(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 8-2) Mešanje
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 8-2) Sprečavanje kriminala
(Čl. 8-2) Zaštita prava i sloboda drugih
(Čl. 8-2) Javna bezbednost
(Čl. 8-2) U skladu sa zakonom
(Čl. 8-2) Predvidljivost
(Čl. 8-2) Javna vlast
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Očigledno neosnovana predstavka
Unutrašnje polje slobodne procene
Srazmernost

Tematske ključne reči

VS deskriptori

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Francuske Republike koju je Sudu podneo francuski državljanin g.Eric Libert (podnosilac predstavke), krajem decembra 2012.godine. Podnosilac je tvrdio da je došlo do povrede člana 8 Konvencije kada je njegov poslodavac otvorio datoteke na tvrdom disku njegovog poslovnog računara u njegovom odsustvu. Podnosilac predstavke je rođen 1958.godine i živi u Francuskoj. Bio je zaposlen u francuskom nacionalnom društvu za upravljanje železničkom infrastrukturom. Zbog sukoba sa kolegom, poslodavac ga je pozvao da pređe na drugu funkciju, ali on to nije želeo. U martu 2008.godine, kada je vraćen na posao, otkrio je da je njegov poslovni računar zaplenjen. Početkom aprila je obavešten da je analiziran tvrdi disk na njegovom računaru. Tom prilikom su pronađena inkriminišuća dokumenta, ali je podnosilac tvrdio da on nema veze sa tim. Pozvan je na raspravu u disciplinskom postupku. Nakon toga je otpušten. Sudske instance su podržale ovu odluku poslodavca.

NAVODNA POVREDA ČLANA 8 KONVENCIJE
- Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- Javna vlast može da ograniči to pravo na osnovu zakona i radi interesa državne bezbednosti...
Ocena Suda:
- Da li je došlo do mešanja javne vlasti i da li se ovaj predmet odnosi na negativnu ili pozitivnu obavezu - Sud smatra da je došlo do mešanja javne vlasti u pravo podnosioca na privatan život.
- Usklađenost sa zakonom – Sud zaključuje da je u predmetno vreme, u skladu sa pozitivnim pravom, poslodavac imao pravo da pod određenim okolnostima otvori datoteke koje se nalaze na privatnom računaru zaposlenog.
- Legitimni cilj – ovde je to „zaštita prava drugih“, u ovom slučaju poslodavca, a to je legitimna želja da osigura da će zaposleni upotrebljavati informatičke resurse koji su im stavljeni na raspolaganje za ostvarivanje svojih dužnosti iz ugovora o radu.
- Nužno u demokratskom društvu – mešanje mora da predstavlja neodložnu društvenu povredu i mora da bude srazmerno legitimnom cilju kojem se teži.
Sud smatra da nije došlo do povrede člana 8 Konvencije (sa 6 glasova prema 3).

NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
- Pravo na pravično suđenje.
Podnosilac je tvrdio da je Kasacioni sud Francuske bio pristrasan. Sud smatra da je je ovaj deo zahteva očigledno neosnovan, pa ga odbacuje.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PETI ODJEL

PREDMET LIBERT protiv FRANCUSKE

(Zahtjev br. 588/13)

PRESUDA

STRASBOURG

22. veljače 2018.

KONAČNA

2. 7. 2018.

Ova je presuda postala konačna na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Libert protiv Francuske, Europski sud za ljudska prava (Peti odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Angelika Nußberger, predsjednica,
Erik Møse,
André Potocki,
Yonko Grozev,
Síofra O’Leary,
Mārtiņš Mits,
Gabriele Kucsko-Stadlmayer, suci,
i Claudia Westerdiek, tajnica Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 12. prosinca 2017. i 30. siječnja 2018. donosi sljedeću presudu koja je usvojena na posljednje navedeni datum:

POSTUPAK

Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 588/13) protiv Francuske Republike koji je francuski državljanin, g. Eric Libert („podnositelj zahtjeva”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 27. prosinca 2012. godine.
Podnositelja zahtjeva zastupao je g. Pascal Bibard, odvjetnik iz Amiensa. Francusku vladu („Vlada”) zastupao je njezin zastupnik, g. François Alabrune, direktor za pravne poslove, ministar vanjskih poslova.
Podnositelj zahtjeva konkretno je tvrdio da je došlo do povrede članka 8. Konvencije kada je njegov poslodavac otvorio datoteke na tvrdom disku njegova poslovnoga računala u njegovu odsustvu.
Dana 30. ožujka 2015. godine Vlada je obaviještena o zahtjevu.
Dana 28. lipnja 2016. godine Vijeće je odlučilo odgoditi ispitivanje predmeta do donošenja odluke ili presude Velikog vijeća u predmetu Bărbulescu protiv Rumunjske [VV]. Presuda u predmetu Bărbulescu protiv Rumunjske ([VV], br. 61496/08) donesena je 5. rujna 2017. godine.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva rođen je 1958. godine i živi u Louvencourtu.
Zaposlio se 1976. godine u francuskom nacionalnom društvu za upravljanje željezničkom infrastrukturom (Société nationale des chemins de fer – „SNCF”) i posljednja funkcija koju je u njemu obavljao bila je zamjenik voditelja Regionalne nadzorne jedinice za Amiens. Izjavio je da je 2007.godine višem rukovodstvu uložio pritužbu na ponašanje jednog njemu podređenog službenika koji se, prema njegovim tvrdnjama, na krajnje neprimjeren način obraćao kolegi. Taj je zaposlenik tada podnio tužbu protiv njega nakon čega je podnositelj zahtjeva optužen za klevetu. SNCF je potom podnositelja zahtjeva suspendirao s dužnosti na temelju te optužbe.
Postupak je prekinut nekoliko mjeseci kasnije nakon čega je podnositelj zahtjeva obavijestio svog poslodavca da se želi vratiti na svoju staru funkciju. Dobio je odgovor u kojem ga se poziva da razmotri preseljenje na neku drugu funkciju, no on je ostao pri svom izvornom zahtjevu.
Dana 17. ožujka 2008. godine, kada je vraćen na posao, podnositelj zahtjeva otkrio je da je njegovo poslovno računalo zaplijenjeno. Nakon poziva nadređenih osoba obaviješten je 5. travnja 2008. godine da je tvrdi disk na računalu analiziran i da su na njemu pronađene „potvrde o promjeni adrese s logotipom Opće službe sigurnosti grada Lille koje su sastavljene za treće osobe” te veliki broj datoteka s pornografskim slikama i filmovima. Iz presude Žalbenog suda u Amiensu od 15. prosinca 2010. godine (vidi stavke 14. – 15. u nastavku) vidljivo je da je osoba koja je tijekom suspenzije mijenjala podnositelja zahtjeva na računalu otkrila „dokumente koji su mu privukli pozornost” i obavijestila nadređene osobe u ožujku 2007. godine i siječnju 2008. godine.
Dana 7. svibnja 2008. godine podnositelju zahtjeva poslan je zahtjev za pisanim obrazloženjem. Odgovorio je da je 2006. godine, nakon problema sa svojim osobnim računalom, prebacio sadržaj jednog od svojih USB-uređaja na svoje poslovno računalo. Dodao je da su mu datoteke s pornografskim sadržajem poslale osobe koje ne poznaje putem intraneta SNCF-a.
Dana 21. svibnja 2008. godine podnositelj zahtjeva pozvan je na raspravu u disciplinskom postupku. Dana 9. lipnja 2008. godine „direktor za upravljanje resursima” glavnog ureda u Amiensu obavijestio ga je da je predloženo da ga se otpusti i da će dobiti poziv da se pojavi pred disciplinskim povjerenstvom. Povjerenstvo se sastalo 15. srpnja 2008. godine.
Dana 17. srpnja 2008. godine regionalni direktor SNCF-a donio je odluku o otpuštanju podnositelja zahtjeva. Njegova odluka glasi kako slijedi:

„ .. analizirane datoteke pohranjene na tvrdom disku poslovnog računala [podnositelja zahtjeva], namijenjenog za izvršavanje njegovih poslovnih dužnosti, uključivale su sljedeće:

i. potvrdu o promjeni adrese ovjerenu njegovim potpisom kojom se potvrđuje prebačaj gđe Catherine [T.] u Opću službu sigurnosti grada Lille na dan 1. studenoga 2003. godine, izvorna potvrda poslana društvu ICF Nord Est omogućila je skraćivanje roka za iseljenje iz njezinog stana,

ii. potvrdu o promjeni adrese s logotipom Ministarstva pravosuđa na ime M. [S.-J.], ravnatelja Zatvora u Fresnesu, kojom se potvrđuje prebačaj M. [P.] Frédérica u Zatvor u Strasbourgu od dana 1. studenoga 2006. godine,

iii. nacrte dokumenata sastavljene na ime Michela [V.], direktora SOCRIF-a, kojima se potvrđuje njegovo financijsko stanje u pogledu tog društva,

iv. vrlo velik broj datoteka s pornografskim slikama i filmovima (zoofilija i skatofilija).

Te su činjenice protivne posebnoj obvezi uzornog ponašanja koja je prešutno sadržana u dužnostima koje je on obavljao u Općoj službi sigurnosti te u suprotnosti sa sljedećim odredbama:

i člankom 5. stavkom 2. pravilnika RH 0006 u pogledu načela kojima je uređeno postupanje službenika SNCF-a

ii. općom bazom podataka sigurnosti RG 0029 (politika o sigurnosti informacijskih sustava – korisnička povelja)

iii. ‘etičkim kodeksom’ RA 0024 – obvezno ponašanje u pogledu informacijskog sustava društva

iv. člankom 441-1 Kaznenog zakona.”

Dana 28. listopada 2008. godine podnositelj zahtjeva pokrenuo je postupak pred Sudom za radne sporove u Amiensu (conseil des prud’hommes) kako bi se utvrdilo da nije postojao stvaran ni ozbiljan razlog za njegovo otpuštanje. Dana 10. svibnja 2010. godine Sud za radne sporove utvrdio je da je odluka o otpuštanju podnositelja zahtjeva bila opravdana i stoga je odbacio njegove tvrdnje.
Dana 15. prosinca 2010. godine Žalbeni sud u Amiensu potvrdio je bit te presude. Konkretno je utvrdio kako slijedi:

„ ... [Podnositelj zahtjeva] tvrdio je da je SNCF prekršio njegovo pravo na privatni život kada je u njegovom odsustvu otvorio datoteke na njegovom računalu koje su bile naznačene kao osobne.

U pravilu se pretpostavlja da su dokumenti koje zaposlenici čuvaju u uredu društva, osim onih koji su naznačeni kao osobni, namijenjeni za izvršavanje poslovnih dužnosti, što znači da im poslodavac može pristupiti u odsustvu zaposlenika.

Iz izvješća koje je sastavio SEF jasno je da su pornografske slike i videozapisi pronađeni u datoteci pod nazivom ‘rires’ [zabava] koja je bila pohranjena na tvrdom disku pod nazivom ‘D:/données personnelles’ [osobni podaci].

SNCF je objasnio, i pritom se to nije osporavalo, da je zadani naziv diska ‘D’

‘D:/données’ [podaci] i da ga zaposlenici u pravilu upotrebljavaju za pohranu svojih poslovnih dokumenata.

Zaposlenik ne može upotrebljavati cijeli tvrdi disk, koji je namijenjen za pohranu poslovnih podataka, za privatne potrebe. Stoga je SNCF opravdano smatrao da naziv ‘données personnelles’ [osobni podaci] kojim je bio naznačen tvrdi disk nije valjan razlog da se spriječi SNCF u pristupu disku. U svakom se slučaju generički pojam ‘données personnelles’ [osobni podaci] mogao odnositi na poslovne datoteke koje obrađuje osobno zaposlenik i stoga nije izrijekom ukazivao na elemente povezane s njegovim privatnim životom. To je ovdje i bio slučaj jer su analizom tvrdom diska otkriveni i brojni poslovni dokumenti (datoteka ‘photos LGV’ [slike LGV-a], ‘photos entrepôts’ [slike skladišta] ... .

Pojam ‘rires’ [zabava] ne daje jasnu naznaku da je predmetna datoteka nužno privatna. Pojam se može odnositi na razmjene među kolegama na poslu ili poslovne dokumente koje je zaposlenik sačuvao kao zabavne podsjetnike na pogreške. Poslodavac je s pravom istaknuo da je u korisničkoj povelji propisano da ‘privatni podaci [moraju] se jasno naznačiti kao takvi (mogućnost ‘privatno’ u kriterijima programa Outlook)’ i da isto pravilo vrijedi i za medije na koje se primaju te informacije (mapa ‘privatno’). Niži sud stoga je ispravno smatrao da datoteka nije bila naznačena kao osobna.

Isto vrijedi i za datoteke s pobijanim potvrdama čiji su nazivi glasili ‘Fred [P.]’, ‘SOCRIF’ i ‘Catherine’.”

Žalbeni sud također je utvrdio da otpuštanje podnositelja zahtjeva nije bilo nerazmjerno. Primijetio je da je i SNCF-ovim Etičkim kodeksom i njegovim internim pravilima utvrđeno da osoblje mora upotrebljavati dobivena računala isključivo za poslovne potrebe, pri čemu se povremena upotreba za privatne potrebe samo tolerira. Utvrđeno je da je podnositelj zahtjeva počinio „tešku povredu tih pravila, pri čemu je čak upotrijebio alate za rad za izradu krivotvorenog dokumenta”. Sud je smatrao da je to postupanje bilo osobito ozbiljno jer se od njega, kao službenika odgovornog za opći nadzor, očekivalo uzorno ponašanje.
Podnositelj zahtjeva podnio je reviziju. Konkretno je tvrdio da je došlo do povrede članka 8. Konvencije. Odjel za radne sporove Kasacijskog suda odbio je reviziju u presudi od 4. srpnja 2012. godine. Utvrdio je kako slijedi:

„ ...iako se pretpostavlja da su datoteke koje je zaposlenik izradio na informatičkom alatu koji mu je dao njegov poslodavac za potrebe rada poslovne prirode, što znači da poslodavac ima pravo otvoriti ih u odsustvu zaposlenika, osim ako su naznačene kao osobne, sam naziv tvrdog diska ne može ukazivati na to da su baš svi na njemu sadržani podaci privatni. Žalbeni sud, koji je utvrdio da naziv tvrdog diska na računalu zaposlenika ‘D:/données personnelles’ [osobni podaci] ne može omogućiti zaposleniku da ga upotrebljava isključivo za privatne potrebe i zabraniti pristup poslodavcu, donio je legitiman zaključak da je poslodavac imao zakonsko pravo otvoriti predmetne datoteke, koje nisu naznačene kao ‘privatne’ u skladu s preporukama povelje o IT-sigurnosti.

Žalbeni sud, koji je utvrdio da je zaposlenik pohranio 1.562 pornografske datoteke ukupne veličine 787 megabajta u razdoblju od četiri godine i da je upotrebljavao svoje poslovno računalo za izradu krivotvorenih potvrda, ispravno je utvrdio da je takva zloupotreba uredske opreme kojom se krše pravila na snazi u SNCF-u povreda njegovih ugovornih obveza ...”

...

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

Članci L. 1121-1 i L. 1321-3 Zakona o radu glase kako slijedi:

Članak L. 1121-1

„Nitko ne smije ograničavati prava osoba ili pojedinačne i kolektivne slobode na način koji nije opravdan prirodom zadataka koji se mora izvršiti niti je razmjeran cilju kojem se teži.”

Članak L. 1321-3

Interna pravila ne smiju sadržavati: ... 2. odredbe kojima se ograničavaju prava osoba ili pojedinačne i kolektivne slobode na način koji nije opravdan prirodom zadataka koji se mora izvršiti niti je razmjeran cilju kojem se teži ... .”

U presudi od 2. listopada 2001. godine Odjel za radne sporove Kasacijskog suda utvrdio je da zaposlenici, čak i tijekom radnog vremena i na mjestu rada, imaju pravo na poštovanje njihove privatnosti, što konkretno uključuje i povjerljivost komunikacije. Stoga je zaključio da poslodavac ne smije čitati osobne poruke koje je zaposlenik poslao ili primio putem informatičkog alata koji mu je dan na raspolaganje za potrebe rada, čak i kada poslodavac zabrani upotrebu računala za potrebe koje nisu poslovne (Bulletin 2001 V br. 291, str. 233.). U presudi od 17. svibnja 2005. godine utvrdio je da „osim u slučaju ozbiljnog rizika ili u izvanrednim okolnostima, poslodavac [može] otvoriti datoteke koje je zaposlenik naznačio kao osobne i pohranio na tvrdi disk svog poslovnog računala samo u prisutnosti zaposlenika ili nakon što je zaposlenik propisno pozvan na prisustvovanje” (Bulletin 2005 V br. 165, str. 143.). U presudi od 18.listopada 2006. godine dodao je da se pretpostavlja da su mape i datoteke koje zaposlenik izradi u informatičkom alatu koji mu je dao poslodavac za potrebe rada poslovni dokumenti, osim ako ih zaposlenik naznači kao osobne, i da bi im poslodavac stoga mogao pristupiti u odsustvu zaposlenika (Bulletin 2006 V br. 308, str. 294.).

III. KORISNIČKA POVELJA O UPOTREBI INFORMACIJSKOG SUSTAVA SNCF-a

Korisnička povelja o upotrebi informacijskog sustava SNCF-a sadrži sljedeće odredbe:

“ ... Pristup resursima

Resursi dostupni u informacijskom sustavu SNCF-a upotrebljavaju se isključivo za poslovne aktivnosti osoblja u skladu s opisom njihova posla i u granicama zadataka koji su im dodijeljeni. Povremena i razumna upotreba sustava elektroničke pošte i interneta za osobne potrebe ipak se tolerira kako bi se pomoglo u ispunjavanju praktičnih ili obiteljskih potreba, pod uvjetom da ona ne utječe na kvalitetu povezane usluge. Privatni podaci moraju se jasno naznačiti kao takvi (među ostalim, mogućnost ‘privatno’ u kriterijima programa Outlook). Isto vrijedi i za medije na koje se primaju ti podaci (mapa ‘Privatno’). Takva upotreba odobrava se isključivo na pojedinačnoj osnovi i ne može se ni na koji način prenijeti, čak ni privremeno, trećoj strani, a da pritom odgovorna osoba ne preuzme odgovornost za taj prijenos. Odobrenje se može povući u bilo kojem trenutku i poništava se u slučaju privremene ili trajne obustave poslovne aktivnosti koja opravdava taj postupak... ”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je na povredu svog prava na poštovanje privatnog života jer je poslodavac u njegovoj odsutnosti otvorio osobne datoteke pohranjene na tvrdi disk njegova poslovnog računala. Pozvao se na članak 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna se vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala kao i radi zaštite prava i sloboda drugih.”

A. Dopuštenost

Vlada je tvrdila da članak 8. Konvencije nije primjenjiv jer se ni u predmetno vrijeme ni u vrijeme podnošenja zahtjeva SNCF nije mogao smatrati javnom vlasti u smislu drugog stavka članka 8. i da nije došlo do miješanja u ostvarivanje prava podnositelja zahtjeva na poštovanje njegova privatnog života u smislu te odredbe.
Međutim, pitanje je li došlo do miješanja javne vlasti u ostvarivanje tog prava u smislu drugog stavka članka 8. razlikuje se od pitanja primjenjivosti te odredbe koje se zapravo odnosi na osnovanost predmeta. Sud će ga stoga analizirati prilikom ispitivanja osnovanosti prigovora (vidi stavke 37. – 41. u nastavku).
Iako je utvrdio prethodno, Sud ipak smatra da je važno donijeti odluku o primjenjivosti članka 8. u ovom predmetu. U tom pogledu primjećuje da je već prije istaknuo da bi telefonski pozivi s mjesta rada za potrebe koje nisu poslovne mogli biti obuhvaćeni konceptima „privatnog života” i „dopisivanja” u smislu članka 8. stavka 1. Konvencije (vidi Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. lipnja 1997. , stavci 44. – 46., Izvješća o presudama i odlukama 1997-III, vidi i Amann protiv Švicarske [VV], br. 27798/95, stavak 44. ECHR 2000-II). U predmetu Halford Sud je utvrdio da je podnositeljica zahtjeva mogla razumno očekivati da će takvi pozivi biti privatni, a to je očekivanje dodatno potvrđeno činjenicom da je ona kao zamjenica glavnog ravnatelja policije jedina upotrebljavala svoj ured u kojem su se nalazila dva telefona, pri čemu je jedan bio posebno namijenjen za njezinu privatnu upotrebu. Nadalje, nakon poslanog memoranduma potvrđeno joj je da može upotrebljavati te uredske telefone za potrebe njezinog predmeta o diskriminaciji na osnovi spola.
Elektronička pošta poslana s mjesta rada, informacije dobivene nadzorom privatne upotrebe interneta na mjestu rada (vidi Copland protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 62617/00, stavak 41., ECHR 2007-I) i elektronički podaci koji se sastoje od elektroničke pošte ili računalne evidencije (vidi, mutatis mutandis, Vinci Construction i GTM Génie Civil et Services protiv Francuske, br. 63629/10 i 60567/10, stavci 69. – 70., 2. travnja 2015.; no okolnosti tog predmeta razlikovali su se od okolnosti u ovom predmetu jer su u njemu društva u biti prigovorila na pretraživanje i zapljenu elektroničkih podataka koji su se sastojali od računalne evidencije i elektroničke pošte niza njihovih zaposlenika koje su sadržavale, među ostalim, poruke obuhvaćene obvezom povjerljivosti između odvjetnika i klijenta) mogu biti temelj za aktivaciju zaštite iz članka 8.
Sud stoga može prihvatiti da se u određenim okolnostima može smatrati da se podaci koji nisu poslovni, na primjer podaci koje je zaposlenik jasno naznačio kao privatne i pohranio na računalo koje mu je poslodavac dao za potrebe rada, odnose na „privatni život” tog zaposlenika. U ovom predmetu, kako je navedeno u presudi Žalbenog suda u Amiensu od 15. prosinca 2010. godine u predmetu podnositelja zahtjeva, SNCF tolerira osoblju povremenu upotrebu poslovnih informatičkih resursa za privatne potrebe, no utvrdio je pravila koja se u tom pogledu moraju slijediti (vidi, mutatis mutandi, Bărbulescu, prethodno citiran, stavak 80.).
S obzirom na prethodno Sud primjećuje da prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga ga proglašava dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositelj zahtjeva

U pogledu pitanja o tome je li došlo do miješanja javne vlasti u smislu članka 8. stavka 2. Konvencije podnositelj zahtjeva od početka je tvrdio da je SNCF grupa koja se sastoji od tri javna tijela koja obavljaju industrijsku i gospodarsku djelatnost (établissement public à caractère industriel et commercial – „EPIC”). Primijetio je da pojam „javno tijelo” već ukazuje na to da je riječ o javnoj vlasti i dodao je da su predmetna tri EPIC-a u stopostotnom državnom vlasništvu, da je najviše službenike SNCF-a izravno imenovala Vlada i da država vrši nadzor nad SNCF-om u okviru Opće uprave za infrastrukturu, promet i more pri Ministarstvu ekologije, održivog razvoja i energije.
Podnositelj zahtjeva priznao je da je upotrebljavao poslovno računalo za osobne potrebe, no zanijekao je da je personalizirao cijeli sadržaj tvrdog diska i pritom je tvrdio da je samo dio sadržaja naznačio nazivom „D:/données personnelles” (osobni podaci). Dodao je da nije bilo dovoljno takvih dokumenata da bi se moglo pretpostaviti da su povezani s poslom s obzirom na to da se pobrinuo da razdijeli prostor na svom tvrdom disku na dva dijela, od kojih je jedan nazvao „D:/données personnelles” (osobni podaci). Istaknuo je da je njegov poslodavac pregledao datoteku pod nazivom „rires” (zabava) iako nije bilo sumnje da taj pojam označava sadržaj koji nije povezan s poslom.
Podnositelj zahtjeva zatim je tvrdio da miješanje na koje je prigovorio nije bilo u skladu sa zakonom i pritom istaknuo, među ostalim, da su članci L. 1121-1 i L. 1321-3 Zakona o radu, na koje Vlada upućuje, ograničeni u smislu da samo općenito određuju da je primjena takve mjere moguća kada je opravdana prirodom zadataka koji se mora izvršiti i razmjerna cilju kojem se teži.
Podnositelj zahtjeva nadalje je tvrdio da provedena mjera na koju je prigovorio nije težila legitimnom cilju. Smatrao je da potreba da se poslodavcu omogući da nadzire izvršavaju li zaposlenici svoj posao i da se uvjeri da se zaposlenici pridržavaju pravila, nije bila bitno pitanje za razmatranje u njegovom predmetu jer je njegovo računalo zaplijenjeno i njegov sadržaj pretražen u trenutku kada on više od godinu dana nije bio prisutan u društvu te da računalo stoga nije bilo upotrebljavano duže vrijeme. Njegov se poslodavac nije mogao pozvati ni na potrebu za sprečavanjem zločina s obzirom na to da posjedovanje erotskih, pornografskih ili smiješnih slika nije u suprotnosti s francuskim pravom. Zatim je tvrdio da ta osnova predmnijeva prethodno postojanje sumnje, a njegov poslodavac nije mogao znati što sadrže predmetne datoteke prije nego što ih je otvorio. Osporavao je Vladinu tvrdnju da je njegova zamjena otkrila te datoteke poslodavcu s obzirom na to da taj zaposlenik nije upotrebljavao njegovo računalo, nego drugi hardver. Tvrdio je da je njegov poslodavac zapravo tražio izgovor da se riješi dugogodišnjeg rukovodećeg zaposlenika bez većih troškova.
Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je pretrpio materijalnu povredu svog prava na poštovanje privatnog života. Smatrao je da se ta povreda ne može smatrati razmjernom ako se zaposleniku ne pruže materijalna i formalna jamstva. Francusko pozitivno pravo ne pruža takva jamstva.

(b) Vlada

Vlada je tvrdila da nije došlo do „miješanja” u smislu članka 8. stavka 2. Konvencije u pravo podnositelja zahtjeva na poštovanje njegova privatnog života jer datoteke koje su otvorile njemu nadređene osobe nije propisno naznačio kao privatne. Dodala je da ne bi bila riječ o miješanju „javne vlasti” u smislu te odredbe i da je došlo do miješanja jer je SNCF EPIC na čije se zaposlenike primjenjuje privatno pravo, čije neregulatorne odluke donesene u vezi s njima imaju privatnopravni karakter i u pogledu kojeg su za sporove između poslodavca i zaposlenika nadležni redovni sudovi.
U slučaju da se utvrdi suprotno, Vlada je tvrdila da je miješanje bilo u skladu sa zakonom (članci L. 1121-1 i L. 1321-3 Zakona o radu, dopunjeni sudskom praksom Kasacijskog suda), težilo legitimnim ciljevima i bilo nužno u demokratskom društvu.
Kad je riječ o ciljevima kojima se težilo, Vlada je tvrdila prvo da je predmetno miješanje težilo zajamčiti zaštitu „prava i sloboda drugih”: poslodavca kojem bi trebalo biti omogućeno da nadzire izvršavaju li zaposlenici svoj posao, da se uvjeri da se zaposlenici pridržavaju primjenjivih pravila, da zaštiti elektroničke mreže društva i spriječi rizike povezane s neovlaštenom upotrebom poslovnih računala. Kao drugo, uputila je na „sprečavanje zločina” u kojem je pogledu istaknula da je podnositelj zahtjeva suspendiran s dužnosti na početku 2007. godine zbog kaznene prijave protiv njega i da je njegov poslodavac proveo detaljnije istrage tek nakon što je njegova privremena zamjena na njegovom računalu otkrila sumnjive dokumente.
Vlada je zatim istaknula da je u predmetu Copland (prethodno citirano) Sud utvrdio da ne može isključiti mogućnost da se nadzor telefona, elektroničke pošte ili upotrebe interneta zaposlenika na mjestu rada može smatrati nužnim u demokratskom društvu u određenim situacijama u kojima se teži legitimnom cilju. Skrenula je pozornost na slobodu procjene koju države imaju u području radnih sporova u kojima se moraju odvagnuti dva suprotna interesa te na zaštitu zajamčenu francuskim pozitivnom pravom prema kojoj poslodavac u odsustvu zaposlenika ne može pregledavati ni otvarati datoteke i mape koje su naznačene kao osobne. No tvrdila je da na temelju ugovora o radu i podređenog položaja koji iz njega proizlazi poslodavci imaju pravo očekivati da zaposlenici izvršavaju zadatke koji su im dodijeljeni. Navela je da je Kasacijski sud stoga konkretno utvrdio da poslodavci mogu smatrati da su zaposlenici prekršili svoje ugovorne obveze ako zloupotrebljavaju informatičke alate za privatne potrebe (Cass. Soc. 16. svibnja 2007., br. 05-46.455) ili u nemoralne svrhe koje će naštetiti interesima društva (Cass. Soc. 2. lipnja 2004., br. 03-45.269). Vlada je tvrdila da s obzirom na to da je podnositelj zahtjeva radio u odjelu odgovornom za sigurnost željeznica, njegov je poslodavac morao imati pristup poslovnim dokumentima na njegovom poslovnom računalu. Budući da je podnositelj zahtjeva dao svom cijelom tvrdom disku naziv „données personnelles” (osobni podaci), njegov poslodavac nije imao drugi izbor nego da pristupi toj datoteci. SNCF je imao dužnost istražiti navode zaposlenika koji je mijenjao podnositelja zahtjeva i obavijestio SNCF o „predmetnim datotekama” na tvrdom disku njegova računala.
Vlada je primijetila da je u SNCF-ovu Etičkom kodeksu i internim pravilima propisano da osoblje mora upotrebljavati informatičke resurse društva isključivo za potrebe rada te da se njihova upotreba za privatne potrebe odobrava samo izvanredno, povremeno i razumno i u kontekstu svakodnevnog i obiteljskog života, te je zabranjena svaka upotreba kojom se zauzima velika količina prostora za pohranu i svaki pristup stranicama čiji je sadržaj u suprotnosti s javnim redom, dostojanstvom osoba i moralima. Zaključila je da je nemoguće da podnositelj zahtjeva nije znao da se pohranom 1.562 pornografske datoteke veličine 787 megabajta na svom tvrdom disku u razdoblju od četiri godine krši korisnička povelja, Etički kodeks i SNCF-ova interna pravila. Dodavši da su te datoteke „mogle prouzročiti probleme poslodavcu, protiv kojeg se naknadno mogao pokrenuti postupak zbog pasivnog dosluha”, Vlada je zaključila da je mjera na koju se prigovorilo bila u cijelosti opravdana i razmjerna.

2. Ocjena Suda

(a) Je li došlo do miješanja javne vlasti i odnosi li se ovaj predmet na negativnu ili pozitivnu obvezu

Vladine tvrdnje nisu uvjerile Sud da nije došlo do „miješanja” u pravo na poštovanje privatnog života podnositelja zahtjeva jer on nije ispravno naznačio datoteke koje su otvorile njemu nadređene osobe kao privatne. Primjećuje da Vlada nije porekla da su se datoteke podnositelja zahtjeva na njegovu poslovnom računalu otvorile bez njegova znanja i u njegovu odsustvu. S obzirom na posebne okolnosti ovog predmeta Sud je spreman prihvatiti da je došlo do miješanja u njegovo pravo na poštovanje privatnog života.
Vladine tvrdnje nisu uvjerile Sud ni da SNCF nije javno tijelo u smislu članka 8. stavka 1. Konvencije. Istina je, kao što je Vlada primijetila, da SNCF obavlja „industrijsku i gospodarsku” djelatnost, da se na njegovo osoblje primjenjuje privatno pravo, da neregulatorne odluke koje on donosi u vezi s osobljem imaju privatnopravni karakter i da su za radne sporove u kojima je on stranka nadležni redovni sudovi. Unatoč tome, riječ je o javnopravnom subjektu („javno tijelo koje obavlja industrijsku i gospodarsku djelatnost”) koji je pod nadzorom države i čije direktore imenuje država te koji pruža javnu uslugu, ima monopol i uživa prešutno državno jamstvo. S obzirom na sudsku praksu Suda o konceptu „javnog tijela” (vidi konkretno Kotov protiv Rusije [VV], br. 54522/00, stavci 92. – 107., 3. travnja 2012., Liseytseva i Maslov protiv Rusije, br. 39483/05 i 40527/10, stavci 183. – 192., 9. listopada 2014., i Samsonov protiv Rusije (odl.) br. 2880/10, stavci 63. – 66., 16. rujna 2014.) ti čimbenici potkrjepljuju definiciju SNCF-a kao javnog tijela za potrebe članka 8. Konvencije.
Ovaj predmet mora se usporediti i s predmetima RENFE protiv Španjolske ((odl.) br. 35216/97, 8. rujna 1997.) i Copland (prethodno citirano, stavci 43. – 44.). U prvo navedenom predmetu Europska komisija za ljudska prava utvrdila je da je španjolsko nacionalno društvo za upravljanje željezničkom infrastrukturom „vladina organizacija” jer je odgovorno vladi i ima monopol (uzimajući u obzir razlike između koncepta „vladine organizacije” i koncepta „javnog tijela”, Sud je te dvije situacije ispitao na sličan način; vidi, na primjer, Kotov, prethodno citiran, stavak 95.). U posljednje navedenom predmetu Sud je utvrdio da bi mjera koju je poslodavac iz javnog sektora proveo protiv jednog od svojih zaposlenika bila miješanje javne vlasti u pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života tog zaposlenika (predmet se odnosio na nadzor dopisivanja zaposlenika državnog fakulteta koji su provodili osnivačka tijela).
Stoga se ovaj predmet razlikuje od prethodno citiranog predmeta Bărbulescu (stavci 108. – 111.), u kojem je isključivo poslodavac iz privatnog sektora prekršio pravo na poštovanje privatnog života i privatnog dopisivanja.
Budući da je riječ o miješanju javne vlasti, prigovor se mora ispitati u kontekstu negativnih obveza države, a ne u kontekstu njezinih pozitivnih obveza kao što je bio slučaj u prethodno citiranom predmetu Bărbulescu.
Takvo miješanje povreda je članka 8. osim ako je „u skladu sa zakonom”, teži legitimnim ciljevima iz stavka 2., neovisno o tome je li riječ o jednom ili više ciljeva, i nužno je u demokratskom društvu kako bi se postigao predmetni cilj ili ciljevi.

(b) Usklađenost sa zakonom

Sud primjećuje da je ustaljena sudska praksa da pojam „u skladu sa zakonom” podrazumijeva da u domaćem pravu mora postojati mjera pravne zaštite protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti u prava zaštićena člankom 8. stavkom 1., a to proizlazi iz cilja i svrhe članka 8. Taj izraz ne obuhvaća samo usklađenost sa zakonom, nego i kvalitetu tog zakona odnosno zahtjev da zakon bude u skladu s vladavinom prava. Kako bi se ispunio zahtjev predvidljivosti, zakon mora imati odredbe koje su dovoljno jasne da pojedincima daju odgovarajuće naznake o okolnostima i uvjetima u kojima vlasti imaju pravo pribjeći takvim mjerama (vidi, na primjer, Copland, prethodno citiran, stavci 45. – 46.).
Vlada je uputila na članke L. 1121-1 i L. 1321-3 Zakona o radu u kojima se samo u općem smislu ukazuje na to da društvo ne može ograničiti prava osoba ili pojedinačne i kolektivne slobode na način koji nije opravdan prirodom zadataka koji se mora izvršiti niti je razmjeran cilju kojem se teži, te da interna pravila poslodavca ne mogu sadržavati odredbe kojima se ograničavaju prava osoba ili pojedinačne i kolektivne slobode na način koji nije opravdan prirodom zadataka koji se mora izvršiti niti je razmjeran cilju kojem se teži (vidi prethodni stavak 17.). Međutim, Sud primjećuje da je pri ispitivanju prigovora na temelju članka 8. Kasacijski sud već utvrdio da, osim u slučaju ozbiljnog rizika ili u izvanrednim okolnostima, poslodavac može otvoriti datoteke koje je zaposlenik naznačio kao osobne i pohranio na tvrdi disk svog poslovnog računala samo u prisutnosti zaposlenika ili nakon što je zaposlenik propisno pozvan na prisustvovanje. Dodao je da se pretpostavlja da su mape i datoteke koje zaposlenik izradi na računalu koje mu je dao poslodavac za potrebe rada poslovni dokumenti, osim ako ih zaposlenik naznači kao osobne, i da bi im poslodavac stoga mogao pristupiti u odsustvu zaposlenika (vidi prethodni stavak 18.). Sud zaključuje da je u predmetno vrijeme pozitivnim pravom poslodavcu već bilo omogućeno da unutar utvrđenih ograničenja otvori datoteke pohranjene na poslovnom računalu zaposlenika. Stoga potvrđuje da je miješanje na koje je prigovorio podnositelj zahtjeva imalo pravnu osnovu i da je pozitivno pravo sadržavalo odgovarajuće odredbe kojima se utvrđuju okolnosti i uvjeti u kojima valjano može smatrati da je takva mjera „u skladu sa zakonom”.

(c) Legitiman cilj

Iako miješanje u datoteke pohranjene na računalu zaposlenika može imati legitiman cilj „sprečavanja zločina”, Sud se ne može složiti s Vladinom tvrdnjom da je to bio slučaj u ovom predmetu. Sud u tom pogledu uvažava Vladinu tvrdnju da je podnositelj zahtjeva suspendiran s dužnosti na početku 2007. godine zbog kaznene prijave protiv njega i da je njegov poslodavac proveo detaljnije istrage tek nakon što je njegova privremena zamjena na njegovom računalu otkrila sumnjive dokumente. Međutim, Sud primjećuje da predmetne datoteke nisu otvorene u okviru kaznenog postupka pokrenutog protiv podnositelja zahtjeva te da ni domaće odluke ni drugi dokumenti u predmetu ne pokazuju da se u bilo kojem trenutku u domaćem postupku smatralo da bi sadržaj tih datoteka mogao biti kazneno djelo.
No Sud potvrđuje tvrdnju Vlade da se miješanjem nastojala osigurati zaštita „prava drugih”, odnosno u ovom predmetu poslodavca, koji bi mogao imati legitimnu želju da osigura da njegovi zaposlenici upotrebljavaju informatičke resurse koji su im stavljeni na raspolaganje za izvršavanje svojih dužnosti u skladu sa svojim ugovornim obvezama i primjenjivim propisima. U tom pogledu ponavlja svoje opažanje u prethodno citiranom predmetu Bărbulescu (stavak 127.) da poslodavac ima legitiman interes za osiguranje neometanog poslovanja društva i da se to može postići uspostavljanjem mehanizama za provjeru izvršavaju li zaposlenici svoje poslovne dužnosti na odgovarajući način i uz dužnu pažnju.

(d) Nužno u demokratskom društvu

Koncept nužnosti podrazumijeva da miješanje predstavlja neodgodivu društvenu potrebu i osobito da je razmjerno legitimnom cilju kojem se teži. Iako pri utvrđivanju „nužnosti” miješanja „u demokratskom društvu” mora uzeti u obzir slobodu procjene koju imaju države ugovornice, Sud se ipak ne ograničava na utvrđivanje je li tužena država ostvarila svoje diskrecijsko pravo na razuman način, uz dužnu pažnju i u dobroj vjeri. Pri izvršavanju svoje nadzorne ovlasti Sud mora razmotriti osporene odluke s obzirom na cjelokupan predmet i utvrditi jesu li razlozi kojima se predmetno miješanje opravdava mjerodavni i dostatni. Mora ispitati i pružaju li domaće pravo i praksa odgovarajuće i učinkovite zaštite od zloupotrebe i proizvoljnosti. U tom pogledu upućuje, mutatis mutandis, na nedavnu presudu u predmetu Bărbulescu (prethodno citirano, stavci 120. – 121.) u kojem je, u kontekstu primjene članka 8. na odnos između poslodavaca iz privatnog sektora i njihovih zaposlenika, Sud utvrdio da domaći sudovi moraju osigurati da poslodavac pri uvođenju mjera nadzora dopisivanja i ostale komunikacije, neovisno o njihovu opsegu i trajanju, osigura i odgovarajuće i dostatne zaštite od zloupotrebe. U tom je kontekstu naglasio da su razmjernost i postupovna jamstva zaštite od proizvoljnosti ključna.
S obzirom na prethodno istaknuto, Sud primjećuje da francusko pozitivno pravo sadrži odredbe o zaštiti privatnog života. Načelo glasi da poslodavac može otvoriti sve poslovne datoteke pohranjene na tvrdom disku računala koja su zaposlenicima stavljena na raspolaganje za izvršavanje njihovih dužnosti, no ne može potajno otvarati datoteke koje su naznačene kao osobne „osim u slučaju ozbiljnog rizika ili u izvanrednim okolnostima”. Takve datoteke može otvoriti isključivo u prisutnosti predmetnog zaposlenika ili nakon što je on propisno pozvan na prisustvovanje.
Sud primjećuje da su domaći sudovi primijenili to načelo u ovom predmetu. Izrijekom su ga ponovili i Žalbeni sud u Amiensu (vidi prethodni stavak 14.) i Kasacijski sud (vidi prethodni stavak 16.), pri čemu je Kasacijski sud konkretno istaknuo da „se pretpostavlja da su datoteke koje je zaposlenik izradio na informatičkom alatu koje mu je dao njegov poslodavac za potrebe rada poslovne prirode, što znači da poslodavac ima pravo otvoriti ih u odsustvu zaposlenika, osim ako su naznačene kao osobne”.
Kad je riječ o tvrdnji podnositelja zahtjeva da je došlo do povrede njegova prava na poštovanje privatnog života, smatrali su da u okolnostima ovog predmeta to načelo ne sprečava njegovog poslodavca od otvaranja predmetnih datoteka jer one nisu propisno naznačene kao privatne.
Na samom početku Sud ponavlja da je rješavanje problema u tumačenju domaćeg zakonodavstva prvenstveno dužnost nacionalnih nadležnih tijela, točnije sudova. Osim u slučajevima proizvoljnog ili očigledno nerazumnog tumačenja (vidi, na primjer, Anheuser-Busch Incv. protiv Portugala [VV], br. 73049/01, stavak 86., ECHR 2007-I) njegova je uloga ograničena na utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja u skladu s Konvencijom (vidi, na primjer, Waite i Kennedy protiv Njemačke [VV], br. 26083/94, stavak 54., ECHR 1999-I, i Rohlena protiv Češke Republike [VV], br. 59552/08, stavak 51., ECHR 2015). Zatim primjećuje da se pri donošenju prethodno sažetog zaključka Žalbeni sud u Amiensu (vidi prethodne stavke 14. – 15.) oslonio na činjenicu da su predmetne pornografske fotografije i videozapisi bili pohranjeni u datoteci pod nazivom „rires” (zabava) koja se nalazila na tvrdom disku pod nazivom „D:/données personnelles” (osobni podaci) i na SNCF-ovo objašnjenje da je „zadani naziv diska ‘D’ ‘D:/données’ [podaci] i da ga zaposlenici u pravilu upotrebljavaju za pohranu svojih poslovnih dokumenata”. Potom je napomenuo da zaposlenik ne može „upotrebljavati cijeli tvrdi disk, koji je namijenjen za pohranu poslovnih podataka, za privatne potrebe” i da „u svakom se slučaju generički pojam ‘données personnelles’ [osobni podaci] mogao odnositi na poslovne datoteke koje obrađuje osobno zaposlenik i stoga nije izrijekom ukazivao na elemente povezane s njegovim privatnim životom”.Žalbeni sud konkretno je utvrdio da pojam „rires” (zabava) ne može jasno prenijeti da je određena datoteka nužno privatna jer se pojam može odnositi na razmjene među kolegama na poslu ili poslovne dokumente koje je zaposlenik sačuvao kao „zabavne podsjetnike na pogreške”. Žalbeni sud nadalje je prihvatio SNCF-ov argument da je „u korisničkoj povelji propisano da ‘privatni podaci [moraju] se jasno naznačiti kao takvi (mogućnost ‘privatno’ u kriterijima programa Outlook)” i da isto pravilo vrijedi i za „medije na koje se primaju ti podaci (mapa ‘privatno’)”. Također je smatrao da mjera koja je poduzeta protiv podnositelja zahtjeva, odnosno njegovo otpuštanje, nije bila nerazmjerna s obzirom na to da je podnositelj zahtjeva počinio „tešku povredu” SNCF-ovog Etičkog kodeksa i njegovih internih pravila, kojima je utvrđeno da osoblje mora upotrebljavati dobivene informatičke resurse isključivo za poslovne potrebe, pri čemu se povremena upotreba za privatne potrebe samo tolerira. Žalbeni sud smatrao je da je njegovo postupanje bilo osobito ozbiljno jer se od njega, kao službenika odgovornog za opći nadzor, očekivalo uzorno ponašanje.
Sud primjećuje da su domaći sudovi stoga ispravno ocijenili navodnu povredu prava podnositelja zahtjeva na poštovanje njegova privatnog života te utvrđuje da su se njihove odluke temeljile na mjerodavnim i dostatnim razlozima. Istina je da je upotrebom riječi „personnelles” (osobni) umjesto „privé” (privatni) podnositelj zahtjeva upotrijebio istu riječ koja se upotrebljava u sudskoj praksi Kasacijskog suda u kontekstu načelne zabrane za poslodavce da otvaraju datoteke koje je zaposlenik naznačio kao „osobne” (vidi prethodni stavak 18.). No, s obzirom na zadatak Suda da ocijeni usklađenost osporenih mjera s člankom 8. Konvencije, to nije dovoljno da se dovede u pitanje značaj ili prikladnost razloga na kojima su domaći sudovi temeljili svoje odluke, pr čemu se uzima u obzir činjenica da je u korisničkoj povelji o upotrebi informacijskog sustava SNCF-a izrijekom navedeno da „se privatni podaci moraju jasno naznačiti kao takvi (među ostalim, mogućnost ‘privatno’ u kriterijima programa Outlook) [i da] isto pravilo vrijedi i za medije na koje se primaju ti podaci (mapa ‘privatno’)”. Sud također uvažava da su, uzevši u obzir da je podnositelj zahtjeva zauzeo znatnu količinu prostora na svom poslovnom računalu za pohranu predmetnih datoteka (1.562 datoteke ukupne veličine 787 megabajta), SNCF i domaći sudovi smatrali da je potrebno detaljno ispitati njegov predmet.
Stoga Sud, uz poštovanje svoje obveze da ispita osporene odluke s obzirom na cjelokupan predmet, smatra da domaće vlasti nisu prekoračile svoju slobodu procjene i da stoga nije došlo do povrede članka 8. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva tvrdio je da, s obzirom na prethodnu sudsku praksu Kasacijskog suda, nije mogao očekivati u svom predmetu da otvaranje datoteka od strane poslodavca neće biti povreda njegova prava na poštovanje njegova privatnog života. Smatrao je da je pretvaranjem dotad zakonitog postupanja u protupravno postupanje „ograničio” svoju ustaljenu sudsku praksu te da je njezinom retroaktivnom primjenom „narušio pravnu sigurnost i očekivanja tuženika”. Također je tvrdio da činjenica da je bivši direktor za pravne poslove SNCF-a od 2000. godine pravni savjetnik Kasacijskog suda dovodi u „ozbiljnu sumnju” nepristranost tog suda. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi... svatko ima pravo da ... sud... pravično ispita njegov predmet.”

Kao što je Sud već primijetio (vidi prethodni stavak 44.), pri ispitivanju prigovora na temelju članka 8. Kasacijski sud utvrdio je prije nastupa činjenica iz ovog predmeta da, osim u slučaju ozbiljnog rizika ili u izvanrednim okolnostima, poslodavac može otvoriti datoteke koje je zaposlenik naznačio kao osobne i koje se nalaze na tvrdom disku njegova poslovnog računala isključivo u prisutnosti predmetnog zaposlenika ili nakon što je zaposlenik propisno pozvan na prisustvovanje. No dodao je da se pretpostavlja da su mape i datoteke koje zaposlenik izradi na računalu koje mu je dao poslodavac za potrebe rada poslovne prirode, osim ako ih zaposlenik naznači kao osobne, što znači da bi im poslodavac mogao pristupiti u odsustvu zaposlenika. Stoga je u predmetno vrijeme tada važećim pozitivnim pravom poslodavcu već bilo omogućeno da unutar tih ograničenja otvori datoteke pohranjene na poslovnom računalu zaposlenika. Sud nadalje primjećuje da je prigovor da je na nepristranost Kasacijskog suda utjecala činjenica da je bivši direktor za pravne poslove SNCF-a sada pravni savjetnik nije potkrijepljena jer podnositelj zahtjeva nije čak ni tvrdio da je pravni savjetnik sudjelovao u radu sudskog vijeća koje je ispitalo njegovu reviziju.
Sud posljedično zaključuje da je ovaj dio zahtjeva očigledno neosnovan i stoga ga proglašava nedopuštenim i odbacuje ga na temelju članka 35. stavka 3. točke (a) i stavka 4. Konvencije.

IZ TIH RAZLOGA SUD

Jednoglasno utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na članak 8. dopušten i da je ostatak zahtjeva nedopušten;

Presuđuje, sa šest glasova prema tri, da nije došlo do povrede članka 8. Konvencije.

Sastavljeno na francuskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 22. veljače 2018. godine u skladu s člankom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Claudia Westerdiek Angelika Nußberger

Tajnica Predsjednica

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

FIFTH SECTION

CASE OF LIBERT v. FRANCE

(Application no. 588/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

22 February 2018

FINAL

02/07/2018

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Libert v. France, The European Court of Human Rights (Fifth Section), sitting as a Chamber composed of:

Angelika Nußberger, President,
Erik Møse,
André Potocki,
Yonko Grozev,
Síofra O’Leary,
Mārtiņš Mits,
Gabriele Kucsko-Stadlmayer, judges,
and Claudia Westerdiek, Section Registrar,

Having deliberated in private on 12 December 2017 and on 30 January 2018, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 588/13) against the French Republic lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a French national, Mr Eric Libert (“the applicant”), on 27 December 2012.

2. The applicant was represented by Mr Pascal Bibard, a lawyer practising in Amiens. The French Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr François Alabrune, Director of Legal Affairs, Ministry of Foreign Affairs.

3. The applicant alleged, in particular, that there had been a violation of Article 8 of the Convention on account of his employer having opened files on the hard disk of his work computer without his being present.

4. On 30 March 2015 the application was communicated to the Government.

5. On 28 June 2016 the Chamber decided to adjourn examination of the case until delivery of the decision or judgment in the Grand Chamber case of Bărbulescu v. Romania [GC]. The Bărbulescu v. Romania judgment ([GC], no. 61496/08) was delivered on 5 September 2017.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

6. The applicant was born in 1958 and lives in Louvencourt.

7. He was hired in 1976 by the French national railway company (Société nationale des chemins de fer – “the SNCF”), where he last worked as Deputy Head of the Amiens Regional Surveillance Unit. He stated that in 2007 he had complained to senior management about the conduct of one of his subordinates, who, he alleged, had used extreme language when addressing a colleague. The employee in question had then filed a complaint against him, following which the applicant had been charged with making false accusations. The applicant had subsequently been suspended from duty by the SNCF on grounds of that charge.

8. The proceedings were discontinued a few months later, whereupon the applicant notified his employers of his wish to be reinstated in his former post. He received a reply inviting him to consider appointment to another post, but maintained his original request.

9. On the day of his reinstatement, on 17 March 2008, the applicant found that his work computer had been seized. After being summoned by his superiors, he was informed on 5 April 2008 that the hard disk on the computer had been analysed and that “address change certificates drawn up for third persons and bearing the Lille General Security Service logo” had been found, as well as a large number of files containing pornographic images and films. It can be seen from the judgment of the Amiens Court of Appeal of 15 December 2010 (see paragraphs 14-15 below) that the person who had replaced the applicant during his suspension from post had found “documents which had caught his attention” on the computer, and that he had alerted his superiors in March 2007 and January 2008.

10. A request for a written explanation was sent to the applicant on 7 May 2008. He replied that in 2006, following problems with his personal computer, he had transferred the contents of one of his USB keys to his work computer. He added that the files containing pornographic material had been sent to him by people he did not know, via the SNCF’s Intranet.

11. The applicant was summoned to a disciplinary hearing, which took place on 21 May 2008. On 9 June 2008 he was informed by the “resources management director” of Amiens head office that a proposal had been made to dismiss him from the service and that he would be summoned to appear before the disciplinary board. The board convened on 15 July 2008.

12. On 17 July 2008 the SNCF regional director decided to dismiss the applicant from the service. His decision was worded as follows:

“ ... the analysis of the files stored on the hard disk of [the applicant’s] work computer, used for his professional duties, contained the following:

i) change of address certificate, signed in his name, certifying the transfer on 01/11/2003 of Ms Catherine [T.] to the Lille General Security Service; the original certificate, sent to ICF North-East enabled the notice period for vacating her flat to be shortened;

ii) change of address certificate, bearing the Ministry of Justice logo, in the name of M. [S.-J.], governor of Fresnes Prison, certifying the transfer of M. [P.] Frédéric to Strasbourg Prison, from 1 November 2006;

iii) draft documents drawn up in the name of Michel [V.], director of the SOCRIF, certifying his financial situation with regard to that company;

iv) a very large number of files containing pornographic images and films (zoophilia and scatophilia).

These facts are in breach of the special obligation of exemplary conduct inherent in the duties formerly performed by him within the General Security Service, and of the following provisions:

i) Article 5.2 of the RH 0006 on the principles governing the conduct of SNCF officials;

ii) the general security database RG 0029 (information systems security policy – user’s charter);

iii) the RA 0024 “code of professional conduct” - conduct to be observed with regard to the company’s information system;

iv) Article 441-1 of the Criminal Code.”

13. On 28 October 2008 the applicant brought proceedings before the Amiens Industrial Tribunal (conseil des prud’hommes) seeking a ruling that he had been dismissed without genuine or serious cause. On 10 May 2010 the Industrial Tribunal held that the decision dismissing the applicant from the service had been justified and, accordingly, rejected his claims.

14. On 15 December 2010 the Amiens Court of Appeal upheld the substance of that judgment. It held, in particular, as follows:

“ ... [The applicant] submitted that the SNCF had infringed his private life by opening, in his absence, files identified as personal in his computer.

As a matter of policy, documents kept by employees in the company’s office, save those identified by them as personal, are presumed to be for professional use, meaning that the employer can have access to them in the employee’s absence.

It can be seen from the report drawn up by the SEF that the pornographic photos and videos were found in a file called “fun” stored on a hard disk labelled “D:/personal data”.

The SNCF explained, without being challenged, that the “D” drive was called “D:/data” by default and was traditionally used by staff to store their work documents.

An employee cannot use an entire hard disk, which is supposed to record professional data, for his or her private use. The SNCF were therefore entitled to consider that the description “personal data” appearing on the hard disk could not validly prohibit their access to it. In any event, the generic term “personal data” could have referred to work files being personally processed by the employee and did not therefore explicitly designate elements relating to his private life. That had been the case here, moreover, since the analysis of the hard disk yielded numerous work documents (“LGV photos” file, “warehouse photos” ... .

The term “fun”, moreover, does not clearly convey that the file in question is necessarily private. The term can denote exchanges between colleagues at work or work documents kept as “bloopers” by the employee. The employer also rightly pointed out that the user’s charter provided that “private information [had to] be clearly identified as such (“private” option in the Outlook criteria)” and that the same was true of the media receiving that information (“private” folder). The lower court was therefore correct in considering that the file had not been identified as personal.

The same applies to the files containing the impugned certificates registered under the names “Fred [P.]”, “SOCRIF” and “Catherine”.”

15. The Court of Appeal also held that the applicant’s dismissal from the service had not been disproportionate. It observed that both the SNCF’s Code of Professional Conduct and the internal rules provided that staff were required to use the computers provided to them for exclusively professional ends, with the occasional private use being merely tolerated. It found that the applicant had committed a “massive breach of those rules, going as far as using his work tools to produce a forged document”. In the court’s view, those acts had been particularly serious because, as an official responsible for general surveillance, he would have been expected to be of exemplary conduct.

16. The applicant appealed on points of law. He submitted, in particular, that there had been a violation of Article 8 of the Convention. The Social Division of the Court of Cassation dismissed the appeal in a judgment of 4 July 2012. It held as follows:

“ ... whilst files created by an employee with the assistance of the computer facilities supplied to him by his employer for work purposes are presumed to be professional in nature, meaning that the employer is entitled to open them in the employee’s absence, unless they are identified as personal, the description given to the hard disk itself cannot confer privacy on all the data contained in it. The Court of Appeal, which found that labelling the hard disk in the employee’s computer “D:/ personal data” could not enable him to use it for purely private purposes and prohibit access by the employer, drew the legitimate conclusion that the files in question, which had not been identified as “private” according to the recommendations of the IT charter, could be lawfully opened by the employer.

The Court of Appeal, which found that the employee had stored 1,562 pornographic files representing a volume of 787 megabytes over a period of four years, and that he had also used his work computer to produce forged certificates, rightly held that such misuse of his office equipment in breach of the rules in force at the SNCF amounted to a breach of his contractual obligations. ...”.

...

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

17. Articles L. 1121-1 and L. 1321-3 of the Labour Code read as follows:

Article L. 1121-1

“No one shall restrict the rights of persons or individual and collective liberties in a manner that is neither justified by the nature of the task to be performed nor proportionate to the aim pursued.”

Article L. 1321-3

The internal rules shall not contain: ... 2. Provisions restricting the rights of persons or individual and collective liberties in a manner that is neither justified by the nature of the task to be performed nor proportionate to the aim pursued ... .”

18. In a judgment of 2 October 2001, the Social Division of the Court of Cassation held that employees were entitled, even during working time and at the workplace, to respect for their privacy, which included in particular confidentiality of communications. It concluded, accordingly, that an employer could not read personal messages sent or received by an employee via computer facilities made available to him or her for work purposes, even where the employer had prohibited use of the computer for non-professional purposes (Bulletin 2001 V No. 291, p. 233). In a judgment of 17 May 2005, it specified that, “save in a case of serious risk or in exceptional circumstances, an employer c[ould] only open files identified by an employee as personal and stored on the hard disk of his or her work computer in the employee’s presence or after he or she had been duly called” (Bulletin 2005 V No. 165, p. 143). In a judgment of 18 October 2006, it added that folders and files created by an employee using the computer facilities supplied by his or her employer for work purposes were presumed to be professional documents unless the employee had identified them as personal, and the employer could therefore have access to them in the employee’s absence (Bulletin 2006 V No. 308, p. 294).

III. USER’S CHARTER REGARDING USE OF THE SNCF’S INFORMATION SYSTEM

19. The user’s charter regarding use of the SNCF’s information system contains the following provisions:

“ ... Access to resources

The resources provided by the SNCF’s information system shall be used exclusively for the staff’s professional activities, as defined by their job description and within the limits of the tasks assigned to them. Occasional and reasonable use of the electronic mail system and Internet for personal purposes shall nonetheless be tolerated in order to assist practical or family needs provided that this is not liable to affect the quality of the associated service. Private information must be clearly identified as such (inter alia “private” option in the Outlook criteria). The same applies to the media receiving this information (“Private” folder). Such use is authorised on a strictly personal basis and cannot in any way be transferred, even temporarily, to a third party without engaging the responsibility of the postholder. Authorisation can be revoked at any time and shall cease in the event of temporary or definitive suspension of the professional activity justifying it. ...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

20. The applicant complained of a violation of his right to respect for his private life on the grounds that his employer had opened, in his absence, personal files stored on the hard disk of his work computer. He relied on Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private and family life, his home and his correspondence.

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A. Admissibility

21. The Government submitted that Article 8 of the Convention was inapplicable on the grounds that at the material time or at the time of introduction of the application the SNCF could not be regarded as a public authority within the meaning of the second paragraph of Article 8 and that there had been no interference with the exercise of the applicant’s right to respect for his private life within the meaning of that provision.

22. The question whether or not there had been an “interference by a public authority with the exercise of this right” within the meaning of the second paragraph of Article 8 is distinct, however, from that of the applicability of that provision, as it concerns the merits of the case; the Court will accordingly analyse it in the context of its examination of the complaint on the merits (see paragraphs 37-41 below).

23. That having been established, the Court nonetheless considers it relevant to rule on the applicability of Article 8 in the present case. It observes in this connection that it has previously had the opportunity to rule that telephone calls for non-professional purposes from the workplace could fall within the concepts of “private life” and “correspondence”, within the meaning of Article 8 § 1 of the Convention (see Halford v. the United Kingdom, 25 June 1997, §§ 44-46, Reports of Judgments and Decisions 1997‑III; see also Amann v. Switzerland [GC], no. 27798/95, § 44, ECHR 2000‑II). In the case of Halford, the Court specified that the applicant could have had a reasonable expectation of privacy for such calls, which expectation was reinforced by the fact that as Assistant Chief Constable she had sole use of her office, where there were two telephones, one of which was specifically designated for her private use. Furthermore, she had been given the assurance, in response to a memorandum she had sent, that she could use her office telephones for the purposes of her sex-discrimination case.

24. Emails sent from the workplace, information derived from the monitoring of personal Internet usage at the workplace (see Copland v. the United Kingdom, no. 62617/00, § 41, ECHR 2007‑I), and electronic data consisting of emails or computer records (see, mutatis mutandis, Vinci Construction and GTM Génie Civil and Services v. France, nos. 63629/10 and 60567/10, §§ 69-70, 2 April 2015; the circumstances of that case were different, however, from those of the present case as it concerned companies complaining, in substance, about the search and seizure of electronic data consisting of computer records and emails from a number of their employees, containing, inter alia, messages covered by lawyer-client privilege) can also attract the protection of Article 8.

25. The Court can therefore accept that in some circumstances non-professional data, for example data clearly identified as being private and stored by an employee on a computer supplied to him by his employer for professional use, may be deemed to relate to his “private life”. In the instant case, as observed in the judgment given on 15 December 2010 by the Amiens Court of Appeal in the applicant’s case, the SNCF tolerates the occasional use of work computer facilities by staff for their private use, while specifying the rules to be followed in that regard (see, mutatis mutandis, Bărbulescu, cited above, § 80).

26. That being said, the Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention and that it is not inadmissible on any other grounds. It therefore declares it admissible.

B. Merits

1. The parties’ submissions

a) The applicant

27. On the question of whether there had been an “interference by a public authority”, within the meaning of Article 8 § 2 of the Convention, the applicant submitted at the outset that the SNCF was a group composed of three public bodies of an industrial and commercial nature (établissement public à caractère industriel et commercial – “EPIC”). He observed that the description “public body” already indicated that it was a public authority, and added that the three EPIC in question were fully State owned, that the most senior officials of the SNCF were appointed directly by the Government, and that the SNCF was under State supervision through the General Directorate of Infrastructures, Transport and the Sea of the Ministry of Ecology, Sustainable Development and Energy.

28. The applicant admitted having used his work computer for personal ends, but denied having personalised the entire contents of the hard disk, submitting that he had labelled only part of the contents “D:/personal data”. He added that the volume of documents in question was not such as to support a presumption that they were work related as he had taken care to divide the storage space of his hard disk into two parts, only one of which was labelled “D:/personal data”. He pointed out that his employer had consulted a file labelled “fun” whereas there was no doubt that this term denoted a non-professional content.

29. The applicant then submitted that the interference of which he complained had not been in accordance with the law, observing, among other things, that Articles L. 1121-1 and L. 1321-3 of the Labour Code, to which the Government referred, were limited to indicating in general terms that such a measure was possible if it was justified by the nature of the task to be performed and proportionate to the aim pursued.

30. The applicant submitted, further, that the measure of which he complained had not been carried out in pursuit of a legitimate aim. In his view, the need to give the employer the possibility of monitoring execution of the employees’ work and satisfying themselves that they were adhering to the rules was an irrelevant consideration in his case because his computer had been seized and the contents searched at a time when he had been absent for more than a year and the computer had not therefore been used for a long time. Nor could his employer rely on the need to prevent crime, as the possession of erotic, pornographic or humorous images was not contrary to French law. He submitted, further, that such grounds presupposed the prior existence of a suspicion, whereas his employer could not have been aware of the contents of the files in question until after he had opened them. He challenged the Government’s assertion that the existence of the files had been disclosed to his employer by the employee who had been replacing him, as that employee had not been using his computer but other computer facilities. He alleged that his employer had in truth sought a pretext to get rid of a very long-standing management employee cheaply.

31. The applicant submitted that he had suffered a material infringement of his right to respect for his private life. In his view, that infringement could not be regarded as proportionate if the employee did not have the benefit of substantive and formal guarantees. French positive law failed to provide such guarantees.

b) The Government

32. The Government submitted that there had not been an “interference”, within the meaning of Article 8 § 2 of the Convention, with the applicant’s right to respect for his private life because he had not properly identified the files opened by his superiors as private. They added that even if there had been an interference, it had not been by a “public authority”, within the meaning of that provision, because the SNCF was an EPIC whose employees were subject to private law, the non-regulatory decisions taken in their regard were acts subject to private law and employer-employee disputes fell within the jurisdiction of the ordinary courts.

33. In the alternative, the Government submitted that the interference had been in accordance with the law (Articles L. 1121-1 and L. 1321-3 of the Labour Code, supplemented by the case-law of the Court of Cassation), pursued legitimate aims and been necessary in a democratic society.

34. With regard to the aims pursued, the Government submitted, first, that the interference in question had sought to guarantee the protection of the “rights and freedoms of others”: those of the employer, who should be able to monitor execution of the employees’ work, satisfy itself that they adhered to the applicable rules, protect the company’s electronic networks and prevent risks related to the unauthorised use of work computers. Secondly, they referred to the “prevention of crime”, pointing out in that respect that the applicant had been suspended from duty at the beginning of 2007 on account of the criminal charge against him and that it was following the discovery of suspicious documents on his computer by the employee temporarily replacing him that his employer had carried out fuller investigations.

35. The Government then pointed out that the Court had held, in Copland (cited above), that it would not exclude that the monitoring of an employee’s telephone, email or Internet usage at the workplace may be considered “necessary in a democratic society” in certain situations in pursuit of a legitimate aim. They pointed to the margin of appreciation available to States in the area of labour relations, where two competing private interests had to be weighed up, and the protection offered by French positive law to the effect that the employer could not consult and open, in the absence of the employee concerned, files and folders identified as personal. They submitted, however, that under the employment contract and the relationship of subordination deriving from it, employers were entitled to expect employees to carry out the tasks assigned to them. They specified that the Court of Cassation had thus held – in particular – that employers could find that employees had breached their contractual obligations by misusing computer facilities for private purposes (Cass. Soc. 16 May 2007, no. 05-46.455) or immoral purposes liable to harm the company’s interests (Cass. Soc. 2 June 2004, no. 03-45.269). In their submission, as the applicant had been attached to the department responsible for rail safety, his employer had to be able to access the work documents contained in his work computer. As the applicant had put his entire hard disk in the file marked “personal data”, his employer had had no alternative but to access that file. The SNCF had had a duty to investigate because it had been informed by the employee replacing the applicant of the presence “of [the] files in question” on the hard disk of his computer.

36. The Government observed that the SNCF’s Code of Professional Conduct and the internal rules stipulated that staff must use the company’s computer facilities exclusively for work purposes, and that their use for private purposes was authorised only exceptionally, occasionally and reasonably, and in the context of everyday and family life; any use resulting in substantial use of storage space and any access to sites whose content infringed public order, dignity of persons or morals was proscribed. They concluded that the applicant could not have been unaware that the storage of 1,562 pornographic files corresponding to 787 megabytes on his hard disk over a period of four years was liable to contravene the user’s charter, the Professional Code of Conduct and the SNCF’s internal rules. Adding that the presence of those files “could have caused problems for the employer, who could subsequently have been sued for passive collusion”, the Government concluded that the measure complained of had been fully justified and proportionate.

2. The Court’s assessment

a) Whether there was an “interference by a public authority” and whether the case concerned a negative or a positive obligation

37. The Court is not convinced by the Government’s submission that there had been no “interference” with the right to respect for the applicant’s private life because he had not properly labelled as private the files opened by his superiors. It observes that the Government did not deny that the applicant’s files had been opened on his work computer without his knowledge and in his absence. Having regard to the special circumstances of the case, the Court is willing to accept that there was an interference with his right to respect for private life.

38. Nor is the Court convinced by the Government’s submission that the SNCF was not a public authority within the meaning of Article 8 § 1 of the Convention. Admittedly, as they observed, the SNCF carries on an “industrial and commercial” activity, its staff are subject to private law, the non-regulatory decisions it takes in their regard are acts subject to private law and employment disputes to which it is a party are tried by the ordinary courts. It is, however, a public-law entity (a “public body of an industrial and commercial nature”), placed under State supervision, and with State-appointed directors, which provides a public service, holds a monopoly and enjoys an implicit State guarantee. In the light of the Court’s case-law on the concept of “public authority” (see, in particular, Kotov v. Russia [GC], no. 54522/00, § 92-107, 3 April 2012; Liseytseva and Maslov v. Russia, nos. 39483/05 and 40527/10, § 183-192, 9 October 2014; and Samsonov v. Russia ((dec.) no. 2880/10, §§ 63-66, 16 September 2014), those factors substantiate the description of the SNCF as a public authority for the purposes of Article 8 of the Convention.

39. The present case must also be compared with the cases of RENFE v. Spain (dec.) no. 35216/97, 8 September 1997) and Copland (cited above, §§ 43-44). In the former case the European Commission of Human Rights held that the Spanish national railway company was a “governmental organisation” because it was answerable to the government and held a monopoly (without disregarding the differences between the concepts of “governmental organisation” and “public authority”, the pattern of analysis used by the Court in these two situations is similar; see, for example, Kotov, cited above, § 95). In the latter case the Court held that a measure taken by a State employer against one of its employees could amount to an interference by a public authority with the right to respect for the latter’s private and family life (the case concerned the monitoring of correspondence of an employee of a State college by the establishment’s authorities).

40. The present case is therefore distinguishable from the case of Bărbulescu, cited above (§§ 108-11), in which the right to respect for private life and private correspondence had been infringed by a strictly private-sector employer.

41. Since the interference was by a public authority, the complaint must be analysed from the angle not of the State’s positive obligations, as in the case of Bărbulescu, cited above, but of its negative obligations.

42. Such interference violates Article 8, unless it is “in accordance with the law”, pursues one or more of the legitimate aims referred to in paragraph 2 and is “necessary in a democratic society” to achieve the aim or aims concerned.

b) In accordance with the law

43. The Court observes that it is well established in the case-law that the term “in accordance with the law” implies – and this follows from the object and purpose of Article 8 – that there must be a measure of legal protection in domestic law against arbitrary interferences by public authorities with the rights safeguarded by Article 8 § 1. This expression not only requires compliance with domestic law, but also relates to the quality of that law, requiring it to be compatible with the rule of law. In order to fulfil the requirement of foreseeability, the law must be sufficiently clear in its terms to give individuals an adequate indication as to the circumstances and conditions in which the authorities are empowered to resort to any such measures (see, for example, Copland, cited above §§ 45-46).

44. The Government referred to Articles L. 1121-1 and L. 1321-3 of the Labour Code, which merely indicate, however, in general terms, that within a company no one may restrict the rights of persons or individual and collective liberties in a manner that is neither justified by the nature of the task to be performed nor proportionate to the aim pursued, and that the internal rules laid down by the employer cannot contain provisions restricting the rights of persons or individual and collective liberties in a manner that is neither justified by the nature of the task to be performed nor proportionate to the aim pursued (see paragraph 17 above). The Court observes, however, that the Court of Cassation – examining a complaint under Article 8 – had already held at the material time that, save in a case of serious risk or in exceptional circumstances, an employer could only open files identified by an employee as personal and stored on the hard disk of his or her work computer in the employee’s presence or after he or she had been duly called. It had added that folders and files created by an employee using the computer supplied by his or her employer for work purposes were presumed to be professional documents, unless the employee had identified them as personal, and the employer could therefore have access to them in the employee’s absence (see paragraph 18 above). The Court concludes that, at the material time, positive law had already allowed the employer, within the said limits, to open files stored on an employee’s work computer. It therefore accepts that the interference complained of by the applicant had a legal basis and that positive law contained adequate provisions specifying the circumstances and conditions in which such a measure could validly be regarded as “in accordance with the law”.

c) Legitimate aim

45. Whilst an interference with files stored on an employee’s computer can have the legitimate aim of “prevent[ing] crime”, the Court cannot agree with the Government’s assertion that this was the case here. It notes the Government’s submission in this regard that the applicant had been suspended from duty at the beginning of 2007 on account of the criminal charge against him and that it was following the discovery of suspicious documents on his computer by the employee temporarily replacing him that the SNCF had carried out more thorough investigations. The Court observes, however, that the opening of the files in question was not done in the context of the criminal proceedings brought against the applicant and that neither the domestic decisions nor the other documents in the case showed that it had been considered at any stage of the domestic proceedings that the contents of the files might constitute a criminal offence.

46. The Court acknowledges, however, that, as also submitted by the Government, the interference was intended to safeguard the protection of the “rights of others”, that is to say, in this case, those of the employer, who may legitimately wish to ensure that the employees are using the computer facilities placed at their disposal for the purpose of carrying out their duties in line with their contractual obligations and the applicable regulations. It reiterates in this connection its observation in Bărbulescu, cited above (§ 127), that the employer has a legitimate interest in ensuring the smooth running of the company, and that this can be done by establishing mechanisms for checking that its employees are performing their professional duties adequately and with the necessary diligence.

d) Necessary in a democratic society

47. The notion of necessity implies that the interference corresponds to a pressing social need and, in particular, that it is proportionate to the legitimate aim pursued. Whilst, in ruling on the “necessity” of an interference “in a democratic society”, the Court must have regard to the margin of appreciation afforded to the Contracting States, it does not, however, confine itself to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully and in good faith. In exercising its supervisory jurisdiction, the Court must consider the impugned decisions in the light of the case as a whole and determine whether the reasons adduced to justify the interference at issue are relevant and sufficient. It must also examine whether domestic law and practice afforded adequate and effective safeguards against any abuse and arbitrariness. For that purpose, it refers, mutatis mutandis to the recent judgment Bărbulescu (cited above, §§ 120-21), in which it held, in the context of the application of Article 8 to the relationship between private employers and their employees, that the domestic courts had to ensure that the introduction by an employer of measures to monitor correspondence and other communications, irrespective of the extent and duration of such measures, was accompanied by adequate and sufficient safeguards against abuse. It stressed, in this context, that proportionality and procedural guarantees against arbitrariness were essential.

48. Having pointed that out, the Court observes that French positive law contains provisions for the protection of private life. The principle is that, whilst the employer can open any professional files stored on the hard disks of the computers placed at the employees’ disposal for the purposes of their duties, it cannot surreptitiously open files identified as being personal “save in a case of serious risk or in exceptional circumstances”. It can only open such files in the presence of the employee concerned or after the latter has been duly called.

49. The Court observes that the domestic courts applied that principle in the present case. Both the Amiens Court of Appeal (see paragraph 14 above) and the Court of Cassation (see paragraph 16 above) explicitly reiterated it, with the Court of Cassation observing in particular that “files created by the employee with the assistance of the computer facilities supplied to him by his employer for work purposes [were] presumed to be professional in nature, meaning that the employer [was] entitled to open them without the employee being present, unless they [were] identified as personal”.

50. Addressing the applicant’s submission that there had been a violation of his right to respect for his private life, they held that, in the circumstances of the case, that principle did not preclude his employer from opening the files in question, as these had not been duly identified as private.

51. The Court reiterates at the outset that it is primarily for the national authorities, notably the courts, to resolve problems of interpretation of domestic legislation; save in cases of arbitrary or manifestly unreasonable interpretation (see, for example, Anheuser-Busch Inc. v. Portugal [GC], no. 73049/01, § 86, ECHR 2007‑I), its role is confined to ascertaining whether the effects of such an interpretation are compatible with the Convention (see, for example, Waite and Kennedy v. Germany [GC], no. 26083/94, § 54, ECHR 1999‑I, and Rohlena v. the Czech Republic [GC], no. 59552/08, § 51, ECHR 2015). It observes next that, in reaching the conclusion summarised above, the Amiens Court of Appeal (see paragraphs 14-15 above) based itself on the finding that the pornographic photographs and videos in question were stored in a file labelled “fun” contained in a hard disk called “D:/personal data”, and on the SNCF’s explanation that “the ‘D’ drive [was] called ‘D:/data’ by default and [was] traditionally used by staff to store their work documents”. It went on to consider that an employee could not “use a whole hard disk, which was supposed to record professional data, for private use and that “in any event the generic term “personal data” could have referred to work files being processed personally by the employee and did not therefore explicitly designate elements related to private life”. More specifically, the Court of Appeal found that the term “fun” did not clearly confer a necessarily private designation on the file, as the term [could] refer to exchanges between colleagues at work or professional documents kept by the employee as “bloopers”. The Court of Appeal had, furthermore, accepted the SNCF’s argument that the “user’s charter provided that private information should be clearly identified as such (‘private’ option in the Outlook criteria)”, and that the same applied to the “media receiving that information (‘private’ folder)”. It also considered that the measure taken against the applicant – his dismissal from the service – was not disproportionate, given that the applicant had committed a “massive breach” of the SNCF’s Code of Professional Conduct and its internal rules, which provided that staff were required to use the computer facilities supplied to them for exclusively professional purposes, with the occasional private use being merely tolerated. According to the Court of Appeal, his actions were particularly serious because, as an official responsible for general surveillance, he would have been expected to be of exemplary conduct.

52. The Court, which observes that the domestic courts thus properly assessed the applicant’s allegation of a violation of his right to respect for his private life, finds their decisions to have been based on relevant and sufficient grounds. Admittedly, in using the word “personal” rather than “private”, the applicant used the same word as that found in the Court of Cassation’s case-law to the effect that an employer cannot, in principle, open files identified as “personal” by the employee (see paragraph 18 above). However, in terms of the Court’s task of assessing the compatibility of the impugned measures with Article 8 of the Convention, that is insufficient to call into question the relevance or adequacy of the grounds on which the domestic courts based their decisions, having regard to the fact that the user’s charter for use of the SNCF’s information system specifically states that “private data must be clearly identified as such (inter alia ‘private’ option in the Outlook criteria) [and that] the same is true of the media receiving that information (‘private’ folder)”. The Court also accepts that, having noted that the applicant had used a substantial amount of the storage space on his work computer to store the files in question (1,562 files representing a volume of 787 megabytes), the SNCF and the domestic courts deemed it necessary to examine his case thoroughly.

53. Consequently, the Court, observing, moreover, that it is required to consider the impugned decisions in the light of the case in its entirety, considers that the domestic authorities did not exceed their margin of appreciation, and that there has therefore been no violation of Article 8 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

54. The applicant submitted that, in the light of the Court of Cassation’s previous case-law, he could not have expected it to conclude in his case that the opening of the files by his employer was compatible with his right to respect for his private life. In his view, by transforming conduct which had hitherto been lawful into wrongful conduct, it had “limited” its established case-law and, applying it retroactively, had “undermined legal certainty and the expectations of defendants”. He also submitted that the fact that a former legal director of the SNCF had been an advocate-general at the Court of Cassation since 2000 cast a “real doubt” on the impartiality of that court. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, which provides:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

55. As the Court has already noted (see paragraph 44 above), the Court of Cassation – on examining a complaint under Article 8 – had held prior to the facts of the present case that, save in a case of serious risk or in exceptional circumstances, an employer could only open files identified as personal by the employee and contained in the hard disk of his work computer in the presence of the employee concerned or after the latter had been duly called. It had added, however, that files and folders created by an employee with the computer facilities supplied by his or her employer for professional use were presumed to be professional in nature unless the employee identified them as personal, which meant that the employer could access them in the employee’s absence. Accordingly, at the material time positive law, as then established, allowed the employer, within those limits, to open files stored on an employee’s work computer. The Court observes, further, that the complaint that the Court of Cassation’s impartiality had been affected by the fact that a former legal director of the SNCF was now an advocate-general is not substantiated as the applicant did not even claim that the advocate-general had sat on the bench examining his appeal.

56. The Court consequently concludes that this part of the application is manifestly ill-founded and accordingly declares it inadmissible and rejects it under Article 35 §§ 3 a) and 4 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Declares, unanimously, the complaint concerning Article 8 admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds, by six votes to one, that there has been no violation of Article 8 of the Convention;

Done in French, and notified in writing on 22 February 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Claudia Westerdiek Angelika Nußberger
Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.

Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske

Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije

Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku

Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde