Hađi protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
42998/08
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
01.07.2010
Članovi
5
5-1
5-4
41
Kršenje
5-4
Nekršenje
5-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Zakonom propisani postupak
(Čl. 5-4) Procesno jemstvo za ispitivanje zakonitosti
(Čl. 5-4) Ispitivanje zakonitosti lišenja slobode
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovome predmetu pokrenut je na osnovu predstavke (br. 42998/08) protiv Republike Hrvatske koju je podneo hrvatski državljanin g. Đerđet Hađi.

Podnositelj je rođen 1985. godine i živi u Osijeku. On je u septembru 2007. godine optužen pred Opštinskim sudom u Osjeku za tešku krađu. Branilac mu je dodeljen po službenoj dužnosti 6.12.2007. godine. Dana 12.12. određen mu je pritvor u vezi sa krivičnim postupkom koji je pokrenut. Uhapšen je i ostao je u pritvoru do 14.12. Uložio je žalbu protiv odluke od 12. decembra. Dana 27. decembra Županijski sud u Osijeku usvojio je žalbu i ukinuo odluku od 12.12., ali podnositelju zahteva nije ukinuo pritvor. Dana 2. januara 2008. godine Opštinski sud u Osijeku odredio je pritvor podnositelju zahteva na temelju članka 102., stavka 1. (3.) Zakona o kaznenom postupku. Dana 11. januara, Županijski sud u Osijeku odbio je žalbu koju je uložio podnositelj zahteva.

Dana 15 januara, on je podneo ustavnu tužbu protiv odluke od 27. decembra 2007. godine, tvrdeći da, iako je odluka o njegovom pritvoru bila ukinuta, njegov pritvor nije ukinut. Dana 18. februara 2008. godine Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je ustavna tužba podnositelja od 15. januara 2008. godine nedopuštena s osnova što pobijana odluka više nije na snazi, jer je u međuvremenu Općinski sud u Osijeku doneo novu odluku kojom je određen pritvor podnositelju zahteva.

U međuvremenu, 30. januara 2008. godine Općinski sud u Osijeku odbacio je optužnicu protiv podnosioca, usled toga što je Državno odvjetništvo odustalo od krivičnog postupka, s obzirom da nije bilo dokaza da je podnositelj predstavke počinio krivično delo o kome je reč. Istog dana sud je ukinuo pritvor te je podnosilac predstavke odmah pušten.

Nakon ovoga, podnosilac je pokrenuo parnični postupak protiv države, zahtevajući naknadu štete zbog neosnovanog pritvora. Ovaj zahtev je privaćen, te mu je Općinski sud u Osijeku dosudio iznos od 16400 HRK koji je manji od zahtevanog. Na ovu odluku suda, Državno odvjetništvo uložilo je žalbu. Žalbeni postupak je u toku.

Podnositelj predstavke se obratio ESLJP zbog nezakonitog pritvaranja u periodu 27.12.2007. – 2.1.2008. godine, imajući u vidu da je taj period proveo u pritvoru bez bilo kakvog rešenja od strane suda. Pozvao se na član 5, stav 1. Konvencije.

Sud zaključuje da je pritvor podnositelja zahteva bio „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ u svrhu člana 5., stav 1., te da nije bilo povrede člana 5., stav 1. Konvencije iz sledećih razloga: nakon odluke Županijskog suda od 27. 12. 2007. godine da vrati predmet Općinskom sudu na ponovljeni postupak, podnositelj zahteva ostao u pritvoru do 2.1.2008. godine kad je Općinski sud doneo novo rešenje kojim mu je odredio pritvor, a koje je doneseno nakon što je održana sednica veća u prisustvu branioca. Tako je razdoblje o kome je reč trajalo pet dana, što po mišljenju Suda izgleda razumnim u danim okolnostima

Podnositelj predstavke dalje je naveo da u postupku koji se tiče zakonitosti njegovoga pritvora nisu bila poštovane garancije člana 5., stav 4. i člana 13. Konvencije. U odnosu na ovaj deo predstavke, Sud ističe da pravno sredstvo mora biti dostupno dok je neka osoba u pritvoru kako bi se toj osobi omogućilo dobiti brzo sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora, koje može dovesti, kad je to odgovarajuće, do njegovog ili njenog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje traži član 5., stav 4. mora biti dovoljno izvesno, ne samo u teoriji nego i u praksi, bez čega će mu nedostajati pristupnosti i delotvornosti koja se traži u svrhu te odredbe.

Po mišljenju Suda, to što Ustavni sud nije brzo odlučio o ustavnoj tužbi podnositelja predstavke učinilo je nemogućim osigurati pravilno i smisleno funkcionisanje sistema za preispitivanje njegovoga pritvora, kako to predviđa nacionalno pravo. Time što je utvrdio da je ustavna tužba podnositelja predsatvke nedopuštena jednostavno zbog toga što je u međuvremenu bilo doneseno novo rešenje kojim je produžen njegov pritvor, Ustavni sud nije zadovoljio zahtev „da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnositeljima zahteva pruže stvarnu mogućnost korištenja toga pravnog sredstva.“ Tako nije ispunio svoju obavezu iz člana 5., stav 4. Konvencije. Stoga je došlo do povrede te odredbe.
S obzirom na navedeni zaključak, Sud smatra da nema potrebe prigovor ispitati odvojeno na u pogledu člana 13. Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET HAĐI PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 42998/08)

PRESUDA

STRASBOURG

1. srpnja 2010.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Hađi protiv Hrvatske,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. Christos Rozakis, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Khanlar Hajiyev,
g. Dean Spielmann,
g. Sverre Erik Jebens,
g. Giorgio Malinverni,
g. George Nicolaou, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 10. lipnja 2010. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 42998/08) protiv Republike Hrvatske što ga je 26. srpnja 2008. godine hrvatski državljanin g. Đerđet Hađi ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija"). 
  2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. D. Omrčen, odvjetnik iz Osijeka. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Dana 20. svibnja 2009. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je Vladu obavijestiti o prigovorima koji se tiču prava podnositelja zahtjeva na osobnu slobodu, o prigovoru protiv postupka koji se tiče zakonitosti njegovog pritvora i o prigovoru o nepostojanju djelotvornoga pravnog sredstva. Odlučeno je i ispitati osnovanost zahtjeva istovremeno kad i dopuštenost (članak 29., stavak 3.).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva je rođen 1985. godine i živi u Osijeku.
  2. Dana 19. runa 2007. godine podnositelj zahtjeva optužen je pred Općinskim sudom u Osijeku za tešku krađu. Dana 6. prosinca 2007. godine Općinski sud u Osijeku imenovao je D. Omrčena braniteljem podnositelja zahtjeva.
  3. Dana 12. prosinca 2007. godine Općinski sud u Osijeku odredio je pritvor podnositelju zahtjeva u vezi s kaznenim postupkom pokrenutim protiv njega. Relevantni dio odluke glasi kako slijedi:

“…, okr. Đerđet Hađi se u konkretnom slučaju tereti da je u periodu od 17. prosinca 2006. godine do 27. kolovoza 2007. godine, u 15 navrata, počinio jedno produljeno kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. t. 1. KZ-a.

Imajući u vidu da se okr. Đerđet Hađi tereti za počinjenje produljenog kaznenog djela teške krađe, počinjenog u vremenskom kontinuitetu u trajanju od 8 mjeseci, da je prema podacima kaznene evidencije do sada osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela iz čl. 217. KZ-a, kao I da je okrivljenik bez prihoda i imovine, ovosudno vijeće nalazi da su to okolnosti koje u svojoj ukupnosti opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ponovno počiniti isto ili slično kazneno djelo, zbog čega je opravdano određivanje pritvora iz zakonske osnove čl. 102. st. 1. t. 3. ZKP-a.” 

  1. Podnositelj zahtjeva je uhićen te je ostao u pritvoru do 14. prosinca 2007. godine. Uložio je žalbu protiv odluke od 12. prosinca 2007. godine. Dana 27. prosinca 2007. godine Županijski sud u Osijeku prihvatio je žalbu podnositelja zahtjeva i ukinuo odluku od 12. prosinca 2007. godine, ali podnositelju zahtjeva nije ukinuo pritvor.  Izreka odluke glasi kako slijedi: 

“Prihvaća se žalba okr. Đerđet Hađia, ukida se rješenje prvostupanjskog suda (ali ne i pritvor), te se predmet upućuje tome sudu na ponovno odlučivanje.”

           Relevantni dio obrazloženja glasi kako slijedi:

Žalba je osnovana.

Osnovano u žalbi ističe žalitelj (okr. Đerđet Hađi) da je pobijano rješenje donijeto uz bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u vezi čl. 105. st. 1. ZKP. Naime, u razlozima pobijanog rješenja se navodi da je sjednica vijeća na kojoj se, nakon prodaje optužnice, odlučivalo o određivanju pritvora, održana u odsutnosti odvjetnika D.O., branitelja po službenoj dužnosti okr. Đerđet Hađia, shodno st. 2. čl. 105. ZKP. Međutim, žalitelj u žalbi dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je branitelj po službenoj dužnosti okrivljenika uredno pozvan na sjednicu vijeća, na koju je morao biti pozvan shodno st. 1. čl. 105. ZKP. To zbog toga što žalitelj u žalbi ističe da rješenje kojim je postavljen D.O., odvjetnik iz Osijeka, za branitelja po službenoj dužnosti shodno čl. 65. st. 2. ZKP, imenovani odvjetnik uopće nije primio do održavanja sjednice vijeća na kojoj se odlučivalo o određivanju pritvora dana 12. prosinca 2007. godine, sjednice vijeća na kojoj se odlučivalo o određivanju pritvora dana 12. prosinca 2007. godine, a da branitelj po službenoj dužnosti nije niti uredno pozvan na tu sjednicu vijeća. Pri tome žalitelj u žalbi ističe da je poziv za sjednicu vijeća branitelju po službenoj dužnosti upućen putem telefaksa dana 12. prosinca 2007. godine 10,55 sati, a uz žalbu prilaže presliku zapisniku o glavnoj raspravi kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 12. prosinca 2007. godine u spisu broj P1831/00, da je pred tim sudom bio nazočan na glavnoj raspravi od 9,30 do 10,30, pa da obzirom na vrijeme održavanja sjednice vijeća u 13,00 sati toga dana, nije uredno pozvan branitelj po službenoj dužnosti na sjednicu vijeća.

Kraj takvog stanja stvari da branitelj po službenoj dužnosti nije uredno pozvan na sjednicu vijeća na kojoj se odlučivalo o određivanju pritvora, a morao je biti pozvan shodno st. 1. čl. 105. ZKP, tako da poziv za sjednicu vijeća primi pravodobno da na istu može pristupiti, povrijeđeno je pravo obrane okrivljenika da ga na sjednici vijeća na kojoj se odlučuje o određivanju pritvora brani branitelj po službenoj dužnosti, koji može biti samo odvjetnik, a to je moglo utjecati na odluku o pritvoru, pa je na taj način počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u vezi čl. 105. st. 1. ZKP.

Pri tome je za ukazati da ni činjenično stanje glede važan činjenice da li je odvjetnik koji je postavljen za branitelja po službenoj dužnosti i da li je uredno pozvan na sjednicu vijeća na kojoj se odlučivalo o pritvoru, za sada se ne bi moglo prihvatiti kao pravilno i potpuno utvrđeno, obzirom na naprijed navedene razloge.

Prvostupanjski sud će kod ponovnog odlučivanja utvrditi da li je odvjetnik D.O. iz Osijeka i kada primio rješenje kojim je postavljen za branitelj po službenoj dužnosti, a potom će branitelja okrivljenika uredno pozvati na ponovnu sjednicu vijeća na kojoj će se odlučivati o eventualnoj primjeni mjere pritvora.

Slijedom rečenog valjalo je prihvatiti žalbu okr. Đerđeta Hađia, ukinuti pobijano rješenje (ali ne i pritvor) i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (čl. 398. st. 3. ZKP). 

  1. Dana 2. siječnja 2008. godine Općinski sud u Osijeku odredio je pritvor podnositelju zahtjeva na temelju članka 102., stavka 1. (3.) Zakona o kaznenom postupku. Dana 11. siječnja 2008. godine Županijski sud u Osijeku odbio je žalbu koju je uložio podnositelj zahtjeva.
  2. Dana 15. siječnja 2008. godine podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu protiv odluke od 27. prosinca 2007. godine, tvrdeći da, iako je odluka o njegovom pritvoru bila ukinuta, njegov pritvor nije ukinut.
  3. Dana 30. siječnja 2008. godine Općinski sud u Osijeku odbio je optužbu protiv podnositelja zahtjeva jer je državno odvjetništvo odustalo od kaznenog progona s obzirom da nije bilo dokaza da je podnositelj zahtjeva počinio kazneno djelo o kojemu je riječ. Istoga datuma isti je sud ukinuo pritvor podnositelja zahtjeva te je podnositelj zahtjeva odmah pušten.
  4. Dana 18. veljače 2008. godine Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je ustavna tužba podnositelja zahtjeva od 15. siječnja 2008. godine nedopuštena s osnova što pobijana odluka više nije na snazi, jer je u međuvremenu dana 2. siječnja 2008. godine Općinski sud u Osijeku donio novu odluku kojom je određen pritvor podnositelju zahtjeva. Relevantni dio rješenja glasi kako slijedi: 

“5. … Ustavni sud je tijekom ustavnosudskog postupka utvrdio da je Općinski sud u Osijeku u ponovnom postupku donio rješenje donio novo rješenje pod brojem: Kv544/07-22 (K-688/07-22) od 2. siječnja 2008. godine o određivanju pritvora podnositelju ustavne tužbe.

6. Budući da je podnositelju novim rješenjem određen pritvor te da je njime faktički stavljeno izvan snage osporavano rješenje, u trenutku odlučivanja o ustavnoj tužbi podnositelja prestale su postojati pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.”

  1. Neutvrđenog datuma podnositelj zahtjeva podnio je građansku tužbu protiv države Općinskom sudu u Osijeku, tražeći 23.500 hrvatskih kuna (HRK) na ime naknade štete koju je pretrpio zbog svog „neosnovanog“ pritvora. Dana 17. studenog 2008. godine Općinski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i podnositelju zahtjeva dosudio 16.400 HRK. Neutvrđenog datuma, Državno odvjetništvo uložilo je žalbu te je žalbeni postupak sada u tijeku.

 II MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Članak 62., stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (Narodne novine, br. 29/2002), glasi kako slijedi:

“1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo)..”. 

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003, 178/2004 i 115/2006) glase kako slijedi:

Članak 18.

“...

(4) U vijeću sastavljenom od tri suca općinski sudovi donose odluke izvan glavne rasprave.“

 8. Općenite odredbe o pritvoru - Članak 101.

„(1) Pritvor može biti određen samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Čim prestanu razlozi zbog kojih je pritvor određen, pritvor se mora ukinuti i pritvorenika pustiti na slobodu.

(3) Pri odlučivanju o pritvoru, posebno o njegovu trajanju, vodit će se računa o razmjeru između težine počinjenoga kaznenog djela, kazne koja se…. može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja pritvora.

(4) Sudbena tijela pred kojima se vodi postupak postupat će u predmetima u kojima je određen pritvor posebno žurno, te po službenoj dužnosti paziti jesu li prestali razlozi i zakonski uvjeti za pritvor i u tom slučaju ga odmah ukinuti.“

9. Osnove za određivanje pritvora - Članak 102.

 

„(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:  

…..   

3. ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo…“

 10. Rješenje o određivanju pritvora - Članak 103.

(1) Pritvor se određuje pisanim rješenjem nadležne sudbene vlasti.

...”

11. Sudbena vlast nadležna za određivanje i ukidanje pritvora - Članak 104.

“...

(3) Nakon podnošenja optužnice…..pritvor određuje, produljuje i ukida sudsko vijeće iz članka 18. stavka 4., odnosno članka 20. stavka 2. ovoga Zakona. Za trajanja glavne rasprave……..pritvor određuje, produljuje i ukida vijeće ili sudac pojedinac pred kojim se rasprava vodi.

...”

Članak 105

 “(1) Na sjednicu vijeća…….na kojoj se nakon predaje optužnice ispituje postoje li razlozi za pritvor, odnosno na kojoj se odlučuje o određivanju, ukidanju ili produljenju pritvora….

...”

Članak 107

“...

(2) Nakon podnošenja optužnice….[sudsko] vijeće…. svaka će dva mjeseca….. ispitivati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu mjere pritvora…”

Članak 367., stavak 1. taksativno navodi bitne povrede odredbi kaznenog postupka. 

Članak 398

“...

(3) Rješavajući o žalbi [protiv rješenja], sud može rješenjem odbaciti žalbu kao nepravodobnu ili kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili prihvatiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i prema potrebi predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

...”

Članak 480.

„Pravo na naknadu štete pripada i osobi: 

1. koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena.

..." 

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005 i 42/2008) glase kako slijedi:

 Članak 19.

(1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom.

(2) Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

...”

Članak 1046.

Šteta je …..povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

  1. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01 i 117/03) glase kako slijedi:   

„Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije podnošenja tužbe obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora.    

….

 Ako zahtjev…ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu. 

...”

PRAVO

I NAVODNE POVREDE ČLANKA 5., STAVKA 1. KONVENCIJE 

  1. Podnositelj zahtjeva prigovara da je bio pritvoren od 27. prosinca 2007. godine do 2. siječnja 2008. godine bez bilo kakvog rješenja kojom bi bio određen njegov pritvor i da je njegov pritvor tijekom toga razdoblja bio nezakonit. Pozvao se na članka 5., stavak 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom: 

a) ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda;

b) ako je zakonito uhićen ili pritvoren zbog nepoštovanja zakonitog sudskog rješenja radi osiguranja izvršenja neke zakonom propisane obveze;

c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja;

d) ako se radi o zakonitom zatvaranju maloljetnika radi izricanja odgojne mjere nadzora ili o njegovu zakonitom pritvoru radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti; 

e) ako se radi o zakonitom lišenju slobode osoba radi sprječavanja širenja zaraznih bolesti, o pritvaranju umobolnika, alkoholičara, ovisnika o drogi ili skitnica;

f) ako se radi o zakonitom uhićenju ili pritvoru neke osobe kako bi je se spriječilo da neovlašteno uđe u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak protjerivanja ili izručenja. 

A. Dopuštenost

  1. Vlada tvrdi da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva. Nakon oduke Općinskog suda kojom je odbijena optužba protiv njega, podnositelj zahtjeva mogao je tražiti naknadu štete na temelju članka 480. Zakona o kaznenom postupku, što je on učinio te je donesena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen njegov tužbeni zahtjev. Postupak je sada u tijeku pred žalbenim sudom.
  2. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je iscrpio sva dostupna pravna sredstva.
  3. Sud primjećuje kako je istina da podnositelj zahtjeva ima pravo tražiti naknadu štete na temelju članka 480. Zakona o kaznenom postupku u vezi s činjenicom da je bio u pritvoru, a da je optužba protiv njega pravomoćno odbijena. Međutim, ta osnova za naknadu štete ne odgovara prigovoru podnositelja zahtjeva na temelju članka 5., stavka 1. Sud primjećuje da se prigovor podnositelja zahtjeva koji je pred njim tiče činjenice da je bio pritvoren od 27. prosinca 2007. godine do 2. siječnja 2008. godine usprkos toga što je Županijski sud ukinuo odluku Općinskog suda u Osijeku od 12. prosinca 2007. godine kojom mu je bio određen pritvor. Po mišljenju podnositelja zahtjeva, on je od 27. prosinca 2007. godine do 2. siječnja 2008. godine bio pritvoren bez valjanog rješenja kojim bi mu bio određen pritvor. Ovaj je prigovor bitno različit od osnova zahtjeva podnositelja zahtjeva za naknadu štete povodom kojega je sada postupak u tijeku pred domaćim sudovima, te se ne može ispraviti u tom postupku. Sud stoga zaključuje da Vladin prigovor treba odbaciti.
  4. Sud nadalje smatra da prigovor podnositelja zahtjeva nije očigledno neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Nije nedopušten s bilo koje druge osnove. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je bio pritvoren od 27. prosinca 2007.godine do 2. siječnja 2008. godine bez bilo kakvog rješenja o njegovom pritvoru. To je bilo tako zato što je žalbeni sud dana 27. prosinca 2007 godine ukinuo prvotno rješenje kojim mu je bio određen pritvor od 12. prosinca 2007. godine i stoga ono više nije bilo na snazi. Međutim, žalbeni sud, koji je ukinuo rješenje o određivanju pritvora, a koji mu zapravo nije sâm odredio pritvor, ipak je propustio ukinuti pritvor. 
  2. Vlada tvrdi da je pritvor podnositelju zahtjeva bio određen odlukom Općinskog suda u Osijeku od 12. prosinca 2007. godine s osnova da je postojala opasnost da bi se on mogao skrivati. Ova je odluka ukinuta po žalbi iz strogo formalnih razloga, naime, branitelj podnositelja zahtjeva nije bio uredno pozvan na sjednicu vijeća na kojoj se odlučivalo o pritvoru podnositelja zahtjeva. Ovaj postupovni nedostatak nije predstavljao veliku i očitu nepravilnost. 

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sud je postavio načela mjerodavna za ispitivanje prigovora podnositelja zahtjeva na temelju članka 5., stavka 1. Konvencije u presudi Mooren (vidi predmet Mooren v. Germany [GC], no. 11364/03, ECHR 2009-...). Mjerodavni odlomci glase kako slijedi: 

(i) Sažeto ponavljanje mjerodavnih načela

72. Kad se radi o „zakonitosti“ pritvora, uključujući pitanje je li bio poštivan „zakonom propisani postupak“, Konvencija u biti upućuje na nacionalno pravo i postavlja obvezu da pritvor bude u skladu s njegovim materijalnim i postupovnim pravilima. Poštivanje nacionalnog prava nije, međutim, dostatno: članak 5., stavak 1. uz to traži da svako lišenje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od arbitrarnosti (vidi  inter alia, predmete Erkalo v. the Netherlands, 2. rujna 1998., stavak 52, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI;  Steel and Others v. the United Kingdom, 23. rujna 1998., stavak  54., Reports 1998-VII i Saadi v. the United Kingdom [GC], br. 13229/03, stavak  67., ECHR 2008-...). Sud nadalje mora utvrditi s tim u vezi poštuje li samo domaće pravo Konvenciju, uključujući opća načela izražena ili koja su njome implicirana, osobito načelo pravne sigurnosti (usporedi predmete Baranowski v. Poland, br. 28358/95, stavci 51.-52., ECHR 2000-III; Ječius v. Lithuania, br. 34578/97, stavak  56., ECHR 2000-IX i Nasrulloyev v. Russia, br. 656/06, stavak 71., 11, listopada 2007.).

(α)  Načela koja se primjenjuju na ispitivanje poštivanja domaćega prava 

73. Iako je u prvome redu na domaćim vlastima, i to sudovima, tumačiti i primjenjivati domaće pravo, nepoštivanje domaćeg prava povlači za sobom, na temelju članka 5., stavka 1., povredu Konvencije i Sud stoga može i treba preispitati je li bilo poštivano to pravo Benham v. the United Kingdom, 10. lipnja 1996., stavak 41., Reports 1996-III; Baranowski, stavak 50.; Ječius, stavak 68 i Ladent v. Poland, br. 11036/03, stavak 47., ECHR 2008-... (izvaci)).

74. Međutim, Sud je pojasnio, osobito u svojoj novijoj sudskoj praksi, da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini sam taj pritvor kao takav nezakonitim u smislu članka 5., stavka 1. Razdoblje pritvora je, u načelu, „zakonito“ ako se osniva na sudskom rješenju. Naknadno utvrđenje od strane domaćeg suda da je niži sud pogriješio na temelju domaćeg prava kad je donio to rješenje neće nužno retroaktivno utjecati na valjanost razdoblja pritvora u međuvremenu (vidi, inter alia, naprijed citirane predmete Benham, stavak 42; Douiyeb v. the Netherlands [GC], br. 31464/96, stavak 45., 4. kolovoza 1999.; Minjat v. Switzerland, br. 38223/97, stavak 41., 28. listopada 2003. i Khudoyorov v. Russia, br. 6847/02, stavak 128., ECHR 2005-X (izvaci)).

75. U svojoj novijoj sudskoj praksi Sud je, pozivajući se na usporedivo razlikovanje koje čini englesko pravo (usporedi naprijed citirani predmet stavak 43.-46. i Lloyd and Others v. the United Kingdom, br. 29798/96 i drugi,  stavak 102., 105. et seq., 1. ožujka 2005.), dalje konkretno odredio okolnosti u kojima je pritvor ostao zakonit u navedenom razdoblju u svrhu članka 5., stavka 1.: Za ocjenu poštivanja članka 5., stavka 1. Konvencije treba učiniti osnovno razlikovanje između ex facie nevaljanih

rješenja kojima se određuje pritvor – na primjer onih koje je donio sud u prekoračenju svoje nadležnosti – (vidi premet Marturana v. Italy, br. 63154/00, stavak 78., 4. ožujka 2008.) ili onih u kojima zainteresirana stranka nije dobila propisnu obavijest o ročištu (vidi naprijed citirane predmete  Khudoyorov,  stavak 129 i Liu v. Russia, br. 42086/05, stavak 79., 6. prosinca 2007.) – i rješenja o određivanju pritvora koja su prima facie valjana i izvršiva, osim i dok ih ne ukine viši sud (ibid.). Rješenje o određivanju mora se smatrati ex faice nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja “veliku i očitu nepravilnost” u iznimnom smislu naznačenom u sudskoj praksi Suda (usporedi naprijed citirani predmet Liu,  stavak 81.; Garabayev v. Russia, br. 38411/02, § 89, 7. lipnja 2007., ECHR 2007-... (izvaci) i Marturana,  stavak 79.). Stoga, osim ako ne predstavljaju veliku i očitu nepravilnost, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u tijeku sudskog preispitivanja postupka. 

(β)  Tražena kvaliteta domaćeg prava

76. Sud, štoviše, mora utvrditi poštuje li samo domaće pravo Konvenciju, uključujući opća načela izražena u njoj ili njome implicirana . Što se tiče ove zadnje točke, Sud naglašava da je, što se tiče lišenja slobode, od osobite važnosti opće načelo pravne sigurnosti (vidi naprijed citirani predmet Baranowski, stavak 51.-52.; Ječius, stavak 56. i Khudoyorov, stavak 125.). Kad navodi da svako lišenje slobode mora biti „zakonito“ i određeno „u skladu s postupkom propisanim zakonom“, članak 5., stavak 1. ne upućuje tek natrag na domaće pravo; kao i izrazi „u skladu sa zakonom“ i „propisano zakonom“, u drugim stavcima članaka 8. do 11., on se također odnosi na „kvalitetu prava“, tražeći da bude u skladu s vladavinom prava, konceptom sadržanim u svim člancima Konvencije. „Kvaliteta prava“ u tom smislu podrazumijeva da kad nacionalno pravo dozvoljava lišenje slobode, ono mora biti dovoljno pristupačno, precizno i predvidljivo u svojoj primjeni, kako bi se izbjegao rizik arbitrarnosti (vidi predmete Amuur v. France, 25. lipnja 1996., stavak 50., Reports 1996-III I naprijed citirani predmet Nasrulloyev,  stavak 71.).

(γ)  Načela koja se primjenjuju na pojam arbitrarnog pritvora 

77. Niti jedan pritvor koji je arbitraran ne može biti u skladu s člankom 5., stavkom 1., pojam „arbitrarnosti“ u ovom se kontekstu proteže dalje od nepoštivanja nacionalnog prava. Kao posljedica toga, lišenje slobode koje je zakonito na temelju domaćega prava može još uvijek biti arbitrarno i tako protivno Konvenciji. I dok je sud prije formulirao opću definiciju koje vrste ponašanja od strane vlasti mogu predstavljati „arbitrarnost“ u svrhu članka 5., stavka 1., ključna načela razvijena su od predmeta do predmeta. Štoviše, iz sudske je prakse jasno da se pojam arbitrarnosti u kontekstu članka 5. mijenja do određene mjere,ovisno o vrsti pritvora o kojemu se radi (vidi naprijed citirani predmet Saadi, stavak 66.-68.).

78. Jedno opće načelo uspostavljeno u sudskoj praksi je da će pritvor biti „arbitraran“ kada, usprkos toga što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu, postoji element mala fides na strani vlasti (usporedi predmete Bozano v. France, 18. prosinca 1986., stavak 59., Series A br. 111 i naprijed citirani predmet Saadi, stavak 69.) ili kad su domaće vlasti zanemarile pokušati pravilno primijeniti mjerodavne propise (vidi naprijed citirani predmet Benham, stavak 47.; naprijed citirani predmet Liu, stavak 82. i naprijed citirani predmet Marturana stavak 80.).

79. Nadalje, u kontekstu podstavka (c) članka 5., stavka 1. obrazloženje odluke kojim je određen pritvor mjerodavan je čimbenik pri utvrđivanju mora li se pritvor neke osobe smatrati arbitrarnim. Sud je smatrao da je to što sudske vlasti u svojim odlukama kojima su odobrile pritvor kroz produljeno vremensko razdoblje nisu dale nikakve osnove, bilo nespojive s načelom zaštite od arbitrarnosti sadržanim u članku 5., stavku 1. (vidi predmete Stašaitis v. Lithuania, br. 47679/99, stavak 67., 21. ožujka 2002.; Nakhmanovich v. Russia, br. 55669/00, stavak 70., 2. ožujka 2006. i Belevitskiy v. Russia, br. 72967/01, stavak 91., 1. ožujka  ). Suprotno je utvrdio da se za pritvor podnositelja zahtjeva ne bi moglo reći da je arbitraran ako je domaći sud dao određene osnove koje opravdavaju nastavak pritvora (usporedi naprijed citirani predmet Khudoyorov, stavak 131.), osim ako su razlozi koji su dani krajnje lakonski i bez pozivanja na bilo koju pravnu odredbu prema kojoj bi pritvor podnositelja zahtjeva bio dozvoljen (usporedi naprijed citirani predmet Khudoyorov, stavak 157.).

80. Štoviše, Sud je potvrdio, osobito u kontekstu pod-stavaka (c) i (e) članka 5., stavka 1. da brzina kojom domaći sudovi zamjenjuju rješenja kojima se određuje pritvor koji je ili istekao ili je utvrđeno da je neispravan jest daljnji relevantni element pri ocjeni treba li se pritvor neke osobe smatrati arbitrarnim. Tako je Sud smatrao u kontekstu pod-stavka (c) da razdoblje od manje od mjesec dana između isteka prvotnoga rješenja o određivanju pritvora i izdavanja novoga, obrazloženoga rješenja o određivanju pritvora nakon vraćanja predmeta na ponovljeni postupak sa žalbenog suda nižem sudu nije učinilo pritvor podnositelja zahtjeva arbitrarnim (vidi naprijed citirani predmet Minjat, stavci 46. i 48.). Suprotno tome je utvrđeno da je razdoblje od više od godinu dana nakon vraćanja predmeta na ponovljeni postupak sa žalbenog suda prvostupanjskom sudu, u kojem je podnositelj zahtjeva ostao u stanju neizvjesnosti glede osnova njegovoga pritvora, zajedno s nepostojanjem roka u kojem je niži sud trebao preispitati njegov pritvor, učinilo pritvor podnositelja zahtjeva arbitrarnim (vidi naprijed citirani predmet Khudoyorov, stavci 136.-37.).

81. U kontekstu podstavka (e) članka 5., stavka 1. Sud smatra da se razmak od dva tjedna između prestanka važenja ranijeg rješenja kojim je određen pritvor u psihijatrijskoj bolnici i njegovog obnavljanja nakon toga ne može ni na koji način smatrati nerazumnim ili prekomjernim tako da se kod te odgode ne radi o arbitrarnom lišenju slobode (vidi predmet Winterwerp v. the Netherlands, listopada 1979., stavak 49., Series A, br. 33). Suprotno tome, utvrđeno je da je odgoda od osamdeset dva dana između prestanka važenja prvotnog rješenja kojim je određen pritvor u psihijatrijskoj bolnici i njegovog obnavljanja, te nepostojanje odgovarajućih instrumenata zaštite kako bi se osiguralo da se pritvor podnositelja zahtjeva nerazumno ne odugovlači nesukladna sa svrhom članka 5., stavka 1. da štiti pojedince od arbitrarnog pritvora (vidi naprijed citirani predmet Erkalo, stavci 57.-60. u odnosu na podstavke (a) i (e) članka 5., stavka 1).

(b) Primjena ovih načela  na ovaj predmet

  1. Pri ispitivanju je li pritvor podnositelja zahtjeva bio „zakonit“ u smislu članka 5., stavka 1., uključujući i pitanje je li poštovan „postupak propisan zakonom“ Sud će prvo preispitati je li pritvor podnositelja zahtjeva u skladu s hrvatskim zakonom.
  2. U ovome predmetu treba primijetiti da je dana 12. prosinca 2007. godine Općinski sud u Osijeku naložio pritvor podnositelja zahtjeva u vezi s kaznenim postupkom pokrenutim protiv njega, s osnova da je postojala opasnost da će ponoviti djelo.
  3. Međutim, dana 27. prosinca 2007. godine Županijski sud u Osijeku utvrdio je da rješenje kojim je određen pritvor koji je izdao Općinski sud dana 12. prosinca 2007. godine nije u skladu s formalnim zahtjevima domaćeg prava navedenim u članku 105., stavku 1. Zakona o kaznenom postupku, jer branitelj nije bio propisno pozvan. Rješenje kojim je određen pritvor tako je imalo postupovni nedostatak, budući da je bilo doneseno bez nazočnosti branitelja podnositelja zahtjeva, iako je bio pozvan.
  4. Sud ponavlja da nedostaci rješenja kojim je određen pritvor nužno ne čine taj pritvor „nezakonitim“ u svrhu članka 5., stavka 1. Sud mora ispitati je li nedostatak u rješenju protiv podnositelja zahtjeva predstavljao „tešku i očiglednu nepravilnost“ na način da bi odnosno razdoblje njegovog pritvora učinio nezakonitim (vidi naprijed citirani predmet Liu, stavak 81.; predmete Garabayev v. Russia, br. 38411/02, stavak 89., 7. lipnja 2007., ECHR 2007-... (izvaci); Marturana v. Italy, br. 63154/00, stavak 79., 4. ožujka 2008. i naprijed citirani predmet Mooren, stavak 84.).
  5. Pri utvrđivanju je li rješenje o određivanju pritvora od 12. prosinca 2007. godine imalo „tešku i očiglednu nepravilnost“ tako da bude ex facie nevaljano, što bi zauzvrat učinilo pritvor podnositelja zahtjeva koji se osniva na tom rješenju nezakonitim u svrhu članka 5., stavka 1., Sud će uzeti u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući, osobito, ocjenu koju su izvršili domaći sudovi.
  6. Nije bilo navedeno da bi dana 12. prosinca 2007. godine Općinski sud postupao u prekoračenju svoje nadležnosti. Uistinu, prema domaćem pravu, imao je ovlast naložiti pritvor podnositelja zahtjeva u odnosu na kazneni postupak koji je bio u tijeku protiv njega pred tim istim sudom. Rješenje kojim je određen pritvor od 12. prosinca 2007. godine nije bilo ukinuto zato što Općinski sud nije dao obrazloženje koje opravdava nužnost držanja podnositelja zahtjeva u pritvoru, nego zbog postupovnog nedostatka. Sud primjećuje da je Općinski sud imenovao branitelja podnositelju zahtjeva već 6. prosinca 2007. godine, prije nego što je bilo doneseno rješenje kojim je određen njegov pritvor i prije nego je bio uhićen. Prije održavanja ročišta koje se tiče pritvora podnositelja zahtjeva, Općinski sud je pozvao branitelja telefaksom dana 12. prosinca 2007. godine u 10:55 sati. Međutim, kasnije se pokazalo da branitelj nije primio poziv budući da je u to vrijeme bio na jednom drugom ročištu. U takvim okolnostima Sud smatra da postupovni nedostatak o kojemu je riječ ne predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“ u iznimnom smislu naznačenom u sudskoj praksi (usporedi predmet Lloyd and Others v. the United Kingdom, br. 29798/96 et seq., stavak 114., 1. ožujka 2005.).
  7. Nadalje, Sud ne nalazi da je Općinski sud postupao in mala fide, ili da je zanemario pokušati pravilno primijeniti mjerodavni postupak. Činjenica da su se u žalbenom postupku otkrili neki nedostaci ne znači sama po sebi da je pritvor bio nezakonit (vidi predmete Gaidjurgis v. Lithuania (dec.), br. 49098/99, 16. siječnja 2001.; Benham v. the United Kingdom, presuda od 10. lipnja 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-III, stavak 47. i  Liu v. Russia, br. 42086/05, stavak 82., 6. prosinca 2007.).
  8. Glede ovoga predmeta, Sud primjećuje da je Županijski sud ukinuo odluku od 12. prosinca 2007. godine zbog postupovnog nedostatka. Nema nikakve dvojbe da je žalbeni sud ovlašten ukinuti odluku koja je predmetom njegovog preispitivanja i vratiti predmet na ponovljeni postupak. Uistinu, prema domaćem pravu, on je imao ovlaštenje ukinuti prvostupanjsko rješenje o pritvoru na temelju članka 398., stavka 3. Zakona o kaznenom postupku. Glede odluke Županijskog suda da podnositelj zahtjeva ostane u pritvoru, Sud primjećuje da se u obrazloženju svoje odluke Županijski sud, kako je to naprijed navedeno, pozvao na formalne nedostatke postupka koji je doveo do pobijanog rješenja Općinskog suda. S druge strane, Županijski sud nije ni na koji način doveo u pitanje postojanje osnova za određivanje pritvora, točnije, opasnost ponovnog počinjenja kaznenog djela. Nadalje, ni na koji način nije dovedena u pitanje osnovana sumnja da je podnositelj zahtjeva počinio kazneno djelo. Tako Sud prihvaća da se odluka Županijskog suda da podnositelj zahtjeva ostane u pritvoru osnivala na tim osnovama. Stoga se može pretpostaviti da su odlukom Županijskog suda prihvaćeni razlozi koje je dao Općinski sud za zadržavanje podnositelja zahtjeva u pritvoru (vidi, a contrario, predmet Bakhmutskiy v. Russia, br. 36932/02, stavak 112., 25. lipnja 2009.).
  9. Sud je nadalje prihvatio u prijašnjim predmetima da brzina kojom domaći sudovi zamjenjuju rješenje kojima se određuje pritvor koje je ili isteklo ili je utvrđeno da je neispravno jest daljnji relevantni element pri ocjeni treba li se pritvor neke osobe smatrati arbitrarnim (vidi predmete Minjat v. Switzerland, br. 38223/97, stavci 46. i 48., 28. listopada 2003.; naprijed citirani predmet Khudoyorov, stavci 136.-37. i  naprijed citirani predmet Mooren, stavak 95.).
  10. U ovome je predmetu, nakon odluke Županijskog suda od 27. prosinca 2007. godine da vrati predmet Općinskom sudu na ponovljeni postupak, podnositelj zahtjeva ostao u pritvoru do 2. siječnja 2008. godine kad je Općinski sud donio novo rješenje kojim mu je odredio pritvor, a koje je doneseno nakon što je održana sjednica vijeća u nazočnosti branitelja. Tako je razdoblje o kojemu je riječ trajalo pet dana, što po mišljenju Suda izgleda razumnim u danim okolnostima. Sud nalazi da niti vrijeme koje je proteklo između utvrđenja Županijskog suda da je rješenje o određivanju pritvora neispravno i donošenja novoga rješenja o određivanju pritvora od strane Općinskog suda ne čini pritvor podnositelja zahtjeva arbitrarnim (vidi, kao usporedbu, naprijed citirani predmet Mooren, stavak 96.).
  11. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, Sud zaključuje da je pritvor podnositelja zahtjeva bio „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ u svrhu članka 5., stavka 1.
  12. Stoga nije bilo nikakve povrede članka 5., stavka 1. Konvencije.

II NAVODNA POVREDA ČLANKA 5., STAVKA 4. I ČLANKA 13. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovara da u postupku koji se tiče zakonitosti njegovoga pritvora nisu bila poštivana jamstva članka 5., stavka 4. i članka 13. Konvencije, koji glase:

Članak 5. stavak 4.

"4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito"

Članak 13. 

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“ 

A. Dopuštenost

  1. Sud primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije očigledno neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje da nije nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga treba biti utvrđeno da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je Ustavni sud utvrdio da je njegova ustavna tužba od 15. siječnja 2008. godine, podnesena protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 27. prosinca 2007. godine, nedopuštena samo s osnova što je u međuvremenu bilo doneseno novo rješenje kojim je produljen njegov pritvor. Po mišljenju podnositelja zahtjeva, takva praksa protivna je zahtjevima članka 5., stavka 4. i članka 13. Konvencije.
  2. Vlada tvrdi da je pritvor podnositelja zahtjeva produljen od strane nadležnih sudova i da je podnositelj zahtjeva također imao pravo zatražiti na temelju domaćega prava ukidanje pritvora. Podnositelj zahtjeva mogao je uložiti žalbu protiv svih odluka koje se tiču njegovoga pritvora i o njegovim se žalbama brzo odlučivalo. Glede ovlasti Ustavnoga suda u stvarima koje se tiču pritvora, Vlada tvrdi da je on bio ovlašten preispitati rješenja kojima se određuje i produljuje pritvor i ukinuti takva rješenja kad utvrdi da su povrijedila pravo na osobnu slobodu, zajamčeno Ustavom i Konvencijom. Međutim, zahtjevi članka 5., stavka 4. u Hrvatskoj zadovoljeni su sudskom zaštitom od strane nižih sudova i ne mogu ići tako daleko da budu primjenjivi na postupak koji se tiče ustavne tužbe.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sud ponavlja da je svrha članka 5., stavka 4. osigurati da osobe koje su uhićene i pritvorene imaju pravo na sudski nadzor nad zakonitošću mjere kojoj su time podvrgnute (vidi, mutatis mutandis, predmete De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, 18. lipnja 1971., stavak 76., Series A br. 12 i Ismoilov and Others v. Russia, br. 2947/06, stavak 145., 24. travnja 2008.). Pravno sredstvo mora biti dostupno dok je neka osoba u pritvoru kako bi se toj osobi omogućilo dobiti brzo sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora, koje može dovesti, kad je to odgovarajuće, do njegovog ili njezinog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje traži članak 5., stavak
  2. mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji nego i u praksi, bez čega će mu nedostajati pristupnosti i djelotvornosti koja se traži u svrhu te odredbe (vidi, mutatis mutandis, predmete Stoichkov v. Bulgaria, br. 9808/02, stavak 66. in fine, 24. ožujka 2005. i Vachev v. Bulgaria, br. 42987/98, stavak 71., ECHR 2004-VIII). Dostupnost pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnositeljima zahtjeva pruže stvarnu mogućnost korištenja toga pravnog sredstva (vidi, mutatis mutandis, predmete Čonka v. Belgium, br. 51564/99, stavci 46.i 55., ECHR 2002-I).

(b) Primjena ovih načela na ovaj predmet

  1. Sud prvo primjećuje da na temelju mjerodavnog domaćeg prava, nakon što bude podignuta optužnica, pritvor mora biti preispitivan od strane suda svaka dva mjeseca. Sud primjećuje da je u okolnostima ovoga predmeta zakonitost pritvora podnositelja zahtjeva razmatrao Županijski sud u Osijeku dana 27. prosinca 2007. godine i da je ukinuo rješenje Općinskog suda u Osijeku kojim je određen pritvor podnositelju zahtjeva, ali mu nije ukinuo pritvor. Podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu dana 15. siječnja 2008. godine, prigovarajući da je on morao ostati u pritvoru, iako je rješenje kojim mu je određen pritvor bilo ukinuto.
  2. Sud nadalje primjećuje da nacionalni sustav dozvoljava ustavnu tužbu protiv svake žalbene odluke koja se tiče pritvora. Međutim, Sud primjećuje da je praksa Ustavnog suda da utvrdi nedopuštenom svaku ustavnu tužbu kad je, prije nego je on donio odluku, u međuvremenu doneseno novo rješenje kojim se produljuje pritvor. Tako je ustavna tužba podnositelja zahtjeva od 15. siječnja 2008. godine utvrđena nedopuštenom s tih osnova. Sud se stoga treba baviti pitanjem poštuju li odluke Ustavnog suda od 18. veljače 2008. godine zahtjeve članka 5., stavka 4. Konvencije.
  3. S tim u vezi Sud ponavlja da prema njegovoj sudskoj praksi, članak 5., stavak 4. u sebi sadrži, kao i članak 6., stavak 1., pravo na pristup sudu, koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu bit (vidi predmete Shishkov v. Bulgaria, no. 38822/97, §§ 8290, ECHR 2003-I, and Bochev v. Bulgaria, no. 73481/01, § 70, 13. studenog 2008).
  4. Nadalje, članak 5., stavak 4. ne obvezuje države ugovornice da uspostave drugu razinu nadležnosti za preispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora. Ipak, država koja uspostavi takav sustav mora, u načelu, pritvorenicima dati ista jamstva u žalbenom postupku kao i u prvom stupnju (vidi predmete Toth v. Austria, 12. prosinca 1991., stavak 84., Series A br. 224; Rutten v. the Netherlands, br. 32605/96, stavak , 24. srpnja 2001.; Lanz v. Austria, br. 24430/94, stavak 42., 31. siječnja 2002. i Svipsta v. Latvia, br. 66820/01, stavak 129., ECHR 2006-III). Sud smatra da se isto primjenjuje u sustavu koji predviđa ustavnu tužbu protiv rješenja kojima se određuje ili produljuje pritvor. 
  5. Međutim, hrvatski sustav, iako dozvoljava ustavnu tužbu, ostavlja Ustavnom sudu da čeka novo rješenje o produljenju pritvora i da utvrdi da je ustavna tužba protiv prethodnog rješenja nedopuštena. Tako je Ustavni sud, iako je podnositelj zahtjeva podnio ustavnu tužbu protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 12. prosinca 2007. godine, odlučivao o ustavnoj tužbi podnositelja zahtjeva tek 18. veljače 2008. godine i to samo da bi utvrdio da je ustavna tužba nedopuštena jer je u međuvremenu doneseno novo rješenje. Sud nalazi da se o ustavnoj tužbi podnositelja zahtjeva od 15. siječnja 2008. godine nije brzo odlučilo, te da je dozvoljeno da pitanje ustavnosti njegovog pritvora ostane nerješeno. 
  6. Po mišljenju Suda, to što Ustavni sud nije brzo odlučio o ustavnoj tužbi podnositelja zahtjeva učinilo je nemogućim osigurati pravilno i smisleno funkcioniranje sustava za preispitivanje njegovoga pritvora, kako to predviđa nacionalno pravo. Time što je utvrdio da je ustavna tužba podnositelja zahtjeva nedopuštena jednostavno zbog toga što je u međuvremenu bilo doneseno novo rješenje kojim je produljen njegov pritvor, Ustavni sud nije zadovoljio zahtjev „da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnositeljima zahtjeva pruže stvarnu mogućnost korištenja toga pravnog sredstva.“ Tako nije ispunio svoju obvezu iz članka 5., stavka 4. Konvencije da preispita zakonitost pritvora podnositelja zahtjeva. Stoga je došlo do povrede te odredbe.
  7. S obzirom na naprijed navedeni zaključak, Sud smatra da nema potrebe prigovor ispitati odvojeno na temelju članka 13. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE

  1. I kao posljednje, podnositelj zahtjeva prigovara da je u kaznenom postupku protiv njega prekršen članak 6., bez daljnjeg potkrepljenja te tvrdnje.
  2. U svjetlu sveg materijala koji posjeduje i u mjeri u kojoj su stvari kojima se prigovara u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne otkriva naizgled nikakvu povredu Konvencije. Slijedi da je ovaj dio zahtjeva nedopušten na temelju članka 35., stavka 3. kao očigledno neosnovan i da ga treba odbaciti na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije predviđa:

  „Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

 A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potražuje 3.000 eura (EUR) na ime neimovinske štete.
  2. Vlada smatra da je zahtjev prekomjeran. 
  3. Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od 1.000 EUR na ime neimovinske štete, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositelju  

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva također potražuje 1.260 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima: 840 EUR za svoju ustavnu tužbu i 1.700 EUR za troškove i izdatke nastale pred Sudom.
  2. Vlada nije stavila nikakve primjedbe glede iznosa zatraženih troškova.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje, i naprijed navedene kriterije, Sud smatra da je zahtjev podnositelja zahtjeva pred Ustavnim sudom imao u biti cilj ispraviti povredu Konvencije navedenu pred Sudom, te da se troškovi nastali u odnosu na taj pravni lijek mogu uzeti u obzir kad se ocjenjuje zahtjev za naknadu troškova (vidi naprijed citirane predmete Scordino, stavak 28. i Medić v. Croatia, br. 49916/07, stavak 50., 26. ožujka 2009.). Uzimajući u obzir informacije koje posjeduje, i naprijed navedene kriterije, Sud dosuđuje podnositelju zahtjeva iznos od 840 EUR na ime troškova i izdataka nastalih u domaćem postupku i iznos od 1.700 EUR na ime postupka pred Sudom, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositelju zahtjeva na taj iznos. 

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. proglašava da su prigovori koji se odnose na pravo podnositelja zahtjeva na osobnu slobodu i prigovor koji se odnosi na postupak koji se tiče zakonitosti njegovog pritvora kao i prigovor zbog nepostojanja djelotvornog pravnog sredstva dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten.
  1. presuđuje da je nije došlo do povrede članka 5., stavka 1. Konvencije;
  1. presuđuje da je došlo do povrede članka 5., stavka 4. Konvencije; 
  1. presuđuje da nema potrebe ispitivati prigovor na temelju članka 13. Konvencije; 
  1. presuđuje
    1. da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja:
      1. 1.000 EUR (tisuću eura) na ime neimovinske štete;
      2. 2.540 EUR (dvije tisuće petsto četrdeset eura) na ime troškova i izdataka;
    2. da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda; 
  1. odbija ostatak zahtjeva podnositelja za pravednu naknadu.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 1. srpnja 2010. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Søren Nielsen                                                    Christos Rozakis

 Tajnik                                                               Predsjednik

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

FIRST SECTION

CASE OF HAĐI v. CROATIA

(Application no. 42998/08) 

JUDGMENT

STRASBOURG 

1 July 2010

FINAL

01/10/2010

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Hađi v. Croatia,

The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,
Nina Vajić,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 10 June 2010,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 42998/08) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Đerđet Hađi (“the applicant”), on 26 July 2008.

2. The applicant was represented by Mr D. Omrčen, a lawyer practising in Osijek. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. On 20 May 2009 the President of the First Section decided to communicate the complaints concerning the applicant's right to liberty of person, the complaint about the proceedings concerning the lawfulness of his detention and the complaint of a lack of an effective remedy to the Government. It was also decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility (Article 29 § 3).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicant was born in 1985 and lives in Osijek.

5. On 19 September 2007 the applicant was indicted in the Osijek Municipal Court (Općinski sud u Osijeku) on charges of aggravated larceny. On 6 December 2007 the Osijek Municipal Court appointed D. Omrčen as defence counsel for the applicant.

6. On 12 December 2007 the Osijek Municipal Court ordered the applicant's pre-trial detention in connection with the criminal proceedings instituted against him. The relevant part of the decision reads:

“... the defendant Ðerđet Hađi has been charged with repeated criminal offences of aggravated larceny under Article 217 § 1(1) of the C[riminal] C[ode] which he committed on fifteen occasions between 17 December 2006 and 27 August 2007.

In view of the following facts: that the defendant Ðerđet Hađi has been charged with repeated criminal offences of aggravated larceny over a period of eight months; that according to the criminal records he has already been convicted of that same offence; that before this court several sets of criminal proceedings are pending [against him on charges] of the criminal offence under Article 217 of the C[riminal] C[ode]; that he has neither income nor property – this panel finds that these circumstances justify the suspicion that he could commit the same or similar criminal offence were he to remain at large, which makes ordering his detention under Article 102 § 1(3) of the Code of Criminal Procedure justified.”

7. The applicant was arrested and remanded in custody on 14 December 2007. He lodged an appeal against the decision of 12 December 2007. On 27 December 2007 the Osijek County Court (Županijski sud u Osijeku) allowed the applicant's appeal and quashed the decision of 12 December 2007, but did not lift the applicant's detention.

The operative part of this decision reads:

“the appeal by the defendant Ðerđet Hađi is allowed, the first-instance decision (but not the applicant's detention) is quashed and the case is to be remitted to that court for fresh deliberation.”

The relevant part of the reasoning reads:

“The appeal is well-founded.

The defendant's allegations that the impugned decision was adopted in breach of the provisions of criminal procedure under Article 367 § 1 in conjunction with Article 105 § 1 of the C[ode of] C[riminal] P[rocedure] are well-founded. The reasoning of the impugned decision states that the meeting, held after the indictment had been lodged, at which the panel deliberated on [the defendant's] detention, was held in the absence of D.O., the defence lawyer officially appointed for the defendant Ðerđet Hađi, in accordance with Article 105 § 2 of the CCP. However, the defendant questioned the finding of the first-instance court that defence counsel had been properly summoned to the panel meeting in question, pursuant to Article 105 § 1 of the CCP. The defendant alleged in his appeal that his officially appointed defence counsel had not been served with the decision of his appointment prior to the panel meeting of 12 December 2007 where [the panel] had been deliberating on his detention. Defence counsel had not been summoned to the panel meeting in question. The defendant maintained that the summons for the panel meeting had been sent to his defence counsel by fax on 12 December 2007 at 10.55 a.m. He enclosed a copy of the minutes of a different hearing held before the Slavonski Brod Municipal Court on 12 December 2007 in proceedings no. P-1831/00 showing that [the lawyer appointed for him] had been present at that hearing between 9.30 a.m. and 10.30. a.m. and that, therefore, since the panel meeting was held at 1 p.m., his defence counsel had not been properly summoned to that meeting.

The above circumstances show that the defence lawyer was not properly summoned to the panel meeting at which the defendant's detention was deliberated upon, despite the fact that, pursuant to Article 105 § 1 of the CCP, he should have received the summons in time in order to be able to appear. Therefore, the right of the defendant to be defended by officially appointed counsel, who could only be a practising lawyer, at a panel meeting at which the decision on his detention was to be taken, and [whose absence] might influence that decision, was infringed.

It is also important to point out that the facts concerning the question whether the appointed lawyer received the decision of his appointment and whether he was properly summoned to the panel meeting at which the question of the defendant's detention was to be deliberated upon could not be taken to have been correctly and sufficiently established, in view of the reasons stated above.

The first-instance court must establish whether the lawyer D.O. from Osijek received, and if so, when, the decision on his appointment as defence counsel and it must then properly summon him to a fresh panel meeting where the possibility of [implementing] a custodial measure is to be deliberated.

In view of the above considerations, the appeal of the defendant Ðerđet Hađi is to be allowed, the impugned decision quashed (but not the detention) and the case remitted to the first-instance court for fresh deliberation (Article 398 § 3 of the CCP).”

8. On 2 January 2008 the Osijek Municipal Court ordered the applicant's detention under Article 102 § 1(3) of the Code of Criminal Procedure. On 11 January 2008 an appeal lodged by the applicant was dismissed by the Osijek County Court.

9. On 15 January 2008 the applicant lodged a constitutional complaint against the decision of 27 December 2007, arguing that, although the decision on his detention had been quashed, his detention had not been lifted.

10. On 30 January 2008 the Osijek Municipal Court dismissed the charges against the applicant because the State Attorney had dropped the charges on the ground that there was no evidence that the applicant had committed the criminal offence in question. On the same date the same court lifted the applicant's detention and the applicant was immediately released.

11. On 18 February 2008 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) declared the applicant's constitutional complaint of 15 January 2008 inadmissible on the grounds that the impugned decision was no longer operative since, in the meantime, on 2 January 2008, the Osijek Municipal Court had issued a fresh decision ordering the applicant's detention. The relevant part of the decision reads:

“5. ... the Constitutional Court has established that in the fresh proceedings the Osijek Municipal Court adopted a new decision no. Kv-544/07-7 (K-688/07-22) of 2 January 2008 ordering the applicant's detention.

6. Since the new decision ordered the applicant's detention and practically set aside the impugned decision, the conditions for considering the merits of the complaint had ceased to exist by the time the Constitutional Court was deciding on the applicant's constitutional complaint,.”

12. On an unspecified date the applicant brought a civil action against the State before the Osijek Municipal Court, seeking 23,500 Croatian kuna (HRK) on account of damages he had suffered owing to his “unfounded” detention. On 17 November 2008 the Municipal Court allowed the claim and granted the applicant HRK 16,400. On an unspecified date the State Attorney's Office lodged an appeal and the appeal proceedings are currently pending.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

13. Section 62(1) of the Constitutional Act on the Constitutional Court (Ustavni zakon o Ustavnom sudu, Official Gazette no. 29/2002) reads:

“1. Everyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that a decision (pojedinačni akt) of a State body, a body of local and regional self-government, or a legal person with public authority, which has decided on his or her rights and obligations, or on a suspicion or accusation of a criminal act, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or his or her right to local and regional self-government guaranteed by the Constitution (hereinafter: constitutional right) ...”

14. The relevant provisions of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku – Official Gazette nos. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 and 62/2003, 178/2004 and 115/2006) provide as follows:

Article 18

“...

(4) A three-judge panel of a Municipal Court adopts decisions out of a hearing.”

8. General Provisions on Detention

Article 101

(1) Detention may be imposed only if the same purpose cannot be achieved by another [preventive] measure.

(2) Detention shall be lifted and the detainee released as soon as the grounds for detention cease to exist.

(3) When deciding on detention, in particular its duration, the court shall take into consideration the proportionality between the gravity of the offence, the sentence which ... may be expected to be imposed, and the need to order and determine the duration of detention.

(4) The judicial authorities conducting the criminal proceedings shall proceed with particular urgency when the defendant is in detention and shall review of their own motion whether the grounds and legal conditions for detention have ceased to exist, in which case detention shall immediately be lifted.

9. Grounds for Ordering Detention

Article 102

“(1) Where reasonable suspicion exists that a person has committed a criminal offence, he or she may be placed in detention if:

...

3. special circumstances justify the suspicion that the person concerned might reoffend ...”

10. Decision on detention

Article 103

“(1) Detention may be ordered only in a written decision of the competent judicial authority.

...”

11. Judicial authority competent for ordering and lifting detention

Article 104

“...

(3) After the indictment has been lodged ... the detention is ordered, extended and lifted by a judicial panel under Article 18(4) of this Code. At the hearing ... the detention is ordered, extended and lifted by a judicial panel or a single judge conducting the hearing.

...”

Article 105

“(1) The State Attorney and defence counsel and, if needed, also the defendant, shall be invited to the panel meeting ... at which the court decides on ordering, lifting or extending the detention ...

...”

Article 107

“...

(2) After the indictment has been lodged ... a [judicial] panel ... shall examine every two months whether the statutory conditions for detention continue to exist ...”

Article 367 paragraph 1 enlists grave breaches of the provisions of criminal procedure.

Article 398

“...

(3) When deciding on an appeal [against a decision] a court may declare it inadmissible as being lodged out of time or as impermissible; dismiss it as unfounded; or accept it and reverse or quash it and remit the case for fresh examination.

...”

Article 480

“Compensation may be awarded to a person who

1. was detained but the criminal proceedings against him or her were never instituted or were terminated by a final decision; or [a person] who was acquitted by a final judgment or where the charges were dismissed by a final judgment.

...”

15. The relevant provisions of the Civil Obligations Act (Zakon o obveznim odnosima, Official Gazette nos. 35/2005 and 42/2008) read as follows:

Section 19

“(1) Every legal entity and every natural person has the right to respect for their personal integrity under the conditions prescribed by this Act.

(2) The right to respect for one's personal integrity within the meaning of this Act includes the right to life, physical and mental health, good reputation and honour, the right to be respected, the right to respect for one's name and privacy of personal and family life, freedom et alia.

...”

Section 1046

“Damage is ... infringement of the right to respect for one's personal dignity (non-pecuniary damage).”

16. The relevant part of section 186(a) of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette nos. 53/9191/9258/93112/9988/01 and 117/03) reads as follows:

“A person intending to bring a civil suit against the Republic of Croatia shall first submit a request for a settlement to the competent State Attorney's Office.

...

Where the request has been refused or no decision has been taken within three months of its submission, the person concerned may file an action with the competent court.

...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

17. The applicant complained that he had been detained from 27 December 2007 to 2 January 2008 without any decision ordering his detention and that his detention during that period had been unlawful. He relied on Article 5 § 1 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

(a) the lawful detention of a person after conviction by a competent court;

(b) the lawful arrest or detention of a person for non-compliance with the lawful order of a court or in order to secure the fulfilment of any obligation prescribed by law;

(c) the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

(d) the detention of a minor by lawful order for the purpose of educational supervision or his lawful detention for the purpose of bringing him before the competent legal authority;

(e) the lawful detention of persons for the prevention of the spreading of infectious diseases, of persons of unsound mind, alcoholics or drug addicts or vagrants;

(f) the lawful arrest or detention of a person to prevent his effecting an unauthorised entry into the country or of a person against whom action is being taken with a view to deportation or extradition.”

A. Admissibility

18. The Government claimed that the applicant had failed to exhaust domestic remedies. Following the Municipal Court's decision dismissing the charges against him, the applicant had been able to seek damages under Article 480 of the Code of Criminal Procedure, which he had done and the first-instance judgment partly awarding his claim had been adopted. The proceedings were currently pending before the appellate court.

19. The applicant submitted that he had exhausted all available remedies.

20. The Court notes that it is true that the applicant has the right to seek compensation under Article 480 of the Code of Criminal Procedure in connection to the fact that he was detained and that the charges against him were finally dismissed. However, this ground for compensation does not correspond to the applicant's complaint under Article 5 § 1. The Court notes that the applicant's complaint before it concerns the fact that he was detained from 27 December 2007 to 2 January 2008 despite the County Court having quashed the decision of the Osijek Municipal Court of 12 December 2007 ordering his detention. In the applicant's view, he had been detained without a valid detention order between 27 December 2007 and 2 January 2008. This complaint is substantially different from the ground of the applicant's compensation claim which is currently pending before the domestic courts and cannot be remedied in these proceedings. The Court concludes, therefore, that the Government's objection must be rejected.

21. The Court further considers that the applicant's complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties' arguments

22. The applicant argued that he had been detained from 27 December 2007 to 2 January 2008 without any decision on his detention. This had been because the initial decision ordering his detention of 12 December 2007 had been quashed by the appellate court on 27 December 2007 and had therefore no longer been in effect. However, the appellate court which had quashed the decision ordering his detention, and which had not actually ordered his detention itself, had nevertheless failed to lift his detention.

23. The Government argued that the applicant's detention had been ordered by a decision of the Osijek Municipal Court of 12 December 2007 on the grounds that there had been a danger that he might abscond. This decision had been quashed on appeal on strictly formal grounds, namely that the applicant's defence counsel had not been properly summoned to the panel meeting on the applicant's detention. This procedural defect did not amount to gross and obvious error.

2. The Court's assessment

(a) General principles

24. The principles relevant for the examination of the applicant's complaint under Article 5 § 1 of the Convention were set out by the Court in the Mooren judgment (see Mooren v. Germany [GC], no. 11364/03, ECHR 2009‑...). The relevant passages read as follows:

“(i) Recapitulation of the relevant principles

72. Where the “lawfulness” of detention is in issue, including the question whether “a procedure prescribed by law” has been followed, the Convention refers essentially to national law and lays down the obligation to conform to the substantive and procedural rules thereof. Compliance with national law is not, however, sufficient: Article 5 § 1 requires in addition that any deprivation of liberty should be in keeping with the purpose of protecting the individual from arbitrariness (see, inter aliaErkalo v. the Netherlands, 2 September 1998, § 52, Reports of Judgments and Decisions 1998‑VI; Steel and Others v. the United Kingdom, 23 September 1998, § 54, Reports 1998‑VII; and Saadi v. the United Kingdom [GC], no. 13229/03, § 67, ECHR 2008‑...). The Court must further ascertain in this connection whether domestic law itself is in conformity with the Convention, including the general principles expressed or implied therein, notably the principle of legal certainty (compare Baranowski v. Poland, no. 28358/95, §§ 51-52, ECHR 2000‑III; Ječius v. Lithuania, no. 34578/97, § 56, ECHR 2000‑IX; and Nasrulloyev v. Russia, no. 656/06, § 71, 11 October 2007).

(α) Principles governing the examination of compliance with domestic law

73. Although it is in the first place for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law, under Article 5 § 1 failure to comply with domestic law entails a breach of the Convention and the Court can and should therefore review whether this law has been complied with (see, inter aliaBenham v. the United Kingdom, 10 June 1996, § 41, Reports 1996‑III; Baranowski, cited above, § 50; Ječius, cited above, § 68; and Ladent v. Poland, no. 11036/03, § 47, ECHR 2008‑... (extracts)).

74. However, the Court has clarified, particularly in its more recent case-law, that not every fault discovered in a detention order renders the underlying detention as such unlawful for the purposes of Article 5 § 1. A period of detention is, in principle, “lawful” if it is based on a court order. A subsequent finding of a superior domestic court that a lower court erred under domestic law in making the order will not necessarily retrospectively affect the validity of the intervening period of detention (see, inter aliaBenham, cited above, § 42; Douiyeb v. the Netherlands [GC], no. 31464/96, § 45, 4 August 1999; Minjat v. Switzerland, no. 38223/97, § 41, 28 October 2003; and Khudoyorov v. Russia, no. 6847/02, § 128, ECHR 2005‑X (extracts)).

75. In its more recent case-law, the Court, referring to a comparable distinction made under English law (compare Benham, cited above, §§ 43-46; and Lloyd and Others v. the United Kingdom, nos. 29798/96 and others, §§ 102, 105 et seq., 1 March 2005), further specified the circumstances under which the detention remained lawful in the said underlying period for the purposes of Article 5 § 1: For the assessment of compliance with Article 5 § 1 of the Convention a basic distinction has to be made between ex facie invalid detention orders – for example, given by a court in excess of jurisdiction (see Marturana v. Italy, no. 63154/00, § 78, 4 March 2008) or where the interested party did not have proper notice of the hearing (see Khudoyorov, cited above, § 129; and Liu v. Russia, no. 42086/05, § 79, 6 December 2007) – and detention orders which are prima facie valid and effective unless and until they have been overturned by a higher court (ibid.). A detention order must be considered as ex facie invalid if the flaw in the order amounted to a “gross and obvious irregularity” in the exceptional sense indicated by the Court's case-law (compare Liu, cited above, § 81; Garabayev v. Russia, no. 38411/02, § 89, 7 June 2007, ECHR 2007‑... (extracts); and Marturana, cited above, § 79). Accordingly, unless they constitute a gross and obvious irregularity, defects in a detention order may be remedied by the domestic appeal courts in the course of judicial review proceedings.

(β) The required quality of domestic law

76. The Court must moreover ascertain whether domestic law itself is in conformity with the Convention, including the general principles expressed or implied therein. On this last point, the Court stresses that, where deprivation of liberty is concerned, it is particularly important that the general principle of legal certainty be satisfied (see Baranowski, cited above, §§ 51-52; Ječius, cited above, § 56; and Khudoyorov, cited above, § 125). In laying down that any deprivation of liberty must be “lawful” and be effected “in accordance with a procedure prescribed by law”, Article 5 § 1 does not merely refer back to domestic law; like the expressions “in accordance with the law” and “prescribed by law” in the second paragraphs of Articles 8 to 11, it also relates to the “quality of the law”, requiring it to be compatible with the rule of law, a concept inherent in all the Articles of the Convention. “Quality of the law” in this sense implies that where a national law authorises deprivation of liberty it must be sufficiently accessible, precise and foreseeable in its application, in order to avoid all risk of arbitrariness (see Amuur v. France, 25 June 1996, § 50, Reports 1996‑III; and Nasrulloyev, cited above, § 71).

(γ) Principles governing the notion of arbitrary detention

77. No detention which is arbitrary can be compatible with Article 5 § 1, the notion of “arbitrariness” in this context extending beyond the lack of conformity with national law. As a consequence, a deprivation of liberty which is lawful under domestic law can still be arbitrary and thus contrary to the Convention. While the Court has not previously formulated a global definition as to what types of conduct on the part of the authorities might constitute “arbitrariness” for the purposes of Article 5 § 1, key principles have been developed on a case-by-case basis. It is moreover clear from the case-law that the notion of arbitrariness in the context of Article 5 varies to a certain extent depending on the type of detention involved (see Saadi, cited above, §§ 67-68).

78. One general principle established in the case-law is that detention will be “arbitrary” where, despite complying with the letter of national law, there has been an element of bad faith or deception on the part of the authorities (compare Bozano v. France, 18 December 1986, § 59, Series A no. 111; and Saadi, cited above, § 69) or where the domestic authorities neglected to attempt to apply the relevant legislation correctly (see Benham, cited above, § 47; Liu, cited above, § 82; and Marturana, cited above, § 80).

79. Furthermore, in the context of sub-paragraph (c) of Article 5 § 1, the reasoning of the decision ordering detention is a relevant factor in determining whether a person's detention must be considered as arbitrary. The Court has considered the absence of any grounds given by the judicial authorities in their decisions authorising detention for a prolonged period of time to be incompatible with the principle of the protection from arbitrariness enshrined in Article 5 § 1 (see Stašaitis v. Lithuania, no. 47679/99, § 67, 21 March 2002; Nakhmanovich v. Russia, no. 55669/00, § 70, 2 March 2006; and Belevitskiy v. Russia, no. 72967/01, § 91, 1 March 2007). Conversely, it has found that an applicant's detention could not be said to have been arbitrary if the domestic court gave certain grounds justifying the continued detention on remand (compare Khudoyorov, cited above, § 131), unless the reasons given are extremely laconic and without reference to any legal provision which would have permitted the applicant's detention (compare Khudoyorov, cited above, § 157).

80. Moreover, the Court has acknowledged notably in the context of sub-paragraphs (c) and (e) of Article 5 § 1 that the speed with which the domestic courts replaced a detention order which had either expired or had been found to be defective is a further relevant element in assessing whether a person's detention must be considered arbitrary. Thus, the Court considered in the context of sub-paragraph (c) that a period of less than a month between the expiry of the initial detention order and the issuing of a fresh, reasoned detention order following a remittal of the case from the appeal court to a lower court did not render the applicant's detention arbitrary (see Minjat, cited above, §§ 46 and 48). In contrast, a period of more than a year following a remittal from a court of appeal to a court of lower instance, in which the applicant remained in a state of uncertainty as to the grounds for his detention on remand, combined with the lack of a time-limit for the lower court to re-examine his detention, was found to render the applicant's detention arbitrary (see Khudoyorov, cited above, §§ 136-37).

81. In the context of sub-paragraph (e) of Article 5 § 1, the Court considered that an interval of two weeks between the expiry of the earlier order of detention in a psychiatric hospital and the making of the succeeding renewal order could in no way be regarded as unreasonable or excessive so that this delay did not involve an arbitrary deprivation of liberty (see Winterwerp v. the Netherlands, 24 October 1979, § 49, Series A no. 33). In contrast, a delay of eighty-two days between the expiry of the initial order of detention in a psychiatric institution and its renewal and the lack of adequate safeguards to ensure that the applicant's detention would not be unreasonably delayed was found to be inconsistent with the purpose of Article 5 § 1 to protect individuals from arbitrary detention (see Erkalo, cited above, §§ 57-60 in respect of both sub-paragraphs (a) and (e) of Article 5 § 1).”

(b) Application of these principles in the present case

25. In examining whether the applicant's detention was “lawful” within the meaning of Article 5 § 1, including the issue whether “a procedure prescribed by law” was followed, the Court will first review whether the applicant's detention complied with Croatian law.

26. In the present case, it has to be noted that on 12 December 2007 the Osijek Municipal Court ordered the applicant's pre-trial detention in connection with the criminal proceedings instituted against him on the grounds that there was a danger that he would reoffend.

27. However, on 27 December 2007 the Osijek County Court found that the detention order issued by the Municipal Court on 12 December 2007 failed to comply with the formal requirements of domestic law laid down in Article 105 § 1 of the Code of Criminal Procedure, as it did not properly summon the defence lawyer. The detention order thus suffered from a procedural defect since it was adopted without the applicant's counsel being present although he had been summoned.

28. The Court reiterates that defects in a detention order do not necessarily render the underlying detention “unlawful” for the purposes of Article 5 § 1. The Court has to examine whether the flaw in the order against the applicant amounted to a “gross and obvious irregularity” so as to render the underlying period of his detention unlawful (see Liu, cited above, § 81; Garabayev v. Russia, no. 38411/02, § 89, 7 June 2007, ECHR 2007‑... (extracts); Marturana v. Italy, no. 63154/00, § 79, 4 March 2008; and Mooren, cited above, § 84).

29. In determining whether the detention order of 12 December 2007 suffered from a “gross and obvious irregularity” so as to be ex facie invalid, which would in turn render the applicant's detention based on that order unlawful for the purposes of Article 5 § 1, the Court will have regard to all the circumstances of the case, including, in particular, the assessment made by the domestic courts.

30. It has not been alleged that on 12 December 2007 the Municipal Court acted in excess of its jurisdiction. Indeed, as a matter of domestic law, it had the authority to order the applicant's detention in relation to the pending criminal proceedings against him before that same court. The detention order of 12 December 2007 was not quashed because the Municipal Court had not given reasons to justify the necessity of holding the applicant in custody, but owing to a procedural flaw. The Court notes that the Municipal Court appointed the applicant defence counsel as early as 6 December 2007, before a decision ordering his detention was adopted and before he was arrested. Before holding a hearing concerning the applicant's detention, the Municipal Court summoned the defence lawyer by fax on 12 December 2007 at 10.55 a.m. However, it turned out later that the defence lawyer had not received the summons since he had been attending another hearing at that time. In these circumstances the Court considers that the procedural flaw in question did not amount to a “gross or obvious irregularity” in the exceptional sense indicated by the case-law (compare Lloyd and Others v. the United Kingdom, nos. 29798/96 et seq., § 114, 1 March 2005).

31. Furthermore, the Court does not find that the Municipal Court acted in bad faith or that it neglected to attempt to apply the relevant procedures correctly. The fact that certain flaws in the procedure were found on appeal does not in itself mean that the detention was unlawful (see Gaidjurgis v. Lithuania (dec.), no. 49098/99, 16 January 2001; Benham v. the United Kingdom, judgment of 10 June 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-III, § 47; and Liu v. Russia, no. 42086/05, § 82, 6 December 2007).

32. As to the present case, the Court observes that the County Court quashed the decision of 12 December 2007 due to a procedural flaw. There is no doubt that an appeal court is empowered to quash a decision subject to its review and remit the case for fresh examination. Indeed, as a matter of domestic law, it had the authority to quash the first-instance decision on detention under Article 398 (3) of the Code of Criminal Procedure. As regards the County Court's decision to maintain the applicant's detention, the Court notes that in the reasoning of its decision, the County Court, as stated above, relied on formal defects of the procedure leading to the impugned decision of the Municipal Court. On the other hand, the County Court in no way questioned the grounds for ordering the applicant's detention, namely, the danger that he would reoffend. Furthermore, it in no way called into question that there was a reasonable suspicion that the applicant had committed a criminal offence. Thus, the Court accepts that the County Court's decision to maintain the applicant's detention was based on these grounds. It can therefore be presumed that the decision of the County Court accepted the reasons given by the Municipal Court for maintaining the applicant's detention (see, a contrarioBakhmutskiy v. Russia, no. 36932/02, § 112, 25 June 2009).

33. The Court has further acknowledged in previous cases that the speed with which the domestic courts replace a detention order which has either expired or been found to be defective is a further relevant factor in assessing whether a person's detention must be considered arbitrary (see Minjat v. Switzerland, no. 38223/97, §§ 46 and 48, 28 October 2003; Khudoyorov, cited above, §§ 136-37; and Mooren, cited above, § 95).

34. In the present case, following the County Court's decision of 27 December 2007 to remit the case to the Municipal Court, the applicant remained in custody until 2 January 2008, when the Municipal Court issued a fresh detention order which was adopted after a panel meeting in the presence of defence counsel had been held. Thus, the period in question amounted to five days which, in the Court's view appears reasonable in the given circumstances. The Court finds that the time that elapsed between the County Court's finding that the detention order was defective and the issuing of a fresh detention order by the Municipal Court did not render the applicant's detention arbitrary either (see, by way of comparison, Mooren, cited above, § 96).

35. Having regard to the foregoing, the Court concludes that the applicant's detention was “lawful” and “in accordance with a procedure prescribed by law” for the purposes of Article 5 § 1.

36. There has therefore been no violation of Article 5 § 1 of the Convention.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 AND ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

37. The applicant complained that the proceedings concerning the lawfulness of his detention had not complied with the guarantees of Article 5 § 4 and Article 13 of the Convention which read:

Article 5 § 4

“4. Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

Article 13

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

A. Admissibility

38. The Court notes that this part of the application is not manifestly ill‑founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties' arguments

39. The applicant maintained that the Constitutional Court had declared his constitutional complaint of 15 January 2008, lodged against the decision of the Osijek County Court of 27 December 2007, inadmissible solely on the ground that a fresh decision extending his detention had been adopted in the meantime. In the applicant's view, such a practice ran counter to the requirements of Article 5 § 4 and Article 13 of the Convention.

40. The Government argued that the applicant's detention had been reviewed by the competent courts and that the applicant had also had the possibility under domestic law of applying for his detention order to be lifted. The applicant had been able to lodge an appeal against all decisions concerning his detention and his appeals had been speedily decided. As regards the powers of the Constitutional Court in matters concerning detention, the Government submitted that it was empowered to review decisions ordering and extending detention and to quash such decisions where it found that they had contravened the right to personal liberty, guaranteed by the Constitution and the Convention. However, the requirements of Article 5 § 4 in Croatia were satisfied through judicial protection by lower courts and could not go so far as to be applicable to proceedings concerning a constitutional complaint.

2. The Court's assessment

(a) General principles

41. The Court reiterates that the purpose of Article 5 § 4 is to assure to persons who are arrested and detained the right to judicial supervision of the lawfulness of the measure to which they are thereby subjected (see, mutatis mutandisDe Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium, 18 June 1971, § 76, Series A no. 12, and Ismoilov and Others v. Russia, no. 2947/06, § 145, 24 April 2008). A remedy must be made available during a person's detention to allow that person to obtain speedy judicial review of the lawfulness of the detention, capable of leading, where appropriate, to his or her release. The existence of the remedy required by Article 5 § 4 must be sufficiently certain, not only in theory but also in practice, failing which it will lack the accessibility and effectiveness required for the purposes of that provision (see, mutatis mutandisStoichkov v. Bulgaria, no. 9808/02, § 66 in fine, 24 March 2005, and Vachev v. Bulgaria, no. 42987/98, § 71, ECHR 2004‑VIII). The accessibility of a remedy implies, inter alia, that the circumstances voluntarily created by the authorities must be such as to afford applicants a realistic possibility of using the remedy (see, mutatis mutandisČonka v. Belgium, no. 51564/99, §§ 46 and 55, ECHR 2002‑I).

(b) Application of these principles in the present case

42. The Court firstly notes that under the relevant domestic law, after an indictment has been lodged, detention must be judicially reviewed every two months. The Court notes that in the circumstances of the present case the lawfulness of the applicant's detention was considered by the Osijek County Court on 27 December 2007 and that it quashed the decision of the Osijek Municipal Court ordering the applicant's detention but did not lift the detention. The applicant lodged a constitutional complaint on 15 January 2008, complaining that although the decision ordering his detention had been quashed, he had had to stay in detention.

43. The Court notes further that the national system allows for a constitutional complaint against each appeal decision concerning detention. However, the Court notes that the practice of the Constitutional Court is to declare inadmissible each constitutional complaint where, before it has given its decision, a fresh decision extending detention has been adopted in the meantime. Thus, the applicant's constitutional complaint of 15 January 2008 was declared inadmissible on such grounds. The Court therefore has to address the question of the compliance of the Constitutional Court's decisions of 18 February 2008 with the requirements of Article 5 § 4 of the Convention.

44. In this connection the Court reiterates that, according to its case-law, Article 5 § 4 enshrines, as does Article 6 § 1, the right of access to a court, which can only be subject to reasonable limitations that do not impair its very essence (see Shishkov v. Bulgaria, no. 38822/97, §§ 82-90, ECHR 2003-I, and Bochev v. Bulgaria, no. 73481/01, § 70, 13 November 2008).

45. Furthermore, Article 5 § 4 does not compel the Contracting States to set up a second level of jurisdiction for the examination of applications for release from detention. Nevertheless, a State which institutes such a system must in principle accord detainees the same guarantees on appeal as at first instance (see Toth v. Austria, 12 December 1991, § 84, Series A no. 224; Rutten v. the Netherlands, no. 32605/96, § 53, 24 July 2001; Lanz v. Austria, no. 24430/94, § 42, 31 January 2002; and Svipsta v. Latvia, no. 66820/01, § 129, ECHR 2006‑III). The Court considers that the same applies in a system which provides for a constitutional complaint against decisions ordering and extending detention.

46. However, the Croatian system, although allowing for a constitutional complaint, leaves it to the Constitutional Court to await a fresh decision on extending detention and then to declare the complaint against the previous decision on detention inadmissible. Thus, although the applicant lodged a constitutional complaint against the decision of the Osijek County Court of 27 December 2007, the Constitutional Court did not decide on the applicant's complaint until 18 February 2008, only to declare the complaint inadmissible because a fresh decision had meanwhile been adopted. The Court finds that the applicant's constitutional complaint of 15 January 2008 was not decided upon speedily and that the issue of the constitutionality of his detention was allowed to remain unaddressed.

47. In the Court's opinion, the Constitutional Court's failure to decide speedily on the applicant's constitutional complaint made it impossible to ensure the proper and meaningful functioning of the system for the review of his detention, as provided for by the national law. By declaring the applicant's constitutional complaint inadmissible simply because a fresh decision extending his detention had meanwhile been adopted, the Constitutional Court did not satisfy the requirement “that the circumstances voluntarily created by the authorities must be such as to afford applicants a realistic possibility of using the remedy”. Thus, it fell short of its obligation under Article 5 § 4 of the Convention to review the lawfulness of the applicant's detention. There has accordingly been a violation of that provision.

48. In view of the above conclusion the Court considers that there is no need to examine the complaint separately under Article 13 of the Convention.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

49. Lastly, the applicant complained that Article 6 had been violated in the criminal proceedings against him without further substantiation.

50. In the light of all the material in its possession, and in so far as the matters complained of are within its competence, the Court considers that this part of the application does not disclose any appearance of a violation of the Convention. It follows that it is inadmissible under Article 35 § 3 as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

51. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

52. The applicant claimed 3,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

53. The Government deemed the claim excessive.

54. The Court awards the applicant EUR 1,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable to the applicant on that amount.

B. Costs and expenses

55. The applicant also claimed EUR 1,260 for the costs and expenses incurred before the domestic courts of which EUR 840 in respect of his constitutional complaint and EUR 1,700 for those incurred before the Court.

56. The Government made no comments as to the amount of the costs claimed.

57. According to the Court's case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers that the applicant's request before the Constitutional Court was essentially aimed at remedying the violation of the Convention alleged before the Court, and that the costs incurred in respect of this remedy may be taken into account in assessing the claim for costs (see Scordino, cited above, § 28; and Medić v. Croatia, no. 49916/07, § 50, 26 March 2009). Regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court awards the applicant the sum of EUR 840 for the costs and expenses incurred in the domestic proceedings and EUR 1,700 in respect of the proceedings before the Court, both plus any tax that may be chargeable to the applicant on that amount.

C. Default interest

58. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaints concerning the applicant's right to liberty of person and the complaint about the proceedings concerning the lawfulness of his detention as well as the complaint about the lack of an effective remedy admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been no violation of Article 5 § 1 of the Convention;

3. Holds that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention;

5. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 13 of the Convention;

6. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months of the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts which are to be converted into Croatian kuna at the rate applicable on the date of settlement:

(i) EUR 1,000 (one thousand euros) in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 2,540 (two thousand five hundred and forty euros) in respect of costs and expenses;

(iii) any tax that may be chargeable to the applicant on the above amounts;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

7. Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 1 July 2010, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen                          Christos Rozakis
Registrar                                 President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde