Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu predstavke br. 15233/05, koju je protiv Republike Hrvatske podnelo pet hrvatskih državljana, gđa Lucija Štokalo, gđa Vesna Balen, gđa Snježana Grce, g. Anton Štokalo i g. Viktor Štokalo.

Godine 1963. vlasti su nacionalizovale zamljišnu parcelu na ostrvu Rabu, koja je bila u vlasništvu četvrtog i petog podnosioca predstavke i određenog J.Š., supruga prve podnositeljice predstavke i oca druge i treće podnositeljke. Godine 1964. na toj je lokaciji izgrađen restoran. Izgleda da je zemljište, koje je bilo preneseno u društveno vlasništvo, nakon toga bilo dano na korištenje poduzeću I..Tokom procesa privatizacije preduzeća I. zemljište je bilo uključeno kao deo njegovog osnovnog kapitala. Međutim, jedan je broj deonica bio odvojen u svrhu rezerve koja bi poslužila u slučaju isplate naknade bivšim vlasnicima nacionalizovane imovine koja je činila deo osnovnog kapitala preduzeća. Godine 1994. godine Hrvatski fond za privatizaciju dao je svoju saglasnost za privatizaciju preduzeća, koje je na temelju te odluke postalo vlasnik dotičnog zemljišta. Godine 1996. godine Hrvatski sabor doneo je Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vreme jugoslovenske komunističke vladavine koji je omogućio bivšim vlasnicima nacionalizovane ili konfiskovane imovine ili njihovim naslednicima u prvom redu da traže povrat ili naknadu za oduzetu imovinu. Zakon je stupio na snagu 1. januara 1997. godine.

Pozivajući se na Zakon o denacionalizaciji, podnositelji predstavke su sredinom 1997. godine pokrenuli upravni postupak pred nadležnim prvostepenim telom, područnim uredom državne uprave u Rabu. Prvo su tražili da im se dodele deonice preduzeća I., kao naknada za napred navedeno zemljište. Izgleda da su nakon toga zatražili povraćaj u naturi.

Dana 24. marta 2003. godine područni ured u Rabu doneo je delimično rešenje kojim je podnositeljima predstavke dodelio državne obveznice kao naknadu za oduzetu imovinu. Tačan iznos naknade trebao je naknadno biti utvrđen nakon donošenja merodavnih podzakonskih akata. Dana 22. decembra 2003. godine Ministarstvo financija donelo je “Pravilnik o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor” koji je stupio na snagu 1. aprila 2004. gdoien.

Podnositelji su se žalili na ovu odluku, navodeći da traže da im se vrati parcela, a ne da za nju dobiju naknadu. Ministratvo pravosuđa, kome su se žalili, nije donelo odluku o vooj žalbi u zakonskom roku, te su podnosioci podneli tužbu zbog ćutanja administracije Upravnom sudu Hrvatske, a nakon toga i ustavni tužbu Ustavnom sudu Hrvatske, prigovorivši na dužinu upravnog postupka i zatraživši da Ustavni sud naloži Upravno sudu da odluči o njihovoj tužbi u roku od tri meseca.

Upravni sud u oktobru 2004. godine donosi presudu kojom nalaže Ministarstvu pravosuđa da u roku od 30 dana donese odluku o žalbi podnosilaca iz aprila 2003. godine. Ustavni sud u decembru 2004. godine odbacuje žalbu podnosilaca na dužinu trajnja uprvanog postupka. U svojoj odluci on navodi da je ispitivao samo dužinu postupka pred Upravnim sudom u razdoblju od septembra 2003. do juna 2004. godine, kad je podnesena ustavna tužba. Stoga je presudio da se dužina postupka, koji je trajao samo devet meseci, ne bi mogla smatrati prekomernom.

Podnositelji predstavke, koji su smatrali da Ministarstvo nije postupilo prema presudi Upravnog suda od iz 2004. godine u naznačenomu roku, prvobitno su se u decembru 2004. godine obratili Ministarstvu, a potom i Upravnom sudu, zahtevajući da on, pošto je ćutanje administracije nastavljeno, postupi kao sud pune nadležnosti i donese svoju vlastitu odluku kao zamenu za odluku Ministarstva. U martu 2005. godine Upravni sud je utvrdio da je zahtev podnositelja predstavke nedopušten kao preuranjen. Utvrdio je da je presuda od 27. oktobra 2004. godine bila dostavljena Ministarstvu tek 9. novembra 2004. godine i da je stoga zahtev podnositelja predstavke od 6. decembra 2004. godine kojim se požuruje Ministarstvo da odluči o njihovoj žalbi prerano podnet. Dana 15. februara 2006. godine Ministarstvo pravosuđa preinačilo je prvostepenu odluku od 24. marta 2003. godine i odbilo zahtev podnositelja predtavke iz 1997. godine u celosti. Podnositelji predsavke su tada podneli tužbu Upravnom sudu pobijajući tu odluku. Ovaj postupak je bio još uvek u toku, u trenutku donošenja presude pred ESLJP.

Podnositelji predstavke su 29.februara 2000. godine podneli Hrvatskom fondu za privatizaciju predlog za proglašenje ništavim njegovog rešenja od 20. juna 1994. godine – vanredni pravni lek iz Zakona o upravnom postupku. Tvrdili su da im nije bila pružena prilika da učestvuju u postupku koji je doveo do te odluke. Budući da Fond nije doneo odluku o tom zahtevu u zakonskom roku od šezdeset dana, podnositelji su dana 27. juna 2000. godine podneli tužbu Upravnom sudu zbog ćutanja administracije. Dana 28. jula 2000. godine Fond je odbio zahtev podnosilaca jer ga je smatrao zahtevom za obnovu postupka. Nako toga, podnosioci su izmenili svoju tužbu od 27. juna 2000. godine, tvrdeći da nisu tražili obnovu postupka u tom predmetu, nego da su pobijali osnovanost odluke Fonda od 20. juna 1994. godine.

U septembru 2002. godine Upravni sud je presudio u korist podnositelja i ukinuo odluku Fonda od 28. jula 2000. godine. Predmet je vraćen Fondu na ponovljeni postupak koji je 23. januara 2003. godine odbio zahtev podnositelja utvrdivši kako tvrdnje koje su oni naveli ne predstavljaju osnovu za proglašenje odluke od 20. juna 1994. godine ništavom. Podnositelji su još jednom podneli tužbu Upravnom sudu, koji je ovu tužbu odbio potvrdivši odrazloženje koje je Fond dao u svojoj odluci od 23. januara 2003. godine. Dana 31. januara 2005. godine podnosioci su podneli ustavnu tužbu protiv odluke Upravnog suda, koju je Ustavni sud odbio 2007. godine.

Podnositelji predstavke prigovaraju da je dužina prvog i drugog skupa postupaka nespojiva sa zahtevom „razumnoga roka“, navedenim u članu 6., stav 1 Konvencije. Oni dalje prigovaraju da nisu imali delotvorno pravno sredstvo u odnosu na dužinu navedenih dva skupa upravnih postupaka. Pozvali su se na član 13. Konvencije. Na kraju, prigovaraju na temelju člana 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju da je povređeno njihovo pravo na poštovanje njihovog vlasništva i da nisu mogli postići povrat zemljišne parcele koja je bila nacionalizovana.

Sud utvrđuje da su prigovori koji se odnose na prekomernu dužinu prvog skupa postupka i na nepostojanje delotvornog pravnog leka u tom pogledu dopušteni, a ostatak predstavku nedopušten, kao i da je došlo do povrede članka 6., stav 1. i člana 13. Konvencije

Preuzmite presudu u pdf formatu

VIJEĆE EUROPE

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET ŠTOKALO I DRUGI PROTIV HRVATSKE

(Zahtjev br.15233/05)

PRESUDA

STRASBOURG

16. listopada 2008.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. § 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Štokalo i dr. protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Christos Rozakis, predsjednik,
Nina Vajić,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, suci,
i André Wampach , zamjenik tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost 25. rujna 2008. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 15233/05) protiv Republike Hrvatske kojega je pet hrvatskih državljana, gđa Lucija Štokalo, gđa Vesna Balen, gđa Snježana Grce, g. Anton Štokalo i g. Viktor Štokalo ("podnositelji zahtjeva") podnijelo Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 21. ožujka 2005. godine.
Podnositelje zahtjeva zastupao je g. I. Debelić, odvjetnik iz Raba. Hrvatsku Vladu ("Vlada") je zastupala njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
Dana 13. rujna 2006. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je Vladu obavijestiti o prigovorima koji se odnose na duljinu postupka i na nepostojanje učinkovitih pravnih sredstava u tom pogledu. Također je odlučeno istovremeno donijeti odluku o osnovanosti i dopuštenosti zahtjeva (članak 29., stavak 3.).

ČINJENICE

I OKOLNOSTI PREDMETA

Podnositelji zahtjeva su rođeni 1931., 1961., 1964., 1928. i 1927. godine i žive u Banjolu, Hrvatska.
Godine 1963. komunističke vlasti nacionalizirale su zemljišnu česticu na otoku Rabu, koja je bila u vlasništvu četvrtog i petog podnositelja zahtjeva i određenog J.Š., supruga prve podnositeljice zahtjeva te oca druge i treće podnositeljice zahtjeva. Godine 1964. na toj je lokaciji izgrađen restoran. Izgleda da je zemljište, koje je bilo preneseno u društveno vlasništvo, nakon toga bilo dano na korištenje poduzeću I..
Tijekom procesa privatizacije poduzeća I. zemljište je bilo uključeno kao dio njegovog temeljnog kapitala. Međutim, jedan je broj dionica bio pričuvan kako bi služile kao naknada bivšim vlasnicima nacionalizirane imovine koja je činila dio temeljnog kapitala poduzeća. Dana 20. lipnja 1994. godine Hrvatski fond za privatizaciju dao je svoju suglasnost za privatizaciju poduzeća, koje je na temelju te odluke postalo vlasnikom dotičnog zemljišta.
Dana 11. listopada 1996. godine Hrvatski sabor donio je Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, br. 92/96, 92/99 (ispravak), 80/02 (izmjene i dopune) i 81/02 (ispravak) – “Zakon o denacionalizaciji) koji je omogućio bivšim vlasnicima nacionalizirane ili konfiscirane imovine ili njihovim nasljednicima u prvom redu tražiti povrat ili naknadu za oduzetu imovinu. Zakon je stupio na snagu 1. siječnja 1997. godine.

A. Prvi skup postupaka

1. Upravni postupak za povrat ili naknadu za nacionaliziranu imovinu

Pozivajući se na Zakon o denacionalizaciji, podnositelji zahtjeva su dana 16. lipnja 1997. godine pokrenuli upravni postupak pred nadležnim prvostupanjskim tijelom, područnim uredom državne uprave u Rabu. Prvotno su tražili da im se dodijele dionice poduzeća I., kao naknada za naprijed navedenu zemljišnu česticu. Izgleda da su nakon toga zatražili povrat u naravi.
Dana 24. ožujka 2003. godine područni ured u Rabu donio je djelomično rješenje kojima je podnositeljima zahtjeva dodijelio državne obveznice kao naknadu za oduzetu imovinu. Točan iznos naknade trebao je biti utvrđen nakon donošenja mjerodavnih podzakonskih akata. Dana 22. prosinca 2003. godine Ministarstvo financija donijelo je Pravilnik o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor (Narodne novine, br. 204/03, 03/04 – “Pravilnik”), koji je stupio na snagu 1. travnja 2004. godine.
Dana 18. travnja 2003. godine podnositelji zahtjeva žalili su se Ministarstvu pravosuđa protiv prvostupanjske odluke, navodeći, u bitnome, da traže povrat dotične zemljišne čestice, a ne naknadu za nju.
Kao rezultat činjenice da Ministarstvo pravosuđa nije donijelo odluku o njihovoj žalbi u zakonskom roku od šezdeset dana, podnositelji zahtjeva su dana 24. rujna 2003. godine podnijeli tužbu zbog šutnje administracije (vidi stavak 31. ove presude) Upravnom sudu Republike Hrvatske.
Dana 23. lipnja 2004. godine podnositelji zahtjeva podnijeli su ustavnu tužbu na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Prigovorili su duljini naprijed navedenog upravnog postupka te zatražili da Ustavni sud Republike Hrvatske naloži Upravnom sudu da odluči o njihovoj tužbi u roku od tri mjeseca.
Dana 27. listopada 2004. godine Upravni sud je donio presudu kojom je naložio Ministarstvu pravosuđa da u roku od trideset dana donese odluku o žalbi podnositelja zahtjeva od 18. travnja 2003. godine.
Dana 8. prosinca 2004. godine Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva od 23. lipnja 2004. godine i dana 17. prosinca 2004. godine dostavio svoju odluku njihovom punomoćniku. Ustavni sud je ispitivao samo duljinu postupka pred Upravnim sudom u razdoblju od 24. rujna 2003. do 23. lipnja 2004. godine, kad je podnesena ustavna tužba. Stoga je presudio da se duljina postupka, koji je trajao samo devet mjeseci, ne bi mogla smatrati prekomjernom.
Podnositelji zahtjeva, koji su smatrali da Ministarstvo nije postupilo prema presudi Upravnog suda od 27. listopada 2004. godine u naznačenomu roku, prvotno su 6. prosinca 2004. godine (vidi stavak 35. ove presude) požurili Ministarstvo da to učini te su 17. prosinca 2004. godine zatražili da Upravni sud odluči o njihovoj žalbi, tj., da postupi kao sud pune nadležnosti i donese svoju vlastitu odluku kao zamjenu za odluku Ministarstva (vidi stavak 36. ove presude).
Dana 9. ožujka 2005. godine Upravni sud je utvrdio da je zahtjev podnositelja zahtjeva nedopušten kao preuranjen. Utvrdio je da je presuda od 27. listopada 2004. godine bila dostavljena Ministarstvu tek 9. studenog 2004. godine i da je stoga zahtjev podnositelja zahtjeva od 6. prosinca 2004. godine kojim se požuruje Ministarstvo da odluči o njihovoj žalbi prerano podnesen.
Dana 15. veljače 2006. godine Ministarstvo pravosuđa preinačilo je prvostupanjsku odluku od 24. ožujka 2003. godine i odbilo zahtjev podnositelja zahtjeva od 16. lipnja 1997. godine u cijelosti.
Podnositelji zahtjeva su tada podnijeli tužbu Upravnom sudu pobijajući tu odluku. Izgleda da je postupak pred tim sudom još uvijek u tijeku.

B. Drugi skup postupaka

Dana 29. veljače 2000. godine podnositelji zahtjeva podnijeli su Hrvatskom fondu za privatizaciju prijedlog za proglašenje ništavim njegovog rješenja od 20. lipnja 1994. godine (vidi stavak 6. ove presude) – izvanredni pravni lijek na raspolaganju na temelju Zakona o upravnom postupku (vidi stavak 29. ove presude). Tvrdili su da im nije bila pružena prilika sudjelovati u postupku koji je doveo do te odluke.
Budući da Fond nije donio odluku o tom zahtjevu podnositelja zahtjeva u zakonskom roku od šezdeset dana, podnositelji zahtjeva su dana 27. lipnja 2000. godine podnijeli tužbu Upravnom sudu zbog šutnje administracije (vidi stavak 32. ove presude).
Dana 28. srpnja 2000. godine Fond je odbio zahtjev podnositelja zahtjeva jer ga je smatrao zahtjevom za obnovu postupka.
Kratko nakon toga podnositelji zahtjeva izmijenili su svoju tužbu od 27. lipnja 2000. godine i pobijali odluku Fonda od 28. srpnja 2000. godine tvrdeći da nisu tražili obnovu postupka u tom predmetu, nego da su pobijali osnovanost odluke Fonda od 20. lipnja 1994. godine.
Dana 12. rujna 2002. godine Upravni sud je presudio u korist podnositelja zahtjeva i ukinuo odluku Fonda od 28. srpnja 2000. godine. Predmet je vraćen Fondu na ponovljeni postupak.
Dana 23. siječnja 2003. godine Fond je odbio zahtjev podnositelja zahtjeva utvrdivši kako tvrdnje koje su naveli podnositelji zahtjeva ne predstavljaju osnovu za proglašenje odluke od 20. lipnja 1994. godine ništavom. Podnositelji zahtjeva su još jednom podnijeli tužbu Upravnom sudu.
Dana 14. listopada 2004. godine Upravni sud je odbio tužbu podnositelja zahtjeva potvrdivši obrazloženje koje je Fond dao u svojoj odluci od 23. siječnja 2003. godine.
Dana 31. siječnja 2005. godine podnositelji zahtjeva su podnijeli ustavnu tužbu protiv odluke Upravnog suda.
Dana 18. listopada 2007. godine Ustavni sud je odbio njihovu tužbu.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno zakonodavstvo

1. Ustavni zakon o Ustavnom sudu

Mjerodavni dio Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. godine – „Ustavni zakon o Ustavnom sudu“) glasi kako slijedi:

Članak 63.

“(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud ….

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu… Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti...

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni će sud odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositeljima zbog povrede njegova ustavnog prava….Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.”

2. Zakon o općem upravnom postupku

Mjerodavne odredbe Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 53/91 od 8. listopada 1991. godine), propisuju kako slijedi:

6. Proglašavanje rješenja ništavim

Članak 267.

Ništavim se proglašava rješenje:

1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku;

2) koje bi svojim Izvršenjem moglo uzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu;

3) ije Izvršenje uopće nije moguće;

4) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke (Članak 126), a na koje rješenje stranka nije naknadno Izrično ili prešutno pristala;

5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričnoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.

6) čije bi izvršenje bilo protivno osnovnim načelima pravnog poretka.

Članak 268.

1) Rješenje se može u svako doba proglasiti ništavim po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke ili državnog odvjetnika.

2) Rješenje se može proglasiti ništavim u cijelosti ili djelomično.

3) Rješenje proglašava ništavnim organ koji ga je donio ili drugostepeni organ, a ako drugostepenog organa nema - organ koji je zakonom ovlašten da obavlja nadzor nad radom organa koji je donio rješenje.

4) Protiv rješenja kojim se neko rješenje proglašava ništavim ili se odbija prijedlog stranke ili državnog odvjetnika za proglašavanje rješenja ništavnim dopuštena je žalba. Ako nema organa koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor.

3. Zakon o upravnim sporovima

Mjerodavne odredbe Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 53/1991, 9/92 i 77/92) propisuju kako slijedi:
Članak 26. stavak 1. propisuje da ako drugostupanjski organ nije u roku od 60 dana donio rješenje o žalbi stranke protiv prvostupanjskog rješenja, a ne donese ga ni po ponovljenom zahtjevu u daljnjem roku od 7 dana, stranka može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom (tužba zbog šutnje administracije) kao da joj je žalba odbijena.
Članak 26., stavak 2. propisuje da kad prvostupanjski organ ne donese rješenje protiv kojeg nije dopuštena žalba, stranka može pokrenuti upravni spor izravno pred Upravnim sudom.
Članak 26., stavak 3. propisuje da ako prvostupanjski organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od šezdeset dana donio nikakvo rješenje o zahtjevu stranke, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostupanjskom upravnom organu. Protiv rješenja drugostupanjskog organa stranka može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom, a ako taj organ ne donese rješenje, stranka može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom uz uvjete iz stavka 1.
Članak 42., stavak 5. propisuje da kad Upravni sud, odlučujući o tužbi zbog šutnje administracije, uvaži tužbu, on će ili uputiti tuženi upravni organ kako odlučiti o predmetu o pravnim pitanjima, ili će sam donijeti rješenje o zahtjevu (postupajući kao sud pune nadležnosti iz stavka 2., članka 64.).
Članak 64., stavak 1. propisuje da će, u ovrsi presude donesene na temelju članka 42., stavka 5. upravni organ donijeti svoju odluku odmah, a najkasnije u roku od 30 dana. Inače, stranka može posebnim podneskom tražiti da on to učini. Ako taj organ ne donese akt u roku od sedam dana od tog traženja, stranka može uputiti zahtjev Upravnom sudu.
Članak 64., stavak 2. propisuje da će, ako bude postavljen takav zahtjev, Upravni sud prvo zatražiti od nadležnog organa obavijest o razlozima zbog kojih nije donio upravni akt. Nadležni organ dužan je dati tu obavijest odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako on to ne učini, ili ako dana obavijest ne opravdava neizvršenje sudske presude, Upravni sud će donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje akt nadležnog organa.

B. Sudska praksa Ustavnoga suda

U predmetu br. U-IIIA-635/2004 od 25. studenog 2004. godine, Ustavni sud je bio nadležan na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu ispitati duljinu upravnoga postupka pokrenutoga u srpnju 1996. godine kad je podnositelj ustavne tužbe pokrenuo postupak pred Upravnim sudom zbog toga što Ministarstvo obrane nije donijelo odluku u njegovom predmetu. U listopadu 1998. godine Upravni sud je naložio Ministarstvu da donese odluku u roku od 30 dana. Ministarstvo je donijelo negativnu odluku u srpnju 1999. godine. Tada je podnositelj ustavne tužbe pokrenuo drugi upravni spor, pobijajući tu odluku. U rujnu 2000. godine Upravni sud je ukinuo pobijanu odluku i vratio predmet na ponovljeni postupak. Ministarstvo je ponovno donijelo negativnu odluku i dostavilo je podnositelju ustavne tužbe u siječnju 2004. godine. Dana 18. veljače 2004. godine podnositelj ustavne tužbe pokrenuo je treći upravni spor, u kojemu mu je Upravni sud odbio tužbu u lipnju 2004. godine. U međuvremenu, 25. veljače 2004. godine, podnio je ustavnu tužbu tvrdeći da bi Ustavni sud trebao, kao i Europski sud za ljudska prva, uzeti u obzir ukupnu duljinu upravnog postupka kad ispituje je li ili nije premašio razumni rok.
Slijedom svoje prethodne prakse (odluke br. U-III-2467/2001 od 27. veljače 2002. i UIIIA/3638/2003 od 18. veljače 2004.), Ustavni sud je presudio da je za povredu članka 29. stavka 1. Ustava mjerodavna samo neaktivnost sudskih vlasti. Po njegovom mišljenju, nije moguće da postupak pred upravnim organima traje nerazumno dugo jer zakoni koji uređuju taj postupak sadrže predmnijevu da je zahtjev odbijena ako upravni organi ne donesu odluku u zakonskim rokovima. Ustavni sud je stoga ispitao samo duljinu postupka u dijelu između podnošenja treće tužbe Upravnom sudu od strane podnositelja ustavne tužbe i podnošenja ustavne tužbe. Odbio je ustavnu tužbu nalazeći da je postupak trajao samo sedam dana.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

Podnositelji zahtjeva prigovaraju da je duljina prvog i drugog skupa postupaka nespojiva sa zahtjevom „razumnoga roka“, navedenim u članku 6., stavku 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom roku ispita njegov slučaj.“

Vlada osporava tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

Vlada poziva Sud da odbije prigovor podnositelja zahtjeva glede drugog skupa postupaka, jer nikada nisu prigovorili njegovoj duljini pred domaćim vlastima, te stoga nisu iscrpili domaća pravna sredstva koja su im bila na raspolaganju, kao što to zahtijeva članak 35., stavak 1. Konvencije.
Podnositelji zahtjeva su zanijekali, bez daljnjeg potkrepljenja, tvrdnju Vlade.

2. Ocjena Suda

Sud ne smatra potrebnim ispitati prigovor Vlade o neiscrpljivanju pravnih sredstava, budući da je prigovor podnositelja zahtjeva u pogledu drugog sklopa postupaka u svakom slučaju nedopušten, iz slijedećih razloga.
Sud ponavlja da se treba uvjeriti da je nadležan u svakom predmetu u kojem se traži njegova odluka, te stoga ima obvezu ispitati pitanje svoje nadležnosti u svakoj fazi postupka (vidi predmet Blečić v. Croatia [GC], br. 59532/00, § 67., bit će objavljena u ECHR 2006). Tako, iako Vlada u svojem očitovanju nije istakla prigovor nedopuštenosti zbog nenadležnosti ratione materiae, Sud ipak mora ispitati, na svoju inicijativu, je li članak 6. Konvencije uopće primjenjiv na postupak kojemu se prigovara (vidi predmet Nylund v. Finland (dec.), br. 27110/95, ECHR 1999-VI).
Sud ističe da za primjenjivost članka 6., stavka 1. s njegove „građanske“ osnove treba postojati „spor“ o „pravu“ za koje se može reći, barem na osnovi o kojoj se može raspravljati, da je priznato na temelju domaćeg prava. Kad odlučuje može li se za neko „pravo“ reći na osnovi o kojoj se može raspravljati, da je priznato na temelju domaćeg prava, Sud mora uzeti u obzir formulaciju mjerodavnih pravnih odredbi i način na koje te odredbe tumače domaći sudovi (vidi naprijed citirani predmet Nylund v. Finland).
S tim u vezi Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva pokrenuli drugi skup postupaka podnijevši prijedlog za proglašavanje ništavim odluku Fonda od 20. lipnja 1994. godine, zbog toga što nisu sudjelovali u postupku koji je doveo do te odluke. Taj zahtjev predstavlja izvanredni pravni lijek, koji se može koristiti za pobijanje upravne odluke isključivo na osnovama navedenim u članku 267. Zakona o općem upravnom postupku (vidi stavak 29. ove presude). Kad je to tako, Sud smatra da pravo koje traže podnositelji zahtjeva, i to da odluka Fonda bude proglašena ništavom zbog njihovoga nesudjelovanja u postupku nije priznato, čak i na osnovi o kojoj bi se moglo raspravljati, prema hrvatskom pravu (vidi predmet Gallo v. Slovakia, br. 30900/96, odluka Komisije od 4. rujna 1996.). Stoga članak 6. Konvencije nije primjenjiv na drugi skup postupaka. Slijedi da je prigovor podnositelja zahtjeva u odnosu na taj postupak nespojiv ratione materiae s odredbama Konvencije u smislu članka 35., stavka 3., te ga treba odbiti na temelju članka 35., stavka 4.
S druge strane, Sud primjećuje da prigovor podnositelja zahtjeva u odnosu na prvi skup postupaka nije očigledno neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Isto tako primjećuje da nije nedopušten na bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1. Razdoblje koje treba uzeti u obzir

Sud primjećuje da je prvi upravni postupak pokrenut 16. lipnja 1997. godine. Međutim, razdoblje koje treba uzeti u razmatranje počelo je tek 18. travnja 2003. godine kad su se podnositelji zahtjeva žalili protiv prvostupanjske odluke. Tada je nastao „spor“ u smislu članka 6., stavka 1. (vidi, na primjer, predmete Božić v. Croatia, br. 22457/02, § 26, od 29. lipnja 2006., Počuča v. Croatia, br. 38550/02, § 30, od 29. lipnja 2006., and Janssen v. Germany, br. 23959/94, § 40, od 20. prosinca 2001).
Ti postupci su još uvijek u tijeku. Tako su trajali pet godina i pet mjeseci tijekom kojih je donesena jedna odluka o osnovanosti.

2. Razumnost duljine postupka

Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelje zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelje zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Cocchiarella v. Italy [GC], br. 64886/01, § 68., bit će objavljen u ECHR 2006 i Frydlender v. France [GC] , br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).
Sud je često utvrdio povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su se postavljala pitanja slična pitanju u ovome predmetu (vidi, na primjer, predmetS. v. Austria, br. 26297/95, od 21. prosinca 1999.).
Razmotrivši sav materijal koji mu je podnesen Sud smatra da Vlada nije iznijela niti jednu činjenicu ili argument koji bi ga mogli navesti na donošenje drukčijeg zaključka u ovome predmetu. Uzimajući u obzir svoju sudsku praksu u ovakvim stvarima, Sud smatra da je u ovome predmetu duljina postupka prekomjerna i ne ispunjava zahtjev „razumnoga roka“. Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE

Podnositelji zahtjeva nadalje prigovaraju da nisu imali djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na duljinu naprijed navedena dva skupa upravnih postupaka. Pozvali su se na članak 13. Konvencije, koji glasi kako slijedi: „Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“
Vlada osporava tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

Ukoliko se prigovor podnositelja zahtjeva odnosi na prvi skup postupaka, Sud primjećuje da je on povezan s onim naprijed ispitanim, te stoga isto tako treba utvrditi da je dopušten.
U mjeri u kojoj se prigovor podnositelja zahtjeva odnosi na drugi skup postupaka, Sud ponavlja kako članak 13. ne sadrži opće jamstvo pravne zaštite svih prava. On se odnosi isključivo na one predmete u kojima podnositelj zahtjeva navodi, na osnovi o kojoj se može raspravljati, da je povrijeđeno jedno od njegovih prava ili sloboda navedenih u Konvenciji. S tim u vezi Sud upućuje na svoja naprijed navedena utvrđenja prema kojima je prigovor podnositelja zahtjeva koji se odnosi na duljinu drugog skupa postupaka izvan nadležnosti ratione materiae. Slijedi da je ovaj prigovor također nespojiv ratione materiae s odredbama Konvencije, u smislu članka 35., stavka 3., te treba biti odbijen na temelju članka 35., stavka 4.

B. Osnovanost

Vlada prvo tvrdi da su, bez obzira na činjenicu što je Ustavni sud odbio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, podnositelji zahtjeva uspješno iskoristili druga pravna sredstva koja su im bila na raspolaganju za ubrzanje dijela postupka koji je bio pred upravnim vlastima. Posebice, dana 27. listopada 2004. godine Upravni sud je usvojio njihovu tužbu zbog šutnje administracije i naložio Ministarstvu da odluči o njihovoj žalbi od 18. travnja 2003. godine, a Ministarstvo je konačno to i učinilo.
Nadalje, s obzirom da je postupak u predmetu podnositelja zahtjeva u tijeku pred Upravnim sudom, Vlada ističe da bi, da taj sud nije donio presudu u razumnome roku, podnositelji zahtjeva imali mogućnost ponovno se obratiti Ustavnom sudu, koji je u skladu sa svojom praksom, sankcionirao prekomjernu duljinu postupka pred Upravnim sudom.
Pozivajući se na sudsku praksu Suda (vidi naprijed citirani predmet Božić v. Croatia, § 35.) – prema kojemu čak i ako samo jedno pravno sredstvo samo po sebi u potpunosti ne zadovoljava zahtjev djelotvornosti, ukupni zbroj pravnih sredstava koje daje domaće pravo može to učiniti – Vlada smatra da pravna sredstva na koja je ona uputila, uzeta u zbroju, zadovoljavaju zahtjev djelotvornosti. Tako su podnositelji zahtjeva imali djelotvorno pravno sredstvo za svoj prigovor radi duljine prvog i drugog skupa postupaka.
Podnositelji zahtjeva osporavaju ove tvrdnje.

2. Ocjena Suda

(a) Glede tužbe zbog šutnje administracije

Sud primjećuje da je Upravni sud, nakon tužbe podnositelja zahtjeva zbog šutnje administracije od 24. rujna 2003. godine, u svojoj presudi od 27. listopada 2004. godine naložio Ministarstvu pravosuđa da odluči o njihovoj žalbi u roku od trideset dana (vidi stavak 16. ove presude). Međutim, Ministarstvo to nije učinilo do 15. veljače 2006. godine (vidi stavak 17. ove presude). To je bilo više od jedne godine i tri mjeseca nakon 9. studenog 2004. godine, datuma kad je presuda Upravnog suda dostavljena Ministarstvu (vidi stavak 16. ove presude). 62. I još više od toga, kad su se podnositelji zahtjeva, radi sprečavanje naprijed navedenog odugovlačenja, dana 17. prosinca 2004. godine po drugi puta obratili Upravnom sudu tražeći da on sam odluči o njihovoj žalbi, taj je sud utvrdio da je njihov zahtjev nedopušten kao preuranjen (vidi stavke 15.-16. ove presude). Pri tome je odlučio da je njegova prethodna presuda od 27. listopada 2004. godine bila dostavljena Ministarstvu tek 9. studenog 2004. godine te da je stoga njihov zahtjev od 6. prosinca 2004. godine kojim požuruju Ministarstvo da odluči o njihovoj žalbi prerano podnesen. Upravni sud je tako odlučio bez obzira na činjenicu da podnositelji zahtjeva nisu ni na koji način mogli znati kada je presuda od 27. listopada 2004. godine bila dostavljena Ministarstvu, i usprkos činjenici što je 9. ožujka 2005. godine, kada je donio odluku kojom je utvrdio da je zahtjev podnositelja zahtjeva preuranjen, bilo jasno da Ministarstvo nije postupilo po nalogu toga suda da odluči o žalbi podnositelja zahtjeva u roku od trideset dana.
Sud stoga smatra da se u ovome predmetu, u kojemu je Ministarstvo propustilo postupiti po presudi Upravnog suda na vrijeme i u kojemu je taj sud, na način koji predstavlja prekomjerni formalizam, utvrdio da je naknadni zahtjev podnositelja zahtjeva da sankcionira ponašanje Ministarstva nedopušten, ne može tvrditi, kao što to čini Vlada, da su „podnositelji zahtjeva uspješno iskoristili druga pravna sredstva koja su im bila na raspolaganju za ubrzanje postupka u dijelu pred upravnim vlastima.“

(b) Glede ustavne tužbe

Sud primjećuje da naprijed navedena praksa Ustavnog suda (vidi stavke 37.-38. ove presude) ukazuje da Ustavni sud, kad odlučuje o ustavnoj tužbi koja se odnosi na duljinu postupka koji je u tijeku pred Upravnim sudom, ne razmatra ukupno trajanje toga postupka, jer isključuje razdoblje tijekom kojega je predmet bio u tijeku pred upravnim vlastima. Sud s tim u vezi ponavlja da je u svojim presudama Božić i Počuča primijetio da se pristup Ustavnog suda razlikuje od pristupa Suda, jer ne obuhvaća sve faze postupka. Iz toga je razloga Sud presudio da se sama ustavna tužba ne može smatrati „djelotvornim“ pravnim sredstvom u smislu članka 35., stavka 1. i 13. Konvencije, u odnosu na duljinu upravnog postupka (vidi naprijed citirane predmete Božić v. Croatia, §§ 34., 36. i 45. i Počuča v. Croatia, § 37.). Kako Vlada nije dostavila nikakve dokaze o protivnome, Sud ne vidi nikakvih razloga da u ovome predmetu donese drugačiju odluku.

(c) Glede ukupnog zbroja pravnih sredstava

Budući, kako je naprijed navedeno (vidi stavak 63. ove presude), tužba podnositelja zahtjeva zbog šutnje administracije nije dovela do ubrzanja dijela postupka koji je bio pred upravnim vlastima, Sud ne može zaključiti, u okolnostima ovoga predmeta, da je ovo pravno sredstvo moglo povećati djelotvornost ustavne tužbe. Budući da se sama ustavna tužba ne može smatrati djelotvornim sredstvom za duljinu upravnog postupka (vidi stavak 64. ove presude), slijedi da podnositelji zahtjeva u ovome predmetu nisu imali djelotvorno pravno sredstvo za svoj prigovor zbog duljine prvog skupa postupaka.
Stoga je došlo do povrede članka 13.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU

Na kraju, podnositelji zahtjeva prigovaraju na temelju članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju da je povrijeđeno njihovo pravo na poštivanje njihovog vlasništva i da nisu mogli postići povrat zemljišne čestice koja je bila nacionalizirana. Članak 1. Protokola br. 1 glasi kako slijedi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

Sud primjećuje da je postupak za odlučivanje o zahtjevu podnositelja zahtjeva za povrat zemljišta o kojemu se radi (prvi skup postupaka) još uvijek u tijeku. U takvim okolnostima, Sud smatra da bi bilo preuranjeno zauzeti stav o sadržaju toga prigovora (vidi, na primjer Krysziewicz v. Poland (dec.), br. 77420/01, od 29. studenog 2005. i Wesołowska v. Poland (dec.), br. 17949/03, od 4. ožujka 2008.). Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten kao preuranjen te da ga treba odbiti na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

Podnositelji zahtjeva potražuju 328.500 eura (EUR) na ime naknade materijalne štete i 75.000 EUR na ime nematerijalne štete.
Vlada osporava te zahtjeve.
Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete te stoga odbija taj zahtjev. S druge strane, svakome podnositelju zahtjeva dosuđuje 3.000 EUR na ime nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelji zahtjeva također potražuju 332.267 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i pred Sudom.
Vlada osporava taj zahtjev.
Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ukoliko je dokazao da su oni stvarno i nužno nastali i da su bili razumni s obzirom na količinu. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje posjeduje i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi podnositeljima zahtjeva zajedno iznos od 660 EUR na ime troškova i izdataka u domaćem postupku, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.

C. Zatezna kamata

Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

Utvrđuje da su prigovori koji se odnose na prekomjernu duljinu prvog skupa postupka i na nepostojanje djelotvornoga pravnog sredstva u tom pogledu dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten;

presuđuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije;

presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;

presuđuje

(a) da tužena država treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti slijedeće iznose koje treba pretvoriti hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja:

svakome podnositelju zahtjeva 3.000 EUR (tri tisuće eura) na ime nematerijalne štete;
podnositeljima zahtjeva zajedno 660 EUR (šesto šezdeset eura) na ime troškova i izdataka;
svaki porez koji bi mogao biti zaračunat na te iznose;

(b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;

odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 16. listopada 2008. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

André Wampach Christos ROZAKIS

zamjenik tajnika Predsjednik

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF ŠTOKALO AND OTHERS v. CROATIA

(Application no. 15233/05)

JUDGMENT

STRASBOURG

16 October 2008

FINAL

16/01/2009

This judgment may be subject to editorial revision

In the case of Štokalo and Others v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Christos Rozakis, President,
Nina Vajić,
Khanlar Hajiyev,
Dean Spielmann,
Sverre Erik Jebens,
Giorgio Malinverni,
George Nicolaou, judges,
and André Wampach, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 25 September 2008,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 15233/05) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by five Croatian nationals, Mrs Lucija Štokalo, Mrs Vesna Balen, Mrs Snježana Grce, Mr Anton Štokalo and Mr Viktor Štokalo (“the applicants”), on 21 March 2005.

2. The applicants were represented by Mr I. Debelić, a lawyer practising in Rab. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3. On 13 September 2006 the President of the First Section decided to communicate the complaints concerning the length of the proceedings and the lack of remedies in that respect to the Government. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 3).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicants were born in 1931, 1961, 1964, 1928 and 1927 respectively and live in Banjol, Croatia.

5. In 1963 the Communist authorities nationalised a plot of land on the island of Rab, owned by the fourth and fifth applicants and a certain J.Š., who was the first applicant’s husband and the second and the third applicants’ father. In 1964, a restaurant was built on the site. It appears that the land, which had been transferred into social ownership, was subsequently given to the company I. for its use.

6. During the process of privatisation of the company I. the land was included as part of its share capital. However, a number of shares were reserved to serve as compensation for former owners of nationalised property which formed part of the company’s share capital. On 20 June 1994 the Croatian Privatisation Fund (Hrvatski fond za privatizaciju) gave its consent to the privatisation of the company, which on the basis of that decision subsequently became the owner of the land in question.

7. On 11 October 1996 the Croatian Parliament passed the Act on Compensation for, and Restitution of, Property Taken under the Yugoslav Communist Regime (Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, Official Gazette nos. 92/96, 92/99 (corrigendum), 80/02 (amendments) and 81/02 (corrigendum) – “the Denationalisation Act”) which enabled former owners of nationalised or confiscated property, or their heirs in the first line of succession to seek either restitution of or compensation for the property taken. The Act entered into force on 1 January 1997.

A. The first set of proceedings

1. Administrative proceedings for restitution of or compensation for nationalised property

8. On 16 June 1997 the applicants, relying on the Denationalisation Act, instituted administrative proceedings before the regional office of the state administration in Rab, as the competent first-instance administrative authority. Initially they asked to be awarded shares in the company I. as compensation for the above plot of land. It would appear that they subsequently sought restitution in kind.

9. On 24 March 2003 the Rab regional office issued an interim decision granting the applicants state bonds in compensation for the property taken. The exact amount of compensation was to be determined after the enactment of the relevant subordinate legislation. On 22 December 2003 the Ministry of Finance adopted the Ordinance on the Criteria for the Determination of Compensation for Construction Land and Business Premises Taken under the Yugoslav Communist Regime (Pravilnik o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor, Official Gazette no. 204/03, 03/04 – “the Ordinance”), which entered into force on 1 April 2004.

10. On 18 April 2003 the applicants appealed to the Ministry of Justice against the first-instance decision asserting in the main that they were seeking the restitution of the plot of land in question rather than compensation for it.

11. As a result of the fact that the Ministry of Justice did not render a decision on their appeal within the statutory time-limit of sixty days, on 24 September 2003 the applicants brought an action for failure to respond (tužba zbog šutnje administracije, see paragraph 31 below) in the Administrative Court (Upravni sud Republike Hrvatske).

12. On 23 June 2004 the applicants lodged a constitutional complaint under section 63 of the Constitutional Court Act. They complained about the length of the above administrative proceedings and requested the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) to order the Administrative Court to decide on their action within three months.

13. On 27 October 2004 the Administrative Court passed a judgment ordering the Ministry of Justice to decide on the applicants’ appeal of 18 April 2003 within thirty days.

14. On 8 December 2004 the Constitutional Court dismissed the applicants’ constitutional complaint of 23 June 2004 and served its decision on their representative on 17 December 2004. It examined only the length of the proceedings before the Administrative Court between 24 September 2003 and 23 June 2004, when the constitutional complaint was lodged. It held, consequently, that the length of proceedings, which had lasted for only nine months, could not be considered excessive.

15. The applicants, having taken the view that the Ministry had failed to comply with the Administrative Court’s judgment of 27 October 2004 within the time-limit indicated, initially urged the Ministry to do so on 6 December 2004 (see paragraph 35 below) and on 17 December 2004 requested the Administrative Court to decide on their appeal, that is to say, act as a court of full jurisdiction and issue its own decision in substitution for that of the Ministry (see paragraph 36 below).

16. On 9 March 2005 the Administrative Court declared the applicants’ request inadmissible as being premature. It found that its judgment of 27 October 2004 had only been served on the Ministry on 9 November 2004 and that therefore the applicant’s request of 6 December 2004 urging the Ministry to decide on their appeal had been submitted too early.

17. On the 15 February 2006 the Ministry of Justice reversed the first-instance decision of 24 March 2003 and dismissed the applicants’ request of 16 June 1997 in its entirety.

18. The applicants then brought an action before the Administrative Court challenging that decision. It appears that the proceedings are still pending before that court.

B. The second set of proceedings

19. On 29 February 2000 the applicants filed with the Croatian Privatisation Fund a petition to declare null and void (prijedlog za proglašavanje rješenja ništavim) its decision of 20 June 1994 (see paragraph 6 above) – an extraordinary remedy available under the Administrative Procedure Act (see paragraph 29 below). They argued that they had not been given the opportunity to participate in the proceedings leading to that decision.

20. As the Fund did not give a decision on the applicants’ petition within the statutory time-limit of sixty days, on 27 June 2000 the applicants brought an action for failure to respond in the Administrative Court (see paragraph 32 below).

21. On 28 July 2000 the Fund dismissed the applicants’ petition as it considered it to be a petition for the reopening of the proceedings.

22. Shortly afterwards, the applicants modified their action of 27 June 2000 and challenged the Fund’s decision of 28 July 2000 maintaining that they had not requested the reopening of the case but had challenged the Fund’s decision of 20 June 1994 on its merits.

23. On 12 September 2002 the Administrative Court found for the applicants and quashed the Fund’s decision of 28 July 2000. The case was remitted to the Fund.

24. On 23 January 2003 the Fund dismissed the applicants’ petition finding that the arguments adduced by the applicants did not constitute grounds to declare the decision of 20 June 1994 null and void. The applicants once again brought an action in the Administrative Court.

25. On 14 October 2004 the Administrative Court dismissed the applicants’ action endorsing the reasons given by the Fund in its decision of 23 January 2003.

26. On 31 January 2005 the applicants lodged a constitutional complaint against the Administrative Court’s decision.

27. On 18 October 2007 the Constitutional Court dismissed their complaint.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. The relevant legislation

1. The Constitutional Court Act

28. The relevant part of the Constitutional Act on the Constitutional Court (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 49/2002 of 3 May 2002 – “the Constitutional Court Act”) reads as follows:

Section 63

“(1) The Constitutional Court shall examine a constitutional complaint whether or not all legal remedies have been exhausted if the competent court fails to decide a claim concerning the applicant’s rights and obligations or a criminal charge against him or her within a reasonable time ...

(2) If a constitutional complaint ... under paragraph 1 of this section is upheld, the Constitutional Court shall set a time-limit within which the competent court must decide the case on the merits...

(3) In a decision issued under paragraph 2 of this section, the Constitutional Court shall assess appropriate compensation for the applicant for the violation of his or her constitutional rights ... The compensation shall be paid out of the State budget within three months from the date a request for payment is lodged.”

2. The Administrative Procedure Act

29. The relevant provisions of the Administrative Procedure Act (Zakon o općem upravnom postupku, Official Gazette no. 53/1991 of 8 October 1991) provide as follows:

6. Declaring a decision null and void

Section 267

A decision shall be declared null and void if:

1) it is delivered in administrative proceedings in matters which fall within the jurisdiction of the courts or in matters not to be decided in administrative proceedings;

2) its enforcement might result in a criminal offence punishable by the criminal code;

3) its enforcement is not at all possible;

4) it is rendered without a prior request by a party (section 216), and the party did not subsequently expressly or tacitly consent to it;

5) it is affected by an error expressly provided for in a statutory provision as a ground of nullity;

6) its enforcement would be contrary to public policy (ordre public)

Section 268

(1) A decision may be declared null and void ex officio or following the petition of a party or the state attorney.

(2) A decision may be declared null and void in its entirety or in part.

(3) ...

(4) An appeal lies against the decision declaring certain decisions null and void or dismissing the party’s or state attorney’s petition to declare a decision null and void. If no appellate authority exists, one may bring an administrative action directly.

3. The Administrative Disputes Act

30. The relevant provisions of the Administrative Disputes Act (Zakon o upravnim sporovima, Official Gazette nos. 53/1991, 9/92 and 77/92) provide as follows:

31. Section 26 (1) provides that if the appellate administrative authority fails to give a decision on a party’s appeal against a first-instance decision within sixty days, and fails to do so upon a repeated request within a further period of seven days, the party may bring an action in the Administrative Court (action for failure to respond, tužba zbog šutnje administracije), as if his or her appeal had been dismissed.

32. Section 26 (2) provides that when the first-instance administrative authority fails to give a decision against which no appeal lies, the party may directly bring an action in the Administrative Court.

33. Section 26 (3) provides that, in matters where the right of appeal exists, if a first-instance administrative authority fails to give a decision on a party’s application within sixty days, the party may submit his or her application to the appellate administrative authority. Against the latter authority’s decision the party may bring an action in the Administrative Court, and if the authority fails to give a decision, the party may bring an administrative action under the conditions set out in paragraph 1.

34. Section 42 (5) provides that when the Administrative Court, following the action for failure to respond, finds for the plaintiff, it shall either instruct the respondent administrative authority as to how to decide the case on points of law, or shall itself rule on the application (acting as a court of full jurisdiction under paragraph 2 of section 64).

35. Section 64 (1) provides that, in the execution of the judgment rendered under section 42 (5), the administrative authority shall issue its decision immediately but at the latest within 30 days. Otherwise, a party may by a special submission request it to do so. If the authority does not issue a decision within seven days following that request, a party may apply to the Administrative Court.

36. Section 64 (2) provides that if such an application is made, the Administrative Court shall first ask the administrative authority to give reasons for its omission. The authority shall reply immediately but at the latest within seven days. If the authority fails to do so, or if the reasons given do not justify the failure to decide, the Administrative Court shall give a decision which will substitute the decision of the administrative authority.

B. The Constitutional Court’s practice

37. In case no. U-IIIA/635/2004 of 25 November 2004, the Constitutional Court was seized under Section 63 of the Constitutional Court Act to examine the length of administrative proceedings instituted in July 1996 when the complainant had brought an action in the Administrative Court for the Ministry of Defence’s failure to give a decision in his case. In October 1998 the Administrative Court ordered the Ministry to give a decision within 30 days. The Ministry gave a negative decision in July 1999. The complainant then brought a second administrative action, challenging that decision. In September 2000 the Administrative Court quashed the impugned decision and remitted the case. The Ministry again gave a negative decision and served it on the complainant in January 2004. On 18 February 2004 the complainant brought a third administrative action, which was dismissed by the Administrative Court in June 2004. At the same time on 25 February 2004 he lodged a constitutional complaint arguing that the Constitutional Court should, like the European Court of Human Rights, take into consideration the overall length of administrative proceedings when examining whether or not they exceeded a reasonable time.

38. Following its previous practice (decisions no. U-III-2467/2001 of 27 February 2002, and U-IIIA-3638/2003 of 18 February 2004), the Constitutional Court held that only the inactivity of the judicial authorities was relevant as constituting a breach of Article 29 § 1 of the Constitution. In its view it was not possible for proceedings before the administrative authorities to last an unreasonably long period of time because the statutes regulating those proceedings contained the presumption that if the administrative authorities failed to give a decision within the statutory time-limits the application was considered dismissed. The Constitutional Court therefore examined only the length of the proceedings between the introduction of the complainant’s third action in the Administrative Court and the lodging of the constitutional complaint. It dismissed the constitutional complaint finding that the proceedings had lasted only seven days.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

39. The applicants complained that the length of the first and the second set of proceedings had been incompatible with the “reasonable time” requirement, laid down in Article 6 § 1 of the Convention, which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal...”

40. The Government contested that argument.

A. Admissibility

1. The parties’ arguments

41. The Government invited the Court to reject the applicants’ complaint in respect of the second set of proceedings because they never complained about their length before the domestic authorities and thus failed to exhaust the available domestic remedies, as required under Article 35 § 1 of the Convention.

42. The applicants denied, without further substantiation, the Government’s argument.

2. The Court’s assessment

43. The Court does not find it necessary to examine the Government’s non-exhaustion objection, as the applicants’ complaint in respect of the second set of proceedings is in any event inadmissible for the following reasons.

44. The Court reiterates that it has to satisfy itself that it has jurisdiction in any case brought before it, and is therefore obliged to examine the question of its jurisdiction at every stage of the proceedings (see Blečić v. Croatia [GC], no. 59532/00, § 67, to be published in ECHR 2006). Thus, even though the Government in their observations raised no plea of inadmissibility concerning lack of jurisdiction ratione materiae, the Court nevertheless has to examine, of its own motion, whether Article 6 of the Convention is at all applicable to the proceedings complained of (see Nylund v. Finland (dec.), no. 27110/95, ECHR 1999‑VI).

45. The Court points out that for Article 6 § 1 to be applicable under its “civil” head, there must be a “dispute” over a “right” which can be said, at least on arguable grounds, to be recognised under domestic law. In deciding whether a “right” could arguably be said to be recognised under the domestic law, the Court must have regard to the wording of the relevant legal provisions and to the way in which these provisions are interpreted by the domestic courts (see Nylund v. Finland, cited above).

46. In this connection the Court observes that the applicants initiated the second set of proceedings by filing a petition to declare null and void the Fund’s decision of 20 June 1994 on the grounds that they had not participated in the proceedings leading up to that decision. Such a petition represents an extraordinary remedy which may be used to challenge administrative decisions exclusively on one of the grounds listed in section 267 of the Administrative Procedure Act (see paragraph 29 above). That being so, the Court considers that the right claimed by the applicants, namely to have the Fund’s decision declared null and void on the grounds of their non-participation in the proceedings, is not recognised, even on arguable grounds, under Croatian law (see Gallo v. Slovakia, no. 30900/96, Commission decision of 4 September 1996). Accordingly, Article 6 of the Convention is not applicable to the second set of proceedings. It follows that the applicants’ complaint in respect of those proceedings is incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 and must be rejected pursuant to Article 35 § 4.

47. On the other hand, the Court notes that the applicants’ complaint in respect of the first set of proceedings is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It also notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. Period to be taken into consideration

48. The Court observes that the first administrative proceedings were instituted on 16 June 1997. However, the period to be taken into consideration began only on 18 April 2003 when the applicants appealed against the first-instance decision. It was then that a “dispute” within the meaning of Article 6 § 1 arose (see, for example, Božić v. Croatia, no. 22457/02, § 26, 29 June 2006, Počuča v. Croatia, no. 38550/02, § 30, 29 June 2006, and Janssen v. Germany, no. 23959/94, § 40, 20 December 2001).

49. Those proceedings are still pending. Thus, they have so far lasted five years and five months during which one decision on the merits has been adopted.

2. Reasonableness of the length of the proceedings

50. The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the applicant and the relevant authorities and what was at stake for the applicant in the dispute (see, among many other authorities, Cocchiarella v. Italy [GC], no. 64886/01, § 68, to be published in ECHR 2006, and Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII).

51. The Court has frequently found violations of Article 6 § 1 of the Convention in cases raising issues similar to the one in the present case (see, for example, G.S. v. Austria, no. 26297/95, 21 December 1999).

52. Having examined all the material submitted to it, the Court considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion in the present case. Having regard to its case-law on the subject, the Court considers that in the instant case the length of the first set of proceedings is excessive and fails to meet the “reasonable time” requirement.

There has accordingly been a breach of Article 6 § 1.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

53. The applicants further complained that they had not had an effective remedy in respect of the length of the above two sets of the administrative proceedings. They relied on Article 13 of the Convention, which reads as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

54. The Government contested that argument.

A. Admissibility

55. In so far as the applicants’ complaint concerns the first set of proceedings, the Court notes that it is linked to the one examined above and must therefore likewise be declared admissible.

56. To the extent that the applicants’ complaint concerns the second set of proceedings, the Court reiterates that Article 13 does not contain a general guarantee of legal protection of all rights. It relates exclusively to those cases in which the applicant alleges, on arguable grounds, that one of his rights or freedoms set forth in the Convention has been violated. In this connection the Court refers to its above findings according to which the applicants’ complaint concerning the length of the second set of proceedings is outside its competence ratione materiae. It follows that this complaint is also incompatible ratione materiae with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 and must be rejected pursuant to Article 35 § 4.

B. Merits

1. The parties’ arguments

57. The Government first submitted that, regardless of the fact that the Constitutional Court had dismissed the applicant’s constitutional complaint, the applicants had successfully availed themselves of other remedies available to them for accelerating the part of the proceedings that was before the administrative authorities. In particular, on 27 October 2004 the Administrative Court granted their action for failure to respond and ordered the Ministry to decide on their appeal of 18 April 2003, and the Ministry had eventually done so.

58. Furthermore, given that the applicants’ case is pending before the Administrative Court, the Government pointed out that if that court did not render a judgment within a reasonable time, the applicants had the possibility of addressing the Constitutional Court once again, which in accordance with its jurisprudence, sanctioned the excessive length of proceedings before the Administrative Court.

59. Relying on the Court’s case-law (see Božić v. Croatia, cited above, § 35) – according to which even if a single remedy does not by itself entirely satisfy the requirement of effectiveness, the aggregate of remedies afforded by domestic law may do so – the Government deemed that the remedies to which they referred, taken in aggregate, met the requirement of effectiveness. Thus, the applicants had had an effective remedy for their complaint about the length of the first set of proceedings.

60. The applicants contested these arguments.

2. The Court’s assessment

(a) As to the action for failure to respond

61. The Court notes that, following the applicants’ action for failure to respond of 24 September 2003, the Administrative Court in its judgment of 27 October 2004 ordered the Ministry of Justice to decide on their appeal within thirty days (see paragraph 16 above). However, it was not until 15 February 2006 that the Ministry did so (see paragraph 17 above). That was more than one year and three months after 9 November 2004, the date on which the Administrative Court’s judgment was served on the Ministry (see paragraph 16 above).

62. What is more, when the applicants, with a view to preventing the aforementioned delay, on 17 December 2004 addressed the Administrative Court for the second time requesting it to decide on their appeal itself, that court declared their request inadmissible as being premature (see paragraphs 15-16 above). In doing so it held that its previous judgment of 27 October 2004 had only been served on the Ministry on 9 November 2004 and that therefore the applicant’s request of 6 December 2004 urging the Ministry to decide on their appeal had been submitted too early. The Administrative Court held in this way despite the fact that the applicants could not possibly have known when the judgment of 27 October 2004 had been served on the Ministry, and despite the fact that on 9 March 2005, when it gave its decision declaring the applicants’ request premature, it was clear that the Ministry had not complied with that court’s order to decide the applicants’ appeal within thirty days.

63. The Court therefore considers that in the instant case, where the Ministry failed to comply with the Administrative Court’s judgment in a timely fashion and where that court, in a manner amounting to excessive formalism, declared inadmissible the applicants’ subsequent request to sanction the behaviour of the Ministry, it cannot be argued, as the Government did, that “the applicants successfully availed themselves of other remedies available to them for accelerating the proceedings in their part before the administrative authorities.”

(b) As to the constitutional complaint

64. The Court notes that the above-cited practice of the Constitutional Court (see paragraphs 37-38 above) indicates that the Constitutional Court, when deciding a constitutional complaint concerning the length of proceedings pending before the Administrative Court, does not take into consideration their overall duration as it excludes the period during which the case was pending before the administrative authorities. The Court reiterates in this connection that in its judgments in the Božić and Počuča cases it noted that that approach of the Constitutional Court differed from the one of the Court as it did not cover all stages of the proceedings. For that reason the Court held that a constitutional complaint alone could not be considered an “effective” remedy within the meaning of Articles 35 § 1 and 13 of the Convention in respect of the length of administrative proceedings (see Božić v. Croatia, cited above, §§ 34, 36 and 45, and Počuča v. Croatia, cited above, § 37). As the Government did not submit any evidence to the contrary, the Court sees no reasons to reach a different conclusion in the present case.

65. Since, as already noted above (see paragraph 63 above) the applicants’ action for failure to respond did not result in the acceleration of the part of the proceedings that was before the administrative authorities, the Court is unable to conclude, in the circumstances of the present case, that this remedy could have increased the effectiveness of a constitutional complaint. As a constitutional complaint alone cannot be considered an effective remedy for the length of administrative proceedings (see paragraph 64 above), it follows that in the present case the applicants did not have an effective remedy for their complaint about the length of the first set of proceedings.

66. There has accordingly been a breach of Article 13.

III. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

67. Lastly, the applicants complained under Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention that their right to respect for their property had been violated in that they had not been able to obtain the restitution of the plot of land which had been nationalised. Article 1 of Protocol No. 1 reads as follows:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

68. The Court notes that the proceedings to determine the applicants’ claim for restitution of the land at issue (the first set of proceedings) are still pending. In these circumstances, the Court considers that it would be premature to take a position on the substance of this complaint (see, for example, Krysziewicz v. Poland (dec.), no. 77420/01, 29 November 2005, and Wesołowska v. Poland (dec.), no. 17949/03, 4 March 2008). It follows that this complaint is inadmissible as premature and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 of the Convention.

IV. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

69. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

70. The applicants claimed 328,500 euros (EUR) in respect of pecuniary damage and EUR 75,000 in respect of non-pecuniary damage.

71. The Government contested these claims.

72. The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. On the other hand, it awards each applicant EUR 3,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable on that amount.

B. Costs and expenses

73. The applicants also claimed 332,267 Croatian kunas (HRK) for the costs and expenses incurred before the domestic authorities.

74. The Government contested the claim.

75. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the information in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the applicants jointly the sum of EUR 660 for costs and expenses in the domestic proceedings, plus any tax that may be chargeable on that amount.

C. Default interest

76. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaints concerning the excessive length of the first set of proceedings and the lack of an effective remedy in this respect admissible and the remainder of the application inadmissible

2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3. Holds that there has been a violation of Article 13 of the Convention;

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts which are to be converted into Croatian kunas at a rate applicable at the date of settlement:

(i) to each applicant EUR 3,000 (three thousand euros) in respect of non-pecuniary damage;

(ii) to the applicants jointly EUR 660 (six hundred and sixty euros) in respect of costs and expenses;

(iii) any tax that may be chargeable to the applicants on the above amounts;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 16 October 2008, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

André Wampach Christos Rozakis
Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2

Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.

Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije

Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije

Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.

Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije

Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije

Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)

Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije