Parizov protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije

Država na koju se presuda odnosi
Severna Makedonija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
14258/03
Stepen važnosti
2
Jezik
Crnogorski
Datum
07.02.2008
Članovi
6
6-1
13
29
29-3
35
35-1
41
Kršenje
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 13) Pravo na delotvorni pravni lek
(Čl. 13 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-2f) Delotvorni pravni lek
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
porodični odnosi
pravo na delotvoran pravni lek
pravo na imovinu
tužba za naknadu imovinske štete
ugovor o doživotnom izdržavanju
zaštita prava na suđenje u razumnom roku
VS deskriptori
1.6 Član 6. - pravo na pravično suđenje
1.6.6 Rasprava u razumnom roku
1.13 Član 13. - pravo na delotvoran pravni lek
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 14258/03) koju je Sudu podneo protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije državljanin Makedonije, g. Sterija Parizov, dana 11. aprila 2003. godine.

Dana 17. novembra 1986. godine podnosilac predstavke i još tri osobe pokrenule su parnični postupak pred tadašnjim Opštinskim sudom u Štipu za poništenje ugovora o doživotnom izdržavanju koji su dana 7. decembra 1979. godine zaključili pokojni otac podnosioca predstavke i njegova pomajka („tužena“). Tvrdili su da je pokojni otac podnosioca predstavke bio u dobrom fizičkom stanju i da je imao dovoljno finansijskih sredstava da se sam izdržava i da, shodno tome, nije bilo potrebe za ugovorom po kojem tužena dobija četiri stotine zlatnih lira, staru ikonu neprocenjive vrednosti i zemlju.

Sud je prihvatio tužbu i odredio, između ostalog, da je ikona deo nasleđa pokojnog oca podnosioca predstavke, ali je odbacio tužbu u delu koji se tiče zlatnih lira. Rešenje je podnosiocu predstavke dostavljeno dana 3. marta 1988. godine, nakon čega su obe strane uložile žalbu. Okružni sud u Štipu je odbacio žalbe i potrvdio odluku Opštinskog suda. Dana 25. septembra 1990. godine Vrhovni sud prihvatio je reviziju i vratio predmet na ponovno razmatranje. Postupak je nastavljen 19. juna 1991. godine. Od četiri rasprave zakazane pred prvostepenim sudom, nijedna nije odložena na zahtev Podnosioca predstavke. Opštinski sud u Štipu je 1992. godine doneo je isto rešenje kao na dana 25. juna 1987. godine u kojoj se konstatuje da je otac podnosioca predstavke bio jedan od najbogatijih ljudi u selu; da je bio dobrog fizičkog stanja i da je, sklapanjem ugovora, tužena stekla značajnu imovinsku korist. Ovo rešenje je ukinuo Okružni sud u Štipu jer nije bilo u skladu sa uputstvima Vrhovnog suda. Postupak je nastavljen početkom 1994. godine. Krajem godine, prvostepeni sud je delimično prihvatio žalbu podnosioca predstavke - Sud je odredio da se samo ikona uključi u nasleđe pokojnog oca podnosioca predstavke i odbacio je tužbu za poništenje ugovora. Ponovljeni su raniji nalazi u vezi sa zlatnim lirama. Rešenje je dostavljeno podnosiocu predstavke 13. oktobra 1995. godine. I na ovo rešenje podnosilac predstavke je uložio žalbu. Marta 1996. godine Okružni sud u Štipu je poništio rešenje Opštinskog suda i izrekao presudu – ugovor je proglasio ništavnim, ali je našao da je ugovor sklopljen kao ugovor o poklonu i potvrdio ostatak rešenja prvostepenog suda. Sredinom 1996. godine tužena je podnela zahtev za reviziju Vrhovnom sudu, koje je u decembru 1998. godine ukinio rešenje Okružnog suda. Sudu je dato i uputstvo da ustanovi da li je ugovor zaključen u zakonski predviđenom obliku.

Aprila 2000. godine Apelacioni sud u Štipu vratio je predmet na ponovno ispitivanje pred prvostepenim sudom. Rešenje je dostavljeno podnosiocu predstavke 8. aprila 2002. godine. Između 11. februara 2003. i 20. aprila 2004. godine prvostepeni sud je zakazao pet rasprava, od kojih je jedna odložena zbog podnosioca predstavke. Tokom navedenog perioda, podnosilac predstavke sudu je podneo četiri predstavke. Aprila 2004. godine Prvostepeni sud u Štipu delimično je usvojio tužbu podnosioca predstavke – proglasio je ugovor nevaljanim i ocenio da je sklopljen kao ugovor o poklonu. Na ovu odluku se žalila tužena i predmet je vraćen na ponovno razmatranje. U junu 2005. godine Prvostepeni sud u Štipu proglasio je tužbu podnosioca predstavke povučenom pošto se nije pojavio pred sudom uprkos tome što mu je propisno uručen poziv. Sud je takvu odluku doneo zato što se u predmetu radilo o sporu manje vredosti. Međutim, 24. januara 2006. godine Apelacioni sud u Štipu ukinuo je to rešenje tvrdeći da se predmet ne može smatrati sporom mnanje vrednosti. Juna 2006. godine Prvostepeni sud u Štipu odbacio je tužbu podnosioca predstavke za poništenje ugovora uz obrazloženje da ugovor ispunjava sve zakonom predviđene uslove. To rešenje doneseno je nakon što je rasprava zakazana za 23. maj 2006. godine odložena zbog odsutnosti podnosioca predstavke. Na ovu odluku, podnosilac predstavke uložio je žalbu, koji je Apelacioni sud u Skopju odbacio u martu 2007. godine i potvrdio rješenje prvostepenog suda. Dana 23. aprila 2007. godine podnosilac predstavke podneo je zahtev za reviziju Vrhovnom sudu. Postupak pred tim sudom još je u toku, u momentu donošenja presude pred ESLJP.

Podnosilac predstavke žalio se da je dužina postupka bila nespojiva sa zahtevom o „razumnom vremenskom roku“ koji predviđa član 6, stav 1 Konvencije. Takođe, podnosilac predstavke osporavao je delotvornost pravnog leka uvedenog Zakonom iz 2006. godine. Sporio je da je taj pravni lek mogao da ubrza postupak. Potvrdio je nepostojanje domaće prakse u tom pogledu i utvrdio da nije bilo jasno koji bi sud imao nadležnost da rešava o njegovom predmetu.

Sud je utvrdio da je u ovom predmetu dužina postupka bila prekomerna i da nije ispunjen uslov iz člana 6, stav 1 Konvencije u pogledu „razumnog roka“. Stoga, došlo je do povrede te odredbe.

U podnescima podnijetim kao odgovor na Vladine navode, podnosilac predstavke predao je pritužbu na osnovu člana 1 Protokola br. 1 uz Konvenciju da mu je zbog prekomerne dužine spornog postupka uskraćeno pravo da preda zahtev za naknadu štete koju je pretrpeo zato što nije mogao da koristi zemljište, iz ugovora, zbog zastare.

Sud smatra da je sporni postupak, u vezi sa ocenom valjanosti ugovora po osnovu kojeg je tužena dobila pravo vlasništva nad zemljištem, još uvek u toku. U tom smislu, svaka je pritužba na osnovu člana 1 Protokola br. 1 koja se tiče ishoda postupka preuranjena. Uz to, podnosilac predstavke ne može se smatrati za lice koje poseduje „imovinu“ u smislu člana na koji se poziva. Sud stoga smatra da stvar na koju se pritužba odnosi ne ukazuje na povredu prava i sloboda predviđenih Konvencijom ili Protokolima uz nju. Iz toga slijedi da se ova pritužba mora odbaciti u skladu sa članom 35, stavovi 3 i 4 Konvencije.