Aerts protiv Belgije

Država na koju se presuda odnosi
Belgija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
25357/94
Stepen važnosti
1
Jezik
Srpski
Datum
30.07.1998
Članovi
3
5
5-1
5-1-e
5-4
6
6-1
34
35
41
Kršenje
5-1
6-1
Nekršenje
3
5-4
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 3) Zabrana torture
(Čl. 3 / CAT-16) Nečovečno postupanje
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1-e) Duševno poremećena lica
(Čl. 5-4) Procesno jemstvo za ispitivanje zakonitosti
(Čl. 5-4) Ispitivanje od strane suda
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Pristup sudu
(Čl. 6-1) Građanska prava i obaveze
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Pravna pomoć
(Čl. 34) Pojedinačna predstavka
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Ovaj predmet su Sudu prosledili državljanin Belgije g.Mišel Aerts (podnosilac predstavke), početkom jula 1997.godine i Evropska komisija za ljudska prava, takođe početkom jula 1997.godine. Sama predstavka je podneta Komisiji protiv Kraljevine Belgije početkom avgusta 1994.godine.

Podnosilac predstavke je rođen 1964.godine i uhapšen je sredinom novembra 1992.godine, jer je svoju bivšu suprugu napao čekićem posle čega je ona zvanično proglašena poslovno nesposobnom. On je smešten u pritvor do suđenja, prvo u ćeliju za dvoje, a zatim na zatvorsko psihijatrijsko odeljenje. Komisija za mentalno zdravlje je krajem marta 1993.godine odredila da podnosilac predstavke bude pritvoren u Centru za socijalnu zaštitu u gradu Paifve. Podnosilac predstavke je u julu mesecu zamolio za odobrenje da se vrati i živi sa svojim dedom. Komisija za mentalno zdravlje je tu njegovu molbu odbila i smatrala je pogrešnim njegovo puštanje na uslovnu slobodu. U novembru 1993.godine Komisija za mentalno zdravlje je odlučila da usliši zahtev podnosioca i da ga uslovno oslobodi. Oslobođen je krajem novembra te godine, ali se njegovo stanje pogoršalo pa je kršio uslove pod kojima je oslobođen, naročito uslov da apstinira od heroina i alkohola. Još u maju te godine podnosilac i još tri zatvorenika uputili su molbu predsedniku Prvostepenog suda Liježa, koji je zaključio da je dalji pritvor podnosioca u Lantinu nezakonit i da predstavlja narušavanje fizičkog integriteta koji treba što pre obustaviti. Naložio je Državi da premesti podnosioca u Paifve i da mu isplati novčanu naknadu. Država je podnela žalbu Apelacionom sudu Liježa koji je ukinuo nalog. Sud je smatrao da sprovođenje odluke komisije za mentalno zdravlje predstavlja upravnu radnju koja ne potpada pod nadležnost običnih sudova. Odbor za pravnu pomoć Kasacionog suda je molbu podnosioca za pomoć kako bi se žalio na presudu suda odbio.

Komisija je u svom izveštaju izrazila mišljenje da su prekršeni član 5 stav 1 (29 za : 2 protiv), i član 3 Konvencije (17 za : 14 protiv), ali da nije prekršen član 5 stav 4, ni član 6 (jednoglasno).

Preliminarni prigovori Države su da: podnosilac nema status „žrtve“ i da je prekasno podnošenje predstavke.

NAVODNA POVREDA ČLANA 5 STAV 1 KONVENCIJE
- Svako ima pravo na slobodu i bezbednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u taksativno navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom.
Država nije porekla da je postupanje prema podnosiocu predstavke u Lantinu bilo nezadovoljavajuće sa terapeutske tačke gledišta. Dakle, nije postignuta prava ravnoteža između cilja i uslova pritvora. Prekršen je član 5 stav 1 Konvencije (jednoglasno).

NAVODNA POVREDA ČLANA 5 STAV 4 KONVENCIJE
- Svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost lišenja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode bilo nezakonito.
Prema stavu Suda, molba za izdavanje naloga za izvršenje je ispunila zahteve iz člana 5 stav 4. Shodno tome nije došlo do povrede člana 5 stav 4 Konvencije (jednoglasno).

NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
- Pravo na raspravu pred sudom.
Prema stavu Suda Odbor za pravnu pomoć je povredio samu suštinu prava g.Aertsa (koji nije imao novca da angažuje advokata) na sud. Dakle, povređen je član 6 stav 1 Konvencije (jednoglasno).

NAVODNA POVREDA ČLANA 3 KONVENCIJE
- Niko ne sme biti podvrgnut mučenju, ili nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
Sud ponavlja da zlostavljanje mora da dostigne minimalni stepen surovosti kako bi bilo obuhvaćeno članom 3. U ovom slučaju nema dokaza da se psihičko zdravlje g.Aerta pogoršalo niti da su životni uslovi na psihijatrijskom odeljenju Lantina imali tako ozbiljne posledice po njegovomentalno zdravlje. Sud smatra da nije bilo povrede člana 3 Konvencije (7:2).

PRIMENA ČLANA 50 KONVENCIJE
- Pravična naknada oštećenoj stranci.
Sud jednoglasno odbacuje preliminarne prigovore Države. Sa 8 glasova naprema 1 smatra da Država ima da isplati podnosiocu određene iznose na ime nematerijalne štete kao i na ime troškova.

DELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE
Došlo je do povrede člana 3 zato što je dugo trebalo da podnosilac bude prebačen na psihijatrijsko odeljenje a takav premeštaj je bio hitan.

DELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE
U ovom predmetu nema uverljivih razloga zašto Država ne bi nadoknadila sve troškove koje je podnosilac predstavke morao da snosi i koji su se pokazali korisnim.


Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

AERTS protiv BELGIJE

(Predstavka br. 61/1997/845/1051)

PRESUDA

STRAZBUR

 30. jul 1998. godine

Ova presuda je podložna reviziji urednika pre no što njena konačna verzija bude objavljena u zbirci Izveštaji o presudama i odlukama iz 1998. Ovi izveštaji su dostupni kod izdavača Carl Heymanns Verlag KG (Luxemburger Straße 449, D-50939 Köln), koji će takođe organizovati njihovu distribuciju u saradnji sa dolenavedenim agentima u pojedinim zemljama.

U predmetu Aerts protiv Belgije2, Evropski sud za ljudska prava, koji je u skladu sa članom 43 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: «Konvencija») i relevantnim odredbama Poslovnika B3, zasedao u veću sastavljenom od sledećih sudija:

G. R. Bernard (Bernhardt), predsednik, 
G. L.-e. Petiti (Pettiti), 
G. J. Demeje (de Meyer),   
G. I. Fojgel (Foighel),   
G. R. Pekanen (Pekkanen), 
G. J.m. Morenila (Morenilla),   
G. B. Repik,   
G. P. Jambrek,
G u. Lemus (Lōhmus),
kao i g. H. Pecold (Petzold), sekretar, i
g. P.J. Mahoni (Mahoney), zamenik sekretara,

posle zatvorenih sednica od 27. aprila i 29. juna 1998. godine, donosi sledeću presudu usvojenu poslednjeg pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Ovaj predmet su Sudu prosledili državljanin Belgije g. Mišel (Michel) Aerts (u daljem tekstu: «podnosilac predstavke«) 7. jula 1997. i Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tekstu: «Komisija») 9. jula 1997. godine, u roku od tri meseca predviđenim članom 32, stav 1 i članom 47 Konvencije. Slučaj je formiran na osnovu predstavke (br. 25357/94) koju je g. Aerts u skladu sa članom 25 podneo Komisiji protiv Kraljevine Belgije 8. avgusta 1994. godine.  Podnosilac se u svojoj predstavci Sudu pozvao na član 48 Konvencije, i izmene u Protokolu br. 9 u pogledu Belgije; Komisija se u u svom zahtevu pozvala na članove 44 i 48 i na deklaraciju kojom je Belgija priznala obaveznu nadležnost Suda (čl. 46). Sud je i u predstavci i u zahtevu zamoljen da odluči da li činjenice slučaja ukazuju na povredu obaveza Države ugovornice shodno stavovima 1 i 4 člana 5 i članovima 6 i 3 Konvencije. Podnosilac predstavke je 30. jula 1997. imenovao advokata koji će ga zastupati (u skladu sa pravilom 31 Poslovnika B).
  2. Veće od sedam sudija činili su i članovi po službenoj dužnosti, g. J. Demeje, izabrani sudija belgijske nacionalnosti (u skladu sa čl. 43 Konvencije), i g. R. Bernard, potpredsednik Suda (u skladu sa pravilom 21, stav 4(b) Poslovnika). Predsednik Suda, g. Risdal je 27. avgusta 1997. u prisustvu sekretara Suda žrebom izvukao imena ostalih pet članova, konkretno g. L.-E. Petitija, g. I. Fojgela, g. R. Pekanena, g. J.M. Morenilu, g. Repika, g. P. Jambreka i g. U. Lemusa (saglasno članu 43 in fine Konvencije i pravilom 21, stav 5).
  3. Bernard se u svojstvu predsednika Veća (shodno pravilu 21, stav 6) preko zamenika sekretara o načinu vođenja postupka (u skladu sa pravilima 39, stav 1, i 40) konsultovao sa zastupnikom Države Belgije (u daljem tekstu «Država«), zastupnikom podnosioca predstavke i delegatom Komisije. U skladu sa nalogom koji je potom izdao, sekretar je primio izjave o činjenicama Države odnosno podnosioca predstavke, 9. odnsono 14. januara 1998. godine. Sekretar Komisije je u pismu od 3. aprila 1998. godine naveo da delegat ne namerava da odgovori pismenim putem.
  4. Komisija je 2. aprila 1998. podnela dosije o postupku koji se odvijao pred njom, u skladu sa zahtevom sekretara koji je postupao po uputstvima predsednika Suda.
  5. Javni usmeni pretres održan je u Sudu u Strazburu 20. aprila 1998. u skladu sa odlukom predsednika Suda. Sud je prethodno održao pripremni sastanak.

Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime Države:
J. Latuver (Lathouwers), zamenik pravnog savetnika, šef Odeljenja, Ministarstvo pravde, zastupnik Belgije pred Sudom,
E. Jakhian, član Advokatske komore Brisela, pravni zastupnik;

(b) u ime Komisije:
J.-C. Geus, delegat;
 
(c) u ime podnosioca predstavke:
g J.-L. Bervar (Berwart), član Advokatske komore Liježa,
P. Frepon (fraipont), član Advokatske komore Liježa, zastupnik.

Sudu su se obratili g. Geus, g. Frepon, g. Bervar i g. Jakhian.

Činjenice

I.   Okolnosti slučaja

  1. Podnosilac predstavke, belgijski državljanin rođen 1964. godine, uhapšen je 14. novembra 1992. godine jer je svoju bivšu suprugu napao čekićem posle čega je njegova žrtva zvanično proglašena poslovno nesposobnom. Smešten je u pritvor do suđenja, prvo u ćeliji za dvoje (vidi stav 23) a zatim na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin.

A.  Nalog za pritvor i izvršenje naloga

  1. Veće za određivanje pritvora (chambre du conseil) Prvostepenog suda Liježa je 15. januara 1993. izdalo nalog za pritvor podnosioca predstavke u skladu sa članom 7 Zakona o socijalnoj zaštiti donetog 1. jula 1964. (vidi stav 21). Odlučilo je da g. Aerts treba da bude privremeno držan na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin dok nadležna komisija za mentalno zdravlje ne odredi ustanovu u kojoj će biti pritvoren (vidi stav 21). Prema nalogu:

»Veće za određivanje pritvora Prvostepenog suda Liježa,

...

 Usvojivši razloge navedene u pismenim podnescima javnog tužioca; Zaključuje da je optuženi počinio dela navedena u podnescima tužilaštva... ;

... 

Primećuje da je u dato vreme optuženi patio od ozbiljnog psihičkog poremećaja, zbog kog nije bio sposoban da kontroliše svoje postupke, i da i dalje pati od tog poremećaja;

Nalaže pritvor optuženog;

Nalaže da optuženi, koji se trenutno nalazi u zatvoru, bude privremeno pritvoren na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin do pritvora u ustanovi koju će odrediti Komisija za mentalno zdravlje.»

  1. Jedan psihijatar je 10. marta 1993. poslao Komisiji za mentalno zdravlje psihijatrijskog odeljenja zatvora Lantin sledeći izveštaj:

“Aerts, pritvorenik koji se trenutno nalazi na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin, predstavlja lice sa veoma krhkom, loše organizovanom ličnošću i u najboljem slučaju bi mogao da se opiše kao granični slučaj. On je težak narkoman i već godinama se nalazi u sadomazohističkoj vezi sa jednom mladom ženom. Izuzetno je uznemiren u zajedničkoj sobi odeljenja, stalno zahteva da mu se promeni terapija i mudruje o kvalitetu svog odnosa sa svojom devojkom na slobodi. Njegov mentalni mazohizam je očigledan svakome ko ga sluša i čini se da je neophodno da hitno bude smešten u odgovarajuću ustanovu koja je bolje opremljena da smiruje stalnu uznemirenost koju on sada oseća. Stoga je potrebno da hitno napusti psihijatrijsko odeljenje zatvora Lantin.»

  1. Komisija za mentalno zdravlje je 22. marta 1993. odredila da podnosilac predstavke bude pritvoren u Centru za socijalnu zaštitu u gradu
  2. Podnosilac predstavke je 27. jula 1993. zamolio za odobrenje da se vrati i živi sa svojim dedom. Njegov porodični lekar, koji se prethodno konsultovao sa psihijatrom pri psihijatrijskom odeljenju, je u prilog njegove molbe prethodnog dana poslao Komisiji za mentalno zdravlje sledeći dopis:

“Pišem Vam u vezi sa g. Mišelom Aertsom, koji, čini se, u poslednje vreme postiže zadovoljavajući napredak, kako u pogledu ponašanja tako i u pogledu kratkoročnih i srednjoročnih planova.

 Njegova uslovna sloboda predstavljala bi pravu priliku da se posmatra njegovo ponašanje i način na koji sprovodi svoje planove izvan zatvorske sredine.»

  1. Komisija za mentalno zdravlje je molbu odbila u odluci od 2. avgusta 1993. godine, izjavivši:

“Neprihvatljivo je što naša odluka od 22. marta 1993. kojom se (podnosilac predstavke) smešta u Centar za socijalnu zaštitu u gradu Paifve još nije izvršena.

 Neizvršenje naloga od strane odgovornih vlasti nanosi štetu dotičnom licu, koje se ne nalazi pod terapijom neophodnom za stanje koje je dovelo do njegovog pritvora.

 Komisija za mentalno zdravlje, međutim, ne može da odobri nikakav oblik oslobađanja kojim bi dotično lice dovelo sebe i druge u opasnost.»

  1. Na dan 27. oktobra 1993. godine, pet dana pošto je Apelacioni sud Liježa izrekao presudu (videti st. 19), podnosilac predstavke je premešten u Centar za socijalnu zaštitu u gradu Paifve.
  2. Komisija za mentalno zdravlje je 19. novembra 1993. odlučila da usliši zahtev podnosioca predstavke i da ga uslovno oslobodi, zaključivši da se «mentalno stanje pritvorenika (izgleda) dovoljno poboljšalo» i da «uslovi njegove socijalne rehabilitacije daju osnova za uverenje da on više ne predstavlja opasnost po društvo». Uz svoju odluku je postavila veći broj uslova, uključujući obavezu da prihvati lekarski i društveni nadzor i obavezu da živi u bolnici Lavolijer.
  3. Aerts je oslobođen 24. novembra 1993. godine.
  4. S obzirom na to da se ponašanje podnosioca predstavke pogoršalo i da je kršio uslove pod kojima je oslobođen, naročito uslov da apstinira od heroina i alkohola, Komisija za mentalno zdravlje je 23. decembra 1996. ponovo naložila njegov pritvor i kao mesto pritvora odredila Centar za socijalnu zaštitu u gradu Paifve.

B. Postupak vezan za izdavanje naloga za izvršenje

1. Postupak pred predsednikom Prvostepenog suda Liježa

  1. Na dan 14. aprila 1993. godine, dok je još bio pritvoren na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin, g. Aerts i tri zatvorenika u istom položaju, podneli su molbu predsedniku Prvostepenog suda Liježa da naloži njegov hitan premeštaj i izrekne kaznu od 10.000 belgijskih franaka (BEF) po danu odlaganja. On je, između ostalog, tvrdio da uslovi njegovog pritvora predstavljaju nečovečno i ponižavajuće postupanje u smislu člana 3 Konvencije.
  2. Predsednik Prvostepenog suda Liježa je 10. maja 1993. zaključio da je dalji pritvor podnosioca predstavke u Lantinu nezakonit i da predstavlja narušavanje fizičkog integriteta koje treba što pre obustaviti. Naložio je Državi da premesti g. Aertsa u Paifve i da Država plati podnosiocu predstavke 10.000 belgijskih franaka (BEF) za svaki dan boravka u Lantinu ukoliko se ne povinuje nalogu za izvršenje u roku od nedelju dana od dana prijemu naloga.

2. Postupak pred Apelacionim sudom Liježa

  1. Država je podnela žalbu 28. juna 1993. Apelacioni sud Liježa je 22. oktobra 1993. ukinuo nalog od 10. maja 1993. i odlučio da nema osnova za pribegavanje hitnom postupku. Smatrao je da sprovođenje odluka neke komisije za mentalno zdravlje predstavlja upravnu radnju koja ne potpada pod nadležnost običnih sudova i da u ovom predmetu nije bilo narušavanja fizičkog integriteta od strane upravnih organa, što bi moglo predstavljati predmet građanskog spora. Svoju presudu je obrazložio na sledeći način:

“Tuženicima je naložen pritvor a Komisija za mentalno zdravlje je odlukama od ... tj. .... odredila da oni budu pritvoreni u Centru za socijalnu zaštitu u gradu Paifve. Oni tamo nisu premešteni i nalaze se i dalje na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin. Žalilac tvrdi da je zbog nedostatka mesta u Centru za socijalnu zaštitu u gradu Paifve bio prinuđen da sačini listu čekanja na osnovu vremena prijavljivanja i da se lice na vrhu spiska premešta u Paifve čim se oslobodi mesto koje je upražnjeno otpuštanjem nekog drugog zatvorenika čije se stanje popravilo. Žalilac dodaje da se intenzivno radi na povećanju kapaciteta Centra za socijalnu zaštitu u gradu Paifve i da je otvaranjem nove zgrade 1. oktobra 1993. omogućen premeštaj nekoliko pritvorenika koji su se nalazili na listi čekanja; da će prijem ostalih biti postupan iz bezbednosnih razloga kako bi osoblje koje ih nadzire imalo vremena da se upozna sa svojim dužnostima (videti izveštaj direktora od 1. oktobra 1993. godine); i da je moguće da će tuženici veoma brzo biti premešteni u ovu novu zgradu.

 Premda tuženici očigledno imaju pravo da budu premešteni u ustanovu u kojoj će biti podvrgnuti stručnom psihijatrijskom lečenju, mora se priznati da je hronična prenatrpanost u Centru u gradu Paifve - koja dovodi do žalosnog nedostatka privatnosti koje ne pogoduje uspešnom lečenju - sada pogoršana zbog izrazitog nedostatka bezbednosti i skoro nehigijenskih uslova, tako da lečenje u tom centru nije uspešno (videti opise u dva predmeta pred Prvostepenim sudom Liježa (postupak vezan za izdavanje naloga za izvršenje), jedan od 27. februara 1990, naveden u Pregledu jurisprudencije Liježa, Mona i Brisela (Revue de Jurisprudence de Liège, Mons et Bruxelles] iz 1990. godine, 435, i drugi od 4. juna 1993. (Belgija protiv B.C. i T., tužba br. R.F. 8349/93). Žalilac je morao da odloži premeštanje zatvorenika kojima je određen pritvor u ovom centru kako se situacija ne bi pogoršala i uveo je sistem liste čekanja, koji je ozbiljno narušen jednim brojem naloga za izvršenje – propraćenim visokim kaznama – kojima se određenim zatvornicima daje prednost iz razloga koje je teško opravdati. Činjenica da se žalilac povinovao ovim odlukama – u suštini zbog opterećenja koji nameće izvršenje kazni – ne može se protumačiti kao da je odlučio da se zauvek odrekne svakog osporavanja nadležnosti običnih sudova da intervenišu u ovoj oblasti; okolnosti koje ukazuju na to da se odrekao nekog prava moraju se usko tumačiti i zaključak o takvom odricanju može se izvesti samo kada takve okolnosti ne mogu biti ikako drugačije protumačene (Kasacioni sud, 20. april, 1989. godine, izveštaj u Pasicrisie, 1989, I, 861).

 Za razliku od odluka o oslobađanju pritvorenika, koje se smatraju presudama zbog predmeta na koji se odnose (vidi Kasacioni sud, 17. juni 1968. u Pasicrisie, 1968, I, 1183 i mišljenje Javnog pravobranioca Mahoa), odluke komisija za mentalno zdravlje kojima se određuje ustanova u kojoj lice na kog se takav nalog odnosi treba da bude pritvoreno ne odnose se na slobodu ličnosti, već samo na način na koji treba izvršiti nalog za pritvor (videti O. Vandemeulebroeke, Komisije za socijalnu zaštitu (Les commissions de défense sociale), Pregled krivičnog zakonodavstva i kriminologije [Revue de droit pénal et de criminologie, RDP], 1986, str. 178, st. 80). One po samoj svojoj prirodi nisu obuhvaćene članom 30 Konvencije.

 Izvšenje ovih odluka predstavlja upravnu radnju, a ne propis (règlement) koji je obuhvaćeo članom 107 Ustava.

 Žalilac ne poriče pravo tuženika da budu premešteni u Paifve već tvrdi da ne bi trebalo odmah da budu premešteni zbog prenatrpanosti centra a time i nepostojanja reda i mogućih problema u pogledu bezbednosti kako osoblja tako i ostalih građana. Vlasti su stoga donele odluku da višak mentalno poremećenih počinilaca zadrže na psihijatrijskim odeljenjima zatvora pošto su prethodno odmerile pravo zatvorenika na najprikladnije medicinsko lečenje u odnosu na opšte bezbednosne zahteve.

 Ta odluka predstavlja upravo onu vrstu upravne radnje koja ne podleže reviziji običnih sudova.

 Premda su obični sudovi nadležni da nalažu mere potrebne za prekid ili sprečavanje svakog nezakonitog zadiranja u neko pojedinačno pravo, zabranjeno im je da razmatraju prikladnost mere koju je izrekao neki upravni organ i od postupanja u svojstvu upravnog organa (vidi zaključke g. Velua, trenutno glavnog državnog zastupnika a u to vreme javnog pravobranioca u odluci Kasacionog suda od 27. juna 1980. Pasicrisie, 1980, I, str. 1357 i naročito str. 1359, kao i Odluku Kasacionog suda od 27. novembra 1992, RG 7972, u predmetu Belgija protiv V.D.E. (koja se upravo sprovodi). Sudija koji razmatra molbe za izvršenje naloga ne može da dovodi u pitanje svrsishodnost odluke o sačinjavanju liste čekanja i da poremeti red na tom spisku odlukom o hitnom premeštanju mentalno poremećenog počinioca koji se nalazi u manje povoljnim uslovima na odeljenju psihijatrije i preti kaznom u slučaju neizvršenja odluke, a da se time ne meša u opštu politiku uprave. U svakom slučaju, moraju postojati druge mogućnosti premeštaja s obzirom na to da komisija za mentalno zdravlje – a u hitnim slučajevima sam predsedavajući – može po sopstvenom predlogu poslati zatvorenika u neku drugu državnu – a u izuzetnim slučajevima i privatnu – ustanovu.

 Jedini sud koji je razmatrao meritum ovog pitanja (vidi odluku Prvostepenog suda Liježa u parničnom postupku predmet H. i V. protiv Belgije, od 16. februara 1993) zaključio je da je pritvor ipak zakonit, čime je isključio postojanje proizvoljnog narušavanja fizičkog integriteta. Manjak mesta u zatvorima nesumnjivo opravdava izgradnju dodatnih objekata, ali taj rad – osim što je nemoguće završiti ga preko noći – iziskuje finansijska sredstva koja predstavljaju pitanje opšte politike koje sud nema nadležnost da razmatra. Otvaranje nove zgrade u gradu Paifve primer je brige žalioca za problem smeštanja lica kojima je naložen pritvor.

 Predsednik Prvostepenog suda Liježa 1990. godine u primedbama na osnovu inspekcije objekta i sudske istrage jasno poredi režime i vrste lečenja zatvorenika u Centru u gradu Paifve i na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin; ovo poređenje isključuje potrebu za novom inspekcijom i omogućava sudu da zaključi da iako situacija u kojoj se nalaze mentalno poremećeni počinioci u Lantinu nije idealna i može ugroziti njihov oporavak, režim pod kojima ti počinioci – uključujući i tuženike – žive ne može se poistovetiti sa nečovečnim i ponižavajućim postupanjem zabranjenim Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.»

3. Molba Odboru za pravnu pomoć Kasacionog suda

  1. Podnosilac predstavke je 13. januara 1994. podneo molbu za pravnu pomoć kako bi se žalio na presudu od 22. oktbora 1993. Svoju molbu je potkrepio sledećim argumentima:

“Iz presude proizilazi da Apelacioni sud nije odgovorio na argument žalioca kojim on tvrdi da je prekršen član 3 navedene Evropske konvencije.

U svojoj presudi od 22. oktobra 1993. godine, Apelacioni sud nije odgovorio na ovaj argument iako je žalilac naveo dotičnu odredbu, iako je prvostepeni sud implicitno ali nesporno na nju odgovorio i iako ju je žalilac implicitno ali nesporno ponovio u svojim podnescima Apelacionom sudu, u kojima je u suštini zamolio sud da potvrdi nalog na koji se žali.

Stoga se čini da je navedenom presudom od 22. oktobra 1993. između ostalog prekršen član 97 Ustava.

Štaviše, presuda Apelacionog suda od 22. oktobra 1993. je u potpunoj suprotnosti sa presudom Prvog građanskog odeljenja Apelacionog suda Liježa od 18.januara 1993. kojom je potvrđen nalog za izvršenje izdat u sličnom predmetu a pritvor okvalifikovan kao nezakonit i kao narušavanje fizičkog »

Odbor za pravnu pomoć Kasacionog suda je odlukom od 10. februara 1994. odbio molbu navevši sledeće:

“S obzirom na to da je žalilac podneo dokaze o nedovoljnim sredstvima; S obzirom na to da se čini da žalba sada nije zasnovana;

Ova molba se odbija”.

II.   Relevantno domaće pravo i praksa

A. Zakon o socijalnoj zaštiti 

  1. Prema relevantnim odredbama Zakona za zaštitu društva od mentalno poremećenih i nepopravljivih počinilaca od 1. jula 1964 (u daljem tekstu: Zakon iz 1964.):

Član 1

»U slučaju da ima razloga za uverenje da optuženi pati od psihičke smetnje ili ozbiljnog psihičkog poremećaja ili defekta zbog kog nije sposoban da kontroliše svoje postupke, istražni sudski organi mogu u slučajevima u kojima zakon predviđa pritvor do suđenja izdati nalog za hapšenje s ciljem da se on stavi pod nadzor...»

Član 7

“Osim u slučaju ozbiljnih krivičnih dela počinjenih iz političkih pobuda ili putem štampe, istražni sudski organi i sudovi mogu naložiti pritvor optuženog koji je počinio ozbiljan zločin i pati od nekog stanja navedenog u članu 1.

...”

Član 12

“Svako psihijatrijsko odeljenje ima Komisiju za mentalno zdravlje.

 Komisija za mentalno zdravlje ima tri člana: po jednog aktivnog ili penzionisanog sudiju, koji predsedava Komisijom, po jednog advokata i po jednog lekara.

 Članovi Komisije imenuju se na tri godine; svaki će imati jednog ili više zamenika.

 Predsedavajućeg i njegove zamenike imenuje predsednik Apelacionog suda. Advokata i njegove zamenike bira ministar pravde sa dva spiska sa po tri imena, od kojih jedan spisak predlaže javni tužilac a drugi predsednik Advokatske komore. Lekara i njegove zamenike imenuje ministar pravde.

...”

Član 14

“Optuženi će biti pritvoren u ustanovi koju određuje Komisija za mentalno zdravlje.

Komisija bira ustanovu sa spiska ustanova koje je uspostavila Vlada. Komisija, međutim, može iz terapeutskih razloga obrazloženom odlukom da naloži smeštanje dotičnog lica u neku drugu ustanovu koja može da pruži odgovarajući stepen sigurnosti i lečenja.

...

Ukoliko je optuženi u zatvoru u vreme izdavanja naloga za pritvor, on će biti privremeno držan na psihijatrijskom odeljenju zatvora ili, ukoliko takvo odeljenje ne postoji, na odeljenju koje odredi sud koji je naložio njegov pritvor.

Član 15

 Komisija može na sopstvenu inicijativu ili na zahtev ministra pravde, javnog tužioca, pritvorenika ili njegovog advokata da naloži premeštanje pritvorenika u drugu ustanovu.

 Pritvorenik ili njegov advokat ne mogu ponovo da podnesu molbu sledećih šest meseci.

 Komisija može da dozvoli pritvorenom da na kratko vreme napušta pritvor u skladu sa uslovima i pravilima koje utvrdi ministar pravde.”

Član 17

“U hitnim slučajevima, predsedavajući Komisije može da privremeno naloži premeštaj u neku drugu ustanovu. Njegova odluka prosleđuje se Komisiji, koja odlučuje o tom pitanju na sledećem sastanku.

 U sličnom slučaju, ministar pravde takođe može da privremeno naloži premeštaj dotičnog lica u drugu ustanovu iz razloga bezbednosti i o tome bez odlaganja obaveštava Komisiju.”

Član 18

“Komisija nadzire stanje pritvorenog i u tom cilju može da poseti mesto gde je on pritvoren ili da zaduži svog člana da to učini. Na sopstvenu inicijativu ili po zahtevu javnog tužioca, pritvorenog ili njegovog advokata, Komisija može da naloži bezuslovno ili uslovno oslobađanje pritvorenog, ukoliko se njegovo psihičko stanje dovoljno popravilo i ukoliko su uspostavljeni odgovarajući uslovi za njegovu društvenu rehabilitaciju. Ukoliko je molba za oslobađanje odbijena, pritvoreni ili njegov advokat ne mogu ponovo da podnesu molbu za oslobađanje u roku od šest meseci od dana odbijanja.

...”

Član 20

“U slučajevima kada je naloženo uslovno oslobađanje, pritvoreni će biti pod lekarskim i društvenim nadzorom; trajanje i uslovi nadzora navedeni su u nalogu.

 Ukoliko ponašanje ili psihičko stanje pritvorenog ukazuju na to da bi on mogao biti opasan po društvo, naročito ako se ne pridržava uslova koji su mu postavljeni, oslobođeni pritvorenik može biti vraćen u pritvor na psihijatrijskom odeljenju na zahtev javnog tužioca okruga u kom se nalazi. Taj postupak sprovodi se na način predviđen članovima 14 i 16».

B.     Belgijska sudska praksa

  1. Predsednik Prvostepenog suda Liježa je u svojstvu sudije zaduženog za hitne molbe 1989. prvi put zamoljen da rešava probleme vezane za dugotrajni pritvor na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin lica koja je Komisija za mentalno zdravlje uputila u Centar za socijalnu zaštitu u gradu Ova prva molba, koju su podneli g. H. i g. V., dovela je do istrage koja je uključivala posetu psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin i razgovore sa ta dva žalioca i lekarima koji rade u Centru.
  2. U izveštaju o poseti objektu i razgovorima sa g. H. i g. V., sačinjenom 10. januara 1990. godine, navedeno je sledeće:

»Predsedavajući je u dva popodne objavio početak pretresa.

 Otišli smo na psihijatrijsko odeljenje, koje je odvojeno od ostatka zatvora i sastoji se od:

- jedne centralne kancelarije sa tri ili četiri nadzornika ali bez ijedne medicinske sestre; jedne spavaonice sa ukupno 26 kreveta, postavljenih duž dva zida sobe, sa noćnim ormarićima pored svakog kreveta. Dva kreveta su rezervisana za zatvorenike-pomoćnike (tj. zatvorenike koji nisu psihički oboleli i koji su se dobrovoljno prijavili za ovu dužnost. Oni uživaju poverenje ali nemaju posebne kvalifikacije i nalaze se tu da pomognu čuvarima u slučaju incidenta). Postoje dva čuvara: jedan je na odeljenju a drugi u delu u kojem se nalaze ćelije;

- jedne dnevne sobe sa TV aparatom, ping-pong stolom, dva stola i devet stolica, i kamerom kojom se nadzire cela soba. Ova soba se nalazi tačno preko puta spavaonice i prvobitno je takođe trebalo da služi kao spavaonica. Medicinske vlasti su odlučile da je bolje da jedna soba posluži kao spavaonica a druga kao dnevni boravak (u kojem je dozvoljeno pušenje);

- toaleta sa dva WC-a i lavaboom nedaleko od dnevne sobe;

- odvojenog kupatila sa tri tuša, kadom i pet lavaboa nedaleko od spavaonice; hodnika između spavaonice i dnevnog boravka u kojem se služe obroci;

- male sobe u kojoj se svake nedelje održavaju jednosatni časovi francuskog jezika i crtanja;

- dela sa ćelijama u kojem trenutno boravi dvadeset ljudi, uključujući i osam ljudi u ćelijama za po dve osobe (4x2). Središnji hodnik razdvaja ćelije, u kojem njihovi stanari mogu da gledaju televiziju i igraju karte između 6 i 9 uveče. Ujutro i popodne im je dozvoljeno da odu u dvorište na po jedan ili dva sata, u zavisnosti od vremena. U svakoj ćeliji za po dve osobe, jedan dušek od sunđera nalazi se na samom podu;

- prilično prostranog dvorišta rezervisanog za zatvorenike tog odeljenja (kako odeljenja tako i dela sa ćelijama).

Kada smo posetili zajedničku sobu, pritvorenici su izjavili:

- da ih je previše;

- da nemaju šta da rade;

- da po ceo dan provode u dnevnom boravku i da im vreme veoma sporo prolazi;

- da je veoma vruće;

- da nemaju dovoljno vazduha jer se prozori nikada ne otvaraju;

- da imaju pravo na samo jednu posetu nedeljno u trajanju od sat i po;

- da im nije dozvoljeno da koriste telefon;

- da veoma retko imaju mogućnost da se presvuku;

- da se tu šalju svi oni koji se nisu prilagodili u drugim ustanovama;

- da nema dovoljno nadzornika (tri tokom nedelje a često i manje od tri tokom vikenda);

- da su redovno u kontaktu sa psihijatrom i da imaju odlične odnose sa njim.   

Kada smo posetili deo sa ćelijama, g. H. nam je rekao da:

- nema šta da radi i da mu vreme veoma sporo prolazi;

- provodi po ceo dan odmarajući se;

- viđa doktora svaki put kada poželi ali da ih doktor ne pregleda po sopstvenom nahođenju;

- nema nijednog psihologa;

- povremeno viđa socijalnog radnika ali da je ona preopterećena jer ima i druge dužnosti u zatvoru i ne dolazi svakog dana; zato je najčešće viđa samo jednom nedeljno;

- ne mogu da napuštaju zatvorski krug i odlaze na odsustva;

- su odnosi sa lekarom i nadzornicima veoma

 G. V. nam je rekao da:

- nema šta da radi i da ne može da se bavi nijednim sportom;

- mu nije dozvoljeno da pije kafu ili ima upaljač;

- nema nijednog psihologa;

- viđa socijalnog radnika svaki put kada zatraži ako je ona tu;

- su čuvari dobri ali da ih nema «

  1. Predsednik Prvostepenog suda je 15. januara 1990. godine razgovarao sa psihijatrom koji radu na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin. On u svojoj izjavi navodi:

»...

Nisam ni rođak ni saradnik žalilaca. Ja sam jedini neuropsihijatar (ili lekar sa specijalizacijom iz psihologije) u zatvoru Lantin. Radim tamo deset sati nedeljno: po dva sata ponedeljkom, po tri sata utorkom i četvrtkom, i po jedan sat petkom i subotom. Delokrug mog rada je ogroman jer sam ja u teoriji zadužen da se staram o svim zatvorenicima u Lantinu (njih oko 700), a ne samo o onima na psihijatrijskom odeljenju. To je jedini zatvor u Belgiji koji ima samo jednog neuropsihijatra na toliko zatvorenika i pritvorenika. Tri petine vremena provodim na odeljenju za psihijatriju. Ima mnogo različitih vrsta zatvorenika: ljudi kojima je određen pritvor; narkomana koji se upućuju na ovo odeljenje čim stignu u Lantin (novi dolaze skoro svakog dana); pritvorenika i zatvorenika, koji boluju od raznih psihičkih poremećaja, i konačno, lica pod nadzorom psihijatra po naročitom zahtevu istražnog sudije. Na odeljenju se nalazi 42 kreveta, uključujući tri za zatvorenike- pomoćnike, ali je u stvari na njemu smešteno između 35 i 55 zatvorenika. Tokom praznika ih ima između 47 i 49. U spavaonici se nalazi 23 kreveta a postoji i 13 ćelija u kojima je trenutno smešteno 17 lica kojima je određen pritvor. Ovaj broj pritvorenih, 40, je isuviše velik jer je ovim ljudima potrebno pružiti mnogo psihijatrijske i neurološke nege i radne terapije. Potrebno je da se leče od akutnih problema i takvo lečenje im se i pruža. Njihova društvena rehabilitacija takođe treba da bude neprekida. Treba redovno da se konsultuju sa psiholozima i socijalnim radnicima. Smatram da je od suštinske važnosti da im se da neki posao. Međutim, ta vrsta neprekidnog lečenja ne postoji.

U pogledu ljudi koji se staraju o njima, postoji samo jedan psihijatar sa nepunim radnim vremenom (ja). Nema kvalifikovanih medicinskih sestara, samo nadzornika koji nisu pohađali nikakvu posebnu obuku. U svakoj smeni bi trebalo da bude po pet nadzornika, ali često ih je samo četvoro a ponekad i troje. Prisustvo ovih nadzornika je od velikog značaja za zatvorenike: oni su tu kako bi ih saslušali, razgovarali sa njima, boravili na odeljenju i igrali igre sa onima koji to žele, što je praktično nemoguće s obzirom na veliki broj zatvorenika i mali broj nadzornika. Takođe treba da nadziru posete zatvorenika i njihov boravak u dvorištu. Lekove mora da priprema jedan od tih nadzornika, koji nije medicinska sestra. Ne postoji psiholog ili radni terapeut, iako je potreban jedan terapeut koji bi mogao da uvede rad kao deo njihove terapije. Nema tutora. Postoji samo jedan socijalni radnik, koji takođe radi i u drugim delovima zatvora Lantin (naročito sa zatvorenicama).

Pritvorenicima nastavnici dobrovoljci takođe održe i poneki čas muzike, engleskog i francuskog, ali bi mnogo više toga moglo da se učini....

Pritvorenici mogu sa mnom da razgovaraju ako žele. Ne pregledam ih sistematski svaki dan. Bilo bi mi bolje da ih redovno viđam i razgovaram sa njima, ali je to nemoguće s obzirom na njihov broj i nedovoljan broj sati koji imam na raspolaganju.

[Kada mu je pročitana navedena izjava, svedok je dodao:]

Neprekidno lečenje postaje sve neophodnije s obzirom na to da pritvorenici provode sve više vremena na psihijatrijskom odeljenju iako bi trebalo da se nalaze u nekom centru za socijalnu zaštitu.

[U odgovoru na pitanje g. Bervara:]

Pritvorenicima se ne mogu davati intravenozne injekcije, jer takve injekcije mora da daje lekar. Mogu im se davati samo intramuskularne injekcije koje bi trebalo da daju medicinske sestre ali ih daju nadzornici, kojima sam pokazao kako to da čine. To, međutim, ne može da izazove nikakve ozbiljne probleme. Ja viđam zatvorenike samo na njihov zahtev. Često imaju veoma konkretne zahteve tako da moram da provedem samo malo vremena sa njima. Međutim, kad požele da ispričaju »ono što im leži na duši«, obično provedem po petnaest minuta ili pola sata sa njima, što je, po meni, premalo.

[U odgovoru na pitanje g. Dueza:]

Opšte govoreći, nekada su potrebne intravenozne injekcije, naročito u slučaju akutne depresije. Takve injekcije se nikako ne mogu davati na psihijatrijskom odeljenju, s obzirom na nepostojanje kvalifikovanog osoblja.

...«

  1. Nalogom od 27. februara 1990. izdatom po zahtevu g. H. i g. V., sudija zadužen za hitne molbe je zaključio da dugotrajni pritvor na psihijatrijskom odeljenju lica za koje je odlučeno da budu pritvoreno u centru u gradu Paifve predstavlja povredu »i člana 6 i člana 14 Zakona o socijalnoj zaštiti od 1. jula 1964. i člana 3 Konvencije«. Zauzeo je stav da je situacija u Lantinu mnogo nepovoljnija nego u Centru u gradu Paifve i primetio da oni koji su pritvoreni u Lantinu nemaju socijalnu, psihološku i psihijatrijsku negu predviđenu Zakonom iz 1964. ili redovnu lekarsku negu psihijatra i i da se ne nalaze u sredini prikladnoj za lečenje psihijatrijskih pacijenata. Stoga je naložio Državi da žaliocima obezbedi režim pritvora koji je u skladu sa Zakonom. Kada je Prvostepeni sud Liježa razmatrao meritum ovog predmeta, zaključio je da je pritvor zakonit bez obzira na veliko kašnjenje u premeštanju žalilaca iz Lantina u Paifve.
  2. U svojstvu sudije zaduženog za hitne molbe, predsednik Prvostepenog suda Liježa je kasnije izdao veći broj naloga za izvršenje poput onog od 27. februara 1990; Država se povinovala svim takvim nalozima.
  3. Kada je prvi put razmatrao žalbu Države na takav nalog, Apelacioni sud Liježa je presudom od 18. januara 1993. (u predmetu Mprotiv Belgije) na sledeći način podržao odluku o nezakonitosti držanja pritvorenog u Lantinu bez obzira na odluku Komisije za mentalno zdravlje:

“S obzirom na to da je Komisija za mentalno zdravlje 26. februara 1991. primila k znanju da je lekar zadužen za ovo odeljenje u svom izveštaju od 22. februara 1991. naveo da:

- se mentalno zdravlje pritvorenika pogoršava zbog uslova u kojima se nalaze na odeljenju, gde su prinuđeni da se mešaju sa stalnim prilivom narkomana, koji nekima ponovo bude želju za drogom;

- postoji ozbiljna opasnost da će psihičko stanje pacijenta nepovratno da se pogorša ukoliko i dalje ostane na odeljenju, gde očigledno ne prima odgovarajuću terapiju;

- neizvršenje naloga o pritvoru u razumnom roku obesnažuje pritvor pritvorenika koji je postao nezakonit a razumni rok je istekao.

S obzirom na to da je sudija zadužen za hitne molbe s pravom naložio plaćanje kazne u slučaju nepoštovanja njegove odluke;

S obzirom na to da ponašanje žalioca, koji je pokazao određenu nevoljnost da izvršava ranije odluke, zaista opravdava takvu meru...«

C. Izveštaj Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja od 14. oktobra 1994. godine i odgovori države Belgije:

1. Izveštaj Komiteta

  1. Tokom posete Belgiji od 14. do 23. novembra 1993. godine, Evropski komitet za sprečavanje mučenja i nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (u daljem tekstu »Komitet«) obišao je nekoliko zatvora, uključujući i zatvor Lantin. U svom izveštaju objavljenom 14. oktobra 1994. godine, Komitet je konkretno u pogledu psihijatrijskog odeljenja Lantina primetio:

“188. Psihijatar je po sopstvenom nahođenju pomenuo probleme i nedostatke režima na psihijatrijskom odeljenju. Svi pacijenti sa kojima su delegati razgovarali žalili su se na nedostatak kontakata sa kvalifikovanim osobljem, premda su pominjali pozitivan stav zatvorskog osoblja.Kontakti sa psihijatrom bili su izuzetno površni. Neki pacijenti su ga viđali jednom u deset dana; drugi ređe – na primer, jedan

189. pacijent koji se nalazi na odeljenju od jula 1992. ga je video šest puta; drugi, koji se nalazio na odeljenju od marta 1993. i koji je očigledno bio depresivan i sklon samoubistvu, video ga je jednom; treći, pak, koji je premešten na ovo odeljenje maja 1993. video ga je dva puta. Izgleda da su konsultacije sa psihijatrom izuzetno kratke. Pored toga, neki pacijenti tvrde da moraju da stoje tokom konsultacija.

190. Tokom naše posete, nekoliko pritvorenih pacijenata je čekalo na premeštaj u neki centar za socijalnu zaštitu. Jednom je određen premeštaj u Turnaj još 22. decembra 1992. a nalazio se u ovom odeljenju više od godinu dana (od 22. septembra 1992.) dok su drugi čekali na premeštaj već nekoliko meseci. Očigledno da dugotrajnije držanje psihijatrijskih pacijenata u navedenim uslovima nosi nespornu opasnost od pogoršanja njihovog psihičkog stanja.

Delegacija Komiteta je obaveštena da je u to vreme samo jedna ustanova konkretno određena kao Centar za socijalnu zaštitu, i to ona u gradu Paifve, dok drugih šest ustanova (bolnice ili zatvori) ima odeljenja rezervisana za lica kojima je naložen pritvor. Međutim, čini se da ima mnogo više takvih ljudi nego što ima mesta u tim ustanovama.

191. Na psihijatrijsko odeljenje se primaju pacijenti kojima je potreban psihijatrijski nadzor i/ili nega, ali to odeljenje nema ni kapacitete ni osoblje koje psihijatrijska bolnica treba da ima. Standard nege pacijenata na psihijatrijskom odeljenju u svakom pogledu ne ispunjava minimum prihvatljivih standarda sa moralne i humanitarne tačke gledišta.

192. Komitet stoga preporučuje belgijskim vlastima da bez odgađanja preduzmu neophodne mere kako bi:

- značajno povećale broj medicinskog osoblja na tom odeljenju, koje bi trebalo da uključuje bar ekvivalent psihijatra sa punim radnim vremenom;

- uputile na odeljenje dovoljan broj kvalifikovanih medicinskih sestara koje su prošle obuku za rad sa psihijatrijskim pacijentima;

- obezbedile noćno dežurstvo kvalifikovanih medicinskih sestara na tom odeljenju i ukinule sistem noćnog nadzora od strane zatvorenika-pomoćnika;

- uvele individualne programe terapeutskih aktivnosti koji uključuju pun dijapazon metoda lečenja (psihološkog, socijalnog i radnog);

- stvorile personalizovano terapeutsko okruženje u pogledu materijalnih uslova (lične stvari, garderobe, dnevne sobe, toalete odvojene od soba, itd.);

- značajno poboljšale fizičke životne uslove uopšte.

193. Komitet zatim preporučuje belgijskim vlastima da razmotre mogućnost zamene spavaonice spavaćim sobama za po jednog ili dvoje pacijenata

194. Konačno, Komitet preporučuje da belgijske vlasti kao jedan od glavnih prioriteta odrede pronalaženje rešenja za navedeni problem premeštaja pacijenata kojima je određen pritvor«

2. Komentari Države Belgije

(a) Međuizveštaj od 3. maja 1995. godine

  1. U međuizveštaju objavljenom 3. maja 1995. godine u odgovor na izveštaj Komiteta od 14. oktobra 1994. godine, Država je izjavila da je nije tačna tvrdnja da su zatvorenici na psihijatrijskom odeljenju Lantina prepušteni isključivo nadzoru zatvorenika-pomoćnika: noću dežuraju dva zatvorska službenika koji pripadaju osoblju odeljenja.

(b)   Dodatni izveštaj od 21. februara 1996. godine

  1. Država je podnela dodatni izveštaj koji je objavljen 21. februara 1996. On je, između ostalog, sadržao sledeće komentare na navedeni izveštaj Komiteta (videti st. 28):

“[u pogledu stava 192 izveštaja Komiteta]

 Važno je primetiti da je na psihijatrijskom odeljenju Lantina 1993. osnovana jedinica za savetovanje i lečenje (JSL). Ovu jedinicu, koja radi od 9. decembra 1993. godine, čine psihijatar, zamenik direktora, dva psihologa, socijalni radnik, i administrativni asistent.

 Jedinica je razvila shemu koja uključuje saradnju sa fakultetom socijalnog rada na kom se obučavaju zatvorski tutori. Stoga će tutori koji studiraju na tom fakultetu moći da pohađaju praktični deo kursa u zatvoru Lantin, pod nadzorom osoblja JSL.

 Ovi tutori-studenti biće odgovorni za osmišljavanje radne strukture koja će moći da bude obogaćena drugim sadržajima. U suštini će se usredsediti na psihijatrijsko odeljenje i odeljenje za zatvorenice.

 Njihov cilj će biti da na psihijatrijsko odeljenje uvedu radne aktivnosti, kao što su radionica radne terapije, radionica usmenog izražavanja, sport, itd...

 Pored stvaranja pomenute JSL, preduzimaju se koraci radi zapošljavanja psihijatrijske sestre i psihijatra koji će raditi trideset sati nedeljno. Ovo obučeno osoblje radiće isključivo na psihijatrijskom odeljenju.

[u pogledu stava 193 izveštaja Komiteta]

 Samo spavaonice omogućavaju stalni (dvadesetčetvoročasovni) nadzor; provere ćelija bi (u slučajevima u kojima propisi nalažu poseban nadzor) mogle da se sprovode u najboljem slučaju svakih petnaest minuta.

 Zatvorska služba smatra da je na doktoru zaduženom za psihijatrijsko odeljenje da odlučuje da li neki pritvorenik treba da bude smešten u spavaonicu ili ćeliju u zavisnosti od njegovog stanja. Stoga, treba da postoje obe mogućnosti.

 Štaviše, treba podsetiti da odeljenje ima mali broj ćelija (sa po jednim, dva ili tri kreveta).

[u pogledu stava 194 izveštaja Komiteta]

 Treba početi sa objašnjenjem da su, prema članu 14 Zakona »za zaštitu društva od mentalno poremećenih i nepopravljivih počinilaca« donetog 1. jula 1964. godine, Komisije za mentalno zdravlje ovlašćene da sasvim nezavisno odlučuju gde neko lice treba da bude pritvoreno.

 Ovi upravni organi, koje ima svako psihijatrijsko odeljenje, potpuno su samostalni i imaju sudska ovlašćenja. Tako, na primer, mogu da odluče da nekoga oslobode bilo uslovno bilo bezuslovno.

 Javni tužilac može da ospori nalog za oslobađanje. U tom slučaju se predmet lica predaje na odlučivanje višoj komisiji za mentalno zdravlje. Odluka da se neko ne oslobodi, pak, može da se osporava ulaganjem žalbe Kasacionom sudu.

 Komisije smeštaju lica kojima je naložen pritvor u posebne ustanove pod nadležnošću ministarstva pravde (u Centar za socijalnu zaštitu u gradu Paifve, (CDZ) i odeljenja za mentalno zdravlje zatvora Merkspla i Turno) ili u ustanove pod nadležnošću regiona Valun (CDZ za žene u Monu i CDZ za muškarce u Turnaju) ili u privatne psihijatrijske bolnice koje prihvate da ih prime.

 Čini se da u francuskoj zajednici ima posebnih problema u pogledu sprovođenja odluka komisija za mentalno zdravlje o smeštanju pritvorenika, problema koja proističu iz nedostatka novca i mesta.

 Komisije za mentalno zdravlje na jugu zemlju su u prošlosti bile u mogućnosti da upućuju lica kojima je naložen pritvor u CDZ u gradu Mon (žene) i CDZ u gradu Turnaj (muškarce). Ove ustanove, koje su prvobitno potpadale pod nadležnost belgijskog Ministarstva javnog zdravlja a kojima sada upravlja region Valun, naplaćuju Ministarstvu pravde troškove nege pritvorenih koji su smešteni kod njih.

 Međutim, ovi troškovi, koje utvrđuje Nacionalni institut za zdravstveno i invalidsko osiguranje, su tokom veoma kratkog perioda i bez prethodnog upozorenja veoma porasli tako da se ispostavilo da su sredstva izdvojena u budžetu za pokrivanje tih troškova nedovoljna. Bilo je neophodno zahtevati veća sredstva, ali su ona odobrena tek za sledeću finansijsku godinu.

 U pogledu problema vezanih za kapacitete, moramo da naglasimo da već nekoliko godina CDZ u gradovima Paifve i Turnaj nemaju dovoljno mesta zbog čega pritvorenici provode po nekoliko meseci na zatvorskim psihijatrijskim odeljenjima pre no što mogu biti premešteni u CDZ koji je odabrala nadležna Komisija za mentalno zdravlje. Zato se oni ‘stavljaju’ na listu čekanja po hronološkom redu.

 Činjenica da je nemoguće odmah ih primiti u ustanovu koja im je određena navela je advokate neke od njih da skoro sistematski podnose zahteve predsedniku nadležnog suda da izda nalog kojim se Belgija primorava da izvršava odluke komisija.

 Premda su u nekoliko takvih slučajeva izdati prvostepeni nalozi protiv Države

– a uz njih i kazne – treba istaći da to nije slučaj u drugostepenom postupku, gde je sud, na primer, zaključio (videti Parnični sud Liježa, 1. oktobar 1993. godine) da »nije na običnim sudovima da svojom odlukom promene odluku upravnog organa i nalože premeštaj pritvorenog bez obzira na probleme koje će to stvoriti upravi, kao što je izbor neke druge državne ustanove, ili u izuzetnim slučajevima, privatne ustanove«, i da »premda se Zakon o socijalnoj zaštiti ne poštuje u potpunosti, činjenica da je tuženik primoran da se meša sa licima zatvorenim u skladu sa običnim krivičnim zakonodavstvom ne može da se poistovećuje sa nečovečnim ili ponižavajućim postupanjem suprotnim članu 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda«. Slično tome, isti sud je  u svojoj odluci po žalbi od 16. februara 1993. zaključio da Zatvorska služba može da se pozove na više sile u svoju odbranu jer nema ni kapaciteta ni osoblja kako bi valjano poštovala Zakon o socijalnoj zaštiti.

 Premda Kasacioni sud trenutno ne razmatra nijedan ovakav slučaj, treba istaći da je 8. avgusta 1994. jedno lice kom je naložen pritvor podnelo predstavku protiv Belgije Evropskoj komisiji za ljudska prava. Ovaj predmet još nije rešen.

 Takođe treba istaći da bi CDZ u gradu Paifve u teoriji mogao da smesti još 60 ljudi. Ovi dodatni kapaciteti mogu biti u potpunosti iskorišćeni samo ako se sprovede značajno renoviranje zgrade koja se više ne koristi i ako se poveća broj osoblja. Projekat renoviranja planiran je u srednjem roku (1999-2000).

 Ukoliko bude dodatnih kapaciteta na raspolaganju, ukupan broj mesta će možda da dostigne »valjani« nivo. Međutim, ovi veći kapaciteti očigledno neće da komisije odvratiti od slanja ljudi u CDZ u mestu Turnaj, koji ima specijalizovanu opremu i osoblje. Važno je zadržati tu mogućnost jer Ministarstvo pravde i privatne ustanove sami nikako ne mogu da zadovolje potrebe.

 Konačno, mora se istaći da će razne savezne i regionalne vlasti uključene u problem smeštanja i lečenja lica kojima je određen pritvor sarađivati u pokušaju da pronađu rešenja. Te pregovore će organizovati radna grupa koju će osnovati Ministarstvo pravde i koju će činiti predstavnici raznih strana koje su uključene u ovaj postupak.

POSTUPAK PRED KOMISIJOM

  1. Aerts je podneo predstavku Komisiji 8. avgusta 1994. Žalio se da je bio pritvoren u suprotnosti sa članom 5, stav 1(e), Konvencije zbog dugotrajnog pritvora na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin do premeštaja u Centar za socijalnu zaštitu u gradu Paifve, koji je određen kao mesto njegovog pritvora odlukom Komisije za mentalno zdravlje od 22. marta 1993. Takođe je tvrdio da je Apelacioni sud Liježa prekršio njegovo pravo na sudski postupak predviđen članom 5, stav 4 Konvencije odbijanjem da razmotri zakonitost njegovog dugog pritvora 22. oktobra 1993. Štaviše, odbijanjem njegove molbe za pravnu pomoć kako bi mogao da se žali Kasacionom sudu na navedenu presudu od 22. oktobra 1993, prekršeno je njegovo pravo pristupa sudu u smislu člana 6. Konačno, žalio se na uslove pritvora na psihijatrijskom odeljenju i tvrdio da oni predstavljaju nečovečno i ponižavajuće postupanje zabranjeno članom 3.
  2. Komisija je predstavku (br. 25357/94) proglasila prihvatljivom 2. septembra 1996. godine. U svom izveštaju od 20. maja 1997, godine (u skladu sa članom 31), izrazila je mišljenje da su prekršeni član 5, stav 1 (sa dvadeset devet glasova za i dva glasa protiv) i član 3 Konvencije (sa sedamnaest glasova za i četrnaest glasova protiv), ali da nije prekršen čl. 5, stav 4, ni član 6 (jednoglasno). Integralni tekst mišljenja Komisije i suprotna mišljenja data u izveštaju objavljena su u prilogu ovoj presudi. 4

KONAČNI PODNESCI DRŽAVE SUDU

  1. Država u svojoj izjavi o činjenicama tvrdi da »nisu prekršeni čl. 3, 5 ili 6 Konvencije tokom pritvora podnosioca predstavke na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin«.

PRAVO

I.   Preliminarni prigovori Države

 A. Podnosilac predstavke nema status »žrtve«

  1. Država je tvrdila da g. Aerts ne može da tvrdi da je žrtva povreda čl. 3 i člana 5, stav 1 Konvencije. Njegova predstavka se odnosila na prirodu actio popularis jer je računala s tim da navede ustanove zadužene za Konvenciju da donesu opštu presudu o zakonitosti uslova pritvora psihički obolelih lica pritvorenih na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin. Zasnivajući svoju predstavku na zaključcima belgijskih sudova i Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (u daljem tekstu: »Komitet«), a ne na konkretnim okolnostima svog pritvora, g. Aerts je preusmerio pravo na podnošenje predstavke sa svog pojedinačnog cilja na postizanje zajedničkog cilja.
  2. Podnosilac predstavke je osporio ovu tvrdnju. Njegova predstavka nikako nije imala za cilj da promoviše opšte ideje već da obezbedi izjavu da su odbijanjem ministra pravde da se povinuje odluci Komisije za mentalno zdravlje od 22. marta 1993. prekršena njegova prava iz Konvencije.
  3. Prema delegatu Komisije, činjenica da su sudbinu podnosioca predstavke delila druga lica na koje se odnosi Zakon o socijalnoj zaštiti nije od velikog značaja. G. Aerts se žalio na to što je lično bio pogođen ovakvim pritvorom.
  4. Sud prima k znanju da primedbe o prihvatljivosti predstavke koje je podnela Država 20. septembra 1995. uopšte ne pominju pitanje statusa žrtve podnosioca predstavke. Stoga se postavlja pitanje da li Država nije lišena prava da razmatra pitanje koje se nalazi pred Sudom. U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da nije, ova primedba ne može da se prihvati jer g. Aerts može da tvrdi da je »žrtva« povrede svojih prava zbog činjenice da je predugo pritvoren na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin i da je to neposredno uticalo na njega.

B.      Prekasno podnošenje predstavke

  1. Država je u svojoj izjavi o činjenicama tvrdila – kao i ranije pred Komisijom - da predstavku treba odbiti u skladu sa članom 26 Konvencije, jer je podnosilac trebalo da je podnese u roku od šest meseci od kraja situacije kojom su, po njegovom mišljenju, povređeni članovi 3 i 5 Konvencije, tj. pre 27. aprila 1994. godine, jer je premešten u Centar za socijalnu zaštitu u gradu Paifve 27. oktobra 1993. Njegova predstavka je zastarela jer je podneta 8. avgusta 1994.
  2. Podnosilac predstavke je tvrdio da je odluka Odbora za pravnu pomoć Kasacionog suda od 10. februara 1994. (vidi st. 20) predstavljala pravosnažnu odluku od koje treba da teče šestomesečni rok. Njegov pokušaj da se žali na zakonske odredbe nije bio uspešan samo zato što je Odbor odbio da mu odobri pravnu pomoć. Međutim, odobravanje pravne pomoći je bio neophodan preduslov, jer čl. 1079 i 1080 Zakona o sudovima nalažu da žalioce u građanskim postupcima pred Kasacionim sudom predstavlja zastupnik i jer on nije imao dovoljno sredstava da unajmi zastupnika. Međutim, postojala je razumna šansa da izjavljivanje revizije urodi plodom s obzirom na to da je presuda Apelacionog suda Liježa od 22. oktobra 1993. bila zasnovana na pravnom rezonovanju podložnom reviziji Kasacionog suda.
  3. Prema Komisiji, bilo je neophodno izjaviti reviziju kako bi se utvrdilo koji postupak podnosilac predstavke treba da primeni u skladu sa domaćim zakonodavstvom i pred ustanovama zaduženim za poštovanje Konvencije. Da je Kasacioni sud presudio da parnični sudovi imaju nadležnost da razmatraju njegov predmet, Aerts je mogao da podnese zahtev za naknadu štete koju je pretrpeo zbog dugotrajnog pritvora na psihijatrijskom odeljenju Lantina.
  4. Sud primećuje da je navedenom odlukom od 10. februara 1994. kojom je onemogućeno da predmet podnosioca predstavke razmatra Kasacioni sud okončan postupak koji je on poveo i onemogućena uspešnost svakog zahteva za obeštećenje koji bi podneo. Ta odluka je predstavljala konačnu odluku i od dana njenog donošenja je počeo da teče šestomesečni rok predviđen članom 26. Ovaj prigovor stoga ne može da bude prihvaćen.

II.   Navodna povreda člana 5, stav 1 Konvencije

  1. Podnosilac predstavke je smatrao da je njegovim pritvorom na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin posle 22. marta 1993. godine u iščekivanju premeštaja u Centar za socijalnu zaštitu u gradu Paifve, koji je određen kao mesto njegovog pritvora, povređen član 5, stav 1 Konvencije, prema kojem:

»Svako ima pravo na slobodu i bezbednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sledećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(a)     u slučaju zakonitog lišenje slobode na osnovu presude nadležnog suda;

...

(e) u slučaju zakonitog lišenja slobode da bi se sprečilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog lišenja slobode duševno poremećenih lica, alkoholičara ili uživalaca droga ili skitnica;

...«

Prvo, prekršen je član 15 Zakona o socijalnoj zaštiti od 1. jula 1964. godine (u daljem tekstu »Zakon iz 1964.«), koji predviđa pritvor psihički obolelog lica u zatvoru isključivo kao privremenu meru, dok nadležna komisija za mentalno zdravlje ne odredi ustanovu u kojoj ono treba da bude pritvoreno. Njegov dugotrajni pritvor stoga nije imao nikakvih zakonskih osnova. Drugo, s obzirom na to da nije premešten u Paifve, g. Aerts nije bio u mogućnosti da uživa u pogodnostima pritvorskog režima koje je njegovo stanje nalagalo. U ovom slučaju, psihijatrijsko odeljenje nije predstavljalo odgovarajuću ustanovu za lečenje psihički obolelih lica. Iznad svega, naneta mu je šteta načinom na koji se prema njemu postupalo. Situacija na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin opisana je u dva izveštaja od 10. i 15. januara 1990. posle poseta tom objektu od strane predsednika Prvostepenog suda Liježa, kom su predočeni problemi na odeljenju, i u izveštaju Komiteta od 14. oktobra 1994.

  1. Komisija je smatrala da bi zakonitost pritvora podnosioca predstavke trebalo razmatrati samo u skladu sa članom 5, stav 1(e). Delegat je na pretresu primetio da je cilj Zakona iz 1964. u pogledu lica kao što je podnosilac predstavke, koji su optuženi za krivično delo ali u pogledu kojih je prilikom njihovog pojavljivanja u sudu zaključeno da su ozbiljno duševno poremećeni, isključivo terapeutski. Zakon za njih predviđa meru pritvora u Centru za socijalnu zaštitu do izlečenja. S obzirom na to da podnosilac predstavke nije bio osuđen za neko delo i s obzirom na njegovo psihičko stanje, na njegov slučaj samo u svetlu člana 5, stav 1(e). Po mišljenju Komisije, psihijatrijsko odeljenje ne može da se smatra odgovarajućom ustanovom za lečenje. Shodno tome, pritvor podnosioca predstavke nije bio u skladu sa merama koje su naložene u vezi sa njim i bile su nezakonite zbog neizvršenja domaćih odluka i nepoštovanja domaćeg zakona. Delegat je na pretresu tvrdio da, u skladu sa sistemom koji je Parlament uveo 1964. godine, po kom komisija za mentalno zdravlje određuje mesto pritvora, nikakvo vreme provedeno u pritvoru na psihijatrijskom odeljenju, bez obzira na kvalitet lečenja koje se na njemu pruža, ne može da se smatra saglasnim sa domaćim pravom a time ni zakonitim u smislu člana 5, stav 1(e).
  2. Država, koja je u svojoj izjavi o činjenicama tvrdila da je pritvor podnosioca predstavke opravdan shodno stavovima 1(a) i (e) člana 5, nije na pretresu osporavala argument da zakonitost tog pritvora treba razmatrati samo u svetlu čl. 5, stav 1(e). Tvrdila je, međutim, da ako Sud prihvata argumentaciju Komisije, prema kojoj zakonitost pritvora zavisi od toga da li uslovi pritvora omogućavaju odgovarajuće lečenje, onda treba da zaključi da nije prekršen član 5, stav 1(e), jer psihijatrijsko odeljenje može da se smatra ustanovom koja je u vreme na koje se podnosilac predstavke žali odgovarala njegovim potrebama imajući u vidu poboljšanje njegovog mentalnog zdravlja.
  3. Sud smatra da se samo čl. 5, stav 1(e) može odnositi na pritvor podnosioca predstavke. Premda je Veće za određivanje pritvora Prvostepenog suda Liježa zaključilo da je g. Aerts počinio nasilna dela, naložilo je njegov pritvor jer je u vreme zločina i prilikom pojavljivanja na sudu bio ozbiljno duševno poremećen u toj meri da nije bio sposoban da kontroliše svoje postupke (videti st. 8). S obzirom na to da nije bio krivično odgovoran, ne može da se donese »presuda« protiv njega u smislu stava 1(a) člana 5 (videti presudu u predmetu X protiv Ujedinjenog kraljevstva od 5. novembra 1981. godine, Series A, br. 46, str. 17, stav 39) a, Veće za određivanje pritvora u svakom slučaju nije moglo da donese takvu presudu.
  4. Sud ponavlja da dotični pritvor mora da bude »u skladu sa zakonom propisanim postupkom« i »zakonit« kako bi saglasan sa članom 5, stav 1. Ovde se Konvencija u suštini odnosi na nacionalno zakonodavstvo i predviđa obavezu usklađivanja sa materijalnim i procesnim pravilima nacionalnog zakonodavstva, ali takođe i nalaže da svako lišenje slobode treba da bude u skladu sa ciljem člana 5, konkretno da zaštiti pojedinca od proizvoljnosti (među mnogobrojnim primerima sudske prakse, videti presudu u predmetu Winterwerp protiv Holandije od 24. oktobra 1979. godine, Series A, br. 33, str. 17-18 i 29-20, st. 39 i 45, i presudu u predmetu Bizzotto protiv Grčke od 15. novembra 1996.godine, Izveštaji o presudama i odlukama 1996-V, str. 1748, st. 31). Takođe, mora da postoji neka vrsta odnosa između osnova dozvoljenog lišenja slobode na koji se nalog poziva i mesta i uslova pritvora. »Pritvor« nekog lica kao psihički obolelog pacijenta može u principu da bude »zakonit« u smislu stava 1(e) člana 5 samo ako se sprovodi u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi (videti presudu u predmetu Ashingdane protiv Ujedinjenog kraljevstva od 28. maja 1985. godine, Series A, br. 93, str. 21, st. 44).
  5. U ovom slučaju, Veće za određivanje pritvora je 15. januara 1993. odlučilo da naloži pritvor g. Aertsa i izjavilo da će biti privremeno pritvoren na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin dok Komisija za mentalno zdravlje ne donese odluku u kojoj će određiti ustanovu u kojoj će on biti pritvoren. Komisija za mentalno zdravlje je 22. marta 1993. odredila Centar za socijalnu zaštitu u gradu Paifve kao mesto pritvora. S obzirom na to da nije bilo slobodnih mesta u Centru u gradu Paifve, podnosilac predstavke je ostao pritvoren u Lantinu još sedam meseci, dok nije premešten u Centar 27. oktobra 1993. godine (videti st. 13).
  6. Sud prima k znanju da nijedna zakonska ili druga odredba ne utvrđuje dužinu privremenog pritvora do premeštaja. On ipak mora da utvrdi da li produženje privremenog pritvora na tako dug period može da se smatra zakonitim s obzirom na cilj naloga za pritvor.
  7. Izveštaji od 10. i 15. januara 1990. godine, koji opisuju situaciju 1990. godine (videti st. 23 i 24), izveštaj Komiteta (videti st. 28) i primedbe koje je belgijska Država stavila na taj izveštaj (videti st. 29 i 30) dovoljno jasno pokazuju da se psihijatrijsko odeljenje Lantina ne može smatrati ustanovom prikladnom za pritvor duševno poremećenih lica jer takva lica tamo nemaju ni redovnu lekarsku pažnju niti terapeutsko okruženje. Na dan 2. avgusta 1993. godine, Komisija za mentalno zdravlje je u odgovoru na molbu za oslobađanje koju je podneo g. Aerts izrazila mišljenje da takva situacija šteti podnosiocu predstavke, koji nije izložen tretmanu koje zahteva njegovo stanje koje je i dovelo do njegovog pritvora. Štaviše, Država nije porekla da je postupanje prema podnosiocu predstavke u Lantinu bilo nezadovoljavajuće sa terapeutske tačke gledišta. Stoga nije postignuta prava ravnoteža između cilja i uslova pritvora.
  8. U zaključku, prekršen je član 5, stav 1.

III.   Navodna povreda člana 5, stav 4 Konvencije

  1. Podnosilac predstavke je zatim tvrdio da mu postupkom pred Apelacionim sudom Liježa nije omogućen pristup sudu ovlašćenom da utvrđuje zakonitost dugotrajnog pritvora na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin. Stoga je prekršen član 5, stav 4, prema kome:

“Svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost lišenja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode nezakonito.”

Taj sud je kao razloge za odbijanje da izvrši takvu reviziju naveo činjenicu da mere za izvršavanje odluka komisije za mentalno zdravlje predstavljaju upravne akte i da sudski organi ne treba da uzurpiraju funkciju upravnih organa.

  1. Pozivajući se na predmet Ashingdane (navedena presuda, str. 23, st. 52), Komisija je izrazila mišljenje da predmet postupka koji je poveo podnosilac predstavke, konkretno njegov trenutni premeštaj u grad Paifve, u suštini nije obuhvaćen sudskim utvrđivanjem »zakonitosti« koje nalaže član 5, stav 4, koji, stoga, nije povređen.
  2. Država se složila sa Komisijom, dodavši da pravno sredstvo koje je podnosilac predstavke koristio nije predstavljalo odgovarajuće sredstvo za obezbeđenje njegovog oslobođenja u smislu člana 5, stav 4, s obzirom na činjenicu da Komisija za mentalno zdravlje predstavlja organ ovlašćen da odlučuje o ovom pitanju (u skladu sa članom 18 Zakona iz 1964.).
  3. Sud ponavlja da dostupno domaće pravno sredstvo mora da predvidi mogućnost razmatranja saglasnosti uslova koji treba da budu zadovoljeni da bi se pritvor duševno poremećenog lica smatrao »zakonitim« u smislu stava 1(e) (vidi presudu u navedenom predmetu protiv Ujedinjenog kraljevstva, str. 25, st. 58).
  4. U ovom predmetu, g. Aerts je imao mogućnost da se obrati sudiji zaduženom za hitne molbe, koji je zaključio da je njegov dugotrajni pritvor u Lantinu nezakonit i stoga doneo presudu u njegovu korist (vidi st. 18). Apelacioni sud Liježa je po žalbi Države ukinuo osporenu odluku (vidi st. 19). Međutim, presuda doneta u ovom predmetu ne znači da molba za izdavanje naloga za izvršenje opšte govoreći predstavlja neprikladno sredstvo za obezbeđenje uživanja prava zajemčenog članom 5, stav 4. Apelacioni sud Liježa je u presudi od 18. januara 1993. u sličnom predmetu (vidi st. 27) podržao nalog za izvršenje koji je izdao predsednik Prvostepenog suda Liježa kojim je proglasio nezakonitim dugotrajni pritvor mentalno poremećenog počinioca u Lantinu uprkos odluci Komisije za mentalno zdravlje da treba da bude premešten u drugu ustanovu.
  5. U zaključku, u konkretnim okolnostima ovog slučaja, molba za izdavanje naloga za izvršenje je ispunila zahteve iz člana 5, stav 4. Shodno tome nije došlo do povrede te odredbe 

IV.   Navodna povreda člana 6, stav 1 Konvencije

  1. Podnosilac predstavke se zatim žalio da mu je prekršeno pravo na pristup sudu jer je Odbor za pravnu pomoć Kasacionog suda odbio da mu odobri pravnu pomoć kako bi izjavio reviziju na presudu Apelacionog suda Liježa od 22. oktobra 1993. Pozvao se na član 6, stav 1 Konvencije. Prema relevantnom delu tog stava:

“Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na ... raspravu .... pred.......................... sudom.”

U ovom predmetu, u kojem se zahtevalo odlučivanje o prilično osporavanom pitanju, interesi pravde iziskivali su odobravanje pravne pomoći podnosiocu predstavke zahvaljujući kojoj bi mogao da svoje argumente podnese Kasacionom sudu. Podnosilac predstavke je na pretresu tvrdio da u alternativnom slučaju, ukoliko Sud zaključi da nije prekršeno nijedno građansko pravo, Sud treba da prihvati izmenjeni zahtev u smislu da odbijanje njegovog premeštaja u Paifve predstavlja pitanje koje potpada pod pojam »krivične odgovornosti«.

  1. Komisija i Država su smatrale da član 6, stav 1, nije primenjiv na ovaj predmet jer se postupak vezan za pritvor duševno obolelog lica ne odnosi na građanska prava i obaveze. Država je istakla da Konvencija ne predviđa apsolutno pravo na pravnu pomoć čak i pod pretpostavkom da je u ovom predmetu u pitanju neko građansko pravo podnosioca predstavke. Štaviše, još nije utvrđen meritum spora prosleđenog sudovima po skraćenom postupku bez obzira na presudu Apelacionog suda Liježa o nenadležnosti običnih sudova.
  2. Sud smatra da ovaj predmet ne uključuje »utvrđivanje krivične odgovornosti«. S druge strane, ishod postupka odlučujuće je uticao na uživanje građanskih prava u smislu člana 6, stav 1. Pitanje premeštaja podnosioca predstavke u Centar u gradu Paifve nije bilo jedino pitanje u predmetu koji su razmatrali belgijski sudovi, koji se u suštini odnosio na zakonitost lišenja slobode. Međutim, pravo na slobodu, koje je ovde bilo u pitanju, predstavlja građansko pravo. Moleći Kasacioni sud da presudi da sudovi jesu ovlašćeni da razmatraju saglasnost njegovog pritvora u Lantinu sa belgijskim zakonodavstvom i Konvencijom, g. Aerts je od suda očekivao ne samo da proglasi da su ovi sudovi nadležni da nalože njegov premeštaj u neki Centar za socijalnu zaštitu, pitanje koje više nije relevantno, već i iznad svega da mu dodele obeštećenje za nezakonito zatvaranje.
  3. S obzirom na takvu situaciju, podnosilac predstavke, koji nije imao dovoljno sredstava da plati advokata, mogao je legitimno da podnese molbu Odboru za pravnu pomoć kako bi izjavio reviziju, jer belgijsko zakonodavstvo nalaže da stranke u građanskim postupcima pred Kasacionim sudom predstavlja zastupnik. Nije bilo na Odboru za pravnu pomoć da procenjuje kakve su šanse podnosioca predstavke na uspeh; to je bilo na Kasacionom sudu. Odbivši njegovu molbu jer mu se u to vreme činilo da njegova žalba nije osnovana, Odbor za pravnu pomoć je povredio samu suštinu prava g. Aertsa na sud. Shodno tome, povređen je član 6, st.1.

V.    Navodna povreda člana 3 Konvencije

  1. Konačno, podnosilac prijave se žalio na uslove dugotrajnijeg pritvora na psihijatrijskom odeljenju yatvora Lantin lica kojima je potrebno psihijatrijsko lečenje. Takvi uslovi predstavljaju nečovečno i ponižavajuće postupanje u smislu člana 3 Konvencije, prema kom:

“Niko ne sme biti podvrgnut mučenju, ili nečovečnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.»

Navedeni izveštaji od 10. i 15. januara 1990. godine, koje je sudija nadležan za hitne molbe sačinio po posetama psihijatrijskom odeljenju i uzimanju izjava od svedoka pre no što je 27. februara 1990. izdao nalog za izvršenje po zahtevu g. H. i g. V. (vidi stavove 23-25) i izveštaj Komiteta (vidi gore stav 28) pružili su dovoljno dokaza tome u prilog. U ovom predmetu, podnosilac predstavke je bio bukvalno prepušten samom sebi i nije primao nikakvu redovnu lekarsku ili psihijatrijsku negu. Uslovi pritvora doveli su do pogoršanja njegovog psihičkog zdravlja. Kako bi se procenila ozbiljnost uticaja uslova u pritvoru na njegovo psihičko zdravlje, dovoljno je pozvati se na mišljenje psihijatra koji je još 10. marta 1993. napisao da g. Aerts hitno treba da bude premešten sa psihijatrijskog odeljenja (vidi stav 9) i odluku Komisije za mentalno zdravlje od 2. avgusta 1993. u kojoj je zaključila da nepovinovanje njenoj odluci od 22. marta 1993. nanosi štetu podnosiocu predstavke (vidi stav 12). S obzirom na takvu situaciju, postupanje kojem je bio izložen bi u najmanju ruku moglo da bude opisano kao ponižavajuće.

  1. Država je istakla da, iako je Komitet žestoko kritikovao uslove pritvora na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin, on u svom izveštaju nije tvrdio da fizički uslovi pritvora ili nedostatak medicinske pažnje predstavljaju nečovečno ili ponižavajuće postupanje prema zatvorenicima. Činjenica da postoji opasnost da će se njihovo psihičko stanje pogoršati, koja je pomenuta u izveštaju Komiteta, nije dovoljna da bi se utvrdilo da je postupanje prema njima doseglo minimalni stepen surovosti zbog kog bi takvo postupanje predstavljalo povredu člana 3. G. Aerts nikako nije dokazao da je njegovo psihičko oboljenje pogoršano zbog uslova u kojima je bio pritvoren ili da je zbog njih toliko patio da je poboljšanje njegovog stanja malo verovatno.
  2. Komisija je prvo primetila da se teško može očekivati od ozbiljno duševno poremećenog lica da opisuje kroz šta je prolazio zbog pritvora. Konkretna situacija izazvana psihičkom uznemirenošću navedena u izveštaju psihijatra od 10. marta 1993. nije mogla da bude ublažena zato što mu nije pruženo lečenje utvrđeno u odluci Komisije za mentalno zdravlje od 2. avgusta 1993. S obzirom na to da Država nije u razumnom roku preduzela mere neophodne u toj konkretnoj situaciji, svojim je nečinjenjem dovela do toga da je podnosilac predstavke bio izložen postupanju koje je u okolnostima ovog predmeta bilo nečovečno ili, u najmanju ruku, ponižavajuće.
  3. Sud ponavlja da zlostavljanje mora da dostigne minimalni stepen surovosti kako bi bilo obuhvaćeno članom 3. Procena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna; ona zavisi od svih okolnosti slučaja (videti Vilvarajah i ostali protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 30. oktobra 1991. godine, Series A, br. 215, str. 36, st. 107).
  4. Nije osporeno da su opšti uslovi na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin nezadovoljavajući i da ne pogode delotvornom lečenju zatvorenika. Komitet je smatrao da je standard nege pacijenata na psihijatrijskom odeljenju Lantinua bio ispod minimuma koji je prihvatljiv sa moralne i humanitarne tačke gledište i da produžavanje njihovog pritvora u Lantinu na duže vreme nosi nespornu opasnost od pogoršanja njihovog psihičkog zdravlja (vidi st. 28).
  5. U ovom predmetu nema dokaza da se psihičko zdravlje g. Aerta pogoršalo. Čini se da životni uslovi na psihijatrijskom odeljenju Lantina nisu imali tako ozbiljne posledice po njegovo mentalno zdravlje da bi bili obuhvaćeni članom 3. Po opštem priznanju, nerazumno je očekivati da će ozbiljno duševno poremećeno lice dati detaljan i koherentan opis onoga kroz šta je prolazilo tokom pritvora. Međutim, čak i ako se prihvati da je stanje uznemirenosti podnosioca predstavke, koje je psihijatar opisao u izveštaju od 10. marta 1993 (videti st. 9) izazvano uslovima pritvora u Lantinu, čak i dozvoljavajući da je g Aerts možda imao teškoća da opiše kako su oni na njega uticali, nije definitivno utvrđeno da je podnosilac predstavke bio izložen postupanju koje bi se moglo klasifikovati kao nečovečno ili ponižavajuće.
  6. Sud stoga smatra da nije bilo povrede člana 3.

VI.    Primena člana 50 Konvencije

  1. Prema članu 50 Konvencije,

»Ukoliko Sud zaključi da je neka odluka ili mera zakonskog organa ili bilo kog drugog organa Visoke strane ugovornice potpuno ili delimično u suprotnosti sa obavezama iz .... Konvencije i ukoliko domaće zakonodavstvo te Ugovornice omogućava samo delimično obeštećenje za posledice ove odluke ili mere, Sud će ako je to potrebno u svojoj odluci pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.«

A.    Nematerijalna šteta

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da je pretrpeo nematerijalnu štetu izazvanu izuzetnom uznemirenošću prouzrokovanom pritvorom na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin. Dok se tamo nalazio, bio je prepušten samom sebi u svakom pogledu a pritom se nalazio i u užasnim uslovima pritvora. To je kod njega izazvalo akutnu anksioznost pogoršanu nepostojanjem odgovarajućeg psihijatrijskog lečenja. Uzročno- posledična veza je u dovoljnoj meri utvrđena u izveštaju psihijatra od 10. marta 1993. i u odluci Komisije za mentalno zdravlje od 2. avgusta 1993. u kojoj je navedeno da dalji pritvor na tom odeljenju neposredno nanosi štetu podnosiocu predstavke. Pozivajući se na Zakon od 13. marta 1973. o nezakonitom pritvoru do suđenja, kojim se uvodi pravilo o računanju odštete na osnovu broja dana provedenih u pritvoru, podnosilac predstavke je zahtevao 438,000 belgijskih franaka (219 dana po 2.000 belgijskih franaka dnevno) za ovu nematerijalnu štetu.
  2. Država je tvrdila da osnov ovog zahteva nije relevantan, jer je odšteta predviđena zakonom opravdana činjenicom da neko lice iz nekog razloga nije trebalo da bude zatvoreno. To ovde nije bio slučaj. Po njenom mišljenju, presuda Suda bi predstavljala dovoljno zadovoljenje.
  3. Sud smatra da je podnosilac predstavke zbog povrede dve odredbe Konvencije morao da pretrpi određenu količinu nematerijalne štete koja se ne može utvrditi samo zaključkom o povredama Konvencije. Dosuđuje mu po ovom osnovu pravično zadovoljenje, koje je delegat Komisije predložio i koje po proceni Suda na pravičnoj osnovi iznosi 50.000 belgijskih franaka.

B.      Troškovi

  1. Aerts je zahtevao naknadu od 115.605 belgijskih franaka za sudske takse i troškove koje je snosio u pokušaju da spreči ili ispravi povrede Konvencije. Zahtevao je naknadu troškova za advokate od 460.000 belgijskih franaka (115 sati rada po ceni od BEF po satu). Ukupni sati rada su klasifikovani na sledeći način:

- trideset pet sati za postupke pred belgijskim sudovima, od kojih petnaest za postupak u vezi sa izdavanjem naloga za izvršenje, petnaest u vezi sa žalbenim postupkom i pet u vezi sa izjavljivanjem revizije;

- osamdeset sati u vezi sa postupcima pred Komisijom i Sudom.

  1. Država je prihvatila da su troškovi u pogledu postupka vezanog za izdavanje naloga za izvršenje bili neophodni ali je tvrdila da ih treba podeliti na četiri dela, jer su postupak pokrenuli g. Aerts i još tri pritvorenika. Zahtev za naknadu troškova postupka pred Kasacionim sudom treba da bude odbačen jer je tužba podnosioca predstavke postala besmislena po njegovom premeštaju u Centar za socijalnu zaštitu u gradu Paifve. Konačno, troškovi postupka pred ustanovama zaduženim za poštovanje Konvencije treba da budu smanjeni i da se odnose samo na one žalbe koje su se pokazale korisnim, konkretno one vezane za odredbe za koje je Sud zaključio da su prekršene. U tim uslovima bi mogli biti nadoknađeni troškovi koje je g. Aerts morao da snosi i koji su se pokazali korisnim pred domaćim sudovima i ustanovama zaduženim za poštovanje Konvencije.
  2. Delegat Komisije je prepustio ovo pitanje diskreciji Suda, koji izvršivši procenu na pravičnoj osnovi na osnovu informacija koje ima na raspolaganju i svoje relevantne sudske prakse dodeljuje podnosiocu predstavke 400.000 BEF manje 10.166 francuskih franaka koje je podnosilac već primio od Saveta Evrope u obliku pravne pomoći.

C.    Zatezna kamata

  1. Prema informacijama koje su dostupne Sudu, zakonska godišnja kamatna stopa u Belgiji na dan usvajanja ove presude iznosi 7 odsto.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD

  1. Jednoglasno odbacuje preliminarne prigovore Države; 
  1. Jednoglasno zaključuje da je prekršen član 5, stav 1 Konvencije; 
  1. Jednoglasno zaključuje da nije prekršen član 5, stav 4 Konvencije; 
  1. Jednoglasno zaključuje da je prekršen član 6, stav 1 Konvencije; 
  1. Zaključuje sa sedam naspram dva glasa da član 3 Konvencije nije prekršen; 
  1. Zaključuje sa osam naspram jednog glasa da: 

(a) Država treba da u roku od tri meseca podnosiocu predstavke isplati sledeće iznose: 

(i) 50.000 (pedeset hiljada) belgijskih franaka na ime nematerijalne štete;

(ii) 400.000 (četiri stotine hiljada) belgijskih franaka na ime troškova manje 10.166 (deset hiljada stotinu i šezdeset šest) francuskih franaka koje treba konvertovati u belgijske franke po važećem kursu na dan donošenja ove presude;

(b) na ove iznose bude isplaćena kamata na glavnicu od 7% od dana isteka navedenog tromesečnog roka do dana isplate;

  1. Jednoglasno odbacuje ostatak zahteva za pravično zadovoljenje.

 

Presuda sačinjena na engleskom i francuskom jeziku i izrečena na javnom pretresu u Sudu za ljudska prava u Strazburu, dana 30. jula 1998. godine.

Potpisao: Rudolf Bernard, predsednik                          Potpisao: Herbert Pecold (Petzold), sekretar

 

U skladu sa članom 51, stav 2, Konvencije i pravilom 55, stav 2, Poslovnika B, sledeća izdvojena mišljenja prilažu se ovoj presudi:

  • delimično suprotno mišljenje g. Pekanena, kom se pridružio g. Jambrek;
  • delimično suprotno mišljenje g. Fojgela.

Inicijali: R. B.

Inicijali: H. P.

Delimično suprotno mišljenje g. Pekanena, kome se pridružio g. Jambrek

U ovom predmetu sam glasao da je prekršen član 3 Konvencije iz sledećih razloga.

  1. U ovom predmetu se osnovno pitanje da li je zlostavljanje podnosioca predstavke doseglo minimalni nivo surovosti koje neko postupanje treba da dostigne da bi moglo da bude opisano kao »nečovečno« ili »ponižavajuće«. Prema jurisprudenciji Suda, postupanje je ponižavajuće ako ozbiljno ponižava neko lice pred drugima ili ga nagna da postupa mimo svoje volje ili savesti, a nečovečno je ako namerno izaziva patnju, bilo fizičku ili psihičku. Treba napomenuti da je Komisija u svojoj jurisprudenciji zaključila da se može zaključiti da je bilo nečovečnog postupanja ukoliko je pritvor nekog lica izazvao bolest tog lica (vidi izveštaj Komisije, st. 79).
  2. Podnosilac predstavke je uhapšen 14. novembra 1992. a 15. januara 1993. je Prvostepeni sud Liježa naložio da bude pritvoren zbog svog psihičkog zdravlja. Privremeno je pritvoren na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin.Komisija za mentalno zdravlje zatvora Lantin je 22. marta 1993. naložila premeštaj podnosioca predstavke u Centar za socijalnu zaštitu u gradu Paifve. Podnosilac predstavke nije premešten u Paifve do 27. oktobra 1993.
  3. U pogledu stanja psihičkog zdravlja podnosioca predstavke, psihijatar na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin izjavio je u svom izveštaju od 10. marta 1993. Komisiji za mentalno zdravlje da je on, između ostalog, »izuzetno uznemiren u zajedničkoj sobi odeljenja, stalno zahteva da mu se promeni terapija i mudruje o kvalitetu svog odnosa sa svojom devojkom na slobodi.« (vidi presudu, stav 9).Ovaj izveštaj jasno pokazuje da je podnosiocu predstavke u to vreme hitno bilo potrebno psihijatrijsko lečenje i da mu je držanje u zatvoru Lantinu izazivalo ozbiljnu patnju.
  4. Lekar zadužen za psihijatrijsko odeljenje zatvora Lantin je u svom izveštaju podnetom 22. februara 1991. Komisiji za mentalno zdravlje o uslovima na psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin u jednom drugom predmetu naveo da:

“ – se mentalno zdravlje pritvorenika pogoršava zbog uslova u kojima se nalaze na odeljenju, gde su prinuđeni da se mešaju sa stalnim prilivom narkomana, koji nekima ponovo bude želju za drogom;

– postoji ozbiljna opasnost da će psihičko stanje pacijenta nepovratno da se pogorša ukoliko i dalje ostane na odeljenju, gde očigledno ne prima odgovarajuću terapiju; (videti presudu, st. 27).

Evropski komitet za sprečavanje mučenja i nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (u daljem tekstu »Komitet«) naveo je u svom izveštaju od 14. oktobra 1994. o psihijatrijskom odeljenju zatvora Lantin (vidi presudu, stav 28), između ostalog i sledeće:

“191. Na psihijatrijsko odeljenje se primaju pacijenti kojima je potreban psihijatrijski nadzor i/ili nega, ali to odeljenje nema ni kapacitete ni osoblje koje psihijatrijska bolnica treba da ima. Standard nege pacijenata na psihijatrijskom odeljenju u svakom pogledu ne ispunjava minimum prihvatljivih standarda sa moralne i humanitarne tačke gledišta.«

  1. Po mom mišljenju, ove činjenice dokazuju da je podnosiocu predstavke hitno bila potrebno odgovarajuće psihijatrijsko lečenje i da psihijatrijsko odeljenje zatvora Lantin očigledno nije bilo u stanju da pruži prikladno lečenje. Pored toga, podnosilac predstavke je u Lantinu bio izložen ozbiljnoj opasnosti da će njegovo psihičko stanje nepovratno da se pogorša. Štaviše, standard nege pacijenata bio je u svakom pogledu ispod minimalnog prihvatljivog nivoa, što je kod njega izazvalo patnju. Podnosilac predstavke je ukupno više od devet meseci držan u Lantinu, od čega je tamo proveo više od šest meseci pre no što je Država postala svesna njegove situacije kada je podneo molbu za nalog za izvršenje (vidi presudu, stav 17-20). Patnja koja je naneta psihički obolelom podnosiocu predstavke držanjem u opisanim uslovima toliko dugo, po mom mišljenju, prevazilazi minimalni nivo surovosti neophodan da bi se neko postupanje smatralo nečovečnim shodno članu 3 Konvencije.
  2. Po mišljenju većine, nije na zadovoljavajući način dokazano da se prema podnosiocu predstavke postupalo na način koji bi mogao da se opiše kao »nečovečan« ili »ponižavajući«. Međutim, nema ni dokaza da se prema podnosiocu predstavke postupalo drugačije nego prema drugim pacijentima u Lantinu. Stoga se, po mom mišljenju, može sa priličnom sigurnošću pretpostaviti da se postupanje kojem je bio izložen može porediti sa opštim uslovima opisanim više, u stavu 5. Ukoliko je podnosilac predstavke, koji je patio od izrazite uznemirenosti, bio izložen sličnom postupanju kao i svi ostali pacijenti u zajedničkoj sobi psihijatrijskog odeljenja, a ja sam uveren da jeste, takvo postupanje mu je nanelo patnju koju treba smatrati »nečovečnim« u smislu člana 3 Konvencije.
  3. Po mom mišljenju, u ovom predmetu je prekršen član 3 Konvencije.

 

Delimično suprotno mišljenje sudije Fojgela

Delimično se ne slažem sa većinom u pogledu dosuđene naknade troškova.

Podnosilac predstavke je zahtevao nadoknadu 1156.605 BEF za sudske takse i određene dokumentovane troškove. Zahtevao je 460.000 BEG za nadoknadu advokatskih troškova.

Pošto je Sudu predstavio razumnu klasifikaciju ukupnog broja sati koje je advokat proveo u radu i s obzirom na to da tarifa od 4.000 BEF po satu odgovara opštoj lokalnoj tarifi, Sud je trebalo da dosudi podnosiocu predstavke 565.605 BEF po ovom osnovu pod uslovima navedenim u tački 6(ii) operativnog dela presude.

U ovom predmetu nema uverljivih razloga zašto Država ne bi nadoknadila sve troškove koje je podnosilac predstavke morao da snosi i koji su se pokazali korisnim.

***

1) Ovaj pregled sekretara nije obavezujući po Sud.

2) Beleške sekretara - Ovaj predmet je zaveden pod brojem 61/1997/845/1051. Prvi broj označava mesto predmeta na spisku predmeta predatih Sudu određene godine (drugi broj). Poslednja dva broja predstavljaju mesto predmeta na spisku predmeta prenetih Sudu od njegovog osnivanja i na spisku predstavki prvobitno podnetih Komisiji.

3) Poslovnik o radu Suda B, koji je stupio na snagu 2. oktobra 1994. godine, odnosi se na sve predmete u vezi sa Državama koje obavezuje Protokol 9.

4) Primedba sekretara. Ovaj prilog će iz praktičnih razloga biti objavljen samo u štampanoj verziji presude (u Izveštajima o presudama i odlukama iz 1998.), dok je primerak izveštaja Komisije dostupan u Arhivi.

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 Prevod presude Beogradski centar za ljudska prava

 

CASE OF AERTS v. BELGIUM

(61/1997/845/1051)

JUDGMENT

STRASBOURG

30 July 1998

The present judgment is subject to editorial revision before its reproduction in final form in Reports of Judgments and Decisions 1998. These reports are obtainable from the publisher Carl Heymanns Verlag KG (Luxemburger Straße 449, D-50939 Köln), who will also arrange for their distribution in association with the agents for certain countries as listed overleaf.

List of Agents

Belgium: Etablissements Emile Bruylant (rue de la Régence 67,   B-1000 Bruxelles)

 Luxembourg: Librairie Promoculture (14, rue Duchscher   (place de Paris), B.P. 1142, L-1011 Luxembourg-Gare)

The Netherlands: B.V. Juridische Boekhandel & Antiquariaat   A. Jongbloed & Zoon (Noordeinde 39, NL-2514 GC ’s-Gravenhage)

SUMMARY[1]

Judgment delivered by a Chamber

Belgium – applicant held, for seven months of his total detention, in the psychiatric wing of an ordinary prison, rather than in a social protection centre designated by the relevant mental health board

I.GOVERNMENT’S PRELIMINARY OBJECTIONS

A.Applicant’s lack of “victim” status

Applicant could claim to be a “victim” because fact that he had been detained for too long in psychiatric wing of Lantin Prison had affected him directly.

Conclusion: objection dismissed (unanimously).

B.Late submission of the application

Court of Cassation Legal Aid Board’s decision, which had put an end to action brought by applicant and made it impossible for any subsequent compensation claim to succeed, was final decision from which six-month limit began to run – objection could not be upheld.

Conclusion: objection dismissed (unanimously).

II.ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

Length of provisional detention pending transfer not specified by any statutory or other provision – nevertheless, necessary to determine whether, in view of detention order’s purpose, continuation of provisional detention for seven months could be regarded as lawful – documents produced before Court showed sufficiently clearly that psychiatric wing in question could not be regarded as an institution appropriate for the detention of persons of unsound mind – proper relationship between aim of detention and conditions in which it took place therefore deficient.

Conclusion: violation (unanimously).

III.ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

In circumstances of case, application for injunction lodged by applicant satisfied the requirements of Article 5 § 4.

Conclusion: no violation (unanimously).

IV.ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

Present case did not involve “determination of a criminal charge” – on other hand, outcome of proceedings was decisive for civil rights – dispute concerned lawfulness of a deprivation of liberty – the right to liberty, which was at stake, was a civil right.

Applicant could legitimately apply to Legal Aid Board with a view to an appeal on points of law since in civil cases Belgian law required representation by counsel before Court of Cassation – by refusing application, Board impaired the very essence of the applicant’s right to a tribunal.

Conclusion: violation (unanimously).

V.ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

Living conditions on psychiatric wing at Lantin did not seem to have had such serious effects on applicant’s mental health as would bring them within scope of Article 3 – not conclusively established that applicant suffered treatment that could be classified as inhuman or degrading.

Conclusion: no violation (seven votes to two).

VI.ARTICLE 50 OF THE CONVENTION

A.Non-pecuniary damage

Applicant must have suffered a certain amount of non-pecuniary damage which the finding of the breaches concerned was not in itself sufficient to make good – compensation awarded on an equitable basis.

B.Costs and expenses

Reimbursed on an equitable basis.

COURT'S CASE-LAW REFERRED TO

24.10.1979, Winterwerp v. the Netherlands; 5.11.1981, X v. the United Kingdom; 28.5.1985, Ashingdane v. the United Kingdom; 30.10.1991, Vilvarajah and Others v. the United Kingdom; 15.11.1996, Bizzotto v. Greece

 

In the case of Aerts v. Belgium[2]The European Court of Human Rights, sitting, in accordance with Article 43 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) and the relevant provisions of Rules of Court B[3], as a Chamber composed of the following judges:

MrR. BernhardtPresident,
MrL.-E. Pettiti,
MrJ. De Meyer,
MrI. Foighel,
MrR. Pekkanen,
MrJ.M. Morenilla,
MrB. Repik,
MrP. Jambrek,
MrU. Lōhmus,

and also of Mr H. PetzoldRegistrar, and Mr P.J. MahoneyDeputy Registrar,

Having deliberated in private on 27 April and 29 June 1998, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court by a Belgian national, Mr Michel Aerts (“the applicant”), on 7 July 1997 and by the European Commission of Human Rights (“the Commission”) on 9 July 1997, within the three-month period laid down by Article 32 § 1 and Article 47 of the Convention. It originated in an application (no. 25357/94) against the Kingdom of Belgium lodged by Mr Aerts with the Commission under Article 25 on 8 August 1994.

The applicant’s application to the Court referred to Article 48 of the Convention, as amended by Protocol No. 9 with regard to Belgium; the Commission’s request referred to Articles 44 and 48 and to the declaration whereby Belgium recognised the compulsory jurisdiction of the Court (Article 46). The object of the application and of the request was to obtain a decision as to whether the facts of the case disclosed a breach by the respondent State of its obligations under Article 5 §§ 1 and 4 and Articles 6 and 3 of the Convention.

2.  On 30 July 1997 the applicant designated the lawyer who would represent him (Rule 31 of Rules of Court B).

3.  The Chamber to be constituted included ex officio Mr J. De Meyer, the elected judge of Belgian nationality (Article 43 of the Convention), and Mr R. Bernhardt, the Vice-President of the Court (Rule 21 § 4 (b)). On 27 August 1997, in the presence of the Registrar, the President of the Court, Mr R. Ryssdal, drew by lot the names of the other seven members, namely Mr L.-E. Pettiti, Mr I. Foighel, Mr R. Pekkanen, Mr J.M. Morenilla, Mr B. Repik, Mr P. Jambrek and Mr U. Lōhmus (Article 43 in fine of the Convention and Rule 21 § 5).

4.  As President of the Chamber (Rule 21 § 6), Mr Bernhardt, acting through the Registrar, consulted the Agent of the Belgian Government (“the Government”), the applicant’s lawyer and the Delegate of the Commission on the organisation of the proceedings (Rules 39 § 1 and 40). Pursuant to the order made in consequence, the Registrar received the Government’s and the applicant’s memorials on 9 and 14 January 1998 respectively. In a letter of 3 April 1998 the Secretary to the Commission indicated that the Delegate did not intend to reply in writing.

5.  On 2 April 1998 the Commission had produced the file on the proceedings before it, as requested by the Registrar on the President’s instructions.

6.  In accordance with the President’s decision, the hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 20 April 1998. The Court had held a preparatory meeting beforehand.

There appeared before the Court:

(a)for the Government
MrJ. Lathouwers, Deputy Legal Adviser,
Head of Section, Ministry of Justice,Agent,
MrE. Jakhian, of the Brussels Bar,Counsel;

(b)for the Commission
Mr J.-C. Geus,Delegate;

(c)for the applicant
MrJ.-L. Berwart, of the Liège Bar,
MrP. Fraipont, of the Liège Bar,Counsel.
 

The Court heard addresses by Mr Geus, Mr Fraipont, Mr Berwart and Mr Jakhian.

AS TO THE FACTS

I.THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

7.  The applicant, a Belgian national born in 1964, was arrested on 14 November 1992 for an assault causing its victim to be certified unfit for work, having attacked his ex-wife with a hammer. He was placed in detention pending trial, first in a two-person cell (see paragraph 23 below) and then on a ward in the psychiatric wing of Lantin Prison.

A.The detention order and its execution

8.  On 15 January 1993 the Committals Chamber (chambre du conseil) of the Liège Court of First Instance imposed a detention order on the applicant pursuant to section 7 of the “Social Protection” Act of 1 July 1964 (see paragraph 21 below). It decided that, pending his detention in an institution to be designated by the competent mental health board (see paragraph 21 below), Mr Aerts would be held provisionally in the psychiatric wing of Lantin Prison. The order was worded as follows:

“The Committals Chamber of the Liège Court of First Instance,

Adopting the reasons set out in the public prosecutor’s written submissions;

Finds that the accused committed the acts referred to in the prosecution submissions…;

Notes that at the material time the accused was suffering from a severe mental disturbance which made him incapable of controlling his actions and that he is still suffering from the same condition;

Orders the accused to be detained;

Orders that, pending the detention of the accused, who is at present in prison, in an institution to be designated by the Mental Health Board, he shall be detained provisionally in the psychiatric wing of Lantin Prison.

9.  On 10 March 1993 a psychiatrist sent the mental health board for the psychiatric wing of Lantin Prison the following report:

“Aerts, a detainee who is at present being held in the psychiatric wing of Lantin Prison, is a subject with a very fragile, badly organised personality and is at best what could be described as a borderline case. He is a severely addicted drug user who has been involved for many years in a sado-masochistic relationship with a young woman. He is extremely anxious in the common room of the wing, continually asks for his medication to be changed and is perpetually plunged in ruminations about how the relationship with his girlfriend on the outside is working out. His mental masochism is patently obvious to anyone listening to him and it would seem that he urgently requires the full benefits of an institution better equipped to calm the constant anxiety he feels at the moment. It is therefore an urgent matter for him to be able to leave the psychiatric wing of Lantin Prison.”

10.  On 22 March 1993 the Mental Health Board designated the Paifve Social Protection Centre as the place where the applicant should be detained.

11.  On 27 July 1993 the applicant requested leave in order to go back to live with his grandfather. In support of this application his family doctor, who had consulted the psychiatrist attached to the psychiatric wing, had on the previous day sent the Mental Health Board the following note:

“I am writing to you concerning Mr Michel Aerts, who seems to have been making satisfactory progress recently. That applies to both his behaviour and his short and medium-term projects.

Renewable leave would provide just the right opportunity to observe his behaviour and the way he sets about his projects outside the prison environment.”

12.  In a decision of 2 August 1993 the Mental Health Board rejected the application in the following terms:

“It is not acceptable that our decision of 22 March 1993 placing [the applicant] in the Paifve Social Protection Centre has still not been executed.

That failure of administration on the part of the responsible authorities is harmful to the person concerned, who is not getting the treatment required by the condition which led to his detention.

However, the Mental Health Board cannot countenance any form of release which would make the person concerned a danger to himself and others.”

13.  On 27 October 1993, five days after the judgment given by the Liège Court of Appeal (see paragraph 19 below), the applicant was transferred to the Paifve Social Protection Centre.

14.  On 19 November 1993 the Mental Health Board, at the applicant’s request, decided to release him on probation on the grounds that “the detainee’s mental state [seemed] to have improved sufficiently” and that “the conditions of his social rehabilitation [were] such as to permit the belief that he [was] no longer a danger to society”. It made its decision subject to a number of conditions, which included the obligation to accept medical and social supervision and the obligation to live at the La Volière Hospital.

15.  On 24 November 1993 Mr Aerts was released.

16.  On 23 December 1996, having regard to the deterioration of the applicant’s behaviour and the breach of the conditions for his release, particularly abstention from heroin and alcohol, the Lantin Mental Health Board again ordered his detention and designated the Paifve Social Protection Centre for that purpose.

B.The injunction proceedings

1.  The proceedings before the President of the Liège Court of First Instance

17.  On 14 April 1993, being still detained in the psychiatric wing of Lantin Prison, Mr Aerts, together with three other prisoners in the same situation, applied to the President of the Liège Court of First Instance for an injunction ordering his immediate transfer, with a penalty of 10,000 Belgian francs (BEF) per day of delay. Among other allegations, he submitted that the conditions of his detention constituted inhuman and degrading treatment within the meaning of Article 3 of the Convention.

18.  On 10 May 1993 the President of the Court of First Instance ruled that the applicant’s continued detention at Lantin was unlawful and constituted a trespass to the person which should be terminated as quickly as possible. He ordered the State to transfer Mr Aerts to Paifve and ruled that if the State did not comply with the injunction within a week of its being served, it would have to pay the applicant a penalty of BEF 10,000 per day of delay.

2.  The proceedings in the Liège Court of Appeal

19.  The State appealed on 28 June 1993. On 22 October 1993 the Liège Court of Appeal set aside the injunction of 10 May 1993 and ruled that there were no grounds for using the summary procedure. It held in particular that implementation of a mental health board’s decisions was an administrative act which fell outside the jurisdiction of the ordinary courts and that in the present case the administrative authorities had not committed a trespass to
the person which was actionable in the civil courts. It gave the following reasons for its judgment:

“The respondents are subject to a detention order and Paifve Social Protection Centre was designated, by the Mental Health Board’s decisions of ... and … respectively, as the place where they were to be detained. They have not been transferred there and are still being held in Lantin Prison psychiatric wing. The appellant submits that, because of a shortage of places in the Paifve Social Protection Centre, it has been obliged to draw up a waiting-list, on a ‘first come, first served’ basis, and that the person at the top of the list is transferred to Paifve as soon as a place becomes available as a result of the release of another inmate whose condition has improved. The appellant adds that extensive work has been carried out in order to increase the capacity of Paifve Social Protection Centre and that the opening of a new building there on 1 October 1993 has already enabled several detainees on the waiting-list to be transferred; that the others will be admitted there gradually, for security reasons and to allow the supervisory personnel time to familiarise themselves with their duties (see the director’s report of 1 October 1993); and that it is possible that the respondents will very shortly benefit from the opening of this new building.

Although the respondents clearly have a right to be transferred to an institution where they will receive a scientifically organised course of treatment devised by psychiatric staff, it has to be recognised that in Paifve the chronic overcrowding, resulting in a deplorable lack of privacy not conducive to successful treatment, is now coupled with a marked lack of security and premises that are close to being unhygienic, so that treatment there is failing (see the descriptions in two cases in Liège Court of First Instance (Injunction Proceedings), one of 27.2.1990, reported in JLMB [Revue de Jurisprudence de Liège, Mons et Bruxelles] 1990, 435 and one of 4.6.1993 (Belgium v. B., C. and T., complaint no. R.F. 8349/93). The appellant has had to postpone transferring inmates subject to detention orders to this centre lest this worsen the situation, and has introduced the waiting-list system, which has been severely disrupted by a number of injunctions – accompanied by high penalties – giving certain inmates priority for reasons difficult to justify. The fact that the appellant has complied with these decisions – essentially because of the burden represented by the penalties – cannot be interpreted as meaning that it has decided once and for all to waive any challenge to the ordinary courts’ power to intervene in this area; circumstances which suggest that a right has been waived must be interpreted narrowly and such a waiver can be deduced only where those circumstances are not open to any other interpretation (Cass. [Court of Cassation] 20.4.1989, reported in Pas. [Pasicrisie] 1989, I, 861).

Unlike decisions on the release of an inmate subject to a detention order, which count as judgments (jugements) by virtue of their subject matter (see Cass. 17.6.1968 in Pas. 1968, I, 1183, and the opinion of Advocate-General Mahaux), mental health board decisions designating the institution in which a person subject to such an order is to be detained do not concern liberty of person, but only the manner in which a detention order is to be executed (see O. Vandemeulebroeke, ‘Les commissions de défense sociale’, RDP [Revue de droit pénal et de criminologie], 1986, p. 178, § 80). By their very nature, they are not covered by Article 30 of the Constitution.

The execution of these decisions is an administrative act, not a regulation (règlement) governed by Article 107 of the Constitution.

The appellant does not deny the respondents’ right to be transferred to Paifve, but argues that they should not be transferred immediately because of the overcrowding there, the resulting disorder and the potential security problems both for staff and other citizens. The decision to continue to hold the surplus numbers of mentally disturbed offenders in prison psychiatric wings is therefore a choice which the authorities have made after weighing the detainees’ right to the most appropriate medical treatment against general security requirements.

That choice is an administrative act of exactly the sort not subject to review by the ordinary courts.

Although the ordinary courts have jurisdiction to order the measures necessary to end or prevent any wrongful infringement of an individual right, they are prohibited from examining the appropriateness of a measure taken by an administrative authority, and from acting as an administrative authority (see the conclusions of Mr Velu, now Principal State Counsel but at that time Advocate-General, in Cass. 27.6.1980, Pas. 1980, I, p. 1357, and in particular p. 1349; and Cass. 27.11.1992, RG 7972, Belgium v. V.D.E. (in liquidation)). A judge dealing with applications for injunctions cannot, without interfering with the administration’s general policy, question the expediency of a decision to draw up a waiting-list and disrupt the order of that list by ruling, under threat of a penalty, that a mentally-disturbed offender cared for in less favourable conditions in a psychiatric wing must be transferred immediately. There must, in any event, be other possibilities for transfer, since a mental health board – and in cases of emergency, the chairman alone – can, even of its own motion, send an inmate to another State-run – or, in exceptional cases, private – institution.

The only court which has considered this issue on the merits found (see Liège Court of First Instance (Civil Proceedings), case of H. and V. v. Belgium, 16.2.1993) that the detention was nevertheless still legal, thus ruling out the existence of an arbitrary trespass to the person. The shortage of places in prisons no doubt justifies the building of additional accommodation, but this work – besides being impossible to complete overnight – entails financial commitments which are a matter of general policy not subject to review by the courts. The opening of the new building at Paifve is an illustration of the appellant’s concern about the problem of dealing with persons subject to detention orders.

The observations made in 1990 by the President of the Liège Court of First Instance, on the basis of an inspection of the premises and a judicial investigation, provide a clear comparison between the regimes and types of treatment provided for the inmates at Paifve and in the Lantin psychiatric wing; this comparison excludes any need for a new inspection and enables this court to draw the conclusion that, although the situation of mentally disturbed offenders in Lantin is not ideal, and may jeopardise their recovery, the regime under which they – including the respondents – live there cannot be likened to inhuman or degrading treatment as prohibited by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms.”

3.  The application to the Legal Aid Board of the Court of Cassation

20.  On 13 January 1994 the applicant applied for legal aid in order to appeal on points of law against the judgment of 22 October 1993. In support of his application, he put forward the following arguments:

“It appears from the judgment that the Court of Appeal left unanswered the appellant’s argument alleging a violation of Article 3 of the above-mentioned European Convention.

In its judgment of 22 October 1993 the Court of Appeal did not reply to this argument, although the provision concerned was cited by the appellant, although the court of first instance did implicitly but undeniably reply to it and although it was implicitly but undeniably reproduced by the appellant in his submissions to the Court of Appeal, which essentially asked the court to uphold the order appealed from.

It therefore appears that the above-mentioned judgment of 22 October 1993 breached, inter alia, Article 97 of the Constitution.

Moreover, the Court of Appeal’s judgment of 22 October 1993 is in total contradiction with a judgment given by the First Civil Division of the Liège Court of Appeal on 18 January 1993, in which it upheld an injunction made in a similar case, ruling that the detention was unlawful and constituted a trespass to the person.”

In a decision of 10 February 1994 the Legal Aid Board of the Court of Cassation refused the application in the following terms:

“Whereas the appellant has supplied evidence of insufficient means;

Whereas the appeal does not at the present time appear to be well-founded;

The application is rejected.”

II.RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.The Social Protection Act

21.  The relevant provisions of the Law of 1 July 1964 “for the protection of society against mental defectives and incorrigible offenders” (“the 1964 Act”) read as follows:

Section 1

“Where there are reasons to believe that the accused is suffering from a mental disorder or from a severe mental disturbance or defect making him incapable of controlling his actions, the investigating judicial authorities may, in those cases where pre-trial detention is provided for by law, issue an arrest warrant with a view to placing him under observation…”

Section 7

“Except in cases of serious crimes committed for political motives or through the medium of the press, the investigating judicial authorities and the trial courts may order the detention of an accused who has committed a serious crime and is suffering from one of the conditions set out in section 1.

…”

Section 12

“For each psychiatric wing there shall be a Mental Health Board.

The Mental Health Boards shall be composed of three members: a serving or retired judicial officer, who shall preside, a lawyer and a doctor.

The members of the Board shall be appointed for three years; they shall each have one or more substitutes.

The chairman and his substitutes shall be appointed by the President of the Court of Appeal. The lawyer and his substitutes shall be chosen by the Minister of Justice from two lists of three names, one submitted by the public prosecutor and one by the President of the Bar Association. The doctor and his substitutes shall be appointed by the Minister of Justice.

…”

Section 14

“Detention shall take place in the institution designated by the Mental Health Board.

This shall be chosen from the institutions organised by the Government. The Board may, however, for therapeutic reasons and by means of a decision mentioning the precise reasons, order the person concerned to be placed and held in another institution able to provide an appropriate level of security and treatment.

If, at the time when the detention order is made, the accused is in prison, he shall be detained provisionally in the prison’s psychiatric wing or, where there is no psychiatric wing, in the wing designated by the court which has ordered his detention.”

Section 15

“The Board may, of its own motion or at the request of the Minister of Justice, the public prosecutor, the detainee or the latter’s lawyer, order the detainee to be transferred to another institution.

An application by the detainee or his lawyer may not be resubmitted within the following six months.

The Board may allow the detainee to alternate detention with short periods of leave in accordance with conditions and rules to be laid down by the Minister of Justice.”

Section 17

“In an emergency the chairman of the Board may provisionally order transfer to another institution. His decision shall be referred to the Board, which shall determine the issue at its next meeting.

In a like case, on grounds of security, the Minister of Justice may also provisionally order the transfer of the person concerned to another institution and shall inform the Board immediately.”

Section 18

“The Board shall monitor the detainee’s condition and may for that purpose visit his place of detention or delegate one of its members to do so. It may, of its own motion or at the request of the public prosecutor, the detainee or the latter’s lawyer, order the detainee’s release, without conditions or on probation, where his mental condition has improved sufficiently and the appropriate conditions for his social rehabilitation have been established. If an application from the detainee or his lawyer is rejected, it may not be resubmitted within six months of the date of rejection.

…”

Section 20

“Where release on probation is ordered, the detainee shall be subject to medical and social supervision whose duration and conditions shall be specified in the order.

Where his conduct or mental condition reveals a danger to society, particularly if he does not comply with the conditions imposed on him, the released detainee may, on an application from the public prosecutor of the district where he is found, be returned to detention in a psychiatric wing. The subsequent procedure shall be as laid down in sections 14 and 16.”

B.Belgian case-law

22.  In 1989 the President of the Liège Court of First Instance, as the judge responsible for hearing urgent applications, was for the first time asked to deal with problems arising from the continued detention in the psychiatric wing of Lantin Prison of persons who the Mental Health Board had decided should be detained at the Paifve Social Protection Centre. This first application, lodged by a Mr H. and a Mr V., gave rise to an inquiry which included a visit to the psychiatric wing of Lantin Prison and interviews with the two complainants and the doctors working at the Centre.

23.  The report on the visit to the premises and the interviews with Mr H. and Mr V., drawn up on 10 January 1990, is worded as follows

“At 2 p.m. the Chairman declared the hearing open.

We went into the psychiatric wing, which is separated off from the rest of the prison, and consists of:

one central office, with three or four supervisors, but no nurse;

one dormitory with 26 beds in all, arranged along the two sides of the room, with a bedside table next to each bed. Two of these beds are reserved for prisoner-helpers (i.e. prisoners who are not mentally ill who have volunteered for this duty. They are considered trustworthy but have no special qualifications and are there to help the warders in the event of an incident). There are two warders: one on the ward and one in the cell area;

one day-room with a television, a table-tennis table, two tables and nine chairs, and a surveillance camera covering the whole room. This room is immediately opposite the dormitory, and was initially supposed to be a dormitory as well. The medical authorities decided it was better to designate one as a sleeping area and the other as a day area (where smoking is allowed);

near the day-room, the washroom, containing two toilets and a washbasin;

near the dormitory, a separate bathroom with three showers, a bath and five washbasins;

between the dormitory and the day-room, a corridor in which meals are served;

a small room where, every week, drawing and French classes are held for an hour;

a cell area currently housing twenty people, including eight people in twin cells (4 x 2). A central corridor separates the cells, in which the occupants can watch television and play cards between 6 and 9 p.m. In the morning and afternoon, they are allowed to go out into the exercise yard for one or two hours, depending on the weather. In the twin cells, one foam mattress has been placed directly on the floor;

a fairly spacious exercise yard reserved for the inmates of the wing (of the ward and cell area alike).

When we visited the common room the occupants stated that:

there were too many of them;

they had nothing to do;

they spent all day in the day-room, which seemed a very long time to them

it was very hot;

they did not have enough air because the windows were never opened;

they were entitled to only one visit per week for an hour and a half;

they were not allowed to use the telephone;

they could change their clothes only very rarely;

they were sent all the misfits from other places;

there were not enough supervisors (three during the week, and often fewer at the
weekend);

they had regular contact with the psychiatrist and were on very good terms with
him.

When we visited the cell area,

Mr H. told us that:

he had no work to do, so time passed very slowly for him;

he spent the whole day resting;

he saw the doctor when he asked to but the doctor did not examine them of his own accord;

there was no psychologist;

from time to time he saw a social worker, but she was overworked as she had other duties in the prison and was not there every day; he therefore saw her only once a week at most;

there were never any trips outside and no leave;

relations with the doctor and the supervisors were very good.

Mr V. told us that:

he had no work, and could not do any sport;

he was not allowed coffee or a lighter;

there was no psychologist;

he saw the social worker when he asked to, if she was there;

the warders were good, but there were not enough of them.”

24.  On 15 January 1990 the President of the Court of First Instance interviewed the psychiatrist assigned to the psychiatric wing of Lantin Prison. His statement reads as follows:

“…

I am neither a relative nor an associate of the complainants. I am the only neuropsychiatrist (or doctor specialising in psychology) in Lantin Prison. I work there for ten hours a week: two hours on Mondays, three hours on Tuesdays and Thursdays, and one hour on Fridays and Saturdays. The scope of my work is vast, as I am in theory responsible for looking after all the prisoners in Lantin (about 700 of them), not just the inmates of the psychiatric wing. It is the only prison in Belgium where there is only one neuropsychiatrist for so many prisoners and people subject to detention orders. I spend three-fifths of my time in the psychiatric wing. There are many different types of inmate: people under detention orders; drug addicts who are sent to the wing when they first arrive in Lantin (new ones arrive almost every day); prisoners – on remand or convicted – with a wide range of mental disorders; and finally, people undergoing psychiatric observation, particularly at the request of an investigating judge. The wing has 42 beds, including three for prisoner-helpers, but in fact there are between 35 and 55 inmates. During the holidays there are about 47 to 49. The dormitory has 23 beds and there are 13 cells, currently housing 17 people under detention orders. The figure 40 is much too high, as these people need a lot of psychiatric and neurological care, and occupational therapy. They require treatment for acute problems, which is given. They should also be treated on an ongoing basis with a view to their social rehabilitation. They should have regular consultations with psychologists and social workers. I also think it is essential for them to be given work. And yet this ongoing treatment is non-existent.

As for the people looking after them, there is only one part-time psychiatrist (myself). There are no qualified nurses, only supervisors with no special training. There should be five supervisors per shift, but there are often only four and sometimes even three. The presence of these supervisors is very important for the inmates: they are there to listen to them, talk to them, stay on the ward and play games with those who want to, which is practically impossible given the high number of inmates and the low number of supervisors. They are also supposed to supervise the inmates’ visits and the exercise yard. One of these supervisors, who is not a nurse, has to prepare the medication. There is no psychologist, and no occupational therapist, although one is needed to make work part of therapy. There is no tutor. There is only one social worker, who also works in other parts of Lantin (particularly with the women prisoners). The inmates under detention orders are also given a few music, English and French lessons by volunteer teachers, but much more could be done...

Inmates under detention orders may see me on request. I do not examine them systematically every day. It would be better for me to see them regularly and talk with them, but this is quite impossible given their number and the few hours I have at my disposal.


[After the above statement was read back to him, the witness added:]

Ongoing treatment is becoming increasingly necessary, given that the inmates under detention orders are spending longer and longer in the psychiatric wing, whereas they should be in a Social Protection Centre.

[In reply to a question from Mr Berwart:]

The detainees cannot be given intravenous injections, as these must be given by a doctor. They can be given only intramuscular injections, which should be given by a nurse but are given by supervisors whom I have shown how to do it. This cannot cause any serious problems, however. I only see inmates at their request. Often, what they want is very specific, so that I need to spend only a short time with them. However, when they want to ‘get things off their chest’, I usually spend fifteen minutes or half an hour with them, which I consider too little.

[In reply to a question from Mr Dewez:]

Generally speaking, intravenous injections may be required, particularly for acute depression. These injections cannot possibly be given in the psychiatric wing, owing to the lack of qualified staff.

…”

25.  In an injunction of 27 February 1990 issued on the application of Mr H. and Mr V., the judge responsible for urgent applications held that, where it had been decided that a person was to be detained at Paifve, his continued detention in the psychiatric wing was in breach of “both sections 6 and 14 of the Social Protection Act of 1 July 1964 and Article 3 of the Convention”. He took the view that the situation at Lantin was much less favourable than at Paifve, noting that those detained there did not have the social, psychological and psychiatric care the Act required, or regular medical attention from a psychiatrist, or an environment suitable for the treatment of psychiatric patients. He accordingly ordered the State to provide the complainants with a detention regime that complied with the Act. When the Liège Court of First Instance came to consider the merits of the case, it held that the detention had remained lawful in spite of the long delay that had occurred before the transfer from Lantin to Paifve.

26.  The President of the Liège Court of First Instance, sitting as the judge responsible for urgent applications, subsequently issued a number of injunctions along the same lines as that of 27 February 1990; in each case the State complied.

27.  Hearing for the first time an appeal by the State against such an injunction, the Liège Court of Appeal, in a judgment of 18 January 1993 (M. v. Belgium judgment) upheld a decision that it was unlawful to continue to hold a detainee at Lantin despite the Mental Health Board’s decision, in the following terms:

“Whereas the Mental Health Board noted on 26 February 1991 that the doctor responsible for the wing had written in his report of 22 February 1991 that:

the inmates’ mental health was deteriorating on account of the conditions they found themselves in on the wing, where they were obliged to mix with a constant stream of drug addicts, who revived a craving for drugs among some of them;

there was a serious risk of an irreversible deterioration of the patient’s mental condition if he was left any longer on the wing, where it was obvious that he could not receive appropriate treatment;

the failure to execute the detention order within a reasonable time invalidated the detainee’s detention, which became unlawful, and a reasonable time had expired.

Whereas the judge responsible for urgent applications rightly ordered payment of a penalty in default of compliance with his decision;

Whereas, indeed, the attitude of the appellant, which had shown some reluctance to execute the earlier decisions, justified such a measure…”

C.The report of the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment, of 14 October 1994, and its follow-up

1.  The CPT’s report

28.  On a visit to Belgium from 14 to 23 November 1993 the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment (“the CPT”) went to several places of detention, including Lantin Prison. In its report, made public on 14 October 1994, it noted in particular with regard to the psychiatric wing at Lantin:

“188. The psychiatrist mentioned of his own accord the problems and the inadequacies of the regime on the psychiatric wing. All the patients with whom the delegates spoke complained about their lack of contact with qualified staff, although they mentioned the positive attitude of the prison staff.

189. Contact with the psychiatrist was extremely basic. Some patients saw him once every ten days; others, less frequently – for example, one patient who had been on the wing since July 1992 had seen him six times; another, on the wing since March 1993, who was obviously depressed and suicidal, had seen him once; another, who had been transferred to the wing in May 1993, twice. It appears that the consultations are extremely brief. In addition, some patients have claimed that they had to stand up during consultations.


190. During our visit several patients under detention orders were waiting to be transferred to a Social Protection Centre. One had been designated for transfer to Tournai since 22 December 1992 and had been on the wing for over a year (since 22 September 1992), while others had been waiting for their transfer for several months. It is obvious that keeping mental patients detained for lengthy periods in the conditions described above carries an undeniable risk of causing their mental state to deteriorate.

The CPT delegation was informed that, at the time, there was one institution specifically designated as a Social Protection Centre, at Paifve, and six other institutions (either hospitals or prisons) with a section reserved for people subject to detention orders. However, it appears that there are more such people than there are places at these institutions.

191. The psychiatric wing admits patients needing psychiatric observation and/or care, but it has neither the facilities nor the staff appropriate to a psychiatric hospital. The standard of care of the patients on the psychiatric wing fell, in every respect, below the minimum acceptable from an ethical and humanitarian point of view.

192. Consequently, the CPT recommends that the Belgian authorities should take, without delay, the necessary measures to:

significantly increase the medical staff of the wing, which should include at least the equivalent of a full-time psychiatrist;

assign sufficient numbers of qualified, psychiatrically trained nursing staff to the wing;

ensure that qualified nursing staff are on stand-by on the wing at night and end the system of night supervision by prisoner-helpers;

put in place personalised programmes of therapeutic activities involving the full range of treatment approaches (psychological, social and occupational);

create a personalised therapeutic environment where material conditions are concerned (personal effects, wardrobes, sitting-rooms, washrooms separated from living quarters, etc.);

more generally, make significant improvements to the physical living conditions.

193. The CPT further recommends the Belgian authorities to explore the possibility of replacing the dormitory with bedrooms for one or two patients.

194. Lastly, the CPT recommends that the Belgian authorities should make it a high priority to find a solution to the above-mentioned problem of the transfer of patients subject to detention orders.”

2.  The Belgian Government’s comments

(a)The interim report of 3 May 1995

29.  In an interim report made public on 3 May 1995, in reply to the CPT’s report of 14 October 1994, the Belgian Government stated that it was incorrect to say that prisoners on the psychiatric wing at Lantin were left under the sole supervision of prisoner-helpers: two prison officers belonging to the staff of the wing were present at night.

(b)The follow-up report of 21 February 1996

30.  The Belgian Government filed a follow-up report which was made public on 21 February 1996. This contained, inter alia, the following comments on the above-mentioned CPT report (see paragraph 28 above):

“[re paragraph 192 of the CPT’s report]

It is important to note that a guidance and treatment unit (UOT) was created at Lantin psychiatric wing in 1993. This unit, which has been operational since 9 December 1993, comprises a psychiatrist, a deputy director, two psychologists, a social worker and an administrative assistant.

The unit has organised a scheme involving co-operation with a social work college which trains prison tutors. As a result, trainee tutors from this college will be able to do the practical part of their course in Lantin Prison, under the supervision of the UOT staff.

These trainee tutors will be responsible for designing a work structure capable of being expanded to accommodate other contributions. They will focus essentially on the psychiatric wing and the women’s wing.

Their aim will be to introduce occupational activities on the psychiatric wing, such as an occupational therapy workshop, an oral expression workshop, sport, etc….

In addition to the creation of the UOT, referred to above, steps are being taken to recruit a psychiatric nurse and a psychiatrist, for thirty hours a week. These trained staff will be assigned exclusively to the psychiatric wing.

[re paragraph 193 of the CPT’s report]

Only dormitory accommodation permits continuous (24-hour) surveillance; checks on cells could be made, at most (where the rules require special surveillance) once every fifteen minutes.

The Prison Service considers that it is for the doctor in charge of the psychiatric wing to decide whether, in view of each inmate’s particular condition, he should be placed in the dormitory or in a cell. Therefore, both possibilities should exist side by side.


Moreover, it should be remembered that the wing does have a small number of cells (individual, twin or three-bed).

[re paragraph 194 of the CPT’s report]

It should be explained at the outset that, under section 14 of the Act of 1 July 1964 ‘for the protection of society against mental defectives and incorrigible offenders’, mental health boards have the power to decide, quite independently, where a person is to be detained.

These administrative authorities, one of which exists for each psychiatric wing, are totally autonomous and have judicial powers. Thus, for instance, they can decide to release someone without conditions or on probation.

A release order may be challenged by the public prosecutor. In this event, the case file is referred to a higher mental health board for a ruling. A decision not to release someone, on the other hand, may be challenged by way of an appeal to the Court of Cassation.

The boards place persons subject to detention orders in special institutions run by the Ministry of Justice (the Paifve Social Protection Centre (EDS) and the mental-health sections of Merksplas and Turnhout Prisons) or in institutions run by the Walloon Region (Mons EDS for women and Tournai EDS for men) or in private psychiatric hospitals which agree to admit them.

It appears that there are particular problems with implementing mental health board placement decisions in the French Community; problems of lack of money and of places.

Historically, the mental health boards in the south of the country have been able to send people subject to detention orders to Mons EDS (in the case of women) and Tournai EDS (in the case of men). These institutions, which were originally run by the national Ministry of Public Health, and are now run by the Walloon Region, bill the Ministry of Justice to defray the cost of looking after the detainees placed with them.

However, over a very short period and without prior notice, these charges, which are fixed by the National Institute of Sickness and Disability Insurance, have increased very sharply, so that the amount allocated in the budget to cover them has turned out to be insufficient. It was necessary to request a further allocation, but this is granted only for the following financial year.

As regards the problems of capacity, we must point out that the number of places in the Paifve and Tournai Social Protection Centres is such that, for several years now, detainees have spent several months on prison psychiatric wings before they can actually be transferred to the EDS designated by the relevant mental health board. They are therefore ‘placed’ on a waiting-list in chronological order.


The fact that it is impossible to admit them immediately to their designated institution has led some of their lawyers to apply, almost systematically, to the president of the relevant court of first instance for an injunction to force Belgium to implement the boards’ decisions.

While the Belgian State has had orders made against it at first instance in several of these cases – orders backed up by penalties – it is noteworthy that this has not been the case on appeal, where, for instance, it has been held (see Civ. Liège, 1 October 1993) that ‘it is not for the ordinary courts to substitute their decision for that of the administrative authority and to order a detainee to be transferred regardless of the problems which that will pose for the administration, such as the choice of another State institution or, exceptionally, a private one’ and that, ‘although the Social Protection Act is not being fully complied with, the fact that the respondent is forced to mix with persons imprisoned under the ordinary criminal law cannot be likened to inhuman or degrading treatment contrary to Article 3 of the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms’. Similarly, an appeal decision of the same court of 16 February 1993 held that the Prison Service could rely on the defence of force majeure as it had neither the premises nor the staff to comply properly with the Social Protection Act.

Although no such case is currently pending before the Court of Cassation, it should be pointed out that on 8 August 1994 a person subject to a detention order lodged an application against Belgium with the European Commission of Human Rights. This case is still pending at the present time.

It should also be pointed out that, in theory, Paifve EDS could provide sixty more places. This extra capacity can be fully utilised only if considerable renovation work on the disused building is carried out and the staff is increased. The renovation project is planned for the medium term (1999–2000).

If the spare capacity did become available, the total number of places might attain the ‘proper’ level. However, this increased capacity would obviously not save the boards having to send people to Tournai EDS, which has specialised equipment and staff. It is important to retain that possibility since Ministry of Justice and private institutions alone are totally insufficient to meet the demand.

Finally, it must be pointed out that the various federal and regional authorities involved in the problem of placing and treating persons subject to detention orders will be liaising in an attempt to find solutions. These negotiations will be organised by a working party to be set up by the Ministry of Justice, which will include representatives of the different parties involved.”


PROCEEDINGS BEFORE THE COMMISSION

31.  Mr Aerts applied to the Commission on 8 August 1994. He complained that he had been detained in breach of Article 5 § 1 (e) of the Convention on account of his continued detention in the psychiatric wing of Lantin Prison pending his transfer to the Paifve Social Protection Centre, which had been designated as his place of detention in the Mental Health Board’s decision of 22 March 1993. He further alleged that the Liège Court of Appeal’s refusal, on 22 October 1993, to review the lawfulness of his continued detention had infringed his right to take judicial proceedings, set forth in Article 5 § 4. Moreover, the rejection of his application for legal aid for an appeal to the Court of Cassation against the above-mentioned judgment of 22 October 1993 had infringed his right of access to a tribunal, within the meaning of Article 6. Lastly, he complained of the conditions of detention on the psychiatric wing, arguing that they amounted to inhuman and degrading treatment, prohibited by Article 3.

32.  The Commission declared the application (no. 25357/94) admissible on 2 September 1996. In its report of 20 May 1997 (Article 31), it expressed the opinion that there had been violations of Article 5 § 1 (twenty-nine votes to two) and Article 3 of the Convention (seventeen votes to fourteen), but no violation of Articles 5 § 4 or 6 (unanimously). The full text of the Commission’s opinion and of the dissenting opinions contained in the report is reproduced as an annex to this judgment[4].

FINAL SUBMISSIONS TO THE COURT BY THE GOVERNMENT

33.  In their memorial the Government submitted that “there was no violation of Articles 3, 5 or 6 of the Convention while the applicant was detained in the psychiatric wing of Lantin Prison”.

AS TO THE LAW

I.THE GOVERNMENT’S PRELIMINARY OBJECTIONS

A.Applicant’s lack of “victim” status

34.  The Government submitted that Mr Aerts could not claim to be a victim of a breach of Articles 3 and 5 § 1 of the Convention. His application partook of the nature of an actio popularis, in that it was calculated to induce the Convention institutions to make a general ruling on the lawfulness of the conditions of detention of mentally ill persons detained in the psychiatric wing of Lantin Prison. By basing his application on the findings of the Belgian courts and the European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment (“the CPT”), rather than on the particular circumstances of his detention, Mr Aerts had diverted the right of petition from his individual objective in order to pursue a joint objective.

35.  The applicant contested this submission. His application was by no means intended to promote general ideas but to secure a declaration that the Minister of Justice’s refusal to comply with the Mental Health Board’s decision of 22 March 1993 had infringed his rights under the Convention.

36.  According to the Delegate of the Commission, the fact that the applicant’s fate had been shared by other persons to whom the Social Protection Act applied was of little consequence. What Mr Aerts was complaining of was that he personally had been affected by the detention concerned.

37.  The Court notes that the observations on the admissibility of the application submitted by the Government on 20 September 1995 made no mention of the question of the applicant’s victim status. The question therefore arises whether the Government are not estopped from raising the issue before it. In any event, even supposing that they are not, the objection cannot be allowed, since Mr Aerts can claim to be the “victim” of an infringement of his rights, the fact that he was detained for too long in the psychiatric wing of Lantin Prison having affected him directly.


B.Late submission of the application

38.  In their memorial the Government submitted – as they had done before the Commission – that the application should be rejected pursuant to Article 26 of the Convention, as the applicant should have lodged it within six months of the end of the situation which, in his opinion, was in breach of Articles 3 and 5 of the Convention, that is before 27 April 1994, since he had been transferred to the Paifve Social Protection Centre on 27 October 1993. His application was out of time, having been lodged on 8 August 1994.

39.  The applicant argued that the decision of the Legal Aid Board of the Court of Cassation of 10 February 1994 (see paragraph 20 above) was the final decision from which the six-month time-limit should be calculated. His attempt to appeal on points of law had failed only because that Board had refused to grant him legal aid. But the grant of legal aid had been an indispensable prerequisite, since Articles 1079 and 1080 of the Judicial Code required civil litigants before the Court of Cassation to be represented by counsel, and he did not have sufficient means to pay one. However, an appeal on points of law would have had reasonable prospects of success, given that the Liège Court of Appeal’s judgment of 22 October 1993 had been based on legal reasoning subject to review by the Court of Cassation.

40.  According to the Commission, it was essential to lodge an appeal on points of law in order to determine what procedure the applicant should follow under domestic law and before the Convention institutions. If the Court of Cassation had ruled that the civil courts had jurisdiction to try his case, Mr Aerts could have submitted a claim for compensation in respect of the damage he had sustained as a result of his continued detention in the Lantin psychiatric wing.

41.  The Court notes that the above-mentioned decision of 10 February 1994, by preventing the applicant from taking his case to the Court of Cassation, put an end to the action he had brought and made it impossible for any subsequent compensation claim to succeed. It constituted the final decision from which the six-month time-limit laid down by Article 26 began to run. The objection cannot therefore be upheld.

II.ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

42.  The applicant maintained that his detention in the psychiatric wing of Lantin Prison after 22 March 1993, pending his transfer to the Paifve Social Protection Centre, which had been designated as his place of detention, had breached Article 5 § 1 of the Convention, which provides:

“Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

(a)  the lawful detention of a person after conviction by a competent court;

(e)  the lawful detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases, of persons of unsound mind, alcoholics or drug addicts or vagrants;

…”

Firstly, there had been a breach of section 14 of the Social Protection Act of 1 July 1964 (“the 1964 Act”), which provided for the detention of a mentally ill person in a prison as a provisional measure only, pending designation by the relevant mental health board of the institution where he was to be detained. His continued detention on remand had therefore no longer had any legal basis. Secondly, not having been transferred to Paifve, Mr Aerts had been unable to enjoy the benefits of the detention regime his condition required. In the present case the psychiatric wing had not been an appropriate institution for the treatment of the mentally ill. Above all, the treatment he had received had done him harm. The situation on the Lantin psychiatric wing had been described in the two inquiry reports of 10 and 15 January 1990, drawn up after a visit to the premises by the President of the Liège Court of First Instance, to whom the problems of detention in the wing had been submitted, and in the CPT’s report of 14 October 1994.

43.  The Commission considered that the lawfulness of the applicant’s detention should be assessed under Article 5 § 1 (e) only. At the hearing the Delegate observed that the objective of the 1964 Act for persons who, like the applicant, had been charged with an offence but were found on their appearance in court to be severely mentally disturbed, was exclusively therapeutic. The measure laid down for them was detention in a Social Protection Centre until they were cured. As the applicant had not been convicted of an offence, and on account of his mental condition, only sub-paragraph (e) of Article 5 § 1 was applicable.

In the Commission’s view, the psychiatric wing could not be regarded as an appropriate therapeutic institution. Accordingly, the applicant’s detention had not been in accordance with the measures ordered in his respect and had been unlawful on account of the failure to execute the domestic decisions and to comply with domestic law. At the hearing the Delegate argued that,
under the system established by Parliament in 1964, where a mental health board had designated the place of detention, no period of detention in a psychiatric wing, whatever the quality of the treatment provided there, could be regarded as compatible with domestic law and, therefore, lawful for the purposes of Article 5 § 1 (e).

44.  The Government, who had maintained in their memorial that the applicant’s detention was justified under Article 5 § 1 (a) and (e), did not contest at the hearing the argument that its lawfulness should be assessed in the light of Article 5 § 1 (e) only. They submitted, however, that, if the Court accepted the Commission’s reasoning, according to which the lawfulness of the detention depended on the conditions of detention being appropriately therapeutic, it should find no violation of Article 5 § 1 (e), since in view of the improvement in the applicant’s mental health the psychiatric wing could be regarded as an institution which, during the period complained of, was appropriate for his needs.

45.  The Court considers that only Article 5 § 1 (e) is applicable to the applicant’s detention. Although the Committals Chamber of the Liège Court of First Instance found that Mr Aerts had committed acts of violence, it ordered his detention on the ground that at the material time and when he appeared in court he had been severely mentally disturbed, to the point where he was incapable of controlling his actions (see paragraph 8 above). As he was not criminally responsible, there could be no “conviction” within the meaning of paragraph 1 (a) of Article 5 (see the X v. the United Kingdom judgment of 5 November 1981, Series A no. 46, p. 17, § 39), and in any case the Committals Chamber could not give such a ruling.

46.  The Court reiterates that in order to comply with Article 5 § 1, the detention in issue must take place “in accordance with a procedure prescribed by law” and be “lawful”. The Convention here refers essentially to national law and lays down the obligation to conform to the substantive and procedural rules of national law, but it requires in addition that any deprivation of liberty should be in keeping with the aim of Article 5, namely to protect the individual from arbitrariness (see, among many other authorities, the Winterwerp v. the Netherlands judgment of 24 October 1979, Series A no. 33, pp. 17–18 and 19–20, §§ 39 and 45, and the Bizzotto v. Greece judgment of 15 November 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-V, p. 1738, § 31).

Furthermore, there must be some relationship between the ground of permitted deprivation of liberty relied on and the place and conditions of detention. In principle, the “detention” of a person as a mental health patient will only be “lawful” for the purposes of sub-paragraph (e) of paragraph 1 if effected in a hospital, clinic or other appropriate institution (see the Ashingdane v. the United Kingdom judgment of 28 May 1985, Series A no. 93, p. 21, § 44).

47.  In the present case, on 15 January 1993, the Committals Chamber decided to order Mr Aerts’s detention and stated that, pending a decision by the Mental Health Board designating the institution in which he was to be detained, he would be detained provisionally in the psychiatric wing of Lantin Prison. On 22 March 1993 the Mental Health Board designated the Paifve Social Protection Centre as the place of detention. As there were no spare places at Paifve, the applicant continued to be detained at Lantin for seven months, his transfer not being effected until 27 October 1993 (see paragraph 13 above).

48.  The Court notes that the length of provisional detention pending transfer is not specified by any statutory or other provision. Nevertheless, it must determine whether, in view of the purpose of the detention order, the continuation of provisional detention for such a lengthy period can be regarded as lawful.

49.  The reports of 10 and 15 January 1990, which reflect the situation obtaining in 1990 (see paragraphs 23 and 24 above), the CPT’s report (see paragraph 28 above) and the observations on that report made by the Belgian Government (see paragraphs 29 and 30 above) show sufficiently clearly that the Lantin psychiatric wing could not be regarded as an institution appropriate for the detention of persons of unsound mind, the latter not receiving either regular medical attention or a therapeutic environment. On 2 August 1993, in response to an application for leave lodged by Mr Aerts, the Mental Health Board expressed the view that the situation was harmful to the applicant, who was not receiving the treatment required by the condition that had given rise to his detention. Moreover, the Government did not deny that the applicant’s treatment in Lantin had been unsatisfactory from a therapeutic point of view. The proper relationship between the aim of the detention and the conditions in which it took place was therefore deficient.

50.  In conclusion, there has been a breach of Article 5 § 1.

III.ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

51.  The applicant further submitted that the proceedings in the Liège Court of Appeal had not afforded him access to a tribunal with the power to determine the lawfulness of his continued detention in the psychiatric wing of Lantin Prison. There had therefore been a breach of Article 5 § 4, which provides:

“Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

The court concerned had given as the reasons for its refusal to carry out such a review the fact that measures to execute mental health boards’ decisions were administrative acts and that the judicial authorities should not usurp the function of the administrative authorities.

52.  The Commission, referring to the Ashingdane case (judgment cited above, p. 23, § 52), expressed the view, in substance, that the object of the applicant’s action, namely his immediate transfer to Paifve, did not fall within the scope of the judicial determination of “lawfulness” required by Article 5 § 4, which had therefore not been breached.

53.  The Government agreed with the Commission, adding that the remedy exercised by the applicant was not an appropriate means of securing his release for the purposes of Article 5 § 4, regard being had to the fact that the Mental Health Board was the authority empowered to rule on the matter (under section 18 of the 1964 Act).

54.  The Court reiterates that the available domestic remedy must afford the possibility of reviewing compliance with the conditions to be satisfied if the detention of a person of unsound mind is to be regarded as “lawful” for the purposes of paragraph 1 (e) (see the X v. the United Kingdom judgment cited above, p. 25, § 58).

55.  In the present case Mr Aerts was able to apply to the judge responsible for urgent applications, who held that his continued detention at Lantin was unlawful and accordingly gave judgment in his favour (see paragraph 18 above). On appeal by the State, the Liège Court of Appeal set aside the impugned decision (see paragraph 19 above). However, the judgment given in the present case does not mean that in general an application for an injunction is an unsuitable means of securing enjoyment of the right guaranteed by Article 5 § 4. In a judgment given on 18 January 1993 in a similar case (see paragraph 27 above) the Liège Court of Appeal upheld an injunction issued by the President of the Liège Court of First Instance declaring unlawful a mentally disturbed offender’s continued detention at Lantin despite the Mental Health Board’s decision that he should be transferred to another institution.

56.  In conclusion, in the particular circumstances of the present case, the application for an injunction satisfied the requirements of Article 5 § 4. There has accordingly been no breach of that provision.

IV.ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

57.  The applicant further complained of an infringement of his right of access to a court on account of the refusal by the Legal Aid Board of the Court of Cassation to grant him legal aid for an appeal on points of law against the Liège Court of Appeal’s judgment of 22 October 1993. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which provides:

 

“In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a … hearing … by [a] … tribunal…”

In the present case, where determination of a much-disputed issue was sought, the interests of justice required the applicant to be granted legal aid to enable him to submit his arguments to the Court of Cassation. At the hearing the applicant submitted, in the alternative, that if the Court were to consider that no civil right was at stake, it should accept an amended plea to the effect that the refusal to transfer him to Paifve was a matter covered by the concept of a “criminal charge”.

58.  The Commission and the Government considered that Article 6 § 1 was not applicable because proceedings relating to the detention of a person of unsound mind did not concern civil rights and obligations.

Even supposing that one of the applicant’s civil rights was in issue in the case, the Government pointed out that there was no absolute entitlement to legal aid under the Convention. Moreover, the merits of the dispute referred to the courts under the summary procedure still remained to be determined, notwithstanding the Liège Court of Appeal’s ruling that the ordinary courts did not have jurisdiction.

59.  The Court considers that the present case did not involve “determination of a criminal charge”. On the other hand, the outcome of the proceedings was decisive for civil rights, within the meaning of Article 6 § 1. The question of the applicant’s transfer to Paifve was not the only matter in issue in the case before the Belgian courts, which concerned in substance the lawfulness of the deprivation of liberty. But the right to liberty, which was thus at stake, is a civil right. In requesting the Court of Cassation to rule that the courts did have jurisdiction to review the compatibility of his detention at Lantin with Belgian law and the Convention, Mr Aerts was seeking a judicial declaration that these courts had jurisdiction not only to order his transfer to a Social Protection Centre, an issue which was no longer relevant, but also and above all to award him compensation for unlawful imprisonment.

60.  That being so, the applicant, who did not have sufficient means to pay a lawyer, could legitimately apply to the Legal Aid Board with a view to an appeal on points of law, since in civil cases Belgian law requires representation by counsel before the Court of Cassation. It was not for the Legal Aid Board to assess the proposed appeal’s prospects of success; it was for the Court of Cassation to determine the issue. By refusing the application on the ground that the appeal did not at that time appear to be well-founded, the Legal Aid Board impaired the very essence of Mr Aerts’s right to a tribunal. There has accordingly been a breach of Article 6 § 1.

V.ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 3 OF THE CONVENTION

61.  Lastly, the applicant complained of the conditions of detention in the psychiatric wing of Lantin Prison, for anything more than a short period, for persons requiring psychiatric treatment. These constituted inhuman and degrading treatment within the meaning of Article 3 of the Convention, which provides:

“No one shall be subjected to torture or to inhuman or degrading treatment or punishment.”

The above-mentioned reports of 10 and 15 January 1990, drawn up when the judge responsible for urgent applications visited the premises and took statements from witnesses before issuing the injunction of 27 February 1990 on an application from Mr H. and Mr V. (see paragraphs 23–25 above), and the report of the CPT (see paragraph 28 above) provided sufficient proof of this. In the present case the applicant had literally been left to his own devices and had not received any regular medical or psychiatric attention. The conditions of detention had caused a deterioration of his mental health. In order to assess how seriously the conditions of detention had affected his mental health, it was sufficient to refer to the opinion of the psychiatrist who, as early as 10 March 1993, wrote that Mr Aerts urgently needed to get away from the psychiatric wing (see paragraph 9 above) and the Mental Health Board’s decision of 2 August 1993 finding that failure to comply with its decision of 22 March 1993 was harming the applicant (see paragraph 12 above). That being the case, the treatment imposed should at the least be described as degrading.

62.  The Government pointed out that, although the CPT had severely criticised the conditions of detention on the psychiatric wing of Lantin Prison, in its report it had not asserted that the physical conditions of detention or the lack of medical attention constituted inhuman or degrading treatment of the inmates. The fact that there was a risk of the deterioration of their mental health, which was mentioned in the CPT’s report, was not sufficient to establish that their treatment reached the minimum level of severity that would bring it within the scope of Article 3. Mr Aerts had not by any means proved that his conditions of detention had aggravated his mental illness, or that he had suffered thereby to such an extent as to make an improvement in his condition unlikely.

63.  The Commission noted in the first place that a severely mentally disturbed person could hardly be expected to describe what he had undergone as a result of his detention. The particular situation of mental distress caused by extreme anxiety noted in the psychiatrist’s report of 10 March 1993 could not have been alleviated, on account of the lack of treatment noted in the Mental Health Board’s decision of 2 August 1993. Since the State had not taken within a reasonable time the measures made necessary by that particular situation, it had caused the applicant, by its omission, to suffer treatment which, in the circumstances of the case, had been inhuman, or at the very least degrading.

64.  The Court reiterates that ill-treatment must attain a minimum level of severity if it is to fall within the scope of Article 3. The assessment of this minimum is, in the nature of things, relative; it depends on all the circumstances of the case (see the Vilvarajah and Others v. the United Kingdom judgment of 30 October 1991, Series A no. 215, p. 36, § 107).

65.  It was not contested that the general conditions in the psychiatric wing of Lantin Prison were unsatisfactory and not conducive to the effective treatment of the inmates. The CPT considered that the standard of care given to the patients placed in the psychiatric wing at Lantin fell below the minimum acceptable from an ethical and humanitarian point of view and that prolonging their detention at Lantin for lengthy periods carried an undeniable risk of a deterioration of their mental health (see paragraph 28 above).

66.  In the present case there is no proof of a deterioration of Mr Aerts’s mental health. The living conditions on the psychiatric wing at Lantin do not seem to have had such serious effects on his mental health as would bring them within the scope of Article 3. Admittedly, it is unreasonable to expect a severely mentally disturbed person to give a detailed or coherent description of what he has suffered during his detention. However, even if it is accepted that the applicant’s state of anxiety, described by the psychiatrist in a report of 10 March 1993 (see paragraph 9 above), was caused by the conditions of detention in Lantin, and even allowing for the difficulty Mr Aerts may have had in describing how these had affected him, it has not been conclusively established that the applicant suffered treatment that could be classified as inhuman or degrading.

67.  In conclusion, the Court considers that there has been no breach of Article 3.

VI.APPLICATION OF ARTICLE 50 OF THE CONVENTION

68.  Under Article 50 of the Convention,

“If the Court finds that a decision or a measure taken by a legal authority or any other authority of a High Contracting Party is completely or partially in conflict with the obligations arising from the ... Convention, and if the internal law of the said Party allows only partial reparation to be made for the consequences of this decision or measure, the decision of the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.

A.Non-pecuniary damage

69.  The applicant asserted that he had sustained non-pecuniary damage caused by the extreme distress resulting from his detention in the psychiatric wing of Lantin Prison. While detained there he had to all intents and purposes been left to his own devices, and in deplorable conditions of detention at that. This had caused him acute anxiety, aggravated by the lack of proper psychiatric treatment. The causal connection was sufficiently established by the psychiatrist’s report of 10 March 1993 and the Mental Health Board’s decision of 2 August 1993 in which it noted that the applicant’s continued detention on the wing was causing him direct harm. With reference to the Law of 13 March 1973 on wrongful pre-trial detention, which establishes a right to compensation calculated on the basis of the number of days of detention undergone, the applicant claimed the sum of 438,000 Belgian francs (BEF) for this non-pecuniary damage, which represented 219 days at BEF 2,000 per day.

70.  The Government submitted that the basis of this claim was not relevant, since the compensation awarded under the law in question was justified by the fact that, for one reason or another, the person concerned should not have been imprisoned. That was not so in the present case. In their opinion, the Court’s judgment would constitute sufficient satisfaction.

71.  The Court considers that the applicant must have suffered, on account of the two breaches of the Convention it has found, a certain amount of non-pecuniary damage which the finding of the breaches concerned is not in itself sufficient to make good. It awards him just satisfaction under this head, as the Delegate of the Commission suggested, which the Court assesses on an equitable basis in the sum of BEF 50,000.

B.Costs and expenses

72.  Mr Aerts claimed reimbursement of BEF 115,605 for the court fees and expenses he had incurred in attempting to prevent or rectify the violations of the Convention. For lawyers’ fees he claimed BEF 460,000, representing one hundred and fifteen hours of work at an hourly rate of BEF 4,000. The total hours worked were broken down as follows:

– thirty-five hours for the proceedings before the Belgian courts, fifteen of these being for the injunction proceedings, fifteen for the appeal proceedings and five for the appeal on points of law;

– eighty hours for the proceedings before the Commission and the Court

73.  The Government accepted that the costs incurred for the injunction proceedings were necessary, but argued that they should be divided by four, since the case had been brought by Mr Aerts and three other detainees. The claim for the costs of the proceedings before the Court of Cassation should be dismissed, since the applicant’s action had become devoid of purpose after his transfer to the Paifve Social Protection Centre. Lastly, the costs for the proceedings before the Convention institutions should be reduced to take into account only those complaints which had been usefully submitted, namely those in respect of which the Court had found violations. In those conditions, the costs and expenses usefully and necessarily incurred by Mr Aerts before the domestic courts and the Convention institutions could be reimbursed.

74.  The Delegate of the Commission left the matter to the discretion of the Court, which, making an assessment on an equitable basis, on the basis of the information in its possession and its relevant case-law, awards the applicant BEF 400,000, minus 10,166 French francs he has already received from the Council of Europe in legal aid.

C.Default interest

75.  According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in Belgium at the date of adoption of the present judgment is 7% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Dismisses unanimously the Government’s preliminary objections;

2.  Holds unanimously that there has been a breach of Article 5 § 1 of the Convention;

3.  Holds unanimously that there has been no breach of Article 5 § 4 of the Convention;

4.  Holds unanimously that there has been a breach of Article 6 § 1 of the Convention;

5.  Holds by seven votes to two that there has been no breach of Article 3 of the Convention

6.  Holds by eight votes to one

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following sums:

   (i) 50,000 (fifty thousand) Belgian francs for non-pecuniary damage;
   (ii) 400,000 (four hundred thousand) Belgian francs for costs and expenses, minus 10,166 (ten thousand one hundred and sixty-six) French francs to be converted into Belgian francs at the rate applicable on the date of delivery of the present judgment;

(b) that simple interest at an annual rate of 7% shall be payable on these sums from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

 

7.  Dismisses unanimously the remainder of the claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 30 July 1998.

Signed: Rudolf Bernhardt, President

SignedHerbert Petzold, Registrar

In accordance with Article 51 § 2 of the Convention and Rule 55 § 2 of Rules of Court B, the following separate opinions are annexed to this judgment:

(a)partly dissenting opinion of Mr Pekkanen joined by Mr Jambrek;

(b)partly dissenting opinion of Mr Foighel.

Initialled: R. B.
Initialled: H. P.

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE PEKKANEN JOINED BY JUDGE JAMBREK

I have voted in this case for a violation of Article 3 of the Convention for the following reasons.

1.  The main question in this case is whether the ill-treatment of the applicant attained the minimum level of severity required for treatment to be described as “inhuman” or “degrading”. According to the Court’s case-law, treatment is degrading if it grossly humiliates the person concerned before others or drives him to act against his will or conscience, and is inhuman if it deliberately causes severe suffering, mental or physical.

It should be noted that the Commission in its case-law has concluded that inhuman treatment may be found to exist when a person’s detention as such causes his ill-health (see Commission’s report, paragraph 79).

2.  The applicant was arrested on 14 November 1992 and ordered on 15 January 1993 by the Liège Court of First Instance to be confined on the grounds of his mental health. He was provisionally detained in the psychiatric wing of Lantin Prison.

On 22 March 1993, the Mental Health Board for Lantin Prison psychiatric wing ordered the applicant to be transferred to Paifve Social Protection Centre.

The applicant was not transferred to Paifve until 27 October 1993.

3.  As regards the state of the applicant’s mental health, a psychiatrist at Lantin Prison’s psychiatric wing stated in his report of 10 March 1993 to the Mental Health Board for the wing, inter alia: “He is extremely anxious in the common room of the wing, constantly asks for his medication to be changed and is perpetually plunged in ruminations about how the relationship with his girlfriend on the outside is working out” (see the judgment, paragraph 9).

This report clearly shows that the applicant at the time urgently needed appropriate psychiatric treatment and that keeping him in the Lantin Prison psychiatric wing caused him severe suffering.

4.  The doctor in charge of the Lantin Prison psychiatric wing wrote in his report of 22 February 1991 to the Mental Health Board on the conditions in the Lantin Prison psychiatric wing in another case:

 

“ –  the inmates’ mental health is deteriorating on account of the conditions they find themselves in on this wing, where they are obliged to mix with a constant stream of drug addicts, who revive a craving for drugs among some of them;

– there is a serious risk of an irreversible deterioration of the patient’s mental condition if he is left any longer on the wing, where it is obvious that he cannot receive appropriate treatment...” (see the judgment, paragraph 27).

The European Committee for the Prevention of Torture and Inhuman or Degrading Treatment or Punishment (“the CPT”) stated in its report of 14 October 1994 on the Lantin Prison psychiatric wing (see the judgment, paragraph 28), inter alia, the following:

“191.  The psychiatric wing admits patients needing psychiatric observation and/or care, but it has neither the facilities nor the staff appropriate to a psychiatric hospital. The standard of care of the patients on the psychiatric wing fell, in every respect, below the minimum acceptable from an ethical and humanitarian point of view.”

5.  These facts show in my opinion that the applicant urgently needed appropriate psychiatric treatment and that the Lantin Prison psychiatric wing clearly was not able to provide proper treatment. In addition, the applicant was subjected in Lantin to a serious risk of an irreversible deterioration of his mental health. Furthermore, the standard of care of the patients was, in every respect, below the minimum acceptable level, which caused him suffering. The applicant was kept in Lantin altogether for more than nine months, of which more than six months were spent after the State became aware of his situation as a result of his injunction application (see the judgment, paragraphs 17–20). The suffering caused to the mentally ill applicant by keeping him in the above-described conditions for such a long time exceeds in my opinion the minimum level of severity required for inhuman treatment under Article 3 of the Convention.

6.  According to the majority’s opinion it has not been demonstrated in any satisfactory manner that the applicant was treated in a way which could be described as “inhuman” or “degrading”. However, there is no evidence either that the applicant was treated differently from the other patients in Lantin. Therefore, it can in my opinion safely be assumed that the treatment he received was comparable to the general conditions described above in paragraph 5. If the applicant, suffering from extreme anxiety, received similar treatment to all the other patients in the common room of the psychiatric wing, as I am convinced he did, this treatment caused him suffering which should be considered to be “inhuman” within the meaning of Article 3 of the Convention.

7.  In my opinion Article 3 of the Convention has been violated in the present case.

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE FOIGHEL

I am partly in disagreement with the majority concerning the award for costs and expenses.

The applicant claimed reimbursement of BEF 115, 605 for court fees and certain documented expenses. He claimed BEF 460,000 for lawyers’ fees.

As he presented the Court with a reasonable breakdown of the total number of hours worked by the lawyer, and as the hourly rate of BEF 4,000 corresponds to the general local rate, the Court should have awarded the applicant BEF 565,605 under this head subject to the conditions set out in point 6(ii) of the operative part of the judgment.

In this case there are no convincing reasons why the Government should not reimburse the actual costs and expenses usefully and necessarily incurred by the applicant.

 

____

[1].  This summary by the registry does not bind the Court.

[2]Notes by the Registrar

.  The case is numbered 61/1997/845/1051. The first number is the case’s position on the list of cases referred to the Court in the relevant year (second number). The last two numbers indicate the case’s position on the list of cases referred to the Court since its creation and on the list of the corresponding originating applications to the Commission.

[3].  Rules of Court B, which came into force on 2 October 1994, apply to all cases concerning States bound by Protocol No. 9.

[4].  Note by the Registrar. For practical reasons this annex will appear only with the printed version of the judgment (in Reports of Judgments and Decisions 1998), but a copy of the Commission’s report is obtainable from the registry.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 3 | DIC | Habimi i drugi protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž br. 4027/17 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 17805/11 od 05.04.2017. godine u stavu prvom izreke, u delu stava drugog izreke kojim je odbijen tužbeni zahtev u delu u kome je traženo da se obaveže tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode još iznos od 400.000,00 dinara, za pretrplјeni strah usled torture još iznos od 150.000,00 dinara i za pretrplјene fizičke bolove usled torture još iznos od 150.000,00 dinara, u stavu trećem izreke i u stavu četvrtom izreke i žalbe tužioca AA i Republike Srbije u ovom delu odbijaju, kao neosnovane, dok se presuda preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete za pretrplјene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati još iznos od 350.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.04.2017. godine pa do isplate, i preinačava rešenje o troškovima sadržano u stavovima petom i šestom izreke presude tako što se obavezuje tužena Republika Srbija da tužiocu AA na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 301.350,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom.

U vreme lišenja slobode tužilac je bio policijski pripravnik već šest meseci i raspoređen na rad u Policijskoj stanici Palilula. Odmah po lišenju slobode odveden je u Policijsku stanicu u Ulici 29. novembra gde je bio "obrađivan" tri dana i iznudili priznanje dela primenom sile i fizičkim maltretiranjem. Prva tri dana koja je proveo u policijskoj stanici kod tužioca su dovele do snažne psihotraume i fizičke traume usled čega je razvijen strah najjačeg intenziteta u trajanju od tri dana sa kliničkom slikom akutne reakcije na stres. Tokom boravka u pritvoru narednih 6 meseci doživlјava strah srednjeg do jakog intenziteta usled socijalne izolacije, patnje, duševnog bola zbog sumnje da je počinio navedeno krivično delo, nemogućnosti komunikacije sa bliskim osobama, strah od neizvesnosti sudskog postupka u vidu posttraumatskog stresnog sindroma. U periodu izlaska iz pritvora tužilac doživlјava strah srednjeg intenziteta, a potom slabog intenziteta uz duševnu patnju zbog povrede ugleda i časti doživlјaj stida i osramoćenosti u jakom stečenu u trajanju od dve godine.

Pravilno je prvostepeni sud utvrdio i da je nad tužiocem vršena tortura jer je podvrgnut fizičkom mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju od strane policije, ali i prilikom boravka u pritvoru čime su povređena njegova prava zaštićena članom 3 Evropske konvencije o lјudskim pravima i osnovnim slobodama.

Neosnovani su žalbeni navodi tužioca da je visina dosuđene naknade za pretrplјeni strah i bol zbog torture prenisko određena sa pozivanjem na visinu štete dosuđene pred Evropskim sudom za lјudska prava obzirom da je iznos naknade štete za pretrplјeni strah i bol zbog torture prema tužiocu u zbiru približno iste visine kao onaj koji je dosuđen svakom od oštećenih, kao podnosilaca predstavke u odluci Evropskog suda za lјudska prava Habimi protiv Srbije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 3 | DIC | Đorđević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1268/2019 od 11.12.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih AA i BB, podnet protiv pravnosnažnih rešenja Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine i Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine, u odnosu na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku u vezi člana 61. Krivičnog zakonika, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca maloletnih odbacuje kao nedozvolјen.

Rešenjem Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine, između ostalih, maloletnima AA i BB su zbog izvršenja produženog krivičnog dela silovanje iz člana 178. stav 3. u vezi stava 2. i 1. u vezi člana 61. KZ izrečene vaspitne mere pojačan nadzor od strane roditelјa koje mogu trajati najmanje 6 (šest) meseci, a najviše 2 (dve) godine, a u koje mere se maloletnima uračunava vreme provedeno u pritvoru od 10.12.2018.godine do 18.12.2018.godine, s tim što će sud naknadno odlučiti o njihovom prestanku.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu Kžm1 43/19 od 02.08.2019.godine odbijena je kao neosnovana žalba zajedničkog branioca maloletnih AA i BB i potvrđeno je rešenje Višeg suda u Zaječaru Km.6/19 od 18.04.2019.godine.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde