i uvrede, a uvreda bi, u principu, mogla opravdati sankcije. Prema tome, osnove koje su dali domaći sudovi bile su u skladu sa legitimnim ciljem zaštite ugleda pojedinaca koji su bili meta predmetne karikature i članaka, i zaključak da su podnosioci predstavke prekoračili granice dozvoljene kritike u radnim odnosima, ne može se zapravo smatrati neosnovanim ili bez razumne zasnovanosti na činjenicama.

Što se tiče toga da li je sankcija koja je izrečena podnosiocima predstavke, tj. njihovo otpuštanje, srazmerna stepenu ozbiljnosti predmetnog sadržaja, karikature i članci objavljeni su u biltenu sindikalnog ogranka kojem podnosioci predstavke pripadaju, u kontekstu spora između njih i preduzeća. Međutim, sadržaj koji je objavljen nije bio usmeren na rad preduzeća, već na dvojicu drugih radnika i direktora ljudskih resursa.

Ipak, Sud se ne slaže sa Vladom da se sadržaj spornih članaka ne tiče nijednog pitanja od opšteg interesa. Oni su objavljeni u kontekstu radnog spora unutar preduzeća, kome su podnosioci predstavke izneli određene zahteve. Prema tome, rasprava nije bila čisto privatne prirode već u najmanju ruku predstavlja pitanje od zajedničkog interesa za radnike preduzeća. Međutim, takvo pitanje ne može opravdati korišćenje uvredljivih karikatura ili izraza, čak ni u kontekstu radnih odnosa. Te opaske nisu predstavljale trenutne i loše promišljene reakcije u kontekstu brze i spontane usmene razmene reči, već pisane tvrdnje, javno objavljene u prostorijama preduzeća.

Poslije detaljnog balansiranja suprotstavljenih interesa, i detaljne analize sudske prakse Ustavnog suda po pitanju prava na slobodu izražavanja u oblasti radnih odnosa, domaći sudovi podržali su sankcije koje je odredio poslodavac i utvrdili da sporno ponašanje ne spada direktno pod sindikalne aktivnosti podnosilaca predstavke. Sud se saglasio sa domaćim sudovima da radni odnosi moraju da se zasnivaju na uzajamnom poverenju kako bi dali dobre rezultate. Iako taj uslov nije podrazumevao apsolutnu obavezu lojalnosti prema poslodavcu ili obavezu diskrecije do mere da se radnik podredi interesima poslodavca, ipak određene manifestacije prava na slobodu izražavanja koje mogu biti legitimne u drugim kontekstima nisu legitimne kada je reč o radnim odnosima. Napad na ugled pojedinca korišćenjem grubo uvredljivih ili pogrdnih izraza u profesionalnom okruženju je, zbog efekata koji izazivaju dezorganizaciju, ozbiljan vid neprofesionalnog ponašanja koji može opravdati oštre sankcije.

U ovim okolnostima, otpuštanje sa posla podnosilaca predstavki nije nesrazmerna niti preterana sankcija koja zahteva od države da je poništi ili zameniti nekom blažom merom.

Stoga, Sud je zaključio, sa dvanaest glasova prema pet, da član 10 Konvencije nije povređen.

U skladu sa članom 45. stav 2. Konvencije i pravilom 74. stav 2. Poslovnika Suda, ovoj presudi je priloženo izvojeno mišljenje sudija Tulkens, David Thor Bjorgvinsson, Jočiene, Popović i Vučinić u kome ističu da ne dele odluku većine s obzirom na to da u ovom slučaju nije došlo do kršenja člana 10 Konvencije u vezi sa članom 11.

Okolnosti predmeta su specifične pre svega jer se odnose na smisao suštine i obima slobode izražavanja u kontekstu radnih odnosa i slobode izražavanja sindikata. S obzirom na međusobnu povezanost slobode izražavanja i slobode udruživanja, zaposlenja i profesionalnog konteksta u kojem su se činjenice u predmetu desile, ozbiljnosti sankcije i njenog odvraćajućeg efekta i nesrazmerne prirode, oni su mišljenja da je mešanje koje je u pitanju, ne zadovoljava „obavezujuću društvenu potrebu“, da se ono ne može smatrati „potrebnim u demokratskom društvu“ i da se čini očigledno nesrazmernom sa ciljevima. Stoga smatraju da jeste došlo do kršenja člana 10 Konvencije u vezi sa članaom 11.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VIJEĆE

PREDMET PALOMO SÁNCHEZ I OSTALI PROTIV ŠPANJOLSKE

(zahtjevi br. 28955/06, 28957/06, 28959/06 i 28964/06)

PRESUDA

STRASBOURG

12. rujna 2011.

U predmetu Palomo Sánchez i ostali protiv Španjolske, Europski sud za ljudska prava, zasjedajući u Velikom vijeću sastavljenom od:

Nicolas Bratza, predsjednik,
Peer Lorenzen,
Françoise Tulkens,
Elisabeth Steiner,
David Thór Björgvinsson,
Danutė Jočienė,
Ján Šikuta,
Dragoljub Popović,
Ineta Ziemele,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Päivi Hirvelä,
Luis López Guerra,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Ledi Bianku,
Işıl Karakaş,
Nebojša Vučinić,
Kristina Pardalos, suci,
i Vincent Berger, Jurisconsult,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 8. prosinca 2010. i 29. lipnja 2011., donosi slijedeću presudu koja je usvojena potonjeg datuma:

POSTUPAK

  1. Predmet je pokrenut podnošenjem šest zahtjeva (br. 28955/06, 28957/06, 28959/06, 28964/06, 28389/06 i 28961/06) protiv Kraljevstva Španjolske u skladu s člankom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) od strane šest španjolskih državljana, g. Juan Manuel Palomo Sánchez, g. Francisco Antonio Fernández Olmo, g. Agustín Alvarez Lecegui, g. Francisco José María Blanco Balbas, g. José Antonio Aguilera Jiménez i g. Francisco Beltrán Lafulla („podnositelji zahtjeva”), dana 13. lipnja 2006.
  2. Podnositelje zahtjeva pred Sudom je zastupao g. L. García Quinteiro, odvjetnik iz Barcelone. Španjolsku Vladu („Vlada”) je zastupao njihov zastupnik, g. F. Irurzun Montoro, državni savjetnik.
  3. U njihovim zahtjevima, podnositelji su se između ostalog žalili da su dobili otkaz kao odmazdu za pripadanje određenom sindikatu i njegovih zahtjeva, a iz razloga navodno uvredljivog sadržaja biltena tog sindikata. Pozvali su se na članke 10. i 11. Konvencije.
  4. Zahtjevi su dodijeljeni u rad Trećem odjelu Suda (pravilo 52 . st. 1. Poslovnika Suda). Dana 11. prosinca 2008. predsjednik Odjela odlučio je obavijestiti Vladu o zahtjevima. Također je odlučeno u isto vrijeme razmatrati dopuštenost i osnovanost zahtjeva prema tadašnjem članku 29. st. 3. (sada čl. 29. st. 1.) Konvencije i pravilu 54A.
  5. Dana 17. studenog 2009. Vijeće sasatavljeno od: Josep Casadevall, predsjednik, Elisabet Fura, Corneliu Bîrsan, Alvina Gyulumyan, Egbert Myjer, Luis López Guerra i Ann Power, suci, i Santiago Quesada, tajnik odjela, odlučilo je prema pravilu 42. st. 1. ujediniti postupak u predmetima pokrenutim pod brojevima 28389/06, 28955/06, 28957/06, 28959/06, 28961/06 i 28964/06. Proglasilo je dopuštenima zahtjeve (br. 28955/06, 28957/06, 28959/06, 28964/06) podnesene od strane g. Juan Manuel Palomo Sáncheza, g. Francisco Antonio Fernández Olma, g. Agustín Alvarez Leceguija i g. Francisco José María Blanco Balbasa („podnositelji zahtjeva”) i nedopuštenim (br. 28389/06 and 28961/06) one podnesene od strane g. Aguilera Jiméneza i g. Beltrán Lafulla. Dana 8. prosinca 2009. Vijeće je donijelo presudu (Aguilera Jiménez i ostali protiv Španjolske) u kojoj je, sa šest glasova za i jednim protiv, našlo da nije došlo do povrede članka 10. Konvencije, te da se nije postavljalo odvojeno pitanje pod člankom 11. Konvencije.
  6. Dana 7. ožujka 2010., podnositelji zahtjeva tražili su da se predmet uputi Velikom vijeću, u skladu s člankom 43. Konvencije i pravilom 73., navodeći da je došlo do povrede članaka 10. i 11. Odbor Velikog vijeća je 10. svibnja 2010. prihvatio taj zahtjev.
  7. Sastav Velikog vijeća određen je sukladno odredbama članka 26. st. 4. i 5. Konvencije i pravilu 24.
  8. Podnositelji zahtjeva i Vlada dostavili su očitovanja Velikom vijeću.
  9. Glavna rasprava održana je u javnosti u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu dana 8. prosinca 2010. (pravilo 59. st. 3.).

Pred Sudom su se pojavili:

(a) za Vladu
g F. IRURZUN MONTORO, državni savjetnik, zastupnik,

(b) za podnositelje zahtjeva
g L. GARCIA QUINTEIRO, odvjetnik, odvjetnik.

Sud je saslušao njihova obraćanja.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelji zahtjeva žive u Barceloni.
  2. Bili su zaposleni kao dostavljači u društvu P., protiv kojeg su pokrenuli nekoliko sudskih postupaka pred radnim sudovima. Podnositelji su tražili priznavanje od strane poslodavca njihova posebnog statusa zaposlenika koji primaju plaću u svrhu uključivanja u odgovarajući sustav socijalnog osiguranja, kako je bilo potvrđeno presudama Visokog suda pravde Katalonije od 2. svibnja i 30. prosinca 1995. Predstavnici odbora dostavljača društva P. koji nisu primali plaću svjedočili su protiv njih u tom postupku.
  3. Dana 21. svibnja 2001. podnositelji su osnovali sindikat N.A.A. (Nueva alternativa asamblearia) s ciljem zastupanja njihovih interesa kao i svih ostalih zaposlenika koji su bili pod pritiskom od strane društva P. da odustanu od svojih zahtjeva glede statusa primanja plaće. Podnositelji su se pridružili izvršnom odboru sindikata. Dana 3. kolovoza 2001. podnositelji zahtjeva obavijestili su društvo P. o osnivanju ogranka sindikata unutar društva, kao i njegovom sastavu i njihovom imenovanju kao članova izvršnog odbora ogranka na tom radnom mjestu. Juan Manuel Palomo Sánchez bio je sindikalni zastupnik, g. Francisco Antonio Fernández Olmo blagajnik, g. Agustín Alvarez Lecegui službenik za štampu i komunikacije, a g. Francisco José María Blanco Balbas organizacijski službenik. Od ustanovljenja sindikata nije došlo do nikakvih promjena što se tiče imenovanja njegovih članova ili njihovih dužnosti.
  4. Sindikat N.A.A. objavljivao je mjesečni bilten. Izdanje iz ožujka 2002. (sic) priopćilo je o presudi Radnog suda u Barceloni br. 13 od 2. travnja 2002, koja je djelomice odobrila potraživanja podnositelja te naredila društvu P. Da im plati određene iznose na ime plaća koje su im dugovane. Na naslovnici biltena nalazila se karikatura upravitelja kadrovske službe G., kako sjedi iza stola ispod kojeg se odostraga vidi osoba koja kleči na sve četiri, zajedno s još dvoje zaposlenika, osobama A. i B. koji su također bili zastupnici odbora dostavljača koji nisu primali plaću i koji su promatrali scenu čekajući svoj red da zadovolje upravitelja. Unutar biltena nalazila su se dva članka koja su žestoko osudila činjenicu da su ta dva pojedinca svjedočila u korist društva P. u postupku koji su podnositelji zahtjeva podnijeli protiv njihova poslodavca. Bilten je podijeljen među zaposlenicima i objavljen na oglasnoj ploči sindikata N.A.A. koja se nalazila u prostorijama društva.
  5. Dana 3. lipnja 2002. društvo je obavijestilo podnositelje zahtjeva o njihovom otkazu iz razloga ozbiljnog nedoličnog ponašanje, naime radi povrede ugleda osoba G., A. i B. Prema članku 54. st. 1 i 2 (c) Uredbi o radu koje su predviđale otkaz ugovora o radu u slučaju kad zaposlenik skrivi ozbiljno i nemarno neispunjenje svojih ugovornih obveza.
  6. Podnositelji su se žalili protiv te odluke pred Radnim sudom u Barceloni br. 17, koji je svojom presudom od 8. studenog 2002. odbio njihovu žalbu našavši da su njihovi otkazi bili opravdani u skladu s člankom 54. st. 1 i 2 (c) Uredbi o radu. Sud je zaključio da se odluka društva o otkazu podnositelja zahtjeva temeljila na istinskom i ozbiljnom razlogu, naime objavljivanju i prikazivanju na oglasnoj ploči društva karikature i dvaju članaka koji su bili uvredljivi i štetni za dostojanstvo dotičnih osoba. Prvi članak pod naslovom „Čiji svjedoci? Njihovi, naravno” sadržavao je karikature na kojem su osoba A. i B. imale usta začepljena rupčićem zavezanim oko njihovih glava, a ispod koje je bio idući tekst:

“Znali smo tko su oni i kako su se ponašali, ali nismo znali koliko su daleko bili spremni ići kako bi zadržali svoje fotelje i ugodne poslove na kojima ne rade ništa.

Kao zaposlenici društva P. mi zarađujemo za život prodajući dobra na ulici. A. i B. zarađuju prodajući radnike pred sudovima. Budući da nisu bili zadovoljni samo potpisivanjem ugovora koji su se protivili kolektivnim interesima, sada su otišli korak dalje – pljačkaju i kradu uz potpunu nekažnjivost, usred bijela dana, sa smjelošću ljudi koji se osjećaju potpuno nedodirljivima. Igraju se bogova.

...ali oni, predsjednik i tajnik zastupnika zaposlenija, poput pasa čuvara pristali su se prevrnuti i veseliti samo kako bi ih njihov gospodar potapšao po leđima. ...”

Sud je primijetio da je tekst bio odgovor na događanja tijekom postupka koji su podnositelji zahtjeva vodili pred Radnim sudom u Barceloni br. 13, u kojem su se A. i B. pojavili kao svjedoci na strani njihova poslodavca, a protiv interesa podnositelja zahtjeva.

Članak pod nazivom „Ako iznajmiš svoju guzicu, ne možeš srati kad god poželiš” glasio je kako slijedi:

“Ukoliko pripadaš radničkom vijeću i moraš potpisati ugovore sa svojim poslodavcem koji se nikad neće ispoštovati, samo kako bi šutio i pristao na promjene koje koriste jedino njima, rezanjima plaća i raznoraznim grafikonima rada, onda si svoje dostojanstvo zamijenio za fotelju [i] imaš upitnu zaslugu postizanja iste razine zloglasnosti kao političari ili policajci. Vidiš, šutiš i lukavo pristaješ na svakojake podvale. Ako iznajmiš svoju guzicu, ne možeš srati kad god poželiš. Ako si prijezirni “profesionalni sindikalist” i prodao si svoju dušu sindikatu, nikad nećeš u sebi imati val iskrenosti jer bi time tvoj status bio ugrožen. Kažeš što ti sindikat naloži, a budući da su sindikati “prezervativi” za slobodu, tvoja su usta zapečaćena baš poput tvog analnog sfinktera budući da si iznajmio svoju guzicu i ne možeš srati kad god poželiš. Vidiš nepravde izvršene nad tvojim kolegama, potpuno neracionalno rješavanje njihovih problema i konstantan progon kojem su izloženi, ali ništa ne govoriš iz straha da ćeš privući pažnju na sebe. Nekad davno, u dobrim starim vremenima, bio si pobunjenik koji je kritizirao sustav – proklinjao si konvencionalizam i bunio se protiv pravila i uredbi. Bio si jedak, dinamičan, odrješit, impulzivan, veseo. Ali nekoliko usluga koje si primio postepeno su ohladile tvoju vatrenu narav, podgrijali tvoje samopouzdanje i stavili prigušivače ne tvoje osjećaje. S vremena na vrijeme uhvati te nostalgija i poželiš prdnuti, ali tvoj je sfinkter zapečaćen budući da si iznajmio svoju guzicu i ne možeš srati kad god poželiš.

Dosta ti je tvog posla, ljut si, tjeskoban, pod stresom i u očaju zbog duljeg radnog vremena i odgovornosti, proizvoda, promidžbi i pritisaka. Mogao bi raditi bilo gdje i bilo što bez da se moraš probuditi kad ostali idu u krevet. Sve bi mogao prekinuti, poderati u komadiće, slomiti i srušiti ... ali ruke su ti svezane kreditima, posudbama i dugovima. Slomljen si novim džipom, izvanškolskim aktivnostima svoje djece i kreditom na kuću od dvadeset pet godina. I puštaš da te ponižavaju, progutaš svoj ponos, začepiš usta i prihvatiš, budući da si iznajmio svoju guzicu i ne možeš srati kad god poželiš.”

Bilten je bio podijeljen zaposlenicima i objavljen na oglasnoj ploči sindikata u prostorijama društva.

Radni sud prvo je primijetio da je uzrok otkaza bio sadržaj biltena, a ne članstvo podnositelja zahtjeva u sindikatu. Zatim se u svojoj presudi pozvao na svoju praksu glede prava na slobodu izražavanja u kontekstu radnopravnih odnosa i na činjenicu da ona nije neograničena. Smatrao je da se granice tog prava moraju tumačiti u skladu s načelom dobre vjere koja je u radnopravim odnosima nužno uključivala poštivanje interesa poslodavca i minimalne zahtjeve suživota u profesionalnoj okolini. Presuda je ponovila praksu Ustavnog suda koja je određivala da je pravo na slobodu izražavanja bilo podložno ograničenjima koja su proizlazila iz radnih odnosa, budući da je ugovor o radu stvarao niz prava i uzajamnih obveza koja su ograničavala pravo na slobodu izražavanja. Iz tog razloga neke manifestacije ovog prava koje bi mogle biti opravdane u određenom kontekstu nisu bile opravdane u kontekstu radnih odnosa, iako zahtjev postupanja u dobroj vjeri nije uvijek implicirao i dužnost lojalnosti do te mjere da bi se zaposlenik podvrgao interesima poslodavca.

Što se tiče sadržaja biltena, sud je zauzeo stav da su karikatura na naslovnici, zajedno sa člancima unutra bili uvredljivi i da su premašili granice slobode izražavanja i informiranja, te da su povrijedili čast i dostojanstvo upravitelja kadrovske službe i dostavljača A. i B., kao i da su naštetili ugledu društva P. Konačno, sud je objasnio kako otkazi nisu mogli biti poništeni budući da su se temeljili na ozbiljno nedoličnom ponašanju u smislu zakona, te je zaključio da nije došlo do povrede temeljnih prava podnositelja zahtjeva.

  1. Podnositelji zahtjeva podnijeli su žalbu. Presudom Visokog suda pravde Katalonije od 7. svibnja 2003. potvrđena je prvostupanjska presuda. Sud se između ostalog pozvao na granice koje postavlja načelo dobre vjere među strankama ugovora o radu i na nužnu ravnotežu između ugovornih obveza zaposlenika i njihove slobode izražavanja, koju je sudska odluka trebala postići. Ovakvo vaganje interesa moralo je omogućiti ocjenu da li je reakcija društva u vidu otkaza zaposlenika bila opravdana. Za sud, objavljivanje uvredljivog crteža i članaka nesumnjivo je bilo štetno za dostojanstvo dotičnih osoba i prekoračilo je granice dopuštene kritike, budući da sloboda izražavanja nije opravdavala vrijeđanje, uvredljive ili uznemirujuće izraze koji su premašivali opravdano ispoljavanje prava na kritiziranje i koji su jasno vrijeđali ugled dotičnih osoba. Društvo P. je također jasno pokazalo da otkazi podnositelja zahtjeva nisu bili rezultat kazne niti odmazde, nego da su se temeljili na iskrenim, ozbiljnim i dostatnim razlozima za odlučivanje da se otkažu njihovi ugovori o radu.
  2. Podnositelji zahtjeva podnijeli su reviziju, zahtijevajući usklađivanje sudske prakse. U svojoj odluci od 11. ožujka 2004. Vrhovni sud odbio je njihovu reviziju budući da odluka koju su podnijeli kao usporednik, naime presuda Visokog suda pravde u Madridu od 31. srpnja 1992., nije bila primjerena.
  3. Pozivajući se na članak 24. (pravo na pravično suđenje) Ustava i na članke 20. i 28. čitane zajedno (sloboda izražavanja i udruživanja), podnositelji zahtjeva podnijeli su žalbu amparo Ustavnom sudu. U svojoj odluci od 11. siječnja 2006., dostavljenoj 13. siječnja 2006., sud je žalbu proglasio nedopuštenom iz razloga što nije imala ustavni sadržaj. Odluka je glasila kako slijedi:

“... Kao prvo ... nema dovoljno dokaza koji bi ukazivali da je otkaz [žalitelja] bio čin odmazde od strane tuženog društva radi sudskog postupka koji su oni pokrenuli protiv njega radi ostvarenja svojih prava ... Kao drugo, što se tiče [navodnog] miješanja sa slobodom sindikata zajamčenom člankom 28. Ustava (ova pritužba sadržavala je i onu žalitelja pod člankom 14. u mjeri u kojoj su se pozivali na diskriminaciju iz razloga pripadnosti sindikatu), ovo je nedopušteno budući da [žalitelji] nisu ponudili dovoljno dokaza kojima bi pokazali da su odluke društva bile usmjerene ka ograničenju, onemogućavanju ili sprječavanju njihovog prava na slobodu udruživanja, iz razloga njihove pripadnosti ili aktivnosti u sindikatu. U skladu s onime što je ovaj sud opetovano izjavio, takvi se dokazi ne mogu sastojati samo u navodima povrede ustavnih prava već moraju biti dostatni kako bi se moglo zaključiti da je moglo doći do povrede prava ... što nije slučaj ovdje budući da navodne okolnosti ne stvaraju sumnju u potencijalne povrede na koje se poziva. U njihovim navodima, žalitelji su jednostavno iskazali neslaganje s odlukama donijetim od strane nižih sudova, koji su u svojim obrazloženim i ne očigledno neopravdanim odlukama zaključili da su podnositelji počinili djela za koja ih je društvo optužilo u njihovim dopisima o otkazu. Kao treće, nije došlo do povrede članka 28. st. 1 Ustava u svezi s člankom 20. st. 1 (a), u obliku povrede prava na slobodu izražavanja žalitelja u kontekstu njihove sindikalne aktivnosti, budući da ovo temeljno pravo ne obuhvaća pravo na vrijeđanje drugih. Kao što je sud nedavno zaključio u presudi br. 39/2005 od 28. veljače (pravni osnov 4), ponavljajući svoju jurisprudenciju, iako Ustav ne brani uporabu bolnih, neugodnih ili pogrdnih izraza u svim okolnostima, ustavna zaštita zajamčena člankom 20. st. 1 (a) Ustava se ne proteže i na potpuno uznemirujuće izraze koji su, imajući na umu posebne okolnosti slučaja i bez obzira na njihovu istinitost, vrijeđajući ili klevetnički te nisu nužni za prenošenje mišljenja ili informacija. Primjena te prakse u ovom predmetu dovodi sud do zaključka da pravo žalitelja na slobodu izražavanja nije bilo povrijeđeno, budući da su isto koristili na prekomjeran način kroz vrijednosne sudove izražene putem karikatura i komentara koji su bili uvredljivi i ponižavajući za dotične osobe i koje su povrijedile njihovu čast i ugled. [Te karikature i komentari] nisu bi nužni kako bi drugi stvorili mišljenje o činjenicama na koje su se žalitelji žalili te su zbog toga bili bespotrebni za slobodu izražavanja u sindikalnom kontekstu.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Mjerodavne odredba Ustava glase kako slijedi:

Članak 20.

“1. Slijedeća prava su priznata i zaštićena:

(a) pravo slobodno izraziti i podijeliti misli, ideje i mišljenja usmeno, pismeno ili na bilo koji drugi način;

...

(d) pravo na primanje i širenje istinitih informacija na bilo koji način. ...

2. Ostvarivanje ovih prava ne smije se ograničavati bilo kakvom prethodnom cenzurom.

...

4. Ove slobode ograničene su poštivanjem prava zajamčenih ovim dijelom, odredbama provedbenih zakona i posebice pravom na čast i privatni život kao i na kontrolu korištenja sličnosti i zaštitu mladeži i djece.”

Članak 28.

“1.  Svatko ima pravo slobodnog udruživanja ... Sloboda udruživanja uključuje pravo ustanovljavanja sindikata ili pridruživanja sindikatu po izboru pojedinca, kao i pravo sindikata na ustanovljavanje konfederacija i osnivanje ili pridruživanje međunarodnim sindikalnim organizacijama. Nitko se ne smije prisiliti na sindikalno udruživanje.

...”

  1. Mjerodavne odredbe Uredbi o radu (odobrenih Kraljevskim zakonskim dekretom br. 1/1995 od 24. ožujka 1995.) glase kako slijedi:

Članak 54 – Otkaz iz disciplinskih razloga

“1. Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenika zbog ozbiljnog i nemarnog neispunjenja njegovih obveza.

2. Nepoštivanje ugovornih obveza uključuje:

...

(c) Verbalni ili fizički napad na poslodavca ili osobe koje rade u društvu ili na članove njihove obitelji koji žive s njima.”

Članak 55 § 7

“Opravdani otkaz uključivat će raskid ugovora bez ikakvog prava na naknadu...”

III MJERODAVNI MEĐUNARODNI INSTRUMENTI I PRAKSA

A.  Međunarodna organizacija rada

  1. Dana 23. lipnja 1971. Opća konferencija Međunarodne organizacije rada (MOR) usvojila je Preporuku br. 143 koja se bavi predstavnicima radnika, i čija točka 15 glasi kako slijedi:

“(1) Zastupnici radnika koji nastupaju u ime sindikata trebali bi biti u mogućnosti postavljati obavijesti sindikata u prostorijama poduzeća na mjestu ili mjestima koji su dogovoreni s upravom i do kojih radnici imaju lagan pristup.

(2) Uprava bi trebala dozvoliti zastupnicima radnika koji nastupaju u ime sindikata da dijele novosti, pamflete, publikacije i ostale dokumente sindikata među radnicima poduzeća.

(3) Obavijesti i dokumenti sindikata koji se spominju u ovom članku moraju se odnositi na uobičajene aktivnosti sindikata, a njihovo postavljanje i dijeljenje ne smije utjecati na uredan rad i čistoću poduzeća.”

  1. Na svojoj 55.-toj sjednici u lipnju 1970., Međunarodna konferencija rada usvojila je rezoluciju koja se odnosila na prava sindikata i njihov odnos prema građanskim slobodama. Konferencija je izričito navela temeljna prava nužna za ostvarivanje prava na slobodu udruživanja, a posebice: (a) pravo na slobodu i sigurnost osobe i slobodu od proizvoljnog uhićenja i pritvora; (b) slobodu mišljenja i izražavanja, prvenstveno slobodu držanja mišljenja bez miješanja i traženja, primanja i slanja informacija i ideja kroz bilo koje medije i bez obzira na granice; (c) slobodu okupljanja; (d) pravo na pravično suđenje od strane nezavisnog i nepristranog tribunala; i (e) pravo zaštite imovine sindikata.
  2. Godine 1994. MOR je objavio izvještaj pod nazivom „Sloboda udruživanja i kolektivnog pregovaranja: prava i građanske slobode sindikata”. Bitni dijelovi tog izvještaja glase kako slijedi:

Dio I. Sloboda udruživanja i zaštita prava na organizaciju

Glava II. Prava i građanske slobode sindikata

Uvod

...

24. Philadelphijska deklaracija ... službeno je priznala odnos između građanskih sloboda i prava sindikata proglašavajući u članku I (b) da su sloboda izražavanja i udruživanja neophodne za održivi napredak te pozivajući se u članku II (a) na temeljna prava koja su neodvojiv dio ljudskog dostojanstva. Otada je ovaj odnos opetovano potvrđen i naglašen od strane nadzornih tijela MOR-a, kao i konvencija, preporuka i rezolucija usvojenih od strane Međunarodne konferencije rada.

...

27. Dostupni podaci, prvenstveno oni koji se odnose na narav pritužbi podnesenih Odboru slobode udruživanja, pokazuju da se glavne poteškoće na koje nailaze sindikalne organizacije, njihova vodstva i članovi odnose na osnovna prava, u prvom redu pravo na osobnu sigurnost, slobodu okupljanja, slobodu misli i izražavanja, kao i na pravo zaštite imovine i prostorija sindikata.

...

Sloboda misli i izražavanja

38. Još jedan neophodan aspekt prava sindikata čini i pravo izražavanja mišljenja putem tiska ili na drugi način. Puno ostvarenje prava sindikata zahtijeva slobodan tijek informacija, mišljenja i ideja, a radnici, poslodavci i njihove organizacije trebale bi uživati slobodu misli i izražavanja na svojim sastancima, u njihovim publikacijama te tijekom ostalih aktivnosti. U slučajevima u kojima se postavlja pitanje davanja licence za publikacije sindikata, obvezna licence ne bi trebala biti prepuštena diskreciji vlasti koje ju izdaju, niti bi se trebala koristiti kao sredstvo nametanja prethodne cenzure sadržaja publikacija; nadalje, svaki bi se zahtjev za izdavanje takve licence trebao rješavati bez odlaganja. ... Mjere upravne kontrole – primjerice, povlačenje licence dane novinama sindikata, kontrola prostorija i opreme za tisak ili kontrola snabdijevanja papirom – trebale bi biti predmetom neodložne i nezavisne sudske kontrole.

39. Važan vid slobode izražavanja jest sloboda govora poslanika na sastancima, konferencijama i okupljanjima udruženja radnika, te posebice na Međunarodnoj konferenciji rada.

...

43. Odbor smatra da jamstva sadržana u međunarodnim konvencijama rada, posebice ona koja se odnose na slobodu udruživanja, mogu biti učinkovita jedino ako su zaista priznata i poštivana građanska i politička prava sadržana u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i drugim međunarodnim instrumentima, osobito u Paktu o građanskim i političkim pravima. Ova nematerijalna i opća načela, čiju važnost Odbor želi posebno naglasiti na ovu 75.-tu godišnjicu osnivanja MOR-a i 50tu godišnjicu Philadelphijske deklaracije, trebala bi tvoriti zajedničke ideale kojima bi težili svi ljudi i nacije.”

  1. Peto (izmijenjeno) izdanje Pregleda odluka i načela Odbora za slobodu udruživanja upravnih tijela Međunarodne organizacije rada objavljeno u 2006., sadrži sažetak načela izraženih od strane tog Odbora u kontekstu pojedinačnih ili skupnih pritužbi glede navodnih povreda sindikalnih prava. Opća načela koja se odnose na slobodu misli i izražavanja uključuju iduća:

“154. Puno ostvarivanje sindikalnih prava zahtijeva slobodan protok informacija, mišljenje i ideja, te bi u tom smislu radnici, poslodavci i njihove organizacije trebali uživati slobodu mišljenja i izražavanja na njihovim sastancima, u publikacijama te u čitavom tijeku njihovih sindikalnih aktivnosti. Unatoč tome, u izražavanju svojih mišljenja, sindikalne organizacije moraju poštivati granice pristojnosti te se moraju suzdržati od korištenja uvredljivog jezika. (vidi Pregled iz 1996., st.. 152; 304.-i Izvještaj, predmet br. 1850, st. 210.; 306.-i Izvještaj, predmet br. 1885, st. 140.; 309.-i Izvještaj, predmet br. 1945, st. 67.; 324.-i izvještaj, predmet br. 2014, st. 925.; i 336.-i izvještaj, predmet br. 2340, st. 652.)

155. Pravo izražavanja mišljenja putem tiska ili na drugi način temeljni je aspekt prava sindikata. (vidi Pregled iz 1996., st. 153.; 299.-i Izvještaj, predmet br. 1640/1646, st. 150.; 302.-i Izvještaj, predmet br. 1817, st. 324.; 324.-i Izvještaj, predmet br. 2065, st. 131.; 327.-i Izvještaj, predmet br. 2147, st. 865.; 328.-i Izvještaj, predmet br. 1961, st. 42.; 332.-i Izvještaj, predmet br. 2090, st. 354.; i 333.-i Izvještaj, predmet br. 2272, st. 539.)

156. Pravo izraziti mišljenje kroz tisak bez prethodnog odobrenja jedno je od temeljnih elemenata prava radnih organizacija. (vidi Pregled iz 1996. st. 154.)

157. Sloboda izražavanja koju bi trebali uživati sindikati i njihovi vođe također bi trebala biti zajamčena kad žele kritizirati gospodarsku i socijalnu politiku Vlade. (vidi Pregled iz 1996. st. 155.)

...

163. Zabrana postavljanja postera koji sadrže stav središnje sindikalne organizacije neprihvatljivo je ograničenje sindikalne aktivnost. (vidi Pregled iz 1996. st. 467.)

...

166. Objavljivanje i dijeljenje novosti i informacija od općeg ili posebnog interesa sindikatima i njihovim članovima predstavlja legitimnu aktivnost sindikata, a primjena bilo kakve mjere namijenjene kontroli publikacija ili sredstava priopćavanja može uključivati ozbiljno uplitanje od strane upravnih vlasti. U takvim slučajevima izvršavanje upravne vlasti mora što je ranije moguće biti podvrgnuto sudskoj kontroli. (vidi Pregled iz 1996., st. 161; 320.-i Izvještaj, predmet br. 2031, st. 172.; i 327.-i Izvještaj, predmet br. 1787, st. 341.)

...

168. Iako se nametanje opće cenzure prvenstveno odnosi na građanske slobode, a ne na prava sindikata, cenzura tiska tijekom industrijskog spora može biti od direktnog utjecaja na provođenje spora te može utjecati na stranke na način da ne dopusti da se saznaju istinite činjenice oko tog spora. (vidi Pregled iz 1996., st. 163.)

169. Prilikom izdavanja svojih publikacija sindikalne organizacije moraju, u interesu razvoja sindikalnih pokreta, voditi računa o načelima proglašenim od strane Međunarodne konferencije rada na svojoj 35.-oj sjednici (1952) za zaštitu slobode i nezavisnosti sindikalnih pokreta i njihove osnovne zadaće koja se sastoji u osiguravanja socijalne i ekonomske dobrobiti svih radnika. (vidi Pregled iz 1996., st. 165.)

170. U slučaju da sindikalni bilten u svojim aluzijama i optužbama protiv Vlade prijeđe dopustive granice polemike, Odbor je istaknuo da bi se sindikalne publikacije trebale suzdržati od ekstravagantnog jezika. Primarna uloga takvih publikacija trebala bi biti obrada pitanja koja se odnose na zaštitu i promicanje interesa članova sindikata posebice u svezi s radnopravnim odnosima općenito. Unatoč tome, Odbor je priznao da je teško povući jasnu granicu između političkog i strogo sindikalnog pitanja. Istaknuo je da se ova dva pojma preklapaju te da je neizbježno i ponekad normalno da sindikati izraze svoje stajalište o pitanjima politike kao i o pitanjima strogo ekonomske ili socijalne naravi. (vidi Pregled iz 1996., st. 166.)”

B.  Inter-američki sud za ljudska prava

  1. Američka konvencija sadrži poseban dodatni protokol koji se odnosi na ekonomska, socijalna i kulturna prava, tzv. “San Salvadorski Protokol”. Usvojen i otvoren za potpisivanje 17. studenog 1988. , na snagu je stupio 16. studenog 1999. Članak 8. tog Protokola, pod nazivom “Prava sindikata” glasi kako slijedi:

“1. Države stranke će osigurati:

a. Pravo radnika da osnuju sindikate i da se učlane u sindikat po njihovom izboru u svrhu zaštite i promicanja njihovih interesa. Nastavno na to pravo, države stranke će dozvoliti sindikatima da osnuju nacionalne federacije ili konfederacije, ili da se pridruže onim već postojećima, kao i da osnivaju međunarodne organizacije sindikata i da se pridruže onima svog izbora. Države stranke također će dozvoliti slobodno djelovanje sindikata, federacija i konfederacija;

b. Pravo na štrajk.

2. Ostvarivanje gore navedenih prava može se ograničiti samo u skladu sa zakonom i pod uvjetom da su takva ograničenja karakteristična za demokratsko društvo i nužna za očuvanje javnog reda, zaštitu zdravlja ili morala ili prava i sloboda drugih. Članovi oružanih snaga, policije i ostalih osnovnih javnih službi bit će podložni zakonom određenim ograničenjima.

3. Nikoga se ne može prisiliti na pridruživanje sindikatu.”

  1. U svom savjetodavnom mišljenju OC-5/85, Inter-američki sud naglasio je temeljnu narav slobode izražavanja za opstanak demokratskog društva, istaknuvši između ostalog kako je sloboda izražavanja uvjet sine qua non za razvoj sindikata. Zaključio je kako slijedi (st. 70. mišljenja):

“Sloboda izražavanja predstavlja kamen temeljac na koji se oslanja samo postojanje demokratskog društva. Neophodna je za oblikovanje javnog mišljenja. Također je conditio sine qua non za razvoj političkih stranaka, sindikata, znanstvenih i kulturnih društava te, općenito, onih koji žele utjecati na javnost. Ukratko, ona predstavlja sredstvo koje omogućuje dovoljnu obaviještenost zajednice u ostvarivanju svojih mogućnosti. Stoga se može reći da društvo koje nije dovoljno informirano nije niti istinski slobodno.”

IV. ELEMENTI KOMPARATIVNOG PRAVA

  1. Komparativno-pravna usporedba pokazala je da su disciplinske moći poslodavaca u državama članicama Vijeća Europe vrlo različite. Među trideset pet država koje su uspoređene postoji određena usklađenost pravnih sustava: svi predviđaju i organiziraju slobodu izražavanja zaposlenika i slobodu sindikata, obično odredbama ustavne snage ili, gdje to nije slučaj, zakonskim propisima. Zaposlenici koji služe kao predstavnici su pod posebnom zaštitom kako bi im se pomoglo u izvršavanju njihovih dužnosti. Propisi u svim državama određuju pravila koja predviđaju kazne u slučajevima zlouporabe prava na slobodu izražavanja kako bi pomirili ostvarivanje ovog prava s temeljnim pravima i slobodama drugih. Ovlasti poslodavaca dopuštaju disciplinsku akciju, ukoliko je to potrebno, protiv radnika čije ponašanje se može smatrati nepriličnom upotrebom njegove slobode izražavanja. Sudska praksa je u takvim premetima dosljedna i pokazuje da postoji sustavno ispitivanje proporcionalnosti između otkaza i ponašanja na kojem se temelji.
  2. Instrumenti domaćeg prava predviđaju kaznu za bilo kakvo ponašanje zaposlenika koje bi moglo povrijediti prava i slobode drugih. Mjerodavna pravila kao prvo mogu biti sadržana u kaznenom zakonu ili u odredbama koje se odnose na mogućnost pokretanja postupka za utvrđenje odgovornosti. U većini slučajeva kazneni pojmovi poput klevete, povrede časti ili ugleda ili uvrede omogućavaju osobi koja se smatra žrtvom takve povrede da pokrene postupak za utvrđivanje odgovornosti osobe koja je dala sporne komentare. Pravila u zakonima o radu ili odredbama koje se primjenjuju na državne službenike također uređuju ostvarenje prava na slobodu izražavanja zaposlenika, te ukoliko je potrebno predviđaju kaznu za bilo kakvu zlouporabu. Slična ograničenja mogu se nametnuti državnim dužnosnicima, imali oni ili ne status “državnih službenika”.
  3. Disciplinski autoritet jedna je od temeljnih povlastica kako privatnih tako i javnih poslodavaca. S tim u svezi, poslodavci imaju široko polje diskrecije prilikom izricanja sankcija koje smatraju najpogodnijim optužbama protiv zaposlenika; ljestvica mogućih sankcija obuhvaća mogućnost otkaza osobi koja je ozbiljno ugrozila interese društva ili javne službe. Paralelno tome ovu mogućnost davanja otkaza prati zabrana otkaza zaposlenicima iz razloga koji se temelje na aktivnosti u sindikatu. Otkaz se može temeljiti na nedoličnom ponašanju ili na opravdanom razlogu. U prvom slučaju odnosi se na određeni – identificirani – oblik ponašanja. U drugom se ponašanje razmatra u općim crtama.
  4. Proporcionalnost otkaza u odnosu na ponašanje zaposlenika temelj je u svim analiziranim zakonodavstvima. 
  5. Mjerodavno pravo razmotrenih država pokazuje da se svaka zlouporaba slobode izražavanja zaposlenika ili javnih službenika uvijek smatra osuđujućom činjenicom koja može opravdati disciplinsku mjeru koja bi mogla ići sve do otkaza. Za te potrebe u obzir se uzimaju činjenice objektivne naravi, kao što su: (i) ozbiljnost nedoličnog ponašanja; (ii) karakterizacija komentara, opseg njihovog objavljivanja, kao i neki subjektivni elementi koji uključuju osobnu situaciju zaposlenika, bilo koju zlouporabu slobode izražavanja kao i pitanje da li sporno ponašanje prevazilazi “normalnu” sindikalnu aktivnost. 
  6. U svim razmotrenim državama opća pravila su jasna i dozvoljavaju da se zaposlenikovo pravo na slobodu izražavanja važe sa pravima i ovlastima poslodavca. Njihova provedba je problematičnija budući da se ograničenje temeljnog prava može prihvatiti samo ukoliko je proporcionalno cilju koji se želi postići, uzimajući u obzir mjeru koja se primjenjuje. Samo se individualnim pristupom svakom slučaju pojedinačno može shvatiti bit rješenja koja je praksa razvila u svakoj vrsti situacija.

PRAVO

I NAVODNA POVREDA ČLANKA 10. KONVENCIJE SHVAĆENOG U SVJETLU ČLANKA 11.

  1. Podnositelji zahtjeva, koji su članovi izvršnog odbora sindikata N.A.A., žalili su se da su dobili otkaz zbog sadržaja biltena sindikata iz ožujka 2002. Tvrdili su da društvo P. nikad nije provjerilo pojedinačne razine njihove umiješanosti niti osobne odgovornosti. Naveli su i da su dobili otkaze kao odmazdu za zahtjeve sindikata te da je navodno uvredljiv sadržaj biltena predstavljao samo izgovor. Bili su mišljenja da karikature i dva sporna članka nisu prekoračili granice dopuštene kritike pod člankom 10. Konvencije, iz razloga što su sporni izrazi korišteni u humorističnom duhu i bez ikakve namjere vrijeđanja.

Podnositelji su se pozivali na članke 10. i 11. Konvencije, koji glase kako slijedi :

Članak 10.

“1.  Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti....

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni... radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih ...”

Članak 11.

“1.  Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, uključujući pravo osnivati sindikate ili im pristupati radi zaštite svojih interesa.

2. Ne mogu se postavljati nikakva ograničenja ostvarivanju tih prava, osim onih koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna... radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih...”

A. Presuda Vijeća

  1. U svojoj presudi od 8. prosinca 2009., naglasivši da sloboda izražavanja predstavlja jedan od temeljnih osnova demokratskog društva, Vijeće je navelo da je ta sloboda podložna iznimkama koje su se imale usko tumačiti; nužnost svake iznimke trebala je biti opravdana prijekom društvenom potrebom. U ovom slučaju miješanje je bilo “propisano zakonom” i imalo je legitiman cilj, naime zaštitu ugleda ili prava drugih. Kako bi ustanovio da li je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, Sud je uzeo u obzir specifičan kontekst spora, u kojem su zaposlenici pokrenuli sudski postupak protiv njihova poslodavca pred sudovima radnopravne nadležnosti. Iako je smatralo da bi sindikat bez mogućnosti izražavanja mišljenja bio beskoristan i bespredmetan, Vijeće je zaključilo da su španjolski sudovi odvagali suprotstavljene interese u skladu s domaćim pravom i da su zaključili kako su podnositelji zahtjeva prekoračili granice njihova prava na kritiku. Odluke domaćih sudova se stoga nisu mogle smatrati nerazumnima ili proizvoljnima. Prema tome, Vijeće je zaključilo da nije došlo do povrede članka 10. Konvencije. Nadalje, smatralo je da se nije postavljalo odvojeno pitanje pod člankom 11. Konvencije.

B.  Navodi stranaka

1.  Podnositelji zahtjeva

  1. Podnositelji zahtjeva istakli su da im je njihov poslodavac, društvo P., odbio priznati status radnika koji primaju plaću kao i izračunati im odgovarajuće doprinose socijalnog osiguranja, iako je njihov status bio priznat od strane sudova. Bili su mišljenja da je Vijeće propustilo dati dovoljno važnosti tom dugačkom i kompleksnom sporu između sindikata i poslodavca i udruge dostavljača koji nisu primali plaću, a koja je osnovana i podržavana od strane samog društva i kojoj su pripadala dva svjedoka spomenuta u biltenu sindikata.
  2. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da ih je od travnja 2001., nakon što su se zaposlenici koji su bili članovi sindikata N.A.A. odbili odreći prava priznatih sudskim odlukama, društvo P. odlučilo kazniti značajnim smanjenjem plaće. Stoga su bili mišljenja da je bilten sindikata koji je predmet ovog slučaja morao biti promatran u kontekstu uznemiravanja i sustavnog pritiska od strane poslodavca i udruge radnika koji nisu primali plaću koju je osnovao, kako bi spriječio širenje zahtjeva radnika i uvjerio ih da se odreknu svojih sudski priznatih prava. Podnositelji zahtjeva naveli su kako je upravitelj kadrovske službe društva P. pokušao kupiti usluge određenih članova sindikata kako bi uvjerio ostale dostavljače da odustanu od ostvarivanja svojih prava. Upravitelj kadrovske službe navodno im je ponudio novac za te usluge, dok je udruga dostavljača koji nisu primali plaću, a kojoj su pripadali svjedoci A. i B., postala pomagač poslodavca. Konačni rezultat nije bio samo otkaz podnositelja zahtjeva, koji su bili jedini dostavljači koji su primali plaću i koji nisu odustali od svojih zahtjeva, već i raspuštanje sindikata. Podnositelji zahtjeva smatrali su da je stoga došlo po povrede njihovih sloboda zajamčenih člancima 10. i 11. Konvencije.
  3. Podnositelji zahtjeva tvrdili su nadalje da je karikatura na naslovnici biltena sindikata, kao i dva sporna članka, imala za namjeru kritiziranje i informiranje o potraživanjima plaće pred sudovima rada kao i o ponašanju članova udruge dostavljača koji nisu primali plaću. Korištenje satiričkih crteža i izraza, koji su se mogli smatrati sirovim ili šokirajućima, ni na koji se način nisu odnosili na osobnu ili privatnu sferu osoba o kojima se radilo, već isključivo njihovu ulogu u sporu. Nije dakle bilo nikakvog osobnog napada u lakrdijaškom i vidljivo ironičnom tonu koji je korišten, i koji je bio inspiriran kroz animus jocandi, a ne kroz animus iniurandi.
  4. Podnositelji zahtjeva ukazali su da članci i crteži nisu bili potpisani te da su se ticali debate u strogo radnim i sindikalnim pitanjima, koja je vođena putem sredstva komunikacije sindikata. Stoga je bilo proizvoljno smatrati da su svi njegovi članovi osobno odgovorni za spornu publikaciju, s posljedicom bilo disciplinske odgovornosti kolektivne prirode ili očigledno nezakonitog postupanja, koje je zahtijevalo raspuštanje sindikata unutar društva otkazom njegovih osnivača protivno članku 11. Konvencije.
  5. Podnositelji zahtjeva su na kraju primijetili da, čak i kad bi se tvrdilo da su kritike u biltenu sindikata povrijedile temeljna prava drugih na poštivanje ugleda, sankcija kao što je otkaz premašivala je legitimnu zaštitu tog prava i bila je nerazmjerna legitimnom cilju koji se želio postići.

2.  Vlada

(a) Činjenice

  1. Vlada je u svom odgovoru na zahtjev podnositelja za podnošenje predmeta Velikom vijeću ukazala da “povjerenici sindikata” koji su bili kritizirani u biltenu nisu bili radnici koje je poslodavac “oslobodio obveze na rad” u zamjenu za “ponašanje pogodno društvu” i naglasila je da nisu bili financirani od strane poslodavca te da je dozvoljavanje vremena za obavljanje sindikalnih dužnosti bez gubitka nakade predstavljalo zakonsku obvezu (prema članku 68. Uredbi o radu).

(b) Pritužba pod člankom 10. Konvencije

  1. Vlada je prihvatila da do miješanja u slobodu izražavanja može doći i u kontekstu odnosa uređenih privatnim pravom; međutim, u tim slučajevima nema izravnog miješanja države u slobodu izražavanja podnositelja, već potencijalno samo propuštanje ispunjavanja njezinih pozitivnih obveza da zaštiti tu slobodu.
  2. Vlada je istaknula da je mogućnost otkazivanja ugovora o radu u slučaju napada na poslodavca bila propisana zakonom i da je težila ostvarenju legitimnog cilja: zaštite ugleda drugih. Španjolski sudovi smatrali su da su podnositelji zahtjeva prilikom ostvarivanja svoje slobode izražavanja prekoračili dopuštene granice do te mjere da su oštetili ugled njihova poslodavca i ostalih radnika. Komentari nisu bili objavljeni u medijima, već u zatvorenoj okolini trgovačkog društva te su se odnosili na pojedince koji su tamo radili, naime upravitelja kadrovske službe i poslovne kolege, odnosno osobe koje nisu obavljale javne dužnosti. Opseg dopuštene kritike protiv privatnog pojedinca bio je uži nego kada je usmjerena prema vlastima ili javnim ustanovama (usporedi Dink protiv Turske, br. 2668/07, 6102/08, 30079/08, 7072/09 i 7124/09, st. 133., ECHR 2010-...). Takav kontekst pogoršao je štetu koju je bilten prouzročio ugledu dotičnih osoba, budući da su svi njegovi potencijalni čitatelji poznavali pojedince kojima je kritika bila upućena odnosno koji su bili karikaturizirani.
  3. Podnositelji zahtjeva izrazili su se pisanim medijem (dakle izvan konteksta spontane usmene razmjene mišljenja) koji se dijelio svima unutar društva putem biltena i oglasne ploče sindikata. Stoga je to predstavljalo dobro promišljen čin podnositelja zahtjeva koji su u potpunosti bili svjesni posljedica njihovih postupanja te načina na koji bi mogli nanijeti štetu ugledu drugih.
  4. Što se tiče sadržaja komentara podnositelja zahtjeva, Vlada je tvrdila da nije bilo mišljenja niti analize koja bi se odnosila na činjenice od općeg interesa (usporedi Fuentes Bobo protiv Španjolske, br. 39293/98, 29. veljače 2000.) ali, kao što je to bilo slučaj u predmetu De Diego Nafría protiv Španjolske (br. 46833/99, 14. ožujka 2002.), komentari su izrečeni u kontekstu strogo profesionalnog spora s društvom za kojeg su podnositelji zahtjeva radili. Štoviše, nisu doprinijeli debati niti politici sindikata, kao ni pitanjima koja su se ticala svih radnika u društvu, nego su bili izrečeni kao reakcija na one koji su svjedočili protiv podnositelja zahtjeva u sudskom postupku u kojem su oni legitimno isticali svoja pojedinačna prava.
  5. Španjolski sudovi došli su do zaključka da je bilo kakva opravdana kritika koju je dokument mogao sadržavati bila izražena kroz sirove uvrede, pogrdne sugestiju da su dotične osobe davale “seksualne usluge” zauzvrat za druge vrste usluga, te opisujući ih kao “lopove”. U predmetu Lindon, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske ([GC], br. 21279/02 i 36448/02, ECHR 2007-XI), Sud je zaključio da sloboda izražavanja nije štitila komentare koji su se odnosili na javne osobe u politici; ovo je bilo tim više istina u slučajevima kad su se komentari odnosili na privatne pojedince.
  6. Što se tiče karikatura, ovaj slučaj razlikovao se od onog u predmetu Vereinigung Bildender Künstler protiv Austrije (br. 68354/01, ECHR 2007-II). Ovdje se nije radilo o oblikovanju demokratskog javnog mišljenja izraženog putem umjetnosti, već o primjedbama u kontekstu odnosa između poslodavca i zaposlenika.
  7. Vlada je bila mišljenja, pozivajući se na Constantinescu protiv Rumunjske (br. 28871/95, st. 72-75., ECHR 2000-VIII), da se šteta nanijeta ugledu drugih kroz ostvarivanje slobode izražavanja podnositelja zahtjeva nije mogla smatrati opravdanom njihovom sindikalnom aktivnošću. Ograničenja slobode izražavanja iz članka 10. st. 2. odnosila su se i na sindikalne zastupnike.
  8. Vlada je nadalje primijetila da je prilikom ocjene razmjernosti miješanja pod člankom 10. Konvencije također trebalo uzeti u obzir prirodu i oštrinu kazne. U prethodno citiranoj presudi Diego Nafria, Sud je smatrao da, iako je otkaz imao ozbiljne posljedice na radni odnos radnika koji je prekoračio prihvatljive granice kritiziranja, prilikom ocjene razmjernosti takvog miješanja bilo je nužno u obzir uzeti sve okolnosti konkretnog slučaja. U ovom slučaju španjolski su sudovi razmatrali izravnu štetu nanesenu ugledu osoba spomenutih u biltenu sindikata kroz sirove i uvredljive komentare i prikaze. Čak i kad bi se mišljenja podnositelja zahtjeva mogla smatrati opravdanima, bila su izražena namjerno, na neopravdano uvredljiv način i u pisanom obliku.
  9. Stoga je Vlada zaključila da je miješanje u ovom predmetu bilo opravdano legitimnim ciljem te da je bilo razmjerno tom cilju.

(c) Pritužba pod člankom 11. Konvencije

  1. Prema Vladinim podnescima, ova pritužba imala se razmatrati zajedno s onom pod člankom 10. U stvarnosti, podnositelji zahtjeva su tvrdili da bi izraze koji su rezultirali u njihovom otkazu trebalo tumačiti u kontekstu njihovih sindikalnih aktivnosti. Međutim, odlukom poslodavca, potvrđenom od strane sudova, nije bilo dovedeno u pitanje njihovo pravo osnivanja ili pristupanja sindikatima; ono što je trebalo razmotriti u ovom slučaju su bili opseg odnosno granice slobode izražavanja sindikalnih zastupnika.
  2. Sloboda priznata u članku 11. Konvencije nametala je pozitivne obveze zaštite države, uključujući i one koje su se odnosile na mogućnost izražavanja osobnog mišljenja. Međutim, takva bi pozitivna obveza bila povrijeđena samo kada bi bila dovedena u pitanje sloboda udruživanja (vidi posebice Gustafsson protiv Švedske, 25. travnja 1996., st. 52., Reports of Judgments and Decisions 1996-II). Podnositelji zahtjeva nisu dokazali da je cilj odluke o njihovom otkazu bila odmazda protiv određenog sindikata nasuprot ostalima. Uvredljivi bilten jednostavno je kritizirao svjedočenje određenih sindikalnih predstavnika u sporovima koji su bili od pojedinačnog utjecaja na podnositelje zahtjeva i usporedio to svjedočenje sa seksualnim uslugama i krađom. Stoga nije došlo do povrede prava na slobodu udruživanja, ali se postavljalo pitanje opsega i granica slobode izražavanja sindikalnih zastupnika koje se moralo razmotriti pod člankom 10. Konvencije.

C. Ocjena Suda

1.  Odredba koja se ima primijeniti u konkretnom slučaju

  1. Sud kao prvo primjećuje da činjenice ovog slučaja usko vežu pitanje slobode izražavanja s onom udruživanja u kontekstu sindikata. Podsjeća da je zaštita osobnog mišljenja zajamčena člankom 10. jedna od ciljeva slobode udruživanja ustoličene člankom 11. (vidi Ezelin protiv Francuske, 26. travnja 1991., st. 37., Serija A br. 202, i Barraco protiv Francuske, br. 31684/05, st. 27., ECHR 2009-...). Stranke su također izložile argumente sa stajališta obje te odredbe.

Mora se međutim primijetiti da se pritužbe podnositelja zahtjeva poglavito odnose na njihov otkaz zbog objavljivanja i prikazivanja dotičnih članaka i karikatura u njihovoj ulozi izvršenog odbora sindikata. Domaći sudovi također nisu utvrdili da su podnositelji zahtjeva otpušteni radi svoje pripadnosti sindikatu. Sudovi su se pozvali na ostvarenje slobode izražavanja u kontekstu radnopravnih odnosa te su smatrali da to pravo nije neograničeno te da su se u obzir morale uzeti specifične odlike tih odnosa. Nadalje, Visoki sud pravde Katalonije je zaključio da je otkaz druge dvojice plaćenih dostavljača bio protivan članku 54. st. 1 i 2 (c) Uredbi o radu, budući da su isti bili na bolovanju u vrijeme objave i distribucije spornog biltena. To je značilo da se nije moglo smatrati kako su sudjelovali u objavi ili distribuciji biltena, niti iz tog razloga zajednički odgovornim za štetu uzrokovanu dostojanstvu dotičnih osoba. Radni sud usputno je primijetio da su isti još uvijek bili i članovi spornog sindikata (vidi st. 15. gore). Time je potvrđeno da sindikalno članstvo podnositelja zahtjeva nije imalo odlučnu ulogu u njihovom otpuštanju.

Sud stoga zaključuje da bi bilo prikladnije činjenice ovog predmeta razmotriti sa stajališta članka 10., koji će se u svakom slučaju tumačiti u svjetlu članka 11. (vidi Women On Waves i ostali protiv Portugala, br. 31276/05, st. 28., ECHR 2009-... (isječci)).

2. Poštivanje članka 10. Konvencije, shvaćenog u svjetlu članka 11.

(a) Opća načela u predmetima slobode izražavanja

  1. Sloboda izražavanja jedan je od osnovnih temelja demokratskog društva i jedan od preduvjeta njegova napretka i samoostvarenja svakog pojedinca. Sukladno st. 2. članka 10., ona se primjenjuje ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su blagonaklono prihvaćene ili se smatraju neuvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju načela pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Kao što je određeno člankom 10., ova sloboda je podložna iznimkama koje međutim moraju biti strogo tumačene, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora biti uvjerljivo utvrđena (vidi, između ostalog, Lindon, Otchakovsky-Laurens i July, prethodno citirano). Nadalje, sloboda izražavanja ne štiti samo bit izraženih ideja i informacija, nego i oblik u kojemu su prenesene (vidi De Haes and Gijsels protiv Belgije, 24. veljače 1997., st. 48., Reports 1997-I).
  2. U svakom slučaju se mora uzeti u obzir potreba da se postigne pravedna ravnoteža između različitih interesa. Zbog njihova izravnog i stalnog kontakta sa stvarnostima u zemlji, nacionalni su sudovi u boljem položaju od međunarodnog suda odrediti kako postići tu ravnotežu u svakom danom trenutku. Iz tog razloga, u pitanjima iz članka 10. Konvencije države uživaju određenu slobodu procjene u procjenjivanju nužnosti i opsega bilo kakvog miješanja sa slobodom izražavanja zaštićenom tom odredbom (vidi Tammer protiv Estonije, br. 41205/98, st 60., ECHR 2001-I, i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske [GC], br.49017/99, st. 68., ECHR 2004-XI), posebice prilikom određivanja ravnoteže između suprotstavljenih privatnih interesa.
  3. Međutim, ta sloboda procjene ide ruku pod ruku s europskim nadzorom, obuhvaćajući i zakonodavstvo i odluke koje ga primjenjuju, čak i one koje je donio neovisni sud (vidi, mutatis mutandis, Peck protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 44647/98, st. 77., ECHR 2003-I, i Karhuvaara i Iltalehti protiv Finske, br. 53678/00, st. 38., ECHR 2004-X). Zadaća Suda prilikom obavljanja svoje nadzorne funkcije nije uzeti mjesto nacionalnih vlasti, nego ispitati, u svjetlu cjelokupnog slučaja, da li su njihove odluke donesene u skladu s njihovom slobodom procjene u skladu s odredbama Konvencije na koje se poziva (vidi Bladet Tromsø and Stensaas protiv Norveške [GC], br. 21980/93, st. 60., ECHR 1999-III; Petrenco protiv Moldavije, br. 20928/05, st. 54., 30. ožujka 2010.; Polanco Torres i Movilla Polanco protiv Španjolske, br. 34147/06, st. 41., 21. rujna 2010.; i Petrov protiv Bugarske (odluka), br. 27103/04, 2. studenog 2010.).
  4. Sud smatra da članovi sindikata moraju biti u mogućnosti postaviti poslodavcu svoje zahtjeve kojima žele poboljšati položaj radnika u njihovom društvu. U tom smislu, Sud primjećuje da je Inter-američki sud za ljudska prava u svom Savjetodavnom mišljenju OC-5/85193, naglasio da sloboda izražavanja predstavlja “conditio sine qua non za razvoj... sindikata” (vidi st. 26. gore; također vidi st. 24. te posebice u njemu citiranu točku 155.). Sindikat kojemu nije omogućeno slobodno izraziti svoje ideje u ovom smislu bio bi lišen bitnog sredstva djelovanja. Stoga za jamčenje smislene i učinkovite naravi sindikata domaće vlasti moraju osigurati da sindikalni zastupnici nisu obeshrabreni izražavati i braniti interese njihovih članova zbog nerazmjernih posljedica. Sindikalno izražavanje može se pojaviti u obliku novosti, pamfleta, publikacija i drugih dokumenata čiju distribuciju od strane zastupnika radnika koji zastupaju dotični sindikata uprava mora dozvoliti, kao što je to navedeno od strane Opće konferencije Međunarodne organizacije rada u Preporuci br. 143 od 23. lipnja 1971. (vidi st. 21. gore).
  5. U ovom slučaju španjolski su sudovi imali zadatak odmjeriti slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva zajamčenu člankom 10. Konvencije s pravom na čast i dostojanstvo g. G., g. A. i g. B. (vidi st. 15-18. gore) u kontekstu radnog odnosa. Članak 10. Konvencije ne jamči neograničenu slobodu izražavanja, te ugled osoba na koje su se odnosile dotične karikature i članci predstavlja legitiman cilj koji dozvoljava ograničenje te slobode izražavanja. Ukoliko je obrazloženje domaćih sudova glede ograničenja slobode izražavanja u slučajevima koji se odnose na ugled pojedinca dovoljan i u skladu s kriterijima ustanovljenim u praksi Suda, Sud bi trebao imati vrlo važne razloge da zamijeni svojim mišljenjem ono domaćih sudova (vidi MGN Limited protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 39401/04, st. 150. i 155., 18. siječnja 2011.).

(b) Pozitivne obveze tužene države pod člankom 10. Konvencije, shvaćene u svjetlu članka 11.

  1. Sud primjećuje da, sukladno članku 1. Konvencije, države ugovornice imaju „osigurati svima unutar njihove nadležnosti prava i slobode zajamčene ... Konvencijom“. Kao što je zaključio u predmetu Marckx protiv Belgije (13. lipnja 1979., st. 31., Serija A br. 31; vidi također Young, James i Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 13. travnja 1981., st. 49., Serija A br. 44), uz temeljnu negativnu obvezu države da se ne miješa u prava zajamčena Konvencijom, „mogu postojati i pozitivne obveze svojstvene“ tim pravima.
  2. Ovo je također slučaj u pogledu slobode izražavanja, čije iskonsko i učinkovito ostvarivanje ne ovisi samo o dužnosti države da se ne miješa, nego također može zahtijevati pozitivne mjere zaštite čak i u području privatnih odnosa među pojedincima. U određenim slučajevima država ima pozitivnu obvezu zaštititi pravo na slobodu izražavanja čak i protiv miješanja od strane privatnih osoba (vidi Fuentes Bobo, prethodno citirano, st. 38.; Özgür Gündem protiv Turske, br. 23144/93, st. 42-46., ECHR 2000-III; i Dink, prethodno citirano, st. 106.).
  3. U ovom slučaju mjera na koju su se žalili podnositelji zahtjeva, naime njihov otkaz, nije poduzeta od strane državnih vlasti nego od strane privatnog trgovačkog društva. Nakon objavljivanja sindikalnog biltena i u njemu sadržanih izraza u ožujku 2002., poslodavac je podnositeljima zahtjeva izrekao disciplinsku mjeru otkaza radi ozbiljnog nedoličnog ponašanja (vidi st. 14. gore), koju su kasnije potvrdili i domaći sudovi. Otkaz podnositelja nije stoga bio rezultat izravnog djelovanja nacionalnih vlasti. Odgovornost vlasti bi svejedeno bila dovedena u pitanje ukoliko bi činjenice na koje se podnositelji žale bile posljedica propusta od strane države da im osigura nesmetano uživanje prava zajamčenog člankom 10. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, Gustafsson, prethodno citirano, st. 45.).
  4. U ovakvim okolnostima Sud zaključuje da je ove zahtjeve prikladno razmotriti u smislu pozitivnih obveza tužene države pod člankom 10. u svjetlu članka 11. Sud će stoga utvrditi da li su u konkretnom slučaju, odbivši pritužbe podnositelja zahtjeva, španjolske sudbene vlasti primjereno osigurale njihovo pravo na slobodu izražavanja u kontekstu radnopravnih odnosa.
  5. Iako se granice između pozitivnih i negativnih obveza države ne mogu precizno definirati, primjenjiva načela su slična. U oba konteksta mora se posebice uzeti u obzir pravična ravnoteža koja se mora postići između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice kao takve, kao i sloboda procjene države (vidi Karhuvaara i Iltalehti, gore citirano, st. 42.).

(c) Primjena tih načela u konkretnom predmetu

  1. Kao što je Sud već primijetio (vidi st. 61. gore), glavno pitanje u ovom predmetu je da li je država bila obvezna jamčiti poštivanje slobode izražavanja podnositelja zahtjeva poništenjem odluke o njihovom otkazu. Zadatak Suda je stoga odrediti, u svjetlu čitavog slučaja, da li je izrečena sankcija bila razmjerna cilju koji se štitio i da li su razlozi dani od strane domaćih vlasti da opravdaju takvo miješanje bili „bitni i dostatni (vidi Fuentes Bobo, prethodno citirano, st. 44.).

(i) Da li se komentari podnositelja zahtjeva mogu smatrati štetnima za ugled drugih

  1. Sud primjećuje da su domaći sudovi razmotrili da li je došlo do povrede temeljnih prava na koje su se pozivali podnositelji zahtjeva; da je došlo do povrede, njihovi bi otkazi bili proglašeni ništavima. Sudovi su smatrali da nije došlo do miješanja u sindikalnu slobodu budući da je njihov otkaz bio posljedica sadržaja uvredljivog biltena, a ne njihovog članstva u sindikatu N.A.A.
  2. Nadalje, domaći sudovi pozvali su se na ostvarivanje slobode izražavanja u kontekstu radnopravnih odnosa te primijetili da to pravo nije bilo neograničeno; trebalo je uzeti u obzir i specifične karakteristike takvih odnosa. Radni sud u Barceloni br. 17 stoga je našao da su karikatura na naslovnici sindikalnog biltena, zajedno sa člancima unutar istog, bili uvredljivi i sporni za poštovanje osoba na koje su se odnosili, budući da su prekoračili granice slobode izražavanja i informiranja narušavajući ugled i dostojanstvo upravitelja kadrovske službe i dvaju radnika, kao i društva P. (vidi st. 15. gore).
  3. Kako bi došao do ovog zaključka, Radni sud u Barceloni br. 17 proveo je detaljnu analizu spornih činjenica, posebice kontekst u kojem su podnositelji zahtjeva objavili sporni bilten. Sud ne vidi razlog dovoditi u pitanje zaključke domaćih sudova da su crtež i sporni članci bili uvredljivi i sposobni naškoditi ugledu drugih.
  4. S tim u svezi, mora se primijetiti da su se podnositelji zahtjeva izrazili kroz karikaturu koja je pokazivala upravitelja kadrovske službe G. kako sjedi za stolom ispod kojega se odostraga vidjela osoba koja kleči na sve četiri, zajedno s predstavnicima radnika A. i B. koji su promatrali prizor čekajući na svoj red da zadovolje upravitelja. Popratni tekst bio je dovoljno eksplicitan. Što se tiče dvaju članaka (vidi st. 15. gore), isti su sadržavali eksplicitne optužbe „sramote“ protiv A. i B., osuđujući ih za „prodaju“ ostalih radnika i za odricanje od svog dostojanstva radi zadržavanja svojih položaja. Optužbe su bile izražene uznemirujućim i štetnim izrazima glede dotičnih osoba. Sud ponavlja da se kritika mora jasno razlikovati od uvrede te da potonja u principu može opravdati sankcije (vidi, mutatis mutandis, Skałka protiv Poljske, 43425/98, st. 34., 27. svibnja 2003.). Sud nadalje upućuje na opća načela koja se odnose na slobodu misli i izražavanja sadržana u petom (izmijenjenom) izdanju Pregleda odluka i načela Odbora za slobodu udruživanja upravnih tijela Međunarodne organizacije rada, posebice točku 154. prema kojoj „u izražavanju njihova mišljenja, sindikalne organizacije moraju poštivati granice pristojnosti i suzdržati se od korištenja uvredljivog jezika” (vidi st. 24 gore).
  5. U svjetlu svega što prethodi, Sud zauzima stajalište da su razlozi navedeni od strane domaćih sudova bili sukladni legitimnom cilju zaštite ugleda pojedinaca ciljanih spornom karikaturom i tekstovima, te da se zaključci tih sudova, u smislu da su podnositelji zahtjeva prekoračili granice dopuštene kritike u radnim odnosima, ne mogu smatrati neutemeljenima ili bez razumnog utemeljenja u činjenicama.

(ii) Da li je sankcija u vidu otkaza bila razmjerna stupnju ozbiljnosti spornih komentara

  1. Što ostaje utvrditi jeste da li je sankcija nametnuta podnositeljima zahtjeva od strane njihova poslodavca, njihov otkaz, bila razmjerna činjenicama ovog slučaja.
  2. Odlučujući o ovom pitanju, Sud će naročito uzeti u obzir način izražavanja u spornoj karikaturi i člancima kao i profesionalni kontekst u kojem su se pojavili.
  3. Kao prvo, Sud primjećuje da su sporne primjedbe izražene u specifičnom kontekstu. Podnositelji zahtjeva kao članovi sindikata bili su pokrenuli postupak protiv poslodavca pred radnim sudovima. U tom postupku dostavljači koji nisu primali plaću, A. i B., svjedočili su u korist društva P. i time protiv podnositelja zahtjeva (vidi st. 11. gore). Potom su u biltenu ogranka sindikata kojem su pripadali podnositelji zahtjeva objavljene sporna karikatura i članci, a sve u kontekstu spora između podnositelja i društva P. Unatoč tome, nisu sadržavali kritiku niti optužbe izravno protiv društva već protiv dva dostavljača koji nisu primali plaću kao i direktora kadrovske službe. Sud ponavlja s time u svezi da je opseg prihvatljive kritike uži s obzirom na privatne osobe nego s obzirom na političare ili javne službenike prilikom obavljanja njihovih dužnosti (usporedi Lingens protiv Austrije, 8. srpnja 1986., st. 42., Serija A br. 103, i Nikula protiv Finske, br. 31611/96, st. 48., ECHR 2002-II).
  4. Sud ne dijeli stajalište Vlade da se sadržaj spornih članaka nije odnosio na pitanja od općeg interesa (vidi st. 44. gore). Sporna publikacija objavljena je u kontekstu radnog spora unutar društva u kojem su podnositelji postavili određene zahtjeve. Osnovni cilj publikacije ove vrste „trebao bi biti bavljenje pitanjima koja se uglavnom odnose na zaštitu i promicanje interesa članova sindikata posebno i na pitanja rada općenito” (vidi st. 24. gore, posebice točku 170 citiranog Pregleda odluka Međunarodnog organizacije rada). Debata stoga nije bila isključivo privatne prirode; već je bila u najmanju ruku barem od općeg interesa za radnike društva P. (vidi, mutatis mutandis, Fressoz i Roire protiv Francuske [GC], br. 29183/95, st. 50., ECHR 1999-I, i Boldea protiv Rumunjske, br. 19997/02, st. 57., ECHR 2007-II).
  5. Unatoč tome, postojanje takvih pitanja nije moglo opravdati korištenje uvredljivih karikatura ili izraza čak ni u kontekstu radnih odnosa (vidi st. 24. gore, točka 154. citiranog Pregleda). Štoviše, sporni navodi nisu predstavljali trenutnu pogrešno odmjerenu reakciju u kontekstu brze i spontane usmene razmjene kao što je to slučaj kod verbalnog pretjerivanja. Upravo suprotno, radilo se o pisanim navodima objavljenim na prilično lucidan način i izloženim u prostorijama društva P. (usporedi De Diego Nafria, prethodno citirano, st. 41.).
  6. Prilikom odlučivanja o tužbi podnositelja zahtjeva, domaći sudovi uzeli su u obzir sve ove okolnosti. Detaljno su razmotrili sve činjenice slučaja te su detaljno odvagali interese u pitanju, uzimajući u obzir granice prava na slobodu izražavanja kao i uzajamna prava i obveze specifične za ugovore o radu i profesionalnu okolinu. Potvrdili su kazne izrečene od strane poslodavca, zaključivši da nisu bile nerazmjerne legitimnom cilju kojem su težile, naime zaštiti ugleda g. G., g. A i g. B. Nadalje su smatrali da sporno ponašanje nije izravno predstavljalo sindikalnu aktivnost podnositelja zahtjeva nego da je naprotiv povrijedilo načelo dobre vjere u radnim odnosima i nije ispunilo minimalne uvjete suživota u profesionalnoj okolini (vidi st. 15. gore). Naposljetku, sudovi su se ovom slučaju uvelike pozivali na praksu Ustavnog suda koja se odnosi na pravo slobode izražavanja u radnim odnosima, te koja naglašava da ta sloboda nije neograničena. Prema mišljenju Suda, zaključci domaćih sudova ne mogu se smatrati nerazumnima. S tim u svezi primjećuje da, osim što su bili uvredljivi, sporna kartikatura i tekstovi bili su više namijenjeni kao napad na kolege koji su svjedočili pred sudovima nego sredstvo promicanja njihove sindikalne aktivnosti vis-à-vis
  7. Štoviše, studija komparativnopravnih materijala dostupnih Sudu pokazuje da poslodavci općenito imaju široko polje diskrecije u odlučivanju o sankciji koja je najpodobnija za konkretne optužbe protiv zaposlenika; paleta mogućih sankcija obuhvaća pravo otkaza osobi koja je na ozbiljan način dovela u pitanje interese društva. U razmotrenim zemljama domaće zakonodavstvo pokušava pomiriti prava zaposlenika na slobodu izražavanja s pravima i povlasticama poslodavca što prvenstveno zahtijeva da svaka mjera otkaza bude razmjerna ponašanju zaposlenika protiv kojeg se poduzima (vidi st. 27. i 30-31. gore). Homogenost europskih pravnih sustava u ovom području je bitan faktor prilikom balansiranja različitih prava i interesa koja su u pitanju u ovom slučaju.
  8. Sud primjećuje da se radni odnosi, kako bi bili uspješni, moraju temeljiti na uzajamnom povjerenju. Kao što je to Radni sud pravilno istaknuo, čak i ako zahtjev za ponašanjem u dobroj vjeri ne podrazumijeva i apsolutnu dužnost lojalnosti prema poslodavcu kao niti dužnost diskrecije do te mjere da radnik bude podvrgnut interesima poslodavca, određene pojave prava slobode izražavanja koje mogu biti legitimne u drugim kontekstima, nisu nužno legitimne i u radnim odnosima (vidi, mutatis mutandis, Vogt protiv Njemačke, 26. rujna 1995., st 51. i 59., Serija A br.323). Nadalje, napad na ugled pojedinaca korištenjem grubo vrijeđajućih ili uvredljivih izraza u profesionalnoj okolini je zbog svog razornog učinka posebice ozbiljan oblik nedoličnog ponašanja koje može imati za posljedicu vrlo oštre sankcije.
  9. Na temelju navedenog Sud zaključuje da u specifičnim okolnostima ovog slučaja mjera otkaza izrečena podnositeljima zahtjeva nije bila očito nerazmjerna ili prekomjerna sankcija koja bi zahtijevala od države da poništi istu ili ju zamijeni blažom mjerom.

(iii) Zaključak

  1. U takvim okolnostima, Sud zaključuje da tužena država nije propustila ispuniti svoje pozitivne obveze prema podnositeljima zahtjeva pod člankom 10., shvaćenim u svjetlu članka 11.
  2. Stoga nije došlo do povrede članka 10., shvaćenog u svjetlu članka 11.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD

Presuđuje, s dvanaest glasova za i pet protiv, da nije došlo do povrede članka 10. Konvencije, shvaćenog u svjetlu članka 11.

 

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu dana 12. rujna 2011.

Vincent Berger         Nicolas Bratza

Jurisconsult             Predsjednik

 

U skladu s člankom 45. st. 2. Konvencije i pravilom 74. st. 2. Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje sudaca Tulkens, David Thór Björgvinssona, Jočienė, Popovića i Vučinića nalazi se u aneksu ove presude.

 

 

 

Ovaj prijevod financiran je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (www.coe.int/humanrightstrustfund)

Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF PALOMO SÁNCHEZ AND OTHERS v. SPAIN

(Applications nos. 28955/0628957/0628959/06 and 28964/06)

JUDGMENT

STRASBOURG

12 September 2011

In the case of Palomo Sánchez and Others v. Spain, The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Peer Lorenzen,
Françoise Tulkens,
Elisabeth Steiner,
Davíd Thór Björgvinsson,
Danutė Jočienė,
Ján Šikuta,
Dragoljub Popović,
Ineta Ziemele,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Päivi Hirvelä,
Luis López Guerra,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Ledi Bianku,
Işıl Karakaş,
Nebojša Vučinić,
Kristina Pardalos, judges,
and Vincent Berger, Jurisconsult,

Having deliberated in private on 8 December 2010 and on 29 June 2011, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in six applications (nos. 28955/0628957/0628959/0628964/0628389/06 and 28961/06) against the Kingdom of Spain lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by six Spanish nationals, Mr Juan Manuel Palomo Sánchez, Mr Francisco Antonio Fernández Olmo, Mr Agustín Alvarez Lecegui, Mr Francisco José María Blanco Balbas, Mr José Antonio Aguilera Jiménez and Mr Francisco Beltrán Lafulla (“the applicants”), on 13 July 2006.

2. The applicants were represented before the Court by Mr L. García Quinteiro, a lawyer practising in Barcelona. The Spanish Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr F. Irurzun Montoro, State Counsel.

3. In their applications, the applicants complained, among other things, that they had been dismissed by way of reprisal for belonging to a trade union and on account of its demands, on the pretext of allegedly offensive content in the union’s newsletter. They relied on Articles 10 and 11 of the Convention.

4. The applications were allocated to the Third Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 11 December 2008 the President of the Section decided to give notice of the applications to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the applications at the same time, as allowed by former Article 29 § 3 (now Article 29 § 1) of the Convention and Rule 54A.

5. On 17 November 2009 the Chamber, composed of Josep Casadevall, President, Elisabet Fura, Corneliu Bîrsan, Alvina Gyulumyan, Egbert Myjer, Luis López Guerra and Ann Power, judges, and Santiago Quesada, Section Registrar, decided, under Rule 42 § 1, to join the proceedings in the applications registered under nos. 28389/0628955/0628957/0628959/0628961/06 and 28964/06. It declared admissible the applications (nos. 28955/0628957/0628959/0628964/06) lodged by Mr Juan Manuel Palomo Sánchez, Mr Francisco Antonio Fernández Olmo, Mr Agustín Alvarez Lecegui and Mr Francisco José María Blanco Balbas (“the applicants”) and inadmissible those (nos. 28389/06 and 28961/06) lodged by Mr José Antonio Aguilera Jiménez and Mr Francisco Beltrán Lafulla. On 8 December 2009 the Chamber delivered a judgment (Aguilera Jiménez and Others v. Spain) in which it held, by six votes to one, that there had been no violation of Article 10 of the Convention and that no separate question arose under Article 11 of the Convention.

6. On 7 March 2010 the applicants requested the referral of the cases to the Grand Chamber in accordance with Article 43 of the Convention and Rule 73, arguing that there had been a violation of Articles 10 and 11. On 10 May 2010 the panel of the Grand Chamber granted that request.

7. The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24.

8. The applicants and the Government filed memorials before the Grand Chamber.

9. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 8 December 2010 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a) for the Government
MrF. Irurzun Montoro, State Counsel,Agent;

(b) for the applicants
MrL. García Quinteiro, lawyer,Counsel.

The Court heard addresses by them.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

10. The applicants live in Barcelona.

11. They were employed as delivery men by the company P., against which they brought several sets of proceedings in employment tribunals. The applicants sought to secure recognition by the employer of their special “salaried worker” status, as confirmed by judgments of 2 May and 30 December 1995 of the High Court of Justice of Catalonia, in order to be covered by the corresponding social-security regime. Representatives of a committee of non-salaried delivery staff in the company P. had testified against them in those proceedings.

12. On 21 May 2001 the applicants set up the trade union Nueva Alternativa Asamblearia (NAA) to defend their interests and those of the other delivery staff who were under pressure from the company P. to renounce their claim to salaried status. The applicants joined the union’s executive committee. On 3 August 2001 the applicants informed the company P. of the setting-up of a branch of the trade union inside the company, of its composition, and of their appointment as members of the executive committee of that workplace branch. Mr Juan Manuel Palomo Sánchez was the trade-union representative, Mr Francisco Antonio Fernández Olmo the treasurer, Mr Agustín Alvarez Lecegui the press and communications officer and Mr Francisco José María Blanco Balbas the organisation officer. No changes concerning the appointment of the union members or their duties have taken place since the union was formed.

13. The trade union NAA published a monthly newsletter. The March 2002 [sic] issue reported on the judgment of 2 April 2002 of Barcelona Employment Tribunal no. 13, which had partly upheld the applicants’ claims, ordering the company P. to pay them certain sums in respect of salaries owed to them.

On the cover of the newsletter, a cartoon with speech bubbles showed a caricature of the human resources manager, G., sitting behind a desk under which a person on all fours could be seen from behind, together with, to one side, A. and B., also employees of the company P. and representatives of a committee of its non-salaried delivery workers, who were watching the scene while waiting to take their turn to satisfy the manager. Inside the newsletter were two articles which vehemently denounced the fact that those two individuals had testified in favour of the company P. in proceedings that the applicants had brought against their employer. The newsletter was distributed among the workers and displayed on the noticeboard of the trade union NAA which was located on the company’s premises.

14. On 3 June 2002 the company notified the applicants of their dismissal on grounds of serious misconduct, namely for impugning the reputations of G., A. and B., under Article 54 §§ 1 and 2 (c) of the Labour Regulations, which provide for the termination of a contract of employment where an employee is guilty of serious and negligent failure to perform his or her contractual obligations.

15. The applicants challenged that decision before Barcelona Employment Tribunal no. 17, which, in a judgment of 8 November 2002, dismissed their claims and found that the dismissals were justified, in accordance with Article 54 §§ 1 and 2 (c) of the Labour Regulations. The tribunal took the view that the company’s decision to dismiss the applicants had been based on a genuine and serious cause, namely the publication and display on a noticeboard inside the company of a cartoon with speech bubbles and two articles which were offensive and impugned the dignity of the persons concerned. The first article, entitled “Whose witnesses? Theirs, of course”, contained caricatures of A. and B., showing them gagged by a handkerchief tied behind their heads, and the text underneath read as follows:

“We knew who they were and how they behaved, but we didn’t know how far they were prepared to go in order to hold onto their seats and cushy jobs without doing anything.

As employees of P. we earn our living by selling goods in the street. A. and B. earn theirs by selling the workers in the courts. Not content with doing this simply by signing agreements that go against the collective interest, they’ve now gone a step further – they rob and steal with total impunity, in broad daylight, with the confidence of men who feel totally untouchable. They play at being gods.

... but they, the chairman and secretary of the staff representatives, agreed, just like guard dogs, to roll over and frolic in return for a pat on the back by their master. ...”

The tribunal noted that the text was a response to what had happened during proceedings brought by the applicants before Barcelona Employment Tribunal no. 13, in which A. and B. had appeared as witnesses against the applicants’ interests and in favour of their employer.

The article entitled “When you’ve rented out your arse you can’t shit when you please” read as follows:

“If you belong to a works council and you have to sign agreements with your employers that will never be honoured, just to keep you quiet, and agree to changes that only benefit their cronies, and to pay cuts and other sell-outs, then you’ve swapped your dignity for an armchair, [and] you have the dubious merit of achieving the same level of infamy as politicians and policemen. You see, you shut up and you shrewdly agree to all sorts of shenanigans. When you’ve rented out your arse, you can’t shit when you please. If you’re a despicable ‘professional trade unionist’ and you’ve thus sold your soul to the union, you’ll never have a surge of sincerity, because your status would be threatened. You say what the union tells you to say, and as the unions are ‘condoms’ on freedom, your lips are sealed just like your anal sphincter, because you’ve rented out your arse and you can’t shit when you please.

You can see the injustices meted out on your colleagues, the totally irrational way of dealing with their problems and the constant persecution to which they are subjected, but say nothing, for fear of drawing attention to yourself. Once upon a time, in the old days, you were a rebel who criticised the system – you would curse conventionalism and rant against the rules and regulations. You were caustic, dynamic, cutting, impulsive, jovial. But a couple of favours received have gradually cooled your fiery temperament, stoked your self-esteem and put the dampers on your feelings. From time to time you have a pang of nostalgia and you would like to fart, but your sphincter is sealed, because you’ve rented out your arse and can’t shit when you please.

You’re fed up with your work, pissed off, anxious, stressed and in despair, because of the longer working hours and the responsibilities, products, promotions and pressures. You could work anywhere, do anything without having to get up at the time others go to bed. You could break everything up, tear it to pieces, crush and demolish it all ... but your hands are tied by credits, IOUs and debts. You are crushed by your new SUV, your children’s after-school activities, and the twenty-five year mortgage on your semi-detached house. And you let yourself be humiliated, you swallow your pride, you shut up and you accept, because when you’ve rented out your arse, you can’t shit when you please.”

The newsletter was distributed to staff and displayed on the trade union’s noticeboard on the company’s premises.

The employment tribunal observed at the outset that the cause of the dismissal was the content of the newsletter and not the applicants’ trade-union membership. It referred in its judgment to the exercise of the right to freedom of expression in the context of labour relations and to the fact that it was not unlimited. It found that the limits to this right had to be interpreted in accordance with the principle of good faith, which in labour relations had to involve respect for the interests of the employer and the minimum requirements of coexistence in a professional environment. The judgment reiterated the Constitutional Court’s case-law to the effect that the right to respect for freedom of expression was subject to limits derived from labour relations, since the contract of employment created a series of rights and reciprocal obligations that circumscribed the exercise of the right to respect for freedom of expression. For that reason, certain manifestations of this right that might be legitimate in other contexts were not legitimate in the context of labour relations, even though the requirement to act in good faith did not always imply a duty of loyalty to the point of subjecting the worker to the employer’s interests.

As to the newsletter’s content, the tribunal took the view that the cartoon and speech bubbles on the cover, together with the articles inside, were offensive and exceeded the limits of freedom of expression and information, impugning the honour and dignity of the human resources manager and of delivery men A. and B., and damaging the image of the company P. Lastly, it noted that the dismissal could not be declared null and void, since it was based on serious misconduct as provided for by law, and found that the applicants’ fundamental rights had not been breached.

16. The applicants appealed. In a judgment of 7 May 2003, the High Court of Justice of Catalonia upheld the judgment under appeal in so far as it concerned the applicants.

The court referred, among other things, to the limits imposed by the principle of good faith between parties to a contract of employment and to the necessary balance that judicial decisions had to strike between a worker’s obligations under the contract and his freedom of expression. The balancing exercise had to enable it to be determined whether or not the reaction of the company that dismissed the employee was legitimate. For the court, the publication of the offending drawing and articles had clearly been harmful to the dignity of the persons concerned and had overstepped the limits of admissible criticism, as the exercise of freedom of expression did not justify the use of insulting, offensive or vexatious expressions that went beyond the legitimate exercise of the right to criticise and clearly impugned the respectability of the persons concerned. The company P. had, moreover, duly shown that the applicants’ dismissal was not a measure of reprisal or punishment, but was based on a genuine, serious and sufficient cause for deciding to terminate their contracts of employment.

17. The applicants lodged an appeal on points of law, seeking harmonisation of the relevant case-law. In a decision of 11 March 2004, the Supreme Court dismissed their appeal on the ground that the decision produced for purposes of comparison, namely a judgment of the High Court of Justice of Madrid of 31 July 1992, was not pertinent.

18. Relying on Article 24 (right to a fair hearing) of the Spanish Constitution, and on Articles 20 and 28 taken together (freedom of expression and association), the applicants lodged an amparo appeal with the Constitutional Court. In a decision of 11 January 2006, served on 13 January 2006, the Constitutional Court found the appeal inadmissible for lack of constitutional content. The decision reads as follows:

“... Firstly ... there is not enough evidence to show that the [appellants’] dismissal was an act of reprisal on the part of the respondent company because of the judicial proceedings they had brought against it to assert their rights ... Secondly, as to the [alleged] interference with trade-union freedom guaranteed by Article 28 of the Constitution (this complaint incorporating the appellants’ complaint under Article 14 of the Constitution in so far as they alleged discrimination on trade-union grounds), this is inadmissible as [the appellants] have not provided sufficient evidence to show that the company’s action was intended to restrict, hamper or prevent the exercise of their right to freedom of association, on account of their union membership or activities in a trade union. In line with what this court has repeatedly said, such evidence does not consist of a mere allegation of a constitutional violation but must be sufficient for it to be inferred that the violation could have been constituted ... which is not the case here, since the circumstances alleged do not give rise to any suspicion as to the potential violation in question. In their allegations, the appellants have simply expressed their disagreement with the decisions rendered by the courts below, which found in decisions giving reasons and not being manifestly unreasonable that they had committed the acts of which the company had accused them in their letters of dismissal.

Thirdly, there has not been a breach of Article 28 § 1 of the Constitution taken together with Article 20 § 1 (a), in the form of an infringement of the appellants’ right to freedom of expression in the context of their union activity, since this fundamental right does not encompass any right to insult others. As the Court held recently in judgment no. 39/2005 of 28 February (legal ground 4), reiterating its case-law, although the Constitution does not prohibit the use of hurtful, embarrassing or vituperative expressions in every circumstance, the constitutional protection afforded by Article 20 § 1 (a) of the Constitution does not, however, extend to absolutely vexatious expressions which, taking into account the actual circumstances of the case and regardless of their veracity or lack of veracity, are offensive or defamatory and are not pertinent for the purpose of conveying the opinions or information in question. The application of that jurisprudence to the present case leads the Court to the conclusion that the appellants’ right to freedom of expression has not been infringed, since they used that right in an excessive manner by means of value judgments expressed through cartoons and comments that were offensive and humiliating for the persons concerned and impugned their honour and reputation. [Those cartoons and comments] were not necessary for others to form an opinion about the facts of which the appellants wished to complain, and were therefore gratuitous and not necessary for the exercise of freedom of expression in a trade-union context.”

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

19. The relevant provisions of the Spanish Constitution read as follows:

Article 20

“1. The following rights shall be recognised and protected:

(a) the right freely to express and disseminate thoughts, ideas and opinions orally, in writing or by any other means of reproduction;

...

(d) the right to receive and communicate true information by any means of dissemination. ...

2. The exercise of these rights may not be restricted by any prior censorship.

...

4. These freedoms shall be limited by respect for the rights secured in this Part, by the provisions of the implementing Acts and in particular by the right to honour and to a private life and the right to control use of one’s likeness and to the protection of youth and children.”

Article 28

“1. Everyone shall have the right to associate freely ... Freedom of association shall include the right to form trade unions or to join a trade union of one’s choosing, and the right for trade unions to establish confederations and to set up or join international trade-union organisations. No one shall be obliged to join a trade union.

...”

20. The relevant provisions of the Labour Regulations (approved by Royal Legislative Decree no. 1/1995 of 24 March 1995) read as follows:

Article 54 – Dismissal on disciplinary grounds

“1. The employer may decide to terminate a contract of employment by dismissing the employee for serious and negligent failure to perform his or her obligations.

2. Non-compliance with contractual obligations shall include:

...

(c) Verbal or physical attacks on the employer or persons working in the company, or members of their families living with them.”

Article 55

“...

7. Justified dismissal shall entail the termination of the contract without any right of compensation ...”

III. RELEVANT INTERNATIONAL INSTRUMENTS AND PRACTICE

A. The International Labour Organization

21. On 23 June 1971 the General Conference of the International Labour Organization (ILO) adopted Recommendation No. 143 concerning workers’ representatives, point 15 of which reads as follows:

“1. Workers’ representatives acting on behalf of a trade union should be authorised to post trade-union notices on the premises of the undertaking in a place or places agreed on with the management and to which the workers have easy access.

2. The management should permit workers’ representatives acting on behalf of a trade union to distribute news sheets, pamphlets, publications and other documents of the union among the workers of the undertaking.

3. The union notices and documents referred to in this paragraph should relate to normal trade-union activities and their posting and distribution should not prejudice the orderly operation and tidiness of the undertaking.”

22. At its fifty-fourth session in June 1970, the International Labour Conference adopted a Resolution concerning trade-union rights and their relation to civil liberties. The Conference explicitly listed the fundamental rights essential for the exercise of freedom of association, in particular: (a) the right to freedom and security of person and freedom from arbitrary arrest and detention; (b) freedom of opinion and expression and in particular freedom to hold opinions without interference and to seek, receive and impart information and ideas through any media and regardless of frontiers; (c) freedom of assembly; (d) the right to a fair trial by an independent and impartial tribunal; and (e) the right to protection of the property of trade unions.

23. In 1994 the ILO published a report entitled “Freedom of Association and Collective Bargaining: Trade-Union Rights and Civil Liberties”. The relevant passages of that report read as follows:

Part I. Freedom of association and protection of the right to organise

Chapter II. Trade-union rights and civil liberties

Introduction

...

24. The Declaration of Philadelphia ... officially acknowledged the relationship between civil liberties and trade-union rights by proclaiming in Article I(b) that freedom of expression and of association are essential to sustained progress and referring in Article II(a) to the fundamental rights which are an inseparable part of human dignity. Since then, this relationship has been repeatedly affirmed and highlighted, both by the ILO’s supervisory bodies and in the Conventions, Recommendations and Resolutions adopted by the International Labour Conference.

...

27. The information available, in particular on the nature of the complaints submitted to the Committee on Freedom of Association, shows that the main difficulties encountered by trade-union organisations and their leaders and members relate to basic rights, in particular to the right to security of the person, freedom of assembly, freedom of opinion and expression, as well as the right to protection of trade-union property and premises. ...

...

Freedom of opinion and expression

38. Another essential aspect of trade-union rights is the right to express opinions through the press or otherwise. The full exercise of trade-union rights calls for a free flow of information, opinions and ideas, and workers, employers and their organisations should enjoy freedom of opinion and expression at their meetings, in their publications, and in the course of their other activities. In cases in which the issue of a trade-union publication is subject to the granting of a licence, mandatory licensing should not be subject to the mere discretion of licensing authorities, nor should it be used as a means of imposing prior restraint on the subject matter of publications; in addition any application for such a licence should be dealt with promptly. ... Measures of administrative control – for example, the withdrawal of a licence granted to a trade-union newspaper, the control of printing plants and equipment, or the control of paper supply – should be subject to prompt and independent judicial review.

39. An important aspect of freedom of expression is the freedom of speech of delegates of workers’ and employers’ organisations meetings, conferences and reunions, and in particular to the International Labour Conference. ...

...

State of emergency

...

43. The Committee considers that the guarantees set out in the international labour Conventions, in particular those relating to freedom of association, can only be effective if the civil and political rights enshrined in the Universal Declaration of Human Rights and other international instruments, notably the International Covenant on Civil and Political Rights, are genuinely recognised and protected. These intangible and universal principles, the importance of which the Committee wishes to emphasise particularly on the occasion of the 75th anniversary of the creation of the ILO and the 50th anniversary of the Declaration of Philadelphia, should constitute the common ideal to which all peoples and all nations aspire.”

24. The fifth edition (revised) of the Digest of Decisions and Principles of the Committee on Freedom of Association of the Governing Body of the International Labour Office, published in 2006, contains a summary of the principles formulated by that Committee in the context of individual or collective complaints concerning alleged violations of trade-union rights. The general principles concerning freedom of opinion and expression include the following:

“154. The full exercise of trade-union rights calls for a free flow of information, opinions and ideas, and to this end workers, employers and their organisations should enjoy freedom of opinion and expression at their meetings, in their publications and in the course of other trade-union activities. Nevertheless, in expressing their opinions, trade-union organisations should respect the limits of propriety and refrain from the use of insulting language. (See the 1996 Digest, para. 152; 304th Report, Case No. 1850, para. 210; 306th Report, Case No. 1885, para. 140; 309th Report, Case No. 1945, para. 67; 324th Report, Case No. 2014, para. 925; and 336th Report, Case No. 2340, para. 652.)

155. The right to express opinions through the press or otherwise is an essential aspect of trade-union rights. (See the 1996 Digest, para. 153; 299th Report, Case No. 1640/1646, para. 150; 302nd Report, Case No. 1817, para. 324; 324th Report, Case No. 2065, para. 131; 327th Report, Case No. 2147, para. 865; 328th Report, Case No. 1961, para. 42; 332nd Report, Case No. 2090, para. 354; and 333rd Report, Case No. 2272, para. 539.)

156. The right to express opinions without previous authorisation through the press is one of the essential elements of the rights of occupational organisations. (See the 1996 Digest, para. 154.)

157. The freedom of expression which should be enjoyed by trade unions and their leaders should also be guaranteed when they wish to criticise the government’s economic and social policy. (See the 1996 Digest, para. 155.)

...

163. The prohibition of the placing of posters stating the point of view of a central trade-union organisation is an unacceptable restriction on trade-union activities. (See the 1996 Digest, para. 467.)

...

166. The publication and distribution of news and information of general or special interest to trade unions and their members constitutes a legitimate trade-union activity and the application of measures designed to control publication and means of information may involve serious interference by administrative authorities with this activity. In such cases, the exercise of administrative authority should be subject to judicial review at the earliest possible moment. (See the 1996 Digest, para. 161; 320th Report, Case No. 2031, para. 172; and 327th Report, Case No. 1787, para. 341.)

...

168. While the imposition of general censorship is primarily a matter that relates to civil liberties rather than to trade-union rights, the censorship of the press during an industrial dispute may have a direct effect on the conduct of the dispute and may prejudice the parties by not allowing the true facts surrounding the dispute to become known. (See the 1996 Digest, para. 163.)

169. When issuing their publications, trade-union organisations should have regard, in the interests of the development of the trade-union movement, to the principles enunciated by the International Labour Conference at its thirty-fifth session (1952) for the protection of the freedom and independence of the trade-union movement and the safeguarding of its fundamental task, which is to ensure the social and economic well-being of all workers. (See the 1996 Digest, para. 165.)

170. In a case in which a trade-union newspaper, in its allusions and accusations against the government, seemed to have exceeded the admissible limits of controversy, the Committee pointed out that trade-union publications should refrain from extravagance of language. The primary role of publications of this type should be to deal with matters essentially relating to the defence and furtherance of the interests of the unions’ members in particular and with labour questions in general. The Committee, nevertheless, recognised that it is difficult to draw a clear distinction between what is political and what is strictly trade union in character. It pointed out that these two notions overlap, and it is inevitable and sometimes normal for trade-union publications to take a stand on questions having political aspects, as well as on strictly economic or social questions. (See the 1996 Digest, para. 166.)”

B. The Inter-American Court of Human Rights

25. The American Convention on Human Rights has a special Additional Protocol concerning economic, social and cultural rights, the “Protocol of San Salvador”. Adopted and opened for signature on 17 November 1988, it entered into force on 16 November 1999. Article 8 of that Protocol, entitled “Trade-union rights” reads as follows:

“1. The States Parties shall ensure:

(a) The right of workers to organise trade unions and to join the union of their choice for the purpose of protecting and promoting their interests. As an extension of that right, the States Parties shall permit trade unions to establish national federations or confederations, or to affiliate with those that already exist, as well as to form international trade-union organisations and to affiliate with that of their choice. The States Parties shall also permit trade unions, federations and confederations to function freely;

(b) The right to strike.

2. The exercise of the rights set forth above may be subject only to restrictions established by law, provided that such restrictions are characteristic of a democratic society and necessary for safeguarding public order or for protecting public health or morals or the rights and freedoms of others. Members of the armed forces and the police and of other essential public services shall be subject to limitations and restrictions established by law.

3. No one may be compelled to belong to a trade union.”

26. In its Advisory Opinion OC-5/85, the Inter-American Court of Human Rights emphasised the fundamental nature of freedom of expression for the existence of a democratic society, stressing among other things that freedom of expression was a sine qua non for the development of trade unions. It found as follows (paragraph 70 of the Opinion):

“Freedom of expression is a cornerstone upon which the very existence of a democratic society rests. It is indispensable for the formation of public opinion. It is also a conditio sine qua non for the development of political parties, trade unions, scientific and cultural societies and, in general, those who wish to influence the public. It represents, in short, the means that enable the community, when exercising its options, to be sufficiently informed. Consequently, it can be said that a society that is not well informed is not a society that is truly free.”

IV. ELEMENTS OF COMPARATIVE LAW

27. Comparative-law research has shown that the disciplinary powers of employers in the member States of the Council of Europe are very diverse. There is a convergence of legal systems among the thirty-five countries examined: they all provide for and organise employees’ freedom of expression and trade-union freedom, usually by means of norms of constitutional value, or, where that is not the case, by legislative regulations. Employees serving as representatives benefit from special protection to help them discharge their duties. The regulations in all countries, in order to reconcile the exercise of this right with the essential rights and freedoms of others, fix rules providing for penalties in cases of abuse of the right to freedom of expression. The powers vested in employers allow, if necessary, for the exercise of disciplinary action against an employee or staff member whose conduct can be characterised as improper exercise of his freedom of expression. The case-law in such matters is consistent and shows that there is a systematic examination of proportionality between the dismissal and the conduct on which it is based.

28. The domestic-law instruments provide for the punishment of any conduct by an employee that is capable of infringing the rights and freedoms of others.

The relevant rules may, firstly, be laid down by a Criminal Code, or by provisions concerning the possibility of bringing an action to establish liability. In most cases, criminal notions such as defamation, damage to honour or reputation, or insults will enable the person claiming to be a victim of such infringement to bring proceedings to establish the liability of the person who made the comments at issue.

Rules in Labour Codes or norms applicable to public servants will also govern the exercise of freedom of expression of staff members, and if necessary provide for the punishment of any abuse. Similar limitations may be imposed on public officials, whether or not they have “civil servant” status.

29. Disciplinary authority is one of the essential prerogatives of the employer, whether private or public. In this connection, employers have a broad discretion to impose the sanction that they consider the best adapted to the accusations against the employee; the scale of possible sanctions encompasses the power to dismiss a person who has seriously compromised the interests of the company or the public service. In parallel, this power of dismissal is accompanied by a prohibition on dismissing employees on grounds relating to trade-union activity. A measure of dismissal may be based on misconduct or on a legitimate ground. In the first case, it relates to a given – identified – form of conduct. In the second, the conduct is considered in general terms.

30. The proportionality of a measure of dismissal in relation to the conduct of the employee concerned underlies all the legislation analysed.

31. The applicable law in the States examined shows that any abuse of the freedom of expression afforded to employees or public servants is always regarded as a reprehensible fact capable of justifying disciplinary measures that could go as far as dismissal. For that purpose, factual elements of an objective nature are taken into account, such as: (i) the seriousness of the misconduct; and (ii) the characterisation of the comments, the extent of their publication, and also certain subjective elements. The latter include the personal situation of the employee, any abuse of freedom of expression and the question whether the conduct falls outside “normal” trade-union activity.

32. In all the countries studied, the general rules are clear and allow the employee’s right to freedom of expression to be balanced against the rights and prerogatives of the employer. Their implementation is more problematic, since a restriction on a fundamental right can only be accepted if, having regard to the measure decided, it is proportionate to the aim pursued. Only through a case-by-case approach is it possible to grasp the substance of the jurisprudential solution adopted in each type of situation.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION READ IN THE LIGHT OF ARTICLE 11

33. The applicants, who are members of the executive committee of the trade union Nueva Alternativa Asamblearia (NAA), complained that they had been dismissed on account of the content of the union’s newsletter of March 2002. They claimed that the company P. had not verified their individual level of participation and personal responsibility. They alleged that they had been dismissed by way of reprisal for the union’s demands and that the allegedly offensive content of the newsletter had served as a pretext. They took the view that the cartoons and two articles in question had not overstepped the limits of admissible criticism under Article 10 of the Convention, because the impugned expressions had been used in a jocular spirit and not with any intent to insult.

The applicants relied on Articles 10 and 11 of the Convention, which read as follows:

Article 10

“1. Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority ...

2. The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society ... for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others ...”

Article 11

1. Everyone has the right to freedom of peaceful assembly and to freedom of association with others, including the right to form and to join trade unions for the protection of his interests.

2. No restrictions shall be placed on the exercise of these rights other than such as are prescribed by law and are necessary in a democratic society ... for the protection of health or morals or for the protection of the rights and freedoms of others. ...”

A. The Chamber judgment

34. In its judgment of 8 December 2009, after reiterating that freedom of expression constituted one of the essential foundations of a democratic society, the Chamber indicated that such freedom was subject to exceptions, which had to be construed strictly; the necessity of any exception had to be justified by a pressing social need. In the present case, the interference had been “prescribed by law” and pursued a legitimate aim, namely the protection of the reputation or rights of others. In order to ascertain whether that interference had been necessary in a democratic society, the Court had to refer to the particular context of the dispute, in which proceedings had been brought by the applicants against their employer in the employment courts. While taking the view that if a trade union was unable to express its ideas freely it would become meaningless and pointless, the Chamber noted in the present case that the Spanish courts had balanced the conflicting interests, in the light of domestic law, and had concluded that the applicants had transgressed the permissible limits of the right to criticise. The decisions given by the domestic courts could not therefore be regarded as unreasonable or arbitrary. Accordingly, the Chamber found that there had been no violation of Article 10 of the Convention. In addition, it took the view that no separate question arose under Article 11 of the Convention.

B. The parties’ submissions

1. The applicants

35. The applicants pointed out that their employer, the company P., had refused to recognise them as salaried workers and to calculate the corresponding social-security contributions, even though that status had been acknowledged by the courts. They took the view that the Chamber had failed to take sufficiently into consideration their trade union’s long and complex dispute with their employer and with an association of non-salaried delivery men created and supported by the company, to which the two witnesses mentioned in the union newsletter belonged.

36. The applicants submitted that from April 2001, after the workers belonging to the union NAA had refused to waive the rights recognised by the courts, the company P. had decided to punish them by way of a substantial pay cut. They thus took the view that the trade-union newsletter that gave rise to the present case had to be seen in its context, namely one of harassment and systematic pressure by the employer and the association of non-salaried workers that it had created, in order to prevent the proliferation of workers’ demands and to persuade them to waive their judicially recognised rights. The applicants alleged that the company P.’s head of human resources had tried to buy the services of certain trade-union members in order to persuade other delivery men to refrain from asserting their rights. The human resources manager had allegedly offered them cash in return for those services, and the association of non-salaried delivery men, to which witnesses A. and B. belonged, had thus become the employer’s accomplice. The final result was not only the dismissal without compensation of the applicants, the only salaried delivery men who had not waived their rights, but also the disbanding of the trade union. The applicants took the view that there had therefore been a violation of the freedoms enshrined in Articles 10 and 11 of the Convention.

37. The applicants argued that the cartoon on the cover of the trade-union newsletter, like the two impugned articles, was intended to be critical and to provide information about the salary demands before the employment tribunal and about the conduct of the members of the association of non-salaried delivery men. The use of a satirical drawing and expressions, which might have been regarded as crude or shocking, had in no way referred to the personal or private sphere of the persons in question, but to their role in the dispute at issue. There had been no personal attack in the burlesque and clearly ironical tone employed, inspired as it was by an animus jocandi, not an animus iniurandi.

38. The applicants pointed out that the articles and drawings were not signed and concerned a debate in exclusively employment and trade-union matters, conducted via the union’s medium of communication. It was thus arbitrary to consider that its members had all been personally responsible for this publication, resulting in either disciplinary liability of a collective nature or a patently illegal action, requiring the dissolution of the trade union within the company by dismissing its founder members in breach of Article 11 of the Convention.

39. The applicants noted, lastly, that even if it were argued that the criticisms in the union newsletter had impugned the fundamental right of others to their honour and reputation, the imposition of a penalty such as dismissal went beyond the legitimate protection of that right and was disproportionate to the aim pursued.

2. The Government

(a) The facts

40. The Government pointed out, in response to the applicants’ claims in their request for referral to the Grand Chamber, that the “union trusties” criticised in the newsletter were not workers whom the employer had “released from the obligation to work” in exchange for “conduct favourable to the company” and stressed that they were not financed by the employer and that the granting of time off without loss of wages for representatives to discharge their union duties was a statutory requirement (under Article 68 of the Labour Regulations).

(b) Complaint under Article 10 of the Convention

41. The Government accepted that interference with freedom of expression could also occur in the context of a relationship under private law; however, in that case there was no direct interference by the State with the applicants’ freedom of expression but, potentially, a failure to discharge its positive obligations to protect that freedom.

42. The Government pointed out that the possibility of terminating a contract of employment in the event of attacks on the employer or workers was prescribed by law and pursued a legitimate aim: the protection of the reputation of others. The Spanish courts had considered that the applicants had gone beyond the limits inherent in the exercise of their freedom of expression, to the extent of damaging the reputation of the employer and of other workers. The comments had not been published in the media but in the confined environment of a company, and concerned individuals working there, namely the human resources manager and work colleagues, that is to say persons with no public duties. The extent of acceptable criticism when directed against a private individual was narrower than that directed against authorities or public institutions (contrast Dink v. Turkey, nos. 2668/076102/0830079/087072/09 and 7124/09, § 133, 14 September 2010). That context had aggravated the damage caused by the newsletter to the reputations of the persons concerned, since all its potential addressees knew the individuals who were criticised or caricatured.

43. The applicants had expressed themselves via a written medium (not in the context of a verbal and spontaneous exchange of opinions) with a general circulation inside the company, using the union newsletter and noticeboard. It was therefore a well thought-out act on the part of the applicants, who had been fully aware of the consequences of their actions and the manner in which the reputation of others could be harmed.

44. As regards the content of the applicants’ comments, the Government argued that there had been no opinion or analysis dealing with matters of general interest (contrast Fuentes Bobo v. Spain, no. 39293/98, 29 February 2000) but, as in De Diego Nafría v. Spain (no. 46833/99, 14 March 2002), the comments had been made in the context of a strictly professional dispute with the company for which the applicants worked. Moreover, they had not contributed to a debate on union policy or matters affecting all the workers in the company, but had been expressed in reaction to those who had testified against the applicants in judicial proceedings in which they had legitimately asserted their individual rights.

45. The Spanish courts had taken the view that any legitimate criticism the document may have contained had been expressed through coarse insults, pejoratively suggesting that the persons concerned had given “sexual favours” in return for another type of favour, and describing them as “thieves”. In Lindon, Otchakovsky-Laurens and July v. France ([GC], nos. 21279/02 and 36448/02, ECHR 2007‑IV), the Court had found that freedom of expression did not protect similar comments concerning a public figure in politics; this was all the more true where the comments concerned private individuals.

46. As regards the caricatures, the present case was materially different from that of Vereinigung Bildender Künstler v. Austria (no. 68354/01, 25 January 2007). Here, there was no formation of a democratic public opinion expressed through art, but remarks in the context of employer-employee relations.

47. The Government took the view, relying on Constantinescu v. Romania (no. 28871/95, §§ 72-75, ECHR 2000‑VIII), that the existence of damage to the reputation of others, in the exercise by the applicants of their freedom of expression, could not be regarded as justified by their trade-union activity. The restrictions on freedom of expression under Article 10 § 2 were also applicable to union representatives.

48. The Government observed that the nature and severity of the punishment was also to be taken into account in assessing the proportionality of the interference under Article 10 of the Convention. In the De Diego Nafría judgment, cited above, the Court had considered that, even though a dismissal had serious consequences for the employment relationship of a worker who had overstepped the acceptable limits of criticism, in assessing the proportionality of the interference it was necessary to take into account all the circumstances of the particular case. In the present case, the Spanish courts had assessed the direct damage caused to the reputation of the persons mentioned in the union newsletter, through coarse and insulting comments and images. Even if the applicants’ opinions could be regarded as legitimate, they had been expressed in a gratuitously offensive manner, being in written form and deliberate.

49. The Government therefore concluded that the interference in question had been justified by the pursuit of a legitimate aim that was proportionate to that aim.

(c) Complaint under Article 11 of the Convention

50. In the Government’s submission, this complaint lacked separate substance and had to be examined jointly with the Article 10 complaint. In reality, the applicants seemed to be arguing that the expressions which had led to the termination of their contracts of employment had to be assessed in the context of their union activities. The right to form or join a trade union had not, however, been affected by the employer’s decision, confirmed by the courts; what had to be examined in this case was the extent of or limits to union representatives’ freedom of expression.

51. The freedom recognised in Article 11 of the Convention imposed positive obligations of protection on the State, including those relating to the possibility of expressing personal opinions. However, a breach of those positive obligations would exist only where freedom of association was affected (see, in particular, Gustafsson v. Sweden, 25 April 1996, § 52, Reports of Judgments and Decisions 1996‑II). The applicants had not proved that the purpose of the dismissal decision had been to take reprisals against a particular trade union as opposed to others. The offending newsletter had simply criticised the testimony of certain union representatives in disputes that had affected the applicants individually, and had compared that testimony to sexual favours or theft. There had thus been no violation of the right to freedom of association but there was an issue concerning the extent of and limits to union representatives’ freedom of expression that had to be examined only under Article 10 of the Convention.

C. The Court’s assessment

1. Provision applicable to the present case

52. The Court notes from the outset that the facts of the present case are such that the question of freedom of expression is closely related to that of freedom of association in a trade-union context. It reiterates in this connection that the protection of personal opinions, as secured by Article 10, is one of the objectives of freedom of assembly and association as enshrined in Article 11 (see Ezelin v. France, 26 April 1991, § 37, Series A no. 202, and Barraco v. France, no. 31684/05, § 27, 5 March 2009). The parties have, moreover, submitted arguments in respect of both of those provisions.

It should be noted, however, that the applicants’ complaint mainly concerns their dismissal for having, as members of the executive committee of a trade union, published and displayed the articles and cartoons in question. In addition, the domestic courts did not find it established that the applicants had been dismissed as a result of belonging to that trade union. The courts referred to the exercise of the right to freedom of expression in the context of labour relations and noted that this right was not unlimited, on account of the specific features of labour relations that had to be taken into consideration. Furthermore, the High Court of Justice of Catalonia found that the dismissal of two other salaried delivery men had been in breach of Article 54 §§ 1 and 2 (c) of the Labour Regulations, because they had been on sick leave at the time of the publication and distribution of the newsletter in question. This meant that they could not be regarded as having participated in the publication and distribution of the newsletter, or therefore, as being jointly liable for the damage caused thereby to the dignity of the persons concerned. Barcelona Employment Tribunal no. 17 incidentally took note of the fact that they were still members of the trade union in question (see paragraph 15 above). This confirms that the applicants’ trade-union membership did not play a decisive role in their dismissal.

The Court therefore finds it more appropriate to examine the facts under Article 10, which will nevertheless be interpreted in the light of Article 11 (see Women On Waves and Others v. Portugal, no. 31276/05, § 28, 3 February 2009).

2. Compliance with Article 10 of the Convention read in the light of Article 11

(a) General principles in matters of freedom of expression

53. Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and for each individual’s self-fulfilment. Subject to paragraph 2 of Article 10, it is applicable not only to “information” or “ideas” that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no “democratic society”. As set forth in Article 10, this freedom is subject to exceptions, which must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly (see, among other authorities, Lindon, Otchakovsky-Laurens and July, cited above). Moreover, Article 10 protects not only the substance of the ideas and information expressed but also the form in which they are conveyed (see De Haes and Gijsels v. Belgium, 24 February 1997, § 48, Reports 1997‑I).

54. Account must nevertheless be taken of the need to strike the right balance between the various interests involved. Because of their direct, continuous contact with the realities of the country, a State’s courts are in a better position than an international court to determine how, at a given time, the right balance can be struck. For this reason, in matters under Article 10 of the Convention, the Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing the necessity and scope of any interference in the freedom of expression protected by that Article (see Tammer v. Estonia, no. 41205/98, § 60, ECHR 2001‑I, and Pedersen and Baadsgaard v. Denmark [GC], no. 49017/99, § 68, ECHR 2004‑XI), in particular when a balance has to be struck between conflicting private interests.

55. However, that margin goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court (see, mutatis mutandisPeck v. the United Kingdom, no. 44647/98, § 77, ECHR 2003‑I, and Karhuvaara and Iltalehti v. Finland, no. 53678/00, § 38, ECHR 2004‑X). The Court’s task in exercising its supervisory function is not to take the place of the national authorities but rather to review, in the light of the case as a whole, whether the decisions they have taken pursuant to their power of appreciation can be reconciled with the Convention provisions relied upon (see Bladet Tromsø and Stensaas v. Norway [GC], no. 21980/93, § 60, ECHR 1999‑III; Petrenco v. Moldova, no. 20928/05, § 54, 30 March 2010; Polanco Torres and Movilla Polanco v. Spain, no. 34147/06, § 41, 21 September 2010; and Aleksey Petrov v. Bulgaria (dec.), no. 27103/04, 2 November 2010).

56. The Court takes the view that the members of a trade union must be able to express to their employer the demands by which they seek to improve the situation of workers in their company. In this respect, the Court notes that the Inter-American Court of Human Rights, in its Advisory Opinion OC-5/85, emphasised that freedom of expression was “a conditio sine qua non for the development of ... trade unions” (see paragraph 26 above; see also paragraph 24 above and in particular point 155 cited therein). A trade union that does not have the possibility of expressing its ideas freely in this connection would indeed be deprived of an essential means of action. Consequently, for the purpose of guaranteeing the meaningful and effective nature of trade-union rights, the national authorities must ensure that disproportionate penalties do not dissuade trade-union representatives from seeking to express and defend their members’ interests. Trade-union expression may take the form of news sheets, pamphlets, publications and other documents of the trade union whose distribution by workers’ representatives acting on behalf of a trade union must therefore be authorised by the management, as stated by the General Conference of the International Labour Organization in its Recommendation No. 143 of 23 June 1971 (see paragraph 21 above).

57. In the present case, the Spanish courts were required to balance the applicants’ right to freedom of expression, as guaranteed by Article 10 of the Convention, against the right to honour and dignity of Mr G., Mr A. and Mr B. (see paragraphs 15-18 above) in the context of an employment relationship. Article 10 of the Convention does not guarantee an unlimited freedom of expression and the protection of the reputation or rights of others – in the present case the reputation of the persons targeted in the drawings and texts at issue – constitutes a legitimate aim permitting a restriction of that freedom of expression. If the reasoning of the domestic courts’ decisions concerning the limits of freedom of expression in cases involving a person’s reputation is sufficient and consistent with the criteria established by the Court’s case-law, the Court would require strong reasons to substitute its view for that of the domestic courts (see MGN Limited v. the United Kingdom, no. 39401/04, §§ 150 and 155, 18 January 2011).

(b) Positive obligations of the respondent State under Article 10 of the Convention read in the light of Article 11

58. The Court observes that, under Article 1 of the Convention, the Contracting Parties “shall secure to everyone within their jurisdiction the rights and freedoms defined in ... [the] Convention”. As the Court found in Marckx v. Belgium (13 June 1979, § 31, Series A no. 31; see also Young, James and Webster v. the United Kingdom, 13 August 1981, § 49, Series A no. 44), in addition to the primarily negative undertaking of a State to abstain from interference in the rights guaranteed by the Convention, “there may be positive obligations inherent” in those rights.

59. This is also the case for freedom of expression, of which the genuine and effective exercise does not depend merely on the State’s duty not to interfere, but may require positive measures of protection, even in the sphere of relations between individuals. In certain cases, the State has a positive obligation to protect the right to freedom of expression, even against interference by private persons (see Fuentes Bobo, cited above, § 38; Özgür Gündem v. Turkey, no. 23144/93, §§ 42-46, ECHR 2000‑III; and Dink, cited above, § 106).

60. In the present case, the measure complained of by the applicants, namely their dismissal, was not taken by a State authority but by a private company. Following the publication of the trade-union newsletter of March 2002 and the expressions contained therein, the disciplinary measure of dismissal for serious misconduct was taken against the applicants by their employer (see paragraph 14 above) and confirmed by the domestic courts. The applicants’ dismissal was not the result of direct intervention by the national authorities. The responsibility of the authorities would nevertheless be engaged if the facts complained of stemmed from a failure on their part to secure to the applicants the enjoyment of the right enshrined in Article 10 of the Convention (see, mutatis mutandisGustafsson, cited above, § 45).

61. In those circumstances, the Court finds that it is appropriate to examine the present applications in terms of the positive obligations of the respondent State under Article 10 of the Convention read in the light of Article 11. The Court will therefore ascertain whether, in the present case, the Spanish judicial authorities, in dismissing the applicants’ claims, adequately secured their right to freedom of expression in the context of labour relations.

62. While the boundary between the State’s positive and negative obligations under the Convention does not lend itself to precise definition, the applicable principles are, nonetheless, similar. In both contexts regard must be had in particular to the fair balance that has to be struck between the competing interests of the individual and of the community as a whole, subject in any event to the margin of appreciation enjoyed by the State (see Karhuvaara and Iltalehti, cited above, § 42).

(c) Application of those principles to the present case

63. As the Court noted above (see paragraph 61), the principal question in the present case is whether the respondent State was required to guarantee respect for the applicants’ freedom of expression by annulling their dismissal. The Court’s task is therefore to determine whether, in the light of the case as a whole, the sanction imposed on the applicants was proportionate to the legitimate aim pursued and whether the reasons given by the national authorities to justify it were “relevant and sufficient” (see Fuentes Bobo, cited above, § 44).

(i) Whether the applicants’ comments could be regarded as harmful to the reputation of others

64. The Court observes that the domestic courts examined whether the fundamental rights relied upon by the applicants had been breached; if there had been a breach, their dismissals would have been declared null and void. The courts observed that there had been no interference with the right to trade-union freedom, since the dismissals had been the result of the actual content of the offending newsletter and not the applicants’ membership of the trade union NAA.

65. Moreover, the domestic courts referred to the exercise of the right to freedom of expression in the context of labour relations and noted that this right was not unlimited; the specific features of labour relations had to be taken into account. Barcelona Employment Tribunal no. 17 thus found that the cartoon and speech bubbles on the cover of the union newsletter, together with the articles inside it, were offensive and impugned the respectability of the persons concerned, as they overstepped the limits of freedom of expression and information, damaging the honour and dignity of the human resources manager and two workers, and tarnishing the image of the company P. (see paragraph 15 above).

66. To arrive at that conclusion, Barcelona Employment Tribunal no. 17 carried out a detailed analysis of the facts in dispute and, in particular, the context in which the applicants had published the newsletter. The Court does not see any reason to call into question the findings thus made by the domestic courts to the effect that the drawing and two articles in question were offensive and capable of harming the reputation of others.

67. In this connection, it should be noted that the applicants expressed themselves through a cartoon showing the human resources manager, G., sitting behind a desk under which a person on all fours could be seen from behind, together with A. and B., workers’ representatives, who were watching the scene while waiting to take their turn to satisfy the manager. The accompanying speech bubbles were sufficiently explicit. As to the two articles (see paragraph 15 above), they contained explicit accusations of “infamy” against A. and B., denouncing them for “selling” the other workers and for forfeiting their dignity in order to keep their posts. The accusations were expressed in vexatious and injurious terms for the persons concerned. The Court reiterates that a clear distinction must be made between criticism and insult and that the latter may, in principle, justify sanctions (see, mutatis mutandisSkałka v. Poland, no. 43425/98, § 34, 27 May 2003). The Court further refers to the general principles concerning freedom of opinion and expression in the fifth edition (revised) of the Digest of Decisions and Principles of the Committee on Freedom of Association of the Governing Body of the International Labour Office, and in particular point 154 according to which “in expressing their opinions, trade-union organisations should respect the limits of propriety and refrain from the use of insulting language” (see paragraph 24 above).

68. In the light of the foregoing, the Court takes the view that the grounds given by the domestic courts were consistent with the legitimate aim of protecting the reputation of the individuals targeted by the cartoon and texts in question, and that the courts’ conclusion that the applicants had overstepped the limits of admissible criticism in labour relations cannot be regarded as unfounded or devoid of a reasonable basis in fact.

(ii) Whether the sanction of dismissal was proportionate to the degree of seriousness of the impugned remarks

69. It remains to be ascertained whether the sanction imposed on the applicants by their employer, namely their dismissal, was proportionate in relation to the circumstances of the case.

70. In addressing this question, the Court will take particular account of the wording used in the cartoon and articles in question and of the professional context in which they appeared.

71. The Court first notes that the impugned remarks were expressed in a particular context. Proceedings had been brought in the employment tribunals by the applicants, members of a trade union, against their employer. In those proceedings, the non-salaried delivery men, A. and B., had testified in favour of the company P. and therefore against the applicants (see paragraph 11 above). The cartoon and articles were thus published in the newsletter of the trade-union workplace branch to which the applicants belonged, in the context of a dispute between the applicants and the company P. Nevertheless, they did contain criticism and accusations, not directly against the company but against the two non-salaried delivery men and the human resources manager. The Court reiterates in this connection that the extent of acceptable criticism is narrower as regards private individuals than as regards politicians or civil servants acting in the exercise of their duties (contrast Lingens v. Austria, 8 July 1986, § 42, Series A no. 103, and Nikula v. Finland, no. 31611/96, § 48, ECHR 2002‑II).

72. The Court does not share the Government’s view that the content of the impugned articles did not concern any matter of general interest (see paragraph 44 above). The publication at issue took place in the context of a labour dispute inside the company to which the applicants had presented certain demands. The primary role of publications of this type “should be to deal with matters essentially relating to the defence and furtherance of the interests of the unions’ members in particular and with labour questions in general” (see paragraph 24 above, in particular point 170 of the International Labour Office Digest cited therein). The debate was therefore not a purely private one; it was at least a matter of general interest for the workers of the company P. (see, mutatis mutandisFressoz and Roire v. France [GC], no. 29183/95, § 50, ECHR 1999‑I, and Boldea v. Romania, no. 19997/02, § 57, 15 February 2007).

73. That being said, the existence of such a matter cannot justify the use of offensive cartoons or expressions, even in the context of labour relations (see paragraph 24 above, point 154 of the Digest cited therein). Moreover, the remarks did not constitute an instantaneous and ill-considered reaction, in the context of a rapid and spontaneous oral exchange, as is the case with verbal exaggeration. On the contrary, they were written assertions, published in a quite lucid manner and displayed publicly on the premises of the company P. (compare De Diego Nafría, cited above, § 41).

74. The domestic courts took all these factors into account in dealing with the action brought by the applicants. They carried out an in-depth examination of the circumstances of the case and a detailed balancing of the competing interests at stake, taking into account the limits of the right to freedom of expression and the reciprocal rights and obligations specific to employment contracts and the professional environment. They endorsed the penalties imposed by the employer, finding that they were not disproportionate to the legitimate aim pursued, namely the protection of the reputation of Mr G., Mr A. and Mr B. in such a context. They further found that the conduct in question had not directly fallen within the applicants’ trade-union activity but had, on the contrary, offended against the principle of good faith in labour relations and had fallen short of the minimum requirements for coexistence in a professional environment (see paragraph 15 above). Lastly, the courts made extensive reference in the present case to the Constitutional Court’s case-law concerning the right to freedom of expression in labour relations and establishing that it was not unlimited. In the Court’s opinion, the conclusions reached by the domestic courts cannot be regarded as unreasonable. In this connection, it notes that, in addition to being insulting, the cartoon and texts in issue were intended more as an attack on colleagues for testifying before the courts than as a means of promoting trade-union action vis-à-vis the employer.

75. Moreover, an examination of the comparative-law material available to the Court reveals that employers generally enjoy broad discretion in determining the sanction that is best adapted to accusations against an employee; the scale of possible sanctions encompasses the power to dismiss a person who has seriously compromised the interests of the company. In the countries examined, the domestic legislation seeks to reconcile the employee’s right to freedom of expression with the employer’s rights and prerogatives, requiring in particular that a dismissal measure be proportionate to the conduct of the employee against whom it is taken (see paragraphs 27 and 30-31 above). The homogeneity of European legal systems in this area is a relevant factor in balancing the various rights and interests at stake in the present case.

76. The Court observes that, in order to be fruitful, labour relations must be based on mutual trust. As the employment tribunal rightly found, even if the requirement to act in good faith in the context of an employment contract does not imply an absolute duty of loyalty towards the employer or a duty of discretion to the point of subjecting the worker to the employer’s interests, certain manifestations of the right to freedom of expression that may be legitimate in other contexts are not legitimate in that of labour relations (see, mutatis mutandisVogt v. Germany, 26 September 1995, §§ 51 and 59, Series A no. 323). Moreover, an attack on the respectability of individuals by using grossly insulting or offensive expressions in the professional environment is, on account of its disruptive effects, a particularly serious form of misconduct capable of justifying severe sanctions.

77. This leads the Court to find that, in the particular circumstances of the present case, the measure of dismissal taken against the applicants was not a manifestly disproportionate or excessive sanction capable of requiring the State to afford redress by annulling it or by replacing it with a more lenient measure.

(iii) Conclusion

78. In those circumstances, the Court finds that the respondent State has not failed to fulfil its obligations in respect of the applicants under Article 10 of the Convention read in the light of Article 11.

79. Accordingly, there has been no violation of Article 10 of the Convention read in the light of Article 11.

FOR THESE REASONS, THE COURT

Holds by twelve votes to five that there has been no violation of Article 10 of the Convention read in the light of Article 11.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 12 September 2011.

Vincent Berger    Nicolas Bratza
  Jurisconsult     President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Tulkens, Davíd Thór Björgvinsson, Jočienė, Popović and Vučinić is annexed to this judgment.

N.B.

V.B. 

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES TULKENS, DAVÍD THÓR BJÖRGVINSSON, JOČIENĖ, POPOVIĆ AND VUČINIĆ

(Translation)

1. We do not share the majority’s decision to the effect that there has not been, in the present case, a violation of Article 10 of the Convention read in the light of Article 11. Through the specific circumstances of this case, some major questions of principle are raised in terms of the substance and extent of freedom of expression in the context of labour relations and the freedom of expression of trade unions.

2. We will first briefly summarise the facts, as they are important for an understanding of the scope and significance of the issues.

The applicants were employed as delivery men for an industrial bakery company. They had brought proceedings against that company before employment tribunals seeking recognition of their status as salaried workers (rather than as self-employed or non-salaried delivery workers), in order to be covered by the corresponding social-security regime. Representatives of a committee of non-salaried delivery men in the company had testified against the applicants in those proceedings. In 2001 the applicants set up the trade union Nueva Alternativa Asamblearia (NAA) to defend their interests and those of the other delivery staff who were under pressure from the company to renounce their claim to salaried status, which had been acknowledged by the employment tribunals. The applicants were not trade-union representatives, in view of the fact that at the time of the dismissals there had not been any elections in the company since 1991, but they were on the executive committee of the trade union NAA and the first applicant was a trade-union officer.

The March 2002 issue of the trade union’s newsletter reported on a judgment given in April 2002 by Barcelona Employment Tribunal no. 13, which had upheld the applicants’ claims, ordering the company to pay them certain sums in respect of salaries owed to them. The cover of the newsletter showed a satirical caricature of the company’s human resources manager receiving sexual gratification in return for favours granted to certain workers. The newsletter contained two articles that virulently criticised two individuals who worked for the same company but represented a committee of non-salaried workers, accusing them of “‘selling’ the other workers and ... forfeiting their dignity in order to keep their posts”.

On 3 June 2002 the applicants were summarily dismissed on grounds of serious misconduct, namely for impugning the reputations of the individuals in question, under Article 54 § 1 of the Labour Regulations, which provided for the termination of a contract of employment where an employee was guilty of serious and negligent failure to perform his or her contractual obligations. Under Article 54 § 2 (c), serious misconduct was constituted by “[v]erbal or physical attacks on the employer or persons working in the company, or members of their families living with them”. Their trade union NAA was also disbanded.

3. The Court rightly observes from the outset that “the facts of the present case are such that the question of freedom of expression is closely related to that of freedom of association in a trade-union context” (see paragraph 52 of the judgment). However, it subsequently follows a different course and brushes aside, somewhat artificially, the trade-union dimension of the case. It endorses the position of the domestic courts, which “did not find it established that the applicants had been dismissed as a result of belonging to that trade union” and confirms, albeit with a slight nuance, “that the applicants’ trade-union membership did not play a decisive role in their dismissal” (ibid.).

4. The Court thus chooses to examine the case mainly from the angle of Article 10 of the Convention, even though it explains that this provision will be interpreted in the light of Article 11[1]. However, the approach thus announced proves in practice to be illusory, or even theoretical. Both in assessing the facts and in balancing the interests at stake, the majority give scant consideration to the fact that the applicants were members of a trade union, or that they were expressing professional and employment-related claims. In addition, the dispute in question lay at the very heart of a debate concerning trade-union freedom, since the dispute was not only between a trade union and an employer, but also between two trade unions.

5. The right to trade-union freedom cannot be dissociated from the right to freedom of expression and information. Moreover, in turn, trade-union freedom of expression is unanimously regarded as an essential and indispensable aspect of the right of association, it being a prerequisite to the fulfilment of the goals of associations and trade unions, as is quite clear from the documents of the International Labour Organization and the case-law of the Inter-American Court of Human Rights cited by the Grand Chamber as relevant material (see paragraphs 21 et seq. of the judgment). As Mr O’Boyle has commented, “freedom of speech can be seen as the oxygen which gives associative rights their vitality”[2]. We share the view that “since trade unions play an important role, in that they express and defend ideas of public interest in professional and employment-related matters, their freedom to put forward opinions warrants a high degree of protection”[3].

6. While it is not submitted that the cause of the dismissals lay in the applicants’ trade-union membership, there is no doubt that the cartoon and impugned articles in the union newsletter had a trade-union connotation and thus had to be assessed in the light of the ongoing industrial dispute in the company and the context in which they had been published.

7. Admittedly, there has not yet been any specific Convention case-law associating trade-union freedom, in terms of “a right, in order to protect [its members’] interests, that the trade union should be heard”[4], with freedom of expression. We believe, however, that the case-law applicable to freedom of expression in a media context may be applied, mutatis mutandis, and with all the necessary precautions, to cases like the present one. A function similar to the “watchdog” role of the press is performed by a trade union, which acts on behalf of the company’s workers to protect their occupational and employment-related interests. In the Vides Aizsardzības Klubs v. Latvia judgment of 27 May 2004 (no. 57829/00), the Court extended to environmental protection groups the privileged status afforded to the press. This was also the case for associations in the Mamère v. France judgment of 7 November 2006 (no. 12697/03, ECHR 2006‑XIII).

8. That being said, it is obvious that freedom of expression in general, like that of trade unions in particular, is not unlimited and is subject to the same limitations and restrictions as are necessary in a democratic society.

9. In the light of Article 10 of the Convention, the case must be examined in terms of the positive obligations that may have to be fulfilled by the respondent State in order to secure to the applicants the enjoyment of their right to freedom of expression, as the measure disputed by the applicants, namely their dismissal, was not taken by a governmental authority but by a private company. The question is whether the disciplinary sanction imposed on the applicants, namely dismissal for serious misconduct, leading to the immediate and final loss of their jobs, met a “compelling social need” and was proportionate to the legitimate aim pursued and whether the reasons given by the domestic authorities to justify it were “relevant and sufficient”. We do not believe so, although we acknowledge, as the legitimate aim, the need to protect the reputation or rights of others.

10. In balancing the right to freedom of expression with the right to honour and reputation of the individuals concerned, the Court uses, in their entirety and almost word for word, the findings of the domestic courts, which, without taking Article 10 of the Convention into account, took the view that the cartoon and articles in question were offensive and impugned the respectability of the individuals and company concerned (see paragraph 65 of the judgment). At no point does the Court examine in concreto whether the cartoon and articles overstepped the bounds of remarks that “shock, offend and disturb” and that are protected by Article 10 of the Convention as an expression of pluralism, tolerance and broadmindedness, without which there is no democratic society. It is precisely when ideas shock and offend that freedom of expression is most precious[5].

11. As regards the cartoon on the newsletter’s cover, it is a caricature, which, while being vulgar and tasteless in nature, should be taken for what it is – a satirical representation. In other cases, the Court has recognised the satirical nature of an expression, publication or caricature[6]. In refusing to take that nature into account in the present case, the judgment gives the curious impression of placing trade-union freedom of expression at a lower level than that of artistic freedom and of treating it more restrictively[7].

12. Moreover, as to the content of the impugned texts, which are unquestionably crude and vulgar, it must be assessed in relation to the ongoing industrial dispute in the company. The harsh criticism did not relate to the intimacy of the individuals or to other rights pertaining to their private lives. It was directed exclusively at the role of certain colleagues in the industrial dispute and their professional attitude in the legal debate over the recognition of rights afforded by law to workers. It was in fact mainly for the promotion and protection of those rights that the trade union had been created. In this connection, we do not find that the criticism was such as to cause prejudice “to personal enjoyment of the right to respect for private life” (see A. v. Norway, no. 28070/06, § 64, 9 April 2009). It is also noteworthy that there is no information in the file to suggest that the individuals concerned by the applicants’ offending remarks brought any legal proceedings for libel or insults against the applicants, unlike the situation in Fuentes Bobo v. Spain[8].

The newsletter’s cover thus referred to the fact that certain representatives of the association had testified in favour of the company and that, in exchange, they had received favours. The impugned article entitled “Whose witnesses? Theirs, of course” addressed the same question, admittedly in ironic and excessive terms, alleging that the witnesses had failed in their duty to defend the interests of persons such as the members of the professional association of which they themselves were representatives.

13. In paragraph 74 of the judgment, to support its assessment, the Court notes that “in addition to being insulting, the cartoon and texts in issue were intended more as an attack on colleagues for testifying before the courts than as a means of promoting trade-union action vis-à-vis the employer”. Once again, the Court dissociates the impugned texts from their context, as the trade-union action had precisely been triggered by the testimony in court of members of the other committee (see paragraph 2 above). Moreover, such an assertion – and it is questionable whether this actually falls within the Court’s remit – amounts to speculation and reveals a certain ignorance, or even suspicion, of trade-union action.

14. Like the Chamber, the Grand Chamber stresses the fact that the offending caricatures and articles “did not constitute an instantaneous and ill-considered reaction, in the context of a rapid and spontaneous oral exchange, as is the case with verbal exaggeration. On the contrary, they were written assertions, published in a quite lucid manner and displayed publicly on the premises of the company P”. (see paragraph 73 of the judgment). This assessment then in fact allows the Court to distinguish the present case from its judgment in Fuentes Bobo (cited above), which concerned verbal remarks made during live radio broadcasts, without any possibility for the applicants to reformulate, rectify or even withdraw them before they were made public[9]. The somewhat artificial nature of this distinction, precisely in the context of labour relations, may give reason to fear that the present judgment constitutes a step backwards in relation to the Fuentes Bobo judgment, concerning the dismissal of a journalist on account of harsh criticism during a radio programme, where the Court found that there had been a violation of Article 10 of the Convention in the context of an industrial dispute.

15. As to the seriousness of the sanction, the applicants received the maximum penalty provided for by the Labour Regulations, namely the final termination of their contracts of employment, without a notice period or any warning or compensation. This is undoubtedly the harshest possible sanction that can be imposed on workers, whereas other more lenient and more appropriate disciplinary sanctions could or should have been envisaged, as the Court recognised in the Fuentes Bobo judgment[10].

16. It should also be noted that the applicants were dismissed for serious and negligent failure to perform their contractual obligations, even though “offences” committed in written form are not expressly mentioned in Article 54 § 2 of the Labour Regulations, which refers only to “[v]erbal or physical attacks on the employer or persons working in the company” among the situations that may constitute non-performance of a contract. In any event, the sanction imposed depended on the conduct in question being characterised by the employer as “serious” and then on the employer’s wish to terminate the applicants’ contracts, since Article 54 § 1 of the Labour Regulations did not render dismissal mandatory for that kind of situation but only provided for it as a possibility.

17. The imposition of such a harsh sanction on trade-union members, who were acting in their own names but also to defend the interests of other workers, is likely to have, generally speaking, a “chilling effect” on the conduct of trade unionists and to encroach directly upon the raison d’être of a trade union[11]. In this connection, it is noteworthy that the mere threat of dismissal, involving loss of livelihood, has been described in the Court’s case-law as a very serious form of compulsion striking at the very substance of the freedom of association guaranteed by Article 11 (see Young, James and Webster v. the United Kingdom, 13 August 1981, § 55, Series A no. 44).

18. Lastly, the majority boldly assert that certain manifestations of the right to freedom of expression that may be legitimate in other contexts are not legitimate in that of labour relations. They continue as follows: “Moreover, an attack on the respectability of individuals by using grossly insulting or offensive expressions in the professional environment is, on account of its disruptive effects, a particularly serious form of misconduct capable of justifying severe sanctions. This leads the Court to find that, in the particular circumstances of the present case, the measure of dismissal taken against the applicants was not a manifestly disproportionate or excessive sanction capable of requiring the State to afford redress by annulling it or by replacing it with a more lenient measure” (see paragraphs 76 and 77 of the judgment). We are puzzled by such an assertion.

Firstly, the argument of possible disruption in the workplace is one that has been traditionally used in order to justify greater protection of freedom of expression and not less protection. “Many people, ... economically dependent as they are upon their employer, hesitate to speak out not because they are afraid of getting arrested, but because they are afraid of being fired. And they are right.”[12]

Furthermore, the Court once again overlooks the social dimension of the situation in adopting this singular position, which appears to us to be detached from the reality of the case. The applicants’ summary and final dismissal for serious misconduct quite simply deprived them of their livelihood. In terms of proportionality, is it really reasonable today, with the widespread employment crisis affecting numerous countries and in terms of social peace, to compare the potentially disruptive effects of the impugned texts in the workplace with a measure of final dismissal, and thus increased job insecurity for the workers? We do not think so.

19. In conclusion, in view of the foregoing, the interrelationship between freedom of expression and freedom of association, the employment and professional context in which the facts occurred, the seriousness of the sanction, and its dissuasive effect and disproportionate nature, we believe that the interference in question did not meet a “compelling social need”, that it cannot be regarded as “necessary in a democratic society” and that it appears manifestly disproportionate to the aims pursued. There has therefore been a violation of Article 10 of the Convention read in the light of Article 11.


[1]. There is no doubt that the two freedoms guaranteed respectively by Articles 10 and 11 of the Convention are closely linked. It would seem, however, that the Court still lacks consistency in the way it deals with cases in which both provisions are invoked. It can be seen from its case-law that the Court has examined most of these cases from the angle of Article 11, a provision characterised as lex specialis in relation to Article 10, the lex generalis; it has nevertheless also examined cases similar to the present one from the angle of Article 10 alone.

[2]. M. O’Boyle, “Right to Speak and Associate under Strasbourg Case-Law with Reference to Eastern and Central Europe”, Conn. J. Int’l L., vol. 8, 1993, p. 282.

[3]. J.-P. Marguénaud and J. Mouly, “La liberté d’expression syndicale, parent pauvre de la démocratie”, Rec. Dalloz, 2010, p. 1456. See also D. Voorhoof and J. Englebert, “La liberté d’expression syndicale mise à mal par la Cour européenne des droits de l’homme”, Rev. trim. dr. h., no. 83, 2010, p. 743.

[4]. See the judgment in National Union of Belgian Police v. Belgium, 27 October 1975, § 39, Series A no. 19.

[5]. See the judgment in Women On Waves and Others v. Portugal, no. 31276/05, § 42, 3 February 2009.

[6]. See the following judgments: Sokołowski v. Poland, no. 75955/01, 29 March 2005; Ukrainian Media Group v. Ukraine, no. 72713/01, 29 March 2005; Wirtschafts-Trend Zeitschriften-Verlags m.b.H. (no. 3) v. Austria, nos. 66298/01 and 15653/02, 13 December 2005; Alınak v. Turkey, no. 34520/97, 4 May 2006; Klein v. Slovakia, no. 72208/01, 31 October 2006; Nikowitz and Verlagsgruppe News GmbH v. Austria, no. 5266/03, 22 February 2007; a/s Diena and Ozoliņš v. Latvia, no. 16657/03, 12 July 2007; Cihan Öztürk v. Turkey, no. 17095/03, 9 June 2009; Bodrožić and Vujin v. Serbia, no. 38435/05, 23 June 2009; Kuliś and Różycki v. Poland, no. 27209/03, 6 October 2009; and Alves Da Silva v. Portugal, no. 41665/07, 20 October 2009. See also Vereinigung demokratischer Soldaten Österreichs and Gubi v. Austria, 19 December 1994, Series A no. 302.

[7]. J.-P. Marguénaud and J. Mouly, op. cit.

[8]. See Fuentes Bobo v. Spain, no. 39293/98, § 48, 29 February 2000.

[9]. Ibid., § 46.

[10]. Ibid., §§ 49-50.

[11]. On the patently dissuasive effect that the fear of sanctions entails for the exercise by journalists of their freedom of expression, see, mutatis mutandis, Wille v. Liechtenstein [GC], no. 28396/95, § 50, ECHR 1999-VII; Nikula v. Finland, no. 31611/96, § 54, ECHR 2002-II; Goodwin v. the United Kingdom, 27 March 1996, § 39, Reports of Judgments and Decisions 1996-II; and Elçi and Others v. Turkey, nos. 23145/93 and 25091/94, § 714, 13 November 2003.

[12]. I. Glasser, “You Can Be Fired for Your Politics”, Civil Liberties, no. 327, April 1979, p. 8.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde