Hađi protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
42998/08
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
01.07.2010
Članovi
5
5-1
5-4
41
Kršenje
5-4
Nekršenje
5-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1) Zakonom propisani postupak
(Čl. 5-4) Procesno jemstvo za ispitivanje zakonitosti
(Čl. 5-4) Ispitivanje zakonitosti lišenja slobode
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovome predmetu pokrenut je na osnovu predstavke (br. 42998/08) protiv Republike Hrvatske koju je podneo hrvatski državljanin g. Đerđet Hađi.

Podnositelj je rođen 1985. godine i živi u Osijeku. On je u septembru 2007. godine optužen pred Opštinskim sudom u Osjeku za tešku krađu. Branilac mu je dodeljen po službenoj dužnosti 6.12.2007. godine. Dana 12.12. određen mu je pritvor u vezi sa krivičnim postupkom koji je pokrenut. Uhapšen je i ostao je u pritvoru do 14.12. Uložio je žalbu protiv odluke od 12. decembra. Dana 27. decembra Županijski sud u Osijeku usvojio je žalbu i ukinuo odluku od 12.12., ali podnositelju zahteva nije ukinuo pritvor. Dana 2. januara 2008. godine Opštinski sud u Osijeku odredio je pritvor podnositelju zahteva na temelju članka 102., stavka 1. (3.) Zakona o kaznenom postupku. Dana 11. januara, Županijski sud u Osijeku odbio je žalbu koju je uložio podnositelj zahteva.

Dana 15 januara, on je podneo ustavnu tužbu protiv odluke od 27. decembra 2007. godine, tvrdeći da, iako je odluka o njegovom pritvoru bila ukinuta, njegov pritvor nije ukinut. Dana 18. februara 2008. godine Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je ustavna tužba podnositelja od 15. januara 2008. godine nedopuštena s osnova što pobijana odluka više nije na snazi, jer je u međuvremenu Općinski sud u Osijeku doneo novu odluku kojom je određen pritvor podnositelju zahteva.

U međuvremenu, 30. januara 2008. godine Općinski sud u Osijeku odbacio je optužnicu protiv podnosioca, usled toga što je Državno odvjetništvo odustalo od krivičnog postupka, s obzirom da nije bilo dokaza da je podnositelj predstavke počinio krivično delo o kome je reč. Istog dana sud je ukinuo pritvor te je podnosilac predstavke odmah pušten.

Nakon ovoga, podnosilac je pokrenuo parnični postupak protiv države, zahtevajući naknadu štete zbog neosnovanog pritvora. Ovaj zahtev je privaćen, te mu je Općinski sud u Osijeku dosudio iznos od 16400 HRK koji je manji od zahtevanog. Na ovu odluku suda, Državno odvjetništvo uložilo je žalbu. Žalbeni postupak je u toku.

Podnositelj predstavke se obratio ESLJP zbog nezakonitog pritvaranja u periodu 27.12.2007. – 2.1.2008. godine, imajući u vidu da je taj period proveo u pritvoru bez bilo kakvog rešenja od strane suda. Pozvao se na član 5, stav 1. Konvencije.

Sud zaključuje da je pritvor podnositelja zahteva bio „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ u svrhu člana 5., stav 1., te da nije bilo povrede člana 5., stav 1. Konvencije iz sledećih razloga: nakon odluke Županijskog suda od 27. 12. 2007. godine da vrati predmet Općinskom sudu na ponovljeni postupak, podnositelj zahteva ostao u pritvoru do 2.1.2008. godine kad je Općinski sud doneo novo rešenje kojim mu je odredio pritvor, a koje je doneseno nakon što je održana sednica veća u prisustvu branioca. Tako je razdoblje o kome je reč trajalo pet dana, što po mišljenju Suda izgleda razumnim u danim okolnostima

Podnositelj predstavke dalje je naveo da u postupku koji se tiče zakonitosti njegovoga pritvora nisu bila poštovane garancije člana 5., stav 4. i člana 13. Konvencije. U odnosu na ovaj deo predstavke, Sud ističe da pravno sredstvo mora biti dostupno dok je neka osoba u pritvoru kako bi se toj osobi omogućilo dobiti brzo sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora, koje može dovesti, kad je to odgovarajuće, do njegovog ili njenog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje traži član 5., stav 4. mora biti dovoljno izvesno, ne samo u teoriji nego i u praksi, bez čega će mu nedostajati pristupnosti i delotvornosti koja se traži u svrhu te odredbe.

Po mišljenju Suda, to što Ustavni sud nije brzo odlučio o ustavnoj tužbi podnositelja predstavke učinilo je nemogućim osigurati pravilno i smisleno funkcionisanje sistema za preispitivanje njegovoga pritvora, kako to predviđa nacionalno pravo. Time što je utvrdio da je ustavna tužba podnositelja predsatvke nedopuštena jednostavno zbog toga što je u međuvremenu bilo doneseno novo rešenje kojim je produžen njegov pritvor, Ustavni sud nije zadovoljio zahtev „da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnositeljima zahteva pruže stvarnu mogućnost korištenja toga pravnog sredstva.“ Tako nije ispunio svoju obavezu iz člana 5., stav 4. Konvencije. Stoga je došlo do povrede te odredbe.
S obzirom na navedeni zaključak, Sud smatra da nema potrebe prigovor ispitati odvojeno na u pogledu člana 13. Konvencije.