V.R. protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
55102/13
Stepen važnosti
3
Jezik
Hrvatski
Datum
13.10.2015
Članovi
5
5-4
Kršenje
5
5-4
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-4) Ispitivanje zakonitosti lišenja slobode
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom slučaju pokrenut je na osnovu predstavke (br. 55102/13) protiv Republike Hrvatske koji je 25. jula 2013. podneo hrvatski državljanin, gospodin V. R. On je naveo da mu je Ustavni sud Republike Hrvatske sprečio efikasnu sudsku reviziju istražnog zatvora, suprotno članu 5 stav 4 Konvencije.

Podnosilac predstavke je rođen 1992. godine. Dana 8. maja 2013. godine uhapšen je zbog sumnje da je izvršio polni odnos sa dvoje dece. Dana 10. maja 2013. istražni sudija Županijskog suda u Z. odredio mu je istražni zatvor zbog opasnosti od uticaja na svedoke i ponavljanja krivičnog dela. Podnosilac predstavke je podneo žalbu 17. maja 2013. godine, koju je 21. maja 2013. godine vanraspravno veće Županijskog suda odbilo kao neosnovanu, potvrdivši odluku istražnog sudije.

Dana 6. juna 2013. istražni sudija je produžio pritvor podnosiocu predstavke na osnovu toga što bi mogao ponovo da počini krivična dela protiv žrtava ako je na slobodi. Podnosilac predstavke je podneo žalbu 12. juna 2013. godine, tvrdeći da ne postoji sumnja da je počinio predmetna krivična dela i navodeći brojne nedostatke u postupku za produženje istražnog zatvora, koji je 14. juna 2013. godine vanraspravno veće Županijskog suda odbilo kao neosnovano, potvrđujući stav istražnog sudije. Odluka je dostavljena predstavniku podnosioca predstavke 26. juna 2013. godine.

Podnosilac predstavke je 5. jula 2013. godine podneo ustavnu žalbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske protiv odluke od 14. juna 2013. godine kojom se pobijaju odluke o njegovom istražnom pritvoru. Konkretno, tvrdio je da oni ne sadrže odgovarajuće objašnjenje i da postupak za određivanje i produženje istražnog zatvora nije pravilno ispoštovan.

Podnosilac predstavke je 8. jula 2013. godine pred Opštinskim krivičnim sudom Z. optužen za krivična dela seksualni odnos sa detetom i bludne radnje. Istog dana, optužno veće tog suda produžilo je istragu zbog opasnosti od ponavljanja krivičnog dela. Odluka je dostavljena predstavniku podnosioca predstavke 15. jula 2013. godine. Podnosilac predstavke je 10. jula 2013. godine osporio odluku uloživši žalbu Županijskom sudu, tvrdeći da ona ne sadrži odgovarajuće obrazloženje i navodeći nedostatke u postupku Opštinskog suda.

Istog dana Ustavni sud je proglasio ustavnu žalbu podnosioca predstavke od 5. jula 2013. godine neprihvatljivom, jer je u međuvremenu doneta nova odluka o njegovom istražnom pritvoru i on više nije bio u istražnom pritvoru na osnovu odluke na koju se protivio. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske uručena je predstavniku podnosioca predstavke 18. jula 2013. godine.

Dana 19. jula 2013. godine, vanraspravno veće Županijskog suda, ispitujući žalbu podnosioca predstavke od 10. jula 2013. godine, ukinulo je odluku od 8. jula 2013. godine o produženju istražnog pritvora podnosiocu predstavke i predmet vratilo Opštinskom sudu na ponovno suđenje. Optužno veće tog suda je 22. jula 2013. godine pustilo podnosioca predstavke iz istražnog zatvora, naredivši niz mera predostrožnosti pored puštanja na slobodu.

Podnosilac predstavke se žalio da mu je Ustavni sud Republike Hrvatske onemogućio efikasnu sudsku reviziju istražnog zatvora, kako je predviđeno članom 5. stav 4. Konvencije.

Nakon razmatranja okolnosti slučaja, Sud zaključuje da je došlo do kršenja člana 5 stav 4 Konvencije.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGI ODJEL

PREDMET V. R. protiv HRVATSKE  

(Zahtjev br. 55102/13)

PRESUDA

STRASBOURG

13. listopada 2015.

 Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu V. R. protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Işıl Karakaş, Predsjednica,
Paul Lemmens, 
Helen Keller, 
Ksenija Turković,
Egidijus Kūris, 
Robert Spano,
Jon Fridrik Kjølbro, suci,
i Stanley Naismith, Tajnik odjela,

Nakon vijećanja zatvorenog za javnost 22. rujna 2015., donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je temeljem zahtjeva (br. 55102/13) protiv Republike Hrvatske što ga je 25. srpnja 2013. godine hrvatski državljanin g. V. R („podnositelj”) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”). Predsjednik Odjela prihvatio je zahtjev podnositelja zahtjeva da njegovo ime ne bude obznanjeno (Pravilo 47. stavak 4. Poslovnika Suda).
  2. Podnositelja je zastupala gđa L. Horvat, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku Vladu („Vlada”) zastupala je njezina zastupnica gđa Š. Stažnik.
  3. Podnositelj zahtjeva naveo je kako mu je bilo onemogućeno učinkovito sudsko preispitivanje njegovog istražnog zatvora od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske, suprotno članku 5. stavku 4. Konvencije.
  4. Zahtjev je prvotno dodijeljen Prvom odjelu Suda (Pravilo 52. stavak 1. Poslovnika Suda). Dana 16. prosinca 2013. godine Vlada je obaviještena o prigovoru, a ostatak zahtjeva proglašen je nedopuštenim. Dana 1. rujna 2015. godine Sud je promijenio sastav svojih Odjela (Pravilo 25. stavak 4.). Ovaj je zahtjev stoga dodijeljen novosastavljenom Drugom odjelu (Pravilo 52. stavak 1.).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj zahtjeva je rođen 1992. godine.
  2. Dana 8. svibnja 2013. godine uhićen je zbog sumnje na spolni odnošaj bludne radnji, prema dvoje djece.
  3. Dana 10. svibnja 2013. godine sudac istrage Županijskog suda u Z. odredio mu je istražni zatvor temeljem članka 123. stavka 1. točaka (2) i (3) Zakona o kaznenom postupku (opasnost od utjecanja na svjedoke i ponavljanja kaznenog djela).
  4. Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu 17. svibnja 2013. godine. Dana 21. svibnja 2013. godine, izvanraspravno vijeće Županijskog suda odbilo je njegovu žalbu kao neosnovanu, potvrdivši rješenje suca istrage.
  5. Dana 6. lipnja 2013. godine sudac istrage produljio je istražni zatvor podnositelju zahtjeva temeljem članka 123. stavka 1. točke (3.) Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponavljanja kaznenog djela) iz razloga što bi mogao ponovno počiniti kaznena djela protiv žrtava ako bi bio na slobodi.
  6. Podnositelj zahtjeva je podnio žalbu 12. lipnja 2013., tvrdeći da ne postoji sumnja da je počinio predmetna kaznena djela te navodeći brojne nedostatke u postupku prilikom produljivanja njegovog istražnog zatvora.
  7. Dana 14. lipnja 2013. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda odbilo je žalbu podnositelja zahtjeva kao  neosnovanu, potvrdivši stajalište suca istrage. Rješenje je uručeno punomoćniku podnositelja zahtjeva 26. lipnja 2013.
  8. Dana 5. srpnja 2013. godine podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske protiv rješenja od 14. lipnja 2013. godine osporavajući rješenja o njegovom istražnom zatvoru. Posebice je tvrdio kako ne sadrže odgovarajuće obrazloženje te da postupak za određivanje i produljivanje istražnog zatvora nije bio propisno poštovan.
  9. Dana 8. srpnja 2013. godine podnositelj je optužen pred Općinskim kaznenim sudom u Z. zbog kaznenih djela spolnog odnošaja s djetetom i bludnih radnji.
  10. Istoga dana, optužno vijeće toga suda, produljilo je njegov istražni zatvor temeljem članka 123. stavka 1. točke (3.) Zakona o kaznenom postupku (opasnost od ponavljanja kaznenog djela). Rješenje je uručeno podnositeljevom punomoćniku 15. srpnja 2013.
  11. Dana 10. srpnja 2013. godine podnositelj zahtjeva osporio je rješenje podnijevši žalbu Županijskom sudu, tvrdeći kako ne sadrži odgovarajuće obrazloženje te navodeći nedostatke u postupanju Općinskog suda.
  12. Istoga dana Ustavni sud proglasio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva od 5. srpnja 2013. (vidi prethodni paragraf 12.) nedopuštenom jer je u međuvremenu doneseno novo rješenje o njegovom istražnom zatvoru (vidi prethodni stavak 14.) te on više nije bio u istražnom zatvoru temeljem rješenja kojem je prigovorio.
  13. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske uručeno je punomoćniku podnositelja zahtjeva 18. srpnja 2013.
  14. Dana 19. srpnja 2013. godine izvanraspravno vijeće Županijskog suda, prilikom ispitivanja žalbe podnositelja zahtjeva od 10. srpnja 2013. godine (vidi prethodni paragraf 15.), ukinulo je rješenje od 8. srpnja 2013. godine kojim j eproduljen podnositeljev istražni zatvor te je vratio predmet na ponovni postupak Općinskom sudu.
  15. Dana 22. srpnja 2013. godine optužno vijeće toga suda pustilo je podnositelja zahtjeva iz istražnog zatvora, određujući niz mjera opreza uz njegovo puštanje.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A. Mjerodavno domaće pravo

1.  Ustav Republike Hrvatske

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine” br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 i 5/2014) glase kako slijedi:

Članak 22.

„Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.

Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.”

2.  Ustavni zakon o Ustavnom sudu

  1. Mjerodavni dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine” br. 49/2002) glasi kako slijedi:

Članak 62.

„1.  Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo) ...

2. Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen.”

Članak 72.

„Ustavni sud će rješenjem odbaciti ustavnu tužbu: ako nije nadležan; ako je ustavna tužba nepravodobna, nepotpuna, nerazumljiva ili nedopuštena. Tužba je nedopuštena: ako nije iscrpljen dopušteni pravni put, odnosno ako podnositelj tužbe u prethodnom postupku nije koristio dopušteno pravno sredstvo, osim iznimke predviđene u članku 62. ovoga Ustavnog zakona, ako je tužbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za njezino podnošenje, te ako je tužbu podnijela pravna osoba koja ne može biti nositelj ustavnih prava.”

3.  Zakon o kaznenom postupku

  1. Mjerodavna odredba Zakona o kaznenom postupku, „Narodne novine”, br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2012 i 143/2012) propisuje:

Osnove za određivanje pritvora

Članak 123.

„(1) Istražni zatvor se može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo i ako:

...

2. osobite okolnosti upućuju na opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače,

3. osobite okolnosti upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo ...”

B. Mjerodavna praksa

  1. Dana 13. siječnja 2014. godine, u svojoj odluci U-III-5449/2013, Ustavni sud Republike Hrvatske odlučio je da treba izmijeniti svoj pristup u predmetima u kojima je podnesena ustavna tužba protiv rješenja o istražnom zatvoru koje je u međuvremenu zamijenjeno novim rješenjem o istražnom zatvoru, prije no što je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku u tom predmetu. Smatrao je da, u svjetlu zahtjeva članka 5. stavka 4. Konvencije, treba ispitati osnovanost takvih ustavnih tužbi. Mjerodavni dio odluke glasi:

„6. Praksa ESLJP-a u odnosu na Hrvatsku pokazuje da je Ustavni sud dužan preispitati navedena stajališta u svjetlu članka 5. stavka 4. Konvencije.

...

 Ustavni sud dužan je, međutim, uskladiti svoju praksu sa zahtjevima članka 5. stavka 4. Konvencije. To u konkretnom slučaju znači da je Ustavni sud dužan meritorno ispitati prigovore podnositelja ustavne tužbe protiv osporenih rješenja o produljenju njegova pritvora, iako su ta rješenja prestala važiti …, prije okončanja postupka pred Ustavnim sudom. ...”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5. STAVKA 4. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je kako mu je bilo onemogućeno učinkovito sudsko preispitivanje njegovog istražnog zatvora od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske, kako je predviđeno člankom 5. stavkom 4. Konvencije, koji glasi kako slijedi:

„Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.”

