Nacvlišvili i Togonidze protiv Gruzije

Država na koju se presuda odnosi
Gruzija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
9043/05
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
29.04.2014
Članovi
6
6-1
6-2
34
P1-1
P1-1-1
P7-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6
6-1
6-2
34
P1-1
P1-1-1
P7-2
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-2) Pretpostavka nevinosti
(Čl. 34) Pojedinačne predstavke
(Čl. 34) Ometanje vršenja prava predstavke
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Oduzimanje imovine
(P7-2) Pravo na žalbu u krivičnim stvarima
(P7-2) Viši sud
(P7-2) Preispitivanje osude
(P7-2) Preispitivanje kazne
Unutrašnje polje slobodne procene
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
U razdoblju od 1993. godine do 1995. godine, prvi podnositelj bio je gradonačelnik gruzijskog grada Kutaisi, a u razdoblju od 1995. do 2000. godine bio je na funkciji generalnog direktora fabrike automobila, jednog od najvećih društvenih preduzeća u Gruziji. Zajedno sa suprugom (drugi podnositelj predstavke) imao je u vlasništvu 15.55% deonica navedene kompanije te su bili većinski deoničari odmah nakon države. U decembru 2002. godine, prvi podnositelj je otet. Pušten je tek nakon što je njegova porodica otmičarima platila otkupninu.

U maju 2004. godine, prvi podnositelj je uhapšen zbog sumnje da je protivzakonito doveo do smanjenja osnovnog kapitala kompanije i optužen da je sklapao fiktivne ugovore. Tokom prva četiri meseca pritvora, smešten je u istu ćeliju u kojoj je bio njegov otmičar, i koji je izdržavao kaznu zatvora. U septembru 2004. godine, prvi podnosilac je prihvatio nagodbu koju je tužilac predložio. Nagodba je podrazumevala da će protiv njega biti doneta osuđujuća presuda bez prethodnog ispitivanja osnovanosti predmeta te da će biti kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 35.000,00 GEL (oko 14.700,00 EUR). Tužilaštvo je zauzvrat ponudilo smanjenje kazne. S obzirom da je podnosilac sarađivao sa nadležnim organima tokom istrage (vratio je 22,5% deonica kompanije), domaći sud je u kaznenom postupku prihvatio nagodbu te doneo osuđujuću presudu, iako on nije priznao krivicu. Protiv navedene odluke žalba nije bila dopuštena. Nakon toga, podnosilac je pušten na slobodu.

U predstavci ESLJP one je naveo kako je došlo do povrede prava na žalbu s obzirom da protiv sudske odluke kojom je prihvaćena nagodba nije bila dopuštena žalba. Prema njegovom mišljenju, uslovi nagodbe nisu bili razumni. Nadalje, podnositelji ističu kako je došlo do povrede prava na pošteno suđenje. Isto tako, podnositelji navode kako je došlo i do povrede prava na zaštitu vlasništva, s obzirom na to da su ih nadležna tela prisilila da bez ikakve naknade na državu prenesu deonice u njihovom vlasništvu te da podmire troškove postupka. Konačno, podnositelji ističu kako je došlo i do povrede prava na pojedinačni zahtev, s obzirom na to da je gruzijsko tužilaštvo pretilo da će protiv prvog podnositelja poništiti nagodbu te ponovno pokrenuti postupak ukoliko ne odustane pritužbe Sudu.

Vezano za navode u predstavci kojoj se podnosilac obratio ESLJP, Sud naglašava da se pristajanjem na nagodbu podnosilac odrekao prava da njegov predmet bude ispitan u meritumu. Sud je primetio kako je sam podnosilac pokrenuo postupak nagodbe, imao je pristup spisu predmeta, a tokom postupka nagodbe zastupala su ga dva advokata. On je izričito potvrdio da razume sadržaj i pravne posledice nagodbe i izjavu o prihvatanju dao je svojevoljno i svesno.Vezano za navodnu povredu čl. 2. Protokola br. 7. prema kojoj podnosilac nije imao pravo na žalbu protiv odluke domaćeg suda kojom je prihvaćena nagodba, Sud navodi sledeće: Prema mišljenju Suda, prihvaćajući nagodbu, podnosilac se svojevoljno odrekao prava na žalbu. Stoga, Sud je ustanovio kako nije došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije niti čl. 2. Protokola br. 7.

Što se tiče izjave podnosioca da su okolnosti njegovog hapšenja dovele do povrede pretpostavke nevinosti, Sud je primetio kako gruzijski guverner u svojoj izjavi o borbi protiv korupcije (koju je dan na dan hapšenja podnosica) nije izričito spomenuo podnosioca. Isto tako, Sud je zaključio kako snimanje i prenos njegovog hapšenja nije moglo uticati na njegovo pravo na pošteno suđenje. Stoga je Sud utvrdio kako nije došlo do povrede čl. 6. st. 2. Konvencije.

Vezano za čl. 1. Protokola br. 1. , Sud je primetio kako su prenos podnositeljevih deonica te ostale isplate koje je izvršio na ime povrata sredstva, bile posledica utvrđivanja njegove kaznene odgovornosti. Zakonitost i prikladnost takve sankcije se nisu mogle odvojiti od pitanja je li postupak nagodbe bio pošten. Stoga, Sud je ustanovio kako nije došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1.

Vezano za članak 34. Konvencije, u odnosu na korespondenciju između podnositeljeve kćeri i gruzijskog tužilaštva (u vezi sa navodima da je od podnosioca traženo da povuče predstavku sudu, kako nagodba ne bi bila poništena), Sud je ustanovio kako neformalna komunikacija između državnog organa i privatne treće osobe nije relevantni faktor koji može uticati na ishod postupka pred Sudom. Međutim, Sud je zaključio kako komunikacija sama po sebi nije bila suprotna obavezi države članice koju predviđa čl. 34. Konvencije. Sud je ustanovio kako namera gruzijskog tužilaštva nije bila uticati na podnosioca da predstavku Sudu niti se na bilo koji drugi način mešati u delotvorno korišćenje prava na pojedinačnu predstavku. Stoga, Sud je utvrdio kako Gruzija nije povredila prava predviđena čl. 34. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

TREĆE ODELJENJE

PREDMET NACLIŠVILI I TOGONIDZE PROTIV GRUZIJE

(Predstavka br. 9043/05)

PRESUDA

[Izvodi]

STRAZBUR

29. april 2014.

Ova će presuda postati pravosnažna pod uslovima iz člana 44, st. 2 Konvencije ali može biti predmet redaktorskih izmena.

U predmetu Nacvlišvili i Togonidze protiv Gruzije, Evropski sud za ljudska prava (ranije Treće odeljenje), zasedajući u Veću u sastavu:

Josep Kasadeval (Casadevall), predsednik,
Alvina Đulumjan (Gyulumyan),
Korneliu Birsan (Corneliu Bîrsan),
Ján Šikuta,
Nona Cocoria (Tsotsoria),
Kristina Pardalos,
Johanes (Johannes) Silvis, sudije,
i Santjago Kesada (Santiago Quesada), sekretar Odeljenja,

Nakon većanja zatvorenih za javnost, održanih 15. oktobra 2013. i 3.aprila 2014, Izriče sledeću presudu, usvojenu potonjeg dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 9043/05) koju su 9. maja 2005. godine protiv Gruzije Evropskom sudu za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) podnela dva gruzijska državljana, g. Amiran Nacvlišvili (u daljem tekstu: podnosilac predstavke) i gđa Rusudan Togonidze (u daljem tekstu: podnositeljka predstavke) u skladu sa članom 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija).
  2. Podnosioce predstavke, kojima je odobrena pravna pomoć radi javne rasprave o meritumu (vidi stavove 5 i 6 dole u tekstu), su zastupali gđa M. Giošvili (Gioshvili), gđa E. Filjejeva (Fileeva) i g. Korotejev (Koroteev), advokati iz Gruzije i Ruske Federacije. Državu Gruziju (u daljem tekstu: Država) su sukcesivno predstavljali njeni zastupnici pred Sudom, g. M. Kekenadze, g. D. Tomadze i g. L. Meskhoradze, službenici Ministarstva pravde.
  3. Podnosilac predstavke je naročito tvrdio da je postupak sklapanja nagodbe, propisan domaćim pravom u predmetno vreme a koji je primenjen u njegovom slučaju, predstavljao zloupotrebu postupka i da je bio nepravičan suprotno članu 6, st. 1 Konvencije i članu 2 Protokola br. 7 Konvencije. Uz to je tvrdio da je publicitetom koje je njegovo hapšenje dobilo prekršeno njegovo pravo na pretpostavku nevinosti shodno članu 6, st. 2 Konvencije. Pored toga, oba podnosioca predstavke su tvrdila da ih je država ometala u vršenju prava na podnošenje pojedinačnih predstavki, suprotno članu 34 Konvencije i da su novčanim kaznama koje su im izrečene tokom postupka sklapanja nagodbe povređena njihova prava na imovinu iz člana 1 Protokola br. 1.
  4. I podnosioci predstavke i Država su podneli pisane napomene o dopuštenosti i meritumu predstavke.
  5. Sud je pravosnažnom odlukom usvojenom 25. juna 2013. proglasio predstavku delimično dopuštenom (član 29, st. 1 do kraja Konvencije). Sud je u pogledu daljeg postupka odlučio da strane u postupku svoje napomene o meritumu izlože u usmenom postupku (shodno pravilu 59, st. 3 Poslovnika Suda).
  6. Javna rasprava o meritumu održana je u zgradi Suda u Strazburu 15. oktobra 2013 (shodno pravilu 59, st. 3 Poslovnika Suda).

Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime Države
gospodin G. LORTKIPANIDZE i g. A. BARAMIDZE, zamenici ministra pravde,
gospodin L. MESKHORADZE, zastupnik pred Sudom,
gospođa Š. MEZURNIŠVILI (SH. MEZURNISHVILI) i
gospođa N. MEZVRIŠVILI (MEZVRIŠVILI), savetnice,

(b) u ime podnosilaca predstavke
gospođa M. GIOŠVILI,
gospođa E. FILJEJEVA,
gospodin Mr K. KOROTEJEV, zastupnici.

Sudu su se obratili g. Meskhoradze, gđa Giošvili, gđa Filjejeva i g. Korotejev.

  1. Sud je 1. februara 2014. izmenio sastav svojih Odeljenja, ali je ovu predstavku zadržalo ranije Treće odeljenje.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnosilac i podnositeljka predstavke su rođeni 1950. odnosno 1953. godine i trenutno žive u Moskvi, Ruskoj Federaciji, odnosno u Kutaisiju, Gruziji. Oni su muž i žena.

A.  Istorijat

  1. Podnosilac predstavke je bio zamenik gradonačelnika Kutaisija, drugog po veličini grada u Gruziji, od 1993. do 1995. a od 1995. do 2000. je vršio funkciju generalnog direktora preduzeća koje je rukovodilo fabrikom automobila u tom gradu (u daljem tekstu: fabrika), jednog od najvažnijih javnih preduzeća u zemlji. Na plenarnoj sednici akcionara fabrike 29. decembra 2000. je imenovan za predsednika nadzornog odbora fabrike. 
  2. Podnosilac predstavke je posedovao najveći broj deonica u fabrici posle države (koja je posedovala 78,61% deonica), ukupno 12,95% deonica koje je kupio 1998. i 2002. godine. Podnositeljka predstavke je bila vlasnica 2,6% deonica koje je kupila 2002, te je ovaj par zajedno posedovao 15,55% deonica.
  3. Podnosilac predstavke je otet decembra 2002. Njegovi su ga otmičari teško zlostavljali a pušten je na slobodu nakon što je njegova porodica platila veliku otkupninu.

B. Krivični postupak protiv podnosioca predstavke

  1. Podnosilac predstavke je 12. marta 2004. optužen za nezakonito smanjenje deoničarskog kapitala fabrike, za koji je bio zadužen prvo kao generalni direktor a zatim kao predsednik nadzornog odbora. Optužen je za fiktivnu prodaju, prenos i otpis i trošenje te dobiti protivno interesima kompanije (član 182 Krivičnog zakonika – „zloupotreba ovlašćenja proneverom i prisvajanjem tuđe imovine“).
  2. Policija i tužilac Kutaisija su 15. marta 2004. otišli do radnog mesta podnosioca predstavke da ga uhapse.. ...
  1. Podnosilac predstavke je 16. marta 2004. angažovao advokata da štiti njegove interese.
  2. Kada je 17. marta 2004. prvi put ispitivan u svojstvu osumnjičenog, podnosilac predstavke je u prisustvu svog advokata tvrdio da je nevin i iskoristio je svoje pravo da se brani ćutanjem.
  3. Tužilaštvo je istog dana, 17. marta 2004, podnelo zahtev Gradskom sudu Kutaisija da podnosiocu predstavke odredi pritvor. Tužilaštvo je tvrdilo da bi podnosilac predstavke, koji je optužen za ozbiljno krivično delo, možda mogao pokušati da izbegne pravdu, spreči utvrđivanje istine i nastaviti da vrši krivična dela. Gradski sud je u rešenju po ovom zahtevu usvojenom nenaznačenog datuma podnosiocu predstavke odredio tromesečni pritvor. Podnosilac predstavke je pred Gradskim sudom u Kutaisiju osporavao to rešenje u skladu sa članom 243 Zakona o krivičnom postupku (u daljem tekstu: ZKP) a taj je sud njegovu žalbu odbacio nenaznačenog datuma.
  4. Podnosilac predstavke je 25. marta 2004. poslao dopis tužilaštvu u kojem je naveo sledeće: „S obzirom na to da mi je stalo do budućnosti fabrike automobila i da smatram da je moguće rešiti probleme [koje imam] sa državom, izražavam spremnost da se odreknem deonica u fabrici koje su trenutno u mom vlasništvu i vlasništvu moje supruge a u korist države“.
  5. Regionalni sud u Kutaisiju je 14. juna 2004. produžio pritvor podnosioca predstavke do 15. jula 2004, a zatim je njegov pritvor jula 2004. produžen do 15. septembra 2004.
  6. Podnosilac predstavke je tokom prva četiri meseca pritvora bio smešten u istoj ćeliji sa licem optuženim za njegovu otmicu 2002. godine (vidi stav 11 gore u tekstu) i još jednim licem koje je služilo kaznu za ubistvo. Nakon što se Javno pravobranilaštvo žalilo na tu činjenicu jer je fizička i psihička dobrobit podnosioca predstavke bila u opasnosti, zatvorske vlasti su podnosioca predstavke preselile u drugu ćeliju.
  7. Podnosiocu predstavke i njegovom advokatu je 1. avgusta 2004. omogućen uvid u spise krivičnog predmeta. Podnosilac predstavke je 6. avgusta 2004. angažovao još jednog advokata da štiti njegove interese u postupku.
  8. Istraga je okončana 6. septembra 2004. a podnosilac predstavke je optužen za navedena dela. Nakon što se uz pomoć svoja dva advokata upoznao sa celim spisom predmeta, ponovo je tvrdio da je nevin ali je potvrdio svoju nameru da sarađuje u istrazi.
  9. Oba podnosioca predstavke su istog dana, 6. septembra 2004, svoje deonice, ukupno 15,55% deoničarskog kapitala, besplatno preneli na državu.
  10. Prema pisanoj izjavi u spisu predmeta koju je dao g. G.T.-ia, radnik te fabrike, on i još devet zaposlenih u toj fabrici su na zahtev tužilaštva u vezi sa krivičnim postupkom protiv podnosioca predstavke besplatno preneli na državu svoje deonice u zamenu za njegovo puštanje iz pritvora. U spisu predmeta se nalaze primerci relevantnih sporazuma o besplatnom prenosu deonica datiranih na 6. septembar 2014.
  11. Spisi sadrže i izjavu svedoka, gđe M.I.-dze, sestre podnositeljke predstavke, po kojoj je javni tužilac takođe zahtevao od porodice podnosioca predstavke da uplati 50.000 gruzijskih larija (GEL) (oko 21.000 evra (EUR)) Fondu za razvoj državnih tela koji obezbeđuju zaštitu prava (u daljem tekstu: Razvojni fond) radi zaključenja „proceduralnog sporazuma“ po kojem se podnosilac predstavke pušta iz pritvora. Javni tužilac im je stoga obezbedio dokumenta potrebna za prenos, pri čemu je dodao da se podnosilac predstavke ne sme naznačiti kao lice koje uplaćuje sredstva. Javni tužilac je insistirao na tome da uplatu Razvojnom fondu ne izvrše direktno podnosioci predstavke. Gđa M.I.-dze je zato pristala da zahtevani iznos uplati u svoje ime.
  12. Kao što dokazuje relevantna potvrda banke o prenosu sredstava, uplata je izvršena 8. septembra 2004, pri čemu su dokumentu navodi ime gđe M.I.-dze kao osobe koja je izvršila prenos.
  13. Podnosilac predstavke je sledećeg dana, 9. septembra 2004, podneo pisani zahtev javnom tužiocu tražeći od njega da pripremi „proceduralni sporazum“ (u daljem tekstu „sporazum o nagodbi“) shodno postupku uvedenom u gruzijski pravosudni sistem februara 2004. Podnosilac predstavke je naveo da je, iako smatra da je nevin, spreman da postigne dogovor o kazni i plati štetu koju je država pretrpela; naveo je da će s tim u vezi uplatiti 35.000 GEL (14.700 EUR) u državni budžet. Dodao je da potpuno razume sadržaj sporazuma.
  14. Javni tužilac Kutaisija je istog dana ponudio a podnosilac predstavke je prihvatio sporazum o nagodbi u vezi sa kaznom (shodno članu 679, st. 2 ZKP). U zapisniku o sporazumu o nagodbi se navodi da je podnosilac predstavke „aktivno sarađivao tokom istrage tako što je dobrovoljno nadoknadio štetu u iznosu od 4.201.663 GEL (približno 1.765.000 EUR) koju je izazvao svojim kriminalnim aktivnostima time što je državi vratio 22,5% deonica u fabrici“ mada je odbio da prizna krivicu za dela za koja je optužen. Tužilac je pored toga napomenuo da je, bez obzira na činjenicu da je podnosilac predstavke optužen za naročito teško delo za koje je predviđena kazna zatvora od šest do dvanaest godina, ipak moguće ponuditi mu sporazum o nagodbi s obzirom na to da je u potpunosti nadoknadio štetu i na to da je takav sporazum u interesu efikasnog korišćenja državnih resursa. Konkretno, tužilac je obećao da će sudu predložiti da osudi podnosioca predstavke bez razmatranja merituma i da mu izrekne blažu kaznu u obliku novčane kazne u vrednosti od 35.000 GEL (14.700 EUR). Podnosiocu predstavke je objašnjeno da ga sporazum o nagodbi ne oslobađa od eventualne građanske odgovornosti. Podnosilac predstavke je izjavio da u potpunosti shvata sadržinu nagodbe i da je spreman da je prihvati a da odluku nije doneo pod bilo kakvom prisilom, pritiskom ili usled nepriličnih obećanja. Zapisnik o sporazumu o nagodbi su svojeručno potpisali i tužilac i podnosilac predstavke i njegova dva advokata.
  15. Javni tužilac je istog dana, 9. septembra 2004, podneo zahtev Gradskom sudu u Kutaisiju u kojem je predlagao da odobri navedeni sporazum o nagodbi, kojim se predviđa da sud neće razmatrati meritum predmeta, da će podnosilac predstavke biti proglašen krivim po tačkama optužnice i da će mu biti izrečena umanjena kazna predviđena za ta dela i da će optuženom biti izrečena novčana kazna u iznosu od 35.000 GEL (14.700 EUR). U zahtevu tužioca se pominje da je uz zahtev priložen pisani zapisnik sporazuma o nagodbi i dvanaest tomova spisa ovog krivičnog predmeta.
  16. Gđa M.I.-dze je istog dana, 9. septembra 2004, izvršila bankovni prenos sredstava kojim je državi platila novčanu kaznu u iznosu od 35.000 GEL (14.700 EUR) shodno navedenom sporazumu o nagodbi između podnosioca predstavke i javnog tužioca.
  17. Sudija pojedinac Gradskog suda u Kutaisiju je na usmenom pretresu 10. septembra 2004. razmatrao zahtev tužioca od 9. septembra 2004. Kao što ukazuje zapisnik sa pretresa, sudija je podnosiocu predstavke u prisustvu jednog od dvojice advokata koji su potpisali sporazum o nagodbi (vidi stav 27 gore u tekstu) objasnio koja prava ima shodno članu 679-3 Zakona o krivičnom postupku. Podnosilac predstavke je odgovorio da je u potpunosti svestan svojih prava i da je dobrovoljno pristao na nagodbu i da nije bio izložen bilo kakvom nepriličnom pritisku tokom pregovora sa tužiocem. To je potvrdio i njegov advokat. Podnosilac predstavke i njegov advokat su zatim zamolili sudiju da odobri sporazum o nagodbi koji je podneo tužilac i potvrdili da u potpunosti prihvataju njegove posledice. Advokat je dodao da je on pomagao u pregovorima o sporazumu o nagodbi između svog klijenta i tužilaštva, da je njegov klijent insistirao na postizanju dogovora i da je on, u svojstvu advokata, podnosiocu predstavke pružao sve neophodne savete.
  18. Oslonivši se na dokumentarne dokaze i svedočenja raznih svedoka prikupljenih tokom faze istrage, sud u Kutaisiju je utvrdio da su optužbe protiv podnosioca predstavke osnovane. Taj sud je takođe primetio da podnosilac predstavke, koji je 6. septembra 2004. optužen za krivična dela iz člana 182, st. 2, t. a, b i c, i st. 3, t. b Krivičnog zakonika, “nije priznao krivicu i da je koristio svoje pravo da se brani ćutanjem. Međutim, pošto je aktivno sarađivao tokom istrage, dobrovoljno je nadoknadio štetu u iznosu od 4.201.663 GEL (1.765.000 EUR) koju je prouzrokovao svojim kriminalnim aktivnosti time što je državi vratio 22,5% deonica u fabrici.“
  19. Gradski sud je pored toga naveo da je nakon sudijskog razmatranja doneo zaključak da je sporazum o nagodbi zaključen u skladu sa zakonom, da ga je podnosilac predstavke potpisao potpuno svestan činjenica i da to nije učinio usled bilo kakve prisile, pritiska ili bilo kakvog obećanja koje je prevazilazilo ono što je dozvoljeno tokom sklapanja nagodbe. Taj sud je stoga odobrio sporazum time što je podnosioca predstavke proglasio krivim po tačkama optužnice i izrekao mu novčanu kaznu u iznosu od 35.000 GEL (14.700 EUR). Podnosilac predstavke je zatim momentalno oslobođen u sudnici.
  20. Kao što je pomenuto u izreci odluke Gradskog suda u Kutaisiju od 10. septembra 2004, ta odluka je pravosnažna i na nju se ne može izjaviti žalba. Strane u postupku su, međutim, imale pravo da podnesu zahtev za ukidanje odluke i ponovno otvaranje postupka u slučaju da novootkrivene okolnosti to opravdavaju.
  21. Prema spisima predmeta, podnosilac predstavke je nakon okončanja krivičnog postupka i potonjeg oslobađanja napustio Gruziju i od tada živi u Moskvi, u Rusiji.

...

II RELEVANTNO DOMAĆE  PRAVO I  MEĐUNARODNI DOKUMENTI

A.  Zakon o krivičnom postupku (ZKP)

  1. Relevantne odredbe vezane za „proceduralne sporazume“ (“საპროცესო შეთანხმება” na gruzijskom, saprotseso shetankhmeba), ili nagodbe su uvedene u ZKP 13. februara 2004, a prvi amandmani na njih su usvojeni 24. juna 2004, tako da su u predmetno vreme propisivale:

Član 15

„Može se zaključiti proceduralni sporazum u skladu sa načelom o nezavisnosti pravosuđa. Proceduralni sporazum doprinosi bržem i efikasnijem pravosudnom sistem.“

Član 679-1

„1. Sud može da izrekne presudu na osnovu proceduralnog sporazuma bez razmatranja merituma predmeta o kojem odlučuje. Proceduralni sporazum se zasniva na sporazumu u vezi sa odgovornošću optuženog ili kazne. Predlaganje proceduralnog sporazuma predstavlja prerogativ tužilaštva.

2. Kada se sporazum zaključuje u vezi sa kaznom, optuženi ne priznaje krivicu već postiže dogovor sa tužiocem o kazni ili nekažnjavanju i/ili prihvata da sarađuje tokom istrage.

3. Kada se sporazum zaključuje u vezi sa odgovornošću, optuženi priznaje krivicu i/ili sarađuje tokom istrage.

4. Proceduralni sporazum se zaključuje s odobrenjem hijerarhijski višeg tužioca.

5. Tužilac na osnovu proceduralnog sporazuma može da traži smanjenje kazne za optuženog ili da odluči da ublaži optužbe protiv njega ili da odustane od jednog broja optužbi pod uslovom da optuženi prizna krivicu po svim tačkama.

6. Pre no što odluči o smanjenju kazne ili ublažavanju optužbi, tužilac mora da razmotri (a) težinu kazne koja preti optuženom kao i težinu nezakonitosti dela i krivice optuženog; (b) korišćenje državnih resursa na način kojim se najviše štiti opšti interes...

7. Proceduralni sporazum se ne zaključuje bez angažovanja pravobranioca i bez prethodne saglasnosti optuženog sa sadržajem sporazuma.

8. Proceduralni sporazum je ništavan ako se naknadno ispostavi da podaci i dokazi koje je optuženi dao tokom istrage... nisu uverljivi i ne doprinose stvarnoj mogućnosti identifikovanja odgovornih lica. Odluku o poništavanju proceduralnog sporazuma donosi sud.

9. U određenim slučajevima, u kojima je saradnja optuženog tokom istrage dovela do otkrivanja naročito teškog krivičnog dela ili kriminalne aktivnosti službenog lica i u kojima je optuženi neposredno doprineo održivosti istrage, javni tužilac može od suda zatražiti da optuženog oslobodi krivične odgovornosti. ...

10. Tužilac prilikom sklapanja proceduralnog sporazuma mora da obavesti optuženog da ga sporazum ne oslobađa od eventualne građanske odgovornosti. Javni tužilac odnosno zamenik javnog tužioca može u posebnim okolnostima doneti obrazloženu odluku kojom se optuženi oslobađa od eventualne građanske odgovornosti. U ovim okolnostima odgovornost snosi država.“

Član 679-2 st. 2, 3 i 4

„2. Optuženi ili njegov punomoćnik ili advokat mora da potpiše pisanu izjavu kojom potvrđuje da nakon dobijanja pravnog saveta svojevoljno prihvata sudsku odluku usvojenu bez razmatranja merituma predmeta. Optuženi mora u potpunosti da razume sadržaj predloga koji će tužilac podneti sudu, kao i pravne posledice odluke koju sud može da donese.

3. Kada optuženi i tužilac postignu proceduralni sporazum, tužilac mora da sastavi predlog u kojem izlaže sadržaj sporazuma. Predlog zatim potpisuju tužilac, advokat optuženog i optuženi.

4. Sadržaj predloga iz stava 3 ovog člana je poverljiv a pristup njemu mogu imati samo potpisnici i sud.“

Član 679-3

„1. Proceduralni sporazum mora da bude sačinjen u pisanom obliku i odobren od strane suda tokom javnog pretresa, osim ako pretres mora biti održan iza zatvorenih vrata iz opravdanih razloga. Odluka suda mora da odražava proceduralni sporazum. Sud mora da obezbedi da je sporazum zaključen bez primene nasilja i zastrašivanja i bez obmane ili nezakonitih obećanja. Sud takođe mora da obezbedi da se optuženi dobrovoljno saglasio sa sporazumom i da je bio u mogućnosti da dobije stručnu pravnu pomoć. 

2. Sud pre odobravanja proceduralnog sporazuma mora da obezbedi da

a) optuženi u potpunosti shvata prirodu krivičnog dela za koje je optužen;

b) optuženi u potpunosti shvata koja mu se kazna može izreći za krivično delo koje priznaje;

c) je optuženi svestan pravnih zahteva vezanih za priznanje krivice u kontekstu proceduralnog sporazuma;

d) optuženi u potpunosti shvata da sud nema nikakvu obavezu da prihvati predlog tužilaštva u kojem se na osnovu proceduralnog sporazuma preporučuje ublažavanje ili apsolutno oslobađanje od kazne;

e) optuženi shvata da ima sledeća ustavna prava:

- pravo na odbranu;

- pravo da odbije da zaključi sporazum u kojem priznaje krivicu;

- pravo na razmatranje merituma predmeta.

f) proceduralni sporazum ne predstavlja rezultat prisile, zastrašivanja ili obećanja koja prevazilazi granice dozvoljenog u takvom sporazumu;

g) optuženi ne osporava činjenice na kojima je zasnovan sporazum sa njegovim priznanjem krivice.

3. Sud donosi odluku u skladu sa zakonom i nije obavezan da odobri sporazum između optuženog i tužioca.“

Član 679-4 st. 1, 3, 4, 5, 6 i 7

„1. Sud u situacijama predviđenim u prethodnom Poglavlju može da izrekne bilo presudu [kojom odobrava sporazum o nagodbi] bez razmatranja merituma ili odluku kojom predmet vraća tužiocu radi podizanja optužnice.

3. Sud na osnovu spisa predmeta mora da utvrdi da je optužba osnovana, da je kazna predložena u predlogu pravična i da je optuženi svojevoljno priznao krivicu. 4. Ako se složi sa činjeničnom i pravnom ocenom predmeta koju je izneo tužilac i smatra da je predložena kazna pravična, sud izriče presudu u roku od mesec dana od dana prijema predmetnog predloga tužioca ... .

4. Ako utvrdi da podneti dokazi ne potkrepljuju optužbu ili da je proceduralni sporazum zaključen suprotno članu 679-1, sud predmet vraća tužiocu radi podizanja optužnice.

5. Sud je ovlašćen da smanji kaznu koju tužilac predlaže ako smatra da je isuviše stroga.

6. Optuženi ima pravo da odbije da zaključi proceduralni sporazum zasnovan na njegovom priznanju krivice u bilo kom trenutku tokom sudskog postupka pre no što sud izrekne odluku. Advokat optuženog ne mora da se složi sa ovim odbijanjem. Obaveze iz sporazuma se ne mogu odbiti nakon što sud donese odluku.“

Član 679-7 st. 2 i 3

„2. Nije dozvoljena žalba na presudu [iz prethodnih članova], koja postaje pravosnažna nakon dostavljanja.

3. Presuda može biti preispitana shodno sa uobičajenim pravilima vezanim za nove činjenice ili pravne okolnosti.“

  1. Nakon izmena i dopuna ZKP usvojenih 25. marta 2005, podnošenje predloga sudu da se postupak okonča sporazumom o nagodbi nije više predstavljalo prerogativ tužioca. Takav je zahtev mogao podneti i optuženi (član 679-1 st. 1). Pored toga, sadržina predloga tužioca više nije bila poverljiva (član 679-2 st. 4), osim dela sa informacijama koje je optuženi obelodanio tokom istrage. Istim je izmenama i dopunama uvedena i obaveza održavanja pretresa na kojem sud odobrava proceduralni sporazum koji se u integralnoj verziji unosi u zapisnik postupka (član 679-3 st. 4).
  2. Pored toga, izmenama i dopunama usvojenim 25. marta 2005. je uvedena obaveza suda da tokom razmatranja zakonito podnetog sporazuma o nagodbi optuženom objasni da njegova eventualna pritužba da je tužilaštvo prema njemu nepropisno postupalo tokom prethodnih pregovora neće osujetiti odobravanje sporazuma o nagodbi (član 679-3 st. 2(1)).
  3. Štaviše, dok je članom 679-6 pre 25. marta 2005. bila dozvoljena samo mogućnost izjavljivanja žalbe na presudu kojom se proceduralni sporazum proglašava ništavnim, predmetnom izmenom je optuženom data mogućnost da višem sudu izjavi žalbu na odobravanje sporazuma u roku od petnaest dana od dana usvajanja odluke suda ako

„(a) je proceduralni sporazum zaključen primenom obmane;

(b) su prava optuženog na odbranu bila ograničena;

(c) je proceduralni sporazum zaključen uslede primene nasilja, prisile, pretnji ili zastrašivanja; (d) sud koji je odlučivao o predmetu nije vršio svoje dužnosti iz [gorenavedenih članova].”

  1. U izmenama i dopunama o kojima je reč nije precizirano može li se po gorenavedenim osnovama izjaviti žalba na odluke usvojene pre 25. marta 2005.

B.  Savet Evrope

1. Preporuka br. R (87) 18 Komiteta ministara državama članicama o pojednostavljenju krivičnog pravosuđa

  1. Ovu Preporuku o pojednostavljenom i skraćenom postupku je Komitet ministara Saveta Evrope usvojio 17. septembra 1987. godine. Sledi relevantni deo te Preporuke:

„Imajući u vidu povećanje broja krivičnih predmeta koji se podnose sudu a naročito onih za koje su zaprećene blage kazne, kao i probleme koje izaziva dužina krivičnog postupka;

Smatrajući da kašnjenja u kažnjavanju krivičnih dela štete ugledu krivičnog pravosuđa i utiče na valjano sprovođenje pravde;

Smatrajući da kašnjenja u krivičnom pravosuđu mogu biti rešena ne samo izdvajanjem određenih resursa i načinom na koji se ti resursi koriste, već i jasnijom definicijom prioriteta za sprovođenje krivične politike, kako u pogledu oblika tako i u pogledu suštine, putem:

- pribegavanja načelu diskrecionog gonjenja;

- primene sledećih mera u pogledu lakih i masovnih krivičnih dela:

- takozvanog skraćenog postupka,

- vansudskih poravnanja od strane organa nadležnih za krivične stvari i ostalih posredničkih organa, kao moguće alternative gonjenju,

- takozvanih pojednostavljenih postupaka;

- pojednostavljivanja redovnih sudskih postupaka...“

2. Poštovanje dužnosti i obaveza od strane Gruzije, Izveštaj Komiteta za praćenje poštovanja dužnosti i obaveza od strane država članica Saveta Evrope (Komiteta za praćenje), 21. decembar 2005.

  1. Slede relevantni izvodi iz navedenog Izveštaja Komiteta za praćenje:

„44. Izvestioci imaju i neke rezerve u pogledu sve veće tendencije presađivanja stranih, obično neevropskih pravnih modela u nacionalni pravosudni sistem Gruzije. To je, na primer, slučaj sa nedavno usvojenim propisima o nagodbi, koji predstavljaju pokušaj oponašanja pravne prakse Sjedinjenih Država i kojima će se izvestioci vratiti u pasusu o borbi protiv korupcije. ...

47. Premda je jasno da vlasti moraju da uzimaju u obzir zahteve javnosti da se preduzimaju momentalni i odlučni koraci u vezi sa najnotornijim slučajevima navodne korupcije, izvestioci insistiraju na tome da očekivanja javnosti ne mogu da opravdaju povrede prava osumnjičenih i nepoštovanje osnovnih načela pravičnog krivičnog postupka. Hapšenja nekih bivših zvaničnika optuženih za korupciju su izvršena u spektakularnim okolnostima, često bez naloga za hapšenje i u slučajevima kada nije bilo naznaka da osumnjičeni nameravaju da beže. Organizacije za zaštitu ljudskih prava su izvestile o nekoliko predmeta u kojima je primenjena preterana sila, neka su hapšenja snimljena a snimci – kojima se ponižava ljudsko dostojanstvo osumnjičenih – su naširoko emitovani na nekoliko televizijskih kanala. Poštovanje načela pretpostavke nevinosti tek treba da se utemelji za neke kategorije osumnjičenih u novoj Gruziji.

48. Sistem „nagodbe“, po kojem osumnjičeni mogu da izdejstvuju ublažavanje ili odustajanje od optužbi protiv njih u zamenu za uplaćivanje novca koji su navodno proneverili, je u najmanju ruku kontroverzan. Premda se institut nagodbe naširoko primenjuje u Sjedinjenim Državama kao i nekim državama članicama Saveta Evrope, on se obično odnosi na sporazume po kojima optuženi pristaju da priznaju krivicu (potkažu druge izvršioce, itd.) u zamenu za blažu optužbu. Gruzijski sistem nagodbe ide korak dalje i u jednačinu uvodi finansijsku komponentu – od optuženih se traži da vrate određen iznos koji približno odgovara iznosu koji su navodno ukrali. Tužilac zauzvrat pristaje da ublaži ili odustane od optužbi. Sporazum mora da odobri sudija. 49. Izvestioci smatraju da ova praksa, usled specifičnosti gruzijske verzije sistema nagodbe, naročito uvođenja finansijske komponente i očigledno proizvoljnog načina na koji se primenjuje u određenim slučajevima ali ne i u drugim slučajevima, nije u saglasnosti sa standardima Saveta Evrope. Ovaj sistem može ne samo da stvori utisak da je velikim lopovima dozvoljeno da kupe imunitet od pravde, već izaziva i zabrinutost jer nedostatak administrativnih kontrola i provera u gruzijskoj policiji, tužilaštvima i sudovima stvara opasnost od zloupotreba. Izvestioci shvataju da je novac dobijen preko „nagodbi“ (nekih 30 miliona USD do sada) veoma važan i da je doprineo isplati penzija i finansiranju nekih hitnih potreba, ali se ne slažu sa konceptom koji je vrhovni tužilac sugerisao da se efikasnost pravosuđa može meriti budžetskim prihodima koje je ostvarilo. Posle višegodišnje rasprostranjene korupcije i sistematskog neobaziranja na vladavinu prava, Gruziji je potrebno pravosuđe koje je efikasno i jednako za sve.

50. Izvestioci stoga pozivaju gruzijske vlasti da momentalno i suštinski preispitaju važeći postupak nagodbe kako bi ga usaglasili sa standardima Saveta Evrope.”

3. Rezolucija br. 1415 (2005) Parlamentarne skupštine Saveta Evrope

  1. Parlamentarna skupština Saveta Evrope je 24. januara 2006. nakon razmatranja navedenog Izveštaja Komiteta za praćenje usvojila Rezoluciju br. 1415 (2005). Slede relevantni izvodi iz ove Rezolucije:

„9. Skupština nakon konsultacija sa gruzijskim vlastima, ... poziva Gruziju da: ...

Kritički preispita postojeću praksu sistema „nagodbe“ koja – u postojećom obliku

– s jedne strane dozvoljava navodnim izvršiocima krivičnih dela da iskoriste dobit stečenu izvršenjem krivičnih dela da sebi kupe slobodu, a s druge, sa sobom nosi opasnost od zloupotrebe ili da će biti primenjivana proizvoljno ili čak iz političkih razloga; ...“

4. Izveštaj Tomasa Hamarberga (Thomas Hammarberg), komesara za ljudska prava Saveta Evrope, nakon posete Gruziji 18-20. aprila 2011.

  1. Sledi tekst relevantnih delova Izveštaja o sistemu nagodbe u Gruziji koji je komesar za ljudska prava objavio 30. juna 2011:

Sporazumi o nagodbi

63. Komesar je posvetio posebnu pažnju pitanju nagodbe i njene primene u krivičnim predmetima.

64. Nagodba sada preovlađuje u funkcionisanju krivičnog pravosuđa u Gruziji. Došlo je do velikog povećanja u primeni nagodbe otkad je uvedena 2004. Predsednik Vrhovnog suda je komesara obavestio da su sporazumi o nagodbi zaključeni u oko 80% svih krivičnih predmeta 2010.

65. Nagodba nesporno predstavlja uspešan mehanizam za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. Značajne koristi od nagodbe obuhvataju i brzo rešavanje krivičnih predmeta i rasterećivanja posla sudova, tužilaca i advokata. Pored toga, ona doprinosi smanjenju kazni a time i broja zatvorenika, što je od ključnog značaja u kontekstu visoke stope prenaseljenosti zatvora u Gruziji.

66. Postojeći model nagodbe, propisan novim ZKP, podrazumeva priznanje krivice ili dogovor o kazni sa tužiocem (izjava nolo contendere). Može ga pokrenuti optuženi ili tužilac.

67. Optuženi mora da ima pravobranioca u kontekstu sklapanja sporazuma o nagodbi; uloga advokata u ovom procesu je, međutim, ograničena. Prema podacima koje je komesar dobio, većina optuženih je praktično sigurna da će biti osuđena, a njihovi advokati im savetuju da sklope nagodbu sa tužiocem kako bi kaznu sveli na minimum umesto da nastoje da oslobode svoje klijente od optužbi. Ovaj je stav naročito uobičajen u slučaju dela za koje je predviđena kazna zatvora. Međutim, zamenik ministra pravde je istakao da će nove odredbe Zakona o krivičnom postupku, kojima se odbrani daju veća prava, takođe pozitivno uticati na položaj odbrane u kontekstu sporazuma o nagodbi.

68. Komesar je zabrinut zbog diskrecionih ovlašćenja tužioca tokom pregovora o sporazumu o nagodbi. Na primer, tužilac sad može da predlaže kazne koje su manje čak i od najnižih zakonom predviđenih kazni, a mnogi veruju da bi to ovlašćenje trebalo da ima sudija. Pored toga, u zakonu nije definisan potreban stepen saradnje optuženog sa tužilaštvom, što dovodi do subjektivnosti i nedoslednosti prakse.

69. Sud odlukom odobrava sporazum o nagodbi. Tokom sudskog razmatranja sporazuma, sudija treba da obezbedi da sporazum o nagodbi nije zaključen usled prinude i zastrašivanja i treba da prouči dokaze koji potkrepljuju optužbe. Vlasti tvrde da sudski nadzor nad sporazumima o nagodbi predstavlja značajnu garantiju i naglašavaju da sud može da odbije da odobri sporazum ako optužbe nisu potkrepljene ili ako utvrdi neku povredu. Advokati, međutim, tvrde da se sudija u praksi prilikom razmatranja uslova sporazuma u suštini oslanja na dokaze koje tužilac izvodi i da se u velikoj većini slučajeva slaže sa predlozima tužioca.

70. Jedna o specifičnosti gruzijskog sistema nagodbe je vezana za član 42 Krivičnog zakonika, po kojem se u kontekstu sporazuma o nagodbi može izreći novčana kazna i za povrede Krivičnog zakonika za koje nije predviđen ovaj oblik kazne. Organizacija Transparency International Gruzije (Transparency International Georgia) tvrdi da se u praksi novčane kazne izriču u 99% predmeta, dok vlasti osporavaju tu cifru. Ovaj proces nije transparentan usled nepostojanja jasnih kriterijuma za određivanje novčanih kazni. Zaštitnici ljudski prava u Tbilisiju su tvrdili da se one određuju na osnovu procene platežnih mogućnosti optuženog; ovo je dovelo do percepcija da se sloboda može kupiti.

71. Iako primena mehanizma nagodbe izaziva zabrinutost u praksi, vlasti tvrde da sistem sadrži dovoljne garantije. Zamenik ministra pravde je, međutim, priznao da postoji potreba da se poveća transparentnost sistema i poboljšaju percepcije o njemu.

72. Zakonom je predviđeno potpuno oslobađanje od kazne u izuzetnim slučajevima, kada optuženi delotvorno sarađuje u istrazi. Mada ova mogućnost sigurno može doprineti rešavanju krivičnih predmeta, postoje izveštaji o zloupotrebama u tom kontekstu. ...

73. Takođe je izražena zabrinutost da sistem nagodbe može dovesti do veće nespremnosti optuženih da se žale na zlostavljanje ili preteranu primenu sile od strane policije, ako je do toga došlo. Vlasti su taj problem ranije prepoznale i uvele zaštitne mere. Međutim, problem možda ne leži u samom postojanju sistema nagodbe već, kao što je već pomenuto, u kontekstu u kojem se primenjuje. Za većinu optuženih kojima skoro sigurno preti osuđujuća presuda, nagodba predstavlja jedinu alternativu da dobiju blažu kaznu a manja je verovatnoća da će se optuženi opravdano žaliti na zlostavljanje ako veruju da postoji opasnost da će time podriti mogućnost zaključenja sporazuma sa tužiocem.

Zaključci i preporuke

74. Funkcionisanje sistema nagodbe ne može i ne treba da se posmatra odvojeno od funkcionisanja celog sistema krivičnog pravosuđa. Kombinacija nekoliko faktora – veoma visokih stopa osuđujućih presuda, stroga kaznena politika i nizak nivo javnog poverenja u pravosudni sistem – lako bi mogla da utiče na optužene da priznaju krivicu čak i kada su nevini, što dovodi do izopačenja pravde.

75. Važno je imati u vidu da se optuženi koji prihvati da prizna krivicu odriče jednog broja prava, uključujući pravo da svedoči i pravo na suđenje. Komesar primećuje da su zaštitne mere možda propisane zakonodavstvom ali da je njihovo sprovođenje u praksi izloženo kritici. Sudije treba da vrše odgovarajuću kontrolu sporazuma o nagodbi i obezbede da se te zaštitne mere u potpunosti sprovode u praksi. Komesar je takođe zabrinut zbog veoma ograničene uloge koju odbrana igra u pregovorima o sporazumu o nagodbi.

76. Od suštinske je važnosti da se optuženi uvek izjašnjava o krivici dobrovoljno i da se ne nalazi ni pod kakvim nepriličnim pritiskom. U tom cilju je potrebno da se za sistem razviju objektivni standardi za pregovore između odbrane i tužioca, uključujući i jasniju definiciju koncepta „saradnja tokom istrage“, kao i jasni kriterijumi za utvrđivanje iznosa novčanih kazni koje se izriču optuženom.

77. Konačno, potrebno je hitno preduzeti konkretne korake za povećanje transparentnosti sistema. Komesar podržava napore vlasti u tom pogledu i podstiče ih da usvoje inkluzivni pristup i konsultuju sve relevantne grupe, uključujući zaštitnike ljudskih prava i advokate.“

C.  Transparency International

  1. Februara 2010. je Transparency International Gruzije (TI Gruzije), nacionalni ogranak pomenute međunarodne nevladine organizacije, objavio svoj prvi analitički izveštaj o sistemu nagodbe u Gruziji pod nazivom Nagodba u Gruziji (Plea Bargaining in Georgia).
  2. U izveštaju se nakon izlaganja postupka, razloga zašto je država uvela nagodbu u domaći pravni poredak i činjenica vezanih za primenu tog mehanizma (prema zvaničnim statističkim podacima, 12,7% krivičnih postupaka je 2005. okončano sporazumima o nagodbi) analiziraju opasnosti koje jedinstveni gruzijski model nagodbe nosi a sobom u pogledu prava na pravično suđenje.
  3. Shodno tome, u tekstu koji sledi su navedeni neki relevantni izvodi iz potonjeg dela izveštaja (svi statistički podaci koji se navode u izveštaju su zvanični i TI Gruzije ih je dobio ili od Vrhovnog suda ili Vrhovnog tužilaštva):

„... Statistika pokazuje da se skoro uvek odobravaju nagodbe koje sklapaju optuženi i tužilac.

U teoriji, predsedavajući sudija treba da obezbedi da nagodba nije postignuta usled nepriličnog pritiska na optuženog i da je do dogovora došlo dobrovoljno. Sudija takođe mora da obezbedi da nisu prekršena osnovna prava optuženog (kao što je pomoć pravobranioca). Gruzijske sudije su 2008. odbile samo 8 od 8.770 nagodbi ukupno podnetih te godine, odnosno manje od 0,1%. Sudije takođe treba da utvrde da je u pitanju osnovana sumnja da je optuženi izvršio krivično delo za koje se tereti. Drugim rečima, sudija mora da bude uveren da su dokazi koje tužilac podnese dovoljni za sprovođenje celog suđenja. S tom razlikom što kod nagodbe optuženi ne osporava dokaze.

Svi advokati koje je TI Gruzije intervjuisao su sumnjali da su sudije razmatrale da li postoji osnovana sumnja da je optuženi izvršio krivično delo za koje se tereti „u bilo kom drugom osim u čisto procesnom smislu“. Predmet Nacvlišvili i Togonidze protiv Gruzije primer je navodnog propusta sudija da propisno razmotre neki predmet; u tom je predmetu optuženi izjavio da je tužilac pristao da sklopi nagodbu tek nakon što je preneo svoje deonice u fabrici automobila na vlasti i uplatio 50.000 GEL „po sopstvenoj slobodnoj volji“. Sud je zatim odobrio nagodbu, na osnovu zvanične novčane kazne od 35.000 GEL, koja nije obuhvatala „poklone“ koji su ranije plaćeni, pri čemu nije uopšte razmatrao sumnjive uplate. ...

Sveznajući tužilac?

Ako ste optuženi za krivično delo u Gruziji, možete biti prilično sigurni da će Vas proglasiti krivim. Stope osuđujućih presuda su izuzetno visoke. Od 17.639 krivičnih predmeta podnetih gruzijskim sudovima 2008, samo sedam postupaka je okončano oslobađajućom presudom a još 111 je okončano pre izricanja presude. Tako da stopa osuđujućih presuda iznosi 99%, što protivnici nagodbe smatraju neposrednim rezultatom gubitka sudske nezavisnosti izazvane tom praksom. Tužioci tvrde da je visoka stopa osuđujućih presuda rezultat „velikog rada“ i „pažljivog gonjenja“ i da predstavlja dokaz da sistem dobro funkcioniše.

 Zamenik predsednika Vrhovnog suda Zaza Meišvili [Meishvili] tvrdi da stopa osuđujućih presuda nije neuobičajena kada sa poredi sa SAD, gde se 90-95% krivičnih predmeta okončava nagodbom a time i osuđujućom presudom.

Razlika je, međutim, u tome što se veoma visok broj predmeta u kojima nije postignut sporazum o nagodbi takođe okončava osuđujućom presudom. Stope osuđujućih presuda u većini drugih zemalja su mnogo niže nego u Gruziji. Na primer, među zemljama OECD je stopa osuđujućih presuda viša samo u Japanu, gde iznosi 99,7%. ...

Iako je broj oslobađajućih presuda opao od uvođenja nagodbe 2004, taj broj je i ranije bio tako mali da ona nije izazvala neku razliku. Naša stopa osuđujućih presuda je porasla sa 97% 2003. godine na 99% 2009. godine. Zapravo, 2005. godine, kada je nagodba od antikoruptivne mere prerasla u rasprostranjenu praksu u običnim krivičnim predmetima, skoro se udvostručio broj oslobađajućih presuda i okončanih predmeta a stopa osuđujućih presuda je smanjena na 94%, do sada najnižu registrovanu stopu.

Razlog za visoke stope osuđujućih presuda manje ima veze sa nagodbom a više sa sovjetskim pravnim nasleđem u Gruziji, sistemom u kojem je priznanje krivice predstavljalo osnovu. Kao što je jedan akademik rekao „tužilac je bio najmoćnije lice u sovjetskom modelu krivičnog pravosuđa a to je u velikoj meri i dalje. On je bio odgovoran za usmeravanje celog krivičnog postupka i nije se libio da koristi iznuđena priznanja, falsifikovane dokaze ili pritvor kao način za iznuđivanje priznanja“. Zamenik predsednika Vrhovnog suda Zaza Meišvili je potvrdio TI Gruzije da je procenat priznanja visok i izjavio da „velika većina“ nagodbi uključuje i priznanje krivice optuženog.

Nagodba predstavlja jedini izbor

Mada ne možemo da krivimo nagodbu za očigledno visoke stope osuđujućih presuda, ogromna statistička verovatnoća da će biti izrečena osuđujuća presuda ima još jedan veoma negativan efekat. Suština nagodbe nalaže da ona bude upravo to, proces nagodbe sa optuženim koji pokušava da ishoduje najlakšu moguću kaznu od tužioca. To je moguće samo ako optuženi ima dovoljno poluga da bi se takav sporazum isplatio tužiocu. Drugim rečima, tužilac zna da će morati da prođe kroz dugotrajan pravni proces, možda kroz tri sudske instance, ako se ne složi sa uslovima optuženog. Te poluge su u velikoj meri oslabljene kada Vam je stopa osuđujućih presuda približno 100% i tužiocima omogućava da diktiraju uslove i da optuženima daju „uzmi ili ostavi“ ponude.

Nagodba ne funkcioniše u sistemima sa visokim stopama osuđujućih presuda. Kada čak i optuženi koji su nevini osećaju pritisak da „priznaju krivicu“ jer je statistička verovatnoća da će im biti izrečena oslobađajuća presuda tako niska, sva moć se nalazi u rukama tužilaca. Stoga nagodba kao institut ne može delotvorno da funkcioniše ako se stopa osuđujućih presuda u Gruziji ne smanji na neki realniji nivo.“

  1. Prema zvaničnim statističkim podacima koje je TI Gruzije dobio od Vrhovnog suda Gruzije i koje je naveo u svoja dva gore pomenuta izveštaja, stopa oslobađajućih presuda u Gruziji je iznosila 0,4% 2004, 0,7% 2005, 0,2% 2006. a između 2007. i 2009. je iznosila 0,1%.

III.  UPOREDNA STUDIJA

  1. Studija u 30 država članica Saveta Evrope kako bi se ustanovilo da li postoje krivični postupci koji su po prirodi slični gruzijskom sistemu nagodbe pokazala je da ekvivalentni mehanizmi ne postoje u sledeće tri zemlje – Azerbejdžanu, Grčkoj i Turskoj. Mali broj drugih zemalja (konkretno, Austrija, Danska i Portugal) nije usvojio zakonodavstvo kojima u svoje pravne sisteme uvode nagodbu kao pravni koncept ali ipak poznaje nagodbu ili slične procese u praksi.
  2. Austrija, Belgija, Francuska i Lihtenštajn imaju postupke koji sadrže elemente nagodbe koji dovode do obustave krivičnog postupka, dok su u Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Crnoj Gori, Češkoj, Estoniji, Francuskoj, Nemačkoj, Italiji, Mađarskoj, Malti, Moldaviji, Poljskoj, Rumuniji, Rusiji,Slovačkoj, Sloveniji, Srbiji Španiji, Švajcarskoj, Ukrajini i Ujedinjenom Kraljevstvu (Engleskoj i Velsu) uspostavljeni procesi nagodbe koji za posledicu imaju osuđujuću krivičnu presudu.
  3. Pored toga, u Austriji, Crnoj Gori, Češkoj, Mađarskoj, Rusiji i Srbiji postoji mogućnost izricanja blaže kazne, odustajanja od optužbi ili obustave krivičnog postupka ako optuženi sarađuje sa vlastima i tako doprinese rešenju krivičnog predmeta.
  4. Nagodba u državama članicama Saveta Evrope uglavnom ima oblik nagodbe o kazni, a to je slučaj u Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Crnoj Gori, Češkoj, Estoniji, Francuskoj, Italiji, Mađarskoj, Malti, Moldaviji, Nemačkoj, Rumuniji, Rusiji, Slovačkoj, Sloveniji, Srbiji, Španiji, Švajcarskoj, Ukrajini i Ujedinjenom Kraljevstvu. Nagodba o optužbi je moguća u Mađarskoj, Sloveniji, Srbiji, Španiji, Švajcarskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Istraživanje pokazuje da nagodba o kazni predstavlja uobičajeniju praksu od nagodbe o optužbama u državama Saveta Evrope. Ovaj aspekt je u bliskoj vezi sa načelom zakonitosti koji tužilaštvu daje manje slobode da menja ili odustaje od optužbi.
  5. Sporazume o nagodbi koji za posledicu imaju osuđujuću krivičnu presudu bez izuzetka razmatraju nadležni sudovi. Sudovi su u tom smislu obavezni da utvrde da li je sporazum o nagodbi zaključen u skladu sa važećim procesnim i materijalnim pravilima, da li ga je optuženi zaključio dobrovoljno i svesno, da li postoje dokazi koji potkrepljuju priznanje krivice optuženog i da li su uslovi sporazuma odgovarajući.
  6. Na osnovu istraživanja se može utvrditi da sud je koji razmatra ovu materiju opšte uzev obavezan da razmotri spise predmeta pre no što odluči da li da odobri ili odbije sporazum o nagodbi i da mora da utvrdi da li dokazi u spisima potkrepljuju priznanje krivice ili priznanje optuženog. Nasuprot tome, sud u Italiji zakon ne obavezuje da razmotri dokaze ili potvrdi da se postoji osnovana sumnja da je optuženi izvrši predmetno krivično delo, a ni sud u Švajcarskoj nije automatski u obavezi da razmotri dokaze. Rusko zakonodavstvo ne propisuje eksplicitnu obavezu sudova da razmatraju dokaze u predmetima koji se odnose na nagodbe. Takva bi se obaveza ipak mogla izvesti iz obaveza suda koji razmatra takav predmet da utvrdi da li su ispunjeni svi uslovi za odobravanje sporazuma o nagodbi.
  7. Sudovi u manjem broju slučajeva imaju zakonsku obavezu da bar u određenim okolnostima u slučaju skraćenog postupka nalože pribavljanje dodatnih dokaza koji već ne postoje u spisu predmeta i da ih razmatraju. Nemački sudovi u tom pogledu zadržavaju obavezu da nalože pribavljanje dokaza u cilju razjašnjavanja bilo kog aspekta predmeta koji bi mogao biti od značaja za njihovu odluku, čak i ako je zaključen sporazum o nagodbi. U Ujedinjenom Kraljevstvu, ako strana osporava činjenice, sud se mora pozvati da razmotri dokaze radi utvrđivanja činjenica i zatim da na osnovu toga izrekne presudu.
  8. Sporazume o nagodbi u većini zemalja obuhvaćenih istraživanjem zaključuju tužilaštvo i optuženi a zatim ih razmatraju sudovi. Sudovi su u tom scenariju u načelu ovlašćeni da odobre ili odbiju sporazum o nagodbi ali ne i da preinačuju uslove u njemu. Sudovi u Bugarskoj su ovlašćeni da predlože amandmane na sporazume o nagodbi koji im se podnose na razmatranje. Te amandmane, međutim, moraju da prihvate optuženi, njegov pravobranilac i tužilac. U Nemačkoj, Rumuniji i, u određenoj meri i u Ujedinjenom Kraljevstvu, uslove sporazuma utvrđuje nadležni sud (tj. nisu zasnovani na prethodnom sporazumu tužilaštva i odbrane).
  9. Na osnovu ovog istraživanja se može potvrditi da proces nagodbe za posledicu ima brži postupak suđenja u svim zemljama u kojima je takav proces uveden. Stoga zaključenje sporazuma o nagodbi ima efekte na procesne zaštitne mere i sudske garantije. Propisan je, međutim, određeni broj zaštitnih mera kako bi se ti efekti neutralisali.
  10. Na primer, optuženi mora da ima pravobranioca u Bugarskoj, Češkoj, Francuskoj (svaki put kada se pojavi pred sudom nakon prethodnog priznanja krivice (comparution sur reconnaissance préalable de culpabilité)), Mađarskoj, Malti, Moldaviji, Rusiji, Sloveniji i Srbiji. U drugim zemljama ne postoje posebna pravila o obavezi da optuženog predstavlja pravobranilac u predmetima vezanim za nagodbu, tako da se u njima shodno primenjuju pravila o pravnom zastupanju.
  11. Zaključenje sporazuma o nagodbi je uslovljeno priznanjem optuženog u Austriji i Lihtenštajnu (u obema državama postoji samo koncept skretanja krivičnog postupka koji dovodi do obustave krivičnog postupka), u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Češkoj, Estoniji, Francuskoj, Mađarskoj, Malti, Moldaviji, Nemačkoj, Rumuniji, Rusiji, Slovačkoj, Sloveniji, Srbiji, Španiji, Švajcarskoj, Ukrajini i Ujedinjenom Kraljevstvu. Italija, međutim, predstavlja izuzetak: sporazum o nagodbi ne iziskuje nužno da optuženi prizna krivicu.
  12. Međutim, u skoro svim zemljama obuhvaćenim istraživanjem, s očiglednim izuzetkom Rumunije, priznanje krivice optuženog se može iskoristiti samo u svrhu sporazuma o nagodbi. Priznanje krivice ili priznanje optuženog ne može se iskoristiti protiv njega ako se sporazum o nagodbi ne zaključi ili ga odbije sud.
  13. Sudovi sledećih zemalja o sporazumu o nagodbi odlučuju na pretresu: Austrije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, Češke, Estonije, Francuske, Italije, Lihtenštajna, Mađarske, Malte, Moldavije, Nemačke, Rumunije, Rusije, Slovačke, Srbije, Španije, Švajcarske i Ujedinjenog Kraljevstva. Zakonom je eksplicitno propisano prisustvo optuženog na pretresu u, na primer, Bugarskoj, Crnoj Gori, Mađarskoj, Rumuniji, Rusiji i Slovačkoj. S druge strane, u Italiji nije neophodno da optuženi prisustvuje pretresu.
  14. U većini zemalja obuhvaćenih istraživanjem je pravo na žalbu ograničeno nakon zaključenja sporazuma o nagodbi. Čini se da se optuženi u Sloveniji u potpunosti odriče prava na žalbu u slučaju da je zaključio sporazum o nagodbi (bar kada je sud odobrio sporazum o nagodbi). Zaključenje sporazuma o nagodbi za posledicu ima ograničavanje prava na žalbu u Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Crnoj Gori, Češkoj, Estoniji, Italiji, Mađarskoj, Malti, Moldaviji, Rusiji, Slovačkoj, Srbiji, Španiji, Švajcarskoj i Ukrajini. Pravo na žalbu nije ograničeno u Austriji, Francuskoj, Lihtenštajnu, Nemačkoj, Poljskoj, Rumuniji i Ujedinjenom Kraljevstvu.

PRAVO

I NAVODNE POVREDE ČLANA 6, ST. 1 KONVENCIJE I ČLANA 2 PROTOKOLA BR. 7

  1. Podnosilac predstavke se žalio da su mu povređena prava iz člana 6, st. 1 Konvencije i člana 2 Protokola br. 7, tvrdeći da je proces nagodbe primenjen u njegovom slučaju predstavljao zloupotrebu pravnog postupka i da nije mogao da izjavi nikakvu žalbu višem sudu na sudsko odobrenje sporazuma o nagodbi koji je smatrao nerazumnim.
  2. Shodno relevantnim odredbama člana 6, st. 1 Konvencije i člana 2 Protokola br. 7:

Član 6

„1. Svako, tokom odlučivanja o ... krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu ... raspravu ... pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona.“

Član 2 Protokola br. 7

„1.  Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično delo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korišćenje, uređuje se zakonom.“

A.  Podnesci Države

  1. Država je tvrdila da je nagodba, kao oblik dogovornog i skraćenog krivičnog postupka, uspešno inkorporisana u zakonodavstvo i praksu raznih evropskih država i širom sveta u skladu sa osnovnim garantijama pravičnog suđenja. Pojava i širenje nagodbe je bila uslovljena sve većim interesima procesne ekonomije. Država je podvukla da je Komitet ministara još 1987. državama članicama Saveta Evrope savetovao da razviju sredstva za pojednostavljenje i ubrzanje postupaka suđenja, koja uključuju skraćeni postupak, vansudsko poravnanje i priznanje krivice (vidi stav 54 gore u tekstu). Pored toga je naglasila da proces nagodbe predstavlja praktičan i jedan od najuspešnijih mehanizama za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. Uvođenje nagodbe u Gruziji 2004. godine ne može se nikako u potpunosti shvatiti ako se ne uzme u obzir kontekst endemskog kriminaliteta i korupcije koji su u to vreme prožimali tu zemlju. Cilj primene nagodbe bio je da se hitno odgovori na ove sistemske probleme.
  2. Država je tvrdila da nagodba u Gruziji podrazumeva odricanje od određenih procesnih prava u zamenu za blažu kaznu i brže suđenje. Međutim, u domaćem pravu su zadržane najosnovnije garantije pravičnog suđenja i one su propisno primenjivane u krivičnom postupku protiv podnosioca predstavke. Tako je, pod jedan, podnosioca predstavke zastupao stručni pravni zastupnik, on je dao preliminarno odobrenje pre no što su otpočeli pregovori sa javnim tužiocem, i pisanim putem je pristao na uslove postignutog sporazuma kao što zakon nalaže a taj sporazum je potpisao i njegov advokat. Sud je kasnije razmatrao nagodbu na usmenom i javnom pretresu, tokom kojeg je ispitivao da li je nagodba postignuta bez prinude i pod inače pravičnim uslovima i da li je podnosilac predstavke spreman da ga prihvati uz potpunu svest o prirodi optužbi i moguće kazne. Država je u pogledu ostalih garantija navela činjenicu da podnosilac predstavke ne samo da je imao pravo da odbije dogovorenu nagodbu dok ju je sud razmatrao, već je i sudija, koji je bio dužan da oceni valjanost optužbi, bio ovlašćen da blokira nagodbu ukoliko ima ikakvih sumnji o krivičnoj odgovornosti podnosioca predstavke.
  3. Kako bi potkrepila svoju tvrdnju da je podnosilac predstavke bio u potpunosti svestan sadržine nagodbe i da se dobrovoljno sa njom saglasio, Država se pozvala na sledeće činjenične okolnosti ovog predmeta. Prvo, podnosioca predstavke je zastupao stručan advokat po njegovom izboru još od 16. marta 2004, dana nakon njegovog hapšenja (vidi stav 15 gore u tekstu). On je 25. marta 2004. poslao dopis javnom tužiocu u kojem je izrazio nameru da sarađuje i postigne dogovor sa vlastima (vidi stav 18 gore u tekstu). Podnosiocu predstavke je 1. avgusta 2004, omogućen uvid u spise krivičnog predmeta i on je 6. avgusta 2004. imenovao još jednog stručnog advokata po svom izboru (vidi stav 21 gore u tekstu). Nakon okončanja istrage i prilaganja dokaza protiv podnosioca predstavke spisima predmeta do 6. septembra 2004, javni tužilac je podigao optužnicu u kojoj je podnosioca predstavke optužio za protivpravno prisvajanje velike količine javnih sredstava. Nakon što se propisno upoznao sa optužnicom i prikupljenim dokazima, podnosilac predstavke, kog su zastupala njegova dva advokata, je ponovo potvrdio spremnost da sarađuje sa vlastima i istog dana, 6. septembra 2004, je preneo deonice u fabrici državi kako bi nadoknadio štetu koju je izazvao svojim ponašanjem (vidi stavove 22 i 23 gore u tekstu).
  4. Podnosilac predstavke je 9. septembra 2004. podneo još jednu pisanu izjavu javnom tužiocu. U njoj je izrazio želju da se nagodi o kazni i plati novčanu kaznu u iznosu od 35.000 GEL. Javni tužilac je istog dana obišao podnosioca predstavke u zatvoru, gde je u prisustvu njegova dva advokata u zapisnik unet sporazum koji su potpisala sva lica o kojima je reč. Taj je zapisnik kasnije propisno razmotrio sud (vidi stavove 27-29 gore u tekstu).
  5. U pogledu prikladnosti sudskog preispitivanja sporazuma o nagodbi između podnosioca predstavke i tužilaštva, Država je tvrdila da je tokom pretresa 10. septembra 2004. sudija utvrdio da je sporazum zaključen na osnovu slobodne volje podnosioca predstavke i njegove informisane saglasnosti. Država je svoje navode potkrepila prilaganjem relevantnih izvoda iz zapisnika sa pretresa. Država je istakla da je Gradski sud u Kutaisiju bio u potpunosti u mogućnosti da utvrdi da li su strane tokom pregovora o nagodbi poštovale garantije pravičnog suđenja s obzirom na to da je pred sobom imao kompletne spise predmeta, uključujući: izjavu podnosioca predstavke od 9. septembra 2004. u kojoj izražava želju da sklopi nagodbu; sam sporazum, koji su potpisali i podnosilac predstavke i njegov advokat, i javni tužilac; i predlog tužioca sudu da odobri sporazum.
  6. Pored toga, kao što potvrđuje zapisnik o pretresu održanom 10. septembra 2004, Gradski sud je ispitivao podnosioca predstavke koji je nedvosmisleno ponovo izrazio interesovanje da se postupak okonča nagodbom. To je potvrdio i njegov advokat. Drugim rečima, Gradski sud je učinio sve što je mogao da obezbedi da je podnosilac predstavke slobodno i svesno sklopio nagodbu. Inače bi Gradski sud odbio nagodbu jer je bio ovlašćen da to učini po važećem domaćem pravu. Država je zatim tvrdila da je pretres održan 10. septembra 2004. bio otvoren za javnost iako je nagodba bila zaštićena klauzulom o poverljivosti (član 679-2 st. 4 ZKP), koja je bila uslovljena određenim brojem legitimnih razloga. Kako bi potkrepila ovu tvrdnju, Država je podnela pisane izjave advokata podnosioca predstavke, tužioca i zaposlenog u Pisarnici Gradskog suda u Kutaisiju od 10. i 11. jula 2007, koji su svi prisustvovali pretresu o kojem je reč. Ti su svedoci potvrdili da je pretres bio javan i da sudska uprava nije sprečila nijedno zainteresovano lice da uđe u sudnicu.
  7. Konačno, Država je u pogledu nemogućnosti podnosioca predstavke da izjavi žalbu na odluku Gradskog suda u Kutaisiju od 10. septembra 2004 tvrdila da se on prihvatanjem nagodbe nedvosmisleno odrekao prava na žalbu kao i nekih drugih prava na pravično suđenje. Sve u svemu, Država je tvrdila da procesom sklapanja nagodbe, koji je za posledicu imao osuđujuću presudu protiv podnosioca predstavke izrečenu u skraćenom postupku, nisu povređeni ni član 6, st. 1 Konvencije ni član 2 Protokola br. 7.

B.  Podnesci podnosioca predstavke

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da su okončanjem krivičnog postupka protiv njega nagodbom prekršeni član 6, st. 1 Konvencije i član 2 Protokola br. 7 uz Konvenciju, jer se o optužbama protiv njega odlučivalo bez održavanja pravičnog suđenja i jer nije imao mogućnost da izjavi žalbu. Premda je prihvatanje nagodbe iziskivalo odricanje od određenih procesnih prava, to odricanje nije bilo propraćeno delotvornim zaštitnim merama od zloupotrebe pravnog postupka od strane tužilaštva. Kako bi dokazao nedostatke gruzijskog modela nagodbe uopšte, podnosilac predstavke je izneo sopstven uporedni prikaz načina na koji slični mehanizmi nagodbe funkcionišu u jednom broju drugih evropskih zemalja (konkretno, u Nemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji, Francuskoj i Rusiji). Na osnovu tog poređenja je tvrdio da mu, za razliku od pravnih sistema navedenih zemalja, gruzijski model nagodbe nije davao mogućnost da ga od početka istrage zastupa advokat i da sudiji nije davao mogućnost da u dovoljnoj meri preispita pravičnost okolnosti u kojima je nagodba sklopljena.
  2. Podnosilac predstavke se pozvao na relevantne međunarodne napomene o gruzijskom modelu nagodbe i tvrdio da takav proces ne može pravično da funkcioniše u sistemu krivičnog pravosuđa u kojem stopa osuđujućih presuda iznosi 99% (vidi stavove 57-60 gore u tekstu). Takođe se pozvao na rezultate jedne empirijske studije, po kojoj se optužena lica često odlučuju da priznaju krivicu čak i u sistemima krivičnog pravosuđa u kojima stopa oslobađajućih presuda iznosi 15-20%. Drugim rečima, ne može se reći da je njegova odluka da prihvati nagodbu bila zaista dobrovoljna. Posledično, sklapanje nagodbe je predstavljalo jedinu stvarnu mogućnost da izbegne dugačku kaznu zatvora. Podnosilac predstavke je s tim u vezi istakao da je u vreme kada je prihvatio nagodbu bio pritvoren u posebno nepodnošljivim i izuzetno stresnim uslovima i da je ćeliju delio sa ubicom i licem koje ga je decembra 2002. otelo i zlostavljalo. S tim u vezi je pomenuo i sistemski problem loših materijalnih uslova pritvora u svim ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija u predmetno vreme.
  3. Podnosilac predstavke se žalio da gruzijski model nagodbe tužilaštvu daje neograničena prava i privilegije, što predstavlja zakonodavni nedostatak koji isključuje svaku mogućnost da strane postignu sporazum na manje ili više ravnopravnoj osnovi. Podnosilac predstavke se s tim u vezi ponovo pozvao na zaključke studije koju je sproveo TI Gruzije (vidi stavove 58-60 gore u tekstu). Takođe je kritikovao činjenicu da je po domaćem zakonodavstvu samo tužilac ali ne i optuženi mogao sudu da podnese predlog o nagodbi u predmetno vreme kao i da je tužilac, a ne sudija, bio ovlašćen da odluči o vrsti kazne koja će biti izrečena u skladu sa nagodbom. Podnosilac predstavke je takođe kritikovao nepostojanje jasne definicije pojma „saradnje u istrazi“ u domaćem pravu, što je predstavljalo zakonodavnu prazninu koja je povećavala opasnost od zloupotreba postupka.
  4. Podnosilac predstavke je tvrdio da ga ni javni tužilac ni sudija nisu upozorili da će se sklapanjem pogodbe odreći svih svojih procesnih prava. Takođe se žalio na to da ovlašćenja domaćeg suda u procesu nagodbe ne predstavljaju dovoljan sistem kontrola i provera potencijalnih zloupotreba ovlašćenja od strane tužioca. Domaći sud je bio u mogućnosti samo da razmatra sam sporazum o nagodbi i nije bio u mogućnosti da ispita kako su sprovedeni relevantni pregovori i da li je tokom tih pregovora bilo nekih zloupotreba, pošto nije bilo ni pisane ni usmene evidencije o tim pregovorima. Stoga, čak i da je Gradski sud u Kutaisiji zvanično upitao podnosioca predstavke tokom pretresa 10. septembra 2004. da li je tokom pregovora koji su prethodili bio izložen nekom obliku pritiska, takvo pitanje ne bi predstavljalo delotvornu kontrolu jer je bilo jasno da se podnosilac predstavke, koji se u to vreme nalazio u pritvoru pod kontrolom izvršne grane vlasti države, ne bi usudio da sudu prizna takvu prisilu. Pored toga, domaći sud nije pokušao da utvrdi da li je podnosilac predstavke, optuženo lice, u potpunosti shvatao činjenice koje su dovele do optužbi protiv njega.
  5. Podnosilac predstavke se žalio da je Gradski sud u Kutaisiji odobrio nagodbu istog dana, te da nije objektivno bilo nemoguće proučiti spise predmeta u tako kratkom periodu. Njegovu krivicu i kaznu je zapravo utvrdio tužilac a domaći sud je formalno odobrio nalaze tužioca iako sam nije ispitao stvar. Zatim je napomenuo je da je prenos deonica izvršen 6, 8. i 9. septembra 2004, to jest, pre no što je Gradski sud u Kutaisiju odobrio nagodbu 10. septembra 2004. i tvrdio je da bi njegovo odbijanje nagodbe predložene pred Gradskim sudom u Kutaisiju 10. septembra 2004, samo za posledicu imalo njegovo dalje lišenje slobode, pored gubitka sve ranije oduzete imovine pri čemu ne bi dobio ništa zauzvrat. Podnosilac predstavke je s tim u vezi naglasio da nikad nije priznao krivicu za dela za koja je optužen. Podnosilac predstavke je na kraju ponovio pritužbu o nemogućnosti da izjavi žalbu na odluku Gradskog suda od 10. septembra 2004, kojom je osuđen na osnovu nagodbe, tvrdeći da mu relevantno krivično zakonodavstvo nije pružalo nikakvu pravnu mogućnost da osporava prinudu kojoj je bio podvrgnut tokom pregovora o nagodbi.

C.  Ocena Suda

  1. Sud na početku a u odgovor na empirijske argumente podnosioca predstavke o održivosti prvobitnog gruzijskog modela o nagodbi ponavlja da njegov zadatak ne može obuhvatati razmatranje toga da li je relevantni pravni okvir samo po sebi nesaglasan sa standardima iz Konvencije. To pitanje mora da se oceni uzimanjem u obzir konkretnih okolnosti krivičnog predmeta podnosioca predstavke. Sud pored toga konstatuje da se može smatrati da mogućnost optuženog da ishoduje smanjenje optužbi ili ublažavanje kazne u zamenu za priznanje krivice ili izjavu nolo contendere pre suđenja ili zato što je u značajnoj meri sarađivao sa istražnim organima može smatrati uobičajenom odlikom evropskih sistema krivičnog pravosuđa (vidi uporednu pravnu studiju, stavove 62-75 gore u tekstu; s tim u vezi vidi i presude u predmetima Slavčo Kostov protiv Bugarske [Slavcho Kostov v. Bulgaria], predstavka br. 28674/03, st. 17, presuda usvojena 27. novembra 2008, i Rucinjski protiv Poljske [Ruciński v. Poland], predstavka br. 33198/04, st. 12, presuda usvojena 20. februara 2007). U samom procesu nagodbe o optužbama ili kazni ne može biti ništa neprilično (vidi, mutatis mutandis, odluku Suda u predmetu Babar Ahmad i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavke br. 24027/07, 11949/08 i 36742/08, od 6. jula 2010). Sud se s tim u vezi priklanja stavu da nagodba, pored toga što nudi značajne koristi u smislu brzog rešavanja krivičnih predmeta i rasterećivanja sudova, tužilaca i advokata, može takođe, pod uslovom da se propisno primenjuje, predstavljati uspešni mehanizam u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala a može doprineti i smanjenju broja izrečenih kazni a time i broja zatvorenika.
  2. Sud smatra da sklapanje nagodbe koje za posledicu ima odlučivanje o krivičnoj optužbi protiv optuženog u skraćenom sudskom postupku u suštini dovodi do odricanja od jednog broja procesnih prava. To samo po sebi ne može predstavljati problem jer ni slovo ni duh člana 6 ne sprečavaju neku osobu da se svojevoljno odrekne tih garantija (vidi presudu Velikog veća u predmetu Skopola protiv Italije br. 2 [Scoppola v. Italy (no. 2)], predstavka br. 10249/03, st. 135, usvojenu 17. septembra 2009). Sud s tim u vezi primećuje da je još 1987. Komitet ministara Saveta Evrope pozvao države članice da preduzmu mere u cilju pojednostavljenja redovnih sudskih postupaka, pribegavanjem, na primer, skraćenim postupcima (vidi stav 54 gore u tekstu). Međutim, temeljna načela takođe obuhvataju i ono da svako odricanje od procesnih prava mora uvek biti utvrđeno na nedvosmislen način i da moraju da postoje minimalne garantije srazmerne njegovom značaju da bi se ono smatralo delotvornim u smislu Konvencije. Pored toga, ono ne sme biti suprotno ijednom važnom javnom interesu (vidi, između ostalih, presude Suda u navedenom predmetu Skopola (br. 2), st. 135-36; Poatrimol protiv Francuske [Poitrimol v. France] presuda usvojena 23. novembra 1993, st. 31, Serija A br. 277-A; i presuda Velikog veća u predmetu Hermi protiv Italije, predstavka br. 18114/02, st. 73, ECHR 2006-XII).
  3. Sud stoga konstatuje da se podnosilac predstavke sklapanjem nagodbe o kazni sa tužilaštvom i izjavom nolo contendere u pogledu optužbi odrekao svog prava da se krivične optužbe protiv njega razmatraju u meritumu. Međutim, po analogiji sa navedenim načelima vezanim za valjanost takvih odricanja, Sud smatra da je odluka podnosioca predstavke da prihvati nagodbu trebalo da bude propraćena sledećim uslovima: (a) podnosilac predstavke je trebalo da prihvati nagodbu potpuno svestan činjenica u predmetu i pravnih posledica i na istinski dobrovoljan način; i (b) sadržina nagodbe i pravičnost načina na koji su je strane sklopile su morali biti podvrgnuti dovoljnom preispitivanju suda.
  4. Sud s tim u vezi prvo konstatuje da je podnosilac predstavke sam zamolio tužilaštvo da pripremi nagodbu. Drugim rečima, inicijativa je došla od njega lično a kao što spisi predmeta ukazuju, ne može se reći da ju je nametnulo tužilaštvo; podnosilac predstavke je nedvosmisleno izrazio spremnost da nadoknadi štetu izazvanu državi (vidi stavove 14, 17, 22 i 27 gore u tekstu). Već 1. avgusta 2004. mu je dozvoljen uvid u spise krivičnog predmeta (vidi stav 21 gore u tekstu). Sud takođe primećuje da su podnosioca predstavke propisno zastupala dva stručna advokata po njegovom izboru (uporedi sa st. 79 u navedenoj presudi Hermi protiv Italije). Jedan od njih je počeo da se sastaje sa podnosiocem predstavke na samom početku krivičnog postupka i zastupao ga je na prvom saslušanju u okviru istrage 17. marta 2004. godine (vidi stavove 15 i 16 gore u tekstu). Dvojica advokata su sve vreme savetovala podnosioca predstavke tokom pregovora o nagodbi sa tužilaštvom a jedan od njih ga je i zastupao tokom sudskog razmatranja sporazuma. Od dodatnog je značaja činjenica da je sudija Gradskog suda u Kutaisiju, koji je bio zadužen da razmotri zakonitost nagodbe tokom pretresa 10. septembra 2004. pitao podnosioca predstavke i njegovog advokata da li je bio izložen nekoj vrsti nepriličnog pritiska tokom pregovora sa tužiocem. Sud primećuje da je podnosilac predstavke u nekoliko navrata, i pred tužilaštvom i pred sudijom, potvrdio da u potpunosti shvata sadržaj sporazuma, da su mu objašnjena njegova procesna prava i pravne posledice sporazuma, i da njegova odluka da ga prihvati nije predstavljala rezultat bilo kakve prisile ili lažnih obećanja (vidi stavove 27, 28 i 31 gore u tekstu).
  5. Sud takođe konstatuje da je u pisani zapisnik unet sporazum koji su zaključili tužilac i podnosilac predstavke. Taj dokument su zatim potpisali tužilac kao i podnosilac predstavke i njegov advokat i on je podnet Gradskom sudu u Kutaisiju na razmatranje. Sud ovaj faktor smatra važnim jer su u njemu na jasan i neosporiv način izloženi precizni uslovi sporazuma kao i pregovori koji su prethodili a on je podnet sudu na razmatranje.
  6. Sud pridaje značaj činjenici da sporazum između podnosioca predstavke i tužioca nije obavezivao Gradski sud u Kutaisiju po važećem domaćem pravu što predstavlja dodatnu garantiju prikladnosti sudskog razmatranja pravičnosti nagodbe. Naprotiv, Gradski sud je imao pravo da odbije taj sporazum u zavisnosti od sopstvene ocene pravičnosti uslova u njemu i postupka tokom kojeg je sklopljen. Ne samo da je sud imao pravo da oceni prikladnost kazne koju je tužilac predlagao za dela za koja je podnosilac predstavke optužen, već je bio i ovlašćen da je smanji (shodno članu 679-4, st. 1, 3, 4 i 6). Sud pored toga ima u vidu da je Gradski sud u Kutaisiju u svrhu delotvornog razmatranja uloge tužilaštva u nagodbi razmatrao da li su optužbe protiv podnosioca predstavke bile osnovane i da li su bile potkrepljene nesumnjivim dokazima (shodno članu 679-4 st. 5). Činjenica da je Gradski sud razmatrao i odobrio nagodbu tokom javnog pretresa, u skladu sa zahtevom iz člana 679-3, st. 1 ZKP, je po mišljenju Suda dodatno doprinela opštem kvalitetu sudskog razmatranja o kojem je reč.
  7. Na kraju, u pogledu pritužbe podnosioca predstavke o kršenju člana 2 Protokola br. 7, Sud smatra da je normalno da obim ostvarivanja prava na preispitivanje žalbe bude ograničeniji u pogledu osuđujuće presude zasnovane na nagodbi, koja predstavlja odricanje od prava optuženog da krivični predmet protiv njega bude razmatran u meritumu, nego kada je reč o osuđujućoj presudi izrečenoj u redovnom krivičnom postupku. Sud s tim u vezi ponavlja da države ugovornice uživaju široko polje slobodne procene u pogledu člana 2 Protokola br. 7 (vidi, između ostalog, predmet Krombah protiv Francuske [Krombach v. France], predstavka br. 29731/96, st. 96, ECHR 2001-II). Sud smatra da se podnosilac predstavke prihvatanjem nagodbe kao i odricanjem od prava na redovno suđenje odrekao prava na redovno preispitivanje žalbe. Njegovi advokati su mu objasnili ili je trebalo da mu objasne tu konkretnu pravnu posledicu nagodbe, koja je sledila iz jasno formulisane odredbe domaćeg prava (iz člana 679-7 st. 2). Analogno sa svojim ranijim nalazima u pogledu usaglašenosti nagodbe podnosioca predstavke sa načelom pravičnosti zajemčenim članom 6, st. 1 Konvencije (vidi stavove 92-95 gore u tekstu), Sud smatra da ni odricanje od prava na redovno preispitivanje žalbe ne predstavlja proizvoljno ograničenje suprotno analognom zahtevu razumnosti iz člana 2 Protokola br. 7 (u pogledu opšteg načela o korelaciji između zahteva pravičnosti iz ove dve odredbe, vidi st. 125 presude Suda u predmetu Galstjan protiv Jermenije [Galstyan v. Armenia], predstavka br. 26986/03, usvojene 15. novembra 2007).
  8. U svetlu gore navedenog, Sud zaključuje da je prihvatanje nagodbe od strane podnosioca predstavke, koje je iziskivalo odricanje od prava da sud u redovnom postupku razmotri meritum njegovog predmeta i na redovno preispitivanje žalbe, nesumnjivo predstavljalo svesnu i dobrovoljnu odluku. Sudeći po okolnostima predmeta, ne bi se moglo reći da je ta odluka predstavljala posledicu bilo kakve prinude ili lažnih obećanja koje je dalo tužilaštvo, već, naprotiv, da je bila propraćena dovoljnim garantijama od moguće zloupotrebe postupka. Niti Sud može da na osnovu raspoloživih spisa predmeta utvrdi da je to odricanje bilo suprotno nekom važnom javnom interesu.
  9. Sledi da nisu prekršeni ni član 6, st. 1 Konvencije ni član 2 Protokola br. 7.

...

SUD IZ TIH RAZLOGA

  1. Zaključuje, sa šest glasova za i jednim protiv, da nisu povređeni član 6, st. 1 Konvencije i član 2 Protokola br. 7 uz Konvenciju;

  2. Zaključuje, jednoglasno, da nije povređen član 6, stav 2 Konvencije;

  3. Zaključuje, jednoglasno, da nije povređen član 1, Protokola br. 1 uz Konvenciju;

  4. Zaključuje, jednoglasno, da nije tužena država nije propustila da ispuni svoje obaveze iz člana 34 Konvencije;

Presuda sačinjena na engleskom i prosleđena pisanim putem 29. aprila 2014, u skladu sa pravilom 77, st. 2 i 3 Poslovnika Suda.

Santjago Kesada                                    Josep Kasadeval 

sekretar                                                  predsednik

 

Uz ovu presudu je priloženo izdvojeno mišljenje sudije Đulumjan u skladu sa članom 45, st. 2 Konvencije i pravilom 74 st. 2 Poslovnika Suda.

J.C.M. S.Q.

Izdvojena mišljenja nisu prevedena, ali su navedena na engleskom i francuskom jeziku u zvaničnoj verziji ili verzijama presude. Zvanična verzija presude može se naći u bazi podataka HUDOC koja sadrži predmete iz sudske prakse Evropskog suda.

 

_______________________________________________

Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

Ovaj prevod je realizovan uz podršku Trast fonda za ljudska prava Saveta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund)

 

 

 

THIRD SECTION

CASE OF NATSVLISHVILI AND TOGONIDZE v. GEORGIA

(Application no. 9043/05)

JUDGMENT

STRASBOURG

29 April 2014

FINAL

08/09/2014

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention

In the case of Natsvlishvili and Togonidze v. Georgia, The European Court of Human Rights (Third Section), sitting as a Chamber composed of:

Josep Casadevall, President,
Alvina Gyulumyan,
Corneliu Bîrsan,
Ján Šikuta,
Nona Tsotsoria,
Kristina Pardalos,
Johannes Silvis, judges,
and Santiago Quesada, Section Registrar,

Having deliberated in private on 15 October 2013 and 3 April 2014,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 9043/05) against Georgia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Georgian nationals, Mr Amiran Natsvlishvili (“the first applicant”) and Mrs Rusudan Togonidze (“the second applicant”), on 9 March 2005.

2. The applicants, who had been granted legal aid for the purposes of an oral hearing on the merits (see paragraphs 5 and 6 below), were represented by Ms M. Gioshvili, Ms E. Fileeva and Mr K. Koroteev, lawyers practising in Georgia and the Russian Federation. The Georgian Government (“the Government”) were successively represented by their Agents, Mr M. Kekenadze, Mr D. Tomadze and Mr L. Meskhoradze, of the Ministry of Justice.

3. The first applicant alleged, in particular, that the plea-bargaining process, as provided for by domestic law at the material time and applied in his case, had been an abuse of process and unfair, in breach of Article 6 § 1 of the Convention and Article 2 of Protocol No. 7. He further alleged that the publicity given to his arrest had breached his right to be presumed innocent under Article 6 § 2 of the Convention. In addition, both applicants alleged that the State had hindered them in the exercise of their right of individual petition, contrary to Article 34 of the Convention, and that the financial penalties imposed upon them as part of the plea‑bargaining process had breached their property rights under Article 1 of Protocol No. 1.

4. The applicants and the Government each filed observations on the admissibility and merits of the application.

5. By a final decision of 25 June 2013, the Court declared the application admissible in part (Article 29 § 1 in fine of the Convention). As to the further procedure, the Court decided to obtain the parties’ oral submissions on the merits (Rule 59 § 3 of the Rules of Court).

6. A hearing on the merits took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 15 October 2013 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a) for the Government
Mr G. Lortkipanidze, Deputy Minister of Justice,

MrA. BaramidzeDeputy Minister of Justice,
Mr L. MeskhoradzeAgent,
MsSh. Mezurnishvili,

MsN. Mezvrishvili, Advisers;

(b) for the applicants
MsM. Gioshvili,
MsE. Fileeva,
Mr K. Koroteev, Counsel.

 

The Court heard addresses by Mr Meskhoradze, Ms Gioshvili, Ms Fileeva and Mr Koroteev.

7. On 1 February 2014 the Court changed the composition of its Sections, but the present application was retained by the Third Section.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8. The first and second applicants were born in 1950 and 1953 and currently live in Moscow, the Russian Federation, and Kutaisi, Georgia, respectively. They are husband and wife.

A. Background

9. The first applicant was the deputy mayor of Kutaisi, the second largest city in Georgia, from 1993 to 1995 and the managing director of the company operating the Kutaisi Automotive Plant (“the factory”), one of the most important public companies in the country, from 1995 to 2000. On 29 December 2000 he was appointed chairman of the factory’s supervisory committee at the shareholders’ general meeting.

10. The first applicant owned 12.95% of the shares through purchases made in 1998 and 2002 and was the principal shareholder in the factory after the State (78.61% of the shares). The second applicant owned 2.6% of the shares, purchased in 2002, so together the couple owned a total of 15.55% of the shares.

11. The first applicant was kidnapped in December 2002. After being severely ill-treated by his abductors, he was released in exchange for a large ransom paid by his family.

B. Criminal proceedings against the first applicant

12. On 12 March 2004 the first applicant was accused of illegally reducing the share capital of the factory, for which he had first been responsible as managing director and then as chairman of the supervisory committee. He was charged with making fictitious sales, transfers and write‑offs, and spending the proceeds without regard to the company’s interests (Article 182 of the Criminal Code – “abuse of authority by embezzling and misappropriating the property of others”).

13. On 15 March 2004 the police and the Kutaisi prosecutor went to the first applicant’s workplace to arrest him. The arrest was filmed by journalists and broadcast on a local private television station the same night. The broadcast consisted of an interview with the prosecutor following footage showing the first applicant’s arrest and escort down a flight of stairs, with his arms held by policemen and surrounded by journalists. The prosecutor made two comments in respect of the matter: that the documents seized during a search of the first applicant’s office “were relevant to an ongoing criminal investigation and would be assessed and analysed”, and that the charge which the first applicant faced carried up to twelve years’ imprisonment.

14. The prosecutor’s interview was followed by that of the Governor of the Region. The Governor, without making any reference to the first applicant or the criminal proceedings against him, declared, among other things, that the State, which was “experiencing difficult times [due to a political crisis], would not stray from the path that it had chosen in pursuit of the identification of those who had devoured public money ... which was exactly why pensions and salaries had not been able to be paid on time”.

15. On 16 March 2004 the first applicant appointed a lawyer to protect his interests.

16. When questioned for the first time as a suspect on 17 March 2004, the first applicant, assisted by his lawyer, protested his innocence and exercised his right to silence.

17. On the same day the prosecuting authority brought an application before the Kutaisi City Court to have the first applicant detained pending trial arguing that the first applicant, who was accused of a crime of a serious nature, might try to evade justice, prevent the discovery of the truth and pursue his criminal activities. Ruling on this request on an unspecified date, the City Court decided to place the first applicant in detention for three months. Applying Article 243 of the Code of Criminal Procedure (“the CCP”), the first applicant challenged that decision before the Kutaisi Regional Court, which dismissed his appeal on an unspecified date.

18. On 25 March 2004 the first applicant sent a letter to the prosecuting authority, which read as follows: “Since I am not indifferent to the future of the automobile factory and consider it possible to settle the problems [I am having] with the State, I express my readiness to forfeit the shares in the factory which are currently in my and my wife’s possession to the State.”

19. On 14 June 2004 the first applicant’s detention pending trial was extended by the Kutaisi Regional Court until 15 July 2004, and in July 2004 it was extended until 15 September 2004.

20. During the first four months of his detention the first applicant was detained in the same cell as the person charged with his kidnapping in 2002 (see paragraph 11 above) and another person serving a sentence for murder. After the Public Defender’s Office complained of that fact on the ground that it put the applicant’s physical and psychological well-being at risk, the prison authorities transferred the applicant to another cell.

21. On 1 August 2004 the first applicant and his lawyer were given access to the criminal case materials. On 6 August 2004 the first applicant appointed a second lawyer to protect his interests in the proceedings.

22. On 6 September 2004 the investigation was terminated, and the first applicant was indicted on the aforementioned charges. Having acquainted himself, with the assistance of his two lawyers, with the case file in its entirety, he again protested his innocence but confirmed his intention to cooperate with the investigation.

23. On the same day both applicants transferred their shares free of charge, representing an overall total of 15.55% of the factory’s share capital, to the State.

24. According to a written statement in the case file from Mr G.T., a worker in the factory, on 6 September 2004 he and nine other employees of the factory transferred their shares to the State ex gratia, at the request of the prosecuting authority, in connection with the criminal proceedings against the first applicant and in exchange for the latter’s release from detention. The case file contains a copy of the relevant ex gratia agreements dated 6 September 2004.

25. The file also contains a witness statement by Mrs M.I., the second applicant’s sister-in-law, that the public prosecutor had also demanded that the first applicant’s family pay 50,000 laris (GEL) (about 21,000 euros (EUR)) to the Fund for the Development of State Bodies ensuring the Protection of the Law (“the Development Fund”) in order to conclude a “procedural agreement” releasing the first applicant from detention. Thus, the public prosecutor had supplied them with the documents necessary for the transfer, adding that the first applicant’s name must not appear as the one paying the money. The public prosecutor insisted that the money not be paid to the Development Fund directly by the applicants. Mrs M.I. therefore agreed to pay the required amount in her own name.

26. As confirmed by the relevant bank-transfer receipt, that payment was made on 8 September 2004, with Mrs M.I.’s name duly appearing on the document as the source of the transfer.

27. On the following day, 9 September 2004, the first applicant filed a written statement with the public prosecutor, requesting him to arrange a “procedural agreement” (hereinafter a “plea bargain”), which procedure had been introduced into the Georgian judicial system in February 2004. The applicant specified that, whilst considering himself to be innocent, he was willing to reach an agreement as regards the sentence and to repair the damage caused to the State; he stated that he would pay GEL 35,000 (EUR 14,700) to the State budget in that connection. He added that he fully understood the contents of the agreement.

28. On the same day the public prosecutor of Kutaisi offered and the first applicant accepted a plea bargain regarding sentence (Article 679 § 2 of the CCP). The written record of the plea agreement mentioned that, whilst the applicant refused to confess to the charges, he had “actively cooperated with the investigation by voluntarily paying compensation in the amount of GEL 4,201,663 (approximately EUR 1,765,000) for the damage caused by his criminal activity by returning 22.5% of the shares in the factory to the State”. The prosecutor further noted that, notwithstanding the fact that the applicant was charged with a particularly serious offence liable to a term of imprisonment of six to twelve years, it was still possible, having due regard to the full compensation of the damage and in the interest of the efficient use of State resources, to offer him a plea bargain. Notably, the prosecutor promised that he would request the trial court to convict the applicant without an examination of the merits, seeking a reduced sentence in the form of a GEL 35,000 (EUR 14,700) fine. It was explained to the applicant that the proposed plea bargain would not exempt him from civil liability. The first applicant stated that he fully understood the content of the bargain and was ready to accept it and that his decision was not the result of any duress, pressure or any kind of undue promise. The record of the plea agreement was duly signed by the prosecutor, the applicant and one of his two lawyers.

29. Also on the same day the public prosecutor filed a brief with the Kutaisi City Court, requesting approval of the aforementioned plea bargain consisting of no examination of the merits of the case, of finding the first applicant guilty of the charges brought against him and of reducing the sentence to which the offences were liable by fining the accused GEL 35,000 (EUR 14,700). It was mentioned in the prosecutorial brief that it was accompanied by the written record of the plea agreement and twelve volumes of the criminal case materials.

30. Also on the same day Mrs M.I. effected a bank transfer to the State in payment of the fine of GEL 35,000 (EUR 14,700) as per the above-mentioned plea bargain between the first applicant and the public prosecutor.

31. At an oral hearing on 10 September 2004, the Kutaisi City Court, sitting in a single-judge formation, examined the prosecutor’s request of 9 September 2004. As disclosed by the record of the hearing, the judge explained to the first applicant, who was assisted by one of the two lawyers who had countersigned the plea bargain (see paragraph 28 above), his rights under Article 679-3 of the CCP. In reply, the applicant acknowledged that he was well aware of his rights and that he had agreed to the bargain voluntarily, without having being subjected to any kind of undue pressure during the negotiations with the prosecutor. That was confirmed by the lawyer as well. The first applicant and his lawyer then asked the judge to endorse the plea bargain, as submitted by the prosecutor, confirming that they fully accepted its consequences. The lawyer added that he had assisted in the plea-bargaining negotiations between his client and the prosecution, that it was his client who had insisted on reaching a settlement, and that he, as a lawyer, had provided all the necessary counselling to the applicant.

32. Relying on the documentary evidence and the testimony of various witnesses acquired during the investigative stage, the Kutaisi Court found that the charges brought against the first applicant were well-founded. The court also noted that, when he was charged on 6 September 2004 with crimes under Article 182 §§ 2 (a), (b) and (c) and 3 (b) of the Criminal Code, the applicant “did not plead guilty and exercised his right to silence. However, having actively cooperated with the investigation, he had voluntarily repaired the damage of GEL 4,201,663 [EUR 1,765,000] caused by his criminal activity by returning 22.5% of the shares in the factory to the State”.

33. The City Court further held that, following the judicial examination, it reached the conclusion that the plea bargain had been concluded in accordance with the law, that the first applicant had signed it in full knowledge of the facts and that it was not the result of any duress, pressure or any kind of promise which went beyond what was permitted in plea bargaining. The court thus sanctioned the agreement by declaring the first applicant guilty of the charges brought against him and sentencing him to a GEL 35,000 (EUR 14,700) fine. The first applicant was then immediately released from the courtroom.

34. As mentioned in its operative part, the Kutaisi City Court’s decision of 10 September 2004 was final and not subject to appeal. A request could be made to have the decision quashed and the case reopened though, if newly discovered circumstances justified such a course of action.

35. According to the case file, after the termination of the criminal proceedings and his consequent release from detention, the first applicant left Georgia and has since been residing in Moscow, Russia.

C. The proceedings before the Court

36. After notice of the application had been given to the respondent Government on 21 September 2006 and the parties had exchanged their observations, the applicants complained to the Court, on 12 November 2007, that the General Prosecutor’s Office (“the GPO”) was continuing to exert pressure on them, this time with the aim of having them withdraw their application from the Court.

37. In support of that assertion, the applicants submitted a written statement given by their daughter, Ms A. Natsvlishvili, dated 6 November 2007.

38. According to that statement, after having been told by her parents that pressure was being brought to bear on them, in September 2004 Ms Natsvlishvili, who was a student at the Central European University in Budapest at the time, decided to approach an acquaintance of hers who was working at the GPO, Ms T.B. Subsequently, Ms Natsvlishvili exchanged several e-mails with her acquaintance in which the latter, claiming to act on behalf of the GPO, expressed that authority’s position on the applicants’ case. The case file contains a copy of the relevant e-mail exchange.

39. In the e-mail exchange, Ms Natsvlishvili and Ms T.B. addressed each other on friendly terms, using shortened, pet names and familiar instead of formal forms of address.

40. Ms Natsvlishvili was the first to contact Ms T.B., on 14 September 2006, asking her, as a friend and an experienced lawyer, to give her some advice about her master’s thesis and a forthcoming examination in law.

41. On 29 November 2006 Ms T.B. advised the applicants’ daughter, whom she considered to be “a friend”, that she had been “personally” working on her father’s case and thus possessed important information emanating from the Prosecutor General. Inviting the applicants’ daughter to express her parents’ position on the matter, Ms T.B. promised to share her hierarchical superiors’ views with them.

42. On 11 December 2006 Ms T.B. informed the applicants’ daughter that the GPO would be ready to reopen the first applicant’s criminal case and then terminate it again, this time in his favour, and to return the GEL 35,000 (EUR 14,700) which had been paid by him as a fine. Ms T.B. encouraged the applicants to think about that proposal quickly and to accept it, otherwise, she stated, “the prosecution authority would defend its position in Strasbourg and might even unilaterally annul the plea bargain and reopen the criminal proceedings against the first applicant”.

43. On 16 December 2006 Ms Natsvlishvili informed Ms T.B. that her father was ready to reach a friendly settlement, as provided for “by the Convention” and under the scrutiny of the Court. Ms Natsvlishvili then asked a number of procedural questions and also enquired whether it was possible, having due regard to the substantial pecuniary and non-pecuniary damage which had been inflicted on her family by the State, to review the conditions of the proposed settlement.

44. On the same date, 16 December 2006, Ms T.B. replied that “her personal involvement in the case was a guarantee that the applicants’ family would not find itself in an inauspicious situation again”. Ms T.B. then stated that the first applicant should file an application with the GPO, complaining that the plea bargain in question had been reached without a full consideration of his interests. The GPO would then treat that application as a request for the reopening of the case on the basis of newly discovered circumstances. Ms T.B. assured the applicants’ daughter that, after the reopening of the case, the first applicant would, as a matter of fact, be rehabilitated by having obtained the deletion of the conviction from his criminal record.

45. Ms T.B. then stated that the State would be ready to return the money which had been paid by the first applicant as a fine and the shares in the factory forfeited by the second applicant; she explained that the first applicant’s shares could not be returned as they had already been assigned to a third party. The GPO employee also assured Ms Natsvlishvili that the first applicant would become eligible to return to Georgia and to start business afresh there, in which entrepreneurial activity the prosecution authority would even assist him. Ms T.B. then continued:

“We all know that errors have been committed, but it has become a particularly vital issue, in the interests of the country, to set aside personal experience and trauma now, notwithstanding the painfulness of those [experiences]. I know that this is difficult, but if you can manage it, I am confident that after years have passed you would then be in a position to tell yourself that you were successful in differentiating Georgia, as your own country, from individual State agents, and to tell yourself that you made your own small sacrifice for your country.”

46. Ms T.B. specified that “they”, the GPO, were not telling the applicants to first withdraw their application from the Court and to settle the issue at the domestic level afterwards. On the contrary, the State was ready to start working on the settlement of the issue at the domestic level first. However, Ms T.B. then reminded the applicants’ daughter that “they had only a month left for [filing observations with] Strasbourg”.

47. On an unspecified date, but apparently subsequent to the above‑mentioned e-mail exchange, Ms T.B. informed Ms Natsvlishvili that the State would be ready to pay to the first applicant, in compensation, GEL 50,000 (EUR 22,000) and to take procedural measures to have the conviction deleted from his criminal record. She specified as follows:

“As regards the issue of rehabilitation and compensation, the decision will apparently belong, according to the applicable rules of jurisdiction, to the Kutaisi Court of Appeal. It will therefore be indicated in this court’s decision that, given the fact that the remainder of [the applicants’] shares have been assigned and that the factory has become indebted, it is factually impossible to return the shares in their entirety, which would then lead to the award of GEL 50,000 [(EUR 22,000)] in pecuniary and non-pecuniary damages.”

48. Ms T.B. then assured the applicants’ daughter that they could trust the GPO, as, in any event, should there be any improper conduct by the authorities, the applicants could always then complain to the Court about the alleged hindrance of the right of individual petition under Article 34 of the Convention, which allegation would be of particular harm for the respondent State’s international image. Ms T.B. mentioned, lastly, that the State might be ready to increase the amount of compensation to a maximum of GEL 85,000 (EUR 35,700).

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND INTERNATIONAL DOCUMENTS

A. The Code of Criminal Procedure (“the CCP”)

49. The relevant provisions concerning “procedural agreements” (“საპროცესო შეთანხმება” in Georgian, saprotseso shetankhmeba), or plea bargaining, were introduced into the CCP on 13 February 2004 and amended for the first time on 24 June 2004, and were thus applicable at the material time. They read as follows:

Article 15

“A procedural agreement may be reached in accordance with the principle of the independence of the judiciary. A procedural agreement contributes to a faster and more efficient justice system.”

Article 679-1

“1. A court may deliver a judgment based on a procedural agreement without examining the merits of the case before it. The procedural agreement is based on an agreement regarding the responsibility of the accused or the sentence. It is a prerogative of the prosecution to propose a procedural agreement.

2. When an agreement is reached regarding sentence, the accused does not plead guilty but reaches an agreement with the prosecutor regarding sentence or lack of sentence and/or agrees to cooperate with the investigation.

3. When an agreement is reached regarding responsibility, the accused pleads guilty and/or cooperates with the investigation.

4. A procedural agreement is concluded with the hierarchically superior prosecutor’s consent.

5. On the basis of the procedural agreement, the prosecutor may request a reduction of sentence for the defendant, or decide to lessen some of the charges brought against him or abandon a number of them on condition that the accused plead guilty on all counts.

6. Before deciding on a reduction of sentence or lessening of charges, the prosecutor must consider (a) the severity of the sentence to which the accused is liable, as well as the seriousness of the illegality of the acts and the guilt of the accused; (b) the use of the State’s resources in the way that most favours the general interest. ...

7. A procedural agreement shall not be reached without the involvement of a defence lawyer and without the prior consent of the accused as to the contents of the agreement.

8. The procedural agreement is reputed null and void if it subsequently emerges that the information and evidence supplied by the accused for the investigation ... is not reliable and does not contribute to a real possibility of identifying those responsible. The decision to nullify a procedural agreement is made by a court.

9. In particular cases, in which the cooperation of the accused in an investigation has led to the discovery of a particularly serious crime or the criminal activity of a public official, and where the accused has directly assisted in making an investigation feasible, the public prosecutor may ask the court for the accused to be acquitted of criminal responsibility. ...

11. When concluding the procedural agreement the prosecutor must inform the accused that the agreement does not clear him of civil liability. In special circumstances, the public prosecutor or deputy public prosecutor may, by a reasoned decision, clear the accused of civil liability. In these circumstances, liability will fall on the State.”

Article 679-2

“...

2. It must be confirmed, in a written declaration signed by the accused or his legal representative and his lawyer, that, having benefited from legal advice, the accused gave his consent freely to the judicial ruling without examination of the merits of his case. The accused must fully understand the contents of the brief that the prosecutor will submit to the court, as well as the legal consequences of the decision that may be delivered.

3. Once the accused and the prosecutor have reached a procedural agreement, the prosecutor must compose a brief in which he sets out the contents of the agreement. The brief is then signed by the prosecutor, the accused’s lawyer and the accused.

4. The content of the brief referred to in paragraph 3 of the present Article is confidential and can only be consulted by the signatories and the court.”

Article 679-3

“1. The procedural agreement must be in written form and must be approved by a court during a public hearing, unless compelling reasons call for a hearing in camera. The court’s decision must reflect the procedural agreement. The court must ensure that the agreement was reached without violence and intimidation and without deception or illegal promises. The court must also ensure that the accused consented freely and was in a position to receive qualified legal assistance.

2. Before approving a procedural agreement, the court must ensure that

(a) the accused fully understands the nature of the crime with which he is charged;

(b) the accused fully understands the sentence liable to be incurred for the crime to which he admits;

(c) the accused is aware of all the legal requirements relating to an admission of guilt in the context of a procedural agreement;

(d) the accused fully understands that the court is under no obligation to accept a brief by the prosecution which, based on the procedural agreement, recommends the mitigation or absolute discharge of the sentence;

(e) the accused understands that he has the following constitutional rights:

– the right to a defence;

– the right to refuse to enter into the agreement stating his admission of guilt;

– the right to have the merits of his case examined.

(f) the procedural agreement is not the result of duress, intimidation or a promise which goes beyond what is permitted in such an agreement;

(g) the accused does not contest the facts on which the agreement containing his admission of guilt is based.

3. The court shall make its decision in accordance with the law and is under no obligation to sanction the agreement between the accused and the prosecutor.”

Article 679-4

“1. In situations envisaged in the previous Chapter, the court may deliver either a judgment [endorsing the plea bargain] without an examination on the merits or a decision remitting the case to the prosecutor for indictment.

...

3. The court must ensure, on the basis of the case file, that the charge is well founded, that the sentence proposed in the brief is fair and that the accused has freely pleaded guilty.

4. If the court agrees with the prosecutor’s factual and legal assessment of the case and considers that the recommended sentence is fair, it delivers a judgment within one month following receipt of the relevant brief of the prosecutor ...

5. If the court finds that the submitted evidence does not substantiate the charge or that the procedural agreement has been reached in breach of Article 679-1, it will remit the case to the prosecutor for indictment.

6. If the court considers that the sentence recommended by the prosecutor is too severe, it has the power to reduce it.

7. The accused has the right to refuse to enter into a procedural agreement which is based upon his admission of guilt at any point during the judicial proceedings before the court gives its ruling. This refusal does not have to have been agreed with his lawyer. Once the court has ruled, it is no longer possible to refuse to be bound by the procedural agreement.”

Article 679-7

“...

2. No appeal lies against the judgment [envisaged in the previous Articles], which becomes enforceable upon delivery.

3. The judgment may be revised in accordance with the usual rules regarding new circumstances of fact or law.”

50. Following an amendment of 25 March 2005 to the CCP, the filing of a request with a court to have the proceedings terminated by a plea bargain was no longer the prosecutor’s prerogative. Such a request could also be filed by the accused (Article 679-1 § 1). Furthermore, the content of the prosecutor’s brief was no longer confidential (Article 679-2 § 4), barring the section containing the information that the accused had given during the investigation. The same amendment made it compulsory to have the hearing in which the court approved the procedural agreement recorded verbatim in the record of the proceedings (Article 679-3 § 4).

51. Furthermore, the amendment of 25 March 2005 made it compulsory for the court, when considering the lawfully filed plea bargain, to explain to the defendant that, should he raise a complaint about having been subjected to undue treatment by the prosecution during the preceding negotiations, such a complaint would not hinder the approval of the plea bargain (Article 679‑3 § 2 (1)).

52. Moreover, whilst before 25 March 2005 Article 679-6 had only provided for the possibility of an appeal against a judgment declaring the procedural agreement null and void, the amendment in question gave the accused the possibility of lodging an appeal with the higher court against the approval of the agreement within fifteen days of the ruling if

“(a) the procedural agreement was concluded using deception;

(b) the defence rights of the accused were restricted;

(c) the procedural agreement was concluded by violence, force, threats or intimidation;

(d) the court dealing with the case neglected its duties as laid out [in the above Articles].”

53. The amendment in question did not specify whether an appeal could lie, on the aforementioned grounds, against decisions prior to 25 March 2005.

B. Council of Europe

1. Recommendation No. R (87) 18 of the Committee of Ministers to member States concerning the simplification of criminal justice

54. This Recommendation was adopted by the Committee of Ministers of the Council of Europe on 17 September 1987 and concerned simplified and summary procedures. A relevant excerpt reads as follows:

“Having regard to the increase in the number of criminal cases referred to the courts, and particularly those carrying minor penalties, and to the problems caused by the length of criminal proceedings;

Considering that delay in dealing with crimes brings criminal law into disrepute and affects the proper administration of justice;

Considering that delays in the administration of criminal justice might be remedied, not only by the allocation of specific resources and the manner in which these resources are used, but also by a clearer definition of priorities for the conduct of crime policy, with regard to both form and substance, by:

– resorting to the principle of discretionary prosecution;

– making use of the following measures when dealing with minor and mass offences:

– so-called summary procedures,

– out-of-court settlements by authorities competent in criminal matters and other intervening authorities, as a possible alternative to prosecution,

– so-called simplified procedures;

– the simplification of ordinary judicial procedures;

...”

2. Honouring of Obligations and Commitments by Georgia, Report of the Committee on the Honouring of Obligations and Commitments by Member States of the Council of Europe (Monitoring Committee), 21 December 2004

55. The relevant excerpts from the above-mentioned Report of the Monitoring Committee read as follows:

“44. The co-rapporteurs also have some reservations about the growing tendency to transplant foreign, usually non-European legal models into Georgia’s domestic judicial system. This, for example is the case with the recent law on plea bargaining, which tries to imitate the United States legal practice, and to which the co-rapporteurs wish to return in the paragraph on the fight against corruption. ...

47. While it is clear that the authorities must take into account the public demands for immediate and decisive action in the most notorious cases of alleged corruption, the co-rapporteurs insist that popular expectations cannot justify violations of the rights of suspects and the failure to respect the basic principles of due criminal procedure. Arrests of some former officials accused of corruption were carried out in spectacular circumstances, often without warrants even in cases where there was no indication that suspects had the intention to flee. Human rights organisations reported several cases of excessive force, some arrests were filmed and images – degrading to the suspects’ human dignity – were widely broadcasted on several television channels. The respect for the principle of the presumption of innocence for some categories of suspects has yet to take hold in the new Georgia.

48. The ‘plea bargaining’ system, which makes it possible for some suspects to have their charges reduced or dropped in return for the payment of the money they have allegedly embezzled, is, to say the least, controversial. While plea bargaining is broadly used in the United States as well as in some Council of Europe member States, it usually relates to agreements by which accused persons agree to plea guilty (denounce other culprits, etc.) in return for a lesser charge. The Georgian plea bargaining goes a step further and introduces a financial component into the quotation – the accused are asked to repay a certain sum, which is an approximation of what they have allegedly stolen. In return the prosecutor agrees to reduce or drop the charges. The deal must finally be approved by a judge.

49. The co-rapporteurs consider that the specificities of the Georgian version of the plea-bargaining system, especially the introduction of the financial component and the seemingly arbitrary way in which it is applied to some cases and not to others, make this practice incompatible with Council of Europe standards. The system may not only create an impression that big thieves are allowed to buy an immunity from justice, but is also worrisome because the lack of legal and administrative checks and balances in the Georgian police, prosecutor services and courts create a risk of abuse. The co‑rapporteurs understand that the money obtained through ‘plea bargaining’ (some 30 million [United States dollars] so far) is very important and has helped to pay for pensions and other immediate needs, but they disagree with the notion suggested by the Prosecutor General that the efficiency of justice can be measured against the budgetary income it helps to generate. After years of a widespread corruption and systematic disregard for the rule of law Georgia needs justice which is efficient and equal for all.

50. Consequently, the rapporteurs call on the Georgian authorities to immediately and substantially review the present plea-bargaining procedure, in order to bring it in line with Council of Europe standards.”

3. Resolution 1415 (2005) of the Parliamentary Assembly of the Council of Europe

56. On 24 January 2005 the Parliamentary Assembly of the Council of Europe, having examined the above-mentioned Report of the Monitoring Committee, adopted Resolution 1415 (2005), the relevant excerpts from which read as follows:

“9. The Assembly, after having consulted the Georgian authorities, ... asks Georgia to: ...

a. critically review the present practice of the ‘plea bargaining’ system which – in its present form – on the one hand allows some alleged offenders to use the proceeds of their crimes to buy their way out of prison and, on the other, risks being applied arbitrarily, abusively and even for political reasons; ...”

4. Report by Thomas Hammarberg, Commissioner for Human Rights of the Council of Europe, following his visit to Georgia from 18 to 20 April 2011

57. The relevant part of the Report issued by the Commissioner for Human Rights on 30 June 2011, which concerned the plea-bargaining system in Georgia, reads as follows:

2. Plea-bargaining agreements

63. The Commissioner devoted special attention to the issue of plea-bargaining and its application in criminal cases.

64. Plea-bargaining now pervades the operation of criminal justice in Georgia. Its application has witnessed a steep increase since its introduction in 2004. The Chairman of the Supreme Court informed the Commissioner that in 2010 plea agreements were applied in around 80% of all criminal cases.

65. Indisputably, plea-bargaining has been a successful tool in combating corruption and organised crime. It also offers the important benefit of speedy adjudication of criminal cases, alleviating the workload of courts, prosecutors and lawyers. Further, it contributes to the reduction of sentences and as a result to the number of prisoners, which is crucial in the context of the high rate of prison overcrowding in Georgia.

66. The current plea-bargaining model, anchored in the new CPC, implies pleading guilty or agreement with the prosecutor on sentence (nolo contendere plea). It can be initiated either by the defendant or by the prosecutor.

67. A defence lawyer is mandatory in the context of plea-bargaining; however, the role of the lawyers in this process is limited. According to the information obtained by the Commissioner, most defendants are virtually certain that they will be sentenced, and lawyers, instead of working towards their clients’ acquittal, advise them to plea-bargain with the prosecutor to reduce the sentence to a minimum. This attitude is particularly common for violations that foresee imprisonment as a punishment. However, the Deputy Minister of Justice pointed out that the new Code of Criminal Procedure provisions which provide enhanced rights for the defence will also positively affect the defence’s position in the context of the plea agreement.

68. One concern of the Commissioner relates to the discretionary powers of the prosecutor during the negotiation of the plea agreement. For instance, the prosecutor can now ask for sentences even below the minimum sentence provided in the law, a competence many believe should rest with the judge. In addition, the law does not define the required degree of cooperation of a defendant with the prosecution, which leads to subjectivity and inconsistency of practice.

69. A plea agreement is approved by court decision. In the course of the review of the agreement by the court, the judge should make sure that the plea agreement is not concluded upon coercion and intimidation and should examine the evidence supporting the charges. The authorities assert that judicial oversight of the plea agreements is an important safeguard, stressing that the court can refuse to approve an agreement if charges are unsubstantiated or a violation is observed. However, lawyers maintain that in practice, the judge relies essentially on the evidence that the prosecutor presents when examining the terms of the agreement, and in the overwhelming majority of cases the judge agrees with the demands of the prosecutor.

70. One of the peculiarities of the Georgian plea-bargaining system relates to Article 42 of the Criminal Code, which provides that fines can be imposed in the context of plea agreements even for violations of the Criminal Code for which this form of punishment is not foreseen. According to Transparency International Georgia, in practice fines are paid in 99% of the cases, a figure which is disputed by the authorities. The process lacks transparency, due to the absence of clear criteria for determining fines. Human rights defenders in Tbilisi alleged that this is done based on an assessment of the defendant’s ability to pay; this has led to a perception that freedom can be bought.

71. Although the implementation of plea-bargaining in practice has given rise to concerns, the authorities maintain that sufficient safeguards exist in the system. The Deputy Minister of Justice did, however, acknowledge the need to increase transparency of the system and improve perceptions.

72. The law also provides for a full release from sentence in exceptional cases where there is effective cooperation with the investigation. While this possibility may certainly help in resolving criminal cases, instances of abuse have been reported in this context. ...

73. Concerns have also been raised that the system of plea-bargaining might make defendants more reluctant to complain against ill-treatment or excessive use of force by police, if this has been the case. The authorities have in the past acknowledged the problem and have introduced safeguards. However, the problem may lie not with the existence of system of plea-bargaining per se but rather, as already noted, the context in which it is being operated. In view of an almost certain conviction, for many defendants plea-bargaining is the only alternative to get a lighter sentence, and a defendant is less likely to bring a justified complaint of ill-treatment if there is a perceived risk that this could undermine the chance to conclude an agreement with the prosecutor.

Conclusions and recommendations

74. The functioning of the plea-bargaining system cannot and should not be seen as separate from the operation of the entire criminal justice system. The combination of several factors – very high conviction rates, a stringent sentencing policy and the low public trust in the administration in the justice system – may very well influence defendants to plead guilty even if innocent, leading to a distortion of justice.

75. It is important to bear in mind that when consenting to a guilty plea, a defendant waives a number of rights, including the right to give testimony and the right to trial. The Commissioner notes that while safeguards may be provided in the legislation, their implementation in practice has been subject to criticism. Judges should exercise adequate control over plea-bargaining agreements and see to it that these safeguards are fully implemented in practice. The Commissioner is also concerned with the very limited role that the defence plays in the negotiation of a plea agreement.

76. It is essential that the defendant’s plea must always be made voluntarily and free from any improper pressure. To this end, the system further needs the development of objective standards for the negotiations between the defence and the prosecutor, including a clearer definition of the concept ‘cooperation with the investigation’, as well as clear criteria for determining the amount of fines imposed upon the defendant.

77. Finally, there is an urgent need for concrete steps to increase the transparency of the system. The Commissioner supports the efforts of the authorities in this regard and encourages them to adopt an inclusive approach by consulting with all relevant groups, including human right defenders and lawyers.” (Footnotes omitted.)

C. Transparency International

58. In February 2010, Transparency International Georgia (TI Georgia), a national branch of the international non-governmental organisation Transparency International, issued its first analytical report on the plea-bargaining system in Georgia – “Plea Bargaining in Georgia”.

59. After setting out the procedure, the State’s rationale for the introduction of plea bargaining into its legal system, the facts concerning its use (according to the official statistical data, in 2005 the number of criminal cases terminated by plea bargaining constituted 12.7%), the report analysed the risks that the unique Georgian model of plea bargaining posed to the right to a fair trial.

60. The relevant excerpts from the latter part of the report read as follows (all the statistics mentioned in the report were official, obtained by TI Georgia either from the Supreme Court of Georgia or the General Prosecutor’s Office):

“... The statistics show that plea bargains, once agreed upon between defendant and prosecutor, are almost always upheld.

In theory, the presiding judge is meant to ensure that the plea bargain was not attained as a result of undue pressure on the defendant and that the deal was made voluntarily. The judge must also ensure that the defendant’s core rights (such as that of assistance by a defence attorney) were not violated. In practice, only eight plea bargains were denied by Georgian judges in 2008 out of a total that year of 8,770, a rate of less than 0.1%. Judges are also meant to ascertain that there is a prima facie case. In other words, the judge must be satisfied that the evidence provided by the prosecutor would be considered sufficient to warrant a full trial. The difference being that, in a plea bargain, the evidence is not questioned by the defendant.

The lawyers interviewed by TI Georgia all doubted that judges reviewed the prima facie case ‘in anything but the most procedural manner’. One example of judges allegedly failing to look into the case properly is that of Natsvlishvili and Togonidze vs. Georgia, where the defendant said that the prosecutor only agreed to enter into a plea bargain after he transferred shares in a car manufacturing plant to the government and paid GEL 50,000 ‘of his own free will’. The court then upheld a plea bargain, based on an official fine of GEL 35,000, which did not include the ‘presents’ paid beforehand, without even looking into the suspicious payments. ...

An Omniscient Prosecutor?

If you’re charged for a crime in Georgia, you can be pretty sure that you’ll be found guilty. Conviction rates are sky high. Of the 17,639 criminal cases filed at Georgian courts during 2008, only seven ended in an acquittal and 111 more were terminated before a verdict was reached. That makes for a 99% conviction rate, which opponents of plea bargaining say is a direct result of the loss of judicial independence caused by the practice. Prosecutors say that the high conviction rate is the result of ‘hard work’ and ‘careful prosecution’ and is evidence of the system working well.

 Deputy chief justice of the Supreme Court, Zaza Meishvili, argues that the conviction rate is nothing out of the ordinary when compared to the USA, where 90‑95% of criminal cases end in a plea bargain and therefore a guilty verdict.

The difference however, is that a very high proportion of non-plea-bargaining cases in Georgia also end in conviction. Most countries have conviction rates far lower than Georgia’s. For example, amongst OECD countries, only Japan’s 99.7% conviction rate exceeds Georgia’s. ...

While the proportion of acquittals has dropped since plea bargaining started in 2004, the numbers were so low before that it hasn’t made much difference. We have come from a 97% conviction rate in 2003 to a 99% conviction rate in 2009. In fact, in 2005, the year plea bargaining graduated from being an anti-corruption measure to being widespread practice in ordinary criminal cases, the number of acquittals and terminated cases almost doubled and the conviction rate came down to 94%; the lowest on record.

The explanation for high conviction rates has less to do with plea bargaining and more to do with Georgia’s Soviet legal legacy, a system in which confession was king. As one academic put it: ‘the most powerful person in the Soviet model of criminal justice was, and largely remains, the prosecutor. He or she was responsible for directing the entire criminal proceeding, and thought little of using coerced confessions, falsified evidence or pre-trial detention as a method of inducing a confession’.

Deputy Chief Justice of the Supreme Court Zaza Meishvili reaffirmed the high incidence of confessions to TI Georgia, saying the ‘vast majority’ of plea bargains involved a defendant’s confession.

No Choice but to Bargain

But while we cannot blame plea bargaining for overtly high conviction rates, the overwhelming statistical likelihood of conviction has another very negative effect. The essence of plea bargaining dictates that it should be just that, a bargaining process with the defendant trying to extract the lightest possible sentence from the prosecutor. This is possible only when the defendant has sufficient leverage to make such a deal worth the prosecutor’s while. In other words, the prosecutor knows that if he doesn’t agree to the defendant’s terms, he will have to go through a lengthy legal process, perhaps through three levels of courts. When you have conviction rates approaching 100%, this leverage is much weakened, allowing prosecutors to dictate the terms and leaving defendants with ‘take it or leave it’ offers.

In systems with high conviction rates, plea bargaining doesn’t work. When even innocent defendants feel pressure to ‘admit guilt’ because the statistical likelihood of an acquittal is so low, the power is left in the hands of the prosecutors. Thus, unless Georgia’s conviction rate comes down to something more realistic, plea bargaining as an institution cannot work effectively.”

61. According to the official statistics obtained by TI Georgia from the Supreme Court of Georgia and quoted in its above-mentioned report, the rate of acquittals in Georgia represented 0.4% in 2004, 0.7% in 2005, 0.2% in 2006 and remained at 0.1% between 2007 and 2009.

III. COMPARATIVE STUDY

62. Out of thirty Council of Europe member States studied for the existence of criminal procedures similar in nature to Georgia’s plea‑bargaining system, no equivalent mechanisms exist in the following three countries – Azerbaijan, Greece and Turkey. A small number of other countries (namely Austria, Denmark and Portugal), while not having passed legislation establishing plea bargaining as a legal concept within their legal systems, are nonetheless familiar with plea bargaining or similar processes in practice.

63. Austria, Belgium, France and Liechtenstein have procedures presenting elements of plea bargaining leading to the discontinuation of criminal proceedings, while Bosnia and Herzegovina, Bulgaria, the Czech Republic, Estonia, France, Germany, Hungary, Italy, Malta, Moldova, Montenegro, Poland, Romania, Russia, Serbia, Slovakia, Slovenia, Spain, Switzerland, Ukraine and the United Kingdom (England and Wales) have established plea-bargaining processes resulting in a criminal conviction.

64. In addition, Austria, the Czech Republic, Hungary, Montenegro, Russia and Serbia provide for the opportunity to have a more lenient sentence imposed, charges dropped or criminal proceedings discontinued if a defendant cooperates with the authorities and thereby contributes to the resolution of the criminal case.

65. Plea bargaining in Council of Europe member States mostly takes the form of sentence bargaining, this being the case in Bosnia and Herzegovina, Bulgaria, the Czech Republic, Estonia, France, Germany, Hungary, Italy, Liechtenstein, Malta, Moldova, Montenegro, Romania, Russia, Serbia, Slovakia, Slovenia, Spain, Switzerland, Ukraine and the United Kingdom. Charge bargaining can be found in Hungary, Serbia, Slovenia, Spain, Switzerland and the United Kingdom. The survey shows that sentence bargaining is a more common practice in Council of Europe States than charge bargaining. This aspect is closely linked to the principle of legality providing less leeway for the prosecution to amend and drop charges.

66. Plea agreements leading to a criminal conviction are, without exception, reviewed by a competent court. In this sense, courts have an obligation to verify whether the plea agreement has been reached in accordance with the applicable procedural and substantive rules, whether the defendant entered into it voluntarily and knowingly, whether there is evidence supporting the guilty plea entered by the defendant and whether the terms of the agreement are appropriate.

67. As a result of the survey, it can be established that the court dealing with the matter generally has an obligation to examine the case file before deciding on whether to approve or reject the plea agreement and has to ascertain that evidence provided in the file supports the guilty plea entered or the confession made by the defendant. Conversely, in Italy, the court is not required by law to examine the evidence or to certify that there is a prima facie case against the accused, and in Switzerland the court is also not automatically obliged to examine the evidence. Russian legislation does not provide for an explicit obligation on the courts to examine the evidence in plea-bargaining cases. Such an obligation could arguably nonetheless be inferred from the obligation on the court dealing with the case to verify whether all conditions for the approval of the plea agreement have been met.

68. In rarer instances, courts are required by law, at least under certain circumstances, to order and examine additional evidence not already contained in the case file in case of expedited proceedings. In this regard, German courts retain their obligation to order evidence aimed at uncovering any aspect of the case that might be relevant for their decision, even if a plea agreement has been entered into. In the United Kingdom, if facts are disputed, the court must be invited to hear evidence to determine the facts, and then sentence on that basis.

69. In most countries surveyed, plea agreements are entered into by the prosecution and the defendant, and subsequently reviewed by a court. In this scenario, the courts in principle have the power to approve or reject the plea agreement but not to modify its terms. In Bulgaria courts are allowed to propose amendments to plea agreements they are requested to consider. However, such amendments need to be accepted by the defendant, the defence counsel and the prosecutor. In Germany, Romania and to some extent in the United Kingdom, the terms of the agreement are defined by the competent court (as opposed to being based on a prior agreement between the prosecution and the defence).

70. Based on the survey, it can be confirmed that the plea-bargaining process leads to expedited trial proceedings in every country that has such processes in place. Procedural safeguards and judicial guarantees are therefore affected in the event of a plea agreement being entered into. To counteract these effects, a number of safeguards are nonetheless in place.

71. For example, the representation of the defendant by counsel is obligatory in Bulgaria, the Czech Republic, France (for any court appearance upon a prior admission of guilt (comparution sur reconnaissance préalable de culpabilité)), Hungary, Malta, Moldova, Russia, Serbia and Slovenia. Other countries surveyed do not have special rules requiring representation by defence counsel in cases of plea bargaining, thus the regular rules relating to legal representation apply.

72. Entering into a plea agreement is conditional on a confession by the defendant in Austria and Liechtenstein (in both States only the concept of “diversion” exists, which leads to the discontinuation of criminal proceedings), in Bosnia and Herzegovina, the Czech Republic, Estonia, France, Germany, Hungary, Malta, Moldova, Montenegro, Romania, Russia, Serbia, Slovakia, Slovenia, Spain, Switzerland, Ukraine and the United Kingdom. Italy, on the other hand, constitutes the exception: a plea agreement does not necessarily need to include an admission of guilt on the part of the defendant.

73. However, in nearly all countries surveyed, with the apparent exception of Romania, the defendant’s guilty plea can only be used for the purposes of the plea agreement. Should the plea agreement not be entered into or be rejected by the court, the guilty plea or the confession of the defendant cannot be used against him.

74. Courts decide on the plea agreement at a hearing in the following countries: Austria, Bosnia and Herzegovina, Bulgaria, the Czech Republic, Estonia, France, Germany, Hungary, Italy, Malta, Moldova, Montenegro, Romania, Russia, Serbia, Slovakia, Spain, Switzerland and the United Kingdom. The presence of the defendant at the hearing is explicitly required by law in, for example, Bulgaria, Hungary, Montenegro, Romania, Russia, and Slovakia. On the other hand, the presence of the defendant is not necessarily required in Italy.

75. In the majority of the countries surveyed, the right to appeal will be restricted after a plea agreement has been entered into. There seems to be a full waiver of the right to appeal in the event of a plea agreement (at least when the plea agreement has been endorsed by the court) in Slovenia. Entering into a plea agreement results in the restriction of the right to appeal in Bosnia and Herzegovina, Bulgaria, the Czech Republic, Estonia, Hungary, Italy, Malta, Moldova, Montenegro, Russia, Serbia, Slovakia, Spain, Switzerland and Ukraine. The right to appeal remains unaffected in Austria, France, Germany, Liechtenstein, Poland, Romania and the United Kingdom.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION AND ARTICLE 2 OF PROTOCOL No. 7

76. The first applicant complained under Article 6 § 1 of the Convention and Article 2 of Protocol No. 7 that the plea-bargaining process employed in his case had been an abuse of process and that no appeal to a higher court against the judicial endorsement of the plea-bargaining agreement, which he considered to have been unreasonable, had been possible.

77. The relevant parts of Article 6 § 1 of the Convention and Article 2 of Protocol No. 7 read as follows:

Article 6

“1. In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by an independent and impartial tribunal established by law. ...”

Article 2 of Protocol No. 7

“1. Everyone convicted of a criminal offence by a tribunal shall have the right to have his conviction or sentence reviewed by a higher tribunal. The exercise of this right, including the grounds on which it may be exercised, shall be governed by law.”

A. The Government’s submissions

78. The Government submitted that plea bargaining, a form of consensual and abbreviated criminal justice, had been successfully incorporated into the legislation and practice of various European States and worldwide in harmony with the fundamental fair-trial guarantees. The emergence and spread of plea bargaining had been driven by the increased interests of procedural economy. The Government highlighted that as early as 1987 the member States of the Council of Europe had been advised by the Committee of Ministers to develop means of simplifying and expediting trial procedures, which included summary judgments, out-of-court negotiations and guilty pleas (see paragraph 54 above). They further emphasised that the plea-bargaining process represented one of the most practical and successful tools against corruption and organised crime. The introduction of plea bargaining in Georgia in 2004 could not possibly be fully understood without appreciating the context of endemic criminality and corruption pervading in the country at that time. The use of plea bargaining had been intended as an urgent response to those systemic problems.

79. The Government submitted that plea bargaining in Georgia implied a waiver of certain procedural rights in exchange for a more lenient sentence and an expedited trial. Nevertheless, the most substantive guarantees of a fair trial had still been retained under the domestic law, and they had been duly put into practice in the first applicant’s criminal case. Thus, first of all, the first applicant had been represented by qualified legal counsel, had given his prior approval before negotiations with the public prosecutor were started, and had provided the requisite written acceptance, countersigned by his lawyer, of the terms of the agreement reached. Subsequently, the trial court had examined the plea bargain at an oral and public hearing, during which it had enquired as to whether the plea bargain had been reached without duress and under otherwise fair conditions and whether the first applicant was willing to accept it in full awareness of the nature of the charges and the potential sentence. As further guarantees, the Government referred to the fact that not only had the first applicant been entitled to reject the agreed plea bargain during the court’s review, but also the judge, who had been required to assess the validity of the accusations, had been empowered to block the plea bargain in the event of any doubt as to the first applicant’s criminal liability.

80. In support of the claim that the first applicant had been fully aware of the contents of the plea bargain and had consented to it voluntarily, the Government referred to the following factual circumstances of the case. Firstly, the first applicant had been represented by a qualified lawyer of his choosing as early as 16 March 2004, the very next day after his arrest (see paragraph 15 above). On 25 March 2004 he had sent a letter to the public prosecutor, expressing his intention to cooperate with the authorities and reach a settlement (see paragraph 18 above). On 1 August 2004 the first applicant was given access to the criminal case materials, and on 6 August 2004 he appointed a second qualified lawyer of his choosing (see paragraph 21 above). By 6 September 2004 the investigation had been terminated, the evidence against the first applicant had been added to the case file and an indictment accusing the first applicant of large-scale misappropriation of public funds had been issued by the public prosecutor. Having duly acquainted himself with the indictment and the evidence collected, the first applicant, represented by his two lawyers, had again confirmed his readiness to cooperate with the authorities and had transferred on the same day, 6 September 2004, his shares in the factory to the State in compensation for the damage caused by his conduct (see paragraphs 22-23 above).

81. On 9 September 2004 the first applicant had filed another written statement with the public prosecutor. He had expressed his wish to reach a plea bargain as regards the sentence and to pay GEL 35,000 as a fine. In that statement, he had explicitly confirmed that he fully understood the concept of plea bargaining. On the same date, the public prosecutor had visited the first applicant in prison, where, in the presence of his two lawyers, a written record of the agreement had been drawn up and signed by all persons concerned. Subsequently, that record had been duly examined by the court (see paragraphs 27-29 above).

82. As regards the adequacy of the judicial review of the plea bargain between the first applicant and the prosecuting authority, the Government submitted that during the hearing of 10 September 2004 the judge had ensured that the agreement had been reached on the basis of the first applicant’s free will and informed consent. In support, the Government referred to the relevant excerpts from the record of the hearing. The Government stressed that the Kutaisi City Court had been fully able to verify whether the guarantees of due process had been respected by the parties during the plea-bargaining negotiations, given that it had had the complete file before it, including: the first applicant’s statement of 9 September 2004 expressing his willingness to enter into a plea bargain; the agreement itself, signed by both the first applicant and his lawyer and by the public prosecutor; and the prosecutor’s application for the court to approve that agreement.

83. Furthermore, as confirmed by the record of the hearing of 10 September 2004, the City Court had questioned the first applicant, who had unambiguously maintained his willingness to terminate the proceedings by means of the plea bargain. The same had been confirmed by his lawyer. In other words, the City Court had done everything possible to ensure that the first applicant had freely and knowingly entered into the plea bargain. Otherwise, the City Court would have rejected the bargain, as it had the power to do by virtue of the applicable domestic law. The Government further submitted that, even though the plea bargain had been protected by a confidentiality clause (Article 679-2 § 4 of the CCP), which was conditioned by a number of legitimate considerations, the hearing on 10 September 2004 had been open to the public. In support of that contention, the Government submitted written statements taken from the first applicant’s lawyer, the prosecutor and a member of the registry of the Kutaisi City Court, dated 10 and 11 July 2007, all of whom had attended the hearing in question. Those witnesses had confirmed that the hearing had been public and that the court administration had not prevented any interested person from entering the courtroom.

84. Lastly, as regards the first applicant’s inability to lodge an appeal against the Kutaisi City Court’s decision of 10 September 2004, the Government argued that by accepting the plea bargain he had unambiguously waived, similarly to some other fair-trial rights, his right to appeal. All in all, the Government argued that the plea-bargaining process which had resulted in the first applicant’s conviction through an abridged form of trial had not infringed either Article 6 § 1 of the Convention or Article 2 of Protocol No. 7.

B. The first applicant’s submissions

85. The first applicant maintained that the termination of the criminal proceedings against him through the use of the plea bargain had amounted to a breach of Article 6 § 1 of the Convention and Article 2 of Protocol No. 7 to the Convention, in so far as the charges against him had been determined without a fair trial and with no possibility of lodging an appeal. Whilst the acceptance of the bargain had entailed a waiver of certain procedural rights, that waiver had not been accompanied by effective safeguards against the abuse of due process by the prosecuting authority. To demonstrate the deficiencies of the Georgian model of plea bargaining in general, the first applicant gave his own comparative overview of how similar plea‑bargaining mechanisms functioned in a number of other European countries (notably in Germany, the United Kingdom, Italy, France and Russia). On the basis of that comparison, he claimed that, unlike the legal systems of the aforementioned countries, the Georgian model of plea bargaining had not allowed him to be represented by an advocate from the beginning of the investigation and had not allowed a judge to undertake a sufficient review of the fairness of the circumstances in which the plea bargain had been reached.

86. Referring to the relevant international observations concerning the Georgian model of plea bargaining, the first applicant submitted that such a process could not fairly operate in a criminal-justice system with a 99% conviction rate (see paragraphs 57-60 above). He also referred to the results of an empirical study, according to which even in those criminal-justice systems in which the acquittal rate amounted to 15-20%, accused persons who considered themselves innocent often chose to plead guilty. In other words, it could not be said that his decision to accept a plea bargain had been truly voluntary. Consequently, the only real opportunity for him to avoid a lengthy term of imprisonment had been entering into a plea bargain. The first applicant emphasised in that connection that, at the time of accepting the plea bargain, he had been detained in particularly intolerable and highly stressful conditions, sharing a cell with a murderer and a person who had abducted and ill-treated him in December 2002. He also referred in that connection to the systemic problem of poor physical conditions of detention in all of the post-conviction custodial institutions of Georgia at the material time.

87. The first applicant complained that the Georgian model of plea bargaining gave unrestricted rights and privileges to the prosecuting authority, a legislative deficiency which excluded any possibility of an agreement being reached between the parties on a more or less equal footing. In that connection the first applicant again referred to the conclusions of the study conducted by TI Georgia (see paragraphs 58-61 above). He also criticised the fact that only the prosecutor and not the defendant was entitled, under the domestic law, to apply to the court with a plea-bargain request at the material time and that it was the prosecutor and not the judge who had been empowered to choose what kind of punishment was to be imposed pursuant to the plea bargain. The first applicant also criticised the absence of a clear definition of the notion of “cooperation with the investigation” under domestic law, a legislative lacuna which increased the risk of procedural abuses.

88. The first applicant asserted that neither the public prosecutor nor the judge had warned him about the waiver of all his procedural rights in the event of entering into a plea bargain. He also complained that the domestic court’s powers in the plea-bargaining process had not represented a sufficient system of checks and balances on potential abuses of power by the prosecutor. The domestic court had only been able to review the plea agreement itself, and had been unable to enquire as to how the relevant negotiations had been conducted and whether any abuses had been committed during those negotiations, as there had been no written or audio record of them. Thus, even if the Kutaisi City Court had formally asked the first applicant during the hearing of 10 September 2004 whether he had been subjected to any form of pressure during the preceding negotiations, that enquiry could not have been an effective check, as it was clear that the first applicant, who had been detained at that time under the control of the executive branch of the State, would not have dared to confide in the court about such duress. Furthermore, the domestic court had not attempted to ensure that the applicant, an accused person, had fully understood the facts which had given rise to the charges against him.

89. The first applicant complained that the Kutaisi City Court had endorsed the plea bargain in a single day, whereas it had been objectively impossible to study the case materials in such a short period. His guilt and punishment had, in reality, been established by the prosecutor, and the domestic court had formally endorsed the prosecutor’s findings without carrying out its own judicial inquiry. Furthermore, observing that the transfer of the shares and the payments had taken place on 6, 8 and 9 September 2004, that is, prior to the approval of the plea bargain by the Kutaisi City Court on 10 September 2004, he submitted that if he had refused to accept the proposed plea bargain before the Kutaisi City Court on 10 September 2004, that would only have led to the continued deprivation of his liberty, in addition to the loss of all the previously forfeited assets, without receiving anything in exchange. In that connection the first applicant emphasised that he had never pleaded guilty to the offences he had been accused of. Lastly, the first applicant maintained his complaint regarding his inability to lodge an appeal against the City Court’s decision of 10 September 2004 convicting him on the basis of the plea bargain, claiming that the relevant criminal procedural legislation had not provided him with any legal avenue through which to contest the coercion applied to him during the plea-bargaining negotiations.

C. The Court’s assessment

90. At the outset and in reply to the first applicant’s empirical arguments about the viability of the early Georgian model of plea bargaining, the Court reiterates that it cannot be its task to review whether the relevant domestic legal framework was, per se, incompatible with the Convention standards. Rather, this matter must be assessed by taking into consideration the specific circumstances of the first applicant’s criminal case. The Court further notes that it can be considered a common feature of European criminal-justice systems for an accused to obtain the lessening of charges or receive a reduction of his or her sentence in exchange for a guilty or nolo contendere plea in advance of trial or for providing substantial cooperation with the investigative authority (see the comparative legal study, paragraphs 62-75 above; see also, in this connection, Slavcho Kostov v. Bulgaria, no. 28674/03, § 17, 27 November 2008, and Ruciński v. Poland, no. 33198/04, § 12, 20 February 2007). There cannot be anything improper in the process of charge or sentence bargaining in itself (see, mutatis mutandisBabar Ahmad and Others v. the United Kingdom (dec.), nos. 24027/0711949/08 and 36742/08, 6 July 2010). In this connection the Court subscribes to the idea that plea bargaining, apart from offering the important benefits of speedy adjudication of criminal cases and alleviating the workload of courts, prosecutors and lawyers, can also, if applied correctly, be a successful tool in combating corruption and organised crime and can contribute to the reduction of the number of sentences imposed and, as a result, the number of prisoners.

91. The Court considers that where the effect of plea bargaining is that a criminal charge against the accused is determined through an abridged form of judicial examination, this amounts, in substance, to the waiver of a number of procedural rights. This cannot be a problem in itself, since neither the letter nor the spirit of Article 6 prevents a person from waiving these safeguards of his or her own free will (see Scoppola v. Italy (no. 2) [GC], no. 10249/03, § 135, 17 September 2009). The Court observes in this connection that as early as 1987 the Committee of Ministers of the Council of Europe called upon the member States to take measures aimed at the simplification of ordinary judicial procedures by resorting, for instance, to abridged, summary trials (see paragraph 54 above). However, it is also a cornerstone principle that any waiver of procedural rights must always, if it is to be effective for Convention purposes, be established in an unequivocal manner and be attended by minimum safeguards commensurate with its importance. In addition, it must not run counter to any important public interest (see, amongst other authorities, Scoppola, cited above, § 135‑36; Poitrimol v. France, 23 November 1993, § 31, Series A no. 277‑A; and Hermi v. Italy [GC], no. 18114/02, § 73, ECHR 2006‑XII).

92. The Court thus observes that by striking a bargain with the prosecuting authority over the sentence and pleading no contest as regards the charges, the first applicant waived his right to have the criminal case against him examined on the merits. However, by analogy with the above‑mentioned principles concerning the validity of such waivers, the Court considers that the first applicant’s decision to accept the plea bargain should have been accompanied by the following conditions: (a) the bargain had to be accepted by the first applicant in full awareness of the facts of the case and the legal consequences and in a genuinely voluntary manner; and (b) the content of the bargain and the fairness of the manner in which it had been reached between the parties had to be subjected to sufficient judicial review.

93. In this connection, the Court notes , firstly, that it was the first applicant himself who asked the prosecuting authority to arrange a plea bargain. In other words, the initiative emanated from him personally and, as the case file discloses, could not be said to have been imposed by the prosecution; the first applicant unequivocally expressed his willingness to repair the damage caused to the State (see paragraphs 14, 18, 22 and 27 above). He was granted access to the criminal case materials as early as 1 August 2004 (see paragraph 21 above). The Court also observes that the first applicant was duly represented by two qualified lawyers of his choosing (compare Hermi, cited above, § 79). One of them met with the first applicant at the very beginning of the criminal proceedings, and represented him during the first investigative interview of 17 March 2004 (see paragraphs 15-16). The two lawyers ensured that the first applicant received advice throughout the plea-bargaining negotiations with the prosecution, and one of them also represented him during the judicial examination of the agreement. Of further importance is the fact that the judge of the Kutaisi City Court, who was called upon to examine the lawfulness of the plea bargain during the hearing of 10 September 2004, enquired of the first applicant and his lawyer as to whether he had been subjected to any kind of undue pressure during the negotiations with the prosecutor. The Court notes that the first applicant explicitly confirmed on several occasions, both before the prosecuting authority and the judge, that he had fully understood the content of the agreement, had had his procedural rights and the legal consequences of the agreement explained to him, and that his decision to accept it was not the result of any duress or false promises (see paragraphs 27, 28 and 31 above).

94. The Court also notes that a written record of the agreement reached between the prosecutor and the first applicant was drawn up. The document was then signed by the prosecutor and by both the first applicant and his lawyer, and submitted to the Kutaisi City Court for consideration. The Court finds this factor to be important, as it made it possible to have the exact terms of the agreement, as well as of the preceding negotiations, set out for judicial review in a clear and incontrovertible manner.

95. As a further guarantee of the adequacy of the judicial review of the fairness of the plea bargain, the Court attaches significance to the fact that the Kutaisi City Court was not, according to applicable domestic law, bound by the agreement reached between the first applicant and the prosecutor. On the contrary, the City Court was entitled to reject that agreement depending upon its own assessment of the fairness of the terms contained in it and the process by which it had been entered into. Not only did the court have the power to assess the appropriateness of the sentence recommended by the prosecutor in relation to the offences charged, it had the power to reduce it (Article 679-4 §§ 1, 3, 4 and 6). The Court is further mindful of the fact that the Kutaisi City Court enquired, for the purposes of effective judicial review of the prosecuting authority’s role in plea bargaining, whether the accusations against the first applicant were well founded and supported by prima facie evidence (Article 679-4 § 5). The fact that the City Court examined and approved the plea bargain during a public hearing, in compliance with the requirement contained in Article 679-3 § 1 of the CCP, additionally contributed, in the Court’s view, to the overall quality of the judicial review in question.

96. Lastly, as regards the first applicant’s complaint under Article 2 of Protocol No. 7, the Court considers that it is normal for the scope of the exercise of the right to appellate review to be more limited with respect to a conviction based on a plea bargain, which represents a waiver of the right to have the criminal case against the accused examined on the merits, than it is with respect to a conviction based on an ordinary criminal trial. It reiterates in this connection that the Contracting States enjoy a wide margin of appreciation under Article 2 of Protocol No. 7 (see, amongst others, Krombach v. France, no. 29731/96, § 96, ECHR 2001‑II). The Court is of the opinion that by accepting the plea bargain, the first applicant, as well as relinquishing his right to an ordinary trial, waived his right to ordinary appellate review. That particular legal consequence of the plea bargain, which followed from the clearly worded domestic legal provision (Article 679-7 § 2), was or should have been explained to him by his lawyers. By analogy with its earlier findings as to the compatibility of the first applicant’s plea bargain with the fairness principle enshrined in Article 6 § 1 of the Convention (see paragraphs 92-95 above), the Court considers that the waiver of the right to ordinary appellate review did not represent an arbitrary restriction falling foul of the analogous requirement of reasonableness contained in Article 2 of Protocol No. 7 either (for the general principle concerning the correlation between the fairness requirements of these two provisions, see Galstyan v. Armenia, no. 26986/03, § 125, 15 November 2007).

97. In the light of the foregoing, the Court concludes that the first applicant’s acceptance of the plea bargain, which entailed the waiver of his rights to an ordinary examination of his case on the merits and to ordinary appellate review, was undoubtedly a conscious and voluntary decision. Based on the circumstances of the case, that decision could not be said to have resulted from any duress or false promises made by the prosecution, but, on the contrary, was accompanied by sufficient safeguards against possible abuse of process. Nor can the Court establish from the available case materials that that waiver ran counter to any major public interest.

98. It follows that there has been no violation of either Article 6 § 1 of the Convention or Article 2 of Protocol No. 7.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 2 OF THE CONVENTION

99. The first applicant complained that the circumstances surrounding his public arrest, notably the Regional Governor’s statements, had violated the principle of the presumption of his innocence.

100. Article 6 § 2 of the Convention reads as follows:

“Everyone charged with a criminal offence shall be presumed innocent until proved guilty according to law.”

A. The parties’ submissions

101. The Government submitted that the Regional Governor’s carefully worded interview had not amounted to a statement that the first applicant was guilty. The Governor had never made specific reference to the criminal case against the first applicant, but rather had expressed the State’s position as regards corruption in general. The Governor had not even mentioned the first applicant’s name, let alone made any statement transgressing the principle of the presumption of the first applicant’s innocence. As to the fact that there had been media coverage of the first applicant’s arrest, the Government argued that the applicants had failed to submit any evidence which could suggest that the journalists had been there at the authorities’ invitation.

102. The first applicant disagreed. He maintained that his arrest in front of the journalists’ cameras, which had allegedly been there at the prosecutor’s invitation, and the Governor’s interview, had served the purpose of giving the public the impression that he was guilty. The first applicant claimed that the prosecutor and the Government had instigated a media campaign against him which had adversely affected his right to the presumption of innocence and the subsequent trial.

B. The Court’s assessment

103. The Court reiterates that the presumption of innocence enshrined in Article 6 § 2 of the Convention is one of the elements of a fair criminal trial required by Article 6 § 1. It will be violated if a statement of a public official concerning a person charged with a criminal offence reflects an opinion that he is guilty before he has been proved so according to law. It suffices, even in the absence of any formal finding, that there is some reasoning to suggest that the official regards the accused as guilty (see, mutatis mutandisAllenet de Ribemont v. France, 10 February 1995, § 35, Series A no. 308, and Minelli v. Switzerland, 25 March 1983, § 37, Series A no. 62). The Court is mindful of the importance of the choice of words by public officials in their statements before a person has been tried and found guilty of an offence (see Daktaras v. Lithuania, no. 42095/98, § 41, ECHR 2000‑X). The principle of the presumption of innocence may be infringed not only by a judge or court, but also by other public authorities, including prosecutors (see Kuzmin v. Russia, no. 58939/00, §§ 51-63, 18 March 2010; Daktaras, cited above § 42; and Konstas v. Greece, no. 53466/07, § 32, 24 May 2011). The question whether a statement of a public official is in breach of the principle of the presumption of innocence must be determined in the context of the particular circumstances in which the statement in question was made (see Daktaras, cited above, § 43).

104. As regards the Regional Governor’s interview, the Court attaches importance to the fact that that official did not make any specific reference either to the first applicant in person or to the criminal proceedings instituted against him. Rather, the Governor made a general statement about the State’s policy on the fight against corrupt public officials in the country. The Court cannot conclude on the basis of that interview that the Governor intended in any way to render the first applicant identifiable, either directly or indirectly, as the subject of those comments (contrast, for instance, Konstas, cited above, §§ 39-40).

105. The Court has also had regard to the first applicant’s argument concerning a media campaign allegedly instigated against him by the prosecutor and the Governor. In certain situations a virulent media campaign can indeed adversely affect the fairness of a trial and involve the State’s responsibility. This may occur in terms of the impartiality of the court under Article 6 § 1, as well as with regard to the presumption of innocence embodied in Article 6 § 2 (see Shuvalov v. Estonia, no. 39820/08 and 14942/09, § 82, 29 May 2012; Ninn-Hansen v. Denmark (dec.), no. 28972/95, ECHR 1999‑V; and Anguelov v. Bulgaria (dec.), no. 45963/99, 14 December 2004). However, the Court does not consider that the filming of the first applicant’s arrest by journalists from a private television station already amounted to a virulent media campaign aimed at hampering the fairness of the trial, nor is there any specific indication that the interest of the media in the matter was sparked by the prosecutor, the Governor or any other State authority. In the Court’s opinion, the media coverage of the present case did not extend beyond what can be considered as merely informing the public about the arrest of the managing director of one of the largest factories in the country.

106. There has accordingly been no violation of Article 6 § 2 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

107. Both applicants complained that the State had coerced them into forfeiting their shares in the factory free of charge and had extorted additional monetary payments in exchange for the discontinuation of the criminal proceedings against the first applicant, in breach of Article 1 of Protocol No. 1. This provision reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. The parties’ submissions

108. The Government submitted that there had been no violation of Article 1 of Protocol No. 1, given that the forfeiture of their various assets and payment of the fine had not constituted a deprivation of property or some other type of interference with the peaceful enjoyment thereof, but rather a voluntary decision to reimburse the damage caused to the State by the first applicant’s criminal activity and, as a lawful and entirely proportionate measure, had formed part of the relevant plea bargain.

109. The applicants disagreed, maintaining that they had not freely chosen to forfeit the assets and pay the fines but had been coerced into doing so as a result of the undue pressure exercised by the prosecution in the course of the plea bargaining.

B. The Court’s assessment

110. The Court reiterates that the forfeiture of the applicants’ assets and the other payments which occurred pursuant to the plea bargain were intrinsically related to and resulted from the determination of the first applicant’s criminal liability (see Natsvlishvili and Togonidze v. Georgia (dec.), no. 9043/05, § 84, 25 June 2013). The lawfulness and appropriateness of those criminal sanctions of a pecuniary nature cannot thus be dissociated from the issue of the fairness of the plea bargain itself. However, having regard to its comprehensive findings under Article 6 § 1 of the Convention and Article 2 of Protocol No. 7 (see paragraphs 90‑98 above), the Court concludes, for the same reasons, that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1.

IV. ALLEGED HINDRANCE OF THE RIGHT OF INDIVIDUAL PETITION UNDER ARTICLE 34 OF THE CONVENTION

111. Both applicants complained under Article 34 of the Convention that the GPO had pressured them to withdraw their application to the Court, otherwise they would reopen the criminal proceedings against the first applicant. This provision, in so far as relevant, reads as follows:

“The Court may receive applications from any person .... The High Contracting Parties undertake not to hinder in any way the effective exercise of this right.”

A. The parties’ submissions

112. The Government submitted that the GPO had simply attempted to conduct friendly settlement negotiations with the applicants, and that it was unethical for the applicants to disclose the contents of those negotiations by referring to them during the contentious proceedings, in breach of the confidentiality principle contained in Rule 62 § 2 of the Rules of Court. In that connection the Government, observing that the Convention system was open to “out-of-court” and “in court” settlements or agreements between the parties at all stages of the proceedings, argued that Rule 62 § 2 should be held applicable to the “out-of-court” negotiations conducted between the applicants’ daughter and a representative of the GPO.

113. The Government emphasised that the applicants’ daughter had been the first to approach the representative from the GPO, whom she had considered to be her friend, asking the latter to explain the friendly settlement procedure. In response, the representative from the GPO had provided the applicants’ daughter, in her e-mails, with all relevant information and advice. The representative had never demanded that the applicants withdraw their case, but rather had attempted to arrange a settlement acceptable to both sides.

114. The applicants replied first that the confidentiality principle contained in Rule 62 § 2 of the Rules of Court had not applied to their situation, as the negotiations between their daughter and the representative from the GPO had been conducted outside the Court’s procedural framework. Highlighting that the GPO representative had warned the applicants’ daughter, in her e-mail dated 11 December 2006, that fresh criminal proceedings could be instituted against her father if he refused to accept a settlement and withdraw his application to the Court, the applicants maintained their complaint of undue pressure.

B. The Court’s assessment

115. The Court reiterates that, according to Article 39 § 2 of the Convention, friendly-settlement negotiations are confidential. Furthermore, Rule 62 § 2 of its Rules stipulates that no written or oral communication and no offer or concession made in the course of friendly-settlement negotiations may be referred to or relied on in contentious proceedings. Noting the importance of this principle, the Court reiterates that a breach of the rule of confidentiality might justify the conclusion that an application is inadmissible on the grounds of abuse of the right of application (see Miroļubovs and Others v. Latvia, no. 798/05, § 68, 15 September 2009, and Balenović v. Croatia (dec.), no. 28369/07, 30 September 2010).

116. However, the Court does not see how the confidentiality principle contained in Rule 62 § 2 of the Rules of Court can be deemed applicable to the settlement negotiations conducted in the present case. In fact, those negotiations took place directly between the applicants’ family and the General Prosecutor’s Office, entirely without the Court’s involvement. The parties’ friendly settlement proposals, or at least their positions on the matter, were never filed with the Registry. The Court is consequently of the opinion that the confidentiality principle contained in the Rules of Court, which body of rules governs the organisation and working practices of the Court, cannot possibly apply to something which took place outside its procedural framework. The Government’s objection should thus be rejected.

117. As to the essence of the applicants’ complaint that the GPO had pressured them to withdraw their application, the Court reiterates that it is of the utmost importance for the effective operation of the system of individual petition instituted by Article 34 that applicants or potential applicants should be able to communicate freely with the Court without being subjected to any form of pressure from the authorities to withdraw or modify their complaints (see, among other authorities, Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, § 105, Reports of Judgments and Decisions 1996‑IV, and Aksoy v. Turkey, 18 December 1996, § 105, Reports 1996-VI). In this context, “pressure” includes not only direct coercion and flagrant acts of intimidation but also other improper indirect acts or contacts designed to dissuade or discourage applicants from pursuing a Convention remedy (see Kurt v. Turkey, 25 May 1998, § 159, Reports 1998‑III).

118. However, having particular regard to the content of the e-mail exchange initiated by the applicants’ daughter with the GPO representative (see paragraphs 36-48 above), which was the only piece of evidence submitted by the applicants in support of their complaint, the Court, whilst noting that an informal channel of communication between the prosecution authority and a private third party is in no way an appropriate means with which to settle a case, still considers that that interaction cannot be said to have been incompatible in itself with the State’s obligations under Article 34 of the Convention. The Court observes that the GPO representative’s contact with the applicants’ daughter was not calculated to induce the applicants to withdraw or modify their application or otherwise interfere with the effective exercise of their right of individual petition, and indeed did not have that effect (compare, for instance, Konstantin Markin v. Russia [GC], no. 30078/06, §§ 162-63, ECHR 2012 (extracts)).

119. The authorities of the respondent State cannot thus be held to have hindered the applicants in the exercise of their right of individual petition, and the respondent State has not failed to comply with its obligations under Article 34 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Holds, by six votes to one, that there have been no violations of Article 6 § 1 of the Convention and Article 2 of Protocol No. 7 to the Convention;

2. Holds, unanimously, that there has been no violation of Article 6 § 2 of the Convention;

3. Holds, unanimously, that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention;

4. Holds, unanimously, that the respondent State has not failed to comply with its obligations under Article 34 of the Convention.

Done in English, and notified in writing on 29 April 2014, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Santiago Quesada  Josep Casadevall
Registrar                President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Gyulumyan is annexed to this judgment.

J.C.M.
S.Q.

 

PARTLY DISSENTING OPINION OF JUDGE GYULUMYAN

I am unable to subscribe to the opinion of the majority of the Court that there have been no violations of Article 6 § 1 of the Convention or Article 2 of Protocol No. 7 to the Convention. I agree, however, that there have been no violations of Article 6 § 2 or Article 1 of Protocol No. 1 and that the respondent State has not failed to comply with its obligations under Article 34 of the Convention.

1. At the outset, I would like to point out that the manner in which the relevant authorities used the plea-bargaining procedure in Georgia at the material time was a target of heavy public criticism. In particular, many legal commentators considered that plea bargaining was used not so much for the legitimate purposes outlined in Article 15 of the Code of Criminal Procedure (“a faster and more efficient justice system”), but rather to fill the State treasury with funds and other assets extorted from the defendants. In line with this criticism, the Parliamentary Assembly of the Council of Europe went further by urging the Georgian authorities, on 24 January 2006, to “critically review the present practice of the ‘plea bargaining’ system which – in its present form – on the one hand allows some alleged offenders to use the proceeds of their crimes to buy their way out of prison and, on the other, risks being applied arbitrarily, abusively and even for political reasons” (see paragraph 56 of the present judgment).

2. However, I also wish to make it clear that it is not my objective to call into question the system of plea bargaining as such, in general terms. Rather, it is the particular circumstances of the present case which have led me to the conclusion that the early Georgian model of plea bargaining, as applied by the relevant domestic authorities with respect to the first applicant, fell foul of the safeguards provided by Article 6 § 1 of the Convention for the following reasons.

3. I believe that the question whether the first applicant and the prosecutor had been on an equal footing during the plea-bargaining negotiations could not have been duly examined by the Kutaisi City Court without those negotiations having been recorded in full. However, as no such obligation was contained in the Georgian Code of Criminal Procedure, the prosecution did not apparently record its negotiations with the first applicant. Several shady factual circumstances of the case – the fact that the transfer of the factory shares and of the monetary payments had occurred even before the procedural agreement was struck; the statements of Mrs M.I. and of the former employees of the factory accusing the prosecuting authority of undue pressure; the fact that the first applicant had been detained, allegedly deliberately, in stressful conditions, etc. – also taint the presumption of equality between the parties pending the relevant negotiations.

4. As regards the question whether the first applicant had agreed to the plea bargain in a truly voluntary manner, I note that the conviction rate in Georgia amounted to some 99% at the material time, in 2004 (see paragraph 60 of the judgment). With such a sky-high rate, it is difficult to imagine that the applicant could have believed, during the relevant plea-bargaining negotiations, that his chances of obtaining an acquittal were real. The same argument, moreover, that in systems with high conviction rates the plea-bargaining system can hardly function fairly, was voiced by Transparency International Georgia in its report on the Georgian model of plea bargaining (see paragraph 60 of the present judgment). Thus, the applicant had no real option other than to accept the “take it or leave it” terms dictated by the prosecutor. Of further importance in this regard is the manner in which the General Prosecutor’s Office apparently treated the first applicant’s case at domestic level, with its representative actually threatening the applicants’ family with annulling the plea bargain and reopening proceedings against the first applicant and even going so far as to predict the content of a court decision (see paragraphs 42 and 47 of the judgment). Such a disturbing attitude on the part of the prosecuting authority is also revealing as to the leverage it might have had with respect to the first applicant when the proceedings against him were still pending.

5. Another important fairness safeguard as regards the plea bargaining is that the first applicant should not have been threatened by the prosecution with charges unsupported by prima facie evidence. The Kutaisi City Court should have ensured, pursuant to Article 679-4 §§ 3 and 4 of the Code of Criminal Procedure, that there had been a prima facie case against the first applicant. Whether that requirement was duly met by the domestic court seems, in my view, to be extremely dubious in the light of the available case materials; the Government have not submitted sufficient arguments or evidence which would enable me to reach a positive conclusion in this connection. On the contrary, it would have been an extremely difficult task for the Kutaisi City Court to examine the well‑foundedness of the charges in one day alone, given that the prosecutor had applied to the court with the relevant brief on 9 September 2004 and that, already on the following day, the City Court approved the plea bargain and found the first applicant guilty (see paragraphs 29 and 31-33 of the present judgment).

6. Lastly, I note with particular concern that the relevant domestic law did not entitle the first applicant to lodge an appeal against the court decision endorsing his plea bargain. The absence of such a remedy obviously resulted in a further limitation of the judicial supervision of the fairness of the plea bargaining. The Georgian authorities apparently acknowledged that serious shortcoming themselves when, on 25 March 2005, they finally introduced the right of appeal in plea-bargaining situations (see paragraphs 50-52 of the present judgment).

7. All the above-mentioned deficiencies gain an additional dimension when assessed against the fact that the first applicant agreed to a bargain with the prosecution in respect of the sentence alone and refused to plead guilty to the charges. I regret that the majority did not consider it necessary to distinguish, as a matter of principle, between plea bargaining in respect of the charges, where the defendant freely and knowingly confesses to the offence committed, and a situation where the bargain relates solely to the sentence without a guilty plea. In the latter situation, as in the present case, I believe that the procedural safeguards in the plea-bargaining procedure must be even stricter. For instance, since the applicant never confessed to any of the offences of which he had been accused by the prosecution, the domestic courts should, in my opinion, have subjected the well-foundedness of the charges to a much higher level of scrutiny than that which is normally reserved for situations where accused persons voluntarily plead guilty.

8. The above-mentioned considerations are sufficient for me to conclude that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention and of Article 2 of Protocol No. 7.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.