Mehmet Şenturk i Bekir Şenturk protiv Turske

Država na koju se presuda odnosi
Turska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
13423/09
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
09.04.2013
Članovi
2
2-1
41
Kršenje
2
2-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 2) Pravo na život
(Čl. 2) Pozitivne obaveze
(Čl. 2-1) Efikasna istraga
(Čl. 2-1 / ICCPR-6) Život
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je formiran na osnovu predstavke (no 13423/09) protiv Republike Turske a čija su se dva državljanina, g. Mehmet Şentürk i g.Bekir Şentürk (« podnosioci predstavke »), obratili Sudu 17. februara 2009. na osnovu člana 34 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Supruga prvog podnosioca predstavke i majka drugog podnosioca predstavke, žena u trideset i četvrtoj sedmici trudnoće, došla je sa svojim suprugom u univerzitetsku bolnicu, žaleći se na uporan bol. Pregledao ju je doktor urgentne medicine pre nego što ju je preuzeo tim lekara sa odeljenja ginekologije i akušerstva koji je nakon ultrazvučnog pregleda ustanovio da je dete koje je nosila umrlo, a da je njoj potrebna hitna operacija. Zatim joj je navodno rečeno da će joj se za prijem u bolnicu i za operaciju uzeti naknada i da mora da se plati depozit u iznosi od otprilike 1.000 eura. Pošto je prvi podnosilac predstavke rekao da nema potrebni novac, njegova supruga nije mogla biti primljena u tu bolnicu. Doktor urgentne medicine je shodno tome organizovao da se ona prebaci u drugu bolnicu vozilom bez pratnje medicinskog osoblja. Na tom putu ona je preminula.

Istražna komisija koja funkcioniše pod Ministarstvom zdravlja otvorila je istragu u kojoj je utvrđena odgovornost lekara univerzitetske bolnice za smrt pacijentkinje. Ova komisija kritikovala je odluku da se pacijentkinja prebaci bez lečenja, te važnost koja je data plaćanju naknade za lečenje. Protiv dežurnog lekara nije pokrenut krivični postupak jer je došlo do zastarevanja za krivično gonjenje za predmetno krivično delo. Drugi su lekari oglašeni krivima u prvom stepenu, ali nad njima nikada nije izvršena nijedna krivična sankcija jer je Kasacioni sud prekinuo postupak u oktobru 2010. godine, takođe zbog zastarevanja.

ESLJP je utvrdio da je član 2 Konvencije povređen usled odbijanja da se izvrši hitna operacija na trudnici jer ona nije bila u mogućnosti da plati medicinske troškove.

Član 2, Materijalni aspekt – Sud je ponovio da pozitivne obaveze države po članu 2 Konvencije iziskuju da država donese propise kojima će se obavezati bolnice, bilo da su privatne ili javne, da donesu odgovarajuće mere za zaštitu života pacijenata.

Iako nije bio zadatak Suda da donese odluku in abstracto o politici države u oblasti javnog zdravlja koja se odnosila na pristup lečenju u vreme događaja na koji se žalio podnosilac predstavke u ovom predmetu, Sudu je bilo dovoljno da, nakon što je razmotrio nalaze domaćih organa, konstatuje da je lečenje u predmetnoj bolnici bilo uslovljeno plaćanjem unapred. Taj je uslov delovao odvraćajuće na pacijentkinu i doveo do toga da ona odbije lečenje u toj bolnici. Ta njena odluka se ne može nikako smatrati svesnom odlukom ili odlukom koja oslobađa domaće vlasti od odgovornosti zbog lečenja koje je trebalo da se obezbijedi preminuloj. Nije sporno da je pacijentkinja stigla u bolnicu u teškom stanju i da joj je bila potrebna hitna operacija bez koje je bilo verovatno da će doći do izuzetno teških posledica. Medicinsko osoblje bilo je u potpunosti svesno da bi prebacivanje pacijentkinje do druge bolnice dovelo do rizika po njen život. Nadalje, veće koje je odbilo da odobri krivično gonjenje zaposlenih o kojima je reč nije dobilo nijedan materijal koji bi ukazao na to kako treba postupiti u hitnim situacijama kada tražena naknada nije plaćena. Domaće pravo u ovom smislu nije izgleda bilo u mogućnosti da spreči da se preminuloj ne obezbijedi medicinsko lečenje koje joj je bilo potrebno zbog njenog zdravstvenog stanja. Shodno tome, zbog grešaka uprave bolnice, preminuloj je uskraćen pristup odgovarajućem hitnom lečenju. Ovaj je nalaz bio dovoljan da Sud zaključi da država nije ispunila svoju obavezu da zaštiti njen fizički integritet.
Zaključak: povreda (jednoglasno).

Član 2, Procesni aspekt – Pozitivne obaveze države obuhvatale su i obavezu da se uspostavi nezavisan sudski sistem tako da se može utvrditi uzrok smrti pacijenata koji su na brizi medicinskih stručnjaka u javnom ili privatnom sektoru. Međutim, Sud je konstatovao da pojedinci za koje se sumnja da su bili odgovorni za smrt supruge podnosioca predstavke nisu bili pravosnažno osuđeni zbog zastarevanja. Uz to, dužina postupka u ovom predmetu pokazuje da nije ispunjena obaveza hitnog ispitivanja koja postoji u ovakvim slučajevima. Takođe je od samog početka krivičnog postupka postojao značajan propust da se krivično goni dežurni ljekar. Shodno tome, država nije sprovela delotvornu krivičnu istragu u ovom konkretnom predmetu.
Zaključak: utvrđena je povreda (jednoglasno).

Navodno pravo na život fetusa – Podnosioci predstvke naveli su da nije izvršena istraga da bi se utvrdilo vreme smrti fetusa. Sud je ponovio pristup koji je zauzeo u ranijim predmetima konstatujući da u nedostatku evropskog konsenzusa o tome u kojoj tački počinje život, ostaje na državi da se odredi po tom pitanju. Pošto je život fetusa u ovom predmetu bio blisko povezan sa životom preminule, nije bilo neophodno zasebno ispitivanje ove pritužbe.

Član 41: Dosuđeno je ukupno 65.000 eura za oba podnosioca predstavke na ime nematerijalne štete; zahtev za naknadu materijalne štete je odbijen.



Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

DRUGO ODELJENJE

SLUČAJ MEHMET ŞENTÜRK I BEKİR ŞENTÜRK protiv TURSKE

(Predstavka br. 13423/09)

PRESUDA

STRAZBUR

9. april 2013.

PRESUDA JE KONAČNA

09/07/2013

Ova presuda je postala konačna u skladu sa članom 44 § 2 Konvencije. Moguće su redaktorske izmene.

U slučaju Mehmet Şentürk i Bekir Şentürk protiv Turske, Evropski sud za ljudska prava (drugo odeljenje), u veću koje čine:

Gvido Rajmondi (Guido Raimondi), predsednika,
Danute Jočiene (Danutė Jočienė),
Per Lorenzen (Peer Lorenzen),
Andraš Šajo (András Sajó),
Išil Karakaš (Işıl Karakaş),
Nebojša Vučinić,
Helen Keler (Helen Keller), sudije,
i Stenli Nejsmit (Stanley Naismith), sekretar odeljenja,

Posle većanja na zatvorenoj sednici od 19. marta 2013,

Izriče sledeću presudu usvojenu tog potonjeg datuma

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (no 13423/09) protiv Republike Turske a čija su se dva državljanina, gg. Mehmet Şentürk i Bekir Şentürk (« podnosioci predstavke »), obratili Sudu 17. februara 2009. na osnovu člana 34 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (« Konvencija»).
  2. Podnosioce predstavke, kojima je odobreno korišćenje sudske pomoći, zastupali su gg. S. Cengiz i H. Ç. Akbulut, advokati iz Izmira. Tursku vladu («Vladu») zastupao je njen agent.
  3. Podnosioci predstavke su se posebno žalili na materijalno i proceduralno kršenje člana 2 Konvencije zbog smrti njihove majke i supruge kao i deteta koje je nosila. Tvrde i da su pretrpeli duševni bol zbog tih smrtnih ishoda i ističu patnju koju je preminula pretrpela tokom celog perioda kad joj navodno nije pružena nega član 3 Konvencije). Takođe su se žalili na preterano dugo trajanje postupka (član 6 Konvencije) i na odsustvo efektivnog pravnog leka (član 13). Najzad, pozvali su se i na član 1 Protokola br. 1.
  4. Na dan 8. jula 2010, predstavka je dostavljena Vladi. Kako to omogućava član 29 § 1 Konvencije, odlučeno je i da će se veće izjasniti istovremenu o prihvatljivosti i o meritumu.

ČINJENIČNO STANJE

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnosioci predstavke su rođeni 1966. odnosno 1993, i imaju boravište u mestu Bayraklı/İzmir.

A.  Okolnosti smrti Menekşe Şentürk (Menekše Šentirk)

  1. U subotu 11. marta 2000, oko 10 h 30, gospođa Menekşe Şentürk, supruga Mehmeta Şentürka («prvog podnosioca predstavke») i majka Bekira Şentürka, u tom trenutku u 34. nedelji trudnoće, došla je u pratnji supruga u državnu bolnicu Karşıyaka, jer se žalila na bolove. Tamo ju je pregledala babica, G.E., koja je zaključila da gospođa Şentürk još nije stigla do termina porođaja i da nema potrebe zvati dežurnog lekara da bi je pregledao.
  2. Prvi podnosilac predstavke je tada odvezao svoju suprugu u državnu bolnicu Nevval Salih Alsancak İşgören u Izmiru, u koju su stigli oko 11.00 ili 11 h 30. Tamo je gospođu pregledala babica, A.Y., koja, zaključivši da supruga podnosioca predstavke još nije stigla do termina porođaja i da nema nikakvih komplikacija, nije pozvala dežurnog ginekologa radi pregleda.
  3. Zbog upornih bolova supruge, prvi podnosilac predstavke je ovu odvezao do bolničkog nastavno-istraživačkog centra Atatürk, gde su stigli oko 14 časova. Tamo je gospođu Şentürk pregledao odeljenski lekar na odeljenju urgentne medicine, doktor F.B., a zatim je prevezena na odeljenje urologije gde ju je pregledao urolog, doktor Ö.Ç. Ovaj je dijagnostikovao bubrežnu koliku, prepisao joj lekove, odlučio da joj da analgetik i posavetovao je da ponovo dođe radi konsultacije nakon porođaja.
  4. Pošto bolovi kod njegove supruge nisu prošli nakon povratka kući, prvi podnosilac predstavke ju je odvezao iste večeri u bolnicu medicinskog fakulteta univerziteta Ege. Tamo ju je najpre pregledao lekar urgentne medicine, doktor S.A.A., a zatim je prebačena na odeljenje ginekologije i porodiljstva gde ju je preuzeo tim lekara koji su, izvršivši pregled ultrazvukom, ustanovili da je dete koje nosi mrtvo i da mora odmah biti operisana kako bi se izvadio mrtvi plod. Tada joj je naglašeno da se boravak u bolnici i hirurška intervencija plaćaju i da se prethodno mora uplatiti akontacija od 600 ili 700 miliona turskih lira u fond obrtnih sredstava bolnice. Pošto je prvi podnosilac predstavke izjavio da nema traženi iznos, njegova supruga nije mogla biti hospitalizovana. Lekar urgentne medicine, doktor S.A.A., organizovao je prevoz privatnim sanitetskim vozilom supruge prvog podnosioca predstavke do ginekološko-akušerske klinike u Izmiru, u vozilu bez medicinskog osoblja.
  5. Gospođa Şentürk je preminula oko 23 časa tokom prevoza u sanitetskom vozilu

B.  Istraga ministra zdravlja

  1. U periodu između 26. oktobra 2000. i 23. novembra 2000, anketna komisija pri Ministarstvu zdravlja obavila je istragu o okolnostima tog smrtnog slučaja tokom koje su saslušani prvi podnosilac predstavke, lica koja su preminulu pratila do bolnice, članove medicinskog osoblja (babice i lekare) različitih bolnica u koje je preminula odlazila, kao i vozača sanitetskog vozila koji je obezbedio njen prevoz do ginekološko-akušerske bolnice u Izmiru.
  2. 30. oktobra 2000. uzete su izjave od dve babice koje rade u domu zdravlja četvrti Karşıyaka gde je praćena trudnoća gospođe Menekşe Şentürk. Prema njihovim izjavama ona se bila javila 3. marta 2000. na kontrolu kojom prilikom se nisu mogli čuti otkucaji srca deteta, tako da su joj babice savetovale da se što pre jave u neku bolnicu da bi se obavio pregled ultrazvukom.
  3. 31. oktobra 2000, uzeta je izjava od G.E., babice iz državne bolnice Karşıyaka koja je pregledala gospođu Şentürk. Prema zapisniku sastavljenom tom prilikom ona je čula otkucaje srca deteta i u trenutku pregleda majke dete je bilo živo. Ona je istakla u tom pogledu da je otkucaje srca deteta slušala pomoću doplera, tako da je bilo nemoguće ne čuti zvuk s obzirom da taj aparat daje podatke o broju otkucaja srca u minutu. Pošto je prosudila da je stanje Menekşe Şentürk normalno, nije smatrala za potrebno da izvrši pregled ultrazvukom niti da pozove dežurnog lekara radi pregleda.
  4. 1. novembra 2000, uzeta je izjava A.Y., babice iz državne bolnice Nevval Salih Alsancak İşgören, koja je izjavila da je čula otkucaje srca prilikom pregleda majke, da je dete u tom trenutku bilo živo i da, ne utvrdivši nikakvu komplikaciju, nije pozvala dežurnog ginekologa.
  5. 9. novembra 2000, uzete su izjave T.K., S.A. i Ö.Ö., lekara na odeljenju ginekologije i akušerstva bolnice medicinskog fakulteta univerziteta Ege, koji su izjavili da su obavestili prvog podnosioca predstavke o neophodnosti vađenja deteta carskim rezom. Oni poriču da su pacijentkinji ili njenom suprugu rekli da moraju da deponuju 600 ili 700 miliona turskih lira u fond obrtnih sredstava i da ne znaju ko je to mogao da im kaže. Potvrdili su takođe da su situaciju pacijentkinje objasnili dežurnom lekaru specijalisti S.Ö. koji je nije pregledao ali je video i imao na raspolaganju sve podatke u vezi s njom. Svaki od njih je izjavio osim toga:

« (...) pacijentkinjinom mužu je objašnjeno da je beba mrtva i da je treba izvaditi carskim rezom. (...) Nikad nisam rekao pacijentkinji da treba da uplati 600-700 miliona turskih lira u fond obrtnih sredstava za tu operaciju (...) Ne znam ko je to rekao (...) Potpis stavljen ispod naznake [prema kojoj] hospitalzaciju pacijentkinja

Menekşe Şentürk nije prihvatila (...) Nikad nisam rekao pacijentkinji niti nekom od njenih bližnjih da ako ne uplate novac u fond obrtnih sredstava (...) nećemo moći da je operišemo (...). Sama pacijentkinja je odbila hospitalizaciju, rekavši da ne može da podnese taj trošak i potpisavši papire. Suprug je odveo pacijentkinju rekavši da ne može da podnese taj trošak, da odbija hospitalizaciju i da će je odvesti u porodilište Konak (...) Moji drugovi i ja smo, kao tim, objasnili (...) mužu da je apsolutno potrebno izvaditi bebu i da ne treba da odvodi pacijentkinju, ali nismo uspeli da ga ubedimo da to prihvati (...) »

U svom svedočenju uzetom istog dana, S.Ö., specijalista za ginekologiju i akušerstvo u bolnici medicinskog fakulteta univerziteta Ege, koji je bio dežuran te večeri, izjavio je da ga je T.K. obavestio o stanju pacijentkinje i da je preporučio hospitalizaciju. Takođe je tvrdio da nije bio razgovarao s mužem pacijentkinje, da mu nije rekao da uplati novac u fond obrtnih sredstava i da ga je tim koji je pregledao pacijentkinju obavestio da je hospitalizacija preporučena ali da ju je muž odbio.

  1. 23. novembra 2000, stručna medicinska komisija je sastavila izveštaj sa sledećim zaključcima:

« 1.  Medicinska sestra G.E. je pregledala Menekşe Şentürk i izjavila da njeno stanje ne zahteva da je pregleda dežurni lekar. Iako je bilo potrebno da to učini, medicinska sestra nije prepoznala tu potrebu. U takvim slučajevima važi načelo da sve bolesnike pregleda lekar specijalista jer medicinska sestra nema za to [dovoljan] nivo znanja da bi procenjivala ozbiljnost situacije. Za svakog pridošlog pacijenta medicinska sestra bi morala da pozove specijalistu.

2. Babica i medicinska sestra A.Y. nije imala dovoljan nivo znanja da bi postavila dijagnozu u vezi sa [stanjem] pacijentkinje. Trebalo je da pozove specijalistu da ovu pregleda. Zapravo, da bi se postavila ispravna dijagnoza, trebalo bi da sve pacijente koji dođu u polikliniku pregleda specijalista.

Dežurni lekar urgentne službe, F.B., morao je da zatraži pregled KHD[1]. Samo lekar koji u tom trenutku bio pregledao pacijentkinju mogao bi da utvrdi da li ti simptomi ukazuju na neku komplikaciju trudnoće.

Dežurni lekar urolog, Ö.Ç., pregledao je pacijentkinju samo iz urološkog ugla. A (...) trebalo je da obavi opšti pregled i da traži pregled KHD. Samo lekar koji u tom trenutku bio pregledao pacijentkinju mogao bi da utvrdi da li ti simptomi ukazuju na neku komplikaciju trudnoće.

3. S obzirom na kliničke simptome pacijentkinje, trebalo je da dežurni specijalisti medicinskog fakulteta univerziteta Ege insistiraju na hospitalizaciji.

4. Prisustvo medicinskog osoblja u sanitetskim kolima ne bi ni u čemu uticalo na ishod.

S obzirom na do danas raspoložive podatke, uzroci smrti ne mogu biti pouzdano utvrđeni. [Oni bi mogli biti utvrđeni] konačno nakon autopsije čiji će rezultati omogućiti da se konačno utvrde [eventualne] odgovornosti za nemar gore navedenog osoblja (...)

Uzroci smrti : 1. Cepanje materice. 2. Embolija mezoderma. 3. Odvajanje posteljice. 4. Malo verovatna teža pre-eklampsija».

  1. 24. novembra 2000, u svetlosti ovog ekspertskog izveštaja kao i svedočenja različitih lica povezanih sa ovim slučajem, glavni inspektor Ministarstva zdravlja sastavio je izveštaj u kojem je zaključeno da babice, G.E. i A.Y. koje su radile u državnoj bolnici Karşıyaka odnosno u državnoj bolnici Nevval Salih Alsancak İşgören, nisu izvršile dužnosti iz svojih funkcija s obzirom da su pacijentkinju poslale kući i pored upornih bolova, a da je prethodno nije pregledao dežurni lekar. Takođe je ocenio da lekari F.B. i Ö.Ç., koji su radili u nastavno-istraživačkom centru Atatürk, nisu izvršili dužnost koja proističe iz njihovih funkcija zbog činjenice da nisu zatražili pregled od strane specijaliste ginekologa-akušera niti su uputili pacijentkinju u tom smeru. U tom izveštaju o istrazi zaključuje se osim toga da je sačinjena prijava u vezi s pitanjem odgovornosti T.K., H.V., S.A. i Ö.Ö., lekara sa odeljenja ginekologije i akušerstva bolnice medicinskog fakulteta univerziteta Ege, tako da nije bilo potrebno ponovo se izjašnjavati u vezi s njima. Glavni inspektor je došao do istog zaključka u vezi s odgovornošću inkriminisanog preduzeća za sanitetski prevoz, s obzirom da je poseban izveštaj o tom pitanju dostavljen zdravstvenoj upravi Izmira. U izveštaju o istrazi naznačeno je ipak da lekari T.K., H.V., S.A., i Ö.Ö. nisu izvršili svoju dužnost, tako da su svojim nehatom, neobazrivošću i neiskustvom prouzrokovali smrt Menekşe Şentürk. Najzad, komisija je ocenila da doktor S.A.A., iz bolnice medicinskog fakulteta univerziteta Ege, nije učinio nikakvu grešku prilikom prevoza preminule. Neki nalazi u izveštaju o istrazi u vezi s događajima u bolnici medicinskog fakulteta univerziteta Ege mogu se čitati na sledeći način:

« Posle pregleda na urgentnom odeljenju (...), Menekşe Şentürk je prebačena na odeljenje akušerstva (...) Menekşe Şentürk, u 34. nedelji trudnoće, pregledao je dežurni tim odeljenja akušerstva. Prilikom pregleda ultrazvukom koji je obavila dežurna ekipa (...), otkucaji detetovog srca nisu primećeni i utvrđeno je da je dete mrtvo (...) Pacijentkinjini najbliži [su obavešteni] da dete treba izvaditi zbog zdravlja majke (...) Međutim pošto su pacijentkinjini najbliži izjavili da nemaju sredstava da plate troškove bolnice, (...) dežurni tim pacijentkinju nije zadržao u bolnici već ju je prebacio i ginekološko-akušersku bolnicu u Izmiru, u takvom stanju, pošto je prethodno od nje dobila potpis kojim odbija hospitalizaciju (...) A iako se podrazumeva da su po zakonu bili dužni da se pitanjima troškova bave nakon hospitalizacije pacijentkinje, nakon pregleda, [postavljanja] dijagnoze i lečenja [pacijentkinje], lekari su propustili da ispune svoju dužnost tako što su je prebacili u drugu ustanovu a da je prethodno nisu zbrinuli iako je ona bila u teškom stanju, s upornim bolovima, i tako prouzrokovali njenu smrt».

Različita svedočenja su izneta u tom izveštaju o istrazi. Neka se mogu čitati na sledeći način :

« Svedočenje Mehmeta Şentürka : (...) u subotu 11. marta 2000, oko 10 časova, odvezao sam suprugu koja je bila u osmom mesecu trudnoće (...) na urgentno odeljenje državne bolnice Karşıyaka zbog žestokih bolova koje je osećala. Naša susetka N.S. bila je uz nas (...) Moja supruga je pregledana u državnoj bolnici Karşıyaka (...) rekli su mi da ne mogu ništa da učine, da je aparat za pregled ultrazvukom ugašen (...) da bi bolje bilo da [je] odvezem u državnu bolnicu Alsancak (...) Odvezao sam suprugu na urgentno odeljenje državne bolnice Alsancak oko 11 h 15. Tamo su mi rukovodioci urgentnog odeljenja (...) rekli da nemaju osoblja i da je aparat za preglede ultrazvukom ugašen (...) Tamo su mi službenici rekli da [je] odvezem u neku drugu bolnicu. Na to sam odvezao suprugu u bolnički nastavnoistraživački centar Atatürk Yeşilyurt (...) Bilo je otprilike podne kad sam je odveo na odeljenje akušerstva (...) Lekar mi je rekao da je odvedem na odeljenje urologije (...) Odveo sam je na odeljenje urologije. Tražili su da se obave urološki pregledi i USG pregled ultrazvukom bubrega (...) [Moja supruga] je čekala tri ili četiri sata na nekim nosilima na urgentnom odeljenju bolničkog nastavno-istraživačkog centra Atatürk. Njeni bolovi su postajali sve jači. Zato sam otišao do šefa odeljenja za hitne slučajeve. Rekao sam mu da je mojoj supruzi veoma loše i [zatražio] sam da je pregleda lekar sa odeljenja urologije (...) urolog je pregledao(...) Posle pregleda je izjavio: « još ima vremena do porođaja, za sada ne možemo ništa da učinimo, neka joj daju neki analgetik na urgentnom odeljenju i vodite je » i izdao je recept (...) Rekao sam doktoru da mi je žena u osmom mesecu trudnoće i pitao da li su prepisani lekovi možda štetni. On je rekao da ih ne treba uzimati sve vreme, već samo ako se bolovi pojačaju. Dat joj je analgetik ali ne znam koji analgetik (...) bolovi se nisu smirili (...) vratio sam [suprugu] kući (...) bilo je oko 18 h 30 kad sam je odvezao kući (...) Uveče oko 20 h 30, video sam da se supruzi stanje pogoršalo pa sam je, u pratnji Ö.A.G. (...) odvezao u bolnicu univerziteta Ege (...) Lekar koji je pregledao moju suprugu (...) rekao mi je da je beba mrtva (...) Rekao sam mu da mi spasi ženu(...) Lekar mi je rekao da treba, da bi se dete izvadilo operacijom, da uplatim 600-700 miliona lira u fond obrtnih sredstava (...) Odgovorio sam mu da u ovom trenutku tog novca nemam ali da operiše [moju ženu], da ću ja potpisati neki papir i da ću platiti. Lekar mi je rekao da moram da uplatim novac (...) zamolio sam ga da mi kaže šta da činim (...) Tad su mi rekli da je hitno odvezem u porodilište Konak (...) Pozvali smo neka sanitetska kola (...) tada sam upitao jednu prisutnu ženu zar ne treba neko od medicinskog osoblja da bude u pratnji [moje žene]. Odgovorila je « Nisu poslali nikog» (...) Krenuli smo (...) Stigli smo u bolnicu Konak (...) dežurni službenici su mi rekli da mi je žena umrla (...) Moja supruga nije bila brižljivo zbrinuta u bolnicama u koje sam je dovozio. Da je u državnoj bolnica Karşıyaka, u državnoj bolnici Alsancak i u bolnici nastavno-istraživačkog centra Atatürk obavljen bar pregled ultrazvukom i da mi je tada rečeno da je dete mrtvo, pošto je još bio dan, mogao sam da prikupim novac za operaciju i ženi spasem život. Nisam bio obavešten da je moja žena pregledana 3. marta 2000 u domu zdravlja Bayraklı i da se tada nisu čuli otkucaji detetovog srca (...) Dan ili dva pre 3. marta 2000, rekla mi je da je uvrnula gležanj na poslednja dva stepenika na stepeništu i da je udarila u rukohvat stepeništa (...) ali da je ništa ne boli i da nema potrebe da ide lekaru (...)

Svedočenje Ö.A.G. : (...) odvezli smo pacijentkinju na urgentno odeljenje bolnice Ege (...). Jedan od lekara mi je rekao da je ona u teškom stanju. Rekao je da se uplati 700 miliona lira u fond obrtnih sredstava. Ne znam kako se taj lekar zove. Bilo je oko 22 sata. Imala sam pri sebi 150 miliona lira. Rekla sam lekaru da imam pri sebi toliko novca, da [mogu] da ga uplatim. Rekao mi je da tako neće moći, da ne može da je operiše. Insistirao sam da je operiše. On je ponovo odbio. Onda sam pitao šta da radimo (...) Rekao nam je da je odvezemo u porodilište Konak. Istovremeno su od nas tražili da potpišemo pod prinudom dokument kojim potvrđujemo da pacijentkinju izvodimo svojom slobodnom voljom (...)

Svedočenje Ahmeta Y. : (...) Odvezli smo Menekşe Şentürk u bolnicu univerziteta Ege oko 21 časa. Odmah su je primili na odeljenje za hitne slučajeve. Jedna lekarka je pregledala (...) ona nam je rekla da je beba mrtva (...) Lekar nam je rekao da dete treba hitno izvaditi hirurški (...) Doktor nam je rekao da treba da se uplati oko 700 miliona bolnici za operaciju. Pacijentkinjin muž je rekao da ne može da uplati ceo iznos odmah, da može da uplati jedan deo (...), da potpiše neki papir i plati kasnije. Lekar je rekao da o tome razgovaramo s blagajničkom službom (vezne). Oni iz blagajničke službe su nam rekli da mora da se uplati ceo iznos. Zatim smo ponovo razgovarali s lekarom koji je pregledao pacijentkinju. Rekli smo mu da nismo mogli da uplatimo novac i pitali ga šta da radimo. Rekao nam je da je odmah odvezemo u porodilište Konak (...)

Svedočenje S.A.A. (...) : Menekşe Şentürk je došla 11. marta 2000 na urgentno odeljenje žaleći se na bolove u trbuhu (...) Primio sam pacijentkinju (...) pregledao sam je (...) poslao sam je na odeljenje ginekologije i akušerstva. Otprilike pola sata nakon što je pregledana na odeljenju akušerstva pacijentkinja se vratila na urgentno odeljenje (...) Pacijentkinjin muže mi je rekao da su mu lekari na odeljenju akušerstva rekli da je beba mrtva (...) i da supruga mora biti hospitalizovana. Pitao sam zašto je nisu hospitalizovali a doveli je ponovo na odeljenje za hitne slučajeve. Pacijentkinjin muž mi je rekao da su mu tražili da uplati troškove (...) a kako nije mogao da uplati taj iznos želeo je da ženu odveze u porodilište Konak. U tom trenutku je bio uspaničen i uzbuđen. Mirno sam mu rekao da se beba mora hitno izvaditi iz majčine utrobe, [da on treba] odmah da odvede pacijentkinju i da onda bude hospitalizovana (...) [da bi] joj izvadili dete inače bi život majke mogao biti ugrožen (...) I pored toga što sam rekao, pacijentkinjin muže je napisao na pacijentkinjinom uputu za pregled : « Uprkos savetima lekara, odbili smo hospitalizaciju» i to je potpisao. Nisam izvršio nikakav pritisak da bi on napisao tu naznaku (...) pacijentkinjin muž mi je rekao da su mu lekari u porodilištu rekli da treba da deponuje, ako se dobro sećam, miliona (...)

Svedočenje M.D. vozača preduzeća za privatan sanitetski prevoz (...) 11. marta 2000 oko 22 h 30 pokupio sam pacijentkinju na odeljenju porodiljstva i odvezao sam je na odeljenje urgentne medicine. Tamo sam rekao glavnoj medicinskoj sestri, S.T., da dodeli jednog bolničara za sanitetski prevoz. Ona je rekla da to nije moguće. Kasnije sam zatražio jednog bolničara od lekarke urgentnog odeljenja koja je pacijentkinju uputila na prevoz. Ali mi je i ona rekla da ne može, da je beba mrtva u stomaku majke i da treba odmah da je odvezem u bolnicu Konak. (...) Ukrcao sam pacijentkinju u sanitetsko vozilo (...) Pacijentkinjin muž se ukrcao pored nje (...) U sanitetskom vozilu nije bilo bolničara (...) Pre nego što sam je ukrcao u sanitetsko vozilo, ispred urgentnog odeljenja bolnice Ege (...), pacijentkinja mi je govorila da je ne vodim (...) Bilo je sigurno 22 h 40. Kad smo stigli u Konak (...) video sam da je pacijentkinja preminula (...) Kao što sam objasnio(...) razlog zbog kojeg nije bilo nikog od medicinskog osoblja u našem sanitetskom vozilu (...) je taj što je naša dežurna medicinska sestra bila zauzeta prevozom jednog drugog bolesnika (...) lekari i jedna medicinska sestra iz bolnice (...) su mi rekli da je pacijentkinja stigla mrtva. Rekli su nam da nemaju mrtvačnicu i da moramo da je vratimo u mrtvačnicu univerziteta Ege

(...) »

Prema datim izjavama, četiri lekara bolnice medicinskog fakulteta univerziteta Ege, odnosno T.K., S.A., Ö.Ö. i S.Ö., poriču da su podnosioci predstavke ili pokojnici rekli da moraju da uplate određeni iznos novca da bi se obavila potrebna hirurška intervencija.

C.  Krivično gonjenje pokrenuto protiv lekarskog osoblja

1. Krivično gonjuje T.K., H.V., S.A. i Ö.Ö.

  1. 26. februara 2001, uprava medicinskog fakulteta univerziteta Ege pokrenula je istragu o lekarima T.K., H.V., S.A., i Ö.Ö.
  2. 10. septembra 2001, zaključila je da nema osnova za gonjenje tih lekara.
  3. 26. avgusta 2002, jedna istražna komisija sastavljena od lekara sastavila je izveštaj u kome je zaključeno da okrivljeni lekari nisu učinili nikakvu grešku i da, stoga, nema osnova za njihovo gonjenje.
  4. 24. oktobra 2002, pozivajući se na član 2 Konvencije, na član 3 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima kao i na član 17 turskog Ustava, na odredbu o pravu na život, podnosilac predstavke je uložio prigovor na to rešenje. Tvrdio je, između ostalog, da je komisija trebalo da proveri važeće zakonodavstvo kao i praksu univerziteta Ege u slučajevima kad je neka hospitalizacija neophodna a kad troškovi hospitalizacije ne mogu biti plaćeni.
  5. 22. januara 2003, Državni savet je poništio zaključke istražne komisije. Istakao je da komisija nije razmotrila koji su uslovi morali biti ispunjeni, u bolničkim ustanovama, da bi se otpočelo lečenje pacijenta čiji je život ugrožen i čije stanje nalaže hitnu lekarsku intervenciju. Takođe je istakao da komisija nije zatražila proširenje istrage kojim bi bio obuhvaćen i doktor S.Ö., specijalista ginekologije i akušerstva bolnice medicinskog fakulteta univerziteta Ege, koji je predmetne noći bio dežuran, i kojim bi se proširenjem utvrdila njegova odgovornost u odnosu na sporne događaje. Ocenio je da ti nedostaci treba da budu ispravljeni.
  6. 23. januara 2004, smatrajući da nije bilo ni nehata ni neobazrivosti kod okrivljenih lekara, istražna komisija je usvojila nov izveštaj sa zaključkom o odustajanju od gonjenja. Istakla je da se na osnovu podataka iz predmeta ne može utvrditi šta je trebalo činiti u situacijama hitnih medicinskih slučajevima koji nalažu hospitalizaciju, a kad odgovarajući troškovi nisu plaćeni.
  7. 25. februara 2004, pozivajući se na član 2 Konvencije, na član 3 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima kao i na član 17 Ustava u vezi s pravom na život, prvi podnosilac predstavke je ponovo uložio prigovor na te zaključke. Posebno je istakao da činjenica da S.Ö. nije bio uključen u postupak predstavlja proceduralni propust i zatražio je da i on bude uključen u istragu.
  8. 14. aprila 2004, Državni savet je vratio predmet rektoratu univerziteta Ege.
  9. 26. maja 2005, istražna komisija je usvojila nov izveštaj zaključivši ponovo da nema osnova za gonjenje zbog nehata ili neobazrivosti koja bi se mogla pripisati okrivljenim lekarima T.K., H.V., S.A., Ö.Ö. i S.Ö.
  10. 13. juna 2005, prvi podnosilac predstavke se obratio Državnom savetu žalbom na te zaključke.
  11. 27. septembra 2005, Državni savet je usvojio tu žalbu, ističući da postoji dovoljno dokaza da su okrivljeni lekari počinili dela koja im se stavljaju na teret. U vezi s tim pozvao se na izveštaj više zdravstvene komisije sastavljen 20. i 21. maja 2004. (donji stav 45), po kome su navedeni lekari odgovorni u srazmeri 4/8 za smrt preminule. Državi savet je stoga odlučio da oni treba da budu predmet krivičnog gonjenja i predmet je dostavio tužilaštvu.
  12. 17. novembra 2005, krivični sud u Izmiru je utvrdio da mu je Državni savet direktno prebacio predmet bez optužnice od strane tužilaštva i zbog toga je odlučio da okonča postupak protiv T.K., H.V., S.A., Ö.Ö. i S.Ö., s obzirom da je otvaranje postupka uslovljeno prethodnim podizanjem optužnice.
  13. 21. aprila 2006, državni tužilac Izmira podigao je optužnicu protiv lekara T.K., H.V., S.A. i Ö.Ö. i zatražio da budu osuđeni zbog ugrožavanja života iz nehata (član 455 § 1 krivičnog zakonika).
  14. 11. septembra 2006, prvi podnosilac predstavke je zatražio da bude uključen kao strana u postupku; krivični sud u Izmiru je istog dana udovoljio tom zahtevu.

2. Gonjenje babice G.E.

  1. Rešenjem od 1. marta 2001, guverner okruga Karşıyaka odobrio je otvaranje krivičnog gonjenja babice G.E. zbog neizvršavanja profesionalnih dužnosti.
  2. 25. aprila 2001, državni tužilac iz Karşıyaka okrivio je ovu za neizvršavanje profesionalnih dužnosti (član 230 § 1 krivičnog zakonika) i zatražio da bude osuđena.
  3. 23. oktobra 2001, krivični sud Karşıyaka oslobodio je optuženu uz obrazloženje da je na dan spornih događaja još jedna babica takođe bila dežurna i da nije utvrđeno da je baš optužena pregledala pokojnicu i vratila je kuće ne pozvavši prethodno specijalistu da je pregleda. Sud dodaje da čak i pod pretpostavkom da je optužena bila ta babica koja je pregledala i vratila kući pokojnicu, neizvršavanje dužnosti nije bilo namerno tako da se nisu stekli suštinski elementi kršenja zakona.
  4. Ta presuda je postala konačna 31. oktobra 2001.
  5. 14. juna 2005, na osnovu zaključaka iz izveštaja više komisije Zdravstva po kojima je G.E. odgovorna u srazmeri 2/8 za smrt njegove supruge (donji stav 45), prvi podnosilac predstavke je zatražio ponovno otvaranje krivičnog postupka protiv te babice.
  6. 12. oktobra 2005, prvi podnosilac predstavke je podneo zahtev da bude uključen kao strana u postupku protiv G.E.
  7. 9. marta 2006, krivični sud u Karşıyaka udovoljio je zahtevu za ponovno otvaranje postupka i doneo rešenje o spajanju tog postupka sa onim pred krivičnim sudom u Izmiru (donji stav 51 i naredni). Takođe je odlučio da prosledi krivičnom veću Kasacionog suda pitanje sukoba nadležnosti između ta dva suda.
  8. 12. juna 2006, Kasacioni sud je odobrio spajanje predmetnih krivičnih postupaka i odredio krivični sud u Karşıyaka kao nadležni sud za dalje vođenje postupka.

3. Krivično gonjenje A.Y., F.B. i Ö.Ç.

  1. 14. marta 2001, guverner Konaka odobrio je otvaranje gonjenja babice A.Y. i lekara F.B i Ö.Ç.
  2. 12. oktobra 2001, državni tužilac u Izmiru optužio je ove potonje za neizvršavanje dužnosti (član 230 § 1 krivičnog zakonika) i zatražio da budu osuđeni.
  3. 12. aprila 2002, prvi podnosilac predstavke zatražio je da se uključi kao strana u krivičnom postupku pred krivičnim sudom u Izmiru. Na pretresu održanom istog dana sud je udovoljio tom zahtevu.
  4. 13. novembra 2002, prvi podnosilac predstavke zatražio je proširenje postupka, zahtevajući posebno veštačenje lekara sudske medicine da bi se utvrdilo posle koliko vremena od smrti deteta je njegova supruga preminula.
  5. 4. februara 2003, krivični sud u Izmiru dostavio je predmet višoj komisiji Zdravstva kako bi se ona izjasnila o odgovornosti optuženih i o stepenu njihove odgovornosti.
  6. 20. i 21. maja 2004, viša komisija Zdravstva donela je rešenje čiji relevantni delovi glase:

« Nakon razmatranja predmeta, dokumenata i dokaza, komisija zaključuje :

- da su babice G.E. i A.Y., koje nisu bile pravilno procenile situaciju nakon pregleda pacijentkinje i nisu pozvale dežurnog ginekologa i pored žalbi pacijentkinje, odgovorne u srazmeri 2/8 ;

- da su lekari Ö.Ç. i F.B., koji su bolesnicu pregledali samo sa stanovišta svoje stručne specijalnosti iako je ova došla u bolnicu u 23. nedelji trudnoće, s povišenim krvnim pritiskom i žaleći se na žestoke bolove, a koji je nisu uputili na pregled kod specijaliste za akušerstvo, odgovorni u srazmer 3/8 ;

- da su dežurni lekari T.K., H.V., S.A. i Ö.Ö., sa odeljenja akušerstva bolnice medicinskog fakulteta univerziteta Ege odgovorni u srazmeri 4/8 za smrt majke zato što su je poslali sanitetskim vozilom u centar za socijalne osiguranike bez lekarske pomoći, uz obrazloženje da ova nema novca, iako je njeno zdravstveno stanje bilo nespojivo s takvim načinom prevoza».

  1. 1. februara 2005, sud je primio izveštaj više komisije Zdravstva i istakao da je odgovornost optuženih utvrđena, ali ne u srazmeri 8/8.
  2. 14. marta 2005, prvi podnosilac predstavke se pozvao na izveštaj više komisije Zdravstva koja je zaključila da je, osim lica optuženih u okviru tekućeg postupka, i za neke druge lekare koji rade u bolnici medicinskog fakulteta univerziteta Ege utvrđeno da imaju svoj deo odgovornosti pa je stoga zatražio da se i protiv njih podigne optužnica.
  3. Nakon pretresa od 17. marta 2005, krivični sud u Izmiru je prosledio predmet državnom tužiocu radi podizanja dodatne optužnice protiv optuženih na osnovu primene člana 455 krivičnog zakonika.
  4. Državni tužilac u Izmiru podigao je dodatnu optužnicu okrivljujući optužene za ugrožavanje života iz nehata (član 455 § 1 krivičnog zakonika), i zatražio da za to budu osuđeni.
  5. 4. jula 2006, prvi podnosilac predstavke zatražio je od krivičnog suda u Izmiru da što pre okonča postupak. Pozivajući se na član 6 Konvencije, istakao je da trajanje tog postupka ugrožava njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Istakao je osim toga i da bi dalje prolongiranje postupka moglo da dovede do zastarevanja tužbe i da ugrozi njegovo pravo na imovinu, s obzirom da bi mogao da bude lišen bilo kakve mogućnosti da dobije naknadu za nematerijalnu i materijalnu štetu.
  6. 30. januara 2007, krivični sud u Izmiru odlučio je da spoji postupak koji se vodi pred tim sudom i onaj protiv lekara T.K., H.V., S.A. i Ö.Ö. zbog ugrožavanja života iz nehata.

4. Krivični postupak nakon spajanja postupaka

  1. 7. maja 2007, advokat prvog podnosioca predstavke podneo je zahtev za uključivanje kao strane u postupku za račun maloletnog sina prvog podnosioca predstavke. Izneo je i zamerke na trajanje postupka ističući rizik od zastarevanja. Takođe je podneo zahtev za naknadu štete koju je njegov klijent pretrpeo smrću svoje supruge i zatražio 60 000 turskih lira (TRY) za naknadu nematerijalne štete i 50 000 TRY za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpeo njegov sin, kao i 30 000 TRY, za obojicu, za pretrpljenu materijalnu štetu.
  2. Nakon pretresa od 8. maja 2007, krivični sud u Karşıyaka uočio je da se u optužnici ne spominje lekar S.Ö., dok je prethodno njegovo ime bilo prisutno u optužnicama protiv optuženih u postupku pred krivičnim sudom u Izmiru. Stoga je zatražio da mu se precizira da li je ili nije, nakon obustave postupka (gornji stav 29), obustavljen i postupak protiv S.Ö. ili je reč o grešci. Dodao je i da, ako je reč o grešci, ona treba da bude ispravljena.
  3. Na pretresu od 27. novembra 2007, krivični sud u Karşıyaka istakao je da je tužilac odgovorio da nema obustave postupka protiv S.Ö. i da je moguće da je reč o grešci. Sud je zatražio da u tom pogledu budu preduzete odgovarajuće mere.
  4. 11. februara i 18. marta 2008, advokat podnosioca predstavke podneo je sudu podsetnike u kojima se žali na trajanje postupka.
  5. Na pretresu od 12. februara 2008, sud ističe da otvaranje gonjenja protiv S.Ö. ne može uticati na postupak koji je u toku ali da može dovesti do odugovlačenja rada na predmetu. Stoga je odlučio da ne čeka na njega.
  6. 18. marta 2008, krivični sud je utvrdio da su A.Y., Ö.Ç., F.B., T.K., H.V., Ö.Ö. i S.A. krivi za ubistvo iz nehata, i osudio ih na kaznu od dve godine zatvora i novčanu kaznu od 91 TRY. Primenom odredaba krivičnog zakonika o smanjenju kazni, preinačio je kaznu izrečenu A.Y. u novčanu kaznu od 468 TRY ; kaznu Ö.Ç. i F.B. u novčane kazne od po 703 TRY, a kazne T.K., H.V., S.A. Ö.Ö. u novčanu kaznu od po 937 TRY. Uz sve kazne izrečena je, osim toga, i klauzula odgođenog izvršenja. Sud je odbio zahtev da se osudi optužena G.E., ističući da, iako je u svom izveštaju viša komisija Zdravstva utvrdila njenu odgovornost u srazmeri 2/8, ta okolnost nije razloga za obnavljanje krivičnog postupka protiv nje u skladu sa članom 314 zakonika o krivičnom postupku. Stoga je potvrdio oslobađajuću presudu za nju na kraju prvog krivičnog postupka protiv nje.

U svom relevantnom delu obrazloženje krivičnog suda glasi:

« (...) iz celog predmeta proističe : – da je Menekşe Şentürk, u osmom mesecu trudnoće, njen muž odvezao u državnu bolnicu Karşıyaka u Izmiru u subotu 11. marta 2000 zbog žestokih bolova ; – da ju je tamo pregledala babica G.E. (...), da lekar o tome nije bio obavešten, da nikakva mera nije preduzeta i, budući da porođaj nije bio počeo, da je pacijentkinja vraćena; – da je zatim odvedena na urgentno odeljenje državne bolnice Alsancak, da ju je tamo pregledala babica A.Y., da je vraćena pošto porođaj još nije bio počeo ; – da je oko 14 časova odvedena na urgentno odeljenje bolničkog centra Yeşilyurt Atatürk, da ju je tamo pregledao lekar F.B., da je zbog bolova na levoj strani upućena na odeljenje urologije, da ju je pregledao lekar Ö.Ç. koji je ustanovio bubrežnu koliku, dao joj analgetik i poslao kući ; – da je, budući da polovi nisu prestali pošto ju je [muž] vratio kući, (...) odvezena u bolnicu medicinskog fakulteta univerziteta Ege, da ju je lekar urgentne medicine uputio (...) u porodilište ; da je tamo utvrđeno da je pacijentkinja u osmom mesecu trudnoće ali da se otkucaji srca [deteta] ne čuju ; da, i pored saveta lekara da se beba izvadi, hospitalizacija nije prihvaćena, zbog nedostatka finansijskih sredstava; – da je zatim pacijentkinja prevezena u ginekološko-akušersku bolnicu u Izmiru i da ju u putu preminula; – da su, zbog tog događaja [i] kako je to utvrdila viša komisija Zdravstva, babice G.E. i A.Y. odgovorne u srazmeri 2/8, lekari Ö.Ç. i F.B. u srazmeri 3/8, lekari T.K., H.V., S.A. i Ö.Ö. u srazmeri 4/8; – da u tim okolnostima, ovi optuženi [treba da] budu kažnjeni zbog kršenja zakona za koja se terete (...) »

  1. 21. maja 2008, podnosioci predstavke uložili su žalbu Kasacionom sudu. U svom podnesku su istakli da krivični sud nije udovoljio zahtevu za uključivanje kao strane u postupku predatom za račun sina podnosioca predstavke, niti zahtevu za obeštećenje koji su podneli. Osporili su i oslobađajuću presudu za G.E. iako je utvrđena njena odgovornost za smrt koja je predmet spora, kao i konverziju u novčane kazne vremenskih kazni izrečenih optuženima i njihovo odgođeno izvršenje. Osim toga, pozivajući se na član 2 Konvencije, istakli su ugrožavanje prava na život i optužili državu zbog neizvršavanja pozitivnih obaveza koje ima u tom pogledu, i ocenili su da činjenica da su prvi podnosilac predstavke i njegova supruga bili prinuđeni da idu od jedne do druge bolnice predstavlja ponašanje koje je u suprotnosti sa članom 3 Konvencije. Pozivajući se na članove 5 i 13 Konvencije, žalili su se na trajanje postupka i na odsustvo pravnog leka koji bi omogućio da se okonča šteta u vezi s tim pitanjem. Najzad, tvrdili su da se izrečenom presudom ugrožava njihovo pravo na svojinu.
  2. 21. januara 2009, državni tužilac pri Kasacionom sudu izneo je svoja zapažanja i zamolio je sud da potvrdi prvostepenu presudu kad je reč o G.E., da je ukine u delu koji se odnosi na ostale optužene zbog zastarelosti dela, i da okonča postupak.
  3. 7. oktobra 2010, Kasacioni sud je potvrdio prvostepenu presudu u delu koji se odnosi na G.E. Ukinuo je presudu u delu koji se odnosi na ostale optužene zbog zastarelosti dela predviđene u članovima 102 § 4 i 104 § 2 krivičnog zakona br. 765. Okončao je, dakle, postupak zbog zastarelosti na osnovu člana 322 zakonika o krivičnom postupku.

5. Krivično gonjenje S.Ö.

  1. 4. januara 2008, utvrdivši da zdravstvena komisija u svom izveštaju od 20. i 21. maja 2004. nije ustanovila odgovornost koja bi se mogla pripisati S.Ö., da nema dovoljno dokaza protiv njega i da su dela koja mu se stavljaju na teret zastarela u smislu važećih propisa za taj tip krivičnih dela, državni tužilac Izmira izrekao je obustavu postupka protiv njega.
  2. Prvi podnosilac predstavke uložio je prigovor na tu odluku.
  3. 14. januara 2009, njegov prigovor je odbio Krivični sud u Karşıyaka.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

  1. Relevantno domaće pravo opisano je u slučaju Sevim Güngör c. Turquie ((pres.), br. 75173/01, 14. april 2009).

PRAVO

I. O NAVODNOM KRŠENJU ČLANA 2 KONVENCIJE

  1. Podnosioci predstavke tvrde da je izvršeno ugrožavanje prava na život njihove supruge i majke kao i deteta koje je nosila, kršenjem člana 2 Konvencije koji glasi:

« 1.  Pravo na život svake osobe zaštićeno je zakonom. (...) »

  1. Vlada se suprotstavlja toj tezi.

A.  O prihvatljivosti

  1. Sud konstatuje da ta optužba nije na očigledan način neosnovana u smislu člana 35 § 3 a) Konvencije. Sud osim toga ističe da ta optužba nije neprihvatljiva ni po jednom drugom osnovu. Stoga je dakle treba proglasiti prihvatljivom.

B.  O suštini

1. Argumenti podnosilaca predstavke

a)  O navodnom suštinskom kršenju člana 2 činjenicom smrti Menekşe Şentürk

  1. Podnosioci predstavke tvrde da je preminula izgubila život zbog ozbiljnog nehata impliciranih lekara i babica. Oni smatraju da je ta smrt mogla biti sprečena da su lekari i/ili babice postupali u skladu sa svojim odgovornostima i sa deontološkim kodeksom. Naprotiv, oni su navodno napravili teške propuste u izvršavanju svojih dužnosti. U tom smislu podnosioci predstavke smatraju i da sporna dela ne treba da budu kvalifikovana kao običan nehat, već kao ubistvo.
  2. Prema podnosiocima predstavke, preminula je na silu prebačena u porodilište Konak, iako su lekari bili utvrdili da je njeno stanje kritično još u bolnici medicinskog fakulteta univerziteta Ege. Tako je njenom mužu navodno rečeno da ženu prebaci u neku drugu bolnicu jer nije bio u mogućnosti da plati iznos od oko 1000 evra (EUR) za njenu operaciju. Pozivajući se na zaključak Suda u slučaju Oyal c. Turquie (br. 4864/05, §§ 53-51, 23. mart 2010), podnosioci predstavke podsećaju da država ima obavezu da obezbedi neophodnu medicinsku negu jer je u njenim rukama poslovanje i/ili kontrola sistema zdravstvene zaštite.
  3. Podnosioci predstavke tvrde osim toga da su lekari znali da je žrtva u kritičnom stanju. Pozivajući se na slučaj Jasinskis c. Lettonie (br. 45744/08, § 67-68, CEDH 2010-... (izvodi)), oni smatraju da je navodno Vlada odgovorna za spornu smrt zato što nije ponudila neophodno lečenje. Tako je Vlada navodno suštinski prekršila član 2 Konvencije.

b) O navodnom proceduralnom kršenju činjenicom smrti Menekşe Şentürk

  1. Podnosioci predstavke tvrde da je Kasacioni sud okončao krivični postupak protiv optuženih zbog zastarevanja, tako da su ovi ostali nekažnjeni, što svedoči o neefikasnosti i neadekvatnosti postupka. Po njima, navodno je očigledno da se unutrašnjim sistemom više štiti medicinsko osoblje nego pacijenti. Oni skreću pažnju da se čekalo sve do 2005, odnosno pet godina nakon počinjenja dela, da bi otpočelo gonjenje četiri lekara s medicinskog fakulteta univerziteta Ege, i to na intervenciju Državnog saveta. Univerzitetska komisija sastavljena od medicinskog osoblja zaposlenog na tom istom fakultetu u tom smislu nije navodno bila voljna da odobri krivično gonjenje. Naime, ta komisija je navodno učinila sve što je u njenoj moći da bi blokirala istragu bez koje bi krivično gonjenje optuženih bilo ništavno i bez dejstva.
  2. Osim što je krivična istraga protiv zaposlenih na univerzitetu bila neefikasna, glavnina ovog predmeta je navodno bila neprestano prebacivana na različite krivične sudove. A, prema podnosiocima predstavke, nema nikakve razumne osnove za ta odlaganja i prebacivanja.

c) O navodnom kršenju člana 2 Konvencije činjenicom smrti još nerođenog deteta

  1. Podnosioci predstavke tvrde da je dete koje je nosila preminula umrlo 11. marta 2000. Oni se pozivaju na svedočanstva različitih lekara i babica koji su utvrdili da je dete umrlo pre rođenja zbog toga što zdravstveni sistem propustio da otkrije probleme koje je dete moglo imati. Po njima, Vlada je odgovorna za smrt tog deteta pošto majci nije omogućilo blagovremeno lečenje koje je nalagalo njeno stanje. Iako se po domaćem krivičnom zakonodavstvu dete umrlo pre rođenja ne smatra licem, u nekim drugim zemljama, kao konkretno u Sjedinjenim Državama, dete umrlo pre rođenja bi se smatralo kao lice u smislu krivičnog prava.
  2. Što se tiče proceduralnog aspekta kršenja člana 2 činjenicom smrti deteta pre rođenja, podnosioci predstavke tvrde da nikakva istraga nije vođena da bi se utvrdio trenutak smrti. Njihovi zahtevi u vezi s tom smrću ne bi ni u kom slučaju bili uzeti u obzir od strane domaćih organa. Njima podnosioci predstavke zameraju u tom smislu da su postupali kao da to dete nikad nije ni postojalo. A oni tvrde da dete umrlo pre rođenja ima svojstvo pravne ličnosti prema građanskom pravu, tako da su nadležni organi bili dužni da otvore istragu i gonjenje da bi se odredio trenutak i uzrok smrti deteta. U tom pogledu, podnosioci predstavke se pozivaju na slučajeve Calvelli et Ciglio c. Italie ([GC], br. 32967/96, § 49, CEDH 2002-I), i Öneryıldız c. Turquie ([GC], br. 48939/99, CEDH 2004-XII).
  3. Osim toga, prema podnosiocima predstavke, tursko krivično pravo ne sadrži ni jednu odredbu kojom bi se omogućilo gonjenje zbog izazvane smrti nekog još nerođenog deteta, osim u slučaju nasilnog spontanog pobačaja. S obzirom na to, u smislu građanskog prava, neko još nerođeno dete imalo bi određena prava čim se ustanovi da je u materici svoje majke, pod uslovom da se rodi živo. Podnosioci predstavke tvrde u vezi s tim da je sadašnja struktura domaćeg prava daleko od međunarodnih standarda i od zajedničkog pristupa država članica Saveta Evrope.

2. Argumenti Vlade

  1. Vlada tvrdi da su sva dela i odgovornosti svih lica umešanih u sporne okolnosti razmotrili nadležni pravosudni organi, nezavisno, na osnovu brojnih naučnih izveštaja, na svim nivoima i da su stoga odgovornim licima izrečene nužne presude u skladu sa odredbama važećeg zakonodavstva.
  2. Što se tiče troškova hospitalizacije, Vlada ističe da bolesnici koji stižu u zdravstvene ustanove kao hitni slučajevi nisu u obavezi da prethodno plate troškove hospitalizacije, čak i ako nisu pokriveni socijalnim osiguranjem. Vlada objašnjava da kad se obavi neophodno zbrinjavanje ti bolesnici moraju da plate troškove hospitalizacije ako nemaju socijalno osiguranje. S obzirom na to, ako bolesnik nema ni socijalno osiguranje niti sredstva da plati troškove hospitalizacije, morao bi, prema Vladi, da dobije od lokalnih fondacija solidarnosti uverenje o siromaštvu kako bi bio oslobođen troškova hospitalizacije.
  3. Što se tiče pravnog statusa nerođenog deteta, Vlada ističe da na osnovu člana 28 građanskog zakonika pravnu ličnost ima živo rođeno dete s izgledima na dalji život.

3. Ocena Suda u vezi s pravom na život Menekşe Şentürk

a) Opšta načela

  1. Sud podseća da se prvom rečenicom člana 2 Konvencije država obavezuje ne samo da ne izaziva namernu i nezakonitu smrt, već i da preduzima neophodne mere za zaštitu života lica iz svoje jurisdikcije. Ta načela se primenjuju i na oblast javnog zdravlja (videti, između ostalih, slučajeve Powell c. Royaume-Uni (pres.), br. 45305/99, CEDH 2000-V, i prethodno navedeni slučaj Calvelli et Ciglio [GC], § 48). Naime, ne može se isključiti da se zbog činjenja ili nečinjenja u oblasti politika javnog zdravlja organi vlasti mogu, u određenim okolnostima, pozvati na odgovornost sa stanovišta materijalnog aspekta člana 2 (Powell, već navođena presuda).
  2. Međutim, ako je neka država ugovornica učinila što je potrebno da bi obezbedila visok nivo kompetencija profesionalaca u oblasti zdravstva i da bi garantovala život pacijenata, ne može se prihvatiti da pitanja kao što je greška u proceni nekog profesionalnog zdravstvenog radnika ili loša koordinacija između zdravstvenih radnika posebno u okviru lečenja nekog pacijenta, budu po sebi dovoljna da bi se neka država ugovornica primorala da polaže račune na osnovu pozitivne obaveze da štiti pravo na život koju ima na osnovu člana 2 Konvencije (ibidem).
  3. Uz tu primedbu, Sud podseća takođe da pozitivne obaveze koje se članom 2 Konvencije nameću državi podrazumevaju uspostavljanje od strane države pravnog okvira kojim se zdravstvene ustanove, bile one privatne ili javne, obavezuju da usvoje odgovarajuće mere za obezbeđivanje zaštite života bolesnika. One podrazumevaju i obavezu uspostavljanje efikasnog i nezavisnog pravosudnog sistema koji omogućava da se utvrdi uzrok smrti lica koje se nalazi u zoni odgovornosti zdravstvenih radnika, kako onih koji rade u javnom sektoru, tako i onih koji su zaposleni u privatnom sektoru, a po potrebi i da obaveže ove da odgovaraju za svoja dela (videti, posebno, već navođeni slučaj Calvelli et Ciglio 49).
  4. U tom kontekstu implicitan je zahtev za blagovremenošću i razumnom brzinom delovanja. Naime, razmatran je takvih slučajeva u kratkom roku značajno je za bezbednost korisnika ukupnih zdravstvenih službi (Byrzykowski c. Pologne, br. 11562/05, § 117, 27. jun 2006). Obaveza države u pogledu člana 2 Konvencije ne može biti zadovoljena ukoliko mehanizmi zaštite predviđeni domaćim pravom postoje samo u teoriji : naročito je potrebno da ti mehanizmi funkcionišu efektivno u praksi, što nalaže promptno razmatranje predmeta bez nepotrebnih odlaganja (Šilih c. Slovénie [GC], br. 71463/01, § 195, 9. april 2009).
  5. Osim toga, iako Konvencija ne garantuje kao takvo pravo na otvaranje krivičnih postupaka protiv trećih lica, Sud je u mnogo navrata potvrdio da efikasan pravosudni sistem kakav zahteva član 2 može sadržati, a u nekim okolnostima i mora sadržati, određeni sistem krivične represije (već navođeni slučaj Calvelli et Ciglio, § 51). Međutim, ako ugrožavanje prva na život ili fizičkog integriteta nije namerno, pozitivna obaveza koja proističe iz člana 2 da se uspostavi efikasan pravosudni sistem ne zahteva nužno u svim slučajevima pribegavanje krivičnoj oblasti. U specifičnom kontekstu lekarskog nehata takva obaveza se može ispuniti takođe, na primer, ako predmetni pravni sistem nudi zainteresovanima pravni lek pred građanskim sudovima, sam ili uz pravni lek pred krivičnim sudom, u cilju utvrđivanja odgovornosti okrivljenih lekara i, eventualno, postizanja primene svih odgovarajućih građanskih sankcija, kao što su isplata odštete i objavljivanje presude. Mogu se predvideti i disciplinske mere (ibidem, § 51).

b)  Primena tih načela u konkretnom slučaju

i) U vezi s navodnim kršenjem člana 2 Konvencije sa njegovog aspekta

  1. U konkretnom slučaju, podnosioci predstavke ne tvrde da je smrt gospođe Şentürk bila namerna. Oni tvrde međutim da dela koja se stavljaju na teret okrivljenim lekarima ne bi trebalo da se smatraju običnim nehatom, već da ih treba smatrati konstitutivnim elementima ubistva. Sa stanovišta materijalnog aspekta člana 2, oni tvrde tako da je medicinsko osoblje propustilo da izvrši svoje profesionalne obaveze zbog teškog nehata koji mu se može staviti na teret, ali i zato što nisu medicinski zbrinuli gospođu Şentürk, zbog toga što preminula i njen suprug nisu imali neophodna finansijska sredstva (donji stavovi 68-70).
  2. Sud primećuje pre svega da se dela koja iznose podnosioci predstavke znatno razlikuju od onih s kojima je imala priliku da se upozna u prethodno navedenim slučajevima (gornji stavovi 79-83). Stoga, Sud smatra da, formulisani u jednom znatno različitom kontekstu od konkretnog slučaja, kriterijumi i načela razrađeni u gore navođenoj sudskoj praksi ne mogu da se u neizmenjenom stanju prenose na ovaj slučaj, ali da se Sud mora rukovoditi njima u ocenjivanju okolnosti konkretnog slučaja..
  3. Pre svega, Sud smatra korisnim da podseti da tumačenje odredaba domaćeg prava, u konkretnom slučaju pitanja krivične kvalifikacije dela kosa se stavljaju na teret, spada u isključivu nadležnost domaćih sudova (videti, Prado Bugalla c. Espagne (pres.), br. 21218/09, 18. oktobar 2011). Kad se sve to ima u vidu, u okolnostima ovog slučaja, Sud primećuje da je ponašanje jednog dela medicinskog osoblja koje okrivljuju podnosioci predstavke u unutrašnjem pravu okvalifikovano kao nenamerno ugrožavanje života kako ga definiše član 455 krivičnog zakonika (gornji stavovi 30, 49 i 57).
  4. Zatim, Sud primećuje da su uzastopni lekarski nehati čiji je supruga i majka podnosilaca predstavke bila žrtva, kao i nesposobnost nekih članova lekarskog kolektiva koji su je pregledali, konstatovani u izveštajima istrage i ekspertize. Sud takođe konstatuje da je odgovornost okrivljenog lekarskog osoblja jasno utvrđena u tim izveštajima (gornji stavovi 16, 17 i 45). Isto tako, i Državni savet, od koga je traženo da se izjasni po pitanju dozvoljavanja gonjenja lekara bolnice medicinskog fakulteta univerziteta Ege, smatrao je da ponašanje ovih potonjih potpada pod krivičnu inkriminaciju i zatražio je da ovi budu gonjeni (gornji stav 28). Najzad, odgovornost jednog dela okrivljenog medicinskog osoblja za spornu smrt prepoznata je još na prvostepenom krivičnom sudu (gornji stav 57).
  5. U tom pogledu, Sud podseća da se može postaviti određeno pitanje sa stanovišta člana 2 Konvencije kad se dokaže da su organi neke države ugovornice ugrozili život nekog lica odbijajući da mu pruže medicinsku negu koju su se obavezale da pružaju celokupnom stanovištu (Chypre c. Turquie [GC], br. 25781/94, § 219, CEDH 2001-IV, i Nitecki c. Pologne (déc.), br. 65653/01, 21. mart 2002).
  6. U okolnostima ovog slučaja, na Sudu je da istraži dakle da li su državni organi učinili ono što se od njih moglo razumno očekivati a posebno da li su odgovorili, u opštem smislu, na obavezu da štite fizički integritet pacijentkinje, posebno organ zadužen za odgovarajuću lekarsku negu. U tom cilju, Sud pridaje značaj hronologiji događaja, kako ona proističe iz elemenata predmeta, a koji su doveli do smrti preminule, kao i medicinskim podacima koji se na nju odnose. Sud smatra osim toga da se u tom pogledu mora praviti razlika između medicinske nege koja joj je pružena do njenog dolaska u bolnicu medicinskog fakulteta univerziteta Ege i događaja koji su se odvijali od trenutka njenog dolaska u tu bolnicu.
  7. Naime, istraga sprovedena interno omogućila je da se utvrdi da je do smrti gospođe Şentürk došlo ne samo zbog pogrešnog prosuđivanja zdravstvenih radnika – što je bio slučaj do dolaska preminule u bolnicu medicinskog fakulteta univerziteta Ege – već i zato što preminulu nisu hospitalizovali zato što prethodno nije platila troškove hospitalizacije (gornji stavovi 16, 17, 45 i 57).
  8. U tom pogledu Sud primećuje, uvidom u spise predmeta, a posebno u zaključke od 24. novembra 2000, iz izveštaja o istrazi Ministarstva zdravlja, da je utvrđeno da su lekari bolnice medicinskog fakulteta univerziteta Ege prouzrokovali smrt svoje pacijentkinje time što su je uputili u drugu ustanovu ne pruživši joj nikakvu negu i na taj način učinili propust u izvršavanju svojih dužnosti jer su se bavili naplatom troškova medicinske intervencije (gornji stav 17).
  9. Takođe, utvrđena je odgovornost dežurnih lekara T.K., H.V., S.A. i Ö.Ö., sa odeljenja akušerstva bolnice medicinskog fakulteta univerziteta Ege u srazmeri 4/8 za smrt supruge prvog podnosioca predstavke, a tu odgovornost je utvrdila ekspertska komisija koja je zaključila da «da su ovu uputili sanitetskim vozilom u bolnicu za imaoce socijalnog osiguranja, uz obrazloženje da ova nema novca, iako njeno zdravstveno stanje nije bilo spojivo s takvim prevozom» (gornji stav 45).
  10. Sud osim toga ističe da su, prema tekstu obrazloženja presude krivičnog suda od 18. marta 2008, koja je donesena na osnovu spisa iz predmeta, prvi podnosilac predstavke i njegova supruga odbili hospitalizaciju koju su im bili preporučili lekari te bolnice «zbog nedostatka finansijskih sredstava» (gornji stav 57).
  11. Najzad, Sud ističe i zaključke, od 23. januara 2004, istražne komisije od koje je bilo zatraženo mišljenje o svrsishodnosti pokretanja krivičnog gonjenja protiv lekarskog osoblja te bolnice, zaključke po kojima se na osnovu elemenata iz predmeta ne može utvrditi šta treba činiti u hitnim medicinskim slučajevima u kojima je neophodna hospitalizacija ako troškovi nisu plaćeni (gornji stav 23).
  12. Prema Vladi, hitne medicinske intervencije se praktikuju bez prethodnog zahteva za plaćanjem (gornji stav 77). U tom pogledu, Sud smatra da treba istaći da na njemu nije nikako da se u ovom slučaju izjašnjava in abstracto o politici javnog zdravstva države u vezi s pristupom medicinskim uslugama u vreme predmetnih dela. Dovoljno mu je, naime, da konstatuje, uvidom u nalaze domaćih organa u vezi s okolnostima sporne smrti, da je ponuda medicinskih usluga u bolnici medicinskog fakulteta univerziteta Ege bila uslovljena jednim prethodnim finansijskim zahtevom Svojim odvraćajućim karakterom taj zahtev je doveo do odbijanja, od strane pacijentkinje, lečenja u toj bolnici. Stoga, uvidom u izveštaj sa istrage od 24. novembra 2000. (gornji stav 17) i u različite izjave priložene u dosije istrage, a posebno izjave S.A.A. vozača sanitetskog vozila koji je izvršio prevoz preminule (gornji stav 17), Sud smatra da se to odbijanje nikako ne može smatrati rezultatom prisebne odluke niti da se njime mogu domaći organi osloboditi odgovornosti za medicinsko zbrinjavanje koje je moralo biti obezbeđeno preminuloj.
  13. Naime, Sud ističe da nije postojala nikakva sumnja u pogledu ozbiljnosti zdravstvenog stanja pacijentkinje prilikom njenog dolaska u bolnicu, niti u pogledu nužnosti hitne hirurške intervencije čije odsustvo je moglo da proizvede krajnje teške posledice. Ne upuštajući se u spekulacije oko izgleda za preživljavanje gospođe Şentürk da joj je bio obezbeđen medicinski tretman u bolnici medicinskog fakulteta univerziteta Ege, Sud primećuje da je medicinsko osoblje te bolnice bilo potpuno svesno rizika po život pacijentkinje od njenog prevoza u drugu bolnicu (gornji stav 17). Osim toga, nameće se zaključak da elementi predmeta ovog slučaja nisu omogućili komisiji koja je odbila da odobri gonjenje tog medicinskog osoblja da oceni šta treba činiti u hitnim medicinskim situacijama kad troškovi nisu plaćeni (gornji stavovi 23 i 94). Izgleda da u tom smislu domaće pravo nije bilo u stanju da u konkretnom slučaju predupredi nepružanje medicinske pomoći koju je nalagalo stanje preminule.
  14. Tako je, kao žrtva očigledno lošeg funkcionisanja bolničkih službi, preminula bila lišena mogućnosti pristupa odgovarajućem hitnom lečenju. Taj zaključak je dovoljan Sudu da smatra da država nije ispunila svoju dužnost zaštite njenog fizičkog integriteta. Stoga Sud zaključuje da je bilo kršenja člana 2 Konvencije u njegovom materijalnom delu.

ii) U vezi s navodnim kršenjem člana 2 Konvencije u njegovom proceduralnom delu

  1. Sud ističe da se optužbe podnosilaca predstavke odnose takođe i na činjenicu da okrivljeni lekari i babice, čija je odgovornost utvrđena za smrt gospođe Şentürk u prvostepenom krivičnom postupku nisu krivično sankcionisani jer je postupak po javnoj tužbi obustavljen zbog zastarelosti (gornji stav 71). U tom pogledu, Sud konstatuje na osnovu uvida u spise iz predmeta da okrivljenima za spornu smrt nije izrečena nikakva konačna presuda zbog zastarelosti dela.
  2. Uvidom u podatke koje su dostavile strane, Sud ističe da su zainteresovani samo iskoristili jedan domaći pravni lek u krivičnoj oblasti da bi se žalili na neizvršavanje dužnosti lekara i babica zaduženih za lečenje preminule. Na njemu je stoga da razmotri da li su istražne radnje nadležnih organa odgovorile zahtevima blagovremenosti, efikasnosti i razumno kratkog roka konji proističu iz proceduralnog dela člana 2 (za sličan pristup videti, Eugenia Lazăr c. Roumanie, br. 32146/05, § 72, 16. februar 2010).
  3. U tom pogledu, Sud ističe da je administrativna faza prethodnog odobrenja gonjenja, neophodna za otpočinjanje krivičnog gonjenja lekara T.K., H.V., S.A. i Ö.Ö., umešanih u sporna dela, trajala gotovo tri godine pre nego što će Državni savet – suočen sa sistematskim odbijanjem istražne komisije zadužene za to pitanje – odlučiti da po službenoj dužnosti uputi predmet krivičnim instancama kako bi gonjenje otpočelo (gornji stav 28). Sud zatim konstatuje da su, 7. oktobra 2010, okončani svi postupci protiv okrivljenog lekarskog osoblja zbog zastarelosti – osim kad je reč o G.E. čija je oslobađajuća presuda potvrđena - posle više od devet godina trajanja postupka.
  4. Sud podseća da je, iako se može dogoditi da neke prepreke ili teškoće spreče neku istragu u napredovanju, blagovremeno reagovanje državnih organa od kapitalnog značaja za održavanje poverenja javnosti i privrženosti pravnoj državi, i kako bi se predupredilo sve što može izgledati kao tolerisanje nezakonitih činjenja ili kao saučesništvo u njim (prethodno navođen slučaj Šilih 196). U konkretnom slučaju, Sud može samo da konstatuje da trajanje spornog postupka ni u kom pogledu ne zadovoljava zahtev za blagovremenim procesuiranjem predmeta bez nepotrebnog kašnjenja (videti, kao sličan zaključak, navođeni slučaj Eugenia Lazăr, § 75).
  5. Sud ističe osim toga da izgleda da je krivični postupak bio obeležen jednim propustom na samom početku, odnosno ne podizanjem javne tužbe protiv S.Ö. i da je takva situacija trajala sve do 2008, kad je izrečena obustava postupka (gornji stavovi 24, 53-54 et 61-63)
  6. Naravno, Sud je već bio u prilici da istakne da, ako se pretpostavi da je neka smrt nastupila kao posledica lekarskog nehata, turski pravni sistem predviđa, s jedne strane, javnu tužbu, a s druge, mogućnost za oštećenu stranu da se tužbom obrati nadležnom građanskom sudu, kao i mogućnost disciplinskog postupka ukoliko bi se utvrdila građanska odgovornost. Sud je tako zaključio da turski pravni sistem zainteresovanima nudi sredstva koja, na teorijskom planu, odgovaraju zahtevima proceduralnog dela člana 2 (već navođeni slučaj Sevim Güngör, Aliye Pak et Habip Pak c. Turquie (pres.), br. 39855/02, 22. januar 2008 i Serap Alhan c. Turquie (déc.), br. 8163/07, 14. septembar 2010).
  7. Sud u konkretnom slučaju ne vidi ni jedan razlog da dovodi u pitanje te zaključke koji i dalje važe u kontekstu ovog predmeta, samo zato što je reč o raznim lekarskim nehatima i greškama čija je žrtva bila preminula pre dolaska u bolnicu medicinskog fakulteta univerziteta Ege. Stoga sud podseća da je konstatovao, uvidom posebno u zaključke istraga koje su vodili domaći organi vlasti, da, u okolnostima ovog slučaja, greška koja se može staviti na teret lekarskom osoblju te bolnice prevazilazi običnu grešku ili lekarski nehat u tom smislu što lekari koji rade u toj ustanovi, potpuno svesni činjenica i kršeći svoje profesionalne dužnosti, nisu preduzeli neophodne hitne mere da bi pokušali da sačuvaju pacijentkinjin život.
  8. Sud podseća da odsustvo inkriminacije i krivičnog gonjenja lica odgovornih za ugrožavanje života može predstavljati kršenje člana 2, uz sve ostale oblike pravnih lekova koji se mogu samoinicijativno pokrenuti (videti, mutatis mutandis, navođeni slučaj Öneryıldız, § 93 in fine, CEDH 2004-XII i Kalender c. Turquie, br. 4314/02, § 52, 15. decembra 2009).Sud smatra da isto vredi i za slučaj kad se neki pacijent suoči sa odsustvom lekarske nege od strane neke bolničke ustanove, činjenicom da to odsustvo proizvodi ugrožavanje života zainteresovanog.
  9. Polazeći od toga i s obzirom na zaključke o propustima u krivičnom postupku (gornji stavovi 100-102), Sud je zaključio da je u konkretnom slučaju bilo kršenja člana 2 Konvencije u njegovom proceduralnom delu.

4. Ocena Suda o pravu fetusa na život

  1. Sud podseća da je, u presudi Vo c. France ([GC], br. 53924/00, § 82, CEDH 2004-VIII), Veliko veće stalo na stanovište da se u odsustvu evropskog konsenzusa o naučnoj definiciji početka života, polazište prava na život oslanja na prostor slobodne procene za koji Sud smatra da generalno treba da bude priznat državama u toj oblasti. Tako je Veliko veće smatralo da «nije ni poželjno niti čak moguće u ovom trenutku dati in abstracto odgovor na pitanje da li je još nerođeno dete ‘lice’ u smislu člana 2 Konvencije» (ibidem, § 85).
  2. Od tada je Veliko veće bilo u prilici da potvrdi značaj tog načela u slučaju A, B et C c. Irlande ([GC], br. 25579/05, § 237, CEDH 2010), u kome je podsetilo da su prava koja se zahtevaju u ime fetusa i prava buduće majke neraskidivo povezana (videti, u tom smislu, analizu sudske prakse proistekle iz Konvencije, izloženu u stavovima 75-80 već navođene presude Vo).
  3. U okolnostima konkretnog slučaja, Sud ne vidi nikakav razlog za udaljavanje od tako usvojenog pristupa i smatra da nije neophodno razmatrati pitanje da li optužba koju su podnosioci predstavke formulisali u vezi s fetusom ulazi ili ne u polje primene člana 2 Konvencije. Sud naime smatra da je život predmetnog fetusa usko povezan sa životom gospođe Şentürk i da zavisi od njenog lečenja. A ta okolnost je razmatrana sa stanovišta ugrožavanja prava na život preminule (gornji stavovi 87-97). Stoga, Sud smatra da optužba koju su podnosioci predstavke formulisali u tom pogledu ne nalaže odvojeno razmatranje.

II. O NAVODNOM KRŠENJU ČLANOVA 3, 6 I 13 KONVENCIJE I ČLANA1 DU PROTOKOLA Br.1

  1. Pozivajući se na član 3 Konvencije, podnosioci predstavke tvrde da su i sami preživeli duševne patnje zbog smrti njihove supruge i majke, i iznose optužbe zbog patnji koje je pretrpela preminula tokom celog perioda kad nije bila lečena. Sa stanovišta člana 6 Konvencije, žalili su se i na predugo trajanje postupka i na odsustvo pravog obrazloženja presude koju je izrekao krivični sud. Pozivajući se na član 13 Konvencije, podnosioci predstavke su se osim toga žalili i na neefikasnost zdravstvenog i pravnog sistema u davanju odgovora na optužbe poput njihovih. U tom smislu, potvrđuju da su morali da sačekaju da prođe pet godina da bi se dalo administrativno odobrenje za gonjenje lekara sa univerziteta Ege. Osim toga žale se i na odsustvo domaćih pravnih lekova koji bi im omogućili obeštećenje za predugo trajanje sudskih postupaka.Najzad, podnosioci predstavke tvrde da su krivični sudovi propustili da se u prvom stepenu izjasne o njihovim zahtevima za obeštećenje i tvrde da ih, u svetlu člana 1 Protokola br. 1 zastarevanje postupka navodno lišava mogućnosti da podignu tužbu za naknadu štete. 
  2. S obzirom na zaključak o kršenju do kog je došao sa stanovišta člana 2 Konvencije (gornji stavovi 97 i 106), Sud smatra da je razmotrio glavno pravno pitanje koje je postavila ova predstavka. Imajući u vidu ukupnost činjenica u ovom predmetu i argumente svih strana, Sud smatra da više nije nužno da razmatra odvojeno i ostale optužbe na osnovu članova 3, 6 i 13 Konvencije i člana 1 Protokola br. 1 (za sličan pristup videti, Kamil Uzun c. Turquie, br. 37410/97, § 64, 10. maj 2007).

III. O PRIMENI ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Prema članu 41 Konvencije,

« Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.»

A.  Šteta

  1. Prvi podnosilac predstavke, Mehmet Şentürk, zahteva 542,20 evra (EUR) na ime materijalne štete koju je navodno pretrpeo, i kao dokaz daje na uvid obračun po kome gubitak finansijske podrške izazvan smrću supruge iznosu 1 172,35 turskih lira. On zahteva i 100 000 EUR na ime nematerijalne štete, dok Bekir Şentürk zahteva sa svoje strane 200 000 EUR po tom osnovu.
  2. Vlada osporava te zahteve. Što se tiče iznosa zahtevanog po osnovu materijalne štete, Vlada tvrdi da taj zahtev ni u čemu ne nalazi potporu, tako da je po njoj nemoguće razumeti kakav je konkretan kriterijum poslužio za izračunavanje navodne štete.
  3. Sud podseća da mora postojati očigledna uzročno-posledična veza između navodne štete i kršenja Konvencije i da zadovoljenje zahteva može, eventualno, da uključi i naknadu štete na ime gubitka finansijske podrške (videti, među mnogim drugim slučajevima, Kavak c. Turquie, br. 53489/99, § 109, 6. jul 2006). U konkretnom slučaju, Sud je ocenio (gornji stav 97) da je utvrđena odgovornost domaćih organa u pogledu člana 2 Konvencije zbog toga što oni nisu zaštitili život gospođe Şentürk. Sud međutim ističe da se iz obračuna koji je podneo podnosilac predstavke zaključuje da preminula nije imala sopstvenih prihod. U takvim uslovima, Sud smatra da navodna materijalna šteta ne izgleda dovoljno utemeljena. Stoga odbacuje zahtev podnosioca predstavke u tom pogledu.
  4. Sud takođe smatra da postoji osnov da se obojici podnosilaca predstavke dosudi zajednički ukupan iznos od 65 000 EUR na ime nematerijalne štete.

B.  Troškovi

  1. Podnosioci predstavke zahtevaju i 1 931, 25 EUR na ime troškova kojima su bili izloženi pred domaćim sudovima i 11 562, 50 EUR na ime advokatskih honorara u postupku pred Sudom, kao i 216 EUR na ime troškova na Sudu. Kao dokaze pružaju na uvid obračun radnih sati advokata, kao i fakture.
  2. Vlada osporava te zahteve.
  3. Prema praksi Suda, podnosilac predstavke može dobiti naknadu troškova samo ako se valjano utvrde njihov stvarni karakter, njihova nužnost i ako je visina njihovog iznosa razumna. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu dokumenta kojima raspolaže i sopstvenu praksu, Sud ocenjuje da je razumno da se podnosiocima predstavke dosudi zajednički 4000 EUR, manje 850 evra naplaćenih na ime sudske pomoći, za postupak pred njim.

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je primereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopi Evropske centrale banke uvećanoj za tri procentna poena.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Proglašava predstavku prihvatljivom u vezi s optužbom po osnovu člana 2 Konvencije u vezi sa smrću Menekşe Şentürk ; 
  1. Izriče da je bilo kršenja člana 2 Konvencije u njegovom materijalnom delu činjenicom smrti Menekşe Şentürk ; 
  1. Izriče da je bilo kršenja člana 2 Konvencije u njegovom proceduralnom delu; 
  1. Izriče da nije više nužno da se odvojeno razmatraju ostale optužbe; 
  1. Izriče

a) da tužena država mora da uplati, u roku od tri meseca računajući od datuma pravosnažnosti ove presude u skladu sa članom 44 § 2 Konvencije, sledeće iznose, koji će biti konvertovani u turske lire, po kursu koji se bude primenjivao na dan uplate:

i) 65 000 EUR (šezdeset pet hiljada evra) ukupno obojici podnosilaca predstavke, plus svaki iznos koji bi se mogao od njih potraživati na ime poreza, kao naknadu nematerijalne štete;

ii) 4 000 EUR (četiri hiljade evra) ukupno obojici podnosilaca predstavke, manje 850 EUR (osamsto pedeset evra) primljenih na ime sudske pomoći, plus svaki iznos koji bi se mogao od njih potraživati na ime poreza, kao naknadu troškova;

b) da od dana isticanja tog roka pa du uplate tih iznosa ti iznosi će biti uvećavani prostom kamatom po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centrale banke koja se primenjuje u tom periodu uvećanoj za tri procentna poena;

  1. Odbacuje zahtev za pravičnu naknadu za sve ostalo.

 

Sačinjeno na francuskom jeziku, a potom otpravljeno u pismenom obliku 9. aprila 2013, u skladu sa pravilom 77 st. 2 i 3 Poslovnika Suda.

Stanley Naismith                         Guido Raimondi

Sekretar veća                              Predsednik

 

[1] .  Kadın Hastalıkları ve Doğum (ženske bolesti i porodiljstvo).

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

 

Ovaj prevod je nastao uz podršku Fiducijarnog fonda za ljudska prava Saveta Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund)

 

 

SECOND SECTION

CASE OF MEHMET ŞENTÜRK AND BEKİR ŞENTÜRK v. TURKEY

(Application no. 13423/09)

JUDGMENT

STRASBOURG

9 April 2013

FINAL

09/07/2013

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention.

In the case of Mehmet Şentürk and Bekir Şentürk v. Turkey, The European Court of Human Rights (Second Section), sitting as a Chamber composed of:

Guido Raimondi, President,
Danutė Jočienė,
Peer Lorenzen,
András Sajó,
Işıl Karakaş,
Nebojša Vučinić,
Helen Keller, judges,
and Stanley Naismith, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 19 March 2013,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 13423/09) against the Republic of Turkey lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by two Turkish nationals, Mr Mehmet Şentürk and Mr Bekir Şentürk (“the applicants”), on 17 February 2009.

2. The applicants, who had been granted legal aid, were represented by Mr S. Cengiz and Mr H.Ç. Akbulut, lawyers practising in İzmir. The Turkish Government (“the Government”) were represented by their Agent.

3. The applicants alleged, in particular, that there had been a substantive and procedural violation of Article 2 of the Convention on account of the death of their mother and wife, and of the child she was carrying. They claimed to have suffered psychologically on account of her death, and also complained about the suffering endured by the deceased throughout the period when she did not receive treatment (Article 3). They also complained about the excessive length of the proceedings (Article 6) and the absence of an effective remedy (Article 13). Finally, they relied on Article 1 of Protocol No. 1.

4. On 8 July 2010 the Government were given notice of the application. Under the provisions of Article 29 § 1 of the Convention, it was also decided that the Chamber would examine the merits of the application at the same time as its admissibility.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5. The applicants were born in 1966 and 1993 respectively, and live in Bayraklı/İzmir.

A. The circumstances surrounding the death of Mrs Menekşe Şentürk

6. On Saturday 11 March 2000, at about 10.30 a.m., Mrs Menekşe Şentürk, wife of Mehmet Şentürk (“the first applicant”) and mother of Bekir Şentürk, who was then thirty-four weeks pregnant, went to the Karşıyaka Public Hospital with her husband because she was experiencing pain. She was examined by a midwife, G.E., who decided that Mrs Şentürk was not yet at the end of her term and that there was no point calling a duty doctor to examine her.

7. The first applicant then drove his wife to the İzmir Public Hospital Nevval Salih Alsancak İşgören (“Alsancak Public Hospital”), where they arrived between 11 and 11.30 a.m. Mrs Şentürk was examined by a midwife, A.Y., who, noting that the applicant’s wife was not yet at the end of her term and that there were no complications, did not call the duty gynaecologist for an examination.

8. In view of his wife’s continued pain, the first applicant drove her to the Atatürk Research and Teaching Hospital, where they arrived at about 2 p.m. Mrs Şentürk was examined by Dr F.B., an assistant doctor in the emergency department, then transferred to the urology department, where she was examined by Dr Ö.Ç., a urologist. He diagnosed renal colic, prescribed medication, decided to administer an analgesic and advised her to come back for a consultation after she had given birth.

9. As his wife’s pain did not lessen on returning home, the first applicant drove her that evening to the Ege University Medical Faculty Hospital. There, she was initially examined by Dr S.A.A., an emergency doctor, then transferred to the gynaecology and obstetrics department, where she was placed in the care of a team of doctors. After conducting an ultrasound scan, they established that the child she was carrying had died and that immediate surgery was necessary to remove the child. She was then informed that hospitalisation and surgery had to be paid for, and that a deposit of 600 or 700 million Turkish lira was to be paid into the hospital’s operating fund. As the first applicant stated that he did not have the requested sum, his wife could not be hospitalised.

The emergency doctor, Dr S.A.A., arranged for the first applicant’s wife to be transferred to the İzmir (Konak) Gynaecology and Obstetrics Hospital in a private ambulance in which no medical staff were present.

10. Mrs Şentürk died at about 11 p.m. while being transferred by ambulance.

B. The investigation by the Ministry of Health

11. Between 26 October and 23 November 2000, the investigation committee at the Ministry of Health conducted an investigation into the circumstances of Mrs Şentürk’s death, in the course of which the following persons were questioned: the first applicant, the individuals who had accompanied Mrs Şentürk to the hospitals, the members of the medical teams (midwives and doctors) in the various hospitals to which the deceased woman had been taken, and the ambulance driver who had driven her to the İzmir (Konak) Gynaecology and Obstetrics Hospital.

12. On 30 October 2000 statements were taken, inter alia, from two midwives working at the Karşıyaka district medical centre where Mrs Şentürk was monitored throughout her pregnancy. Their witness statements indicated that Mrs Şentürk had gone to the centre on 3 March 2000 for a check-up; the child’s heartbeat had not been heard, as a result of which the midwives advised her to go to a hospital as soon as possible for an ultrasound scan.

13. On 31 October 2000 a statement was taken from G.E., the midwife at Karşıyaka Public Hospital who had examined Mrs Şentürk. Evidence taken on that occasion indicates that she had heard the child’s heartbeat and that the child was alive when she examined the mother. In this connection, she specified that she had listened to the child’s heartbeat with a Doppler foetal monitor, so that it would have been impossible to miss the sound, as this machine provided information on the number of heartbeats per minute. Having decided that Mrs Şentürk’s condition was normal, she had not seen the point of carrying out an ultrasound or having her examined by the duty doctor.

14. On 1 November 2000 a statement was taken from A.Y., midwife at the Alsancak Public Hospital, who stated that she had heard the child’s heartbeat when examining the mother, that the child had been alive at that point and that, having found no complications, she had not requested the on-call duty gynaecologist.

15. On 9 November 2000 statements were taken from T.K., S.A. and Ö.Ö., doctors in the gynaecology and obstetrics department at the Ege University Medical Faculty Hospital, who stated that they had informed the first applicant of the need to remove the child by Caesarean section. They denied having told the patient or her husband that they had to pay 600 or 700 million Turkish lira into the operating fund and said that they did not know who could have done so. They also claimed that they had explained the patient’s situation to the duty specialist, S.Ö., who had not examined her but had seen her, and who had available to him all of the information on her case. Each of them also stated, in particular, that:

“... it was explained to the patient’s husband that the baby was dead and that it was necessary to remove him or her by Caesarean section ... I never said to the patient that she had to pay 600-700 million Turkish lira into the operating fund for this surgery ... I don’t know who said that ... The signature under the note [stating that] hospitalisation was not accepted is that of the patient Menekşe Şentürk ... I never said to the patient and her relative that if they did not pay into the operating fund ... we could not operate on her ... It was the patient herself who refused to be hospitalised, who said that she could not pay this sum and who signed the papers. Her husband took the patient away, saying that he could not accept this cost, that he refused hospitalisation and that he was going to take her to the Konak maternity unit ... My colleagues and I, as a team, explained ... to the husband that it was absolutely essential to remove the baby and that he should not take the patient away, but we were unable to persuade him ...”

In a statement taken on the same date, S.Ö., a gynaecology and obstetrics specialist at the Ege University Medical Faculty Hospital, who had been the duty doctor on the evening in question, said that he had been informed by T.K. about the patient’s situation and had recommended that she be admitted to hospital. He also claimed not to have spoken with the patient’s husband, not to have instructed him to make a contribution to the operating fund, and to have been informed by the team which had examined the patient that hospitalisation had been recommended but refused by her husband.

16. On 23 November 2000 a committee of medical experts issued a report with the following conclusions:

“1. Nurse G.E. examined Menekşe Şentürk and stated that her condition did not necessitate calling the duty doctor. Although this should have been done, the nurse did not feel the need to do so. In such a case, the principle is that patients are to be examined by a specialist doctor, since a nurse does not have a [sufficient] level of knowledge to assess the seriousness of the situation. The nurse should call the specialist for every patient [who comes to the hospital].

2. The midwife and nurse A.Y. did not have sufficient knowledge to make a diagnosis as to the patient’s [condition]. She should have been examined by a specialist. In fact, for a correct diagnosis to be made, all patients who come to a polyclinic should be examined by a specialist.

The duty doctor in the emergency department, F.B., ought to have asked for a KHD [Kadın Hastalıkları ve Doğum – gynaecology and obstetrics] consultation. Only a doctor who examined the patient in this way would have been able to determine whether her symptoms at that time indicated a complication of pregnancy.

The duty urologist, Ö.Ç., examined the patient from a purely urological perspective. However ... he ought to have conducted a general examination and asked for a KHD consultation. Only a doctor who examined the patient in this way would have been able to determine whether her symptoms at that time indicated a complication of pregnancy.

3. In the light of the patient’s clinical symptoms, the specialist duty doctors at the Ege University Medical Faculty Hospital ought to have insisted that she be hospitalised.

4. The presence of medical staff in the ambulance would have made no difference to the outcome.

In the light of the information available to date, the causes of death cannot be truly determined. [This will be possible] in a definite manner after the autopsy, the results of which will enable the [possible] liabilities for negligence of the above-mentioned members of staff to be established with certitude ...

Causes of death: 1. Rupture of the uterus. 2. Embolism of the mesoderm. 3. Detached placenta. 4. Low probability of aggravated pre-eclampsia.”

17. On 24 November 2000, in the light of this expert report and the statements given by the various parties involved, the head inspector of the Ministry of Health drew up a report concluding that the midwives G.E. and A.Y., employed in the Karşıyaka Public Hospital and the Alsancak Public Hospital respectively, had failed in the duties attached to their functions, in that they had sent the patient home in spite of her continuing pain and without having had her examined by a duty doctor. He also considered that doctors F.B. and Ö.Ç., employed at the Atatürk Teaching and Research Hospital, had failed in the duties attached to their functions, in that they had not requested a consultation with a gynaecology and obstetrics specialist, nor indicated to the patient that she should seek such a consultation. Furthermore, the investigation concluded that a complaint report had been drawn up concerning the issue of the liability of T.K., H.V., S.A. and Ö.Ö., doctors in the gynaecology and obstetrics department at the Ege University Medical Faculty Hospital, so that it was not necessary to rule again in their respect. The head inspector reached the same conclusion as to the liability of the impugned ambulance company, and a separate report had been transmitted on this matter to the İzmir Directorate of Health.

The investigation report noted, however, that doctors T.K., H.V., S.A., and Ö.Ö. had failed in their obligations and thus caused, by their negligence, imprudence and lack of experience, the death of Mrs Şentürk. Finally, the committee considered that Dr S.A.A. from the Ege University Medical Faculty Hospital had committed no error in transferring Mrs Şentürk to the gynaecology and obstetrics department.

The report on the findings of the investigation into the events which occurred at the Ege University Medical Faculty Hospital include the following points:

“After her examination in the emergency department ..., Menekşe Şentürk was transferred to the obstetrics department ... Menekşe Şentürk, who was 34 weeks pregnant, was examined by the duty team at the obstetrics department. During the ultrasound carried out by the duty team ..., the child’s heartbeat was not heard and it was ascertained that he or she was dead ... The patient’s relatives [were informed] that it was necessary to remove the child, for the sake of the mother’s health ... However, as the patient’s relatives had stated that they did not have the resources to pay hospital fees ... the duty team did not admit the patient to hospital and transferred her to the İzmir gynaecology and obstetrics hospital in this condition, after obtaining her signature attesting that she was refusing hospitalisation ... Although by law they ought to have dealt with the procedures concerning costs [only] after admitting the patient to hospital, examining her, reaching a diagnosis and providing care [to the patient], it is understood that the doctors failed in their duty by transferring her without treatment, [although she] was in an emergency situation and suffering persistent pain, and thus caused her death.”

Various witness statements were cited in this investigation report. In particular, some of them read as follows:

Statement by Mehmet Şentürk: ... on Saturday 11 March 2000, at about 10 a.m., I drove my wife ..., who was eight months pregnant, to the emergency department at the Karşıyaka Public Hospital because of the violent pain she was feeling. Our neighbour N.S. was with us ... My wife was examined at the Karşıyaka Public Hospital ... they told me that they could not do anything, that the ultrasound machine was turned off ... [and] that it would be preferable that I drive [her] to the Alsancak Public Hospital ... I drove my wife to the emergency department at the Alsancak Public Hospital at about 11.15 a.m. There, the people in charge of the emergency department ... told me that they were short of staff and that the ultrasound machine was turned off ... the staff on duty then told me to take [her] to another hospital. On hearing that, I took my wife to the Atatürk Yeşilyurt Teaching and Research Hospital ... It was about midday when I accompanied her to the obstetrics department ... The doctor told me to take her to the urology department ... I took her to the urology department. They asked for urological examinations and a renal USG test ... [My wife] waited three or four hours on a stretcher in the emergency department at Atatürk Teaching and Research Hospital. Her pains had become even stronger. On seeing this, I went to see the head of the emergency department. I told him that my wife was feeling very unwell and I asked that she be examined by a doctor from the urology department ... the urologist examined her ... After examining her, he said: “there is still time before the birth, at the moment there is nothing we can do, tell the emergency department to give her painkillers and take her home”, and he issued a prescription ... I said to the doctor that my wife was eight months pregnant and asked him whether the medicines were harmful. He said that it was not necessary to take them all the time, but only if the pain got worse ... Painkillers were administered, but I don’t know what type ... the pain did not go away ... I took [my wife] back home ... it was about 6.30 p.m. when I took her home ... In the evening, at about 8.30 p.m., I saw that my wife’s condition had worsened and, accompanied by Ö.A.G. ..., I drove her to the Ege University Hospital ... The doctor who examined my wife ... told me that the baby had died ... I told him to save my wife ... The doctor told me that I had to pay 600-700 million lira into the operating fund to have the baby removed from the mother by surgery ... I replied that I did not have that amount at that time, but to operate [on my wife] and I would sign a paper [undertaking] to pay. The doctor told me that I had to pay the money ... I asked him to tell me what to do ... They then told me to take her immediately to the Konak maternity hospital ... We called an ambulance ... I asked a woman who was present whether a nurse should accompany [my wife]. She replied “they haven’t sent a nurse” ... We started driving ... We arrived at the Konak Hospital ... the duty staff told me that my wife was dead ... My wife was not cared for with diligence in the hospitals I took her to. If at least an ultrasound had been carried out at the Karşıyaka Public Hospital, the Alsancak Public Hospital or the Atatürk Teaching and Research Hospital, and had I been told that the child was dead, then, given that it was still daytime, I could have got the money together for the operation and saved my wife. I was not informed that my wife had been examined on 3 March 2000 at the Bayraklı medical clinic and that the child’s heartbeat had not been heard ... A day or two before 3 March 2000, she told me that she had twisted her ankle on the last two steps of the staircase and had hit the banister ... but that she was not in pain and did not need to go to the doctor ...

Statement by Ö.A.G.: ... we drove the patient to the emergency department at the Ege Hospital ... One of the doctors told me that her condition was serious. He said to go and pay 700 million lira into the operating fund ... I don’t know the name of that doctor. It was about 10 p.m. at that stage. I had 150 million lira with me. I told the doctor that I had that amount, that I [could] pay it and [could] sign a paper for the remainder ... He said that this would not do, that he could not operate. I insisted that he operate. He refused again. I then asked what [we] should do ... He told us to take her to the Konak maternity hospital. At the same time, he asked us, under duress, to sign a document certifying that we were taking the patient out of hospital of our own free will ...

Statement by Ahmet Y.: ... We took Menekşe Şentürk to the Ege University Hospital at about 9 p.m. They admitted us immediately to the emergency department. A woman doctor examined her ... she told us that the baby was dead ... The doctor told us that the baby had to be removed by emergency surgery ... The doctor said that we had to pay the hospital about 700 million [lira] for the operation. The patient’s husband said that he could not pay the entire amount immediately, that he could pay some of it but would sign a paper and pay later. The doctor said to talk to the cashier’s desk [vezne]. The people at the cashier’s desk told us that we had to pay the entire amount. We then spoke again with the doctor who had examined the patient. We told her that we had not been able to pay all of the money and asked her what we should do. She told us to take the patient immediately to the Konak maternity hospital ...

Statement by S.A.A.: ... Menekşe Şentürk came to the emergency department on 11 March 2000, complaining about stomach pains ... I met the patient ..., [and] carried out an examination ... I sent her to the gynaecology and obstetrics department. About half an hour after being examined in the obstetrics department, the patient came back to the emergency department ... The patient’s husband told me that the obstetrics doctors had informed him that the baby was dead ... and that she had to be hospitalised. I asked why they had not hospitalised her instead of taking her back to the emergency department. The patient’s husband told me that they had been asked to pay fees ... and as he could not pay that amount he wanted to take his wife to the Konak maternity hospital. At this point he was in a state of panic and emotional. I told him calmly that the baby had to be removed immediately from the mother’s stomach, [that he had] to take her back and have the patient hospitalised immediately ... [so that] the child could be removed, otherwise the mother’s life could be in danger ... In spite of what I said, the patient’s husband wrote on the patient’s examination form: “In spite of the doctor’s advice, we have refused hospitalisation” and signed it. I exerted no pressure ... to have this statement written ... The patient’s husband told me that the doctors in the [gynaecology and obstetrics department] had told him that he had to pay a deposit, if my memory serves me correctly, of 400 million lira ...

Statement by M.D., driver from the private ambulance company: ... at about 10.30 p.m. on 11 March 2000 I collected the patient from the obstetrics department and drove her to the emergency department. There, I told the head nurse, S.T., to assign a nurse for the ambulance. She said that that was impossible. Later, I asked the doctor in the emergency department which was transferring the patient if I could have a nurse for the ambulance. But she too said that it was impossible, that the baby was dead in the mother’s stomach and that I had to drive her immediately to the Konak Hospital ... I put the patient in the ambulance ... The patient’s husband got in beside her ... There was no nursing staff in the ambulance ... Before we put her in the ambulance, in front of the Ege Hospital emergency department ..., the patient told me not to take her away ... That must have been about 10.40 p.m. When we arrived at Konak ... I saw that the patient had died ... As I had explained [to her] ..., the reason that there was no nursing staff in our ambulance ... was because our duty nurse was occupied with the transfer of another patient ... The doctors and a nurse at the hospital told me that the patient had been dead on arrival. They told me that they had no morgue and that we ought to take her back to the Ege University morgue ...”

According to the statements as recorded, four doctors from the Ege University Medical Faculty Hospital, namely T.K., S.A., Ö.Ö. and S.Ö., denied having told the applicant or the deceased woman that they would have to pay a sum of money in order for the surgical procedure in question to be carried out.

C. The criminal proceedings brought against the medical staff

1. The proceedings against doctors T.K., H.V., S.A. and Ö.Ö.

18. On 26 February 2001 the management of the Ege University medical faculty opened an investigation in respect of the doctors T.K., H.V., S.A. and Ö.Ö.

19. On 10 September 2001 it decided that there were no grounds for bringing proceedings against those doctors.

20. On 26 August 2002 a committee of investigation, composed of doctors, issued a report concluding that the doctors in question had not committed any error and that, accordingly, there were no grounds for bringing proceedings against them.

21. On 24 October 2002, on the basis of Article 2 of the Convention, Article 3 of the Universal Declaration of Human Rights and Article 17 of the Turkish Constitution, provisions which concern the right to life, the first applicant lodged an objection against that decision. He alleged, inter alia, that the committee ought to have verified the legislation in force and Ege University’s practice in cases requiring emergency hospitalisation where hospital fees could not be paid.

22. On 22 January 2003 the Supreme Administrative Court set aside the conclusions contained in the investigation report. It noted that the committee had not examined which criteria had to be met in hospitals in order to begin treating a patient whose life was in danger and whose condition required urgent medical intervention. It also noted that the committee had not asked for the investigation to be widened to include Dr S.Ö., gynaecology and obstetrics specialist at the Ege University Medical Faculty Hospital, who had been on duty on the night in question, in order to determine his responsibility with regard to the disputed events. It considered that those shortcomings should be addressed.

23. On 23 January 2004, considering that there had been neither negligence nor carelessness on the part of the doctors in question, the investigation committee adopted a new report, concluding that there was no case to answer. It specified that the case file did not make it possible to determine what should be done in medical emergencies requiring hospitalisation where the corresponding fees were not paid.

24. On 25 February 2004, relying on Article 2 of the Convention, Article 3 of the Universal Declaration of Human Rights and Article 17 of the Constitution, provisions concerning the right to life, the first applicant again lodged an objection against those conclusions. He alleged, in particular, that the fact of not including S.Ö. in the investigation proceedings amounted to a failing in that investigation, and asked that Dr S.Ö. be included in the proceedings.

25. On 14 April 2004 the Supreme Administrative Court sent the case back to the Ege University Rector’s Office.

26. On 16 May 2005 the investigation committee adopted a new report, which again concluded that there was no case to answer, in the absence of negligence or carelessness that was imputable to the doctors T.K., H.V., S.A., Ö.Ö. and S.Ö.

27. On 13 June 2005 the first applicant submitted an appeal against those conclusions to the Supreme Administrative Court.

28. On 27 September 2005 the Supreme Administrative Court upheld that appeal, considering that there was sufficient evidence that the accused doctors had committed the acts for which they were criticised. It based this finding on the report drawn up on 20 and 21 May 2004 by the General Medical Council (Yüksek Sağlık Şurası, see paragraph 45 below), stating that the named doctors were four-eighths liable for Mrs Şentürk’s death. It therefore held that they should be subjected to criminal proceedings and transmitted the file to the prosecution service.

29. On 17 November 2005 the İzmir Criminal Court noted that the Supreme Administrative Court had transmitted the case to it directly in the absence of an indictment from the prosecution service, and consequently decided to discontinue the proceedings brought against T.K., H.V., S.A., Ö.Ö. and S.Ö., since the opening of proceedings was subject to the issue of an indictment.

30. On 21 April 2006 the İzmir public prosecutor issued an indictment against doctors T.K., H.V., S.A. and Ö.Ö., calling for their conviction for unintentional homicide (Article 455 § 1 of the Criminal Code).

31. On 11 September 2006 the first applicant applied to intervene in the proceedings, a request which the İzmir Criminal Court granted on the same date.

2. The proceedings against the midwife G.E.

32. By a decision of 1 March 2001, the Karşıyaka District Governor authorised the opening of criminal proceedings against the midwife G.E. for breach of her professional duties.

33. On 25 April 2001 the Karşıyaka public prosecutor indicted the defendant for breach of her professional duties (Article 230 § 1 of the Criminal Code) and called for her conviction.

34. On 23 October 2001 the Karşıyaka Criminal Court acquitted the defendant on the ground that another midwife had also been on duty on the day of the events, and that it had not been established that it was the defendant who had examined the deceased and had sent her home without first calling for a specialist to examine her. The court added that, moreover, even supposing that the defendant was the midwife who had examined Mrs Şentürk and sent her home, the breach in her duties had not been intentional, so that the constituent elements of the offence had not been made out.

35. This judgment became final on 31 October 2001.

36. On 14 June 2005, on the basis of the conclusions in the report by the General Medical Council finding that G.E. was two-eighths liable for his wife’s death (see paragraph 45 below), the first applicant asked that the criminal proceedings against that midwife be reopened.

37. On 12 October 2005 the first applicant applied to join the proceedings against G.E. as a civil party.

38. On 9 March 2006 the Karşıyaka Criminal Court granted the request for reopening of the proceedings and announced the joinder of this case and the proceedings pending before the İzmir Criminal Court (see paragraphs 51 et seq. below). It also decided to submit to the Criminal Division of the Court of Cassation the dispute as to jurisdiction between those two courts.

39. On 12 June 2006 the Court of Cassation decided to join the criminal proceedings in question and named the Karşıyaka Criminal Court as the court with jurisdiction for examining the remainder of the proceedings.

3. The criminal proceedings against A.Y., F.B. and Ö.Ç.

40. On 14 March 2001 the Governor of Konak authorised the opening of proceedings against the midwife A.Y. and the doctors F.B and Ö.Ç.

41. On 12 October 2001 the İzmir public prosecutor charged those individuals with breach of duty (Article 230 § 1 of the Criminal Code) and called for their conviction.

42. On 12 April 2002 the first applicant asked to join the criminal proceedings before the İzmir Criminal Court as a civil party. The court granted that request at the close of a hearing on the same date.

43. On 13 November 2002 the first applicant called for the ambit of the proceedings to be widened, asking in particular for a forensic examination to determine how much time had elapsed between the deaths of the child and of his wife.

44. On 24 February 2003 the İzmir Criminal Court transferred the case file to the General Medical Council, for a decision by it on the defendants’ liability and its extent.

45. On 20 and 21 May 2004 the General Medical Council (Yüksek Sağlık Şurası) adopted a decision, the relevant extracts of which read as follows:

“After examining the case file, documents and evidence, the commission has concluded:

– that midwives G.E. and A.Y., who failed to evaluate correctly the situation after examining the patient and did not call the duty gynaecologist in spite of the patient’s complaints, are two-eighths liable;

– that doctors Ö.Ç. and F.B., who examined the patient solely from the perspective of their area of expertise, although she was 34 weeks pregnant on arrival at the hospital, hypertensive and complaining of severe pain, and who failed to have her examined by an obstetrician, are three-eighths liable;

– that the duty doctors T.K., H.V., S.A. and Ö.Ö., from the Ege University Medical Faculty Hospital, are four-eighths liable for the patient’s death, by having had her transferred, without assistance, to the centre for persons insured with the social security system, on the ground that she had no money, although her condition was not compatible with such a transfer.”

46. On 1 February 2005 the court received the report by the General Medical Council and noted that the defendants’ liability had been established, but not to the extent of eight-eighths.

47. On 14 March 2005 the first applicant referred to the report by the General Medical Council, which had concluded that, in addition to the persons accused in the context of the ongoing proceedings, other doctors working in the Ege University Medical Faculty Hospital had been found to be liable, and asked, in consequence, that indictments be issued in respect of those persons.

48. At the close of the hearing on 17 March 2005, the İzmir Criminal Court transferred the case file to the public prosecutor with a view to the adoption of a supplementary indictment against the defendants on the basis of Article 455 of the Criminal Code.

49. On 25 March 2005 the İzmir public prosecutor issued a supplementary indictment with a view to charging the defendants with unintentional homicide (Article 455 § 1 of the Criminal Code), and called for their conviction in that respect.

50. On 4 July 2006 the first applicant asked the İzmir Criminal Court to complete the proceedings as soon as possible. Relying on Article 6 of the Convention, he emphasised that the length of the proceedings breached his right to a fair hearing within a reasonable time. He also stressed that their continued duration raised the risk of statutory limitation and infringement of his right of property, given that he might find himself deprived of any possibility of obtaining compensation for pecuniary and non-pecuniary damage.

51. On 30 January 2007 the İzmir Criminal Court decided to join the proceedings before it to those being conducted against the doctors T.K., H.V., S.A. and Ö.Ö. for unintentional homicide.

4. The criminal proceedings subsequent to the joinder of the cases

52. On 7 May 2007 the first applicant’s lawyer, on behalf of the first applicant’s under-age son, submitted a request to join the proceedings as a civil party. He also complained about the length of the proceedings, emphasising the risk that they would become time-barred. He further submitted a claim for compensation in respect of the damage caused to his client on account of his wife’s death and claimed 60,000 Turkish lira (TRY) in respect of the non-pecuniary damage sustained by the first applicant and TRY 50,000 for the non-pecuniary damage sustained by the latter’s son, together with a claim for TRY 30,000, jointly, in respect of pecuniary damage.

53. At the close of the hearing of 8 May 2007 the Karşıyaka Criminal Court noted that the indictment contained no mention of Dr S.Ö., although the latter’s name had appeared alongside those of the defendants in the proceedings before the İzmir Criminal Court. Consequently, it asked for clarification as to whether, after the decision terminating the proceedings (see paragraph 29 above), charges had been dropped against S.Ö. or whether there had been an error. It added that, in the latter case, the omission ought to be rectified.

54. At the hearing of 27 November 2007, the Karşıyaka Criminal Court noted that the prosecutor had replied that charges had not been dropped against S.Ö. and that there may have been an error. The court asked that measures be taken in this regard.

55. On 11 February and 18 March 2008 the applicant’s lawyer lodged a memorial with the court, complaining about the length of the proceedings.

56. At the hearing of 12 February 2008, the court noted that the opening of proceedings against S.Ö. had not been such as to influence the ongoing proceedings but could protract the case. Consequently, it decided not to wait for those proceedings to be opened.

57. On 18 March 2008 the criminal court found A.Y., Ö.Ç., F.B., T.K., H.V., Ö.Ö. and S.A. guilty of unintentional homicide and sentenced them to two years’ imprisonment and a fine of TRY 91. In application of the provisions of the Criminal Code on the remission of sentences, it commuted A.Y.’s sentence to a fine of TRY 468; that of Ö.Ç. and F.B. to a fine of TRY 703; and that of T.K., H.V., S.A. and Ö.Ö. to a fine of TRY 937. In addition, all of the sentences were suspended. The court dismissed the request for conviction of defendant G.E., noting that, although the report by the General Medical Council had established that she was two-eighths liable, that circumstance did not amount to a ground for reopening the criminal proceedings against her under Article 314 of the Code of Criminal Procedure. In consequence, it upheld her acquittal as pronounced at the close of the first criminal proceedings.

The relevant part of the criminal court’s reasoning reads as follows:

“... [I]t emerges from the case file as a whole that: – Menekşe Şentürk, who was eight months pregnant, was driven to the Karşıyaka Public Hospital in İzmir by her husband on Saturday 11 March 2000 on account of severe pain; – she was examined there by midwife G.E. ..., the doctor was not informed, no measure was taken and, since labour had not begun, the patient was sent home; – she was then driven to the emergency department at the Alsancak Public Hospital, where she was examined by midwife A.Y., and she was sent home because labour had not begun; – towards 2 p.m., she was taken to the emergency department at the Yeşilyurt Atatürk Hospital, where she was examined by doctor F.B.; on account of pain on her left side she was sent to the urology department, where she was examined by doctor Ö.Ç. who diagnosed renal colic, administered painkillers and sent her home; – as the pain persisted after the patient’s [husband] had taken her home, ... she was taken to the Ege University Medical Faculty Hospital; she was transferred by the emergency doctor ... to the maternity unit; there, it was established that the patient was eight months pregnant but that the [child’s] heartbeat could not be heard; although the doctor advised that the baby be removed, hospitalisation was not accepted, in the absence of financial resources; – the patient was then transferred to the İzmir gynaecology and obstetrics hospital, but died during the journey; – on account of this event [and] as was established by the General Medical Council, midwives G.E. and A.Y. were two-eighths liable, doctors Ö.Ç. and F.B. were three-eighths liable, doctors T.K., H.V., S.A. and Ö.Ö. were four-eighths liable; – in those circumstances, the defendants [ought] to be punished for the offences with which they are charged ...”

58. On 21 May 2008 the applicants lodged an appeal on points of law. In their pleadings they emphasised that the criminal court had not responded to the request, submitted on behalf of the applicant’s son, to join the proceedings as a civil party, nor to the claim for compensation submitted by them. They also challenged G.E.’s acquittal, given that her liability in the death had been established, and the fact that the prison terms imposed on the defendants had been suspended and commuted to fines. Furthermore, relying on Article 2 of the Convention, they alleged that there had been a breach of the right to life and that the State had failed in its positive obligations in this respect; they considered that the fact that the first applicant and his wife had been obliged to go from one hospital to another amounted to treatment contrary to Article 3. Relying on Articles 6 and 13, they complained about the length of the proceedings and the lack of any remedy to end the related damage. Finally, they submitted that the judgment had breached their right of property.

59. On 21 January 2009 the Principal Public Prosecutor at the Court of Cassation submitted his observations and asked that court to uphold the first-instance judgment in so far as it concerned G.E., to set it aside in respect of the other defendants on the ground that the offence was time-barred, and to end the proceedings.

60. On 7 October 2010 the Court of Cassation upheld the first-instance judgment in so far as it concerned G.E. It set aside the part of the judgment concerning the other defendants on the ground that the offence provided for in sections 102(4) and 104(2) of Law no. 765 had become time-barred. It thus terminated the proceedings on the ground that they were time-barred, in accordance with Article 322 of the Code of Criminal Procedure.

5. Proceedings brought against S.Ö.

61. On 4 January 2008 the İzmir public prosecutor dropped the charges against S.Ö. noting, in particular, that in its report of 20 and 21 May 2004 the health committee had not identified responsibilities attributable to him, that there was insufficient evidence against him and that the events for which he was criticised were now time-barred.

62. The first applicant lodged an objection against that decision.

63. On 14 January 2009 his objection was dismissed by the Karşıyaka Assize Court.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

64. The relevant domestic law is described in Sevim Güngör v. Turkey ((dec.), no. 75173/01, 14 April 2009).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 OF THE CONVENTION

65. The applicants alleged that there had been a breach of the right to life of their wife and mother, and of the child she was carrying, in violation of Article 2 of the Convention, the relevant part of which is worded as follows:

“1. Everyone’s right to life shall be protected by law ...”

66. The Government contested that allegation.

A. Admissibility

67. The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention and that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B. Merits

1. The applicants’ submissions

(a) The alleged substantive violation of Article 2 on account of the death of Mrs Menekşe Şentürk

68. The applicants alleged that Mrs Şentürk lost her life on account of serious negligence by the doctors and midwives involved. They considered that this death could easily have been prevented if the doctors and/or midwives had acted in accordance with their duties and their professional code. On the contrary, they had been in grave breach of their duties. In this respect, the applicants also submitted that the events in question should not be classified as mere negligence, but as homicide.

69. According to the applicants, the deceased person was transferred under duress to the Konak Hospital maternity unit, despite the fact that the doctors at the Ege University Medical Faculty Hospital had established that her condition was critical. Thus, the first applicant was told to transfer his wife to another hospital because he was unable to pay a sum of about 1,000 euros (EUR) for her operation. Referring to the Court’s finding in Oyal v. Turkey (no. 4864/05, §§ 53-54, 23 March 2010), the applicants pointed out that the State had an obligation to provide the necessary medical care, since it managed and/or controlled the health-protection system.

70. The applicants also submitted that the doctors had been aware of the patient’s critical condition. Referring to the case of Jasinskis v. Latvia (no. 45744/08, §§ 67-68, 21 December 2010), they argued that the Government were responsible for her death, in that the necessary care had not been provided, and had therefore breached Article 2 of the Convention in its substantive aspect.

(b) The alleged procedural violation on account of the death of Mrs Menekşe Şentürk

71. The applicants pointed out that the Court of Cassation had discontinued the criminal proceedings brought against the defendants as being time-barred, so that the latter had remained unpunished, and alleged that this illustrated the ineffectiveness and inadequate nature of the proceedings. It was evident that the domestic system protected medical staff rather than patients. The applicants observed, in particular, that they had had to wait until 2005, that is, five years after the events, for proceedings to be brought against the four accused doctors from the Ege University Medical Faculty Hospital, and then only through the intervention of the Supreme Administrative Court. The university committee, made up of medical personnel working in the same medical faculty, had proved highly reluctant to authorise criminal proceedings. In fact, that committee had done its best to hinder the investigations, without which the criminal proceedings against the defendants in question would be null and void.

72. In addition to the ineffectiveness of the criminal investigation in respect of the university staff, the main file of the case had been constantly transferred between several criminal courts. Yet, according to the applicants, there was no rational basis for those postponements and transfers.

(c) The alleged violation of Article 2 of the Convention on account of the death of the unborn child

73. The applicants pointed out that the child carried by the deceased woman died on 11 March 2000. They referred to the statements made by the various doctors and midwives, finding that he or she had died prior to birth as a result of a failure by the health system to identify possible problems. They alleged that the Government were responsible for the death of this child, given that the mother had not been provided, in a timely fashion, with the treatment required by her condition. Although a child who died before birth was not considered a person under the domestic criminal law, other countries, notably the United States of America, considered a child who died before birth as a person under criminal law.

74. As to the procedural aspect of the violation of Article 2 with regard to the death of the unborn child, the applicants alleged that no investigation had been conducted for the purpose of determining the time of death. Their requests concerning that death had been completely ignored by the domestic authorities. In this connection, the applicants criticised the authorities for acting as though that child had never existed. They alleged, however, that a child who died before birth had legal personality under civil law, so that the authorities ought to have opened an investigation and proceedings with a view to determining the time and cause of his or her death. In this respect, the applicants referred to the cases of Calvelli and Ciglio v. Italy ([GC], no. 32967/96, § 49, ECHR 2002‑I), and Öneryıldız v. Turkey ([GC], no. 48939/99, ECHR 2004‑XII).

75. In addition, according to the applicants, Turkish criminal law did not contain any provision allowing for proceedings on account of the death of an unborn child, except in cases of a deliberately caused miscarriage. That being said, under civil law, an unborn child had rights while in the mother’s womb, subject to the proviso that he or she was born alive. The applicants alleged in this respect that the current structure of domestic law was inconsistent with international standards in this area and the common approach of member States of the Council of Europe.

2. The Government’s submissions

76. The Government submitted that the events and the responsibilities of all the persons involved in the disputed circumstances had been examined by the relevant judicial bodies at all levels in an independent manner, on the basis of numerous scientific reports, and that, in consequence, those responsible had been convicted and punished appropriately, in accordance with the legal provisions in force.

77. As to the hospital fees, the Government stated that patients arriving in an emergency condition were not obliged to pay hospital fees in advance, even if they were not insured with the social security system. They explained that once the necessary treatment had been given, those patients had to pay hospital fees if they had no social security cover. However, if the patient had neither social security cover nor the resources to pay the hospital fees, he or she was required, according to the Government, to obtain a certificate of poverty from the local solidarity foundations, in order to be exempted from paying hospital fees.

78. As to the legal status of the unborn child, the Government stated that, under Article 28 of the Civil Code, legal personality was attributed to children who were born alive and viable.

3. The Court’s assessment as to Mrs Menekşe Şentürk’s right to life

(a) The general principles

79. The Court reiterates that the first sentence of Article 2 § 1 enjoins the State not only to refrain from the intentional and unlawful taking of life, but also to take appropriate steps to safeguard the lives of those within its jurisdiction. These principles apply also to the area of public health (see, inter aliaPowell v. the United Kingdom (dec.), no. 45305/99, ECHR 2000‑V, and Calvelli and Ciglio, cited above, § 48). It cannot be excluded that the acts and omissions of the authorities in the context of public-health policies may, in certain circumstances, engage their responsibility under the substantive limb of Article 2 (see Powell, cited above).

80. However, where a Contracting State has made adequate provision to secure high professional standards among health professionals and to protect the lives of patients, it cannot accept that matters such as error of judgment on the part of a health professional or negligent coordination among health professionals in the treatment of a particular patient are sufficient of themselves to call a Contracting State to account from the standpoint of its positive obligations under Article 2 of the Convention to protect life (ibid.).

81. That being so, the Court reiterates that the positive obligations imposed on the State by Article 2 of the Convention imply that a regulatory structure be set up, requiring that hospitals, be they private or public, take appropriate steps to ensure that patients’ lives are protected. They also imply the obligation to put in place an efficient and independent judicial system by which the cause of death of an individual under the responsibility of health professionals can be established, whether they are working in the public sector or employed in private structures, and, as the case may be, to ensure their accountability for their actions (see, in particular, Calvelli and Ciglio, cited above, § 49).

82. A requirement of promptness and reasonable expedition is implicit within this context. Rapid examination of such cases is important for the safety of users of all health services (see Byrzykowski v. Poland, no. 11562/05, § 117, 27 June 2006). The State’s obligation under Article 2 of the Convention will not be satisfied if the protection afforded by domestic law exists only in theory: above all, it must also operate effectively in practice, and that requires a prompt examination of the case without unnecessary delays (see Šilih v. Slovenia [GC], no. 71463/01, § 195, 9 April 2009).

83. Moreover, even if the Convention does not as such guarantee a right to have criminal proceedings instituted against third parties, the Court has stated on many occasions that the effective judicial system required by Article 2 may, and under certain circumstances must, include recourse to the criminal law (see Calvelli and Ciglio, cited above, § 51). However, if the infringement of the right to life or to personal integrity is not caused intentionally, the positive obligation imposed by Article 2 to set up an effective judicial system does not necessarily require the provision of a criminal-law remedy in every case. In the specific sphere of medical negligence the obligation may for instance also be satisfied if the legal system affords victims a remedy in the civil courts, either alone or in conjunction with a remedy in the criminal courts, enabling any liability of the doctors concerned to be established and any appropriate civil redress, such as an order for damages and for the publication of the decision, to be obtained. Disciplinary measures may also be envisaged (ibid., § 51).

(b) Application of those principles to this case

(i) The alleged violation of the substantive limb of Article 2 of the Convention

84. In the instant case, the applicants do not allege that Mrs Şentürk’s death was intentional. They submit, however, that the events for which the medical staff in question were criticised ought not to be classified as mere negligence, but ought to be considered as amounting to homicide. Under the substantive limb of Article 2, they thus allege that the members of the medical staff were in breach of their professional duties on account of the serious negligence ascribed to them, but also on account of the failure to provide medical treatment to Mrs Şentürk because the deceased woman and her husband did not have the necessary financial resources (see paragraphs 68-70 above).

85. The Court notes at the outset that the facts complained of by the applicants differ considerably from those it had occasion to examine in the above-cited cases (see paragraphs 79-83 above). Accordingly, it considers that the criteria and principles developed in the above-mentioned case-law, drawn up as they were in a substantially different context from the present case, cannot be transposed per se to the present case, but must, however, guide it in assessing the circumstances of the case.

86. Firstly, the Court considers it necessary to point out that the interpretation of the domestic-law provisions, in this case the issue of the criminal classification of the alleged offences, comes within the sole province of the domestic courts (see Prado Bugallo v. Spain (dec.), no. 21218/09, 18 October 2011). Moreover, in the circumstances of the present case, it notes that the conduct of certain of the medical staff accused by the applicants was classified in domestic law as unintentional homicide, as defined in Article 455 of the Criminal Code (see paragraphs 30, 49 and 57 above).

87. The Court also observes that a record of the successive instances of medical negligence to which the applicants’ wife and mother was subjected, and also the incompetence of certain members of the medical staff who examined her, was set out in the investigation and expert reports. It further notes that the responsibility of the accused medical staff was clearly established by those reports (see paragraphs 16, 17 and 45 above). Equally, the Supreme Administrative Court, when asked to determine whether proceedings could be brought against the doctors in the Ege University Medical Faculty Hospital, considered that the conduct of those doctors was a matter for criminal prosecution and called for proceedings to be brought against them (see paragraph 28 above). Finally, the responsibility of part of the accused medical personnel in Mrs Şentürk’s death was recognised by the first-instance criminal court (see paragraph 57 above).

88. In this connection, the Court points out that an issue may arise under Article 2 where it is shown that the authorities of a Contracting State put an individual’s life at risk through the denial of health care they have undertaken to make available to the population in general (see Cyprus v. Turkey [GC], no. 25781/94, § 219, ECHR 2001‑IV, and Nitecki v. Poland (dec.), no. 65653/01, 21 March 2002).

89. In the circumstances of this case, the Court is therefore required to determine whether the domestic authorities did what could reasonably be expected of them and whether, in particular, they fulfilled, as a matter of principle, their obligation to protect the patient’s physical integrity, particularly through the administration of appropriate medical treatment. In so doing, the Court attaches weight to the sequence of the events which led to Mrs Şentürk’s tragic death as set out in the case file, and to the deceased’s medical files. It also considers that a distinction must be made in this respect between the care provided to her prior to her arrival at the Ege University Medical Faculty and the events which occurred subsequent to her arrival at that hospital.

90. The investigation conducted at the domestic level established that Mrs Şentürk’s death had been due not only to the errors of judgment made by health professionals – this was particularly the case prior to the deceased’s arrival at the Ege University Medical Faculty Hospital – but also to a failure to provide treatment to the deceased woman on account of her inability to pay the hospital fees in advance (see paragraphs 16, 17, 45 and 57 above).

91. In this connection, the Court notes, in the light of the material in the file and particularly the findings of 24 November 2000 as set out in the report from the Ministry of Health’s investigation, that it is established that the doctors at the Ege University Medical Faculty Hospital caused their patient’s death by having her transferred without treatment and failed in their duties in that they had concerned themselves with payment of the fees for medical care (see paragraph 17 above).

92. Equally, duty doctors T.K., H.V., S.A. and Ö.Ö. from the obstetrics department at the Ege University Medical Faculty Hospital were found by a committee of experts to be four-eighths liable for the death of the first applicant’s wife “by having had her transferred, without assistance, to the centre for persons insured with the social security system, on the ground that she had no money, although her condition was not compatible with such a transfer” (see paragraph 45 above).

93. The Court also notes, having read the criminal court’s reasoning of 18 March 2008 and on the basis of the material in the file, that the first applicant and his wife refused the hospitalisation recommended by the doctors in that hospital “in the absence of financial resources” (see paragraph 57 above).

94. Finally, it notes the investigation committee’s conclusions, dated 23 January 2004, on the appropriateness of bringing criminal proceedings against that hospital’s medical staff, conclusions which stated that the file did not enable the committee to determine what should be done in medical emergencies requiring hospitalisation where the corresponding fees were not paid (see paragraph 23 above).

95. According to the Government, emergency medical treatment is provided without a requirement for advance payment (see paragraph 77 above). In this regard, the Court considers it useful to specify that it is by no means its task in the present case to rule in abstracto on the State’s public-health policy on access to treatment at the relevant time. It is sufficient for the Court to note, in the light of the findings of the various national bodies regarding the circumstances of Mrs Şentürk’s death, that the provision of treatment at the Ege University Medical Faculty Hospital was subordinated to a prior financial obligation. This dissuasive obligation resulted in the patient’s decision to decline treatment within that hospital. However, in view of the investigation report of 24 November 2000 (see paragraph 17 above) and the various statements included in the investigation file, particularly those of S.A.A. and the ambulance driver who transferred the deceased woman (see paragraph 17 above), the Court is of the opinion that this decision to decline treatment cannot in any way be considered as having been made in an informed manner or as being such as to exonerate the national bodies from their responsibility with regard to the treatment which ought to have been provided to the deceased woman.

96. Indeed, the Court emphasises that there was no doubt as to the seriousness of the patient’s condition when she arrived at the Ege University hospital, nor as to the need for immediate surgery, the absence of which was likely to have extremely serious consequences. While in no way speculating as to Mrs Şentürk’s chances of survival had she received medical treatment within the Ege University Medical Faculty Hospital, the Court notes that the medical staff at that hospital were perfectly aware of the risk to the patient’s health were she to be transferred to another hospital (see paragraph 17 above). In addition, it appears that the case file did not enable the committee which refused to authorise proceedings against those members of staff to assess what should be done in situations of medical emergency when the fees due could not be paid (see paragraphs 23 and 94 above). It appears that the domestic law did not have provisions in this area capable of preventing the failure in this case to provide the medical treatment required by the deceased woman’s condition.

97. Thus, the deceased woman, victim of a flagrant malfunctioning of the hospital departments, was deprived of the possibility of access to appropriate emergency care. This finding is sufficient for the Court to conclude that the State failed in its obligation to protect her physical integrity. Consequently, it concludes that there has been a violation of the substantive limb of Article 2 of the Convention.

(ii) Alleged violation of the procedural limb of Article 2 of the Convention

98. The Court emphasises that the applicants’ complaints also concern the fact that the doctors and midwives who were accused and found to be criminally responsible for Mrs Şentürk’s death at first instance had not received criminal sanctions, since the prosecution had been discontinued as being time-barred (see paragraph 71 above). In this connection, it notes, having regard to the evidence in the file, that there had indeed been no final conviction of those presumably responsible for Mrs Şentürk’s death as a result of the offence in question becoming time-barred.

99. In the light of the information submitted by the parties, the Court notes that the applicants had used only a domestic criminal-law remedy to complain about the failings of the doctors and midwives responsible for caring for the deceased woman. It is therefore required to examine whether the investigations conducted by the authorities following the applicants’ criminal complaint satisfied the requirements of promptness, effectiveness and reasonable diligence arising from the procedural limb of Article 2 (for a similar approach, see Eugenia Lazăr v. Romania, no. 32146/05, § 72, 16 February 2010).

100. In this connection, the Court notes that the administrative phase of prior authorisation for proceedings, essential in order to have criminal proceedings opened against doctors T.K., H.V., S.A. and Ö.Ö., who had been involved in the impugned events, lasted almost three years, until the Supreme Administrative Court – faced with the relevant investigation committee’s systematic refusal [to act] – decided to send, of its own motion, the case before the criminal courts so that proceedings could be brought (see paragraph 28 above). It further notes that on 7 October 2010, after more than nine years of proceedings, all of the proceedings brought against the medical staff in question were discontinued as being time-barred – with the exception of those concerning G.E., whose acquittal was upheld.

101. The Court reiterates that while there may be obstacles or difficulties which prevent progress in an investigation in a particular situation, a prompt response by the authorities is vital in maintaining public confidence in their adherence to the rule of law and in preventing any appearance of collusion in or tolerance of unlawful acts (see Šilih, cited above, § 196). In the present case, the Court can only note that the length of the disputed proceedings failed completely to satisfy the requirement of a prompt examination of the case without unnecessary delays (see, for a similar conclusion, Eugenia Lazăr, cited above, § 75).

102. Furthermore, the Court notes that the criminal proceedings appear to have been characterised by an initial omission, namely the failure to commence prosecution of S.Ö., and that this situation persisted until 2008, when charges were dropped (see paragraphs 24, 53-54 and 61-63 above).

103. Admittedly, the Court has already held that, in cases of death through medical negligence, the Turkish legal system affords injured parties, on the one hand, criminal proceedings and, on the other, the possibility of bringing an action in the relevant civil court, together with the possibility of disciplinary proceedings if civil liability is established. It has thus concluded that the Turkish legal system offers litigants remedies which, in theory, meet the requirements of Article 2 (see Sevim Güngör v. Turkey (dec.), no. 75173/01, 14 April 2009; Pak v. Turkey (dec.), no. 39855/02, 22 January 2008; and Alhan v. Turkey (dec.), no. 8163/07, 14 September 2010).

104. The Court sees no reason to call into question those findings, which remain valid in the context of the case currently before it, given that the various forms of negligence and medical error to which the victim was subjected prior to her arrival at the Ege University Medical Faculty Hospital are in issue. Nonetheless, it reiterates that it has found, in the particular light of the conclusions of the investigations conducted by the domestic authorities, that in the circumstances of this case the negligence attributable to that hospital’s medical staff went beyond a mere error or medical negligence, in so far as the doctors working there, in full awareness of the facts and in breach of their professional obligations, did not take all the emergency measures necessary to attempt to keep their patient alive.

 105. It reiterates, moreover, that the fact that those responsible for endangering life have not been charged with a criminal offence or prosecuted may entail a violation of Article 2, irrespective of any other types of remedy which individuals may exercise on their own initiative (see, mutatis mutandisÖneryıldız, cited above, § 93 in fine, and Kalender v. Turkey, no. 4314/02, § 52, 15 December 2009). The Court considers that the same applies where a patient is confronted with a failure by a hospital department to provide medical treatment and this results in the patient’s life being put in danger.

106. Consequently, and in view of the findings concerning the shortcomings in the criminal proceedings in question (see paragraphs 100‑02 above), the Court concludes that there has been a procedural violation of Article 2 of the Convention.

4. The Court’s assessment as to the foetus’s right to life

107. The Court reiterates that in its judgment in Vo v. France ([GC], no. 53924/00, § 82, ECHR 2004‑VIII) the Grand Chamber held that, in the absence of any European consensus on the scientific and legal definition of the beginning of life, the issue of when the right to life begins comes within the margin of appreciation which the Court generally considers that States should enjoy in this sphere. The Grand Chamber thus found that “it is neither desirable, nor even possible as matters stand, to answer in the abstract the question whether the unborn child is a person for the purposes of Article 2 of the Convention” (ibid., § 85).

108. Since then, the Grand Chamber has had an opportunity to reaffirm the importance of this principle in A, B and C v. Ireland ([GC], no. 25579/05, § 237, ECHR 2010), in which it pointed out that the rights claimed on behalf of the foetus and those of the mother are inextricably interconnected (see, to the same effect, the review of the Convention case-law at paragraphs 75-80 in the above-cited Vo judgment).

109. In the circumstances of the present case, the Court sees no reason to depart from the approach adopted in those cases, and considers it unnecessary to examine whether the applicants’ complaint as regards the foetus falls within the scope of Article 2 of the Convention. It considers that the life of the foetus in question was intimately connected with that of Mrs Şentürk and depended on the care provided to her. That circumstance has been examined in the light of the infringement of the deceased woman’s right to life (see paragraphs 87-97 above). Accordingly, the Court considers that the applicants’ complaint in this connection does not require a separate examination.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLES 3, 6 AND 13 OF THE CONVENTION AND OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

110. Relying on Article 3 of the Convention, the applicants allege that they themselves suffered psychologically as a result of the death of their wife and mother, and complain about the suffering endured by the deceased woman throughout the entire period in which she did not receive treatment.

Under Article 6 of the Convention, they also complain about the excessive length of the proceedings and the absence of reasoning in the judgment issued by the criminal court. On the basis of Article 13 of the Convention, the applicants also complain about the ineffectiveness of the medical and legal system in responding to complaints such as theirs. In this respect, they explain that they had to wait five years in order to obtain administrative authorisation for prosecution of the doctors from Ege University. They further allege that no domestic remedy was available that would have enabled them to obtain compensation for the damage arising from the excessive length of the judicial proceedings.

Finally, the applicants claimed that the criminal courts at first instance had failed to rule on their claims for damages, and allege, under Article 1 of Protocol No. 1, that the fact that the proceedings became time-barred had deprived them of the possibility of pursuing an action for compensation.

111. Having regard to its finding under Article 2 of the Convention (see paragraphs 97 and 106 above), the Court considers that it has examined the legal question raised by the present application. Having regard to the facts of the case and the parties’ arguments, it considers that it is no longer necessary to examine separately the other complaints under Articles 3, 6 and 13 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 (for a similar approach, see Kamil Uzun v. Turkey, no. 37410/97, § 64, 10 May 2007).

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

112. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

113. The first applicant, Mehmet Şentürk, claimed 542.20 euros (EUR) in respect of the pecuniary damage which he claimed to have sustained, and submitted as evidence a breakdown assessing the loss of financial support caused by his wife’s death at 1,172.35 Turkish lira. He also claimed EUR 100,000 in respect of non-pecuniary damage; Bekir Şentürk claimed EUR 200,000 under this head.

114. The Government contested these claims. With regard to the amounts claimed in respect of pecuniary damage, they alleged that these had not been substantiated in any way, so that they found it impossible to understand what tangible criteria had been used in calculating the alleged loss.

115. The Court reiterates that there must be a clear causal link between the damage claimed and the violation of the Convention and that the award of just satisfaction may, in an appropriate case, include compensation for loss of financial support (see, among many other authorities, Kavak v. Turkey, no. 53489/99, § 109, 6 July 2006). In the present case, it has found (see paragraph 97 above) that the domestic authorities were responsible under Article 2 of the Convention in that they had not protected the life of Mrs Şentürk. It emphasises, however, that the calculation submitted by the applicant specifies that the deceased woman had no independent source of income. In those circumstances, it considers that the alleged pecuniary damage has not been sufficiently proved. It therefore rejects the applicant’s request under this head.

116. The Court further considers it appropriate to award the applicants jointly the sum of EUR 65,000 in respect of non-pecuniary damage.

B. Costs and expenses

117. The applicants also claimed EUR 1,931.25 in respect of the costs and expenses incurred before the domestic courts, EUR 11,562.50 in respect of lawyer’s fees for the proceedings before the Court, and EUR 216 in respect of the costs incurred before the Court. They produced as evidence an hourly breakdown of the work carried out by their lawyer, and receipts.

118. The Government contested these claims.

119. According to the Court’s case-law, an award can be made in respect of costs and expenses only in so far as they have been actually and necessarily incurred by the applicant and are reasonable as to quantum. In the instant case, and having regard to the documents available to it and to its case-law, the Court considers it reasonable to award the applicants jointly EUR 4,000 for costs and expenses, less the EUR 850 received by way of legal aid, for the proceedings before it.

C. Default interest

120. The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1. Declares the application admissible as to the complaint under Article 2 of the Convention concerning Mrs Menekşe Şentürk’s death;

2. Holds that there has been a substantive violation of Article 2 of the Convention on account of the death of Mrs Menekşe Şentürk;

3. Holds that there has been a procedural violation of Article 2 of the Convention;

4. Holds that there is no need to examine separately the remainder of the complaints;

5. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final according to Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Turkish lira at the rate applicable on the date of settlement:

(i) EUR 65,000 (sixty-five thousand euros) jointly to the two applicants, plus any tax that may be chargeable to the applicants, in respect of non-pecuniary damage;

(ii) EUR 4,000 (four thousand euros) jointly to the two applicants, less the EUR 850 (eight hundred and fifty euros) received by way of legal aid, plus any tax that may be chargeable to the applicants, for costs and expenses;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

6. Dismisses the remainder of the applicants’ claim for just satisfaction.

Done in French, and notified in writing on 9 April 2013, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Stanley Naismith                Guido Raimondi
Registrar                                President

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde