(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Građanska prava i obaveze
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P4-2) Sloboda kretanja - opšte
(P4-2-2) Sloboda napuštanja zemlje
(P4-2-3) Neophodno u demokratskom društvu

Tematske ključne reči

carinski prekršaji
zabrana napuštanja zemlje

VS deskriptori

1.6 Član 6. - pravo na pravično suđenje
1.6.2 Građansko pravo i obaveza
1.6.6 Rasprava u razumnom roku
1.6.6.2 Građanski postupci
1.19.3 Pravo napuštanja svake zemlje

Zbirke

Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće

Sažetak

Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju predstavke br. 66485/01, koju je hrvatski državljanin Dragan Napijalo podneo protiv Republike Hrvatske.
U svojoj predstavci, on se žalio na dužinu trajanja sudskog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu, navodeći da je dužina trajanja građanskog postupka prekoračila zahtev zaumnog roka, te da je usled toga bio sprečen da napusti Hrvatsku jer mu je bio oduzet pasoš tokom trajanja postupa.

Dana 6. februara 1999. godine, na granici između BiH i Hrvatske, na prelazu Maljevac, zaustavio ga je carinik u svrhu redovne carinske kontrole. Kako nije prijavio robu kupljenu u BiH izrečena mu je mandatna kazna za lakši carinski prekršaj (imajući u vidu da je količina i vrednost robe bila mala). On je potpisao zapisnik, ali je odbio da plati kaznu. Tokom ovog postupka, pasoš se nalazio kod carinika, i on je nameravao da ga vrati podosiocu. Međutim, podosilac se demonstrativno odvezao u Hrvatsku, ostavljajući pasoš u rukama carinika.

Nekoliko dana nakon ovoga, uputio je dopis Ministartsvu finansija, Carinskoj upravi, tražeći da mu pasoš bude vraćen. Zahtev je poslat sa njegove lične adrese u Karlovcu. Dobio je odgovor da je pasoš zadržan jer je odbio da plati kaznu za neprijavljenu robu. Iako podnosilac nije platio kaznu, protiv njega nije pokrenut nikakav drugi postupak.

U međuvremenu, 12. ferbuara, Carinska uprava je, nakon odluke da ne pokreće postupak (za koji je kazna bila 200 kuna) predala pasoš stanici pogranične policije Slunj. Policija je utvrdila da je podnosilac imao prijavu prebivališta u Zagrebu, te je pasoš poslat Policijskoj upravi zagrebačkoj, koja je na adresu prebivališta podnosioca u Zagrebu poslala poziv kako bi on došao da preuzme svoj pasoš. Ovo pismo je vraćeno, jer je na naznačenoj adresi primalac označen kao nepoznat. Policija je ponovo 6. aprila na istu adresu poslala poziv, međutim, ponovo je primalac označen kao nepoznat. Policija je naknadno otkrila da podnosilac, iako prijavljen u Zagrebu, zapravo živi u Karlovcu. Dana 23. marta 2001. godine pasoš je poslat nadležnoj policijskoj upravi, koja je pozvala podnosioca da podigne svoja dokumenta, što je on učinio 4.aprila 2001. godine.

Kada je od Carinske uprave 22. februara 1999. godine primio pismo, podnosilac je pokrenuo parnični postupak 2. marta pred Općinskim sudom u Zagrebu, protiv Ministarstva finansija, tražeći da mu se vrati pasoš i tražeći naknadu štete nastale zbog nemogućnosti d anapusti Hrvatsku. Takođe je 13. aprila podneo tužbu Županijskom sudu u Zagrebu tvrdeći da je oduzimanje pasoša bilo nezakonito i da je time povređeno njegovo pravo na slobodu kretanja. Županijski sud je odbacio tužbu, jer ovakva vrst atužbe – tužba za zaštitu od nezakonite radnje dozvoljena samo ako ne postoji nikakva druga zaštita, a po mišljenju suda, on je mogao da pokrene građansku tužbu za povrat stvari, u skaldu sa čim je uputio podnosioca na pokretanje parničnog psotupka. Na ovu odluku podnosilac se žalio. Vrhovni sud je odbio žalbu 20.aprila 2000. godine.

U međuvremenu, postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu je tekao svojim tokom, do ročišta 14. novembra 2001. godine kada je utvrdio da podnosilac nema pravni interes u ovom sporu jer je pasoš koji je oduzet 6.februara 1999. godine vraćen 4. aprila 2001. godine. Na ovu odluku podnosilac predstavke se žalio. Županijski sud je odbacio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu 10. septembra 2002. godine. Prema navodima podnosioca, postupak za nakandu štete nikada nije nastavljen, te je postupak u predmetu okončann 24. januara 2002 bez donošenja meritorne odluke. Stav Vlade je bio da je taj proces još u toku.

Podnosilac se obratio ESLJP navodeći da je postupak u kome je tražio da mu se vrati pasoš trajao nerazumno dugo. Pozvao se povredu člana 6 stav 1 Konvencije. Takođe je naveo da mu je ograničena sloboda kretanja, suprotno članu 2. stav 2. Protokola br. 4 uz Konvenciju.

Sud je utvrio da jeste došlo do povrede člana 6 stav 1, kao i do povrede člana 2 stav 2 Protokola br. 4 uz Konvenciju.

Preuzmite presudu u pdf formatu

VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET NAPIJALO PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br. 66485/01)

PRESUDA

STRASBOURG

13. studenoga 2003.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44., stavku 2. Konvencije. Ona može podlijegati uredničkoj reviziji.

U predmetu Napijalo protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

G. C.L. ROZAKIS, predsjednik,
GĐA. G. TULKENS,
GĐA N. VAJIĆ,
G. E. LEVITIS,
GĐA S. BOTOUCHAROVA,
G. A. KOVLER,
G. V. ZAGREBELSKY, suci,
i G. S. NIELSEN, zamjenik tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 23. listopada 2003. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena 23. listopada 2003.:

POSTUPAK

Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 66485/01) protiv Republike Hrvatske, koji je hrvatski državljanin, g. Dragan Napijalo ("podnositelj zahtjeva"), podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 11. siječnja 2001.
Hrvatsku je Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica, gđa Lidija LukinaKarajković.
Podnositelj je zahtjeva posebice naveo kako je duljina građanskog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu prekoračila zahtjev “razumnog roka”, te da je bio spriječen napustiti Hrvatsku zbog toga što su mu domaće vlasti bez razloga oduzele putovnicu.
Zahtjev je dodijeljen Četvrtom odjelu Suda (pravilo 52. stavak 1. Poslovnika Suda). U okviru tog Odjela, vijeće koje je trebalo razmatrati predmet (članak 27. stavak 1. Konvencije) bilo je sastavljeno u skladu s pravilom 26. stavak 1. Poslovnika Suda.
Dana 1. studenog 2001. godine Sud je promijenio sastav svojih odjela (Pravilo 25., stavak 1.). Ovaj je predmet dodijeljen novo sastavljenom Prvom odjelu (Pravilo 52. stavak 1.).
Odlukom od 13. lipnja 2002. godine Sud je zahtjev proglasilo dopuštenim.
I podnositelj zahtjeva i Vlada podnijeli su očitovanja o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59. stavak 1.).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelj zahtjeva je rođen 1947. godine i živi u Karlovcu, Hrvatska.

A. Oduzimanje putovnice podnositelja zahtjeva

Dana 6. veljače 1999. godine podnositelj zahtjeva je vozio iz Bosne i Hercegovine i prešao granicu s Hrvatskom na graničnom prijelazu Maljevac. Zaustavio ga je carinski djelatnik u svrhu redovne carinske kontrole.
Podnositelj zahtjeva je na slijedeći način opisao što se dogodilo na graničnom prijelazu. Prije dolaska u Hrvatsku, podnositelj zahtjeva i još jedna osoba, K.B. kupili su četiri šteke cigareta i dvije litre ulja za kuhanje.
Na graničnom im je prijelazu pristupio carinski djelatnik i upitao podnositelja zahtjeva ima li što za prijaviti. Podnositelj zahtjeva je pokazao na kupljenu robu koja se nalazila na stražnjem sjedalu automobila, pozvavši carinskog djelatnika da pogleda. Carinski je djelatnik tada zatražio podnositelja zahtjeva da mu pokaže svoju putovnicu. Držeći putovnicu podnositelja zahtjeva, djelatnik je rekao podnositelju zahtjeva da je ovaj propustio prijaviti robu te da je na taj način počinio carinski prekršaj. Zatražio je od podnositelja zahtjeva da plati kaznu u iznosu od dvjesto hrvatskih kuna (u daljnjem tekstu HRK).
Podnositelj zahtjeva je rekao djelatniku da ne može odmah platiti kaznu, jer nije sa sobom imao dovoljno novca. Djelatnik nije vratio putovnicu podnositelja zahtjeva te mu je rekao kako će svoju putovnicu dobiti kad plati kaznu. Podnositelj zahtjeva nastavio je voziti u Hrvatsku.
Vlada je na slijedeći način opisala činjenično stanje. Ulazeći u Hrvatsku, podnositelj zahtjeva nije prijavio robu koju je kupio u Bosni i Hercegovini. No, carinski je djelatnik u automobilu podnositelja zahtjeva pronašao pet šteka cigareta i dvije litre ulja za kuhanje. Podnositelju je zahtjeva izrekao redovnu mandatnu kaznu od 200 HRK (oko 20 EUR) za lakši carinski prekršaj. Podnositelju zahtjeva odmah je dan dokument u kojem je bilo navedeno da mu je izrečena kazna u iznosu od 200 HRK zbog toga što je propustio prijaviti pet šteka cigareta koje je uvozio. Podnositelj zahtjeva je potpisao taj dokument. Tijekom ovog postupka putovnicu podnositelja zahtjeva držao je carinski djelatnik, koji ju je namjeravao vratiti podnositelju zahtjeva. No, podnositelj zahtjeva je odbio platiti kaznu i demonstrativno se odvezao, ostavljajući za sobom svoju putovnicu.
Dana 10. veljače 1999. godine podnositelj zahtjeva je pisao Ministarstvu financija, Carinskoj upravi sa svoje adrese u Karlovcu, tražeći da mu putovnica bude vraćena.
Dana 22. veljače 1999. godine Carinska je uprava odgovorila na adresu podnositelja zahtjeva u Karlovcu da su carinski djelatnici postupili u skladu sa zakonom kad su oduzeli putovnicu podnositelja zahtjeva, jer je odbio platiti kaznu za carinski prekršaj koji je počinio propustivši prijaviti robu na graničnom prijelazu. Pozvali su se na članke 325. i 333. Carinskog zakona koji, inter alia, predviđa da osoba, prelazeći granični prijelaz s carinskom kontrolom mora prijaviti i pokazati svu robu koju uvozi. Propuštanje prijaviti takvu robu predstavlja carinski prekršaj. U pismu je također bilo navedeno kako budući da podnositelj zahtjeva nije prijavio robu koju je bio uvozio u Hrvatsku, da je počinio carinski prekršaj iz članka 353. Zakona o carini te da mu je bila izrečena kazna na temelju stavka 2. tog članka. Putovnica podnositelja zahtjeva bila je zadržana jer je podnositelj zahtjeva odbio platiti kaznu. U pismu nije bilo nikakve naznake o tome kako će i gdje putovnica podnositelja zahtjeva biti vraćena.
Iako podnositelj zahtjeva nije platio izrečenu kaznu, protiv njega nije bio pokrenut nikakav drugi postupak radi navodnog carinskog prekršaja.
U međuvremenu je Carinska uprava, 12. veljače 1999. godine, odlučivši izgleda ne pokrenuti nikakav daljnji postupak protiv podnositelja zahtjeva, predala putovnicu Postaji granične policije Slunj. No, policija je utvrdila, kako je podnositelj zahtjeva imao prijavljeno prebivalište u Zagrebu, iz kojeg je razloga 4. ožujka 1999. godine putovnica poslana Policijskoj upravi zagrebačkoj.
Dana 5. ožujka 1999. godine Policijska je uprava zagrebačka pisala na adresu prijavljenog prebivališta podnositelja zahtjeva u Zagrebu, pozivajući ga da dođe preuzeti svoju putovnicu. Pismo je vraćeno. 6. travnja 1999. godine Policijska je uprava zagrebačka još jednom pisala podnositelju zahtjeva, no pismo je ponovno vraćeno. Na povratnici je bilo naznačeno kako je podnositelj zahtjeva na toj adresi nepoznat.
Policija je naknadno otkrila da je podnositelj zahtjeva, iako prijavljen s prebivalištem u Zagrebu, u stvari živio u Karlovcu. Dana 23. ožujka 2001. godine putovnica je poslana Policijskoj upravi karlovačkoj, koja je pozvala podnositelja zahtjeva da preuzme svoju putovnicu. On je to učinio 4. travnja 2001. godine.

B. Postupak koji je pokrenuo podnositelj zahtjeva

Primivši pismo Carinske uprave od 22. veljače 1999. godine, podnositelj zahtjeva pokrenuo je parnični postupak 2. ožujka 1999. godine pred Općinskim sudom u Zagrebu protiv Ministarstva financija, tražeći povrat svoje putovnice i naknadu štete nastale zbog nemogućnosti da napusti Hrvatsku. Zatražio je i da sud donese privremenu mjeru i naredi da mu se odmah vrati putovnica.
Dana 13. travnja 1999. godine podnositelj zahtjeva je također podnio tužbu Županijskom sudu u Zagrebu tvrdeći da je oduzimanje njegove putovnice od strane carinskog djelatnika bila nezakonita radnja i da je stoga povrijeđeno njegovo pravo na slobodu kretanja. Od suda je zatražio da naredi Ministarstvu financija da mu odmah vrati njegovu putovnicu.
Dana 21. rujna 1999. godine Županijski je sud u Zagrebu odbacio tužbu podnositelja zahtjeva. Utvrdio je kako je tužba za zaštitu od nezakonite radnje dozvoljena samo ako ne postoji nikakva druga zaštita. Po mišljenju suda, podnositelj zahtjeva imao je na raspolaganju drugu zaštitu – građansku tužbu za povrat stvari. U skladu s tim, uputio je podnositelja zahtjeva da pokrene parnični postupak pred općinskim sudom protiv Ministarstva financija radi povrata svoje putovnice.
Podnositelj zahtjeva uložio je žalbu protiv te odluke.
Vrhovni je sud odbio žalbu podnositelja zahtjeva 20. travnja 2000.
Općinski je sud u Zagrebu u međuvremenu na ročištu 12. travnja 1999. godine u postupku pokrenutom 2. ožujka 1999. godine protiv Ministarstva financija, razdvojio postupak po tužbi podnositelja zahtjeva za naknadu štete od postupka po tužbi za povrat putovnice.
Slijedeće ročište po tužbi za povrat putovnice podnositelja zahtjeva održano je 11. veljače 2000. godine. Sud je na tom ročištu saslušao podnositelja zahtjeva i odlučio da će saslušati K.B., koji je u relevantno vrijeme bio s podnositeljem zahtjeva u automobilu. Nadalje, stranke su se sporazumjele da će pitanje naknade štete odgoditi do ishoda postupka po tužbi za povrat putovnice.
Na ročištu 1. prosinca 2000. godine sud je saslušao carinskog djelatnika koji je oduzeo putovnicu podnositelja zahtjeva. Također je zatražio od podnositelja zahtjeva da u roku od trideset dana dostavi primjerak pisma koje je bio poslao Carinskoj upravi, kao i njihov odgovor.
Dana 23. siječnja 2001. godine podnositelj zahtjeva je dostavio odgovor Carinske uprave od 22. veljače 1999. godine.
Na ročištu 21. veljače 2001. godine sud je saslušao još jednog carinskog djelatnika i još jednom podnositelja zahtjeva. Nakon toga je odbio zahtjev podnositelja zahtjeva za izdavanjem privremene mjere, utvrdivši kako je glavni zahtjev podnositelja zahtjeva, tj. zahtjev za povratom njegove putovnice, potpuno identičan njegovom zahtjevu za izdavanjem privremene mjere te da se stoga o tom zahtjevu može odlučiti samo nakon što sud utvrdi mjerodavno činjenično stanje predmeta.
Dana 23. veljače 2001. godine podnositelj zahtjeva je podnio zahtjev za izuzeće suca. Dana 7. ožujka 2001. godine predsjednik Općinskog suda u Zagrebu odbio je taj zahtjev podnositelja zahtjeva.
Slijedeće je ročište održano 13. travnja 2001. godine. Podnositelj zahtjeva je obavijestio sud da mu je 4. travnja 2001. godine Policijska uprava karlovačka vratila njegovu putovnicu. Stoga nije više tražio povrat svoje putovnice, no umjesto toga je tražio donošenje deklaratorne odluke kojom bi sud utvrdio da su mu 6. veljače 1999. godine hrvatske vlasti oduzele njegovu putovnicu i vratile mu je 4. travnja 2001. godine. Tražio je i naknadu parničnog troška.
Dana 24. travnja 2001. godine podnositelj zahtjeva je sudu dostavio podnesak u kojem je ostao kod svojih navoda i tužbenog zahtjeva kao na ročištu od 13. travnja 2001. godine.
Dana 16. svibnja 2001. sudu je pristupila punomoćnica tužitelja i obvezala se preformulirati tužbeni zahtjev, vodeći računa o činjenici da mu je putovnica već bila vraćena.
Slijedeće ročište održano je 28. svibnja 2001. godine, te je na njemu formalno evidentirano da je putovnica bila vraćena podnositelju zahtjeva. Punomoćnica tužitelja zatražila je od suda dozvolu da specificira preostale zahtjeve podnositelja zahtjeva. Sud joj je dozvolio da to učini u roku od trideset dana.
Dana 7. lipnja 2001. godine tužitelj je osobno podnio podnesak sudu u kojem je ponovio iste zahtjeve kao što su bili podneseni 24. travnja 2001. godine. Punomoćnik podnositelja zahtjeva nije postavio nikakve dodatne zahtjeve.
Dana 13. kolovoza 2001. godine podnositelj zahtjeva ponovno je dostavio zahtjev za izuzećem suca. Predsjednik suda prihvatio je ovaj zahtjev i predmet dodijelio drugom sucu.
Nakon ročišta od 14. studenog 2001. godine sud je odbacio zahtjeve podnositelja zahtjeva. Utvrdio je da podnositelj zahtjeva više nema pravni interes tražiti donošenje deklaratorne odluke da su mu hrvatske vlasti 6. veljače 1999. godine oduzele njegovu putovnicu, te je vratile 4. travnja 2001. godine. Podnositelju je također naređeno platiti troškove tuženika.
Županijski sud u Zagrebu odbacio je žalbu koju je podnositelj podnio te potvrdio prvostupanjsku odluku 10. rujna 2002. godine. Smatrao je kako podnositelj zahtjeva nema pravni interes tražiti donošenje deklaratorne odluke te da je odluka Općinskog suda u Zagrebu o troškovima postupka bila osnovana jer je podnositelj zahtjeva izgubio parnicu.
Prema navodima podnositelja zahtjeva, postupak povodom njegovog zahtjeva za naknadu štete nikada nije nastavljen te je postupak u predmetu okončan 24. siječnja 2002. godine bez donošenja odluke o meritumu.
Prema navodima Vlade, postupak u predmetu nije okončan, već je još u tijeku.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

Prema člancima 34. i 35. Zakona o putnim ispravama hrvatskih građana (Narodne novine br. 53/1991, u daljnjem tekstu ¨Zakon o putnim ispravama“) putovnica će biti oduzeta kad postoji osnovana sumnja da: - osoba postupa protivno propisima koji uređuju carinu ili vanjsku trgovinu.
Mjerodavni dijelovi članka 353. Carinskog zakona (Narodne novine, br. 106/11993) predviđaju, inter alia, da će se osobi koja prilikom prelaska granice ne prijavi robu za svoju osobnu upotrebu izreći novčana kazna.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je postupak u kojem je tražio povrat svoje putovnice trajao nerazumno dugo. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije, koji u svom mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom roku…pravično… ispita njegov slučaj.”

A. Primjenjivost članka 6. stavka 1.

Vlada je prihvatila da je članak 6. stavak 1. primjenjiv na postupak u kojem je podnositelj zahtjeva tražio povrat svoje putovnice. U tom su se smislu složili da se zahtjev podnositelja zahtjeva odnosio na utvrđenje njegovih građanskih prava jer je bio usmjeren na povrat stvari u vlasništvu podnositelja zahtjeva, tj. njegove putovnice. No, osporili su primjenjivosti članka 6. stavka 1. Konvencije na dio postupka koji se dogodio nakon što je podnositelj izmijenio svoj zahtjev i tražio samo utvrđenje da su mu hrvatske vlasti 6. veljače 1999. godine oduzele njegovu putovnicu i vratile je 4. travnja 2001. godine. Pozvali su se na sudsku praksu Suda tvrdeći kako članak 6. nije primjenjiv na postupak u kojem se radi samo o postupovnom pitanju (vidi odluku Komisije u predmetu Senine Vadbolski, Demonet v. France, br. 22404/93 od 12. listopada 1994.).
Podnositelj zahtjeva nije se očitovao o ovom dijelu Vladinog očitovanja.
Sud ponavlja kako, prema načelima iznesenim u njegovoj sudskoj praksi (vidi, između drugih izvora prava, presudu Zander v. Sweden, od 25. studenog 1993., Serija A, br. 279-B, str. 38, stavak 22), provo treba utvrditi postoji li spor („contenstation“) o „pravu“ za koje se može reći, ili barem argumentirano tvrditi, da ga domaće pravo priznaje. Taj spor mora biti istinski i ozbiljan, može se odnositi ne samo na stvarno postojanje prava nego i na njegov opseg i na način njegovog vršenja i, konačno, rezultat postupka mora biti izravno odlučan za dotično pravo.
Glede ovog predmeta Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva, iako mu je u određenom trenutku putovnica bila vraćena, još uvijek tražio, osim deklaratorne odluke, i da mu se dosude troškovi postupka.
Sud smatra kako se dotični postupak treba razmotriti kao cjelina, osobito imajući na umu kako Općinski sud u Zagrebu nije donio nikakvu odluku po prvotnom zahtjevu podnositelja zahtjeva. Nadalje, podnositelj zahtjeva je tražio i naknadu troškova nastalih tijekom cijelog postupka.
Sud nadalje bilježi kako je zahtjev podnositelja zahtjeva da se donese deklaratorna odluka glede oduzimanja njegove putovnice bio blisko povezan sa njegovim zahtjevom za naknadu štete. Kako bi dobio naknadu štete u svezi s oduzimanjem putovnice, a što je svakako zahtjev novčane naravi, podnositelj je zahtjeva imao interes da građanski sud utvrdi kako je došlo do takvog oduzimanja.
Stoga su, po mišljenju Suda, postupci pred Općinskim sudom u Zagrebu i Županijskim sudom bili blisko povezani s zahtjevom podnositelja zahtjeva novčane naravi i odlučni za utvrđenje njegovih prava građanske naravi. Slijedi da se članak 6. primjenjuje na taj postupak u cjelini.

B. Poštivanje članka 6. stavka 1.

1. Tvrdnje stranaka

U slučaju da se članak 6. ima smatrati primjenjivim na postupak u cjelini, Vlada je prihvatila da je postupak započeo 2. ožujka 1999. godine kad je podnositelj zahtjeva podnio svoju tužbu, a završio 10. rujna 2002. godine kad je Županijski sud u Zagrebu odbacio tužbu podnositelja zahtjeva, te da je ukupno trajao tri godine, šest mjeseci i osam dana.
Vlada je glede složenosti postupka istakla da se predmet tiče neobičnog pitanja. Podnositelj zahtjeva je doprinio složenosti jer je izmijenio svoj zahtjev nakon što je dobio svoju putovnicu 4. travnja 2001. godine.
Vlada je nadalje tvrdila kako predmet spora podnositelja zahtjeva nije tražio osobitu hitnost u odlučivanju. Pozvali su se na sudsku praksu Suda, tvrdeći da nije bila potrebna nikakva posebna revnost, budući da se u premetu nije radilo o pitanjima iz obiteljskog prava ili naknadi štete žrtvama prometnih nesreća ili o pitanju koje uključuje interese velikog broja ljudi ili koje je u vezi s otkazom.
Vlada je glede ponašanja podnositelja zahtjeva tvrdila da je on doprinio duljini postupka jer je ustrajao na tome da se postupak nastavi čak i nakon što mu je putovnica bila vraćena. Štoviše, ponovio je svoj zahtjev za naknadu štete, iako je znao da je taj zahtjev bio predmetom posebnog postupka, da bi nakon toga povukao taj zahtjev. Podnio je i nekoliko zahtjeva za izuzeće predmetnog suca.
Glede ponašanja domaćih vlasti, Vlada je ustvrdila kako je Općinski sud u Zagrebu postupao u predmetu odmah nakon što je zaprimio zahtjev podnositelja zahtjeva. Štoviše, ročišta je održavao u redovnim razmacima.
Podnositelj zahtjeva nije se složio s Vladom te je tvrdio kako je razdoblje od više od dvije godine za odlučivanje o pitanju povrata njegove putovnice premašilo zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavka 1. Konvencije.

2. Ocjena Suda

Sud primjećuje kako nije sporno da je postupak započeo 2. ožujka 1999. godine i završio 10. rujna 2002. godine. Postupak je dakle trajao tri godine, šest mjeseci i osam dana.
Sud ponavlja da razumnost duljine postupka treba ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i imajući na umu mjerila utvrđena njegovom sudskom praksom, i to osobito složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i nadležnih vlasti, kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, između mnogo drugih izvora prava, predmet Frydlender v. France (GC), br. 30979/96, st. 43. ECHR 2000-VII).
Glede složenosti predmeta, Sud nalazi kako se u ovom predmetu nije radilo o nikakvoj osobitoj pravnoj ili činjeničnoj složenosti.
Štoviše, Sud smatra kako podnositelj zahtjeva nije doprinio duljini postupka na način koji bi se mogao smatrati nerazumnim ili neprihvatljivim.
Glede ponašanja domaćih vlasti, Sud ponavlja kako samo one odgode za koje se država može smatrati odgovornom mogu opravdati nalaz da je premašen „razuman rok“ (vidi, inter alia, presudu Monnet v. France od 27. listopada 1993. Serija A, br. 273. str. 12. stavak 30. i Šoć v. Croatia, br. 47863/99, st. 105, 9. svibnja 2003.). U ovom predmetu Sud bilježi dva duga razdoblja neaktivnosti u postupku pred Općinskim sudom u Zagrebu, tj. od 12. travnja 1999. godine do 11. veljače 2000. godine, te nakon toga od 12. veljače 2000. godine do 1. prosinca 2000. godine, što zajedno čini oko dvadeset mjeseci. Sud bilježi kako Vlada nije dala nikakvo objašnjenje za ove odgode u postupku i da se te odgode mogu u cijelosti pripisati domaćim vlastima.
Konačno, sud podsjeća da je ono što je bilo dovedeno u pitanje za podnositelja zahtjeva bila, inter alia, njegova sloboda kretanja zajamčena člankom 2. stavkom 2. Protokola br. 4. Konvencije (vidi stavke 63.-82. u daljnjem tekstu). Sud smatra da postupak u kojem bi se moglo raditi o takvim pitanjima zahtjeva ispitivanje bez nepotrebnih odgoda. No, u okolnostima ovog predmeta Sud ne nalazi da je nacionalni sud pokazao traženu revnost. S obzirom na to, na razdoblja neaktivnosti i na činjenicu da u ovom predmetu nije bilo nikakve složenosti, Sud nalazi da je duljina postupka u ovom predmetu premašila ono što se može smatrati „razumnim“ u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije. Stoga je došlo do povrede ove odredbe.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 2. STAVKA 2. PROTOKOLA BR. 4. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva je nadalje prigovorio da mu je ograničena sloboda kretanja, suprotno članku 2. stavku 2. Protokola br. 4. , koji glasi kako slijedi:

„1. Svatko tko se zakonito nalazi na području neke države ima pravo na slobodu kretanja i slobodni izbor svoga boravišta na tom području.

2. Svatko je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i svoju vlastitu.

3. Ne mogu se postavljati nikakva ograničenja ostvarivanju tih prava, osim ona koja su u skladu sa zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa državne sigurnosti ili javnog reda i mira, za održavanje javnog poretka, radi sprječavanja zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava utvrđena u stavku 1. mogu također biti podvrgnuta, u određenim dijelovima područja, ograničenjima utvrđenima u skladu sa zakonom i koja su opravdana zaštitom javnog interesa u demokratskom društvu.“

A. Tvrdnje stranaka

Vlada je ustvrdila kako putovnica podnositelja zahtjeva nije nikada bila oduzeta, već da ju je on ostavio na graničnom prijelazu kad je odbio platiti mandatnu kaznu i demonstrativno se odvezao. Štoviše, putovnicu su mu vlasti držale dulje od godinu dana samo zato jer podnositelj zahtjeva nije prebivao na prijavljenoj adresi, što je pak spriječilo vlasti da mu vrate putovnicu.
Čak i pod pretpostavkom da je carinski djelatnik oduzeo putovnicu podnositelja zahtjeva, taj čin je, po mišljenju Vlade, bio u skladu sa zakonom jer članci 34. i 35. Zakona o putnim ispravama dozvoljavaju oduzimanje putovnice kada, kao u ovom slučaju, osoba postupi protiv zakona koji uređuju carinu i vanjsku trgovinu. Štoviše, Vlada je tvrdila kako je svako moguće miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na slobodu kretanja u tim okolnostima bilo u demokratskom društvu potrebno radi zaštite javnog reda i prava drugih.
Podnositelj zahtjeva je tvrdio da mu je carinski djelatnik bez razloga oduzeo putovnicu. Tvrdio je da nije bila donesena nikakva odluka koja bi opravdala oduzimanje njegove putovnice.
Pobijao je navode Vlade da mu je adresa bila nepoznata te tvrdio kako je već u svom pismu od 10. veljače 1999. godine poslanom Carinskoj upravi obavijestio vlasti o svojoj adresi. U potporu ove svoje tvrdnje podnositelj je zahtjeva izjavio da je primio odgovor Carinske uprave od 22. veljače 1999. godine u mjestu svog prebivališta u Karlovcu.

B. Ocjena suda

1. Načela utvrđena člankom 2. Protokola br. 4. uz Konvenciju i sudska praksa institucija Konvencije

Sud ponavlja da je svrha prava na slobodu kretanja kako je zajamčeno stavcima 1. i 2. članka 2. Protokola br. 4. svakoj osobi osigurati pravo na slobodu kretanja unutar teritorija i napustiti taj teritorij, što podrazumijeva pravo otići u onu zemlju po izboru pojedinca u koju mu može biti dozvoljen ulaz (vidi, mutatis mutandis, odluku Komisije u predmetu Peltonen v. Finland od 20. veljače 1995. , Decisions and Reports (DR) 80-A, str. 43, stavak 1. i presudu u predmetu Baumann v. France od 22. svibnja 2001. godine, Reports of Judgments and Decisions 2001-v, str. 217, stavak 61.). Slijedi kako sloboda kretanja zabranjuje svaku mjeru koja bi mogla povrijediti to pravo ili ograničiti njegovo vršenje, a koja ne zadovoljava zahtjev da to bude mjera koja se može smatrati „potrebnom u demokratskom društvu“ u slijeđenju legitimnih ciljeva na koje se u upućuje u trećem stavku navedenog članka.
Prema tome, Sud smatra kako mjera kojom je neki pojedinac lišen nekog identifikacijske isprave kao što je, na primjer, putovnica, bez sumnje predstavlja miješanje u vršenje slobode kretanja (vidi mutatis mutandis, odluku Komisije u predmetu v. Germany, zahtjev br. 10307/83 od 6. ožujka 1984. godine, DR 37, str. 113 i u naprijed citiranom predmetu Baumann v. France, str 217, stavak 62.).
U ovom predmetu Sud bilježi kako je 6. veljače 1999. godine carinski djelatnik oduzeo putovnicu podnositelja zahtjeva jer je podnositelj zahtjeva odbio platiti kaznu. Nekoliko dana nakon tog incidenta, 10. veljače 1999. godine, podnositelj je zahtjeva napisao pismo Carinskoj upravi tražeći od njih da mu vrate njegovu putovnicu. Na svoju je adresu u Karlovcu dobio odgovor u kojem se kaže mu je carinski djelatnik oduzeo putovnicu jer je podnositelj zahtjeva odbio platiti kaznu za carinski prekršaj. Također se kaže da je oduzimanje putovnice podnositelja zahtjeva bilo u skladu sa zakonom. Tako su vlasti priznale da je putovnica bila oduzeta. Stoga ne mogu biti prihvaćene Vladine tvrdnje da putovnica podnositelja zahtjeva nije bila oduzeta.
Carinska uprava koja je bila u posjedu putovnice podnositelja zahtjeva nije je vratila podnositelju zahtjeva. Umjesto toga, već su 12. veljače 1999. godine proslijedili putovnicu Policijskoj postaji Slunj. Razlog za nevraćanje putovnice izravno podnositelju zahtjeva ostaje nejasnim, jer nikada nije bio pokrenut nikakav postupak protiv podnositelja zahtjeva radi carinskog prekršaja.
Sud dalje bilježi, čak i ako se prihvati Vladina tvrdnja kako je adresa podnositelja zahtjeva bila nepoznata, da je ipak je Policijska uprava Zagrebačka držala putovnicu podnositelja zahtjeva dulje od dvije godine prije nego ju se poslala u Policijsku upravu Karlovačku.
Sud nalazi kako zbog toga što mu je bila oduzeta putovnica, podnositelj zahtjeva je nije mogao, barem od datuma podnošenja njegovog zahtjeva za povrat putovnice 10. veljače 1999. povratiti. Stoga Sud primjećuje kako je podnositelj zahtjeva bio zapriječen u korištenju te identifikacijske isprave koja bi mu, da je to želio, omogućila napustiti zemlju. Stoga Sud nalazi da je pravo podnositelja zahtjeva na slobodu kretanja bilo ograničeno na način koji predstavlja miješanje u smislu članka 2. Protokola br. 4. uz Konvenciju (vidi mutatis mutandis presudu u predmetu Guzzardi v. Italy od 6. studenog 1980., Serija A br. 39, str 33, stavak 92.; presudu u predmetu Raimondo v. Italy od 22. veljače 1994., Serija A br. 281-1, str. 19, stavak 39., i u predmetima Labita v. Italiy (GC), REports 2000-IV, str. 38 do 39, stavak 193., i u naprijed citiranom predmetu Baumann v. France, str 217, stavak 63. i, a contrario, presudu u predmetu Piermont v. France od 27. travnja 1995., Serija A br. 314, str. 20, stavak 44.).
Ostaje utvrditi je li to ograničenje bilo „u skladu sa zakonom“ i je li ono bilo „mjera potrebna u demokratskom društvu“.

2. Uvjet da je poduzeta mjera „u skladu sa zakonom“

Vlada je tvrdila da je oduzimanje putovnice podnositelja zahtjeva bilo u skladu sa zakonom, i to sa člancima 34. i 35. Zakona o putnim ispravama.
Podnositelj zahtjeva nije se očitovao o tom pitanju.
U odnosu na postignute zaključke (vidi stavak 82. u daljnjem tekstu) Sud ne nalazi potrebnim ispitati to pitanje.

3. Neophodnost mjere „u demokratskom društvu“ radi ispunjenja legitimnih ciljeva

Sud mora ispitati pitanje bi li se oduzimanje i držanje putovnice moglo smatrati mjerom koja je bila „potrebna u demokratskom društvu“ u smislu trećeg stavka.
Sud prvo bilježi da iako je podnositelj zahtjeva odbio platiti izrečenu kaznu, protiv njega nikada nije bio pokrenut nikakav postupak za neki carinski prekršaj koji je navodno bio počinio. Ne slijedeći svoj prvotni motiv za oduzimanje putovnice podnositelja zahtjeva, vlasti su izgubile svaku daljnju osnovu za držanje putovnice. Stoga podnositelj zahtjeva nije mogao odrediti osnove koje bi opravdavale trajno lišenje putovnice.
Sud isto tako bilježi da iako je policija pokazala inicijativu kako bi vratila putovnicu, Zagrebački je općinski sud odbio zahtjev podnositelja zahtjeva za izdavanjem privremene mjere da mu se putovnica vrati. Tako se čini da nije bilo suradnje ili koordinacije kako unutar policije, tako ni između policije i sudskih vlasti. Ovaj nedostatak odgovarajućih upravnih postupaka doveo je, inter alia, do toga da podnositelj zahtjeva nije mogao putovati u inozemstvo kroz produljeno vremensko razdoblje.
U odnosu na razvoj predmeta i ishod građanskog postupka za povrat putovnice, Sud bilježi kako podnositelj zahtjeva nikad nije bio optužen za bilo kakav carinski prekršaj i da je taj vid građanskog postupka završio kad mu je policija vratila putovnicu. S tim u svezi Sud ne nalazi nikakvo opravdanje za odbijanje Carinske uprave da vrati putovnicu podnositelja zahtjeva ili za odbijanje Općinskog suda u Zagrebu zahtjeva podnositelja zahtjeva za izdavanjem privremene mjere, što je oboje dovelo do trajnog oduzimanja putovnice podnositelja zahtjeva i trajnog miješanja u njegovo pravo na slobodu kretanja.
U odnosu na naprijed navedeno, Sud nalazi kako miješanje u slobodu kretanja podnositelja zahtjeva nije bila mjera „potrebna u demokratskom društvu“ razmjerna s ciljevima koje se slijedi (vidi, naprijed navedeni predmet Labita v. Italy, 147, stavak 197. i u naprijed navedenom predmetu Baumann v. France, str. 219, stavak 67.). Prema tome, došlo je do povrede članka 2. Protokola br. 4.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije predviđa:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Odšteta

Podnositelj zahtjeva traži 20.000,00 EUR na ime naknade za materijalnu i nematerijalnu štetu. Nije dalje podrobnije odredio svoj zahtjev.
Vlada je od Suda zatražila da procijeni iznos pravedne naknade koju treba dosuditi na temelju svoje sudske prakse.
Sud bilježi da je osnova za pravičnu naknadu to što podnositelj zahtjeva nije imao ročište u razumnom roku u smislu članka 6. stavka 1. Sud smatra kako je podnositelj zahtjeva sigurno pretrpio neku nematerijalnu štetu i kao rezultat prekomjerne duljine postupka i kao rezultat povrede članka 2. Protokola br. 4., koja nije dovoljno naknađena samim utvrđenjem povrede. U odnosu na činjenično stanje ovog predmeta i dosuđenja na pravičnoj osnovi, kako se to traži člankom 41. Konvencije, Sud odlučuje podnositelju zahtjeva dosuditi 2.000 EUR u odnosu na nematerijalnu štetu i odbija preostali dio postavljenih zahtjeva.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj zahtjeva nije postavio nikakav zaseban zahtjev glede troškova i izdataka. Stoga sud u tom pogledu ne dosuđuje nikakav iznos.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke (European Central Bank), kojoj treba dodati tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

Smatra da je članak 6. stavak 1. Konvencije primjenjiv na postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu i pred Županijskim sudom u Zagrebu;
Smatra da je došlo do povrede članka 6. stavak 1.;
Smatra da je došlo do povrede članka 2. stavka 2. Protokola br. 4;
Smatra

da tužena država u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna u skladu sa člankom 44. stavak 2. Konvencije podnositeljima zahtjeva treba isplatiti 2000 EUR (dvije tisuće eura) na ime nematerijalne štete, koji će se iznos pretvoriti u domaću valutu tužene države prema tečaju važećem na dan namirenja, zajedno sa svim možebitno plativim porezima na naprijed navedeni iznos;
da se od isteka naprijed navedenog tromjesečnog roka do namirenja plaća obična kamata na navedeni iznos po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja plus tri postotna boda;

Odbacuje ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskom i upućeno u pisanom obliku dana 13. studenog 2003. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Soren NIELSEN Christos ROZAKIS

zamjenik Tajnika Predsjednik

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF NAPIJALO v. CROATIA

(Application no. 66485/01)

JUDGMENT

STRASBOURG

13 November 2003

FINAL

13/02/2004

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Napijalo v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of

MrC.L. Rozakis, President,
MrsF. TULKENS,
MrsN. Vajić,
MrE. LEVITS,
MrsS. Botoucharova,
MrA. KOVLER,
MrV. Zagrebelsky, judges,
and Mr S. NIELSEN, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 23 October 2003,

Delivers the following judgment, which was adopted on the above date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 66485/01) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian citizen, Mr Dragan Napijalo (“the applicant”), on 11 January 2001.

2. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Lidija Lukina-Karajković.

3. The applicant alleged, in particular, that the length of the civil proceedings before the Zagreb Municipal Court had exceeded the reasonable time requirement and that he had been prevented form leaving Croatia because the domestic authorities had seized his passport without reason.

4. The application was allocated to the Fourth Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.

5. On 1 November 2001 the Court changed the composition of its Sections (Rule 25 § 1). This case was assigned to the newly composed First Section (Rule 52 § 1).

6. By a decision of 13 June 2002, the Court declared the application admissible.

7. The applicant and the Government each filed observations on the merits (Rule 59 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

8. The applicant was born in 1947 and lives in Karlovac, Croatia.

A. Seizure of the applicant's passport

9. On 6 February 1999 the applicant was driving from Bosnia and Herzegovina and crossed the border to Croatia at the checkpoint at Maljevac. He was stopped by a customs officer for a routine check.

10. The applicant gives the following account of what happened at the border checkpoint. Before arriving in Croatia, the applicant and another person, K.B., had purchased four cartons of cigarettes and two litres of cooking oil.

11. At the border checkpoint they were approached by a customs officer who asked the applicant if he had anything to declare. The applicant pointed at the purchased goods, lying in the backseat of the car, inviting the customs officer to take a look. The officer then asked the applicant to show him his passport. While holding the applicant's passport the officer told the applicant that he had failed to declare the goods and thus committed a customs offence. He asked the applicant to pay a fine in the amount of two hundred Croatian Kunas (hereinafter HRK).

12. The applicant told the officer that he could not pay the fine right away because he did not have enough money on him. The officer did not return the applicant's passport and told him that he would receive his passport when he had paid the fine. The applicant then continued to Croatia.

13. The Government gave the following account of the facts. While entering Croatia the applicant failed to declare goods that he had purchased in Bosnia and Herzegovina. However, a customs officer found five cartons of cigarettes and two litres of cooking oil in the applicant's car. He routinely fined the applicant with HRK 200 [Approximately 30 euros] for a minor customs offence. The applicant was immediately given a document which stated that he was fined with HRK 200 for having failed to declare five cartons of cigarettes he was importing. The applicant signed the document. During this procedure the applicant's passport was kept by the customs officer, who had intended to return it to the applicant. However, the applicant refused to pay the fine and demonstratively drove away, leaving his passport behind.

14. On 10 February 1999 the applicant wrote from his address in Karlovac to the Ministry of Finance, Customs Administration Headquarters asking that his passport be returned.

15. On 22 February 1999 the Customs Administration replied to the applicant's address in Karlovac that the custom officers acted in accordance with law when they seized the applicant's passport because he had refused to pay the fine for a customs offence which he had committed by failing to declare goods at a border checkpoint. They relied on Sections 325 to 333 of the Customs Act which, inter alia, provided that a person, while crossing a customs check point, had to declare and show all goods that he was importing. Failure to declare such goods represented a customs offence. The letter also stated that since the applicant had not declared the goods that he had been importing to Croatia, he had committed a customs offence under Section 353 of the Customs Act and fined pursuant to § 2 of that Section. The applicant's passport had been kept because the applicant had refused to pay the fine. The letter contained no indication of how and when the applicant's passport would be returned.

16. Although the applicant did not pay the imposed fine no other proceedings were instituted against him for the alleged customs offence.

17. In the meantime, on 12 February 1999, the Customs Administration, apparently having decided not to institute any further proceedings against the applicant, handed over the passport to the Slunj Customs Police Department. The Police noticed, however, that the applicant was registered as living in Zagreb for which reason, on 4 March 1999, the passport was sent to the Zagreb Police Department.

18. On 5 March 1999 the Zagreb Police Department wrote to the applicant's registered address in Zagreb inviting him to collect his passport. The letter was returned. On 6 April 1999 the Zagreb Police Department wrote once more to the applicant, but the letter was again returned. The receipt showed that the applicant was unknown at that address.

19. The Police discovered subsequently that the applicant, although registered as living in Zagreb, actually lived in Karlovac. On 23 March 2001 the passport was sent to the Karlovac Police Department which invited the applicant to collect his passport. He did so on 4 April 2001.

B. Proceedings instituted by the applicant

20. Having received the Customs Administration's letter of 22 February 1999 the applicant filed a civil suit on 2 March 1999 in the Zagreb Municipal Court against the Ministry of Finance, seeking the return of his passport and damages flowing from his inability to leave Croatia. He also requested the court to adopt an interim measure and order that his passport be returned to him immediately.

21. On 13 April 1999 the applicant also filed an application in the Zagreb County Court claiming that the seizure of his passport by a customs officer was an unlawful act and that therefore, his right to freedom of movement had been violated. He requested the court to order the Ministry of Finance to return his passport forthwith.

22. On 21 September 1999 the Zagreb County Court dismissed the applicant's claim. It found that a claim for protection from an unlawful act was permitted only if there was no other remedy available. In the opinion of the court the applicant had at his disposal another remedy - a civil action for the return of his property. Accordingly, it instructed the applicant to institute civil proceedings in a municipal court against the Ministry of Finance for the return of his passport.

23. The applicant appealed against the decision.

24. The applicant's appeal was rejected on 20 April 2000 by the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske).

25. In the meantime, at a hearing on 12 April 1999 the Zagreb Municipal Court, in the proceedings instituted on 2 March 1999, against the Ministry of Finance, separated the applicant's claim for damages from the claim for return of the passport.

26. Concerning the claim for return of the applicant's passport the next hearing was held on 11 February 2000. At that hearing the court heard the applicant and then decided to hear K.B., who was with the applicant in the car at the material time. It was furthermore agreed between the parties to adjourn the issue of damages pending the outcome of the claim for the return of the passport.

27. At a hearing on 1 December 2000 the court heard the customs officer who took the applicant's passport. It also invited the applicant to submit within thirty days a copy of the letter that he had sent to the Customs Administration as well as their reply.

28. On 23 January 2001 the applicant submitted the Customs Administration's reply of 22 February 1999.

29. At a hearing on 21 February 2001 the court heard another customs officer and once again the applicant. It then rejected the applicant's request for an interim measure finding that the applicant's main claim, i.e. to have his passport returned, was exactly the same as his request for the interim measure and that, therefore, such a request could only be decided after the court established all the relevant facts of the case.

30. On 23 February 2001 the applicant filed an application asking that the judge be removed from the case. On 7 March 2001 the President of the Zagreb Municipal Court rejected the applicant's motion.

31. The next hearing was held on 13 April 2001. The applicant informed the court that on 4 April 2001 the Karlovac Police Department had returned his passport. Therefore, he no longer sought the return of his passport but instead sought a declaratory decision to the effect that on 6 February 1999 his passport was taken from him by the Croatian authorities and returned on 4 April 2001. He also sought costs.

32. On 24 April 2001 the applicant filed submissions with the court repeating the statements and claims he made at the hearing on 13 April 2001.

33. On 16 May 2001 the applicant's counsel appeared before the judge and agreed to reformulate the applicant's claim having regard to the fact that the passport had already been returned to him.

34. The next hearing was held on 28 May 2001 during which it was formally recorded that the passport had been returned to the applicant. The applicant's counsel sought from the court permission to specify the applicant's remaining claims. The court allowed her to do so within thirty days.

35. On 7 June 2001 the applicant himself filed submissions to the court reiterating the same claims as those submitted on 24 April 2001. No additional claims were submitted by the applicant's counsel.

36. On 13 August 2001 the applicant again filed an application asking that the judge be removed from the case. The President of the court accepted the request and the case was transferred to another judge.

37. Following a hearing on 14 November 2001 the court dismissed the applicant's claims. It found that the applicant had no further legal interest in seeking a declaratory decision that his passport had been taken from him by the Croatian authorities on 6 February 1999 and then returned on 4 April 2001. The applicant was also ordered to pay the defendant's costs.

38. The applicant's subsequent appeal was dismissed and the first instance decision was upheld by the Zagreb County Court (Županijski sud u Zagrebu) on 10 September 2002. It held that the applicant had no legal interest in seeking a declaratory decision and that the Zagreb Municipal Court's decision on the costs of the proceedings was well-founded because the applicant had lost his case.

39. According to the applicant the proceedings concerning his claim for damages have never been resumed and on 24 January 2002 the case was closed without any decision on the merits been taken.

40. According to the Government the case has not been closed and the proceedings are still pending.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

41. According to Sections 34 and 35 of the Act on Travel Documents of Croatian Citizens (Zakon o putnim ispravama hrvatskih građana - Official Gazette no. 53/1991, hereinafter the “Act on Travel Documents”) a passport will be seized when there is a reasonable suspicion that:

- a person is acting against the laws regulating customs or foreign trade.

42. Relevant parts of Section 353 of the Customs Act (Carinski zakon, Official Gazette no. 106/1993) provides, inter alia, that a person who, when crossing a border, does not declare the goods for his or her personal use shall be fined.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

43. The applicant complained that the proceedings whereby he sought the return of his passport lasted unreasonably long. He relied on Article 6 § 1 of the Convention which, in so far as relevant, reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal...”

A. Applicability of Article 6 § 1

44. The Government accepted that Article 6 § 1 is applicable to the proceedings where the applicant had sought the return of his passport. In this respect they agreed that the applicant's claim concerned a determination of his civil rights since it had been directed at a return of the applicant's property, i.e. his passport. However, they contested the applicability of Article 6 of the Convention to the part of the proceedings which had occurred after the applicant had changed his claim and had sought only a declaration that his passport had been taken from him by the Croatian authorities on 6 February 1999 and returned on 4 April 2001. They relied on the Court's case law claiming that Article 6 was not applicable to the proceedings dealing only with a procedural issue (see Senine Vadbolski, Demonet v. France, no. 22404/93, Commission decision of 12 October 1994).

45. The applicant did not comment on this part of the Government's observations.

46. The Court reiterates that, according to the principles laid down in its case-law (see, amongst other authorities, Zander v. Sweden, judgment of 25 November 1993, Series A no. 279-B, p. 38, § 22), it firstly has to be ascertained whether there was a dispute ("contestation") over a "right" which can be said, at least on arguable grounds, to be recognised under domestic law. The dispute must be genuine and serious; it may relate not only to the actual existence of a right but also to its scope and the manner of its exercise; and, finally, the result of the proceedings must be directly decisive for the right in question.

47. As to the present case the Court notes that, although the applicant's passport was at a certain point returned to him, the applicant still sought apart from a declaratory decision, that he be awarded the costs.

48. The Court considers that the proceedings in question should be considered as a whole, especially having in mind that the Zagreb Municipal Court did not adopt any decision upon the applicant's initial request. Furthermore, the applicant also sought the costs that were incurred in the course of the entire proceedings.

49. The Court notes furthermore that the applicant's request to have a declaratory decision concerning the seizure of his passport was closely connected to his request for damages. In order to obtain damages in connection with the seizure of his passport, which is certainly a claim of a pecuniary nature, the applicant had an interest in having established in a civil court that such a seizure took place.

50. Therefore, in the Court's opinion, the proceedings before the Zagreb Municipal and County Court were closely connected to the applicant's claim of a pecuniary nature and decisive for the determination of his civil rights. It follows that Article 6 applies to these proceedings as a whole.

B. Compliance with Article 6 § 1

1. The Parties' submissions

51. In the event Article 6 were to be considered applicable to the proceedings as a whole, the Government accepted that the proceedings commenced on 2 March 1999 when the applicant filed his action and ended on 10 September 2002 when the applicant's appeal was dismissed by the Zagreb County Court, lasting altogether three years, six months and eight days.

52. As to the complexity of the proceedings the Government pointed out that the case had concerned an unusual issue. The applicant had contributed to the complexity because he had changed his claim after he had received his passport on 4 April 2001.

53. They submitted further that the subject matter of the applicant's case had not called for particular urgency in deciding it. They referred to the Court's case-law, arguing that the since the case did not relate to family-law matters or to payment of damages to the victims of road accidents, or involved the interests of a great number of persons or dismissal from work no special diligence was required.

54. As to the applicant's behaviour the Government argued that he had contributed to the length of proceedings because he had insisted that the proceedings be continued even after his passport had been returned to him. Furthermore, he had repeated his claim for damages, although he had known that such a claim was the subject of separate proceedings, only to subsequently withdraw that claim. He had also submitted several applications asking that the judge be removed from the case.

55. As to the behaviour of the domestic authorities the Government contended that the Zagreb Municipal Court had proceeded with the case immediately after receiving the applicant's claim. Furthermore, it had held hearings at regular intervals.

56. The applicant disagreed with the Government and argued that a period of more than two years for determining the question of the return of his passport had exceeded the “reasonable time” requirement under Article 6 § 1 of the Convention.

2. The Court's assessment

57. The Court observes that it is not disputed that the proceedings commenced on 2 March 1999 and ended on 10 September 2002. The proceedings therefore lasted three years, six months and eight days.

58. The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the criteria established by its case-law, particularly the complexity of the case, the conduct of the applicant and of the relevant authorities and what was at stake for the applicant in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).

59. As to the complexity of the case, the Court finds that the case did not involve any particular legal or factual complexity.

60. Furthermore, the Court considers that the applicant did not contribute to the length of the proceedings in a way which may be considered unreasonable or unacceptable.

61. As to the behaviour of the domestic authorities, the Court reiterates that only delays for which the State can be held responsible may justify a finding that a “reasonable time” has been exceeded (see, inter alia, Monnet v. France, judgment of 27 October 1993, Series A no. 273, p. 12, § 30 and Šoć v. Croatia, no. 47863/99, § 105, 9 May 2003). In the instant case the Court notes that there were two long periods of inactivity in the proceedings before the Zagreb Municipal Court, i.e. from 12 April 1999 until 11 February 2000, and then from 12 February 2000 until 1 December 2000, which together amount to about twenty months. The Court notes that the Government have not given any explanation for these delays in the proceedings and that the delays are entirely attributable to the domestic authorities.

62. Finally, the Court recalls that what was at stake for the applicant, inter alia, was his freedom of movement as guaranteed by Article 2 § 2 of Protocol No. 4 to the Convention (see §§ 63-82 below). The Court considers that the proceedings which may involve such issues require examination without unnecessary delays. However, in the circumstances of the present case the Court does not find that the national court displayed the diligence required. Having regard to this, to the periods of inactivity and to the fact that the case did not involve any complexity, the Court finds that the length of proceedings in the present case exceeded what may be considered “reasonable” within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention. There has, accordingly, been a breach of this provision.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 § 2 OF PROTOCOL NO. 4 TO THE CONVENTION

63. The applicant complained further that his freedom of movement was restricted, contrary to Article 2 § 2 of Protocol No. 4, which reads as follows:

“1. Everyone lawfully within the territory of a State shall, within that territory, have the right to liberty of movement and freedom to choose his residence.

2. Everyone shall be free to leave any country, including his own.

3. No restrictions shall be placed on the exercise of these rights other than such as are in accordance with law and are necessary in a democratic society in the interests of national security or public safety, for the maintenance of ordre public, for the prevention of crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.

4. The rights set forth in paragraph 1 may also be subject, in particular areas, to restrictions imposed in accordance with law and justified by the public interest in a democratic society.”

A. Submissions of the parties

64. The Government submitted that the applicant's passport had never been seized, but that he had left it at the border checkpoint when he had refused to pay an “on the spot” fine and had demonstratively driven away. Furthermore, his passport had been kept by the authorities for more than two years only because the applicant did not reside at his registered address which again had prevented the authorities from returning the passport to him.

65. Even assuming that the applicant's passport had been seized by a customs officer, such an act was, in the Government's view, in accordance with law because Sections 34 and 35 of the Act on Travel Documents allows for the seizure of the passport where, as in this case, a person acted against the laws regulating customs of foreign trade. Furthermore, the Government maintained that any possible interference with the applicant's right to freedom of movement was in the circumstances necessary in a democratic society for the protection of public order and the rights of others.

66. The applicant maintained that his passport had been seized by a customs officer without reason. He argued that no decision had been issued justifying the seizure of his passport.

67. He contested the Government's contention that his address was unknown and claimed that already in his letter of 10 February 1999 sent to the Customs Administration he had informed the authorities of his address. To support this claim the applicant stated that he had received the Customs Administration's reply of 22 February 1999 at his place of residence in Karlovac.

B. The Court's assessment

I. Principles established by Article 2 of protocol No. 4 to the Convention and the case law of the Convention institutions

68. The Court reiterates that the right of freedom of movement as guaranteed by paragraphs 1 and 2 of Article 2 of Protocol No. 4 is intended to secure to any person a right to liberty of movement within a territory and to leave that territory, which implies a right to leave for such country of the person's choice to which he may be admitted (see, mutatis mutandis, Peltonen v. Finland, Commission decision of 20 February 1995, Decisions and Reports (DR) 80-A, p. 43, § 31 and Baumann v. France, judgment of 22 May 2001, Reports of Judgments and Decisions 2001-V, p. 217, § 61). It follows that liberty of movement prohibits any measure liable to infringe that right or to restrict the exercise thereof which does not satisfy the requirement of a measure which can be considered as “necessary in a democratic society” in the pursuit of the legitimate aims referred to in the third paragraph of the above-mentioned Article.

69. Accordingly, the Court considers that a measure by means of which an individual is dispossessed of an identity document such as, for example, a passport, undoubtedly amounts to an interference with the exercise of liberty of movement (see, mutatis mutandis, M. v. Germany, application no. 10307/83, Commission decision of 6 March 1984, DR 37, p. 113 and Baumann v. France, cited above, p. 217, § 62).

70. In the instant case, the Court notes that on 6 February 1999 the applicant's passport was taken by a customs officer because the applicant refused to pay a fine. A few days after the incident, on 10 February 1999, the applicant wrote a letter to the Customs Administration asking them to return his passport. He received a reply to his address in Karlovac stating that his passport was seized by a customs officer because the applicant refused to pay the fine for a customs offence. It was also stated that the seizure of the applicant's passport was in accordance with the law. Thus, the authorities admitted that the passport was seized. Therefore, the Government's assertion that the applicant's passport was not seized cannot be accepted.

71. The Customs Administration which was in possession of the applicant's passport, did not return it to the applicant. Instead, already on 12 February 1999 they forwarded the passport to the Slunj Police Department. The reason for not returning the passport directly to the applicant remains unclear since no proceedings were ever instituted against the applicant for any customs offence.

72. The Court notes further that, even accepting the Government's argument that the applicant's address was unknown, the Zagreb Police Department kept the applicant's passport for more than two years before it sent it to the Karlovac Police Department.

73. The Court finds that as a result of the seizure of the applicant's passport he could not, at the very least from the date of his application for its return on 10 February 1999, retrieve it. Accordingly, it observes that he was denied the use of that identity document, which, had he wished, would have permitted him to leave the country. It therefore finds that the applicant's right to liberty of movement was restricted in a manner amounting to an interference within the meaning of Article 2 of Protocol No. 4 to the Convention (see, mutatis mutandis, Guzzardi v. Italy, judgment of 6 November 1980, Series A no. 39, p. 33, § 92; Raimondo v. Italy, judgment of 22 February 1994, Series A no. 281-1, p. 19, § 39; and Labita v. Italy [GC], Reports 2000-IV, pp. 38 to 39, § 193 and Baumann v. France, cited above, p. 217, § 63 and a contrario, Piermont v. France, judgment of 27 April 1995, Series A no. 314, p. 20, § 44).

74. It remains to be determined whether that restriction was “in accordance with the law” and was a “necessary measure in a democratic society”.

2. Requirement of a measure “in accordance with the law”

75. The Government argued that the seizure of the applicant's passport was in accordance with law, namely Section 34 and 35 of the Act on Travel Documents.

76. The applicant did not address this issue.

77. Having regard to the conclusion reached (see § 82 below) the Court does not find it necessary to examine the question.

3. Necessity of the measure “in a democratic society” in the pursuit of legitimate aims

78. The Court must examine the question whether the seizure and keeping of the passport could be considered a measure which was “necessary in a democratic society” within the meaning of the third paragraph.

79. The Court notes firstly that although the applicant had refused to pay the fine imposed, no proceedings were ever instituted against him for any customs offence that he had allegedly committed. By not pursuing their initial motivation for the seizure of the applicant's passport the authorities lost any further ground for keeping the passport. Therefore, the applicant was unable to ascertain the grounds justifying the continuing deprivation of his passport.

80. The Court also notes that although the Police showed initiative in order to return the passport, the Zagreb Municipal Court rejected the applicant's request for an interim measure that the passport be returned to him. Thus, it appears that there was no co-operation or co-ordination both within the police and between the police and the judicial authorities. This lack of appropriate administrative procedures resulted, inter alia, in the applicant being unable to travel abroad for a prolonged period of time.

81. Having regard to the development of the case and the outcome of the civil proceedings for the return of the passport, the Court notes that the applicant was never charged with any customs offence and that this aspect of the civil proceedings ended when the police returned the passport. In that connection, the Court does not find any justification for the Customs Administration's refusal to return the applicant's passport or for the Zagreb Municipal Court's rejection of the applicant's request for the interim measure, which both resulted in the continuing seizure of the applicant's passport and the continuing interference with his right to liberty of movement.

82. Having regard to the above, the Court finds that the interference with the applicants liberty of movement was not a measure “necessary in a democratic society” proportionate to the aims pursued (see, Labita v. Italy, cited above, p. 147, § 197 and Baumann v. France, cited above, p. 219, § 67).

Accordingly, there has been a violation of Article 2 of Protocol No. 4.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

83. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

Damage

84. The applicant sought 20,000 euros in respect of pecuniary and non-pecuniary damage. He did not further specify his claim.

85. The Government asked the Court to assess the amount of just satisfaction to be awarded on the basis of its case-law.

86. The Court notes that the ground for awarding just satisfaction is that the applicant did not have a hearing within a reasonable time within the meaning of Article 6 § 1. The Court considers that the applicant must have sustained some non-pecuniary damage both as a result of the excessive length of proceedings and as a result of the breach of Article 2 of Protocol No. 4, which are not sufficiently compensated by a mere finding of a breach. Having regard to the facts of the case and ruling on an equitable basis, as required by Article 41 of the Convention, the Court decides to award the applicant 2,000 euros in respect of non-pecuniary damage and rejects the remainder of the claims made.

B. Costs and expenses

87. The applicant made no separate claim in respect of the costs and expenses. Accordingly, the Court does not award any sum in this respect.

C. Default interest

88. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Holds that Article 6 § 1 of the Convention is applicable to the proceedings before the Zagreb Municipal Court and the Zagreb County Court;

2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3. Holds that there has been a violation of Article 2 § 2 of Protocol No. 4;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention EUR 2,000 (two thousand euros) in respect of non-pecuniary damage which should be converted into the national currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement together with any tax that may be chargeable on the above amount;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 13 November 2003, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren NIELSEN Christos Rozakis
Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2

Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.

Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije

Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije

Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.

Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije

Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije

Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)

Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije