Hrdalo protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
23272/07
Stepen važnosti
2
Jezik
Hrvatski
Datum
27.07.2011
Članovi
6
6-1
6-2
8
8-1
8-2
35
35-1
41
P12-1
Kršenje
6-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Upravni postupak
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Ravnopravnost stranaka
(Čl. 6-2) Pretpostavka nevinosti
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 8-2) Zaštita prava i sloboda drugih
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak je pokrenut na osnovu predstavke hrvatskog državljanina Nikše Hrdala, koju je podneo 27. aprila 2007. protiv Hrvatske. On je naveo da su u upravnom postupku vezanom uz njegovu smenu sa dužnosti domaće vlasti povredile načelo jednakosti oružja, povredile njegovo pravo da ga se smatra nedužnim i naštetile njegovom ugledu.

Podnosilac je 2003. godine imenovan rukovodiocem Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanjskoj županiji. Odluka je stupila na snagu 1.1.2004. godine. U međuvremenu, 30. juna 2002. godine, njegova komšinica je podnela krivičnu prijavu protiv njega. Navela je da je 29. juna 2002. godine on srušio pregradni zid koji je delio njihova dva dvorišta na jednom delu parcele i razbio jedan od prozora njene kuće. U svojoj izjavi koju je dala 13.1.2003. godine navela je da je tokom izgreda, podnosilac vikao da ona i njena porodica izađu iz kuće kako ih može ubiti. Dana 12. decembra 2003. godine nadležni javni tužilac podneo je nadležnom sudu optužni predlog protiv podnosioca zbog krivičnog dela pretnje i sticanju sa krivičnim delom oštećenja tuđe stvari te predložio da sud izda nalog za krivično gonjenje, što je sud učinio 18.12., nakon čega je podnosilac oglašen krivim i izrečena mu je zatvorska kazna od dva meseca, uslovno na dve godine. Nalog je dostavljen podnosiocu 3.1.2004. godine.

Dana 9. januara podnosilac je uputio prigovor protiv naloga za krivično gonjenje tvrdeći da nije počinio dela za koja je osuđen, i da mu nije pružena prilika da se brani i predoči dokaze. Dana 8. maja 2006. godine sud je nalog stavio van snage svoj nalog od 18.12.2003, a optužba protiv podnosioca je odbijena bez daljeg objašnjenja

U međuvremenu je dana 17. marta 2004. godine Vlada Republike Hrvatske podnosioca predstavke razrešila položaja rukovodioca Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji na osnovu toga što je proglašen krivim za krivično delo presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 18.12.2003. godine.

Dana 20. aprila 2004. godine podnosilac je podneo tužbu Upravnom sudu protiv Vlade Republike Hrvatske, pobijajući odluku o svom razrešenju. Dana 24.juna 2004. godine Vlada Republike Hrvatske dostavila je svoj odgovor na tužbu. Odgovor nije prosleđen podnoiocu predstavke. Dana 15. septembra 2004. godine Upravni sud je odbio tužbu podnosioca utvrdivši da se pobijana odluka od 17. marta 2004. godine temeljila na članu 30. stav 4. Zakona o Vladi Republika Hrvatske i članu 52. stav 3. Zakona o sustavu državne uprave. Dana 15. januara 2005. godine podnosilac je podneo ustavnu tužbu protiv presude Upravnog suda, navodeći, između ostalog, povrede svojih ustavnih prava na pošteno suđenje, presumpciju nevinosti i poštovanje njegovog dostojanstva, ugleda i časti. Tvrdio je da je bio razrešen dužnosti na temelju nepravnosnažne osuđujuće odluke donesene u kaznenom postupku za koji nije znao i u kojemu nije imao priliku učestvovati. Dana 12. oktobra 2006. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnosioca predstavke i dostavio mu svoju odluku dana 29.11.2006. godine

Podnosilac predstavke prigovara da je navedeni upravni postupak koji se tiče njegovog razrešenja s položaja bio nepošten. Posebno prigovara da mu nikad nije dostavljen odgovor Vlade Republike Hrvatske od 24. juna 2004. godine na njegovu upravnu tužbu od 20. aprila 2004. godine i da stoga nije imao priliku da na nju odgovori. Pozvao se na član 6. stav 1. Konvencije.

Sud je istakao da načelo jednakosti oružja, koje je jedno od elemenata šireg pojma poštenog suđenja, traži da svaka stranka mora dobiti razumnu priliku izložiti svoje argumente pod uslovima koji je ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Sledi da je u ovom predmetu poštovanje prava na pošteno suđenje, zajamčeno članom 6., stav 1. Konvencije, tražilo da se podnosiocu da prilika da se upozna s odgovorom koji je dostavila suprotna strana, i da na njega da primedbe. Međutim podnosiocu nije pružena ova prilika. Ovaj nedostatak nije ispravljen činjenicom da je on mogao prigovoriti i da je prigovorio Ustavnom sudu, budući da ovaj ne sprovodi potpuno preispitivanje predmeta. Stoga je u ovome predmetu došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije zbog povrede načela jednakosti oružja.
Podnosilac dalje prigovara da su domaće vlasti, pozivajući se u navedenom upravnom postupku na krivični postupak koji se vodio protiv njega i na nepravnosnažnu osuđujuću presudu od 18.12. 2003. godine kao osnov za razrešenje, povredile njegovo pravo da ga se smatra nevinim. Pozvao se na član 6. stav 2. Konvencije

Sud smatra da je u ovome predmetu pozivanje domaćih vlasti u navedenom upravnom postupku na krivični postupak protiv podnosioca koji je bio u toku i na nepravnosnažnu osuđujuću odluku protiv njega kao na razloge njegovog razrešenja stvorilo "vezu" između krivičnog i upravnog postupka koja opravdava proširenje dosega primene člana 6., stav 2. S tim u vezi Sud ističe da su i Vlada Republike Hrvatske i Upravni sud opravdali razrešenje podnosioca tvrdeći da i samo pokretanje krivičnog postupka i postojanje nepravnosnažne osuđujuće odluke za krivično delo moglo doživeti negativno u očima javnosti i tako naštetiti ugledu državne službe generalno. Sud smatra da nema ničega u načinu kako je odluka napisana što bi dovelo u pitanje njegovu nevinost. Niti u rešenju od 17. marta 2004. godine niti u presudi od 15. septembra 2004. godine se ne tvrdi niti se podrazumeva da je podnosilac krivično odgovoran za dela za koja je bio optužen u navedenom krivilnom postupku. Stoga, s obzirom da nema nikakve izričite ili posredne naznake koja bi mogla dovesti u pitanje nevinost podnosioca predstavke, u odlukama domaćih vlasti u ovome predmetu nema ničega što bi navodilo na zaključak da odražavaju mišljenje da je podnosilac kriv za ta dela ili za bilo koje drugo krivično delo. Dakle, ovaj prigovor je nedopušten na osnovu člana 35. stavka 3(a) Konvencije kao očigledno neosnovan, te da ga stoga treba odbaciti.

Podnosilac takođe prigovara, bez potkrepljenja tih prigovora, da su mu povređena i prava iz člana 6., stava 3.(a) i (b) Konvencije. Sud navodi da navedeni upravni postupak nije bio krivični postupak po svojoj naravi i da stoga član 6., stav 3. nije primenjiv. Sledi da su, u meri u kojoj se ovi prigovori tiču navedenog upravnog postupka, oni nedopušteni na osnovu člana 35., stav 3. (a) Konvencije.

Podnosilac takođe prigovara da su domaće vlasti, pozivanjem u svom rešenju od 17. marta 2004. godine - o čemu je izveštavano u medijima - na njegovu nepravnosnažnu presudu od 18. decembra 2003. godine kao osnovu za njegovo razrešenje, naštetile njegovom ugledu. Poziva se na član 8. Konvencije. Sud smatra da u ovome predmetu može ostaviti otvoreno pitanje je li šteta nanesena ugledu podnosioca, usled činjenice da se odluka o njegovom razrešenju pozivala na njegovu prethodnu nepravnosnažnu osuđujuću presudu, bila takve težine da dovodi do primene člana 8. Sud se slaže da osobe imenovane na javnu dužnost moraju uživati poverenje javnosti, te da to poverenje može narušiti sama sumnja da je osoba o kojoj je reč počinila krivično delo. Sledi da je prigovor u ovom delu nedopušten.

Na kraju, podnositelj prigovara da je protiv njega izvršena diskriminacija na osnovi njegove političke pripadnosti. Objasnio je da je bio član Socijaldemokratske partije i da je njegovo razrešenje bilo orkestrirano od strane Hrvatske demokratske zajednice nakon što je ta stranka pobedila na parlamentarnim izborima u novembru 2003. godine. Pozvao se na član 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju. Sud je mišljenja da je ovaj prigovor nespojiv s odredbama Konvencije ratione temporis u smislu člana 35., stav 3.(a) Konvencije i da ga stoga treba odbaciti na temelju člana 35. stav 4.

Preuzmite presudu u pdf formatu

                

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET HRDALO protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 23272/07)

PRESUDA

STRASBOURG

27. rujna 2011.

Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Hrdalo protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

g. Anatoly Kovler, predsjednik,
gđa Nina Vajić,
g. Peer Lorenzen,
g. Khanlar Hajiyev,
gđa Mirjana Lazarova Trajkovska,
gđa Julia Laffranque,
g. Linos-Alexandre Sicilianos, suci,
i g. Søren Nielsen, tajnik Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 6. rujna 2011. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 23272/07) protiv Republike Hrvatske kojeg je dana 27. travnja 2007. godine hrvatski državljanin g. Nikša Hrdalo ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").
  2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. D. Orlić, odvjetnik iz Dubrovnika. Hrvatsku je Vladu ("Vlada") zastupala  njena zastupnica gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositelj zahtjeva je osobito naveo da su u upravnom postupku vezanom uz njegovu smjenu s dužnosti domaće vlasti povrijedile načelo jednakosti oružja, povrijedile njegovo pravo da ga se smatra nedužnim i naštetile njegovom ugledu.
  4. Dana 9. veljače 2010. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je obavijestiti Vladu o prigovorima koji se tiču navodne nepoštenosti upravnog postupka, presumpcije nevinosti i poštovanja privatnog života. Odlučeno je istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva (članak 29. stavak 1.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

       5. Podnositelj zahtjeva je rođen 1958. godine i živi u Dubrovniku.

A.   Okolnosti predmeta

  1. Dana 27. studenog 2003. godine Vlada je imenovala podnositelja zahtjeva predstojnikom Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Ta je odluka stupila na snagu 1. siječnja 2004. godine.

1.  Kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva

  1. U međuvremenu je 30. lipnja 2002. godine podnositeljeva susjeda gđa I.Š.-H. podnijela protiv njega kaznenu prijavu policijskim vlastima u Dubrovniku. Navela da je dana 29. lipnja 2002. godine podnositelj zahtjeva srušio pregradni zid koji je njen suprug podigao između njihovih stražnjih dvorišta i razbio jedan od prozora njene kuće. U svojoj izjavi od 13. siječnja 2003. godine gđa I.Š.-H. dodala je da je tijekom izgreda od 29. lipnja 2002. godine podnositelj zahtjeva vikao neka ona i njena obitelj izađu van tako da ih može ubiti.
  2. Dana 12. prosinca 2003. godine Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću uputilo je Općinskom sudu u Dubrovniku optužni prijedlog protiv podnositelja zahtjeva zbog kaznenog djela prijetnje u stjecaju s kaznenim djelom oštećenja tuđe stvari, te predložilo da nadležni sud izda kazneni nalog u skladu s člankom 446. Zakona o kaznenom postupku (vidi stavak 21. ove presude).
  3. Dana 18. prosinca 2003. godine sudac pojedinac Općinskog suda u Dubrovniku izdao je kazneni nalog protiv podnositelja zahtjeva temeljem članka 446. Zakona o kaznenom postupku, te ga proglasio krivim za djela za koja je optužen i izrekao mu zatvorsku kaznu od dva mjeseca, uvjetno na dvije godine. Podnositelj zahtjeva nije bio obaviješten o tom postupku i nije u njemu sudjelovao. Nalog je dostavljen podnositelju zahtjeva dana 3. siječnja 2004. godine.
  4. Dana 9. siječnja 2004. godine podnositelj zahtjeva je uputio prigovor protiv kaznenog naloga tvrdeći da nije počinio kaznena djela za koja je osuđen, i da mu nije bila dana prilika da se brani i predoči dokaze.
  5. Dana 8. svibnja 2006. godine Općinski sud u Dubrovniku stavio je izvan snage svoj kazneni nalog od 18. prosinca 2003. godine, a optužba protiv podnositelja zahtjeva je odbijena temeljem članka 353. Zakona o kaznenom postupku, bez daljnjeg objašnjenja.

2.  Upravni postupak nakon razrješenja podnositelja zahtjeva

  1. U međuvremenu je dana 17. ožujka 2004. godine Vlada Republike Hrvatske podnositelja zahtjeva razriješila položaja predstojnika Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji s osnova što je proglašen krivim za kazneno djelo presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 18. prosinca 2003. godine. Odluka glasi kako slijedi:

R J E Š E NJ E

“Razrješuje se Nikša Hrdalo položaja predstojnika Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.

Obrazloženje

Odredbom članka 52. stavka 3. Zakona o sustavu državne uprave utvrđeno je da predstojnika ureda državne uprave u jedinici područne (regionalne) samouprave imenuje i razrješava Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog držvnog tajnika Središnjeg državnog ureda za upravu na temelju prethodno provedenog javnog natječaja.

Rješenjem Vlade Republike Hrvatske … od 27. studenoga 2003 godine Nikša Hrdalo je imenovan predstojnikom Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.

Presudom Općinskog suda u Dubrovniku posl. broj K 386/03 od 18. prosinca 2003. godine, Nikša Hrdalo je proglašen krivim za kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina iz članka 129. stavka 2. Kaznenog zakona, kvalificirano kao prijetnja, u stjecaju s kaznenim djelom protiv imovine iz članka 222. stavka 1. Kaznenog zakona, kvalificirano kao oštećenje tuđe stvari. [Stoga mu je] izrečena … kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i petnaest dana, uvjetno na dvije godine.

S obzirom na navedeno, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za upravu ocijenio je da bi ostanak Nikše Hrdala na položaju predstojnika Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji mogao štetiti ugledu službe.

Sukladno navedenom, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za upravu predložio je Vladi Republike Hrvatske razrješenje Nikše Hrdala položaja predstojnika Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Vlada Republike Hrvatske prihvatila je taj prijedlog.

Slijedom iznijetoga, riješeno je kao u izreci rješenja.”

Izreka rješenja objavljena je u Narodnim novinama Republike Hrvatske br. 36/2004 od 22. ožujka 2004. godine. 

  1. Dana 18. ožujka 2004. godine dnevne novine Slobodna Dalmacija, u izvještaju sa sjednice Vlade od 17. ožujka 2004. godine, izvijestile su o razrješenju podnositelja zahtjeva. Kratki članak pod naslovom "Razrješenja i imenovanja" u svom mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

“U Dubrovačko-neretvanskoj županiji Vlada je razriješila dosadašnjeg predstojnika Ureda državne uprave Nikšu Hrdala … Nikša Hrdalo razrješen je zbog nepravomoćne presude kojom mu je izrečena … kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i petnaest dana uvjetno na dvije godine zbog kaznenog djela protiv slobode čovjeka.”

  1. Dana 31. ožujka 2004. godine iste su dnevne novine objavile članak pod naslovom "Smijenjen zbog nepostojeće presude?", u kojem su opisane okolnosti razrješenja podnositelja zahtjeva te mu je bila dana prilika da iznese svoje stajalište. 
  2. Dana 20. travnja 2004. godine podnositelj zahtjeva je podnio tužbu Upravnom sudu protiv Vlade Republike Hrvatske, pobijajući odluku o svom razrješenju.
  3. Dana 24. lipnja 2004. godine Vlada Republike Hrvatske dostavila je svoj odgovor na tužbu podnositelja zahtjeva. Odgovor nije proslijeđen podnositelju zahtjeva. Mjerodavni dio odgovora Vlade RH glasi kako slijedi:

“...Pri donošenju rješenja protiv kojeg se vodi ovaj upravni spor nije bilo povreda zakona. Rješenje o razrješenju Nikše Hrdala dužnosti predstojnika Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji doneseno je u skladu s odredbom članka 52. stavka 3. Zakona o sustavu državne uprave. …

Nije sporno da je presudom Općinskog suda u Dubrovniku, posl. broj K 386/03 od 18. prosinca 2003. godine Nikša hrdalo proglašen krivim za kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina – prijetnja – djelo opisano i kažnjivo po članku 129. stavku 2. Kaznenog zakona, u stjecaju s kaznenim djelom protiv imovine – oštećenje tuđe stvari – djelo opisano i kažnjivo po članku 222. stavku 1. Kaznenog zakona, pa mu je izrečena … kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i petnaest dana… uvjetna osuda… na dvije godine.

Tužitelj iznosi da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom nalogu sukladno članku [446] Zakona o kaznenom postupku, na koji je u zakonskom roku izjavio prigovor, pa stoga ne postoji pravomoćna presuda [protiv njega] koja bi predstavljala zapreku za državnu službu propisanu člankom 8. Zakona o državnim službenicima i namještenicima.

Pri tome tužitelj zanemaruje činjenicu da nije razriješen sa dužnosti zbog postojanja zapreka za državnu službu iz članka 8. Zakona o državnim službenicima i namještenicima. Saznanje da je u vrijeme prijama u državnu službu, odnosno u vrijeme imenovanja na položaj predstojnika Ureda državne uprave u Dubrovačkoneretvanskoj županiji, postojala zapreka iz članka 8. stavka 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima, imala bi za posljedicu prestanak državne službe po sili zakona, sukladno odredbi članka 118. … Zakona o državnim službenicima i namještenicima. Međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o tim okolnostima i prestanku državne službe. Ovdje [se radi] o razrješenju tužitelja položaja predstojnika ureda državne uprave u županiji …, pri čemu se u osporenom rješenju ne poziva na zapreke za državnu službu, nego na okolnosti tužitelja, za koje je ocijenjeno da mogu … štetiti ugledu ureda državne uprave odnosno državne službe u cijelosti. Vođenje kaznenog postupka protiv predstojnika ureda državne uprave može imati negativan utjecaj u javnosti i kod građana izazvati sumnju u savjesnost i zakonitost postupanja zaposlenih u uredu državne uprave kojim takva osoba upravlja.

Tužitelj osporava da bi Vlada Republike Hrvatske imala pravo razriješiti predstojnika [ureda državne uprave] po slobodnoj ocjeni ...

Nasuprot tužitelju, držimo da bi Vlada Republike Hrvatske imala pravo razriješiti predstojnika ureda državne uprave po slobodnoj ocjeni, jer to nesumnjivo proizlazi iz članka 52. Zakona o sustavu državne uprave…

Obzirom da je osporeno rješenje doneseno u postupku i na način propisan u Zakonu, i da ne postoje razlozi za poništenje niti proglašenje ništavim [toga rješenja] predlažemo da Upravni sud odbije tužbu kao neosnovanu..”

  1. Dana 15. rujna 2004. godine Upravni sud je odbio tužbu podnositelja zahtjeva utvrdivši da se pobijana odluka od 17. ožujka 2004. godine temeljila na članku 30. stavku 4. Zakona o Vladi Republika Hrvatske (vidi stavak 23 ove presude) i članku 52. stavku 3. Zakona o sustavu državne uprave (vidi stavak 22 ove presude). Mjerodavni dio presude Upravnog suda glasi kako slijedi:

"… navedeni propisi na nesumnjiv način pokazuju da Vlada Republike Hrvatske … ima ovlaštenje razrješenja predstojnika ureda državne uprave … po slobodnoj ocjeni…

... u obrazloženju rješenja, tuženo tijelo [tj. hrvatska Vlada] … ukazuje na razlog (okolnosti) kojom se rukovodilo pri donošenju odluke. naime, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za upravu s obzirom na pritužbe na rad tužitelja, te činjenicu da se pred Općinskim sudom u Dubrovniku protiv njega vodi kazneni postupak … zbog kaznenog djela protiv slobode i prava čovjeka i građanina (kazneno djelo prijetnje iz članka 129. stavka 2. Kaznenog zakona), u stjecaju sa kaznenim djelom protiv imovine (kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz članka 222. stavka 1. Kaznenog zakon) prijedlogom … od 15. ožujka 2004. godine ocijenio da tužitelja treba razriješiti dužnosti predstojnika jer bi njegov ostanak na toj dužnosti mogao štetiti ugledu službe. Takav je prijedlog tuženo tijelo i prihvatilo, te na sjednici održanoj dana 17. ožujka 2004. godine donijelo odluku o njegovu razrješenju. Suprotno navodima tužitelja, time [tuženo tijelo] nije razmatralo … nužnost prestanka državne službe sukladno članku 118. Zakona o državnim službenicima i namještenicima, u kojem slučaju bi trebalo imati u vidu činjenicu je li državni službenik pravomoćno osuđen za kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina. Međutim, vođenje kaznenog postupka zbog takvog kaznenog djela, pa i donošenje nepravomoćne presude, s obzirom na položaj predstojnika ureda državne uprave može štetiti ugledu ureda kojim takva osoba upravlja, odnosno državne službe u cijelosti. Naime, ponašanje tužitelja koje ima za posljedicu vođenje kaznenog postupka negativnim odjekom u javnosti šteti njegovom osobnom ugledu, ali kod građana može izazvati i sumnju u savjesno i zakonito postupanje ureda državne uprave kojim upravlja.”

  1. Dana 15. siječnja 2005. godine podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu protiv presude Upravnog suda, navodeći, inter alia, povrede svojih ustavnih prava na pošteno suđenje, presumpciju nevinosti i poštovanje njegovog dostojanstva, ugleda i časti. Tvrdio je da je bio razriješen dužnosti na temelju nepravomoćne osuđujuće odluke donesene u kaznenom postupku za koji nije znao i u kojemu nije imao priliku sudjelovati.
  2. Dana 12. listopada 2006. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva i dostavio mu svoju odluku dana 29. studenog 2006. godine. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi:

“ Nadalje, podnositelj ističe povredu odredbe članka 28. Ustava, prema kojoj je svatko nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.

U postupku u kojem je donesena osporena presuda, nije se raspravljalo o podnositeljevoj krivnji, već o zakonitosti upravnog akta …

Stoga Ustavni sud utvrđuje da osporenom presudom podnositelju nije povrijeđeno jamstvo iz članka 28. Ustava

...

Podnositelj ističe i povredu odredbe članka 35. Ustava, koja svakome jamči štovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva ugleda i časti. Ustavni sud utvrđuje da osporenom presudom podnositelju nije povrijeđeno jamstvo iz odredbe članka 35. Ustava, jer su i ta presuda i prethodno rješenje doneseni u pravilno provedenom postupku i osnovana su na mjerodavnim propisima.”

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav

  1. Mjerodavni dio Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (pročišćeni tekst), 113/2000, 124/2000 (pročišćeni tekst), 28/2001, 41/2001 (pročišćeni tekst), 55/2001 (ispravak) i 76/2010) glasi kako slijedi:

Članak 28.

"Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja."

Članak 35.

Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

(b) Zakon o kaznenom postupku

  1. Mjerodavni dio Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/1997, 27/1998 (ispravak), 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002 (ispravak), 62/2003 (pročišćeni tekst) i 115/2006), koji je bio na snazi od 1. siječnja 1998. do 1. siječnja 2009. godine propisivao je kako slijedi:

Članak 353.

Presudu kojom se optužba odbija sud će izreći:

1) ako za suđenje nije stvarno nadležan,

2) ako je postupak vođen bez zahtjeva ovlaštenog tužitelja,

3) ako je tužitelj tijekom glavne rasprave odustao od optužbe,

4) ako nije bilo potrebnog prijedloga za progon ili odobrenja za progon ili ako je ovlaštena osoba, odnosno državno tijelo odustalo od prijedloga, odnosno odobrenja,

5) ako je optuženik za isto djelo već pravomoćno osuđen, oslobođen optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem pravomoćno obustavljen, a ne radi se o rješenju o obustavi postupka...

6) ako je optuženik oprostom, odnosno pomilovanjem oslobođen kaznenog progona ili se kazneni progon ne može poduzeti zbog zastare, ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju kazneni progon."

Članak 446.

Za kaznena djela u nadležnosti suca pojedinca, a za koja je državni odvjetnik saznao na temelju vjerodostojnog sadržaja kaznene prijave, može državni odvjetnik u optužnom prijedlogu zatražiti da sud izda kazneni nalog u kojem će optuženiku izreći određenu kaznu ili mjeru bez provođenja glavne rasprave.  

...”

C. Zakon o sustavu državne uprave

  1. Mjerodavna odredba Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" br. 75/1993, 48/1999, 15/2000, 59/2001, 190/2003 (pročišćeni tekst), 199/2003 i 79/2007), kako je bila na snazi u mjerodavno vrijeme glasi kako slijedi:

Članak 52. stavak 3.

"Predstojnika područnog ureda državne uprave imenuje i razrješava Vlada na prijedlog državnog tajnika nadležnog za poslove opće uprave na temelju prethodno provedenog javnog natječaja."

D. Zakon o Vladi Republike Hrvatske

  1. Mjerodavni dio Zakona o Vladi Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 101/1998, 15/2000, 117/2001, 199/2003 i 77/2009 – “Zakon o VRH”), koji je stupio na snagu dana 5. kolovoza 1998. glasi kako slijedi:

Članak 30.,stavak 4.

(4) Rješenjem se odlučuje o imenovanjima i razrješenjima te o drugim pojedinačnim stvarima iz djelokruga Vlade.“

E. Zakon o državnim službenicima i namještenicima

  1. Zakon o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", br. 27/2001) bio je na snazi od 30. ožujka 2001. do 1. siječnja 2006. godine. 
  2. U članku 8. stavku 1. navedene su zapreke za prijam u državnu službu te je propisano da takva zapreka postoji u odnosu na osobu koja je pravomoćno osuđena za, inter alia, kazneno djelo protiv prava i sloboda čovjeka i građanina, ili za kazneno djelo protiv imovine.
  3. Člankom 118. je propisano da službeniku prestaje državna služba po sili zakona, inter alia, kad presuda kojom je osuđen za kazneno djelo iz članka 8. stavka 1. toga Zakona postane pravomoćna, ili kad se sazna da je u vrijeme prijama u državnu službu postojala zapreka navedena u tom članku.

F. Zakon o upravnim sporovima

  1. Člancima 52.-59. Zakona o upravnim sporovima, ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 4/1977 i "Narodne novine" Republike Hrvatske br. 53/1991, 9/1992 i 77/1992) predviđen je pravni lijek ponavljanja postupka pred Upravnim sudom, te one uređuju postupak po zahtjevu za ponavljanje postupka. Osobito, članak 52. glasi kako slijedi:

 "Postupak ....ponovit će se na prijedlog stranke:

1) ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem sudskom postupku;

 ...

3) ako je odluka utemeljena na presudi donesenoj u krivičnoj ili građanskoj stvari, a ta je presuda kasnije ukinuta drugom pravomoćnom sudskom odlukom;

...

Zbog okolnosti iz toč. 1. i 5. stavka 1. ovog članka ponavljanje će se dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije bila u stanju da te okolnosti iznese u prijašnjem postupku.

  1. Člankom 60. je propisano da ako Zakon o upravnim sporovima ne sadrži posebne odredbe o postupku pred Upravnim sudom (tj. u upravnim sporovima) na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku.

G.  Zakon o parničnom postupku

  1. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977 (ispravak), 36/1980, 69/1982, 59/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991, i "Narodne novine" Republike Hrvatske br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 i 123/2008), propisivao je kako slijedi:

5.a.  Ponavljanje postupka u povodu konačne presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu o povredi temeljnog ljudskog prava ili slobode

Članak 428.a

"(1) Kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojemu je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno.

(2) Postupak iz stavka 1. ovoga članka provodi se uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka.

(3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovara da je navedeni upravni postupak koji se tiče njegovog razrješenja s položaja bio nepošten. Osobito prigovara da mu nikad nije dostavljen odgovor Vlade Republike Hrvatske od 24. lipnja 2004. godine na njegovu upravnu tužbu od 20. travnja 2004. godine i da stoga nije imao priliku na nju se očitovati. Pozvao se na članak 6. stavak 1. Konvencije čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi...svatko ima pravo da …  sud pravično... ispita njegov slučaj."

  1. Vlada osporava tu tvrdnju.

A. Dopuštenost

Sud primjećuje da ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. a) Konvencije. Nadalje primjećuje i da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.

B. Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Vlada tvrdi da je postupak bio pošten. Podnositelju zahtjeva je osiguran pristup sudu budući da je njegov predmet ispitao i Upravni sud i Ustavni sud, a oba su ova suda neovisni i nepristrani sudovi ustanovljeni zakonom. Upravni sud je proveo postupak u razumnom roku i u skladu s mjerodavnim postupovnim pravom. Sud je razmotrio sve tvrdnje koje su iznijeli i podnositelj zahtjeva i Vlada Republika Hrvatske, te je donio obrazloženu presudu sukladno važećim propisima. Vlada osobito tvrdi da je u predmetu podnositelja zahtjeva bilo poštovano i načelo jednakosti oružja, i da je on imao priliku iznijeti svoje tvrdnje Upravnom sudu pod istim uvjetima kao i protivna stranka.
  2. Podnositelj zahtjeva je ostao kod svog stava da nije imao priliku odgovoriti na tvrdnje koje je Vlada Republika Hrvatske iznijela u svom odgovoru na njegovu tužbu Upravnom sudu, budući da mu taj odgovor nije nikada bio dostavljen.

2.  Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da načelo jednakosti oružja, koje je jedno od elemenata šireg pojma poštenog suđenja, traži da  svaka stranka  mora dobiti  razumnu  priliku  izložiti  svoje argumente pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika (vidi između mnogo drugih izvora, predmete Dombo  Beheer  V.  protiv Nizozemske, 27.  listopada  1993.,  stavak  33., Serija A br. 274 i  Ankerl protiv Švicarske 23. listopada 1996., stavak 38., Reports of Judgments and  Decisions 1996V). Svakoj se stranci mora dati prilika da se upozna i da iznese primjedbe na očitovanja koje je druga stranka dostavila u spis ili na dokaze koje je predložila (vidi, na primjer, predmete Ruiz-Mateos protiv Španjolske, 23. lipnja 1993., stavak 63., Serija A br. 262 i Wynen protiv Belgije, br. 32576/96, stavak 32., ECHR 2002-VIII).
  2. Vraćajući se na ovaj predmet Sud prvo bilježi da je dana 24. lipnja 2004. godine Vlada Republike Hrvatske, kao protivna stranka (tuženik) u upravnom postupku o kojemu je riječ, dostavila odgovor na tužbu podnositelja zahtjeva pred Upravnim sudom od 20. travnja 2004. godine, u kojem je tražila da se tužba odbaci (vidi stavak 16 ove presude). Nije sporno da ovaj odgovor nije proslijeđen podnositelju zahtjeva, i da on nije imao priliku očitovati se na njega.
  3. Odgovor Vlade Republika Hrvatske sadržavao je obrazloženo mišljenje o osnovanosti tužbe podnositelja zahtjeva. Sud je opetovano presuđivao da je u takvoj situaciji učinak koji očitovanje stvarno ima na presudu neznatan (vidi predmet Steck-Risch i drugi protiv Liechtensteina, br. 63151/00, stavak 57., 19. svibnja 2005.) jer je na strankama u sporu da procjene zahtjeva li neki dokument njihovo očitovanje (vidi predmet Ziegler protiv Švicarske, br. 33499/96, stavak 38., 21. veljače 2002.). Ono o čemu se ovdje osobito radi je povjerenje parničnih stranaka u rad pravosuđa, koje se temelji, inter alia, na znanju da su imale priliku iznijeti svoje stavove o svakom dokumentu u spisu (vidi, na primjer, naprijed citirani predmet Ziegler).  
  4. Štoviše, Vlada Republike Hrvatske nije se u svom odgovoru ograničila na ponavljanje razloga danih u odluci koju je podnositelj zahtjeva pobijao svojom tužbom. Ona je, dapače, dostavila nove tvrdnje u prilog svojoj odluci, kao odgovor na tvrdnje koje je iznio podnositelj zahtjeva u svojoj tužbi . Na primjer, Vlada Republike Hrvatske tvrdi da je imala pravo razriješiti podnositelja zahtjeva položaja prema svom nahođenju, te da su pri tome imali pravo pozvati se na nepravomoćnu presudu kojom je bio osuđen za kazneno djelo, budući da se predmet nije ticao prestanka njegovog zaposlenja u državnoj službi, nego njegovog razrješenja položaja (vidi stavak 16. ove presude). Upravni sud se pozvao na ove dvije (nove) tvrdnje koje je iznijela Vlada Republike Hrvatske u svom odgovoru, te ih je čak i ugradio u svoju presudu od 15. rujna 2004. godine kojom je odbio tužbu podnositelja zahtjeva (vidi stavak 17. ove presude). Stoga je tim više bilo potrebno dati podnositelju zahtjeva priliku da na njih da svoje primjedbe ako je to želio učiniti.
  5. Slijedi da je u ovome predmetu poštovanje prava na pošteno suđenje, zajamčeno člankom 6., stavkom 1. Konvencije, tražilo da se podnositelju zahtjeva da prilika da se upozna s odgovorom koji je dostavila protivna stranka, i to Vlada Republike Hrvatske, i da na njega da primjedbe (vidi naprijed citirani predmet Steck-Risch i drugi, stavak 58.). Međutim podnositelju zahtjeva nije pružena ova prilika.  Ovaj nedostatak nije ispravljen činjenicom da je podnositelj zahtjeva mogao prigovoriti i da je prigovorio Ustavnom sudu, budući da ovaj ne provodi potpuno preispitivanje predmeta (vidi naprijed citirani predmet Steck-Risch i drugi, stavak 56.).
  6. Sud je često utvrđivao povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su se postavljala pitanja slična onima kao u ovome predmetu (vidi naprijed citirani predmet Ziegler, stavci 33.-40; naprijed citirani predmet Steck-Risch i drugi, stavci 51.-59.; Bartenbach protiv Austrije, br. 39120/03, stavci 32.-34., 20. ožujka 2008. i Schaller-Bossert protiv Švicarske, 41718/05, stavci 39.-43., 28. listopada 2010.). Pregledavši sve materijale koji su mu dostavljeni, Sud smatra da Vlada nije iznijela niti jednu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da dođe do drugačijeg zaključka u ovome predmetu.
  7. Stoga je u ovome predmetu došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije zbog povrede načela jednakosti oružja.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 2. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva nadalje prigovara da su domaće vlasti, pozivajući se u naprijed navedenom upravnom postupku na kazneni postupak koji se vodio protiv njega i na nepravomoćnu osuđujuću presudu od 18. prosinca 2003. godine kao osnovu za razrješenje, povrijedile njegovo pravo da ga se smatra nevinim. Pozvao se na članak 6. stavak 2. Konvencije koji glasi kako slijedi:

"2. Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom. "

  1. Vlada osporava dopuštenost ovoga prigovora s dvije osnove. Tvrdi da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva i da je u svakom slučaju zahtjev očigledno neosnovan.

1. Neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada tvrdi da je podnositelj zahtjeva, nakon što je Općinski sud u Dubrovniku dana 8. svibnja 2006. godine stavio izvan snage kazneni nalog od 18. prosinca 2003. godine i odbio optužbu protiv podnositelja zahtjeva, mogao podnijeti zahtjev za ponavljanje postupka pred Upravnim sudom, pozivajući se na članak 52. Zakona o upravnim sporovima.
  2. Podnositelj zahtjeva je odgovorio da je zahtjev za ponavljanje postupka izvanredni pravni lijek koji on nije bio obvezan iscrpiti.

(b)  Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da prema njegovoj ustaljenoj sudskoj praksi, zahtjev za ponavljanje postupka u pravilu ne predstavlja djelotvorno pravno sredstvo u smislu članka 35. stavka 1. Konvencije (vidi predmet Riedl-Riedenstein i drugi protiv Njemačke (dec.), br. 48662/99, 22. siječnja 2002.; Babinsky protiv Slovačke (dec.) br. 35833/97, 11. siječnja 2000.; i Uskela protiv švedske, br. 10537/83, Odluka Komisije od 10. listopada 1985. Decisions and Reports (DR) 44, str. 98). Iako postoje iznimke od toga pravila (vidi, na primjer, predmete Kiiskinen and Kovalainen protiv Finske (dec.), br. 26323/95, 1. lipnja 1999.; Nikula protiv Finske (dec.), br. 31611/96, 30. studeni 2000., te S. i K.S. AG protiv Švicarske, br. 19117/91, odluka Komisije od 12. siječnja 1994.), Sud ne nalazi potrebnim ispitati jesu li u ovome predmetu postojale neke posebne okolnosti koje bi opravdale odstupanje od općeg pravila. Za Sud je dovoljno to što bilježi da je Upravni sud u svojoj presudi od 15. rujna 2004. godine presudio da su samo pokretanje kaznenog postupka i postojanje nepravomoćne presude protiv podnositelja zahtjeva bili dovoljni da opravdaju njegovo razrješenje. Slijedom navedenog, Sud ne vidi kako bi činjenica da je Općinski sud u Dubrovniku dana 8. svibnja 2006. godine stavio izvan snage svoj kazneni nalog od 18. prosinca 2003. godine i odbio optužbu protiv podnositelja zahtjeva dovela do drugačijeg ishoda postupka pred Upravnim sudom.  
  2. Slijedi da prigovor Vlade o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava treba odbiti.

2. Je li prigovor očigledno neosnovan

(a) Tvrdnje stranaka

(i) Vlada

  1. Vlada tvrdi da se u postupku o kojemu je riječ nije radilo o odlučivanju o optužbi za kazneno djelo protiv podnositelja zahtjeva, nego se on ticao preispitivanja zakonitosti odluke Vlade Republike Hrvatske od 17. ožujka 2004. godine U tom postupku se radilo o razrješenju položaja podnositelja zahtjeva temeljem diskrecijskog prava Vlade Republike Hrvatske da imenuje i razrješuje državne dužnosnike, a ne prestanak njegovog zaposlenja u državnoj službi zbog počinjenja kaznenog djela. Nakon što je razriješen položaja predstojnika Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji podnositelj zahtjeva je ostao u državnoj službi i premješten je na drugo radno mjesto.  Stoga pravo podnositelja zahtjeva da ga se smatra nevinim nije bilo dovedeno u pitanje tim postupkom. 
  2. Vlada je istaknula da je podnositelj zahtjeva tijekom postupka pred domaćim vlastima, kao i tijekom postupka pred Sudom, pogrešno govorio o svom razrješenju kao posljedici počinjenja kaznenog djela i pozivao se na članak 118., u vezi s člankom 8., stavkom 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima (vidi stavke 25. i 26. ove presude). Kao što je naprijed već objašnjeno (vidi prethodni stavak), Vlada je naglasila da se u predmetu podnositelja zahtjeva nije radilo o prestanku njegove karijere u državnoj službi zbog počinjenja kaznenog djela. Da je to bilo tako, presumpcija nevinosti podnositelja zahtjeva bila bi presudni čimbenik u odluci da ga se razriješi. Nadalje, da su ga domaće vlasti smatrale krivim za kazneno djelo on ne bi bio mogao ostati u državnoj službi, da ne govorimo da ne bi mogao biti premješten na drugo radno mjesto, jer bi mu državna služba prestala po sili zakona. Umjesto toga, podnositelj zahtjeva je premješten sa mjesta predstojnika Ureda državne uprave u Dubrovačkoneretvanskoj županiji na temelju članka 52., stavka 3. Zakona o sustavu državne uprave jer je Vlada Republike Hrvatske, u okviru svojeg diskrecijskog prava, ocijenila da su i samo pokretanje kaznenog postupka protiv njega i donošenje nepravomoćne presude od 18. prosinca 2003. godine predstavljali okolnosti koje bi mogle naštetiti ugledu državne službe bacajući dvojbu na savjestan i zakonit rad Ureda državne uprave koji je vodio.

 (ii) Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva je priznao da domaće vlasti nisu nikada izričito izjavile da je on počinio kazneno djelo. Međutim, one su opetovano spominjale da je samo pokretanje kaznenog postupka protiv njega i donošenje nepravomoćne presude od 18. prosinca 2003. godine bilo dovoljno da opravda njegovo razrješenje. Za podnositelja zahtjeva takvo je obrazloženje bilo dovoljno da povrijedi presumpciju o njegovoj nevinosti.

(b)  Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da će presumpcija nevinosti biti povrijeđena ako sudska odluka ili izjava javnog dužnosnika koja se tiče osobe optužene za kazneno djelo odražava mišljenje da je on kriv prije nego što mu je krivnja dokazana u skladu sa zakonom. Dostaje, čak i ako nema formalnog utvrđenja, da postoji makar obrazloženje koje navodi na zaključak da sud ili dužnosnik smatraju da je okrivljenik kriv (vidi, na primjer, predmet Böhmer protiv Njemačke, br. 37568/97, stavak 54., 3. listopada 2002.). Treba bitno razlikovati izjavu da je netko tek osumnjičen za počinjenje kaznenog djela i jasnu izjavu, dok nema pravomoćne osude, da je pojedinac počinio kazneno djelo o kojemu je riječ (vidi, na primjer, Peša protiv Hrvatske, br. 40523/08, stavak 141., 8. travnja 2010.).
  2. Sud primjećuje na početku da je dana 12. prosinca 2003. godine pokrenut kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva zbog prijetnji i oštećenja tuđe stvari, te da je dana 18. prosinca 2003. godine Općinski sud u Dubrovniku izdao kazneni nalog kojim je utvrdio da je podnositelj zahtjeva kriv za djela za koja je optužen te mu izrekao uvjetnu kaznu zatvora (vidi stavke 8. i 9. ove presude). Nadalje primjećuje da je isti sud dana 8. svibnja 2006. godine stavio izvan snage svoj kazneni nalog, odbio optužbe protiv podnositelja zahtjeva i obustavio kazneni postupak protiv njega (vidi stavak 11. ove presude). Dakle, u svrhu članka 6., podnositelj zahtjeva je bio optužen za kazneno djelo, što zahtjeva primjenu te odredbe u odnosu na taj kazneni postupak.
  3. Sud nadalje ponavlja da doseg članka 6., stavka 2. nije ograničen na kazneni postupak koji je u tijeku, nego se može protegnuti i na sudske odluke donesene nakon obustave takvog postupka ili nakon oslobađajuće odluke, ukoliko su pitanja koja se postavljaju u tim odlukama povezana s kaznenim postupkom, u kojemu je podnositelj "optužen", i njegova su posljedica (vidi predmet Moullet protiv Francuske (br. 2) (dec.), br. 27521/04, ECHR 2007-X i u njima citirane predmete). Tako se doseg članka 6. stavka 2.  proteže na razne upravne postupke koji se vode istovremeno s kaznenim postupkom protiv podnositelja zahtjeva ili nakon završetka kaznenog postupka koji je okončan bez odluke kojom bi okrivljenik bio proglašen krivim, u mjeri u kojoj postoje takve veze između kaznenog postupka i usporednog upravnog postupka koje opravdavaju proširenje dosega primjene članka 6., stavka 2. tako da obuhvati i ovaj drugi (vidi predmete Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, br. 35522/04, 27. rujna 2007; Paraponiaris protiv Grčke, br.  42132/06, 25. rujna 2008. i Çelik (Bozkurt) protiv Turske, br. 34388/05, 12. travnja 2011.).
  4. Sud smatra da je u ovome predmetu pozivanje domaćih vlasti u naprijed navedenom upravnom postupku na kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva koji je bio u tijeku i na nepravomoćnu osuđujuću odluku protiv njega kao na razloge njegovog razrješenja stvorilo "vezu" između kaznenog i upravnog postupka koja opravdava proširenje dosega primjene članka 6., stavka 2. tako da obuhvati i ovaj drugi  (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Çelik (Bozkurt), stavak 34.).
  5. Daljnje pitanje o kojemu treba odlučiti u ovome predmetu je jesu li u naprijed navedenom upravnom postupku domaće vlasti, svojim ponašanjem, obrazloženjem svojih odluka ili izričajem koji su koristile u svojim obrazloženjima, dovele u sumnju nevinost podnositelja zahtjeva i tako narušile načelo presumpcije nevinosti, kako je ono zajamčeno člankom 6., stavkom 2. Konvencije (vidi naprijed citirani predmet Vassilios Stavropoulos, stavak 37.). Sud ponavlja da je jedna od svrha članka 6., stavka 2. zaštititi ugled oslobođene osobe od izjava ili čina koji slijede nakon oslobađajuće odluke za koje bi se činilo da ju narušavaju (vidi predmete Taliadorou and Stylianou protiv Cipra, br. 39627/05 i 39631/05, stavak 26., 16. listopada 2008.).
  6. S tim u vezi Sud bilježi da su i Vlada Republike Hrvatske i Upravni sud opravdali razrješenje podnositelja zahtjeva tvrdeći da i samo pokretanje kaznenog postupka i postojanje nepravomoćne osuđujuće odluke za kazneno djelo moglo doživjeti negativno u očima javnosti i tako naštetiti ugledu državne službe općenito (vidi stavke 12., 16. i 17. ove presude). Sud smatra da nema ničega u izričaju koji je upotrijebljen što bi dovelo u pitanje njegovu nevinost. Niti u rješenju od 17. ožujka 2004. godine niti u presudi od 15. rujna 2004. godine se ne tvrdi niti se podrazumijeva da je podnositelj zahtjeva kazneno odgovoran za djela za koja je bio optužen u naprijed navedenom kaznenom postupku.  Stoga, s obzirom da nema nikakve  izričite ili neizravne naznake koja bi mogla dovesti u pitanje nevinost podnositelja zahtjeva, u odlukama domaćih vlasti u ovome predmetu nema ničega što bi navodilo na zaključak da odražavaju mišljenje da je podnositelj zahtjeva kriv za ta djela ili za bilo koje drugo kazneno djelo.
  7. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35. stavka 3(a) Konvencije kao očigledno neosnovan, te da ga stoga treba odbaciti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

III. OSTALE NAVODNE POVREDE ČLANKA 6. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva također prigovara, bez daljnjeg potkrepljenja tih prigovora, povredi svojih prava iz članka 6., stavka 3.(a) i (b) Konvencije, koji glase kako slijedi:

“3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

(a) da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega; 

(b) da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane

...”

  1. Sud bilježi da je naprijed navedeni kazneni postupak završen u korist podnositelja zahtjeva kad je dana 8. svibnja 2006. godine Općinski sud u Dubrovniku stavio izvan snage kazneni nalog od 18. prosinca 2003. godine i odbio optužbe protiv njega (vidi stavak 11. ove presude). U takvim okolnostima podnositelj zahtjeva ne može tvrditi da je žrtva povreda članka 6., stavka 3. Konvencije u odnosu na taj postupak (vidi, mutatis mutandis, predmet Doubtfire protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec.), br. 31825/96, 23. travnja 2002.). Slijedi da su ovi prigovori, u mjeri u kojoj se tiču naprijed navedenog kaznenog postupka, nedopušteni i da ih treba odbaciti temeljem članka 35., stavaka 3. (a) i 4. Konvencije. 
  2. Sud nadalje bilježi da naprijed navedeni upravni postupak nije bio kazneni postupak po svojoj naravi i da stoga članak 6., stavak 3. nije primjenjiv. Slijedi da su, u mjeri u kojoj se ovi prigovori tiču naprijed navedenog upravnog postupka, oni nedopušteni temeljem članka 35., stavka 3. (a) Konvencije te ih stoga treba odbaciti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

IV. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva također je prigovarao da su domaće vlasti, pozivanjem u svojem rješenju od 17. ožujka 2004. godine - o čemu je izvještavano u medijima - na njegovu nepravomoćnu osudu od 18. prosinca 2003. godine kao osnovu za njegovo razrješenje, naštetile njegovom ugledu. Poziva se na članak 8. Konvencije koji glasi kako slijedi:

“1.  Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. "

  1. Vlada osporava dopuštenost ovog prigovora s tri osnove. Tvrdi da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva, da članak 8. nije primjenjiv i da je u svakom slučaju zahtjev očigledno neosnovan.

1. Neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

  1. I Vlada i podnositelj zahtjeva pozivaju se na tvrdnje sažete u stavcima 43.-44. ove presude.
  2. Sud upućuje na svoja utvrđenja na temelju članka 6. stavka 2. Konvencije (vidi stavke 45.- 46. ove presude) koja se jednako odnose na prigovor uložen u kontekstu članka 8. Konvencije.
  3. Slijedi da prigovor Vlade o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava treba odbiti.

2.  Primjenjivost

(a) Tvrdnje stranaka

  1. Vlada tvrdi da pravo na rad i na zaposlenje, a pogotovo pravo na obnašanje određene dužnosti, nisu prava obuhvaćena člankom 8. Konvencije. Konvencija ne osigurava niti pravo na zapošljavanje u državnoj službi.
  2. Podnositelj zahtjeva nije se očitovao o tom pitanju.

(b)  Ocjena Suda

  1. Sud ponavlja da je "privatni život" širok izraz koji se ne može definirati jednom sveobuhvatnom definicijom (vidi predmet Niemietz protiv Njemačke, 16. prosinca , stavak 29., Serija A br. 251-B) i da je pravo pojedinaca na ugled element njihovog "privatnog života" zaštićenog temeljem članka 8. Konvencije (vidi, na primjer, predmete Chauvy i drugi protiv Francuske, br. 64915/01, stavak 70., ECHR 2004-VI; Pfeifer protiv Austrije, br. 12556/03, stavak 38., ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunjske, br. 78060/01, stavak 28., 14. listopada 2008.).
  2. Za sud nema dvojbe da čak i ako je okrivljena osoba oslobođena optužbe, sama činjenica da joj je bilo suđeno ima ozbiljne implikacije za okrivljenika i može naštetiti njegovom ili njezinom ugledu.
  3. Nadalje, Sud je već presudio da otkaz u upravnom postupku može, u određenim okolnostima (na primjer, u situacijama kad podnositelj zahtjeva nije nikada bio osuđen za počinjenje djela u odnosu na koja je dobio otkaz), predstavljati miješanje u prava zajamčena člankom 8. Konvencije kada utječe na ostvarivanje prava pojedinca na "privatni život" tako što stvarno dovodi u pitanje njegov ili njezin moralni i psihološki integritet i ugled (vidi predmete Kyriakides protiv Cipra, br. 39058/05, stavak 52., 16. listopada 2008. i Taliadorou i Stylianou, naprijed citirano, stavak 56.).
  4. Međutim, Sud također ponavlja da, kako da bi došlo do primjene članka 8., napad na osobnu čast i ugled mora doseći određenu razinu težine, na način koji onemogućava osobno ostvarivanje prava na poštivanje privatnog života (vidi predmet protiv Norveške, br. 28070/06, stavak 64., 9. travnja 2009.).
  5. Ipak, Sud smatra da u ovome predmetu može ostaviti otvoreno pitanje je li šteta nanesena ugledu podnositelja zahtjeva, uslijed činjenice da se odluka o njegovom razrješenju pozivala na njegovu prethodnu nepravomoćnu osudu, bila takve težine da dovodi do primjene članka 8. Ovo stoga što je taj prigovor u svakom slučaju nedopušten iz razloga navedenih u daljnjem tekstu. 

3. Je li prigovor očigledno neosnovan

(a) Tvrdnje stranaka

(i) Vlada

  1. Vlada tvrdi da nije došlo do miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na poštivanje njegovog privatnog života. Iako je bio razriješen položaja, podnositelj zahtjeva nije izgubio svoj posao u državnoj službi, ali je bio premješten na drugo radno mjesto. Po njenom mišljenju, odluka o razrješenju, ili naknadne presude Upravnog suda ili Ustavnog suda nisu mogle naštetiti njegovom ugledu.  Uistinu, nema ničega što bi ukazalo da je razrješenje podnositelja zahtjeva imalo bilo kakav učinak na njegov privatni život.  Naposlijetku, Vlada naglašava da je podnositelj zahtjeva obnašao dužnost predstojnika Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji tek nešto više od dva mjeseca, što je bilo relativno kratko vrijeme da bi stvorio profesionalni ugled u toj vrsti službe.
  2. Ako Sud nađe da je došlo do miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na poštivanje njegovog privatnog života, Vlada tvrdi da je to miješanje bilo zakonito, da je težilo ostvariti zakoniti cilj i da je bilo nužno u demokratskom društvu.
  3. Miješanje je bilo zakonito jer se osnivalo na Zakonu o sustavu državne uprave i na Zakonu o Vladi. Težilo je ostvariti legitiman cilj zaštite ugleda državne službe i održanja povjerenja javnosti u rad institucija.  Miješanje o kojemu je riječ bilo je potrebno u demokratskom društvu jer nije postojao nikakav drugi način za postizanje tih legitimnih ciljeva.  

(ii) Podnositelj zahtjeva

  1. Podnositelj zahtjeva je ponovio da mu je narušen ugled jer je tekst rješenja o njegovom razrješenju s dužnosti od 17. ožujka 2004. godine, u čijem je obrazloženju bila citirana izreka kaznenog naloga protiv njega od 18. prosinca 2003. godine, bio objavljen u medijima.

(b)  Ocjena Suda

  1. Čak i ako pretpostavimo da je u ovome predmetu razrješenje podnositelja zahtjeva zbog nepravomoćne osuđujuće odluke protiv njega naštetilo njegovom ugledu u mjeri da je predstavljalo miješanje u njegovo pravo na poštivanje njegovog privatnog života, Sud smatra da je to miješanje bilo propisano zakonom, jer se osnivalo na članku 52., stavku 3. Zakona o sustavu državne uprave (vidi stavak 22. ove presude).
  2. Sud nadalje prihvaća da se miješanjem u ovome predmetu težilo ostvariti legitiman cilj jer mu je svrha bila zaštititi ugled ili prava drugih, i to ugled državne službe (vidi predmet Pay protiv Ujedinjene Kraljevine (dec.), br. 32792/05, rujna 2008.).
  3. Glede razmjernosti miješanja, Sud se slaže da osobe imenovane na javnu dužnost moraju uživati povjerenje javnosti, te da to povjerenje može narušiti sama sumnja da je osoba o kojoj je riječ počinila kazneno djelo. Sud nadalje bilježi da je prema hrvatskom pravu Vlada Republike Hrvatske ovlaštena imenovati i razriješiti predstojnike područnih ureda državne uprave prema svom nahođenju. Stoga, i s obzirom na činjenicu da u ovome predmetu podnositelj zahtjeva nije dobio otkaz iz državne službe, nego je bio premješten na drugo radno mjesto unutar državne službe, Sud smatra da njegovo razrješenje s mjesta predstojnika Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, zbog njegove nepravomoćne osude od 18. prosinca 2003. godine, nije bilo nerazmjerno s legitimnim ciljem koji se nastojao ostvariti tim miješanjem.
  4. Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35., stavka 3(a) Konvencije kao očigledno neosnovan, te da ga stoga treba odbaciti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.

V. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1., PROTOKOLA BR. 12 UZ KONVENCIJU

  1. Na kraju, podnositelj zahtjeva prigovara da je protiv njega izvršena diskriminacija na osnovi njegove političke pripadnosti. Objasnio je da je bio član Socijaldemokratske partije i da je njegovo razrješenje bilo orkestrirano od strane Hrvatske demokratske zajednice nakon što je ta stranka pobijedila na parlamentarnim izborima u studenom 2003. godine. Pozvao se na članak 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju koji glasi kako slijedi:

“1. "Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Nitko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi kako je navedeno u stavku 1."

  1. Sud primjećuje da je podnositelj zahtjeva tvrdio da je njegovo razrješenje bilo motivirano njegovom političkom pripadnošću Socijaldemokratskoj partiji.  Sukladno tome, miješanje koje je po mišljenju podnositelja zahtjeva dovelo do diskriminirajućeg postupanja prema njemu, dogodilo se u trenutku kad je bio razriješen položaja.  To se dogodilo dana 17. ožujka 2004. godine, kad je Vlada Republike Hrvatske donijela rješenje o njegovom razrješenju (vidi, mutatis mutandis, predmet Jovanović protiv Hrvatske (dec.), br. 59109/00, ECHR 2002-III). Međutim, to je bilo prije 1. travnja 2005. godine, datuma stupanja na snagu Protokola br. 12.  Naknadni postupak pred Upravnim sudom i Ustavnim sudom treba gledati kao korištenje dostupnih domaćih pravnih sredstva s ciljem dobivanja zadovoljštine za to miješanje, te to miješanje ne može dovesti u okvir vremensku nadležnosti Suda (vidi predmet Blečić v. Croatia [GC], br. 59532/00, stavak 77., ECHR 2006-III).
  2. Slijedi da je ovaj prigovor nespojiv s odredbama Konvencije ratione temporis u smislu članka 35., stavka 3.(a) Konvencije i da ga stoga treba odbaciti na temelju članka 35. stavka 4.

VI. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Članak 41. Konvencije propisuje kako slijedi:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potražuje 2.320.610,60 hrvatskih kuna (HRK) na ime materijalne štete nastale zbog izgubljene zarade. Izričito je izjavio da ne potražuje nikakvu nematerijalnu štetu.
  2. Vlada osporava taj zahtjev.
  3. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete te stoga odbija taj zahtjev.
  4. Nadalje, budući da podnositelj zahtjeva nije dostavio nikakav zahtjev u odnosu na nematerijalnu štetu, Sud smatra da nije pozvan dosuditi mu bilo koji iznos po toj osnovi.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva nije postavio nikakav zahtjev za naknadu troškova i izdataka nastalih u postupku pred domaćim sudovima ili pred ovim Sudom. Stoga sud smatra da nije pozvan dosuditi mu bilo koji iznos po toj osnovi.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na povredu načela jednakosti oružja dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten; 
  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije; 
  1. Odbija zahtjev podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu. 

             

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 27. rujna 2011. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. 

Søren Nielsen                                                                         Anatoly Kovler

     Tajnik                                                                                   Predsjednik

 

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF HRDALO v. CROATIA

(Application no. 23272/07)

JUDGMENT

STRASBOURG 

27 September 2011

FINAL

27/12/2011

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Hrdalo v. Croatia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Anatoly Kovler, President,
Nina Vajić,
Peer Lorenzen,
Khanlar Hajiyev,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Julia Laffranque,
Linos-Alexandre Sicilianos, judges,
and Søren Nielsen, Section Registrar,

Having deliberated in private on 6 September 2011,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 23272/07) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Nikša Hrdalo (“the applicant”), on 27 April 2007.

2. The applicant was represented by Mr D. Orlić, an advocate practising in Dubrovnik. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs Š. Stažnik.

3. The applicant alleged, in particular, that in the administrative proceedings concerning his removal from office the domestic authorities had breached the principle of equality of arms, violated his right to be presumed innocent and harmed his reputation.

4. On 9 February 2010 the President of the First Section decided to give notice to the Government of the complaints concerning the alleged unfairness of the administrative proceedings, presumption of innocence and respect for private life. It was also decided to rule on the admissibility and merits of the application at the same time (Article 29 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1958 and lives in Dubrovnik.

A. The circumstances of the case

6. On 27 November 2003 the Government of Croatia appointed the applicant Head of the Dubrovnik-Neretva County State Administration Office with effect from 1 January 2004.

1. Criminal proceedings against the applicant

7. Meanwhile, on 30 June 2002 the applicant’s neighbour Mrs I.Š.-H. filed a criminal complaint against him with the police authorities in Dubrovnik. She alleged that on 29 June 2002 the applicant had demolished a separating wall erected between their backyards by her husband and broken one of the windows of her house. In her statement of 13 January 2003, Mrs I.Š.-H. added that during the incident of 29 June 2002 the applicant had also shouted that she and her family should come out so that he could kill them.

8. On 12 December 2003 the Metković Municipal State Attorney’s Office (Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću) indicted the applicant before the Dubrovnik Municipal Court (Općinski sud u Dubrovniku) accusing him of the criminal offences of uttering threats and damaging another’s property, and invited the court to issue a penal order in accordance with section 446 of the Criminal Procedure Act (see paragraph 21 below).

9. On 18 December 2003 a single judge of the Dubrovnik Municipal Court issued a penal order (kazneni nalog) against the applicant under section 446 of the Criminal Procedure Act, finding him guilty as charged and imposing a prison sentence of two months, suspended for two years. The applicant was not informed of, and did not participate in, those proceedings. The order was served on the applicant on 3 January 2004.

10. On 9 January 2004 the applicant lodged an objection (prigovor) against the penal order arguing that he had not committed the criminal offences for which he had been convicted, and that he had not been given an opportunity to defend himself and present evidence.

11. On 8 May 2006 the Dubrovnik Municipal Court set aside its penal order of 18 December 2003 and dropped the charges against the applicant under section 353 of the Criminal Procedure Act without any further explanation.

2. Administrative proceedings following the applicant’s removal from office

12. Meanwhile, by a decision of 17 March 2004 the Government of Croatia removed the applicant from his position as Head of the Dubrovnik-Neretva County State Administration Office on the grounds that he had been found guilty of a criminal offence by the judgment of the Dubrovnik Municipal Court of 18 December 2003. The decision reads as follows:

D E C I S I O N

“Nikša Hrdalo is hereby relieved of his duties as Head of the Dubrovnik-Neretva County State Administration Office.

R e a s o n s

Section 52(3) of the State Administration System Act provides that the heads of the regional offices of the State administration are appointed and removed by the Government of Croatia upon a proposal of the State secretary of the Central Public Administration Office on the basis of a previously conducted public competition.

By a decision of the Government of Croatia ... of 27 November 2003 Nikša Hrdalo was appointed Head of the Dubrovnik-Neretva County State Administration Office.

By judgment no. K 386/03 of the Dubrovnik Municipal Court of 18 December 2003, Nikša Hrdalo was found guilty of a criminal offence against the rights and freedoms of man and the citizen defined in Article 129 § 2 of the Criminal Code and classified as uttering threats, in conjunction with a criminal offence against property defined in Article 222 § 1 of the Criminal Code and classified as damaging another’s property. [As a consequence, he] received ... a prison sentence of two months and fifteen days, suspended for two years.

Having regard to foregoing, the State secretary of the Central Public Administration Office considered that keeping Nikša Hrdalo as Head of the Dubrovnik-Neretva County State Administration Office could harm the probity of the civil service.

In accordance with the above, the State secretary of the Central Public Administration Office proposed that the Government of Croatia relieve Nikša Hrdalo of his duties as Head of the Dubrovnik-Neretva County State Administration Office. The Government of Croatia accepted this proposal.

That being so, it was decided as indicated in the operative part.”

The operative part of the decision was published in the Official Gazette of the Republic of Croatia no. 36/2004 of 22 March 2004.

13. On 18 March 2004 the daily newspaper Slobodna Dalmacija reporting from the Government’s meeting of 17 March 2004, reported on the applicant’s removal from office. A small article entitled “Removals and appointments [Razrješenja i imenovanja]” in its relevant part read as follows:

“In Dubrovnik-Neretva County the Government relieved Nikša Hrdalo, the incumbent Head of the State Administration Office, of his duties. ... Nikša Hrdalo was relieved of his duties because of a non-final judgment imposing a ... prison sentence of two months and fifteen days, suspended for two years, for a criminal offence against a freedom of man.”

14. On 31 March 2004 the same daily published an article entitled “Removed because of a non-existent ‘judgment’ [Smijenjen zbog nepostojeće presude]?”, which described the circumstances surrounding the applicant’s removal from office and gave him the opportunity to present his view.

15. On 20 April 2004 the applicant brought an administrative action in Administrative Court against the Government of Croatia challenging the decision on his removal.

16. On 24 June 2004 the Government of Croatia submitted their reply to the applicant’s action. That reply was not forwarded to the applicant. The relevant part of the Government of Croatia’s reply read as follows:

“...The decision which is the subject of this administrative dispute does not disclose any breach of law raised by the plaintiff. The decision to relieve Nikša Hrdalo of his duties as Head of the Dubrovnik-Neretva County State Administration Office was adopted in accordance with section 52(3) of the State Administration System Act. ...

It is undisputed that, by judgment no. K 386/03 of the Dubrovnik Municipal Court of 18 December 2003, Nikša Hrdalo was found guilty of a criminal offence against the rights and freedoms of man and the citizen – uttering threats – defined in Article 129 § 2 of the Criminal Code, in conjunction with a criminal offence against property – damaging another’s property – defined in Article 222 § 1 of the Criminal Code, and that he received ... a prison sentence of two months and fifteen days, suspended for two years.

The plaintiff argues that the present case concerns a penal order issued in accordance with section [446] of the Criminal Procedure Act, to which he objected within the statutory time-limit, and that therefore there is no final judgment [against him] which could constitute an impediment to recruitment to the civil service set out in section 8 of the Civil Servants Act.

However, the plaintiff ignores the fact that his removal from office was not owing to the existence of impediments to recruitment to the civil service set out in section 8 of the Civil Servants Act. The discovery that, at the time of recruitment to the civil service or at the time of appointment to the position of Head of the Dubrovnik-Neretva County State Administration Office, an impediment set out in section 8 of the Civil Servants Act had existed, would have resulted in the termination of employment in the civil service by operation of law, pursuant to section 118 ... of the Civil Servants Act. However, the present case does not concern such circumstances or the termination of employment in the civil service. Rather, [it concerns] the plaintiff’s removal from his position as Head of the State Administration Office ..., where the impugned decision is not based on impediments to recruitment to the civil service but on circumstances concerning the plaintiff which were considered liable to ... harm the probity of the State Administration Office and the entire civil service. Criminal proceedings pending against a head of a State administration office may give a negative impression to the public and arouse suspicion as regards the diligent and lawful conduct of those employed in the State administration office run by such a person.

The plaintiff contests the right of the Government of Croatia to remove a head of [a State administration] office at their own discretion ...

Contrary to the plaintiff’s argument, we consider that the Government of Croatia are entitled to remove a head of a State administration office at their own discretion because that is undoubtedly provided for by section 52 of the State Administration System Act. ...

Given that the contested decision was adopted in the procedure and in the manner prescribed by law, and that grounds ... for quashing or declaring [it] null and void do not exist, we propose that the Administrative Court dismiss the action as unfounded.”

17. On 15 September 2004 the Administrative Court dismissed the applicant’s action finding that the contested decision of 17 March 2004 had been based on section 30(4) of the Government of Croatia Act (see paragraph 23 below) and section 52(3) of the State Administration System Act (see paragraph 22 below). The relevant part of the Administrative Court judgment reads as follows:

“... the said laws indisputably show that the Government of the Republic of Croatia ... are entitled to remove a head of a State administration office ... at their own discretion ...

... in the reasoning for their decision, the defendant authority [that is, the Government of Croatia] ... stated the circumstances which influenced that decision. In particular, having regard to the complaints submitted about the plaintiff’s work, and the fact that criminal proceedings are pending against him before the Dubrovnik Municipal Court ... for a criminal offence against the rights and freedoms of man and the citizen (the criminal offence of uttering threats defined in Article 129 § 2 of the Criminal Code), in conjunction with a criminal offence against property (the criminal offence of damaging another’s property defined in Article 222 § 1 of the Criminal Code), the State secretary of the Central Public Administration Office in its proposal ... of 15 March 2004 considered that the plaintiff should be relieved of [his] duties as Head of the State Administration Office because keeping him in that position could harm the probity of the civil service. That proposal was accepted by the defendant authority which, at the session held on 17 March 2004, adopted a decision on his removal. Contrary to the plaintiff’s arguments, by doing so [the defendant authority] did not examine ... whether his [career in the] civil service should be terminated pursuant to section 118 of the Civil Servants Act, in which case it should be taken into account whether or not a civil servant had been convicted by a final judgment of a criminal offence against the rights and freedoms of man and the citizen. However, pending criminal proceedings for such a criminal offence, or even the adoption of a non-final judgment, may, given the position of the head of a State administration office, harm the probity of the office run by such a person and the entire civil service. Namely, the conduct of the plaintiff which led to the institution of those criminal proceedings, and its negative connotations in the public perspective, harms his personal reputation and may arouse suspicion among citizens as regards the diligent and lawful operation of the State administration office run by such a person.”

18. On 15 January 2005 the applicant lodged a constitutional complaint against the Administrative Court’s judgment alleging violations of, inter alia, his constitutional rights to a fair hearing, presumption of innocence, and respect for his dignity, reputation and honour. He argued that he had been removed from office on the basis of a non-final conviction secured in criminal proceedings of which he had not been aware and in which he had not had the opportunity to participate.

19. On 12 October 2006 the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) dismissed the applicant’s complaint and served its decision on him on 29 November 2006. The relevant part of that decision reads as follows:

“The complainant further alleges a violation of Article 28 of the Constitution which provides that everyone shall be [presumed] innocent and no one may consider him guilty of a criminal offence until his guilt has been established by a final court judgement.

The contested judgment was not delivered in proceedings in which the complainant’s guilt was being determined, but [in proceedings] where the lawfulness of [an] administrative decision ... was examined.

The Constitutional Court therefore finds that the complainant’s [right] provided for in Article 28 of the Constitution has not been breached by the contested judgment.

...

The complainant also alleges a violation of Article 35 of the Constitution, which guarantees to everyone respect for, and legal protection of, his personal and family life, dignity, reputation and honour.

The Constitutional Court finds that the complainant’s [right] provided for in Article 35 of the Constitution had not been breached by the contested judgment because that judgment and the prior decision were rendered in lawfully conducted proceedings and are based on relevant legislation.”

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

A. The Constitution

20. The relevant Articles of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (consolidated text), 113/2000, 124/2000 (consolidated text), 28/2001 and 41/2001 (consolidated text), 55/2001 (corrigendum) and 76/2010) read as follows:

Article 28

“Everyone shall be [presumed] innocent and no one may consider him guilty of a criminal offence until his guilt has been established by a final court judgement.”

Article 35

“Everyone shall be guaranteed respect for, and legal protection of, his personal and family life, dignity, reputation and honour.”

B. The Criminal Procedure Act

21. The relevant part of the Criminal Procedure Act (Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 110/1997, 27/1998 (corrigendum), 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002 (corrigendum), 62/2003 (consolidated text) and 115/2006), which was in force between 1 January 1998 and 1 January 2009, reads as follows:

Section 353

A judgment dismissing the charges shall be adopted in the event that:

1) the court has no jurisdiction in the matter;

2) the proceedings were conducted without having been requested by an authorised prosecutor;

3) the prosecutor dropped the charges during the trial;

4) the required request or consent for prosecution has not been provided, or the authorised person or State body has withdrawn the request or consent;

5) the defendant has already been finally convicted or acquitted in respect of the offence in issue or the criminal proceedings against him or her have been terminated ...;

6) the defendant is exempt from criminal prosecution owing to amnesty or pardon, or if criminal prosecution has become barred owing to statutory limitation or the existence of other circumstances excluding criminal prosecution.”

Section 446

“In respect of criminal offences under the competence of a single judge and where the State Attorney has learned of a criminal offence from a reliable criminal complaint, he or she may ask in an indictment that a court issue a penal order (kazneni nalog) whereby the court shall impose on the defendant a sentence or an alternative measure without holding a trial.

...”

C. The State Administration System Act

22. The relevant provision of the State Administration System Act (Zakon o sustavu državne uprave, Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 75/1993, 48/1999, 15/2000, 59/2001, 190/2003 (consolidated text), 199/2003 and 79/2007), as in force at the material time, read as follows:

Section 52(3)

“The head of the regional State administration office is appointed and removed by the Government of Croatia upon a proposal of the State secretary responsible for public administration on the basis of a previously conducted public competition.”

D. The Government of Croatia Act

23. The relevant provision of the Act on the Government of the Republic of Croatia (Zakon o Vladi Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 101/1998, 15/2000, 117/2001, 199/2003 and 77/2009 – “the Government of Croatia Act”), which entered into force on 5 August 1998, reads as follows:

Section 30(4)

“A decision (rješenje) shall be adopted on appointments or dismissals or other individual matters within the Government’s purview.”

E. The Civil Servants Act

24. The Civil Servants Act (Zakon o državnim službenicima i namještenicima, Official Gazette no. 27/2001) was in force between 30 March 2001 and 1 January 2006.

25. Section 8(1) set out impediments to recruitment to the civil service and provided that such an impediment existed in respect of a person who had been convicted by a final judgment for, inter alia, a criminal offence against the rights and freedoms of man and the citizen, or a criminal offence against property.

26. Section 118 provided that a civil servant’s employment was to be terminated by operation of law, inter alia, when the judgment by which he or she had been convicted for a criminal offence referred to in section 8(1) of the same Act became final, or when it was discovered that an impediment referred to in the same section had existed at the time of recruitment.

F. The Administrative Disputes Act

27. Sections 52-59 of the Administrative Disputes Act (Zakon o upravnim sporovima, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia no. 4/1977, and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 9/1992 and 77/1992) provide for the remedy of reopening of proceedings before the Administrative Court and regulate the procedure following a petition for reopening. In particular, section 52 reads as follows:

“Proceedings ... shall be reopened upon a petition by a party:

1) if the party learns of new facts or discovers, or gains the opportunity to use, new evidence on the basis of which the dispute would have been resolved more favourably for him or her had these facts or evidence been presented or used in the previous court proceedings;

...

3) if the decision was based on a judgement rendered in a criminal or civil case and that judgement was later set aside by another final court decision;

...

A reopening shall be allowed on the grounds set forth in subsections (1) and (5) of this section, only if the party was unable, through no fault of his or her own, to raise these grounds in the previous proceedings.”

28. Section 60 provides that if the Administrative Disputes Act does not contain specific provisions on procedure before the Administrative Court (that is, in administrative disputes), the provisions of the Civil Procedure Act should apply mutatis mutandis.

G. The Civil Procedure Act

29. The relevant provision of the Civil Procedure Act (Zakon o parničnom postupku, Official Gazette of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia nos. 4/1977, 36/1977 (corrigendum), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 and 35/1991, and Official Gazette of the Republic of Croatia nos. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 and 123/2008) reads as follows:

5.a. Reopening of proceedings following a final judgment of the European Court of Human Rights in Strasbourg finding a violation of a fundamental human right or freedom

Section 428a

“(1) When the European Court of Human Rights has found a violation of a human right or fundamental freedom guaranteed by the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms or additional Protocols thereto ratified by the Republic of Croatia, a party may, within thirty days of the judgment of the European Court of Human Rights becoming final, file a petition with the court in the Republic of Croatia which adjudicated in the first-instance in the proceedings in which the decision violating the human right or fundamental freedom was rendered, to set aside the decision by which the human right or fundamental freedom was violated.

(2) The proceedings referred to in paragraph (1) of this section shall be conducted by applying, mutatis mutandis, the provisions on the reopening of proceedings.

(3) In the reopened proceedings the courts are required to respect the legal opinions expressed in the final judgment of the European Court of Human Rights finding a violation of a fundamental human right or freedom.”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

30. The applicant complained that the above administrative proceedings concerning his removal from office had been unfair. In particular, he complained that the Government of Croatia’s reply of 24 June 2004 to his administrative action of 20 April 2004 had never been served on him and that therefore he had not had an opportunity to comment on it. He relied on Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

31. The Government contested that argument.

A. Admissibility

The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded, within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The arguments of the parties

32. The Government averred that the proceedings had been fair. The applicant had been granted access to court as his case had been examined by both the Administrative Court and the Constitutional Court, which were both independent and impartial courts established by law. The Administrative Court had conducted the proceedings within a reasonable time and in accordance with the relevant procedural law. That court had addressed all the arguments presented by both the applicant and the Government of Croatia, and rendered a reasoned judgment based on the legislation in force. In particular, the Government argued that the principle of equality of arms had also been respected in the applicant’s case and that he had had the opportunity to present his arguments to the Administrative Court under the same conditions as the opposing party.

33. The applicant maintained his position that he had not had an opportunity to respond to the arguments raised in the Government of Croatia’s reply to his administrative action as that reply had never been served on him.

2. The Court’s assessment

34. The Court reiterates that the principle of equality of arms, which is one of the elements of the broader concept of a fair hearing, requires each party to be given a reasonable opportunity to present its case under conditions that do not place it at a substantial disadvantage vis-à-vis its opponent (see, among many other authorities, Dombo Beheer B.V. v. the Netherlands, 27 October 1993, § 33, Series A no. 274, and Ankerl v. Switzerland, 23 October 1996, § 38, Reports of Judgments and Decisions 1996‑V). Each party must be given the opportunity to have knowledge of and comment on the observations filed or evidence adduced by the other party (see, for example, Ruiz-Mateos v. Spain, 23 June 1993, § 63, Series A no. 262, and Wynen v. Belgium, no. 32576/96, § 32, ECHR 2002‑VIII).

35. Turning to the present case, the Court first notes that on 24 June 2004 the Government of Croatia, being the opposing party (the defendant) in the administrative proceedings at issue, submitted a reply to the applicant’s action in the Administrative Court of 20 April 2004, requesting that the action be dismissed (see paragraph 16 above). It is not contested that this reply was not forwarded to the applicant and that he had no opportunity to comment on it.

36. The Government of Croatia’s reply contained a reasoned opinion on the merits of the applicant’s action. The Court has repeatedly held that in such a situation the effect which the observations actually had on the judgment is of little consequence (see Steck-Risch and Others v. Liechtenstein, no. 63151/00, § 57, 19 May 2005) because it is for the parties to a dispute to state whether or not a document calls for their comments (see Ziegler v. Switzerland, no. 33499/96, § 38, 21 February 2002). What is particularly at stake here is the litigants’ confidence in the workings of justice, which is based on, inter alia, the knowledge that they have had the opportunity to express their views on every document in the file (see, for example, Ziegler, cited above).

37. What is more, the Government of Croatia did not confine themselves in their reply to restating the reasons given in the decision the applicant was contesting by his action. Rather, they advanced new arguments in support of their decision, in reply to those raised by the applicant in his action. For example, the Government of Croatia argued that they had been entitled to remove the applicant from office at their own discretion and that in doing so they had been entitled to rely on the non-final judgment convicting him of a criminal offence since the case had not concerned the termination of his employment in the civil service but his removal from office (see paragraph 16 above). The Administrative Court relied on those (new) arguments raised by the Government of Croatia in their reply and even incorporated them in its judgment of 15 September 2004 dismissing the applicant’s action (see paragraph 17 above). It was therefore all the more needful to give the applicant an opportunity to comment on them if he had wished to do so.

38. It follows that in the present case, respect for the right to a fair hearing, guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention, required that the applicant be given an opportunity to have knowledge of and to comment on the reply submitted by the opposing party, namely the Government of Croatia (see Steck-Risch and Others, cited above, § 58). However, the applicant was not afforded this opportunity. This deficiency was not remedied by the fact that the applicant could and did complain to the Constitutional Court, as the latter does not carry out a full review of the case (see Steck-Risch and Others, cited above, § 56).

39. The Court has frequently found violations of Article 6 § 1 of the Convention in cases raising issues similar to the one in the present case (see, for example, Ziegler, cited above, §§ 33-40; Steck-Risch and Others, cited above, §§ 51-59; Bartenbach v. Austria, no. 39120/03, §§ 32-34, 20 March 2008; and Schaller-Bossert v. Switzerland, no. 41718/05, §§ 39-43, 28 October 2010). Having examined all the material submitted to it, the Court considers that the Government have not put forward any fact or argument capable of persuading it to reach a different conclusion in the present case.

40. There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention in the instant case on account of the breach of the principle of equality of arms.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 2 OF THE CONVENTION

41. The applicant further complained that, by referring in the above-mentioned administrative proceedings to the pending criminal proceedings against him and the non-final conviction of 18 December 2003 as grounds for his removal from office, the domestic authorities had violated his right to be presumed innocent. He relied on Article 6 § 2 of the Convention, which reads as follows:

“Everyone charged with a criminal offence shall be presumed innocent until proved guilty according to law.”

42. The Government disputed the admissibility of this complaint on two grounds. They argued that the applicant had failed to exhaust domestic remedies and that, in any event, the complaint was manifestly ill-founded.

1. Non-exhaustion of domestic remedies

(a) The arguments of the parties

43. The Government submitted that, after the Dubrovnik Municipal Court had on 8 May 2006 set aside its penal order of 18 December 2003 and dropped the charges against the applicant, he could have filed a petition for the reopening of the proceedings before the Administrative Court relying on section 52 of the Administrative Disputes Act.

44. The applicant replied that a petition for the reopening of proceedings was an extraordinary legal remedy which he had not been obliged to exhaust.

(b) The Court’s assessment

45. The Court reiterates that according to its established case-law, a petition for the reopening of proceedings does not, as a rule, constitute an effective remedy for the purposes of Article 35 § 1 of the Convention (see Riedl-Riedenstein and Others v. Germany (dec.), no. 48662/99, 22 January 2002; Babinsky v. Slovakia (dec.), no. 35833/97, 11 January 2000; and Uskela v. Sweden, no. 10537/83, Commission decision of 10 October 1985, Decisions and Reports (DR) 44, p. 98). Even though there are exceptions to that rule (see, for example, Kiiskinen and Kovalainen v. Finland (dec.), no. 26323/95, 1 June 1999; Nikula v. Finland (dec.), no. 31611/96, 30 November 2000; and K.S. and K.S. AG v. Switzerland, no. 19117/91, Commission decision of 12 January 1994), the Court does not find it necessary to examine whether in the present case there were any special circumstances that would justify departure from the general rule. For the Court it is sufficient to note that in its judgment of 15 September 2004 the Administrative Court held that the mere institution of criminal proceedings and existence of a non-final judgment against the applicant were sufficient to justify his removal from office. That being so, the Court does not see how the fact that the Dubrovnik Municipal Court had on 8 May 2006 set aside its penal order of 18 December 2003 and dropped the charges against the applicant, would have lead to a different outcome of the proceedings before the Administrative Court.

46. It follows that the Government’s objection of failure to exhaust domestic remedies must be dismissed.

2. Whether the complaint is manifestly ill-founded

(a) The arguments of the parties

(i) The Government

47. The Government argued that the proceedings complained of had not involved the determination of a criminal charge against the applicant but concerned a review of the lawfulness of the Government of Croatia’s decision of 17 March 2004. In those proceedings the issue had been the applicant’s removal from office on the basis of the Government of Croatia’s discretionary power to appoint and remove State officials and not his termination of employment in the civil service on account of the commission of a criminal offence. After his removal from his position of Head of the Dubrovnik-Neretva County State Administration Office the applicant had remained in the civil service and had been transferred to another position. Therefore, the applicant’s right to be presumed innocent had not been called into question in those proceedings.

48. The Government pointed out that during the proceedings before the domestic authorities, as well as in the proceedings before the Court, the applicant had wrongly spoken of his dismissal being due to the commission of a criminal offence and referred to section 118 taken in conjunction with section 8(1) of the Civil Servants Act (see paragraphs 25 and 26 above). As already explained above (see the preceding paragraph), the Government emphasised that the applicant’s case had not concerned the termination of the applicant’s career in the civil service owing to the commission of a criminal offence. Had it been so, the presumption of the applicant’s innocence would have been the crucial factor in a decision to dismiss him. Furthermore, if the domestic authorities had considered him guilty of a criminal offence he would not have been able to remain in the civil service, let alone be transferred to another position, because his service would have been terminated by operation of law. Rather, the applicant had been removed from his position of Head of the Dubrovnik-Neretva County State Administration Office on the basis of section 52(3) of the State Administration System Act because the Government of Croatia had considered, within its discretionary powers, that the mere institution of criminal proceedings against him and the adoption of a non-final judgment of 18 December 2003 were circumstances which could harm the probity of the civil service by casting doubt on the diligent and lawful operation of the State administration office he had been running.

(ii) The applicant

49. The applicant admitted that the domestic authorities had never expressly stated that he had committed a criminal offence. However, they had repeatedly mentioned that the mere institution of criminal proceedings against him and the adoption of the non-final judgment of 18 December 2003 had been enough to justify his removal from office. For the applicant, such reasoning was sufficient to violate his presumption of innocence.

(b) The Court’s assessment

50. The Court reiterates that the presumption of innocence will be violated if a judicial decision or a statement by a public official concerning a person charged with a criminal offence reflects an opinion that he is guilty before he has been proved guilty according to law. It suffices, even in the absence of any formal finding, that there is some reasoning suggesting that the court or the official regards the accused as guilty (see, for example, Böhmer v. Germany, no. 37568/97, § 54, 3 October 2002). A fundamental distinction must be made between a statement that someone is merely suspected of having committed a crime and a clear declaration, in the absence of a final conviction, that an individual has committed the crime in question (see, for example, Peša v. Croatia, no. 40523/08, § 141, 8 April 2010).

51. The Court notes at the outset that on 12 December 2003 criminal proceedings were instituted against the applicant on counts of uttering threats and damaging another’s property, and that on 18 December 2003 the Dubrovnik Municipal Court issued a penal order finding him guilty as charged and imposing a suspended prison sentence (see paragraphs 8 and 9 above). It further notes that on 8 May 2006 the same court set aside its penal order, dropped the charges against the applicant and discontinued the criminal proceedings against him (see paragraph 11 above). Therefore, for the purposes of Article 6 the applicant was charged with a criminal offence, which warrants the application of that provision in respect of those criminal proceedings.

52. The Court further reiterates that the scope of Article 6 § 2 is not limited to pending criminal proceedings, but may extend to judicial decisions taken after the discontinuation of such proceedings or following an acquittal, in so far as the issues raised in these cases are a consequence of and concomitant to the criminal proceedings concerned, in which the applicant was the “accused” (see Moullet v. France (no. 2) (dec.), no. 27521/04, ECHR 2007‑X, and the cases cited therein). The scope of Article 6 § 2 thus also extends to various administrative proceedings conducted simultaneously with the criminal proceedings against an applicant or after the conclusion of criminal proceedings ending without a decision finding the accused guilty in so far as there are such links between the criminal proceedings and the parallel administrative proceedings as to justify extending the scope of Article 6 § 2 to cover the latter (see Vassilios Stavropoulos v. Greece, no. 35522/04, 27 September 2007; Paraponiaris v. Greece, no. 42132/06, 25 September 2008, and Çelik (Bozkurt) v. Turkey, no. 34388/05, 12 April 2011).

53. The Court considers that in the present case the reliance of the domestic authorities in the above administrative proceedings on the pending criminal proceedings against the applicant and his non-final conviction as reasons justifying his removal from office created a “link” between the criminal and the administrative proceedings, which justifies the extension of the scope of Article 6 § 2 to cover the latter (see, mutatis mutandisÇelik (Bozkurt), cited above, § 34).

54. The further issue to be determined in the present case is whether in the above administrative proceedings the domestic authorities, by their conduct, the reasons given for their decisions or the language used in their reasoning, cast doubt on the applicant’s innocence and thus undermined the principle of the presumption of innocence, as guaranteed by Article 6 § 2 of the Convention (see Vassilios Stavropoulos, cited above, § 37). The Court reiterates that one of the functions of Article 6 § 2 is to protect an acquitted person’s reputation from statements or acts that follow an acquittal which would seem to undermine it (see Taliadorou and Stylianou v. Cyprus, nos. 39627/05 and 39631/05, § 26, 16 October 2008).

55. In this connection the Court notes that both the Government of Croatia and the Administrative Court justified the applicant’s removal from office by arguing that the mere institution of criminal proceedings and the existence of a non-final conviction for a criminal offence could be viewed negatively in the eyes of the public and thus damage the probity of the civil service in general (see paragraphs 12, 16 and 17 above). The Court considers that there is nothing in the language used that would call his innocence into question. Neither the decision of 17 March 2004 nor the judgment of 15 September 2004 states or implies that the applicant was criminally liable for the offences with which he had been charged in the above criminal proceedings. Therefore, in the absence of any express or implied indication which could undermine the applicant’s innocence, there is nothing to suggest that the decisions of the domestic authorities in the present case reflect the opinion that the applicant was guilty of those offences or of any other criminal offence.

56. It follows that this complaint is inadmissible under Article 35 § 3 (a) of the Convention as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 thereof.

III. OTHER ALLEGED VIOLATIONS OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

57. The applicant also complained, without further substantiating these complaints, of a violation of his rights under Article 6 § 3 (a) and (b) of the Convention, which reads as follows:

“3. Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

(a) to be informed promptly, in a language which he understands and in detail, of the nature and cause of the accusation against him;

(b) to have adequate time and facilities for the preparation of his defence;

...”

58. The Court notes that the above criminal proceedings ended in the applicant’s favour as on 8 May 2006 the Dubrovnik Municipal Court set aside its penal order of 18 December 2003 and dropped the charges against him (see paragraph 11 above). In these circumstances, the applicant cannot claim to be a victim of violations of Article 6 § 3 of the Convention in respect of those proceedings (see, mutatis mutandisDoubtfire v. the United Kingdom (dec.), no. 31825/96, 23 April 2002). It follows that, in so far as they concern the above criminal proceedings, these complaints are inadmissible and must be rejected pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

59. The Court further notes that the above administrative proceedings were not criminal in nature and that Article 6 § 3 is therefore not applicable. It follows that, to the extent that these complaints concern the above administrative proceedings, they are inadmissible under Article 35 § 3 (a) of the Convention and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 thereof.

IV. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

60. The applicant also complained that, by referring in the decision of 17 March 2004 – which had been reported in the media – to his non-final conviction of 18 December 2003 as a ground for his removal from office, the domestic authorities had harmed his reputation. He relied on Article 8 of the Convention, which reads as follows:

“1. Everyone has the right to respect for his private ... life ...

2. There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

61. The Government disputed the admissibility of this complaint on three grounds. They argued that the applicant had failed to exhaust domestic remedies, that Article 8 was inapplicable and that, in any event, the complaint was manifestly ill-founded.

1. Non-exhaustion of domestic remedies

62. The Government and the applicant both relied on the arguments summarised in paragraphs 43-44 above.

63. The Court refers to its findings under Article 6 § 2 of the Convention (see paragraphs 45-46 above), which apply with equal force to the complaint made in the context of Article 8 of the Convention.

64. It follows that the Government’s objection of failure to exhaust domestic remedies must be dismissed.

2. Applicability

(a) The arguments of the parties

65. The Government argued that the right to work and employment, let alone the right to hold a certain office, were not rights covered by Article 8 of the Convention. Nor did the Convention provide for the right to employment in the civil service.

66. The applicant did not comment on this issue.

(b) The Court’s assessment

67. The Court reiterates that “private life” is a broad term not susceptible to exhaustive definition (see Niemietz v. Germany, 16 December 1992, § 29, Series A no. 251‑B), and that individuals’ right to reputation is an element of their “private life” protected under Article 8 of the Convention (see, for example, Chauvy and Others v. France, no. 64915/01, § 70, ECHR 2004‑VI; Pfeifer v. Austria, no. 12556/03, § 38, ECHR 2007‑XII; and Petrina v. Romania, no. 78060/01, § 28, 14 October 2008).

68. For the Court, there is no doubt that, even if an accused person is acquitted, the fact of standing trial itself has serious implications for the accused and may cause damage to his or her reputation.

69. Furthermore, the Court has previously held that an administrative dismissal may, in certain circumstances (for example, in situations where the applicant was never convicted of the commission of the offences in relation to which he was dismissed), constitute an interference with the rights guaranteed by Article 8 of the Convention when it affects the enjoyment of an individual’s “private life” by effectively prejudicing his or her moral and psychological integrity and reputation (see Kyriakides v. Cyprus, no. 39058/05, § 52, 16 October 2008, and Taliadorou and Stylianou, cited above, § 56).

70. However, the Court also reiterates that in order for Article 8 to come into play, the attack on personal honour and reputation must attain a certain level of gravity and in a manner causing prejudice to personal enjoyment of the right to respect for private life (see A. v. Norway, no. 28070/06, § 64, 9 April 2009).

71. Nevertheless, the Court considers that in the present case it may leave open the issue whether the damage to the applicant’s reputation, caused by the fact that the decision on his removal from office referred to his prior non-final conviction, was of such a gravity to bring Article 8 into play. This is so because this complaint is in any event inadmissible for the reasons set out below.

3. Whether the complaint is manifestly ill-founded

(a) The arguments of the parties

(i) The Government

72. The Government submitted that that there had been no interference with the applicant’s right to respect for his private life. Although removed from his office, the applicant had not lost his job in the civil service, but had been transferred to another post. In their view, his reputation could not have been harmed by the decision on removal, or the subsequent judgements of the Administrative Court and the Constitutional Court. Indeed, there was nothing to indicate that the applicant’s removal from office had any effect on his private life. Lastly, the Government emphasised that the applicant had held the post of Head of the State Administration Office for only a little more than two months, which was a relatively short period of time to build a professional reputation in a service of that kind.

73. If the Court were to find that there had been an interference with the applicant’s right to respect for his private life, the Government averred that this interference had been lawful, that it pursued a legitimate aim and had been necessary in a democratic society.

74. The interference had been lawful because it had been based on the State Administration System Act and the Government Act. It pursued the legitimate aim of protecting the reputation of the civil service and maintaining public confidence in the functioning of the institutions. The interference in question had been necessary in a democratic society because there had been no other way of achieving those legitimate aims.

(ii) The applicant

75. The applicant reiterated that his reputation had been tarnished because the text of the decision on his removal from office of 17 March 2004 – which in its reasoning cited the operative provisions of the penal order against him of 18 December 2003 – had been reported in the media.

(b) The Court’s assessment

76. Even assuming that in the present case the applicant’s removal from office on account of his non-final conviction harmed his reputation to such a degree that it constituted an interference with his right to respect for his private life, the Court considers that this interference was prescribed by law as it was based on section 52(3) of the State Administration System Act (see paragraph 22 above).

77. It further accepts that the interference in the present case pursued the legitimate aim as it intended to protect the reputation or rights of others, namely the probity of the civil service (see Pay v. the United Kingdom (dec.), no. 32792/05, 16 September 2008).

78. As to the proportionality of the interference, the Court agrees that persons appointed to a public office must enjoy public confidence, and that this confidence may be undermined by the mere suspicion that the person in question has committed a criminal offence. It further notes that under Croatian law the Government of Croatia have the power to appoint and remove heads of regional State administration offices at their own discretion. That being so, and given the fact that the applicant in the present case was not dismissed from, but transferred to another post within the civil service, the Court considers that his removal from his position as Head of the Dubrovnik-Neretva County State Administration Office on account of his non-final conviction of 18 December 2003 was not disproportionate to the legitimate aim pursued by that interference.

79. It follows that this complaint is inadmissible under Article 35 § 3 (a) of the Convention as manifestly ill-founded and must be rejected pursuant to Article 35 § 4 thereof.

V. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 12 TO THE CONVENTION

80. Lastly, the applicant complained that he had been discriminated against on account of his political affiliation. He explained that he was a member of the Social Democratic Party and that his removal from office had been orchestrated by the Croatian Democratic Union after that party had won parliamentary elections in November 2003. He relied on Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention, which reads as follows:

“1. The enjoyment of any right set forth by law shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.

2. No one shall be discriminated against by any public authority on any ground such as those mentioned in paragraph 1.”

81. The Court notes that the applicant claimed that his removal from office had been motivated by his political affiliation with the Social Democratic Party. That being so, the interference which in the applicant’s view lead to his discriminatory treatment occurred at the moment of his removal from office. This happened on 17 March 2004 when the Government of Croatia adopted the decision on his removal (see, mutatis mutandisJovanović v. Croatia (dec.), no. 59109/00, ECHR 2002-III). However, this was before 1 April 2005, the date of entry into force of Protocol No. 12. The subsequent proceedings before the Administrative Court and the Constitutional Court are to be seen as the exercise of available domestic remedies aimed at redressing the interference, which cannot bring it within the Court’s temporal jurisdiction (see Blečić v. Croatia [GC], no. 59532/00, § 77, ECHR 2006‑III).

82. It follows that this complaint is incompatible ratione temporis with the provisions of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 (a) and must be rejected pursuant to Article 35 § 4.

VI. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

83. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

84. The applicant claimed 2,320,610.60 Croatian kunas (HRK) in respect of pecuniary damage sustained on account of loss of earnings. He expressly stated that he did not claim any non-pecuniary damage.

85. The Government contested that claim.

86. The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim.

87. Furthermore, as the applicant did not submit any claim in respect of non-pecuniary damage, the Court considers that there is no call to award him any sum on that account.

B. Costs and expenses

88. The applicant did not submit any claim for costs and expenses incurred in the proceedings before the domestic courts or before this Court. The Court therefore considers that there is no call to award him any sum on that account.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Declares the complaint concerning the breach of the principle of equality of arms admissible and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

3. Dismisses the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 27 September 2011, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Søren Nielsen              Anatoly Kovler
Registrar                    President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P12-1 | DIC | Nebojša Obradović protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Už-2007/2010 od 13.06.2012. godine kojom se usvaja ustavna žalba Borisa Ladišića, Nenada Mićića, Ivana Milosavlјevića, Milana Mrkobrade i Stanka Ivaniševića i utvrđuje da su presudama Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 9166/06 od 22. oktobra 2008. godine i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 852/10 od 11. februara 2010. godine povređen a prav a podnosilaca ustavne žalbe na jednaku zaštitu prava i na pravičnu naknadu za rad, zajemčen odredbama člana 36. stav 1. i člana 60. stav 4. Ustava Republike Srbije i nalaže se Apelacionom sudu u Novom Sadu da, u roku od 60 dana od dana dostavlјanja Odluke Ustavnog suda, ponovi postupak odlučivanja o žalbi podnosilaca ustavne žalbe izjavlјenoj protiv presude Opštinskog suda u Novom Sadu P1. 9166/06 od 22. oktobra 2008. godine.

Podnosioci ustavne žalbe ukazuju da je osporenim presudama odbijen njihov tužbeni zahtev za isplatu dodataka na platu za prekovremeni rad, rad noću i rad na dane državnih i verskih praznika za period od novembra 2003. do novembra 2006. godine. Podnosioci smatraju da su na taj način postupajući sudovi u identičnim pravnim i činjeničnim situacijama različito postupali, čime su im povredili pravo na jednaku zaštitu prava zajemčeno članom 36. stav 1. Ustava. Ovo stoga što je u postupku, koji je pravnosnažno okončan presudom Okružnog suda u Valјevu Gž1. 351/08 od 17. jula 2008. godine, usvojen tužbeni zahtev tužioca koji se odnosio na navedena potraživanja za period od januara 2003. godine do decembra 2005. godine. Takođe, podnosioci ustavne žalbe, pozivajući se na praksu Ustavnog suda, smatraju da im je osporenim presudama povređeno i pravo i na pravičnu naknadu za rad zajemčeno odredbom člana 60. stav 4. Ustava.

Odluka je dostupna u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde

Član P12-1 | DIC | Nebojša Obradović protiv Srbije
Odluka Ustavnog Už-1530/2008 od 21.01.2010. godine kojom se usvaja ustavna žalba Gorana Jović iz Čačka protiv presude Okružnog suda u Čačku Gž. 1446/08 od 12. novembra 2008. godine. Ustavnom žalbom se osporava navedena presuda u delu kojim je odbijena kao neosnovana žalba izjavlјena protiv stava 2. izreke presude Opštinskog suda u Čačku P1. 730/07 od 29. maja 2008. godine, a kojim je odbijen deo tužbenog zahteva podnosioca ustavne žalbe kojim je tražio da se obaveže Republika Srbija, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Čačku da mu za period od 1. decembra 2005. godine do 31. marta 2006. godine isplati neisplaćeni deo zarade po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika. Navedene presude zasnovane su na činjenici da je 29. novembra 2005. godine stupio na snagu Zakon o policiji, kojim je u članu 147. stav 1. propisano da se, između ostalog, zbog posebnih uslova rada, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada i prekovremenog rada, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plate koji su od 30 do 50 % nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike.
Odlukom Ustavnog suda se poništava presuda Okružnog suda u Čačku Gž. 1446/08 od 12. novembra 2008. godine u delu stava 1. izreke, kojim je odbijena kao neosnovana žalba Gorana Jovića i potvrđena presuda Opštinskog suda u Čačku P1. 730/07 od 29. maja 2008. godine u stavu 2. izreke, pa se određuje da Apelacioni sud u Kragujevcu donese novu odluku po žalbi Gorana Jovića podnetoj protiv stava 2. izreke navedene prvostepene presude.

Odluka je dostupna u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde
Član P12-1 | DIC | Nebojša Obradović protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Už-292/2008 kojom se usvaja ustavna žalba Gorana Petrovića i utvrđuje da je stavom 2. izreke presude Okružnog suda u Valјevu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravičnu naknadu za rad zajemčeno odredbom člana 60. stav. 4. Ustava Republike Srbije i poništava se presuda Okružnog suda u Valјevu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine u delu stava 2. izreke, kojom je usvojena žalba tužene Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Valјevu, i preinačena presuda Opštinskog suda u Valјevu P1. 942/06 od 26. januara 2007. godine u st. I, II, III i IV izreke, pa se određuje da Apelacioni sud u Beogradu donese novu odluku po žalbi tužene u ovoj pravnoj stvari izjavlјenoj protiv st. I, II, III i IV izreke navedene prvostepene presude.
U ustavnoj žalbi se navodi: da je podnosilac ustavne žalbe podneo tužbu Opštinskom sudu u Valјevu protiv Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Sekretarijat u Valјevu, radi isplate dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika za period od juna 2003. do juna 2006. godine; da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe i obavezao tuženu na isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa po navedenim osnovima; da je, postupajući po žalbi tužene, Okružni sud u Valјevu doneo osporenu presudu Gž1. 22/08 od 21. januara 2008. godine i u stavu 2. izreke preinačio prvostepenu presudu, tako što je odbio tužbeni zahtev podnosioca ustavne žalbe za isplatu dodatka na platu po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika za period od decembra 2005. do juna 2006. godine; da je osporena drugostepena presuda zasnovana na činjenici da je 29. novembra 2005. godine stupio na snagu Zakon o policiji, kojim je u članu 147. stav 1. propisano da se, između ostalog, zbog posebnih uslova rada, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada i prekovremenog rada, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plate koji su od 30 do 50% nominalno veći od koeficijenata za druge državne službenike; da je Okružni sud u Valјevu izveo pogrešan zaklјučak da je podnosiocu ustavne žalbe isplaćen dodatak na platu po navedenim osnovima, jer iz nalaza i mišlјenja veštaka u ovoj pravnoj stvari proizlazi da “podnosilac nije dobio rešenje o visini plate po novom Zakonu o policiji“; “da veštak konstatuje da iz ponuđene dokumentacije nije mogao utvrditi da je plata podnosioca ustavne žalbe uvećana od 30 do 50% shodno novom Zakonu o policiji“ i da je na taj način povređeno pravo podnosioca na pravičnu naknadu za rad.

Odluka je dostupna u javnoj bazi prakse Ustavnog suda ovde