Smoje protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
28074/03
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
11.01.2007
Članovi
6
6-1
Kršenje
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Upravni postupak
Tematske ključne reči
oduzimanje imovine
pravo na imovinu
upravni spor
zaštita prava na suđenje u razumnom roku
VS deskriptori
1.6 Član 6. - pravo na pravično suđenje
1.16 Član 1. protokola 1 - zaštita imovine
1.16.5 Kompenzacija
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom slučaju pokrenut je na osnovu predstavke br. 28074/03 koju je protiv Republike Hrvatske podneo hrvatski državljanin Frano Smoje, iz Splita.

Dana 1. januara 1997. godine stupio je na snagu Zakon o naknadi za imovinu oduzetu tokom jugoslovenske komunističke vladavine („Zakon o denacionalizaciji“). U skladu sa članom 22. Zakona o denacionalizaciji, nacionalizovani stanovi na kojima su treća lica stekla stanarsko pravo nisu trebali biti vraćeni bivšim vlasnicima. Stanari su imali pravo da kupuju stanove od Fonda za naknadu oduzete imovine pod povoljnim uslovima navedenim u Zakonu o prodaji stanova sa stanarskim pravima. Istovremeno, bivši vlasnici ili njihovi naslednici imali su pravo na novčanu nadoknadu za ove stanove. Izuzetno, bivši vlasnici ili njihovi naslednici imali su pravo na povraćaj u naturi za svoje nacionalizovane stanove na kojima nije bilo stanarskog prava.

Stan u Splitu u vlasništvu bake podnosioca predstavke nacionalizovan je 1958. godine. Zatim je dodeljen D.P.-u koji je stekao stanarsko pravo na stanu. Kada je D.P. umro u julu 1996. godine, stanarsko pravo je preneto na njegovu suprugu A.P. Umrla je u oktobru 1996. godine.

Nakon toga, N.K., ćerka D.P. i A.P. 7. januara 1997. godine prijavila Stambenoj komisiji Splitsko-dalmatinske županije za priznavanje stanarskog prava na navedenom stanu. Komisija je utvrdila da je njen zahtev neprihvatljiv zbog nenadležnosti, nakon čega su obe strane podnele žalbu Ministarstvu koje je odbacilo njenu žalbu. N.K. zatim podnela upravnu tužbu Upravnom sudu pobijajući tu odluku. Dana 17. februara 1999. Upravni sud ukinuo je odluke upravnih vlasti i vratio slučaj prvostepenom telu na ponovno suđenje. U ponovljenom suđenju 2. decembra 2002. godine, Stambena komisija je ponovo odbila zahtev N.K. zbog nenadležnosti. Ministarstvo je 24. jula 2003. godine odbacilo njenu žalbu i potvrdilo prvostepenu odluku. Pošto je N.K. nije podneo tužbu Upravnom sudu odluke upravnih organa su postale pravosnažne.

Grad Split je 2. februara 1997. godine podneo Općinskom sudu u Splitu tužbu protiv N.K., tražeći njenu deložaciju. Ubrzo nakon toga, N.K. podnosi protivtužbu tražeći zaključenje ugovora o zakupu sa tzv zaštićenom zakupninom u odnosu na taj stan. U nekom trenutku postupka, podnosilac predstavke intervenisao je u postupku kao umešač kod lokalnih vlasti. Opštinski sud u Splitu odbio je zahtev lokalnih vlasti, prihvatajući zahtev N.K. Sud je utvrdio da je nakon smrti njene majke A.P. po sili zakona stekla stanarsko pravo na stanu i da je zbog toga imala pravo da sa tužiocem zaključi ugovor o zakupu uz zaštićenu zakupninu. Podnosilac predstavke se žalio kao umešač. Dana 21. maja 2004. godine, Županijski sud u Splitu odbio je žalbu podnosioca predstavke i potvrdio prvostepenu presudu koja je time postala pravosnažna. Pozivajući se na nalaze suda da je stanarsko pravo na stanu stekla po sili zakona, N.K. Dana 15. decembra 2004. godine, umesto ugovora o zakupu sa lokalnim vlastima, zaključila je ugovor o kupovini sa Fondom za kompenzaciju oduzete imovine za otkup predmetnog stana. Ubrzo nakon toga, uknjižila se kao vlasnik stana u zemljišnim knjigama.

Dana 27. februara 1997. podnosilac prijave pokrenuo je upravni postupak pred Gradskim uredom za imovinsko-pravne poslove Splitsko-dalmatinske županije tražeći restituciju u prirodi navedenog stana. Kako Ured nije doneo odluku u zakonskom roku od dva meseca, podnosilac predstavke je 6. aprila 1998. godine podneo žalbu Ministarstvu pravde na ćutanje administracije. S obzirom da nije doneta odluka ni o njegovoj žalbi u zakonskom roku od dva meseca, podnosilac predstavke je 9. jula 1998. Ministarstvu prvo dostavio hitno pismo, a zatim 10. jula 1998. je Ministarstvu podneo i žalbu na ćutanje Ministarstva pred Upravnim sudom Republike Hrvatske.

Dana 17. septembra 1998. godine, Ured je odlučio da zaustavi postupak do isteka paralelnog upravnog i građanskog postupka koji su se odnosili na kćerku D.P. i A.P. Podnosilac predstavke je 23. marta 1999. godine uputio svoju žalbu Ministarstvu od 6. aprila 1998. godine, uključujući odluku o prekidu postupka. Kako ni po toj žalbi nije doneta odluka, podnosilac predstavke je 21. juna 1999. Ministarstvu podneo hitno pismo, a zatim je 7. jula 1999. proširio svoju prvobitnu žalbu na ćutanje administracije, uključujući i činjenicu da Ministarstvo nije odlučilo o njegovoj proširenoj žalbi.

Dana 28. juna 2000. godine Upravni sud presudio je u korist podnosioca predstavke i naložio Ministarstvu da u roku od šezdeset dana odluči o njegovoj žalbi na odluku o prekidu postupka. Kako Ministarstvo to nije učinilo, podnosilac predstavke se 13. septembra 2001. godine žalio Upravnom sudu, tražeći od njega da donese odluku o žalbi, koja će u potpunosti zameniti odluku Ministarstva. Upravni sud je 27.2. 2002. godine, zasedajući kao sud sa punom jurisdikcijom, doneo je odluku kojom je odbio žalbu podnosioca predstavke protiv odluke o prekidu postupka. Sud je presudio da je glavno pitanje paralelnog upravnog i građanskog postupka bilo postojanje stanarskog prava na stanu. Budući da je to pitanje bilo odlučujuće za pitanje da li je podnosilac predstavke imao pravo na povraćaj u naturi ili na naknadu, bilo je opravdano obustaviti postupak.

Podnosilac predstavke je 15. juna 2002. godine podneo ustavnu žalbu protiv te odluke Ustavnom sudu navodeći kršenje njegovog ustavnog prava na imovinu. Dana 10. decembra 2002. godine, Ustavni sud je utvrdio da je ustavna žalba podnosioca predstavke nedopuštena kao preuranjena, jer se pobijana odluka ne tiče merituma predmeta.

Dana 25. jula 2005. godine, Kancelarija za imovinske poslove odlučila je da nastavi upravni postupak. Na ročištu 6. septembra 2005. godine, Zavod je zatražio od nadležnih lokalnih vlasti da dostave dokumentaciju potrebnu za izračunavanje iznosa naknade koja se dodeljuje podnosiocu predstavke za predmetni stan, po kome je podnosilac zahteva zatražio vremenski rok za dalje podnošenje i predlaganje nekih dodatnih dokaza. Ured je prihvatio ovaj zahtev i pozvao podnosioca zahteva da podnese dodatnu dokumentaciju. Vlada je tvrdila da podnosilac predstavke još nije postupio po tom zahtevu. Tokom presude ESLJP; postupak je još uvek u toku pred Zavodom kao prvostepenim upravnim organom.

Podnosilac predstavke se žalio da je dužina postupka bila nespojiva sa zahtevom „razumnog roka“ utvrđenim u članu 6 stav 1 Konvencije.

Sud naglašava da se razumnost dužine postupka mora proceniti u svetlu okolnosti slučaja i uz pozivanje na sledeće kriterijume: složenost slučaja, ponašanje podnosioca zahteva i nadležnih organa. Sud smatra da je trajanje predmetnog upravnog postupka, koji je trajao oko devet godina i još uvek traje, a priori nerazumno. S obzirom na sudsku praksu po tom pitanju, Sud smatra da je u ovom slučaju dužina postupka bila prekomerna i nije zadovoljila uslov „razumnog roka“. Stoga je došlo do kršenja člana 6 stav 1.

Podnosilac predstavke se takođe žalio da je odluka Upravnog suda od 27. februara 2002. godine, kao i prodaja stana N.K. 15. decembra 2004. predstavlja kršenje njegovog prava na imovinu i da ga je to sprečilo da dobije povraćaj u naturi, na koji bi inače imao pravo. Oslonio se na član 1. Protokola br. 1.

U vezi sa odlukom Upravnog suda, Sud primećuje da je postupak na koji se žali još uvek u toku pred prvostepenim upravnim organom. U slučaju nepovoljnog ishoda, podnosilac predstavke bi tada mogao podneti žalbu Upravnom sudu i, na kraju, ustavnu žalbu. Što se tiče prodaje stana N.K., Sud primećuje da je podnosilac predstavke imao i još uvek ima priliku da pokrene tužbu protiv strana u ugovoru o prodaji radi poništenja. Međutim, nikada nije.

Sledi da je ovaj deo prijave nedopušten jer podnosilac nije iskoristio sva dostupna pravna sredstva.