A. Dopuštenost

  1. Sud je utvrdio kako zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. (a) Konvencije. Utvrdio je nadalje da nije nedopušten ni po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1.  Tvrdnje stranaka

  1. Podnositelj zahtjeva je naveo kako je Ustavni sud Republike Hrvatske postupio protivno dobro utvrđenoj sudskoj praksi Suda proglašenjem njegove ustavne tužbe nedopuštenom samo zato što je u međuvremenu doneseno novo rješenje o njegovom istražnom zatvoru, iako to u biti nije dovelo do nikakve promjene njegova položaja. Nadalje, istaknuo je kako je pravilno iscrpio sva domaća pravna sredstva, uključujući ustavnu tužbu, i da nije bilo ništa u njegovom ponašanju što bi upućivalo da nije ustrajno koristio dostupna pravna sredstva. Sukladno tome, prema njegovom mišljenju, takva praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske lišila je postupak preispitivanja postupka istražnog zatvora svake značajne svrhe i učinkovitosti.
  2. Vlada je posebice tvrdila kako domaći pravni sustav podnositelju zahtjeva osigurava učinkovit postupak za osporavanje osnove i trajanja njegovog istražnog zatvora pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Istaknula je da su postupovni zahtjevi za donošenje odluke o osnovanosti ustavne tužbe ovisili o dva uvjeta. Prvo, podnositelj zahtjeva je morao biti u istražnom zatvoru i drugo, osporavano rješenje o njegovom istražnom zatvoru trebalo je biti na snazi u trenutku donošenja odluke od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske. Takva je praksa imala pravno i postupovno opravdanje jer je Ustavni sud Republike Hrvatske želio održati svoje ovlasti preispitivanja praktičnim i učinkovitim ograničavajući svoje preispitivanje na postojeća rješenja o istražnom zatvoru. Budući da podnositelj zahtjeva nije podnio ustavnu tužbu protiv rješenja o istražnom zatvoru od 6. i 14. lipnja 2013. godine sve do 5. srpnja 2013. godine (vide prethodni paragraf 12.), i budući da je u međuvremenu, 8. srpnja 2013.godine, doneseno novo rješenje o njegovom istražnom zatvoru (vidi prethodni paragraf 14.), Ustavni sud Republike Hrvatske je 10. srpnja 2013. godine proglasio njegovu tužnu nedopuštenom  bez ispitivanja njezine osnovanosti. Istražni zatvor podnositelja zahtjeva je međutim kasnije bio ispitan od strane Županijskog suda u Z. i on je u konačnici bio pušten iz  istražnog zatvora.

2.  Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sud ponavlja kako je svrha članka 5. stavka 4. da osigura osobama koje su uhićene i pritvorene pravo na sudski nadzor zakonitosti mjera kojima su podvrgnuti (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, predmete, Ismoilov i drugi protiv Rusije, br. 2947/06, stavak 145., 24. travnja 2008., i Petkov i Profirov protiv Bugarske, br. 50027/08 i 50781/09, stavak 66., 24. lipnja 2014.). Pravno sredstvo mora biti dostupno osobi za vrijeme njezinog pritvora, kako bi joj se omogućila brza sudska kontrola zakonitosti pritvora, koja može dovesti, kad je to moguće, do njezinog puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje zahtijeva članak 5., stavak 4. mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji nego i u praksi, u suprotnom nedostajat će mu dostupnost i učinkovitost koje se zahtijevaju tom odredbom (vidi predmete Vachev protiv Bugarske, no. 42987/98, § 71, ECHR 2004-VIII, i Margaretić protiv Hrvatske, br. 16115/13, stavak 113., 5. lipnja 2014.).
  2. Dostupnost pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnositeljima pruže stvarnu mogućnost korištenja toga pravnog sredstva (vidi, na primjer, predmete Čonka protiv Belgije, br. 51564/99, stavci 46. i 55., ECHR 2002-I, i Stephens protiv Malte (br. 2), br. 33740/06, stavak 83., 21. travnja 2009.).
  3. Nadalje, članak 5. stavak 4. u sebi sadrži, kao i članak 6. stavak 1., pravo na pristup sudu, koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu bit (vidi predmete Shishkov protiv Bugarske, br. 38822/97, stavci 82.-90., ECHR 2003-I, i Bochev protiv Bugarske, br. 73481/01, stavak 70., 13. studenoga 2008.). Iako članak 5. stavak 4. ne obvezuje države ugovornice da uspostave drugu razinu nadležnosti za preispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora, ipak zahtijeva da država koja uspostavi takav sustav mora, u načelu, pritvorenicima omogućiti ista jamstva u žalbenom postupku kao i u prvom stupnju (vidi predmet Peša protiv Hrvatske, br. 40523/08, stavak 126., 8. travnja 2010.).

(b) Primjena tih načela na ovaj predmet

  1. Sud primjećuje kako je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva od 5. srpnja 2013. godine protiv rješenja od 6. i 14. lipnja 2013. godine kojima mu je produljivan istražni zatvor (vidi prethodni paragraf 12.) Ustavni sud Republike Hrvatske proglasio nedopuštenom 10. srpnja 2013. godine, iz razloga što je 8. srpnja 2013. godine (vidi prethodne paragrafe 14. i 16.) doneseno novo rješenje kojim mu je bio produljen istražni zatvor.
  2. Sud je već u drugim hrvatskim predmetima ispitivao praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se ustavne tužbe proglašavaju nedopuštenima kada je doneseno novo rješenje o produljenju pritvora, a prije nego što je on donio svoju odluku. S tim u vezi, Sud je utvrdio povredu članka 5. stavka 4. Konvencije zbog toga što je propust Ustavnog suda Republike Hrvatske da odluči o osnovanosti ustavnih tužbi podnositelja onemogućio pravilan i smislen rad sustava za preispitivanje pritvora/istražnog zatvora, kako je propisan domaćim pravom (vidi naprijed citirani predmet Peša, stavak 126.; Hađi protiv Hrvatske, br. 42998/08, stavak 47, 1. srpnja 2010.; Bernobić protiv Hrvatske, br. 57180/09, stavak 93., 21. lipnja 2011.; Krnjak protiv Hrvatske, br. 11228/10, stavak 54., 28. lipnja 2011.; Šebalj protiv Hrvatske, br. 4429/09, stavak 223., 28. lipnja 2011.; Getoš-Magdić protiv Hrvatske, br. 56305/08, stavak 106., 2. prosinca 2010.; Trifković protiv Hrvatske, br. 36653/09, stavci 139.-140., 6. studenoga 2012.; i naprijed citirani predmet Margaretić, stavci 119.-121.).
  3. Iako Sud primjećuje pozitivne promjene u pristupu Ustavnog sud Republike Hrvatske uvedene u siječnju 2014. godine, kojima se uklanjanju bilo koji nedostaci učinkovitosti preispitivanja pred njim (vidi prethodni stavak 23.), primjećuje da je s predmetom podnositelja zahtjeva postupano prema starom obrascu, za koji je utvrđeno da je protivan zahtjevima članka 5. stavka 4. Konvencije. Sud stoga ne vidi nikakav razlog da odstupi od svojih utvrđenja iz ranije citiranih predmeta (vidi prethodni stavak 32.).
  4. Stoga je došlo do povrede članka 5. stavka 4. Konvencije.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva tražio je 794,56 eura (EUR) za materijalnu štetu zbog gubitka zarade tijekom trajanja istražnog zatvora, te 7 000 EUR za nematerijalnu štetu.
  2. Vlada smatra da je podnositeljev tužbeni zahtjev pretjeran, neosnovan i nepotkrijepljen.
  3. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete; stoga odbija ovaj zahtjev. S druge strane, dodjeljuje podnositelju 1 000 EUR na ime nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva također potražuje 4 302,63 EUR na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i ovim Sudom.
  2. Vlada smatra da je ovaj tužbeni zahtjev pretjeran i nepotkrijepljen.
  3. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj ima pravo na naknadu svojih troškova i izdataka samo ukoliko je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede iznosa. U ovome predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi podnositelju iznos od 3 300 EUR na ime troškova po svim osnovama uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati.

C. Zatezne kamate

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da je zahtjev dopušten;  

  1. Presuđuje da je došlo do povrede članka 5. stavka 4. Konvencije;

  2. Presuđuje

  1. da tužena država treba isplatiti podnositelju, u roku od tri mjeseca od dana konačnosti presude temeljem članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune (HRK) prema tečaju važećem na dan isplate:
    1. 1 000 EUR (tisuću eura), uvećano za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati, na ime nematerijalne štete;
    2. 3 300 EUR (tri tisuće tristo eura), uvećanih za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva, na ime troškova i izdataka;
  2. da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda; 
  1. Odbija preostali dio tužbenog zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom.

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 13. listopada 2015. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Stanley Naismith                              Işil Karakaş

Tajnik                                             Predsjednica 

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

 

 

SECOND SECTION

CASE OF V.R. v. CROATIA

(Application no. 55102/13)

JUDGMENT

STRASBOURG

13 October 2015

FINAL

13/01/2016

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of V.R. v. Croatia, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Işıl Karakaş, President,
Paul Lemmens,
Helen Keller,
Ksenija Turković,
Egidijus Kūris,
Robert Spano,
Jon Fridrik Kjølbro, judges,
and Stanley Naismith, Section Registrar,

Having deliberated in private on 22 September 2015,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 55102/13) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr V.R. (“the applicant”), on 25 July 2013. The President of the Section acceded to the applicant’s request not to have his name disclosed (Rule 47 § 4 of the Rules of Court).

2. The applicant was represented by Ms L. Horvat, a lawyer practising in Zagreb. The Croatian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Ms Š. Stažnik.

3. The applicant alleged that he had not been able to obtain an effective judicial review of his pre-trial detention by the Constitutional Court, contrary to Article 5 § 4 of the Convention.

4. The application was initially allocated to the First Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 16 December 2013 the complaint was communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible. On 1 September 2015, the Court changed the composition of its Sections (Rule 25 § 4). The present application was thus assigned to the newly composed Second Section (Rule 52 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicant was born in 1992.

6. On 8 May 2013 he was arrested on suspicion of sexual abuse and indecent behaviour towards two children.

7. On 10 May 2013 an investigating judge of the Z. County Court (Županijski sud u Z. –“the County Court”) ordered his pre-trial detention under Article 123 § 1(2) and (3) of the Code of Criminal Procedure (risk of collusion and reoffending).

8. On 17 May 2013 the applicant appealed. On 21 May 2013 a three-judge panel of the County Court dismissed his appeal as ill-founded, upholding the decision of the investigating judge.

9. On 6 June 2013 the investigating judge extended the applicant’s detention under Article 123 § 1(3) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending) on the grounds that he might commit the same offences against the victims again if at large.

10. The applicant appealed on 12 June 2013, arguing that there was no reason to suspect that he had committed the offences at issue and alleging numerous procedural flaws when his pre-trial detention was extended.

11. On 14 June 2013 a three-judge panel of the County Court dismissed the appeal as ill-founded, endorsing the view of the investigating judge. The decision was served on the applicant’s representative on 26 June 2013.

12. On 5 July 2013 the applicant lodged a complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske) against the decision of 14 June 2013, challenging the decisions on his pre-trial detention. He argued, in particular, that they lacked the relevant reasoning, and that the procedure for ordering and extending pre-trial detention had not been duly complied with.

13. On 8 July 2013 the applicant was indicted in the Z. Municipal Criminal Court (Općinski kazneni sud u Z. –“the Municipal Court”) on charges of sexual abuse and indecent behaviour towards two children.

14. On the same day a three-judge panel of that court extended his pre-trial detention under Article 123 § 1(3) of the Code of Criminal Procedure (risk of reoffending). The decision was served on the applicant’s representative on 15 July 2013.

15. On 10 July 2013 the applicant challenged the decision by lodging an appeal with the County Court, arguing that it lacked the relevant reasoning and alleging procedural flaws in the Municipal Court’s conduct.

16. On the same day the Constitutional Court declared the applicant’s complaint of 5 July 2013 (see paragraph 12 above) inadmissible, on the grounds that a new decision on his detention had since been adopted (see paragraph 14 above) and he was no longer being detained in connection with the decision complained about.

17. The Constitutional Court’s decision was served on the applicant’s representative on 18 July 2013.

18. On 19 July 2013 a three-judge panel of the County Court, in its examination of the applicant’s appeal of 10 July 2013 (see paragraph 15 above), quashed the decision of 8 July 2013 extending the applicant’s pre-trial detention and remitted the case to the Municipal Court for re-examination.

19. On 22 July 2013 a three-judge panel of that court released the applicant from detention, imposing a number of conditions on his release.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A. Relevant domestic law

1. Constitution

20. The relevant provision of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette nos. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010 and 5/2014) reads as follows:

Article 22

“Personal freedom and integrity are inviolable.

No one shall be deprived of his liberty save in accordance with the law, and any deprivation of liberty must be examined by a court.”

2. Constitutional Court Act

21. The relevant part of the Constitutional Court Act (Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Official Gazette no. 49/2002) reads as follows:

Section 62

“1. Anyone may lodge a constitutional complaint with the Constitutional Court if he or she deems that the decision of a State authority, local or regional government, or a legal person invested with public authority, on his or her rights and obligations, or as regards a suspicion or accusation of a criminal offence, has violated his or her human rights or fundamental freedoms, or the right to local and regional government guaranteed by the Constitution (“constitutional right”) ...

2. If another legal remedy exists in respect of the violation of the constitutional right [complained of], a constitutional complaint may be lodged only after that remedy has been used.”

Section 72

“The Constitutional Court shall declare a constitutional complaint inadmissible if it does not have competence in the matter, or if or if [it] is belated, incomplete, incomprehensible or inadmissible. A constitutional complaint is inadmissible if the relevant legal remedies have not been exhausted, that is, the applicant has omitted to use them in the proceedings before the lower courts, with the exception provided for in section 62 of this Act; if it has been lodged by a person not entitled to do so; or if it has been lodged by a legal entity not vested with constitutional rights.”

3. Code of Criminal Procedure

22. The relevant provision of the Code of Criminal Procedure (Zakon o kaznenom postupku, Official Gazette nos. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 121/2011, 91/2012 and 143/2012) provides:

Grounds for Ordering Detention

Article 123

“(1) A person may be placed in detention where there is reason to suspect that he or she has committed an offence and:

...

2. there is a risk that he or she might destroy, hide, alter or forge evidence or clues relevant to the criminal proceedings or influence witnesses, or where there is a risk of collusion;

3. there is a risk that the person concerned might reoffend; ...”

B. Relevant practice

23. On 13 January 2014, in its decision no. U-III-5449/2013, the Constitutional Court found that it should change its approach to cases where a constitutional complaint has been brought against a decision on detention which has in the meantime been replaced by a new decision on detention, before the Constitutional Court has decided on it. It considered that, in view of the requirements under Article 5 § 4 of the Convention, such complaints should be examined on the merits. The relevant part of the decision reads:

“6. The [Court’s] case-law with respect to Croatia shows that the Constitutional Court is obliged to re-examine its case-law in line with the requirements under Article 5 § 4 [of the Convention].

...

The Constitutional Court is obliged, however, to align its practice with the requirements of Article 5 § 4 of the Convention. That means in the case at issue that the Constitutional Court is obliged to examine the appellant’s complaints against the impugned decisions extending his pre-trial detention on the merits, irrespective of the fact that those decisions were repealed...before the termination of the proceedings before the Constitutional Court ...”

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 4 OF THE CONVENTION

24. The applicant complained that he had not been able to obtain an effective judicial review of his pre-trial detention by the Constitutional Court, as provided for by Article 5 § 4 of the Convention, which reads as follows:

“Everyone who is deprived of his liberty by arrest or detention shall be entitled to take proceedings by which the lawfulness of his detention shall be decided speedily by a court and his release ordered if the detention is not lawful.”

A. Admissibility

25. The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The parties’ arguments

26. The applicant contended that the Constitutional Court had acted contrary to the Court’s well-established practice by declaring his constitutional complaint inadmissible merely because a new decision on his detention had in the meantime been adopted, even though this had not essentially brought about any change to his position. Moreover, he pointed out that he had duly exhausted domestic remedies, including a constitutional complaint, and that there had been nothing in his conduct to suggest he had not been diligent in using the available remedies. Accordingly, in his view, this practice of the Constitutional Court had deprived the pre-trial detention review procedure of any meaningful purpose and effectiveness.

27. The Government argued, in particular, that the domestic legal system provided an effective procedure for the applicant to contest the grounds and duration of his detention before the Constitutional Court. They pointed out that the procedural requirements for a decision on the merits of a constitutional complaint was dependent on two conditions. Firstly, the applicant had to be detained and secondly, the impugned decision on his detention had to have been in force at the time of the Constitutional Court’s decision. Such practice had a legal and procedural justification, in that the Constitutional Court had wanted to keep its powers of review practical and effective by restricting its examination to existing decisions on detention. As the applicant had not lodged his constitutional complaint against the decisions on his detention of 6 and 14 June 2013 until 5 July 2013 (see paragraph 12 above), and as a new decision on his detention had in the meantime been adopted on 8 July 2013 (see paragraph 14 above), the Constitutional Court on 10 July 2013 had declared his complaint inadmissible without examining it on the merits. The applicant’s pre-trial detention had however later been examined by the Z. County Court and he had eventually been released from detention.

2. The Court’s assessment

(a) General principles

28. The Court reiterates that the purpose of Article 5 § 4 is to assure persons who have been arrested and detained the right to judicial supervision of the lawfulness of the measure to which they have been subjected (see, among many other authorities, Ismoilov and Others v. Russia, no. 2947/06, § 145, 24 April 2008, and Petkov and Profirov v. Bulgaria, nos. 50027/08 and 50781/09, § 66, 24 June 2014). A remedy must be made available during a person’s detention to allow him or her to obtain a speedy judicial review of the lawfulness of the detention, capable of leading, where appropriate, to his or her release. The existence of the remedy required by Article 5 § 4 must be sufficiently certain, not only in theory but also in practice, failing which it will lack the accessibility and effectiveness required for the purposes of that provision (see Vachev v. Bulgaria, no. 42987/98, § 71, ECHR 2004‑VIII, and Margaretić v. Croatia, no. 16115/13, § 113, 5 June 2014).

29. The accessibility of a remedy implies, inter alia, that the circumstances voluntarily created by the authorities must be such as to afford applicants a realistic possibility of using the remedy (see, for instance, Čonka v. Belgium, no. 51564/99, §§ 46 and 55, ECHR 2002‑I, and Stephens v. Malta (no. 2), no. 33740/06, § 83, 21 April 2009).

30. Furthermore, Article 5 § 4 enshrines, as does Article 6 § 1, the right of access to a court, which can only be subject to reasonable limitations that do not impair its very essence (see Shishkov v. Bulgaria, no. 38822/97, §§ 82-90, ECHR 2003-I, and Bochev v. Bulgaria, no. 73481/01, § 70, 13 November 2008). While Article 5 § 4 does not compel the Contracting States to set up a second level of jurisdiction for the examination of applications for release from detention, it nevertheless requires a State which institutes such a system to in principle accord detainees the same guarantees on appeal as at first instance (see Peša v. Croatia, no. 40523/08, § 126, 8 April 2010).

(b) Application of these principles to the present case

31. The Court notes that the applicant’s constitutional complaint of 5 July 2013 against the decisions of 6 and 14 June 2013 extending his detention (see paragraph 12 above) was declared inadmissible by the Constitutional Court on 10 July 2013, on the grounds that a fresh decision extending his detention had been adopted on 8 July 2013 (see paragraphs 14 and 16 above).

32. The Court has already examined, in other Croatian cases, the Constitutional Court’s practice of declaring constitutional complaints inadmissible where a fresh decision extending detention has been adopted before it has given its decision. In this connection, the Court has found a violation of Article 5 § 4 of the Convention in that the Constitutional Court’s failure to decide on the applicants’ constitutional complaints on the merits made it impossible to ensure the proper and meaningful functioning of the system for the review of their detention provided for by national law (see Peša, cited above, § 126; Hađi v. Croatia, no. 42998/08, § 47, 1 July 2010; Bernobić v. Croatia, no. 57180/09, § 93, 21 June 2011; Krnjak v. Croatia, no. 11228/10, § 54, 28 June 2011; Šebalj v. Croatia, no. 4429/09, § 223, 28 June 2011; Getoš-Magdić v. Croatia, no. 56305/08, § 106, 2 December 2010; Trifković v. Croatia, no. 36653/09, §§ 139-140, 6 November 2012; and Margaretić, cited above, §§ 119-121).

33. While the Court notes the positive changes in the approach of the Constitutional Court introduced in January 2014, removing any lack of effectiveness of the review procedure before it (see paragraph 23 above), it observes that the applicant’s case was dealt with under the old approach, which was found to be contrary to the requirements of Article 5 § 4 of the Convention. The Court therefore sees no reason to depart from its findings in the cases cited above (see paragraph 32 above).

34. There has accordingly been a violation of Article 5 § 4 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

35. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

36. The applicant claimed 794.56 euros (EUR) in respect of pecuniary damage for loss of earnings during the period of his detention, and EUR 7,000 in respect of non-pecuniary damage.

37. The Government considered the applicant’s claim excessive, unfounded and unsubstantiated.

38. The Court does not discern any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. On the other hand, it awards the applicant EUR 1,000 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

B. Costs and expenses

39. The applicant also claimed EUR 4,302.63 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and before the Court.

40. The Government considered this claim excessive and unsubstantiated.

41. According to the Court’s case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the applicant EUR 3,300 covering costs under all heads, plus any tax that may be chargeable.

C. Default interest

42. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible;

2. Holds that there has been a violation of Article 5 § 4 of the Convention;

3. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas (HRK) at the rate applicable at the date of settlement:

(i) EUR 1,000 (one thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 3,300 (three thousand three hundred euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

4. Dismisses the remainder of the applicant’s claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 13 October 2015, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stanley Naismith                    Işil Karakaş
Registrar                               President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.