O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Država na koju se presuda odnosi
Irska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
44460/16
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Hrvatski
Datum
07.06.2018
Članovi
6
6-1
35
35-3-a
P1-1
P1-1-2
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6
6-1
P1-1
P1-1-2
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Očigledno neosnovana predstavka
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-2) Regulisanje korišćenja imovine
Unutrašnje polje slobodne procene
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak je pokrenut predstavkom protiv Irske, koju je Sudu podnelo irsko društvo (podnosilacj predstavke), krajem jula 2016.godine. Društvo je tvrdilo da je došlo do povrede njegovog prava iz člana 1 Protokola br.1 zbog ekonomskog gubitka za koji su navodno bile odgovorne domaće vlasti i za koji društvo nije dobilo nikakvu naknadu. Podnosilac se takođe žalio i na povredu člana 8 Konvencije. Podnosilac je tvrdio da je došlo do povrede njegovog prava na delotvoran pravni lek (član 13), kao i da je došlo do povrede člana 6 zbog prekomernog trajanja domaćeg postupka.

Društvo podnosilac predstavke se bavi uzgojem dagnji. Svake godine prikupljaju mlade dagnje u luci i prevoze ih u drugi deo luke radi uzgoja. Potrebno je da imaju dozvolu za akvakulturu, dozvolu za ribarski broj i odobrenje za prikupljanje mladih dagnji. Područje u kome Društvo lovi dagnje označeno je kao zaštićeno područje – posebno područje očuvanja. Godine 2007. Sud Evropske unije je doneo presudu u predmetu Komisija protiv Irske i u njoj utvrdio da Irska u nizu aspekata nije ispunila svoje obaveze iz prethodno usvojenih direktiva. Nakon ove presude tužena Država je u određenim oblastima pa i u onoj u kojoj je Društvo obavljalo svoju delatnost zabranilo prikupljanje dagnji. Uskoro je Društvu izdato odobrenje za prikupljanje dagnji uz niz zabrana, između ostalog prikupljanje mladih dagnji. Društvo se žalilo da grabljivice love mlade dagnje. U nekom trenutku propisi su dozvoljavali njihovo prikupljanje u određenim periodima tokom godine. Prvostepeni sud je presudio u korist Društva. Država je uložila žalbu i po pitanju odgovornosti i po pitanju dodeljenog iznosa naknade štete.

NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA BR.1
- Neometano uživanje imovine.
Društvo je tvrdilo da je povređeno njegovo pravo na zaradu zbog privremene zabrane prikupljanja mladih dagnji u 2008.godini. Društvo je takođe tvrdilo da je iscrplo sva domaća pravna sredstva. Sud podseća da države ne moraju da odgovaraju pred međunarodnim telom za svoje postupke sve dok nisu dobile mogućnost da stvari isprave u okviru svog pravnog sistema. Ocena Suda:
- Mešanje: došlo je do mešanja tužene Države u pravo podnosioca:
- Zakonitost i svrha mešanja: postojalo je valjano sekundarno zakonodavstvo, a svrha je bila zaštita okoline.
- Srazmera mešanja: Sud smatra da je postojala pravična ravnoteža između opšteg interesa zajednice i zaštite prava pojedinaca.
Dakle, nije došlo do povrede člana 1 Protokola br.1.

NAVODNA POVREDA ČLANA 6 KONVENCIJE
- Pravo na suđenje u razumnom roku.
Podnositelj je prigovorio da domaći postupak nije dovršen u razumnom roku. Sud primećuje da je postupak trajao sedam godina.
- Složenost predmeta
- Postupanje društva podnosioca predstavke
- Postupanje vlasti
- Šta je za podnosioca predstavke dovedeno u pitanje
Uzimajući u obzir nepobitnu pravnu i činjeničnu složenost predmeta Sud smatra da nije došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije.

NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE U VEZI SA ČLANOM 1 PROTOKOLA BR.1 UZ KONVENCIJU
ČLAN 13 – pravo na delotvoran pravni lek
Sud ovaj deo zahteva smatra očigledno neosnovanim i odbacuje ga.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PETI ODJEL

PREDMET O’SULLIVAN McCARTHY MUSSEL DEVELOPMENT LTD protiv IRSKE

(Zahtjev br. 44460/16)

PRESUDA

STRASBOURG

7. lipnja 2018.

KONAČNA

8. 10. 2018.

Ova je presuda postala konačna na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   

U predmetu O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske, Europski sud za ljudska prava (Peti odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:

Angelika Nußberger, predsjednica,
Erik Møse,
Yonko Grozev,
Síofra O’Leary,
Mārtiņš Mits,
Lәtif Hüseynov,
Lado Chanturia, suci,
i Milan Blaško, zamjenik tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 7. svibnja 2018. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

POSTUPAK

  1. Postupak u  ovome  predmetu  pokrenut  je  na   temelju   zahtjeva (br. 44460/16) protiv Irske koji je irsko društvo, O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd (podnositelj zahtjeva) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencija) dana 25. srpnja 2016.
  2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. P. Whelehan, odvjetnik iz Traleea, okruga Irsku vladu („Vlada”) zastupao je njezin zastupnik, g.P. White iz Ministarstva vanjskih poslova.
  3. Društvo podnositelj zahtjeva konkretno je tvrdilo da je došlo do povrede njegova prava iz članka 1. Protokola br. 1 zbog ekonomskog gubitka za koji su, prema njemu, odgovorne domaće vlasti i za koji nije dobio nikakvu naknadu. Isti je prigovor podnijelo i na temelju članka 8. Zatim je tvrdilo da je došlo do povrede njegova prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. te je na temelju članka 6. prigovorio na prekomjerno trajanje domaćeg posupka.
  4. Dana 23. studenog 2016. godine Vlada je obaviještena o zahtjevu.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Društvo podnositelj zahtjeva bavi se uzgojem dagnji u luci Castlemaine u okrugu Kerry, jednom od nekoliko područja u Irskoj na kojima se obavlja ova gospodarska djelatnost. Njegova djelatnost obuhvaća prikupljanje ličinki dagnji (tj. mlađ) u luci svake godine i njihov prijevoz u drugi dio luke radi uzgoja. Tu djelatnost obavlja u luci Castlemaine od kasnih 1970-ih.
  2. U Irskoj se mlađ dagnji prikuplja u ljetnom razdoblju, a točni se datumi svake godine utvrđuju zakonskim instrumentom. Za tu djelatnost potrebno je imati relevantne zakupe, odobrenja i dozvole (vidi „Mjerodavno domaće pravo” u nastavku). Za to je nadležan ministar poljoprivrede, prehrane i pomorstva (u daljnjem tekstu „ministar” odnosno „Ministarstvo” kada se govori o pripadajućem vladinom ministarstvu). Kako bi se mogli baviti tom djelatnošću, subjekti moraju imati dozvolu za akvakulturu koja je valjana deset godina. Potrebna je dozvola za ribarski brod i taj se brod mora upisati u Registar ribarskih brodova. Subjekti moraju imati i odobrenje za prikupljanje mlađi dagnji koju svake godine izdaje ministar (vidi „Mjerodavno domaće pravo” u nastavku).
  3. Nakon što su nastupile činjenice zbog kojih je podnesen ovaj zahtjev, u skladu sa zakonodavstvom EU-a uveden je dodatni zahtjev. Kada se ribolov dagnji obavlja na zaštićenom području, potrebno je ishoditi i „dozvolu Natura” (vidi stavak 20. u nastavku).
  4. Prema Vladinim informacijama, u 2008. godini izdano  je  ukupno  41 odobrenje za prikupljanje mlađi dagnji irskim ribarskim brodovima, a od toga su četiri bili brodovi šestero subjekata za akvakulturu koji posluju u luci Castlemaine.
  5. Nadležne su vlasti 1993. godine u službenom glasniku objavile da će se dvanaest područja, uključujući luku Castlemaine, klasificirati kao posebno zaštićeno područje (PZP) u smislu domaćeg zakonodavstva kojim se prenosi Direktiva Vijeća 79/409/EEZ od 2. travnja 1979. o očuvanju divljih ptica (Direktiva o pticama, SL 1979 L 103, str. 1.). U obavijesti je navedeno da se ne predviđa da će se mijenjati način upotrebe tih područja. Klasifikacija luke kao PZP-a stupila je na snagu 1994. godine. Društvo podnositelj zahtjeva svake je godine obavljalo svoje djelatnosti i pritom ishodilo potrebne dozvole.
  6. Domaće su vlasti 2000. godine luku Castlemaine klasificirale kao posebno područje očuvanja (PPO) u smislu domaćeg zakonodavstva kojim se prenosi Direktiva Vijeća 92/43/EEZ od 21. travnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore (Direktiva o staništima, SL 1992 L 206, str. 7.). Budući da je u tom trenutku ušla u područje primjene dviju direktiva EU-a, dobila je status područja mreže „Natura 2000”.

A.    Postupak zbog povrede protiv tužene države i nekoliko drugih država članica EU-a

  1. Europska je komisija još kasnih 1990-ih utvrdila da Irska i nekoliko drugih tada država članica EZ-a ne ispunjava svoje obveze iz prava EU-a o zaštiti okoliša, a konkretno iz dviju prethodno navedenih direktiva (u nastavku će se u pravilu upućivati na pravo EU-a, a ne pravo EZ-a). Od 11. studenog 1998. godine do 18. travnja 2002. godine uputila je irskim vlastima četiri dopisa sa službenim upozorenjem da Irska nije ispravno prenijela i primijenila te dvije direktive. Nakon tri obrazložena mišljenja izdana u listopadu 2001. godine i srpnju 2003. godine  Komisija  je  u rujnu 2004. godine pokrenula postupak zbog povrede protiv Irske na temelju članka 226. EZ-a (sada članak 258. UFEU-a). Tražila je da se utvrdi da Irska nije ispunila svoje obveze iz nekoliko odredbi direktiva, konkretno članka 4. stavaka 1., 2. i 4. i članka 10. Direktive o pticama i članka 6. stavaka od 2. do 4. Direktive o staništima. Jedan dio tog postupka odnosio se na dopuštanje obavljanja djelatnosti akvakulture na zaštićenim područjima, a da se prije toga nije provela obvezna prethodna ocjena utjecaja takvih djelatnosti na okoliš.     
  2. Dana 13. prosinca 2007. godine Sud Europske unije (u daljnjem tekstu „Sud EU-a”) donio je presudu u predmetu Komisija protiv Irske (C- 418/04, EU:C:2007:780) u kojem je utvrdio da Irska u nizu aspekata nije ispunila svoje obveze iz prethodno navedenih direktiva. Dio presude mjerodavan za ovaj predmet glasi kako slijedi:

„236 Kada je riječ o programima akvakulture, Komisija temelji svoje mišljenje da Irska sustavno nije provodila ispravnu procjenu takvih projekata koji se nalaze na PZP-ima ili za koje je vjerojatno da će utjecati na PZP-e, što je u suprotnosti s člankom 6. stavcima 3. i 4. Direktive o staništima, na studiji Review of the Aquaculture Licensing System in Ireland (Analiza sustava odobrenja za bavljenje akvakulturom u Irskoj), koju je 2000. godine proveo BirdWatch Ireland. U tom kontekstu naglašava važnost prethodne ocjene u odvagivanju utjecaja projekta i  ciljeva očuvanja utvrđenih za predmetni PZP.

237. Sud primjećuje da je studija obuhvatila 271 dozvolu za programe akvakulture koje je  Ministarstvo  komunikacije,  pomorstva  i  prirodnih  resursa  izdalo  od lipnja 1998. godine do prosinca 1999. godine te  46  neriješenih    Nadalje,  72 dozvole i devet zahtjeva odnosilo se na programe akvakulture koji su se nalazili unutar ili u blizini PZP-a. Odobrenja su u 84 % djelatnosti odobrenih u PZP-ima izdana za uzgajališta kamenica i ostalih školjkaša.

238. Treba imati na umu i da, prema prvoj rečenici članka 6. stavka 3. Direktive o staništima, svaki plan ili projekt koji nije izravno povezan s upravljanjem područjem ili potreban za njegovo upravljanje predmet je ocjene prihvatljivosti utjecaja koje bi mogao imati na to područje s obzirom na ciljeve očuvanja područja ako se ne može isključiti, na temelju objektivnih informacija, da neće imati značajan utjecaj na njega, bilo pojedinačno bilo u kombinaciji s ostalim planovima ili projektima (predmet C- 127/02 Waddenvereniging i Vogelbeschermingsvereniging [2004] ECHR I-7405, točka 45).

239. U studiji koju je proveo BirdWatch Ireland upućuje se na niz mogućih negativnih utjecaja uzgoja školjaka, kao što su nestanak područja za hranjenje i poremećaji uzrokovani povećanom ljudskom aktivnošću, te se navodi da, čak i kada se program akvakulture provodi unutar PZP-a, zaštita staništa ptica tek je neznatna. Irska ne tvrdi da programi akvakulture nemaju utjecaj na PZP-e.

240. Iz toga slijedi da je sastavni dio postupka odobrenja trebala biti ocjena prihvatljivosti utjecaja svakog pojedinačnog projekta. Jasno je da je Irska tek navela, bez dodatnog obrazloženja, da u irskom sustavu izdavanja odobrenja za uzgajališta dagnji, uključujući odredbe o savjetovanju, nije predviđeno detaljno razmatranje svih aspekata projekta razvoja akvakulture prije donošenja odluke o odobrenju.

241. Stoga Sud utvrđuje da Irska sustavno nije osigurala da se programe akvakulture za koje je vjerojatno da će imati značajan utjecaj na PZP-e, bilo pojedinačno bilo u kombinaciji s drugim projektima, podvrgne prethodnoj ocjeni prihvatljivosti.

242. Taj zaključak potkrjepljuje činjenica da Irska nije ukazala ni na jedno konkretno znanstveno istraživanje koje pokazuje da je provedena prethodna, detaljna ornitološka studija, čime bi se osporila tvrdnja Komisije o neispunjenju obveza.

243. Prema članku 6. stavku 3. Direktive o staništima ocjena prihvatljivosti utjecaja plana ili projekta na predmetno područje znači da se, prije njegova odobrenja, svi aspekti plana ili projekta koji mogu, bilo pojedinačno bilo u kombinaciji s drugim planovima ili projektima, utjecati na ciljeve očuvanja područja moraju utvrditi s obzirom na najbolje znanstveno znanje u predmetnom području. Nadležna nacionalna tijela odobravaju djelatnost na zaštićenom području samo ako su se uvjerila da ona neće negativno utjecati na cjelovitost predmetnog područja. To je slučaj kada je otklonjena svaka razumna znanstvena sumnja da postoje takvi utjecaji (vidjeti Waddenvereniging i Vogelbeschermingsvereniging, točka 61).”

  1. Istodobno ili otprilike u isto vrijeme Sud EU-a utvrdio je da su Nizozemska, Francuska, Finska, Italija, Španjolska, Grčka i Portugal prekršile na sličan način svoje obveze iz EU-a.

B.   Mjere koje je tužena država donijela nakon presude Suda EU-a

  1. S obzirom na presudu ministar je smatrao da se na predmetnim područjima pravno ne smije dopustiti bavljenje gospodarskom djelatnosti sve dok se ne završe potrebne ocjene. Zbog toga ju je, pri davanju odobrenja za prikupljanje mlađi dagnji za razdoblje od 9. lipnja do 1. srpnja 2008. godine, zabranio na 24 područja diljem irske obale, uključujući u luci Castlemaine (Zakonski instrument br. 176 iz 2008., donesen 6. lipnja 2008.). Društvo podnositelja zahtjeva o toj je situaciji obavijestio službenik Ministarstva 6. lipnja 2008. godine. Društvo je istoga dana poslalo dopis premijeru (Taoiseach) kako bi mu ukazalo na prijetnju za izvor zarade subjekata na koje se to odnosi. Podsjetilo je na odredbe iz obavijesti objavljene 1993. godine (vidi prethodni stavak 9.) i istaknulo da je upravo kupilo novi brod u vrijednosti od 1 milijun eura. Društvo podnositelj zahtjeva primilo je odgovor Ministarstva od 2. srpnja 2008. godine. U njemu je Ministarstvo obrazložilo da se moraju prikupiti referentni podaci za predmetno područje kako bi se obavila ocjena propisana Direktivom o staništima, kako ju je protumačio Sud EU-a. Ukazalo je na to da je luci Castlemaine dana prednost u tom postupku i da se već počelo s prikupljanjem potrebnih podataka. Dodalo je da će vlasti tražiti suglasnost Europske komisije za privremeni nastavak akvakulture.
  2. Društvu podnositelju sljedeći je mjesec izdano odobrenje za prikupljanje mlađi dagnji u luci s početkom na dan 23. kolovoza 2008. godine. Odobrenje je uključivalo niz uvjeta, uključujući da nositelju nije dopušteno prikupljanje mlađi dagnji na području ili područjima na kojima je ta djelatnost zabranjena. Istog je datuma Zakonskim instrumentom br. 347 iz 2008. zadržana na snazi privremena zabrana prikupljanja mlađi dagnji u luci Castlemaine te na 21 drugom području u državi. Privremena zabrana odnosila se isključivo na prikupljanje mlađi dagnji i nije obuhvaćala ubiranje dagnji koje su već ulovljene i prenesene u uzgajališta radi uzgoja.
  3. Društvo podnositelj zahtjeva dostavilo je 28. kolovoza 2008. godine dopis Ministarstvu u kojem ga je upozorilo na to da grabežljivci izlovljavaju mlađ dagnji koja je dostupna u luci i da će ga smatrati odgovornim za sve nastale gubitke. Dodalo je da traži da se zadovoljavajuće rješenje pronađe unutar deset dana ili će tražiti savjet o daljnjim pravnim koracima.
  4. Dana 3. listopada 2008. godine, nakon uspješnih pregovora Ministarstva i Komisije (vidi u nastavku), ministar je donio Zakonski instrument br. 395 iz 2008. kojim je luka Castlemaine uklonjena s popisa područja na kojima je zabranjeno prikupljanje mlađi dagnji. Stoga je društvo podnositelj zahtjeva moglo početi s prikupljanjem mlađi dagnji s datumom stupanja na snagu tog instrumenta, odnosno 5. listopada 2008. godine. Međutim, do tog su trenutka grabežljivci izlovili mlađ dagnji. Budući da je dagnjama potrebno dvije godine da sazriju, financijske posljedice privremene zabrane prikupljanja mlađi dagnji u luci Castlemaine iz 2008. godine osjetile su se tek 2010. godine. Te godine podnositelj zahtjeva nije imao na raspolaganju dagnje za prodaju, što je dovelo do procijenjenog gubitka od 289.599 eura.
  5. Društvo podnositelj zahtjeva tvrdilo je da nije postojala prikladna zamjena za mlađ lokalnih dagnji. Prijašnji pokušaji uvoza mlađi dagnji s drugih područja bili su neuspješni zbog visoke stope smrtnosti mlađi i pripadajućih troškova prijevoza. Tvrdilo je da je stoga u potpunosti ovisilo o upotrebi lokalnih resursa. Društvo podnositelj zahtjeva zatim je objasnilo da ne bi uložilo tolika sredstva u kupnju novog broda u svibnju 2008. godine da je postojalo bilo kakvo upozorenje o mogućoj zabrani prikupljanja mlađi dagnji te godine.
  6. Luka je u 2009. godini bila otvorena za prikupljanje mlađi dagnji od 30. travnja do 14. svibnja te od 15. rujna do 23. prosinca. Društvo podnositelj zahtjeva uspjelo je prikupiti uobičajenu količinu mlađi dagnji.
  7. U kolovozu 2009. godine ministar je, u skladu s pravom EU-a, uveo dodatan zahtjev za ribolov na PPO-ima ili PZP-ima, konkretno dozvolu Natura za ribolovna područja.
  8. Luka je u 2010. godini bila otvorena za prikupljanje mlađi dagnji od 29. travnja do 25. svibnja te od 30. kolovoza do 2. prosinca. Društvo podnositelj zahtjeva nije moglo obavljati svoju djelatnost u prvom razdoblju jer još nije ishodilo dozvolu Natura za ribolovno područje. Kada je napokon počelo s prikupljanjem krajem kolovoza, grabežljivci su opet izlovili mlađ dagnji, no društvo podnositelj zahtjeva uspjelo je prikupiti nekoliko tona mlađi. Procijenjeni gubitak za tu godinu iznosio je 119.941 euro.
  9. Vlada je ponudila sljedeća obrazloženja za mjere poduzete nakon presude Suda EU-a, a društvo podnositelj zahtjeva nije ih osporavalo. Ukazala je na to da je, čak i prije donošenja presude Suda EU-a, počeo postupak utvrđivanja načina na koji se ribolovna područja moraju ocijeniti u skladu s mjerodavnim direktivama EU-a. Nakon te presude Ministarstvo je odmah počelo s postupkom osiguranja usklađenosti s pravom EU-a u sektoru ribarstva. Taj je postupak uključivao domaća tijela odgovorna za ribarstvo (Bord Iascaigh Mhara – BIM), istraživanje mora (Pomorski institut) i očuvanje okoliša (Uprava za nacionalne parkove i divlju floru i faunu – NPWS). U roku od jednog mjeseca od donošenja presude, odnosno u siječnju 2008. godine, BIM je pripremio izvješće o raspodjeli ribolovnih područja za školjkaše (dredže) koja bi mogla dovesti do poremećaja ili značajnog poremećaja staništa, uključujući ribolov dagnji.
  10. Na sastanku   NPWS-a   i    Komisije    EU-a    održanom    u veljači 2008. godine Komisija je istaknula da se mora postupiti u skladu s presudom tako da se provedu potrebne ocjene za akvakulturu, a time i suoči s kumulativnim učincima drugih djelatnosti koje bi mogle negativno utjecati na područja mreže Natura 2000. Iako je uvažila da postoji potreba za određenom fleksibilnosti i da je većina irske akvakulture manjeg opsega, Komisija je smatrala da Irska ima obvezu pokrenuti pouzdan, razmjeran i znanstveni postupak.
  11. Nadležna domaća tijela složila su se u travnju 2008. godine da postoji privremena potreba za alternativnim pristupom ocjeni priobalnih ribolovnih područja dok traje prikupljanje referentnih podataka koji će omogućiti ocjenu prihvatljivosti koja je propisana pravom EU-a. U tu je svrhu predložen niz koraka. BIM je naredni mjesec sastavio radni dokument o ribarstvu na područjima mreže Natura 2000 koji je uključivao i studiju slučaja za luku Castlemaine. U studiji je navedeno da su posljedice prikupljanja mlađi dagnji za predmetno područje zanemarive. Društvo podnositelj zahtjeva tvrdilo je da je ta ocjena dosljedna onoj iz nacrta savjetodavnog dokumenta koji je 2000. godine pripremilo ministarstvo odgovorno za baštinu pod čijim je okriljem tada djelovao NPWS.
  12. Dana 30. srpnja 2008. godine Irska je Komisiji poslala svoj službeni odgovor na presudu Suda EU-a. U njemu je potvrdila da su potrebne ocjene ribolovnih područja i da se moraju prikupiti referentni podaci za predmetna područja. U odgovoru je ukazala i na to da će irske vlasti tražiti suglasnost Komisije za privremeni pristup.
  13. Početkom rujna 2008. godine Pomorski institut dostavio je Ministarstvu konačnu studiju naslovljenu „Ribolovna područja u mreži Natura 2000”. Ministarstvo se nadalo da će Komisija prihvatiti privremeni pristup djelatnostima u luci Castlemaine u kojoj je u predmetnom razdoblju situacija bila kritična. NPWS je isti mjesec upozorio na to da neće moći pružiti potrebna jamstva Komisiji ako ne bude imao na raspolaganju dovoljno financijskih sredstava i osoblja. Obavijestio je Ministarstvo da ocjene dostupne u tom trenutku nisu primjerene i da je istog mišljenja i Komisija. Potrebne su dodatne studije. Komisija je bila spremna dati svoju privremenu suglasnost za ribolov u luci Castlemaine ako se dostave dodatne studije i ako se Irska obveže da će ispuniti uvjete iz presude u roku od tri godine.
  14. Dana 2. listopada 2008. godine NPWS je Komisiji dostavio privremenu ocjenu prikupljanja mlađi dagnji u luci Castlemaine te je na temelju svoje ocjene te djelatnosti ukazao na to da nije vjerojatno da će ona imati značajan utjecaj na predmetno područje. Komisija se složila da se, s obzirom na tu privremenu ocjenu, ribolov u luci može dopustiti samo  godine pod uvjetom da Irska dostavi dokaze o iscrpnijim postupcima ocjene kako bi se i u budućnosti mogao dopustiti ribolov na tom području. Komisija je zatražila potvrdu da u domaćem pravu postoji prikladan temelj za osiguranje usklađenosti ribolovnih aktivnosti s direktivama. Zatražila je izmjene određenih aspekata ocjene, kao i izvješće o nadzoru. Smatralo se da se od tog trenutka luka Castlemaine može zakonski otvoriti. Idućeg dana, 3. listopada 2009. godine, ministar je potpisao Zakonski dokument (br. 395 iz 2009.) kojim je dopušteno da se s prikupljanjem mlađi dagnji nastavi od 5. listopada 2008. godine (vidi prethodni stavak 17).
  15. Krajem 2008. godine i početkom 2009. godine Komisija je ponovila svoj strogi zahtjev da se pripremi dugoročni plan o usklađivanju kako bi se moglo nastaviti s primjenom privremenog pristupa. NPWS je ukazao na vjerojatnost negativne ocjene zbog smanjenja populacije ptica te je ukazao na potrebu za dodatnim istraživanjima predmetnog područja.
  16. U siječnju 2009. godine irske vlasti uvjerile su Komisiju da su predane pripremi provjerljivog trogodišnjeg plana za usklađivanje s direktivama u   području    ribarstva  i  Ukazale su na 2 milijuna eura koji su od 2009. do 2010. godine dodijeljeni projektu opsežnog prikupljanja referentnih podataka. U ožujku 2009. godine Irska je Komisiji dostavila svoj „plan za postupanje u skladu s presudom”. Na temelju najboljih dostupnih podataka i ograničene količine dodatnih podataka prikupljenih u predviđenom razdoblju Komisija je odobrila privremeni pristup ocjeni uz uvjet da se uspostave strogi upravljački i nadzorni mehanizmi.
  17. Irske vlasti  i  Komisija  bile  su  u  kontaktu  tijekom  i   2010. godine u vezi s postupanjem u skladu s presudom i usklađenosti s mjerodavnim direktivama. Trebalo je provesti javno savjetovanje o potrebnim regulatornim izmjenama.
  18. Pomorski institut završio je ocjenu prihvatljivosti luke Castlemaine u travnju 2011. godine. U njoj su se na više od 130 stranica ocjenjivali utjecaji različitih vrsta akvakulture na područje na kojem se provode i zaključilo se da ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi se očekivali negativni utjecaji ribolova dagnji na okoliš. To je bila jedna od nekoliko ocjena koje je tužena država provela zbog presude Suda EU-a.

C.  Domaći postupak

1.  Visoki sud

  1. Zajedno s još jednim lokalnim društvom, koje nije izravno uključeno u uzgoj dagnji, nego je društvo za prodaju i izvoz koje se nalazi niže u lancu proizvodnje, društvo  podnositelj  zahtjeva   pokrenulo   je   u   veljači 2009. godine postupak protiv države pred Visokim sudom. Pozvalo se na niz osnova, konkretno povredu legitimnih očekivanja, nesavjesno obavljanje dužnosti i povredu ustavnog prava na zaradu.
  2. S obzirom na kašnjenje države u iznošenju svoje obrane u tužbenom postupku društvo podnositelj zahtjeva podnijelo je prijedlog za presudu zbog ogluhe koji je sud saslušao i o kojem je odlučio 13. srpnja 2009. godine. Država je iznijela svoju obranu 6. kolovoza 2009.
  3. U listopadu 2009. godine društvo podnositelj zahtjeva tražilo je dobrovoljno predočavanje dokumenata. Zatim je 14. prosinca 2009. godine podnijelo zahtjev za nalog o predočavanju dokumenata predsjedavajućem sucu Visokog suda koji je predmet pred njime ispitivao u travnju, svibnju i srpnju 2010. godine. Predsjedavajući sudac donio je rješenje 7. srpnja 2010. godine protiv kojeg je društvo podnositelj zahtjeva podnijelo žalbu pred Visokim Nalog  o  predočavanju dokumenata odobren je 18. listopada 2010. godine i u njemu je državi naloženo da predoči niz dokumenata u roku od osam tjedana. Dana 7. siječnja 2011. godine država je dala izjavu pod prisegom o predočavanju dokumenata. Iduće je godine, 17. listopada 2012. godine, dala dodatnu izjavu pod prisegom o predočavanju dokumenata.
  4. Dana 19. kolovoza 2011. godine društvo podnositelj zahtjeva iznijelo je izmijenjeni zahtjev u kojem je uputilo i na ograničenja primijenjena 2009. i 2010. godine.
  5. Dana 1. rujna 2011. godine društvo podnositelj zahtjeva pripremilo je tužbu za suđenje i potvrdilo da je spremna za raspravu. Sljedećih nekoliko mjeseci odvjetnik društva podnositelja zahtjeva i glavni državni odvjetnik razmijenili su nekoliko dopisa o raspravi u tužbenom postupku. Dana 9. svibnja 2012. godine društvo podnositelj zahtjeva zatražilo je određivanje datuma ročišta.
  6. Ročište je trajalo osam dana u studenome 2012. godine. Presuda je donesena 31. svibnja 2013. godine.
  7. Visoki sud presudio je u korist tužitelja. Raspravni sudac prihvatio je njihove dokaze da kupnja mlađi dagnji od subjekata koji posluju na drugim područjima ne bi bila izvediva za društvo podnositelja zahtjeva. Prvo je utvrdio da je došlo do povrede legitimnih očekivanja, i to kako slijedi:

„Izjava za tužitelje objavljena je i u vladinoj obavijesti i u obavijesti u glasniku iz 1993. godine. To je popraćeno i jamstvom. Događaji koji su uslijedili nakon toga, godišnja dodjela odobrenja za prikupljanje mlađi i stalna modernizacija poslovanja tužitelja stvorili su kontekst u kojem su tužitelji imali dobar razlog da se oslone na jamstvo da neće doći do izvanrednog prekida njihova poslovanja bez prikladnih znanstvenih razloga ili savjetodavnog postupka koji će tome prethoditi.”

  1. Visoki sud utvrdio je i da su vlasti odgovorne za „nesavjesno obavljanje dužnosti” jer nisu provele potrebna znanstvena ispitivanja ni nadzor kojima bi se dobili podaci propisani pravom EU-a. Smatrao je da je nepoduzimanje tih koraka bila povreda prava od strane ministra koja je dovela do toga da je društvu podnositelju zahtjeva zabranjen pristup luci u određenom razdoblju tijekom 2008. godine zbog čega je ono pretrpjelo financijski gubitak. Raspravni sudac prihvatio je dokaze koje je iznijelo društvo podnositelj zahtjeva o tome da se potrebna analiza mogla provesti u roku od dva mjeseca. Da je ona provedena, ne bi došlo do prekida djelatnosti društva podnositelja zahtjeva.
  2. Društvo podnositelj zahtjeva potraživao je naknadu za dobit izgubljenu zbog ograničenja u procijenjenom iznosu od 289.599 eura u 2008. godini odnosno 941 eura u 2010.  godini, odnosno ukupno 409.450 eura. Država je osporavala i osnovu za izračune društva podnositelja zahtjeva i visinu potraživane štete. Visoki sud odlučio je da potraživanje društva podnositelja zahtjeva treba smanjiti za otprilike trećinu. Stoga mu je dodijelio 275.000 eura na ime naknade gubitaka nastalih tijekom te dvije godine. Drugom lokalnom društvu dodijelio je 125.000 eura.

2. Vrhovni sud   

  1. Država je podnijela žalbu i na pitanje odgovornosti i na visinu dodijeljenih šteta. Dana 16. srpnja 2013. godine podnijela je žalbu Vrhovnom sudu. Društvo podnositelj zahtjeva podnijelo je protužalbu na procjenu visine štete. Dana 4. listopada 2013. godine Vrhovni sud konačno je riješio odlaganje. Dana 21. srpnja 2014. godine država je potvrdila da je žalba spremna za raspravu. Dana 31. srpnja 2014. godine predsjednik suda dao je žalbi prednost u postupanju. Ročište je održano od 29. do 30. travnja 2015. godine, a presuda je donesena 22. veljače 2016.
  2. Vrhovni sud jednoglasno je odbacio presudu Visokog suda o legitimnom očekivanju. Pri razmatranju tog pitanja sudac Clarke, s kojim su se složili i ostali članovi suda, izjavio je sljedeće:

„10.7. ... Jedina izjava za koju se može reći da je ministar izrijekom dao ... glasila je da ‘se ne predviđa’ da će se ograničiti tradicionalne djelatnosti. Ta je izjava dana u travnju 1993. godine u kontekstu europskog zakonodavstva o zaštiti okoliša koje se tek razvijalo te u kontekstu postupka kojim su se utvrdila područja u Irskoj namijenjena određivanju u smislu europskog zakonodavstva. Ne može se reći da je njome ministar neupitno zajamčio da nikada neće biti nikakvih negativnih posljedica. Posljedice koje će proizaći iz određivanja područja za potrebe europske zaštite okoliša bile su pitanje europskog prava.

10.8. Daljnjim razvojem događaja postalo je jasno da sa stajališta europskog prava ministar zakonski nema ovlast dopustiti neometani nastavak tradicionalnih djelatnosti na zaštićenim područjima osim ako je provedena ocjena prihvatljivosti odnosno sve do njezine provedbe. Ministar nije mogao dati veće jamstvo od toga da se, prema njegovom mišljenju, ne predviđaju nikakvi problemi za tradicionalne djelatnosti.

...

10.10. Nadalje, poziva se na činjenicu da je, kako je utvrdio raspravni sudac, ministar upoznat s trenutačnim djelatnostima [društva podnositelja zahtjeva] i da se one provode na temelju godišnjih pravnih mjera koje je ministar uspostavio, a koje su olakšale takozvano otvaranje luke. No činjenica da je u prošlosti možda došlo do pogreške ne može stvoriti legitimno očekivanje da će se ta pogreška ponoviti i u budućnosti. Činjenica da je ministar pogrešno mislio da će se tradicionalne djelatnosti, s kojima je ministar neupitno bio upoznat, moći i dalje obavljati pod uvjetom da ministar uspostavi odgovarajuće pravne mjere te da će se te pravne mjere moći uspostaviti u skladu s europskim pravom, a da se prije toga ne provede ocjena prihvatljivosti, ne može stvoriti legitimno očekivanje da će ta situacija postojati i u budućnosti.

10.11. Iako je neupitno da su nastali znatni troškovi i iako troškove nastale zbog izjave Sud može uzeti u obzir u svojoj ocjeni radi utvrđivanja bi li bilo prikladno dopustiti javnom tijelu da povuče danu izjavu, ti troškovi neće biti relevantni kada legitimno očekivanje kao prvo ni ne postoji.

10.12. U skladu s tumačenjem [Suda EU-a] obavljanje djelatnosti na zaštićenom području može se dopustiti isključivo nakon procjene prihvatljivosti. U ocjeni prihvatljivosti potrebno je na temelju znanstvene procjene isključiti rizike. Stoga se ministar, sa stajališta europskog prava, umjesto na nedokazani rizik trebao usredotočiti na dokazano nepostojanje rizika”.

  1. Kad je riječ o nesavjesnom obavljanju dužnosti, tri od pet sudaca potvrdilo je žalbu države. Dva člana većine izrekla su presudu.
  2. Sudac MacMenamin primijetio je da su se u ovom predmetu pojavila bitna razmatranja o politici. Pitanje o tome kako pružiti pravnu zaštitu pojedincima koji su pretrpjeli štetne učinke zbog neispravnog postupanja izvršne vlasti s razlogom je zabrinjavajuće. No izmjenama zakonodavstva o nepažnji i promjenama u formulaciji obveza države treba pristupiti oprezno i postupno uzimajući u obzir njihove dugoročne posljedice. Iako je neupitno da je postojao snažan javni interes da se osigura odgovarajuća ravnoteža između privatnih i javnih prava i dužnosti, postojao je snažniji javni interes da se osigura da vlada doista može obavljati svoje funkcije i da se rukovodeće službenike ne sprečava u donošenju odluka zbog straha od sudskog spora. Sudovi ne bi trebali postati svojevrsna zamjenska neizabrana vlada koja će preispitivati prima facie zakonito postupanje vlade u područjima u kojima ona ima diskrecijsko pravo kada tim postupanjem nisu premašene zakonske Nakon pregleda utvrđene domaće sudske prakse zaključio je da nesavjesno obavljanje dužnosti nije priznato u irskom pravu. Smatrao je da je u ovom predmetu Visoki sud utvrdio štetu tako općeg opsega i tako dugog višegodišnjeg trajanja da je upitno je li uopće riječ o sporu koji zahtjeva sudsko rješenje. Nije se moglo utvrditi je li šteta nastala činjenjem ili nečinjenjem. Nije bilo jasno u kojem je trenutku ministar neispravno postupio u pogledu tužitelja. Može se reći da je dopuštanjem nastavka obavljanja akvakulture prije 2008. godine ministar zapravo vodio računa o interesima društva podnositelja zahtjeva, čak i pod rizikom neusklađenosti s pravom EU-a. Nadalje je primijetio:

„36. Zatim se nužno postavlja dodatno pitanje o tome bi li, da je ministar od 2000. do 2008. godine poduzimao korake za prikupljanje potrebnih referentnih podataka, tuženici neizbježno pretrpjeli znatne gubitke zbog sličnog potrebnog prekida obavljanja djelatnosti u luci Castlemaine,  kao što je onaj koji je bio na snazi od   2008. godine. Ako su sporna iscrpna ispitivanja bila potrebna da bi se utvrdile referentne vrijednosti, jedino pitanje koje preostaje jest ono o tome kako su se ta ispitivanja mogla provesti u godinama koje prethode spornom razdoblju, a da pritom ne bi bilo potrebno u istoj ili sličnoj mjeri prekidati obavljanje djelatnosti u luci.”

  1. Zatim je uputio na zakonodavnu složenost situacije koja je obuhvaćala odredbe prava EU-a, ali i primarno i sekundarno domaće zakonodavstvo, te na složenost situacije s kojom se država suočila nakon presude Suda EU-a o povredi. U okolnostima tog predmeta nije bilo pravično ni razumno nametnuti odgovornost. Smatrao je da 2008. godine ministar nije imao dužnost pažnje u odnosu na tužitelje. Ministar je bio upoznat s njihovom situacijom, ali i sa situacijom drugih poduzeća u drugim dijelovima zemlje  koji  su  bili  u  istim     Od   2008. do  2010. godine  trebalo  je  provesti  gotovo  150 ispitivanja  za  mrežu  Natura 2000. Ne može se reći da je dužnost prema tužiteljima bila veća od dužnosti usklađivanja s pravom EU-a. Na probleme se naišlo i pri utvrđivanju odgovarajućeg standarda zaštite. Dodatni konceptualni problem bila je ideja da se državi nametne odgovornost za postupke koji su provedeni na temelju valjanih pravnih instrumenata radi izvršenja zakonske dužnosti. Sudac MacMenamin istaknuo je da šteta utvrđena u presudi protiv koje je uložena žalba nije proizašla iz povrede prava EU-a kao u predmetu Francovich (C-6/90 i C-9/90, EU:C:1991:428), nego iz štete koja je navodno nastala zbog provedbe prava EU-a nakon što je Sud EU-a utvrdio da je došlo do njegove povrede. U predmetu se pogriješilo jer se privatna dužnost ministra prema tužiteljima nastojala odvojiti od njegove opće javne dužnosti da osigura usklađenost s pravom EU-a o zaštiti okoliša i njegovu provedbu.
  2. Sudac Charleton složio se i primijetio da prema članku 6. Direktive o staništima ministar nema nikakvo diskrecijsko pravo. Istaknuo je tri važne činjenice. Prvo, na mnogima od otprilike 140 područja određenih na temelju Direktive o staništima i Direktive o pticama obavljao se neki oblik gospodarske Nakon presude Suda EU-a morale su se poduzeti hitne mjere kako bi se gospodarskim subjektima osigurala određena sloboda da barem u ograničenoj mjeri nastave sa svojim djelatnostima na tim područjima. Irski državni službenici to su u biti učinili kada su stupili u pregovore s Komisijom. Otprilike 40 područja bilo je morsko, uključujući luku Castlemaine. Drugo, država se nije čvrsto obvezala da nova ekološka kvalifikacija luke Castlemaine neće utjecati na djelatnosti društva podnositelja zahtjeva. Treće, luka se zatvorila i otvorila na temelju valjanih zakonskih instrumenata. Smatrao je da je to uklonilo sva pitanja o odgovornosti za nepažnju.
  3. Zatim je uputio na primarno zakonodavstvo o ribarstvu čiji je glavni cilj očuvanje nacionalnih ribljih rezervata i racionalno upravljanje njima. To je bila ključna činjenica u utvrđivanju na koga bi mogla pasti dužnost pažnje. U ispitivanju štete trebalo se početi od pitanja je li ministar imao dužnost pažnje prema društvu podnositelju zahtjeva. Oprezno je trebalo pristupiti tvrdnji da javne vlasti imaju dužnost pažnje u određenim okolnostima jer bi to moglo znatno otežati njihovo normalno Postojali su drugi načini na koje se moglo riješiti neispravno postupanje javnog tijela, primjerice sudskom kontrolom i traženjem naknade štete zbog zloupotrebe službenog položaja. Ponovio je da vlasti nisu imale drugog izbora. Ministar je postupio u skladu s pravom EU-a. Jedino što se može reći jest da se moglo odlučiti hoće li se određenim pogođenim područjima dati prednost pred drugim područjima. No teško je tvrditi da je luka Castlemaine zaslužila tu prednost u odnosu na druga područja. Zbog usmjeravanja resursa samo na određena područja subjekti na drugim područjima trebali bi duže čekati. Država se umjesto toga odlučila za strategiju ustrajnih pregovora s Komisijom kako bi pokušala izvući najbolje iz loše situacije na korist korisnika svih predmetnih područja.
  4. Koncept nesavjesnog obavljanja dužnosti još nije bio prepoznat u domaćem pravu. Ono bi dovelo do smanjenja povjerenja u zakone, a donošenje državnih odluka bilo bi podređeno mišljenjima stručnjaka koji nisu pod vladinim pritiskom. Značilo bi i neopravdano pripisivanje sudovima funkcija koje nisu predviđene Ustavom. Ministar je izvršavao ovlasti na temelju statuta i svaka njegova odluka propisno je iskazana u zakonskom instrumentu. S obzirom na opće ciljeve očuvanja iz primarnog zakonodavstva nije postojala zakonska dužnost prema društvu podnositelju zahtjeva. Ministar nije imao diskrecijsko pravo da oslobodi bilo kojeg gospodarskog subjekta od primjene pravila EU-a. Nije postojala dužnost pažnje prema društvu podnositelju zahtjeva na temelju koje bi se moglo utvrditi postupanje s nepažnjom. Dužnost pažnje zapravo je postojala prema široj zajednici, a odnosila se na zaštitu okoliša.
  5. U ime manjine sudac Clarke smatrao je da bi presudu Visokog suda u dijelu koji se odnosi na nepažnju trebalo potvrditi kad je riječ o događajima iz 2008. godine. Kad je riječ o događajima iz 2010. godine, primijetio je da društvo podnositelj zahtjeva nije iznijelo dokaze kojima bi se uspostavila uzročna veza između navodnog propusta ministra i nemogućnosti društva da te godine obavlja svoju djelatnost. Stoga u tom pogledu nije imalo temelj za tužbu protiv države.
  6. Primjenjujući relevantna načela na ovaj predmet, sudac Clarke pojasnio je da ministar 2008. godine nije mogao imati dužnost da se suzdrži od zatvaranja luke do provedbe ocjene prihvatljivosti jer bi to bilo u suprotnosti s pravom EU-a. Otvaranje luke bilo je dopušteno samo u skladu s privremenim mjerama koje se usuglasilo s Komisijom. Stoga je pravo pitanje sljedeće:

„15.4. S obzirom na izmjene europskog prava je li ministar prema onima koji su, prema njegovom znanju (i do tog trenutka s njegovim dopuštenjem), obavljali djelatnosti na zaštićenim područjima imao dužnost pažnje da osigura postojanje ocjene (ocjena) prihvatljivosti i drugih znanstvenih dokaza koji bi omogućili donošenje odluke o tome treba li dopustiti nastavak obavljanja tradicionalnih djelatnosti te, kada bi postojali odgovarajući dokazi, ima li dužnost omogućiti odobrenje tih djelatnosti?”

  1. Smatrao je da iz činjenica u ovom predmetu proizlazi da postoje potrebni elementi predvidljivosti i bliskosti. Ministar je bio dobro upoznat s djelatnostima koje su se obavljale u luci Castlemaine. S obzirom na izjavu objavljenu 1993. godine znao je i da bi se mogao pojaviti problem u vezi s tim djelatnostima. Stoga je ministar bio potpuno svjestan da, ako ne poduzme sve potrebno da bude sposoban donijeti održivu odluku o nastavku obavljanja tradicionalnih djelatnosti na predmetnim područjima, to bi moglo znatno utjecati na subjekte koji se njima bave. Nema sumnje da bi se smatralo da bi, da je u istom položaju kao ministar, privatni subjekt imao dužnost pažnje prema takvim subjektima. Nadalje je primijetio da je određeno razdoblje prije presude Suda EU-a ministru trebalo postati jasno da postoji opasnost da će se umjesto argumenata države potvrditi argumenti Komisije. U tom bi slučaju odmah nastao problem zbog nepostojanja potrebnih znanstvenih podataka za provedbu ocjene prihvatljivosti, što bi dovelo barem do privremenog prekida djelatnosti društva podnositelja zahtjeva i drugih subjekata koji posluju na zaštićenim područjima. Oni su tvorili malu i konkretnu skupinu subjekata s kojima je u velikoj mjeri bio upoznat i ministar i Ministarstvo
  2. Kad je riječ o postojanju bilo kakvih kompenzacijskih čimbenika politike, ponovio je da se ovaj predmet ne odnosi na pitanja politike, diskrecijskog prava ili sudske odluke. U njemu se nije govorilo o raspodjeli resursa ili donošenju zakonskih odluka, nego o navodnoj dužnosti ministra da poduzme razumne korake kako bi osigurao da se nalazi u pravom položaju da donese odluku na temelju europskog prava i mjerodavnih irskih mjera. Pojasnio je da se u određenoj mjeri slaže s mišljenjem suca MacMenamina da u razdoblju nakon presude Suda EU-a nije nastala nikakva posebna dužnost pažnje ministra. U tom su trenutku vlasti bile u nepovoljnom položaju jer su trebale donijeti brojne odluke o raspodjeli resursa koji su bili potrebni za provedbu ocjena prihvatljivosti na predmetnim područjima. No postupci i odluke iz 2008. godine i kasnijih godina nisu bili relevantni za dužnost pažnje kako ih je on definirao:

„15.31. ... Ministar je pogriješio jer nije uspostavio mjere za prikupljanje odgovarajućih znanstvenih podataka koji bi omogućili provedbu ocjene prihvatljivosti u trenutku kada je već duže vremena bilo jasno, s obzirom na stajalište koje je zauzela Komisija, da u najmanju ruku postoji sumnja u ispravnost ministrovog stajališta.

...

15.33. ... Čini mi se da dužnost pažnje, za koju tvrdim da je trebala pasti  na ministra, zapravo ne proizlazi iz usklađivanja interesa niti ne uključuje nijedan aspekt neosporne opće javne dužnosti koju ministar mora obavljati. Koje je interese ministar pokušavao uskladiti kada se odlučio za neprikupljanje potrebnih znanstvenih informacija i podataka (usprkos obrazloženom mišljenju Komisije) prije odluke Suda EU-a? Koju bi se opću javnu dužnost na bilo koji način narušilo prikupljanjem tih podataka? Nema dokaza koji ukazuju na to da se odluka o neprikupljanju potrebnih podataka temeljila na nekoj politici, diskrecijskom pravu ili sudskoj odluci.”

  1. Naposljetku se nije složio s većinom da bi se poslovanje društva podnositelja zahtjeva prekinulo u svakom slučaju da je Direktiva o staništima ispravno primijenjena u ranijem razdoblju. Prema sucu Clarkeu dokazi koje je prihvatio Visoki sud odnosili su se na činjenicu da su se potrebni podaci mogli prikupiti i analizirati u relativno kratkom razdoblju, čime bi se izbjegao prekid uobičajenih djelatnosti društva podnositelja zahtjeva. Stoga je postojala uzročna veza između neprikupljanja relevantnih podataka i provedbe ocjene u ranijem razdoblju te prekida djelatnosti podnositelja zahtjeva u 2008. godini.
  2. Kad je riječ o štetama, sudac Clarke primijetio je da su se mišljenja društva podnositelja zahtjeva i države znatno razilazila u pogledu načina na koji bi se gubitke društva trebalo procijeniti. Smatrao je da bi poteškoće s dokazima i brojčanim podacima onemogućile Vrhovnom sudu da izvrši pravičan i pravedan izračun. Da je žalba države odbačena, ispravni postupak bilo bi vraćanje pitanja šteta Visokom sudu na ponovnu procjenu.

 II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Složeni zakonski sustav kojim je uređen uzgoj dagnji opisan je u jednoglasnoj presudi Vrhovnog suda o pitanju legitimnog očekivanja.
  2. Ukratko, obveza posjedovanja dozvole za ribarski brod utvrđena je člankom 4. Zakona (o izmjenama zakona) o ribarstvu iz 2003. kako je umetnut člankom 97. Zakona o morskom ribarstvu i pomorskoj nadležnosti iz 2006. Upis tih brodova u Registar ribarskih brodova obvezan je na temelju Uredbi o trgovačkim brodovima (upis u registar, natpis i brojevi ribarskih brodova) iz 2005.
  3. Člankom 13. Zakona o morskom ribarstvu i pomorskoj nadležnosti iz 2006. ministru se dodjeljuje ovlast da upravlja morskim ribarstvom i uređuje ga u skladu sa zajedničkom ribarstvenom politikom EU-a u okviru sustava odobrenja. To se primjenjuje na prikupljanje mlađi dagnji. U odobrenju se među ostalim navodi količina mlađi dagnji koje nositelj odobrenja može prikupiti, vremena i datumi kada je prikupljanje dopušteno i područje akvakulture na koje se mlađ može premjestiti. Na  temelju  članka 15. Zakona ministar ima ovlast dopuniti zajedničku ribarstvenu politiku uredbama kojima se propisuju mjere ograničavanja ili regulatorne mjere čiji je cilj zaštita, očuvanje ili omogućivanje održivog iskorištavanja riba ili racionalno upravljanje ribarstvom. Takvim se mjerama može među ostalim zabraniti ili ograničiti ribolov na određenom području ili u određenom razdoblju.
  4. Člankom 6. Zakona o (izmjenama zakona o) ribarstvu iz 1997. obvezuje se subjekte za akvakulturu na posjedovanje dozvole za njihovu djelatnost. Osim toga, u skladu sa Zakonima o priobalju donesenima od 1933. do 2011. godine ti subjekti moraju imati zakup ili posjedovati dozvolu ministra.
  5. Direktiva o staništima prenesena je u irsko pravo Uredbama o (prirodnim staništima u) europskim zajednicama iz 1997. (Zakonski instrument br. 94 iz 1997.). U njima je predviđena mogućnost da svaka osoba koja dobije obavijest o klasifikaciji područja ima pravo prigovoriti na uključivanje tog područja na popis predloženih područja (Uredba 5), kao i mogućnost da se u određenim okolnostima dobije naknada ako ministar odbije odobriti određeni poduhvat ili djelatnost nakon ocjene prihvatljivosti utjecaja tog pothvata ili djelatnosti na područje s popisa (Uredba 20).
  6. Prethodno navedene uredbe zamijenjene su Uredbama o (prirodnim staništima u) europskim zajednicama iz 2011. (Zakonski instrument br. 477 iz 2011.). U skladu sa zahtjevima iz prava EU-a svako javno tijelo mora izvršavati svoje funkcije na način kojim se ne narušava cjelovitost područja mreže Natura 2000
  7. Mjerodavni dio članka 3. Zakona o Europskoj konvenciji o ljudskim pravima iz 2003. glasi:

„3 (1) Osim ako nije u skladu s nekom drugom zakonskom odredbom (osim ovim Zakonom) ili vladavinom prava, svako državno tijelo izvršava svoje funkcije u skladu s obvezama države iz odredbi Konvencije.

(2) Osoba koja je pretrpjela povredu, gubitak ili štetu zbog povrede stavka 1. može, ako nije raspoloživo nijedno drugo pravno sredstvo za štete, pokrenuti postupak za naknadu štete zbog povrede obveze pred Visokim sudom (ili u slučaju primjene stavka 3. pred Okružnim sudom), a Sud može toj osobi dodijeliti naknadu štete (ako postoji) koju smatra prikladnom.

...”

 II. MJERODAVNO PRAVO EU-a

A.    Ugovor o osnivanju Europske zajednice

  1. Postupak zbog povrede pokrenut je protiv tužene države na temelju članka 226. UEZ-a (sada članak 258. UFEU-a), koji glasi kako slijedi:

„Ako smatra da neka država članica nije ispunila neku obvezu na temelju Ugovora, Komisija o tom predmetu, nakon što je dotičnoj državi dala priliku da se očituje, daje obrazloženo mišljenje.

Ako dotična država ne postupi u skladu s mišljenjem u roku koji odredi Komisija, Komisija taj predmet može uputiti Sudu Europske unije.”

  1. Ako država ne postupi u skladu s presudom o povredi, Komisija može pokrenuti još jedan postupak zbog povrede pred Sudom EU-a u kojem može odrediti paušalni iznos ili novčanu kaznu koju predmetna država članica mora platiti, a koju smatra primjerenom s obzirom na okolnosti (članak 228. UEZ-a, sada članak 260. UFEU-a).
  2. U skladu s pravom EU-a, ako ne primijeni direktivu ili je primijeni djelomično, neispravno ili neprikladno, država članica EU-a mogla bi snositi odgovornost za to. Utvrđivanje te odgovornosti države, koja se često naziva i odgovornost Francovich, ovisi o ispunjenju nekoliko uvjeta razvijenih u sudskoj praksi Suda EU-a, konkretno: cilj vladavine prava do čije je povrede došlo mora biti dodjela prava pojedincima, povreda mora biti dovoljno teška i mora postojati izravna uzročna veza između povrede obveze države i štete koju su pretrpjeli oštećenici (vidi Francovich i drugi, C-6/90 i C-9/90, EU:C:1991:428; Brasserie du Pêcheur i Factortame, spojeni predmeti C-46/93 i C-48/93, EU:C:1996:79, i Dillenkofer i drugi, spojeni predmeti C-178/94, C-179/94, C-188/94, C-189/94 i C-190/94, EU:C:1996:375)

B.    Direktiva o pticama

  1. Upućuje se na presudu u predmetu C-418/04 za detaljni prikaz sadržaja i izvršenja Direktive o pticama. Konkretno, države članice obvezalo se na klasifikaciju područja koja su s obzirom na broj i veličinu najprimjerenija kao posebna zaštićena područja za očuvanje vrsti  iz  Priloga I. toj Direktivi. Postalo je jasno da prema Direktivi o pticama, kako je tumači Sud EU-a, ako se određena vrsta navedena u tom Prilogu pojavljuje na području određene države članice, ta država članica mora odrediti PZP za tu vrstu, zatim da se ta obveza klasifikacije nužno ne prestaje primjenjivati ako to područje više nije primjereno, te da je stvarna mogućnost da određena vrsta ponovno naseli to područje temelj za prethodno navedenu obvezu klasifikacije (vidi, među ostalim, predmet C- 418/04, stavci 36., 39., 83. i 88.).

C.    Direktiva o staništima

  1. Članak 6. Direktive o staništima glasi kako slijedi:

„Članak 6.

1. Za posebna područja očuvanja, države članice utvrđuju potrebne mjere za očuvanje koje prema potrebi uključuju odgovarajuće planove upravljanja, posebno priređene za ta područja ili integrirane u druge razvojne planove te odgovarajuće zakonske, administrativne ili ugovorne mjere koje odgovaraju ekološkim zahtjevima prirodnih stanišnih tipova iz Priloga I. i vrstama iz Priloga II. koji su prisutni na tim područjima.

2. Države članice poduzimaju odgovarajuće korake kako bi se u posebnim područjima očuvanja izbjeglo pogoršanje prirodnih staništa i staništa vrsta, kao i uznemiravanje vrsta za koje su ta područja određena, u mjeri u kojoj bi takvo uznemiravanje moglo utjecati na ciljeve ove Direktive.

3. Svaki plan ili projekt koji nije izravno povezan s upravljanjem područjem ili potreban za njegovo upravljanje, ali bi na njega mogao imati značajan utjecaj, bilo pojedinačno bilo u kombinaciji s ostalim planovima ili projektima, predmet je ocjene prihvatljivosti utjecaja koje bi mogao imati na to područje, s obzirom na ciljeve očuvanja područja. U svjetlu zaključaka procjene utjecaja na područje i sukladno odredbama stavka 4., nadležna tijela državne vlasti odobravaju plan ili projekt tek nakon što se uvjere da on neće negativno utjecati na cjelovitost dotičnog područja te, ako je to potrebno, nakon dobivanja mišljenja od šire javnosti.

4. Ako se, unatoč negativnoj procjeni utjecaja na područje i u nedostatku drugih pogodnih mogućnosti, plan ili projekt ipak moraju provesti zbog imperativnih razloga prevladavajućeg javnog interesa, uključujući interese socijalne ili gospodarske prirode, država članica poduzima sve kompenzacijske mjere kako bi osigurala zaštitu koherentnosti mreže Natura 2000. Ona Komisiju izvješćuje o usvojenim kompenzacijskim mjerama.

Kad se u određenom području nalazi prioritetni prirodni stanišni tip i/ili prioritetna vrsta, mogu se razmatrati samo ona pitanja koja se odnose na zdravlje ljudi ili javnu sigurnost, na korisne posljedice od primarnog značaja za okoliš ili, nastavno na mišljenje Komisije, na ostale imperativne razloge prevladavajućeg javnog interesa.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1

  1. Društvo podnositelj zahtjeva prigovorilo je na temelju članka 8. Konvencije i članka 1. Protokola br. 1 zbog utjecaja na njegovo pravo na zaradu koji je proizašao iz privremene zabrane prikupljanja mlađi dagnji u 2008. godini.
  2. Vlada je osporila tu tvrdnju.
  3. Sud, kao stručnjak za pravnu karakterizaciju postupka, smatra da ovaj prigovor treba razmotriti samo na temelju članka 1. Protokola br. 1 jer se u dopisu Vladi u kojoj ju se obavještava o zahtjevu upućuje na taj članak.
  4. Članak 1. Protokola br. 1 glasi kako slijedi:

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

A.    Dopuštenost

1.   Tvrdnje stranaka

(a)  Vlada

  1. U svom odgovoru na pitanje o kojem ju je obavijestio Sud Vlada je smatrala da bi prigovor trebalo proglasiti nedopuštenim jer nisu iscrpljena domaća pravna sredstva. Istaknula je da članak 3. Zakona o Europskoj konvenciji o ljudskim pravima iz 2003. (u daljnjem tekstu: „Zakon iz 2003.”) obvezuje sva državna tijela, uključujući ministarstva, da izvršavaju svoje funkcije u skladu s obvezama države iz Konvencije. Ako ona ne ispune tu svoju dužnost, a nije raspoloživo nijedno drugo pravno sredstvo, osoba koja je pretrpjela povredu, gubitak ili štetu može tražiti naknadu štete pred Visokim sudom. Bilo je jasno iz niza predmeta o kojima se odlučivalo pred domaćim sudovima da je to pravno sredstvo dostupno u praksi. No društvo podnositelj zahtjeva zanemarilo je taj pravni lijek za svoj prigovor na temelju članka 1. Protokola br. 1. Vlada je zatim tvrdila da se društvo podnositelj zahtjeva nije pozvalo na svoja istovjetna prava iz Ustava u kojem se izrijekom prepoznaju pravo na privatno vlasništvo (članak 40.3.2.) i, implicitno, pravo na zaradu (članak 40.3.1.). Društvo podnositelj zahtjeva nije pokrenulo postupak u pogledu tih pitanja pred domaćim sudovima.
  2. Vlada je tvrdila da nije došlo do primjenjivosti članka 1. Protokola br. 1 jer ni jedna činjenica u predmetu ne ukazuje na to da društvo podnositelj zahtjeva polaže ikakvo pravo na „vlasništvo”. Imalo je samo dopuštenje, dodijeljeno u okviru posebno složenog regulatornog okvira i podložno strogim uvjetima, da obavlja ribolov prirodnog resursa koji se smatra i nacionalnim blagom. Iako bi se upravno odobrenje u načelu moglo smatrati „vlasništvom” za potrebe članka 1. Protokola br. 1, to vrijedi samo u slučaju kada odobrenje stvara legitimno očekivanje da će se ostvariti ili steći određeni interes. Situacija nije bila takva u ovom predmetu. Društvo podnositelj zahtjeva nije moglo imati legitimno očekivanje da će mu biti dopušten ribolov u luci u razdoblju u kojem želi neovisno o ekološkim zahtjevima i mogućim povredama obveza države iz prava EU-a.
  3. Vlada je zatim smatrala da je prigovor očigledno neosnovan s obzirom na ograničen opseg zabrane i njezin ograničen utjecaj na djelatnosti društva podnositelja zahtjeva. Ona je utjecala samo na prikupljanje mlađi dagnji, i to samo na kratko razdoblje dok su trajali pregovori između države i Komisije. Nije došlo do prekida ostalih aspekata poslovanja društva podnositelja zahtjeva, odnosno uzgajanja dagnji i njihovog ubiranja kada sazriju. Zabrana nije utjecala na dozvolu za brod društva podnositelja zahtjeva ni na upis broda u registar, što znači da je društvo moglo prikupljati mlađ dagnji na drugim područjima. Moglo je i kupiti potrebne sirovine od drugih subjekata. Stvarni uzrok gubitaka podnositelja zahtjeva u 2008. godini nije bilo zatvaranje luke, nego grabežljivci koji su uvijek prisutan prirodni rizik.

 (b) Društvo podnositelj zahtjeva

  1. Društvo podnositelj zahtjeva tvrdilo je da je iscrpilo domaća pravna sredstva. Kako je izrijekom navedeno u presudi Visokog suda, njegov tužbeni zahtjev sadržavao je argument koji se temeljio na ustavnom pravu na zaradu. Budući da je Visoki sud potvrdio tužbeni zahtjev po druge dvije osnove, nije bilo potrebno presuditi i o tom ustavnom aspektu. U svom podnesku Vrhovnom sudu društvo se pozvalo na pravo na zaradu. Stoga je domaćim sudovima pružilo mogućnost da ispitaju suštinu tog prigovora. Kad je riječ o pozivanju na Zakon iz 2003., pravno sredstvo iz članka 3. relevantno je samo kada nije raspoloživo nijedno drugo pravno sredstvo. Društvo je iskoristilo druga prikladna pravna sredstva, pri čemu je prednost dalo pravu na tužbu zbog nepažnje iz običajnog prava. Prigovor koji sad podnosi pred Sudom podnesen je i na domaćoj razini.
  2. Društvo podnositelj zahtjeva tvrdilo je da njegov prigovor nije očigledno neosnovan. Iako nisu prekinute sve njegove djelatnosti, sporna zabrana prikupljanja mlađi dagnji od lipnja do 1. srpnja te ponovno od 23. kolovoza do 5. listopada 2008. godine značila je da su odobrenja koje je dobilo za tu godinu bila bezvrijedna. Istaknulo je da dozvola za brod koju posjeduje obuhvaća samo akvakulturu. Stoga se nije mogla iskoristiti za druge namjene kako tvrdi Vlada. Ne može se tvrditi da je društvo podnositelj zahtjeva naprosto moglo prikupljati mlađ dagnji na drugim područjima za koje nije postojala zabrana jer bi ta aktivnost bila ograničena brojem raspoloživih parkova ličinki, postojanjem drugih subjekata i trgovačkim zahtjevima s kojima je država upoznata. Nadalje, brod nije bio prikladan za drugu vrstu morskog ribolova jer je izrađen za upotrebu u mirnim, estuarijskim vodama. Zbog privremene zabrane ribolova u luci društvo te godine nije moglo iskoristiti svoj novi, skupi brod za ono za što je namijenjen. Nadalje, mogućnost kupnje mlađi dagnji od drugih dobavljača nije bila izvediva u trgovačkom smislu zbog velikih troškova prijevoza i visoke stope mortaliteta mlađi. Društvo podnositelj zahtjeva ukazalo je na to da je  tu  činjenicu  prihvatio  Visoki    Zaključno,  društvo   podnositelj zahtjeva nije imalo stvarnu mogućnost da u 2008. godini održi svoje poslovne djelatnosti na njihovoj uobičajenoj razini.
  3. Društvo podnositelj zahtjeva istaknulo je da država nikada prije, ni 2008. godine ni u domaćem postupku, nije navela da je društvo moglo ili trebalo promijeniti svoj model poslovanja. Prijedlog da subjekt treba promijeniti važne aspekte svog poslovanja nije prikladan odgovor na tužbeni zahtjev za naknadu gubitaka zarade ili tužbeni zahtjev radi miješanja u vlasništvo. Dapače je čak prešutno priznanje da se utjecalo na prava društva.
  4. Vladin pokušaj da izbjegne odgovornost za gubitak mlađi dagnji tvrdnjom da je do njega došlo iz prirodnih razloga ne može se prihvatiti. Vlasti se pravodobno upozorilo na utjecaj grabežljivaca na morsko dno, što znači da su one bile svjesne posljedica dugotrajnog zatvaranja luke. Iako su prirodni grabežljivci uvijek prisutni, zbog kasnog otvaranja luke oni su te godine uspjeli u potpunosti istrijebiti izlegnutu mlađ dagnji.
  5. Kad je riječ o području primjene članka 1. Protokola br. 1, društvo podnositelj zahtjeva podsjetilo je da je koncept „vlasništva” vrlo širok. Smatralo je da su dozvole koje posjeduje trgovačke i da je bilo dovoljno vjerojatno da će se interesi povezani s njima ostvariti. To je stvorilo legitimno očekivanje o učinkovitom uživanju prava povezanih s vlasništvom. Stoga se te dozvole treba smatrati vlasništvom. Istina je da je u odobrenju za prikupljanje mlađi dagnji navedeno da nositelju nije dopušten ribolov na zabranjenom području. No do 2008. godine zabrana nikada nije uvedena za luku Castlemaine, pa nije bilo razloga zbog kojih bi društvo podnositelj zahtjeva moglo predvidjeti taj razvoj događaja. Zbog privremene zabrane društvo podnositelj zahtjeva nije moglo 2008. godine iskoristiti razne dozvole u svom posjedu, kao ni iskoristiti svoj novi brod za njegovu predviđenu namjenu, što je dovelo do gubitka zaliha dagnji koje bi se mogle staviti na tržište 2010. godine te posljedičnog gubitka tržišta i klijenata.

2. Ocjena Suda

(a) Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

  1. Kad je riječ o obveznom iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava, Sud upućuje na dobro utvrđena načela u svojoj sudskoj praksi (kako su konkretno ponovljena u predmetima Gherghina protiv Rumunjske (odl.) [VV], br. 42219/07, stavci 83. – 89., 9. srpnja 2015., i Vučković i drugi protiv Srbije (preliminarni prigovor) [VV], br. 17153/11 i 29  drugih,  stavci 69. – 77., 25. ožujka 2014.).
  2. Konkretno podsjeća da države ne moraju odgovarati pred međunarodnim tijelom za svoje postupanje sve dok nisu dobile mogućnost da stvari isprave u okviru svog pravnog sustava. Stoga su osobe koje se žele pozvati na nadzornu ovlast Suda za prigovore protiv države obvezne prvo iskoristiti pravna sredstva koja su im na raspolaganju u okviru nacionalnog pravnog sustava. Zbog toga obveza iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava podrazumijeva da podnositelji zahtjeva moraju iskoristiti uobičajena pravna sredstva koja su im dostupna i dovoljna za njihove prigovore na temelju Konvencije.
  3. U domaćem postupku u ovom predmetu društvo podnositelj zahtjeva pozvalo se na niz osnova pred Visokim sudom (vidi prethodni stavak 32.) koji je primijetio da je tužbeni zahtjev „višedimenzionalan”, pri čemu je „glavno pitanje u predmetu” bila tvrdnja o nepažnji. Sud smatra da, s obzirom na glavni prigovor društva podnositelja zahtjeva protiv države, njegova zadaća nije dovoditi u pitanje to što se društvo pozvalo na  legitimno očekivanje i nesavjesno obavljanje dužnosti. S obzirom na različite presude Visokog suda i Vrhovnog suda to se ne čini kao nerazumni izbor jer bi društvo na taj način, ako se presudi u njegovu korist, moglo izravno ispraviti sporno stanje (Vučković, prethodno citirano, stavak 74.).
  4. Sud stoga primjećuje da, iako se društvo podnositelj zahtjeva nije izrijekom pozvalo na članak 1. Protokola br. 1, u svom podnesku pred Visokim sudom pozvalo se na ustavno pravo na zaradu i pritom tvrdilo da vlasti nisu izvršile potrebno odvagivanje njegova prava i potrebe za zaštitom okoliša. Vlada je uputila i na to da je ustavno pravo na zaradu „istovjetno” relevantnom aspektu članka 1. Protokola br. 1. Sud je stoga uvjeren da je pri iznošenju svog argumenta podnositelj zahtjeva u suštini iskazao ovdje podnesen prigovor tijekom domaćeg postupka. Osim toga, društvo podnositelj zahtjeva dostavilo je na zahtjev Suda primjerak svojih pisanih podnesaka Vrhovnom sudu. Sud primjećuje da je i u njima ponovio svoj argument o ustavnom pravu te izrijekom naveo da ne odustaje ni od jednog aspekta predmeta o kojima se u potpunosti raspravljalo pred Visokim sudom.
  5. Kad je riječ o Zakonu iz 2003., Sud primjećuje da se, s obzirom na formulaciju članka 3. stavka 2., naknada štete može potraživati na temelju te odredbe ako nije raspoloživo nijedno drugo pravno sredstvo za štete. S obzirom na to da je društvo podnositelj zahtjeva tražilo naknadu štete putem drugih pravnih sredstava, Vlada nije dovoljno objasnila kako i zašto bi Zakon iz 2003. u ovakvom predmetu zamijenio druga potencijalno učinkovita pravna sredstva, kao ni zašto bi, kako je već prethodno navedeno, Sud trebao smatrati da ovdje podnesen prigovor nije u suštini iznesen pred domaćim sudovima.
  6. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i materijal dostupan Sudu, ovaj prigovor ne može se odbaciti zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.

 (a) Je li prigovor obuhvaćen područjem primjene članka 1. Protokola br. 1

  1. Sud će sada razmotriti Vladin prigovor da članak 1. Protokola br. 1 nije primjenjiv na prigovor društva podnositelja zahtjeva, odnosno da je prigovor nespojiv ratione materiae s tom odredbom.
  2. U tom pogledu podsjeća da pojam „vlasništva” u smislu članka 1. Protokola br. 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno na posjedovanje fizičkih dobara i ne ovisi o službenoj kategorizaciji u domaćem pravu: neka druga prava i interesi koji predstavljaju imovinu također se mogu smatrati „vlasničkim pravima”, a stoga i „vlasništvom” u smislu ove odredbe. Pitanje koje treba razmotriti jest je li u okviru okolnosti predmeta, koje se razmatraju u cjelini, podnositelj zahtjeva stekao pravo na materijalni interes zaštićen tom odredbom (vidi, među brojnim drugim izvorima prava,  Brosset-Triboulet  i   drugi   protiv   Francuske   [VV],   34078/02, stavak 65., 29. ožujka 2010.).
  3. Kad je riječ o poslovnim djelatnostima za koje se mora ishoditi dozvola, Sud upućuje na analizu mjerodavne sudske prakse u predmetu Malik protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 23780/08, stavci 91. – 92., 94., 13. ožujka 2012.:

„91. U predmetima koji su se odnosili na dodjelu dozvola za obavljanje djelatnosti Sud je ukazao na to da je opoziv ili povlačenje dozvole miješanje u prava podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva, uključujući ekonomske interese povezane s osnovnom  djelatnosti  (vidi  Fredin  protiv  Švedske  (br. 1),  18. veljače 1991.,  stavak 40., Serija A br. 192, za više informacija o dozvoli za iskorištavanje šljunčare, i mutatis mutandis Tre Traktörer AB protiv Švedske,  7. srpnja 1989.,  stavak 53.,  Serija A br. 159, za više informacija o dozvoli za točenje alkoholnih pića u restoranu, vidi i Rosenzweig i Bonded Warehouses Ltd. protiv Poljske, br. 51728/99, stavak 49., 28. srpnja 2005., koji se odnosio na dozvolu za vođenje carinskog skladišta). U tom je pogledu, konkretno u predmetu Tre Traktörer AB, Sud primijetio da je stalno posjedovanje dozvole jedan od glavnih uvjeta za obavljanje djelatnosti društva podnositelja zahtjeva te da je njezino povlačenje negativno utjecalo na goodwill i vrijednost restorana (stavci 43. i 53. presude Suda).     

  92. Iako je Sud u nekim predmetima potvrdio da dozvola sama po sebi predstavlja „vlasništvo” za potrebe članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, bitno je napomenuti da u tim predmetima to pitanje nije bilo obuhvaćeno sporom među strankama pa Sud nije trebao detaljnije ispitati prirodu predmetnog vlasništva. U svakom je slučaju objasnio da je, prema njegovoj sudskoj praksi, ukidanje valjane dozvole za obavljanje djelatnosti miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva (vidi Bimer S.A. protiv Moldavije, br. 15084/03, stavak 49., 10. srpnja 2007., i Megadat.com SRL protiv Moldavije, br. 21151/04, stavci 62. – 63., 8. travnja 2008.). Jasno je da su se u oba predmeta dozvole odnosile na obavljanje osnovne djelatnosti.

...

94... U predmetima koji su se odnosili na privremeno oduzimanje ili opoziv dozvola ili odbijanje upisa osoba na popis pojedinaca s pravom obavljanja određenog zvanja Sud je „vlasništvom” smatrao predmetnu osnovnu poslovnu ili profesionalnu praksu. Sud u pravilu smatra da je svako ograničenje upisa u registar i izdavanja dozvola povezanih s poslom koji obavlja poduzeće ili određenim profesionalnim zvanjem sredstvo kojim dolazi do miješanja u poslovnu ili profesionalnu praksu.”

  1. U skladu s prethodno navedenim Sud smatra da se ovaj predmet odnosi na „vlasništvo”, odnosno osnovnu djelatnost akvakulture društva podnositelja zahtjeva. Istina je, kao što je Vlada istaknula, da su sve dozvole i odobrenja  u  posjedu  društva  podnositelja  zahtjeva  bili  valjani  i   godine. U tom se pogledu ovaj predmet razlikuje od predmeta koje je prije razmatrao Sud, a koji su se odnosili na ukidanje ili opoziv dozvole zbog kojeg je došlo do prekida trgovačke djelatnosti (vidi, među brojnim izvorima prava, Tre Traktörer AB, prethodno citirano, u kojem je dozvola društva podnositelja zahtjeva za točenje alkoholnih pića povučena, što je dovelo do zatvaranja njegova poduzeća ubrzo nakon toga, vidi i Vékony protiv Mađarske, br. 65681/13, stavak 29., 13. siječnja 2015., koji se odnosio na zakonsko ukidanje dozvole podnositelja zahtjeva za prodaju duhana nakon čega je ubrzo uslijedilo zatvaranje njegova poduzeća). No Sud primjećuje da je i utvrdio da se članak 1. Protokola br. 1 primjenjuje čak i kada se predmetna dozvola ne povuče, no smatra se da je lišena svoje biti (Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije [VV], br. 38433/09, stavci 177. – 178., ECHR 2012).
  2. Uzimajući u obzir potrebu da se nadiđu prividne činjenice i da se ispita stvarna situacija na koju se prigovara u ovom predmetu, Sud smatra da je ispravno smatrati privremenu zabranu prikupljanja mlađi dagnji tijekom predmetnih razdoblja 2008. godine ograničenjem dozvole, konkretno dozvole za prikupljanje mlađi dagnji izdane za 2008. godinu, koja je povezana s uobičajenim poslovanjem društva.
  3. Sud stoga smatra da činjenice predmeta pokazuju da je došlo do miješanja domaćih vlasti u pravo društva podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva, uključujući ekonomske interese povezane s osnovnom djelatnosti. No Sud će u svojem ispitivanju prirode i opsega tog miješanja uzeti u obzir činjenicu da se sporno miješanje sastojalo od privremene zabrane dijela djelatnosti podnositelja zahtjeva obuhvaćenih dozvolom, da odobrenje nije povučeno ni opozvano i da je odobrenje na temelju kojeg je društvo podnositelj zahtjeva obavljao svoju djelatnost bilo podložno određenim uvjetima. Ispitivanje Suda treba tumačiti u tom ograničenom i konkretnom kontekstu (vidi, mutatis mutandis, Malik, prethodno citirano, stavak 95. i stavci nakon njega).
  4. Iz toga slijedi da ovaj prigovor nije nespojiv ratione materiae s člankom 1. Protokola br. 1. Ne može se smatrati ni očigledno neosnovanim u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije ni nedopuštenim ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B.  Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Društvo podnositelj zahtjeva

  1. Društvo podnositelj zahtjeva tvrdilo je da je došlo do neopravdanog miješanja domaćih vlasti u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva. Budući da je smatralo da je u potpunosti bilo lišeno upotrebe svojih dozvola u predmetnom razdoblju, smatralo je da to predstavlja de facto oduzimanje njegova vlasništva. U suprotnom se nemogućnost iskorištavanja odobrenja za prikupljanje mlađi dagnji može smatrati, kako je priznato u sudskoj praksi Suda, lišenjem društva podnositelja zahtjeva sredstava za zaradu u 2008. godini.
  2. Do miješanja je došlo jer su domaće vlasti na samom početku pogrešno shvatile zahtjeve iz prava EU-a nakon čega je uslijedilo neprikladno ili neispravno postupanje kao odgovor na presudu Suda EU-a. Podnositelj zahtjeva smatrao je da je država u oba ta slučaja postupila s nepažnjom. Kad je riječ o razdoblju prije presude Suda EU-a, smatrao je da su domaće vlasti trebale prepoznati da država ne poštuje svoje obveze iz EU-a već u trenutku objave posljednjeg obrazloženog mišljenja Komisije u srpnju 2003. godine. Budući da to nije prepoznala, država je izgubila mogućnost da se pravodobno uskladi s pravom EU-a na temelju izrađenog plana, čime bi se izbjegao prekid uobičajenih djelatnosti društva podnositelja zahtjeva. Iako je istina da su se vlasti našle u teškom položaju u 2008. godini nakon presude Suda EU-a, isključivo su one bile odgovorne za to stanje stvari.
  3. Društvo podnositelj zahtjeva kritiziralo je i način na koji je država odgovorila na presudu Suda EU-a. Smatralo je da su domaće vlasti u mjesecima koji su uslijedili nakon presude mogle u okviru pregovora s Komisijom dogovoriti privremene mjere kojima bi se omogućilo otvaranje luke na dan 23. kolovoza 2008. godine. Zatim je kritiziralo i nedostatak informacija i izostanak savjetovanja tijekom tog razdoblja. Pogođena društva obaviještena su tek u posljednjoj fazi da se luka neće otvoriti za prikupljanje mlađi dagnji 9. lipnja 2008. godine, a nisu dobila ni mogućnost da iznesu prigovore povezane s ostvarivanjem zarade. Upućujući na različite interakcije između irskih i europskih službenika tijekom 2008. godine, društvo podnositelj zahtjeva primijetilo je da one u praksi nisu rezultirale konkretnim napretkom u ispunjenju zahtjeva iz prava EU-a, činjenica koju je primijetio i Visoki sud. Stoga u predmetnim okolnostima odgovor države nije bio prikladan.
  4. Kad je riječ o zakonitosti miješanja, društvo podnositelj zahtjeva iznijelo je kritike na nekoliko aspekata sekundarnog zakonodavstva donesenog 2008. godine (vidi prethodne stavke 15. – 17.). Tvrdilo je da ti instrumenti nisu dovoljno jasni ni pristupačni. Zatim je tvrdilo da je Zakonski instrument br. 347 iz 2008., prema kojem je privremena zabrana trajala do 5. listopada 2008., formuliran neprecizno i nejasno. Nije bilo jasno odnosi li se zabrana samo na prikupljanje mlađi dagnji i mogu li se i dalje obavljati drugi aspekti akvakulture. Iako je taj instrument stupio na snagu 23. kolovoza 2008. godine, objavljen je u službenom glasniku tek 5. rujna 2008. godine. Podnositelj zahtjeva smatrao je da je Zakonski instrument br. 395 iz 2008., kojim je dopušteno prikupljanje mlađi dagnji u luci, također nejasan.
  5. Društvo podnositelj zahtjeva uvažilo je da je zaštita okoliša bila legitiman cilj kojem je država težila, no naglasilo je da se njegov prigovor ne odnosi na taj cilj sam po sebi, nego na način na koji je država postupala kako bi ga ostvarila te na posljedice njezinih pogrešaka koje je pritom počinila.
  6. Kad je riječ o razmjernosti miješanja, društvo podnositelj zahtjeva tvrdilo je da, iako luka Castlemaine nije bila jedino pogođeno područje, društva koja u njoj posluju dovedena su u neviđeno tešku situaciju jer nije postojao alternativan način nabave mlađi dagnje, što je prepoznao i Visoki sud. Subjekti koji posluju na drugim PZP-ima nisu se suočili tom poteškoćom. Na primjer, subjekti koji posluju na istočnoj obali mogli su prikupljati mlađ dagnji na nekom drugom području u Irskom moru. Iako je luka bila zatvorena ograničeno razdoblje, to je izravno dovelo do potpunog gubitka dobiti društva podnositelja zahtjeva u 2010. godini, a posljedice su se nastavile osjećati i nakon toga s obzirom na gubitak tržišta i klijenata. Budući da za te znatne gubitke nije postojala nikakva naknada, na društvo podnositelja zahtjeva pao je pojedinačan i prekomjeran teret. Stoga nije uspostavljena pravična ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite temeljnih prava društva podnositelja zahtjeva.
  7. Naposljetku, društvo podnositelj zahtjeva odbacilo je Vladinu tvrdnju da je riječ o situaciji u kojoj se treba primijeniti sudska praksa Suda iz predmeta Bosphorus (Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi protiv Irske [VV], br. 45036/98, ECHR 2005-VI). U konkretnim okolnostima ovog predmeta nije se propisno moglo pretpostaviti da je tužena država ispunila zahtjeve Konvencije. Da se to i moglo pretpostaviti, mora se i pobiti s obzirom na to da je zaštita prava društva podnositelja zahtjeva bila „očigledno manjkava”. Vladi se ne može dopustiti da sada pretvori u vrlinu ono što je na samom početku bio propust države da ispuni svoje pravne obveze iz prava EU-a. Društvo podnositelj zahtjeva nije osporilo da je država imala obvezu uskladiti se s pravom EU-a. Ključna je činjenica ta da je država mogla to učiniti na razuman i organiziran način prije i nakon presude Suda EU-a. No nije to učinila zbog vlastitih dugotrajnih pravnih pogrešaka i neprimjerenih pokušaja da ih ispravi nakon presude o povredi. Posljedice tih pogrešaka snosilo je društvo podnositelj zahtjeva.

 (b) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da su vlasti poduzele postupke iz ovog predmeta kako bi ispunile stroge obveze države iz prava EU-a, kako je potvrđeno u presudi Suda EU-a. Budući da nije postojalo diskrecijsko pravo ni sloboda procjene, na ovu bi situaciju trebalo primijeniti sudsku praksu iz predmeta Bosphorus. S obzirom na to da se pravom EU-a u jednakoj mjeri štite temeljna prava, treba se pretpostaviti da domaće vlasti u ovom predmetu nisu odstupile od zahtjeva Konvencije.
  2. Vlada je tvrdila i da se bilo kakvo miješanje u prava društva podnositelja zahtjeva može smatrati isključivo „nadzorom upotrebe” vlasništva koji se provodio iz općeg interesa. U ovom predmetu opći je interes bio jasan: zaštita okoliša u skladu sa zahtjevima prava EU-a. Kao što je Sud više puta potvrdio u svojoj sudskoj praksi, riječ je o važnom pitanju koje svakim danom postaje sve važnije za suvremeno društvo. Kako bi potkrijepila svoj argument, Vlada je uputila na niz predmeta o kojima je presuđivao ovaj  Sud,  konkretno:   Depalle   protiv   Francuske   [VV],   34044/02, ECHR 2010, Malfatto i Mieille protiv Francuske, br. 40886/06  i  51946/07,  6. listopada 2016.,  Matczyński   protiv   Poljske,   br. 32794/07,  15. prosinca 2015.,  Alatulkkila  i   drugi   protiv   Finske,   br. 33538/96, 28. srpnja 2005., i Posti i Rahko protiv Finske, br. 27824/95, ECHR 2002–VII. Pokušaji ostvarivanja tog cilja nisu ograničeni na konkretne okolnosti društva podnositelja zahtjeva, nego obuhvaćaju sve subjekte za akvakulturu koji posluju na određenim područjima duž obale.
  3. Nadalje, kada prevlada opći interes zajednice za očuvanjem okoliša, opravdano je dopustiti domaćim vlastima široku slobodu procjene. To obuhvaća i način izvršenja i utvrđivanje opravdanosti posljedica izvršenja. Čak i ozbiljno miješanje u pravo vlasništva može se opravdati razlozima povezanima sa zaštitom okoliša. U određenim situacijama koje uključuju nadzor vlasništva mogla bi se uskratiti isplata naknade.
  4. Vlada je odbacila tvrdnju društva podnositelja zahtjeva da je sporno miješanje opća zabrana. Na temelju prava EU-a vlasti su privremeno bile spriječene u dodjeli odobrenja za obavljanje djelatnosti koja bi mogla utjecati na područje očuvanja prirode zbog nepostojanja potrebne ocjene prihvatljivosti za dvadeset četiri (poslije dvadeset dva) obalna područja u tuženoj državi. Vlasti su uložile sve napore kako bi osigurale da se što prije ukine zabrana u luci Castlemaine te da u tom kontekstu to područje ima prednost. To je uključivalo i privremenu ocjenu koja je provedena što brže i dostavljena Komisiji 2. listopada 2008. godine. Zabrana u luci Castlemaine ukinuta je tri dana nakon toga. Vlada je ponovila da je odobrenje za prikupljanje mlađi dagnji društva podnositelja zahtjeva i dalje bilo valjano u tom razdoblju i da je ono imalo pravo nastaviti upotrebljavati svoj brod unutar ograničenja iz mjerodavnih dozvola.
  5. Zaključno, Vlada je smatrala da činjenice predmeta nisu ukazivale na nepostojanje razumnog odnosa razmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se htio postići. Uspostavljena je pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite prava društva podnositelja zahtjeva. Ne može se reći da je društvo podnositelj zahtjeva moralo snositi pojedinačan i prekomjeran teret.

2. Ocjena Suda

(a) Miješanje

  1. Kao što je prethodno navedeno, sporne aktivnosti tužene države pokazuju da je došlo do miješanja u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva (vidi prethodni stavak 90.). Kad je riječ o prirodi miješanja, a s obzirom na vrlo specifičnu prirodu vlasništva društva podnositelja zahtjeva, Sud se ne slaže s tvrdnjom društva podnositelja zahtjeva da je miješanje gotovo bilo de facto oduzimanje vlasništva. Miješanje se zapravo mora razmotriti kao „nadzor upotrebe vlasništva” koji je obuhvaćen drugim stavkom članka 1. Protokola br. 1 (vidi, na primjer, Werra Naturstein GmbH & Co KG  protiv  Njemačke,  32377/12,  stavak 41., 19. siječnja 2017.). Kao što  je  prethodno  navedeno  (vidi stavak 90.), u svojoj ocjeni miješanja Sud će uzeti u obzir da je društvo podnositelj zahtjeva obavljalo svoje djelatnosti u skladu s uvjetima koje svake godine utvrđuje ministar prilikom izdavanja odobrenja za prikupljanje mlađi dagnji te da 2008. godine to odobrenje nije povučeno ni opozvano, nego je na njega nametnuto privremeno ograničenje.

 (a) Ispunjenje zahtjeva iz drugog stavka

 (i) Zakonitost i svrha miješanja

  1. Kad je riječ o zakonitosti miješanja, Sud upućuje na zaključke većine članova Vrhovnog suda prema kojima je luka privremeno zatvorena za prikupljanje mlađi dagnji na temelju valjanog sekundarnog zakonodavstva kako bi država ispunila svoje obveze iz prava EU-a (vidi prethodne stavke 45. i 46.)
  2. Međutim, društvo podnositelj zahtjeva tvrdilo je da zakonski instrumenti br. 347 i 395 iz 2008. nisu bili u skladu s načelom pravne sigurnost jer, prema njegovu mišljenju, nisu bili dovoljno jasno formulirani. Također je istaknulo činjenicu da je prvi od tih instrumenata službeno objavljen tek dva tjedna nakon što je stupio na snagu.
  3. Kao što je Sud često navodio, „zakoni” koji se spominju u članku 1. Protokola br. 1 odnose se na isti koncept koji se spominje i drugdje u Konvenciji. Iz toga slijedi da, osim što je u skladu s domaćim pravom države ugovornice, primjena pravnih normi na kojima se temelji oduzimanje imovine trebala bi biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva. Kad je riječ o pojmu „predvidljivosti”, njegov opseg u velikoj mjeri ovisi o sadržaju predmetnog instrumenta, o području koje treba pokrivati te o broju i statusu onih na koje se odnosi (vidi općenito Vistiņš i Perepjolkins protiv Latvije [VV], br. 71243/01, stavci 95. – 99., 25. listopada 2012., s daljnjim upućivanjima).
  4. Ne dovodeći u pitanje kritike društva podnositelja zahtjeva, Sud smatra da društvo nikako nije moglo imati sumnje o tome kakvi su priroda i opseg ograničenja primijenjena na luku u 2008. godini kao ni o tome koji im je pravni temelj. Kao što je već navedeno (vidi prethodni stavak 14.), društvo podnositelj zahtjeva bilo je u izravnom kontaktu s Ministarstvom i odmah ga se obavijestilo o odluci ministra da se luka ne može otvoriti za prikupljanje mlađi dagnji od 9. lipnja nadalje. Kad je riječ o drugim njegovim djelatnostima koje nisu bile obuhvaćene ograničenjem, društvo podnositelj zahtjeva nije ukazalo na to da ga je bilo kakva pravna nesigurnost spriječila u njihovu obavljanju. Upravo suprotno, na temelju informacija  iz  spisa  o  prihodima  društva  podnositelja  zahtjeva   za 2008. godinu može se zaključiti da je te godine ono normalno poslovalo. Kad je riječ o činjenici da je Zakonski instrument br. 347 službeno objavljen u službenom glasniku otprilike dva tjedna nakon što je stupio na snagu, Sud zaključuje ponovno na temelju informacija iz spisa da je društvo podnositelj zahtjeva bilo u potpunosti svjesno da će luka biti zatvorena duže razdoblje s obzirom na to da je prigovorilo na tu situaciju u svom dopisu Ministarstvu od 28. kolovoza 2008. godine. Nadalje, s obzirom na opći pravni kontekst u ovom predmetu, koji uključuje sekundarno zakonodavstvo, primarno zakonodavstvo, direktive EU-a i presudu Suda EU-a, Sud smatra da relativno kratka odgoda u objavi Zakonskog instrumenta br. 347 nije dovoljan razlog da se dovodi u pitanje „zakonitost” miješanja u ovom predmetu. Kao što je već navedeno, nije osporeno da je društvo podnositelj zahtjeva bilo u stalnom kontaktu s Ministarstvom i da ga se obavještavalo o svakom važnom razvoju situacije. Nitko nije tvrdio da društvo podnositelj zahtjeva, kao gospodarski subjekt koji je dugi niz godina aktivan u sektoru akvakulture, nije bilo upoznato s dugotrajnom fazom koja je prethodila postupku pred sudom, a u kojoj su sudjelovali Europska komisija i tužena država, kao ni s presudom o povredi od 13. prosinca 2007. koja se konkretno odnosila na akvakulturu.
  5. Kad je riječ o svrsi miješanja, jasno je da je njegov cilj bila zaštita okoliša. Kako je Sud često navodio, riječ je o pitanju koje je sve važnije u današnjem društvu i koje je postalo cilj čija obrana izaziva stalan i trajan interes javnosti, a time i javnih vlasti (vidi, na primjer, Depalle, prethodno citirano, stavak 81., i Matczyński, prethodno citirano, stavak 101.). Javne vlasti preuzimaju odgovornost koja bi u praksi trebala rezultirati njihovom intervencijom u odgovarajućem vremenu kako bi se osiguralo da zakonske odredbe donesene u svrhu zaštite okoliša nisu potpuno neučinkovite (vidi, na primjer, C. Fiercolect Impex S.R.L. protiv Rumunjske, br. 26429/07, stavak 65., 13. prosinca 2016.). Osim toga, u ovom su predmetu sporne mjere poduzete kako bi se osiguralo da tužena država ispuni svoje obveze iz prava EU-a, što je Sud također priznao kao legitiman cilj od općeg interesa i velikog značaja (vidi Bosphorus, prethodno citirano, stavak 150., Lohuis i drugi protiv Nizozemske, br. 37265/10, stavak 54., 30. travnja 2013., Michaud protiv Francuske, br. 12323/11, stavak 100., ECHR 2012, i Coopérative des agriculteurs de la Mayenne i Coopérative laitière Maine- Anjou protiv Francuske (odl.), br. 16931/04, ECHR 2006-XV).

(i) Razmjernost miješanja

(α) Primjenjivost pretpostavke iz predmeta Bosphorus

  1. Sud prvo mora ispitati treba li, kako je tvrdila Vlada, pretpostaviti da je tužena država ispunila zahtjeve iz članka 1. Protokola br. 1, tj. treba li se primijeniti sudska praksa iz predmeta Bosphorus na okolnosti u ovom predmetu. Ponavlja da primjena pretpostavke istovjetne zaštite u pravnom sustavu EU-a ovisi o dva uvjeta. Prvi je uvjet da sporno miješanje mora biti povezano isključivo s međunarodnom pravnom obvezom tužene države u čijem ispunjenju domaće vlasti nemaju nikakvog manevarskog Drugi je uvjet da se u cijelosti iskoristi potencijal nadzornog mehanizma predviđenog pravom EU-a za koji je Sud utvrdio da pruža zaštitu istovjetnu onoj koju pruža Konvencija (vidi, među najnovijim izvorima, Avotiņš protiv Latvije [VV], br. 17502/07, stavci 101. – 105., ECHR 2016, s daljnjim upućivanjima).
  2. Kad je riječ o prvom uvjetu, Sud podsjeća da je u svojoj sudskoj praksi skretao pažnju na to da u pravnom sustavu EU-a postoji razlika između uredbe, koja je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama, i direktive, koja je obvezujuća u smislu rezultata koji se mora postići, no oblik i načini njegova postizanja ostavljeni su na izbor državama članicama (vidi Avotiņš, prethodno citirano, stavak 106., i Michaud, prethodno citirano, stavak 113., uzimajući u obzir razliku između tog predmeta i predmeta Bosphorus).
  3. U ovom je predmetu obveza tužene države proizlazila prvenstveno iz članka 6. stavka 3. Direktive o staništima. U postupku zbog povrede utvrđeno je da Irska nije ispunila svoje obveze iz te Direktive, što znači da je država imala dužnost postupiti u skladu s presudom Suda EU-a i da se sekundarno zakonodavstvo mora ispitati u kontekstu tog postupka. Iako je stoga bilo jasno da tužena država mora ispuniti zahtjeve iz Direktive i, bez odgode, iz presude Suda EU-a, u oba je slučaja riječ o ciljevima koji se moraju postići i ni u jednom nije propisan način na koji se ti zahtjevi moraju ispuniti. Stoga tužena država u tom pogledu nije bila u cijelosti lišena manevarskog prostora. Upravo suprotno, domaće vlasti imale su prostora za pregovore s Komisijom o koracima koji će se poduzeti (vidjeti prethodne stavke 22. – 27.). To je, na prijedlog tužene države, uključivalo i davanje prednosti luci Castlemaine i posebne privremene mjere samo za nju, koje su provedene uz suglasnost Kao što je Sud prethodno naveo, postojanje određenog manevarskog prostora može onemogućiti primjenu pretpostavke  istovjetne  zaštite  (vidi  Michaud,   prethodno   citirano, stavak 113., vidi i M.S.S. protiv Belgije i Grčke  [VV],  br. 30696/09,  stavak 338., ECHR 2011). Sud ostavlja otvorenim pitanje bi li presuda Suda EU-a na temelju članka 258. UFEU-a u drugim okolnostima u cijelosti lišila predmetnu državu članicu manevarskog prostora. Međutim, utvrđuje da se u okolnostima u ovom predmetu u pogledu potrebe za ispunjavanjem zahtjeva iz mjerodavne direktive EU-a ne može primijeniti pretpostavka iz predmeta Bosphorus.
  4. Nadalje, u pogledu legitimne potrebe za ispunjenjem ciljeva zaštite okoliša i s time povezanih zahtjeva iz prava EU-a sama tužena država navela je da ima široku slobodu procjene u tom pogledu.
  5. Sud stoga mora utvrditi je li miješanje u pravo društva podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva opravdano u skladu s člankom 1. Protokola br.1.

(β) Opravdanje za miješanje

  1. Prema dobro utvrđenoj praksi drugi stavak članka 1. Protokola br. 1 mora se tumačiti s obzirom na načelo iskazano u prvoj rečenici te odredbe. To znači da se miješanjem mora postići „pravična ravnoteža” između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite prava temeljnih prava pojedinaca. Struktura članka 1. Protokola br. 1 kao cjeline, a time i njegova drugog stavka, odražava to nastojanje za postizanjem ravnoteže: mora postojati razuman odnos razmjernosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži. Pri utvrđivanju je li taj zahtjev ispunjen Sud uvažava da država ima široku slobodu procjenu u odabiru načina izvršenja i u utvrđivanju jesu li posljedice izvršavanja opravdane s obzirom na opći interes da se postigne cilj predmetnog zakona. Potrebna ravnoteža neće se postići ako predmetna osoba mora snositi pojedinačan i prekomjeran teret (vidi, među brojnim drugim izvorima,  Depalle,  prethodno  citirano,  stavak 83.).
  2. Sud će prvo uzeti u obzir posljedice privremenih ograničenja primijenjenih na luku 2008. godine koje je pretrpjelo društvo podnositelj zahtjeva. U tom se pogledu mora voditi računa da društvo podnositelj zahtjeva obavlja trgovačku djelatnost koju domaće vlasti strogo i temeljito uređuju te da se mlađ dagnji prikuplja u skladu s uvjetima navedenima u odobrenjima koje se dodjeljuju zasebno za svaku godinu. To uključuje uvjet, koji je izrijekom naveden u odobrenju koje je podnositelju zahtjeva dodijeljeno u kolovozu 2008. godine, da prikupljanje mlađi dagnji nije dopušteno na području na kojem tu djelatnost zabrani ministar. Nadalje, za ocjenu Suda važna je i činjenica da je Vrhovni sud jednoglasno utvrdio da društvo podnositelj zahtjeva nije imao pravni temelj za legitimno očekivanje da će mu uobičajeno poslovanje biti omogućeno u 2008. godini nakon što je Sud EU-a utvrdio da Irska nije ispunila svoje obveze iz prava EU-a (vidi prethodni stavak 42.). Kako je izrijekom naveo taj sud, daljnjim razvojem događaja postalo je jasno da sa stajališta europskog prava ministar zakonski nema ovlast dopustiti neometani nastavak tradicionalnih djelatnosti na zaštićenim područjima.
  3. Sud nadalje primjećuje da, iako je tvrdilo da je gotovo u zadnji tren obaviješteno o   zatvaranju   luke   za   prikupljanje   mlađi   dagnji   u lipnju 2008. godine, društvo podnositelj zahtjeva gospodarski je subjekt i stoga ne može tvrditi da nije bilo uopće upoznato s mjerodavnim pravnim odredbama i razvojem situacije. Zapravo se može očekivati da će s velikim oprezom obavljati svoje djelatnosti te da će posvetiti posebnu pozornost procjeni rizika koji su povezani s tim djelatnostima (vidi Pine Valley Developments Ltd i drugi protiv Irske, 29. studenoga 1991., stavak 59., Serija A br. 222, i, mutatis mutandis, Forminster Enterprises Limited protiv Češke Republike, br. 38238/04, stavak 65., 9. listopada 2008.). Kao što je već navedeno, Sud smatra da je društvo podnositelj zahtjeva, barem od datuma presude Suda EU-a u kojoj se izrijekom spominjao sektor akvakulture u ovom predmetu (13. prosinca 2007.), a nedvojbeno i od trenutka kada je Komisija 2004. godine pokrenula postupak zbog povrede, trebalo biti svjesno da postoji rizik od prekida njegovih uobičajenih trgovačkih djelatnosti ili da će barem doći do nekih posljedica za njegove trgovačke djelatnosti. Opseg i posljedice bilo koje presude o povredi ne mogu se predvidjeti (vidi stavak 125. u nastavku), no očito je da se nije mogao isključiti rizik od prekida na određeno vrijeme. Taj čimbenik ne može se zanemariti pri ocjeni tereta koji je snosilo društvo podnositelj zahtjeva. U tom smislu Sud primjećuje da je društvo podnositelj zahtjeva svoj novi brod kupilo u svibnju 2008. godine bez obzira na prethodno navedeni rizik. Iako nijedna stranka pred Sudom nije iznijela primjedbe o tome, društvo podnositelj zahtjeva ukazalo je Visokom sudu da bi razmotrilo druge mogućnosti, na primjer najam plovila te godine, da je znalo da će se 2008. godine uvesti ograničenja prikupljanja mlađi dagnji.
  4. Kad je riječ o gubitku dobiti društva podnositelja zahtjeva, stranke se nisu složile oko toga je li se taj gubitak mogao izbjeći ili barem smanjiti. Vlada je u cijelom postupku tvrdila da je društvo podnositelj zahtjeva moglo kupiti mlađ dagnji od drugih subjekata, što je društvo podnositelj zahtjeva osporavalo. Uputilo je na to da je Visoki sud uvažio da se mlađ dagnji pokušala kupiti u prethodnim razdobljima i da se pokazalo da to nije izvedivo, i to ne samo zbog dodatnih troškova povezanih s time, te je tvrdilo da Vrhovni sud nije izmijenio taj zaključak. Sud je uzeo je u obzir zaključak Visokog suda o tom pitanju. Kad je riječ o Vrhovnom sudu, iako je točno da nije izrijekom izmijenjen, predmetni zaključak izgubio je svoj pravni značaj s obzirom na obrazloženje većine. Sud zatim primjećuje da, iako je u presudi Vrhovnog suda skrenula pažnju na zaključak Visokog suda o tom pitanju, manjina je uputila i na probleme s dokazima i brojčanim podacima, kao i na činjenicu da su u računovodstvenoj evidenciji društva podnositelja zahtjeva za 2008. godinu zabilježeni znatni rashodi za mlađ dagnji za što su pred Visokim sudom dana različita i oprečna objašnjenja. Manjina je stoga potvrdila da Vrhovni sud ne bi nikako mogao ispravno ocijeniti štete koje se mogu pripisati društvu podnositelju zahtjeva čak i da je utvrđena odgovornost.
  5. Stranke se zatim nisu složile ni oko toga bi li društvo podnositelj zahtjeva moglo prikupljati mlađ dagnji na nekom drugom području s obzirom na to da bi mu njegovo odobrenje to omogućilo. Tužena država uputila je na odobrenja dodijeljena drugim subjektima u luci Castlemaine za prikupljanje mlađi izvan luke. Čini se da to pitanje nije postavljeno pred domaćih sudovima, koji ga nisu spomenuli u svom obrazloženju.
  6. S obzirom na prethodno navedeno, iako je sporno miješanje imalo osjetan negativni utjecaj na poslovanje društva podnositelja zahtjeva, Sud nije u položaju da može utvrditi kao činjenicu da je gubitak dobiti društva podnositelja zahtjeva u 2010. godini bio neizbježna posljedica privremenog zatvaranja luke u 2008. godini koja se nije mogla umanjiti.
  7. Treba podsjetiti i da nisu sve djelatnosti društva podnositelja zahtjeva prekinute 2008. godine. Premještanje i ubiranje dagnji unutar luke bili su omogućeni, pa nije bilo nikakvih posljedica za dobit društva podnositelja zahtjeva u 2008. godini.
  8. Sud zatim primjećuje da, iako se čini da država u luci Castlemaine nije u cijelosti ispunila zahtjeve iz Direktive do barem 2011. godine, kada je završena ocjena prihvatljivosti za to područje, država je nakon pregovora uspjela dobiti suglasnost Komisije da se omogući nastavak prikupljanja mlađi dagnji puno ranije, odnosno od 5. listopada 2008. godine. Iako se time nije izbjegao odgođeni gubitak povezan s 2008. godinom, društvo podnositelj zahtjeva sljedeće je godine moglo nastaviti obavljati svoje uobičajene djelatnosti te je ostvarilo normalnu razinu dobiti u 2011. godini, što je vidljivo iz njegove računovodstvene evidencije priložene njegovom zahtjevu za pravičnom naknadom. Kao što je već navedeno, uzrok problema u prikupljanju mlađi dagnji koji su se pojavili 2010. godine nije bio povezan s time, odnosno uzrok im je bio propust da se pravodobno ishodi dozvola (vidi prethodne stavke 21. i 49.). Oni nisu sastavni dio ovog prigovora.
  9. Teret koji je snosilo društvo podnositelj zahtjeva mora se odvagati u odnosu na opći interes zajednice.
  10. Sud je već potvrdio da su ciljevi kojima je težilo sporno miješanje bili legitimni (vidi prethodni stavak 109.). Kao što se često navodi u sudskoj praksi, u slučaju politika za zaštitu okoliša u kojima prevladava opći interes zajednice države imaju slobodu procjene koja je šira nego kada su u pitanju samo građanska prava (vidi Depalle, prethodno citirano, stavci 83. – 84., s daljnjim upućivanjima). Pri provedbi tih politika država se konkretno može miješati u sferu javnog vlasništva te čak, u određenim okolnostima, predvidjeti izostanak naknade u brojnim situacijama koje su obuhvaćene konceptom nadzora upotrebe vlasništva (Antunes Rodrigues protiv Portugala, br. 18070/08, stavak 32., 26. travnja 2011.). Kao što je Sud utvrdio, kada je u pitanju mjera kojom se nadzire upotreba vlasništva, izostanak naknade čimbenik je koji se uzima u obzir pri utvrđivanju je li postignuta pravična ravnoteža, no on sam po sebi nije povreda članka 1. Protokola br. 1 (Depalle, prethodno citirano, stavak 91.).
  11. Društvo podnositelj zahtjeva krivilo je domaće vlasti jer nisu ispravno shvatile svoje obveze iz članka 6. stavka 3. Direktive o staništima. Međutim, Sud smatra da se za potrebe članka 1. Protokola br. 1 ne smije tumačiti da činjenica da je utvrđeno da tužena država nije ispunila svoje obveze iz prava EU-a umanjuje značaj ciljeva spornog miješanja ili umanjuje značaj koji će im se pripisati. Sud u tom pogledu upućuje na primjedbe iz dviju presuda Vrhovnog suda donesenih običnom većinom kojima se ističe da je ministar imao opću pravnu dužnost da osigura usklađenost s pravom EU-a te da je ministar imao dužnost pažnje prema široj zajednici da zaštiti okoliš (vidi prethodne stavke 45. i 48.). Nadalje, iako bi se činjenica da je Europska komisija kao zaštitnik Ugovorâ o EU-u pokrenula postupak zbog povrede protiv nekoliko država članica EU-a mogla protumačiti kao znak da se moglo očekivati da će se utvrditi neka vrsta povrede u pogledu tužene države, i dalje je činjenica da je teret dokazivanja snosila Komisija, da je navodna povreda vrlo osporavana u nekoliko aspekata, pri čemu su druge dvije države članice pružile svoju podršku tuženoj državi, i da su određeni navodi Komisije odbačeni. Teško je vidjeti način na koji je tužena država mogla, prije nego što je Sud EU-a donio presudu, znati cjeloviti opseg i posljedice povrede koja je u njoj utvrđena. Iz presude o povredi proizlazi i da je tužena država od faze koja je prethodila postupku pred sudom nastojala pokrenuti program klasifikacije i reklasifikacije PZP-a (vidi predmet C-418/04, stavci 71. i 76.).
  12. Iako je društvo podnositelj zahtjeva tvrdilo da je trebalo biti moguće ishoditi dopuštenje da se luka otvori u kolovozu 2008. godine, Sud naglašava da su u rujnu 2008. godine i Komisija i NPWS smatrali da su potrebne dodatne studije i pojašnjenja (vidi prethodni stavak 26.). Stoga se može zaključiti da, suprotno mišljenju društva podnositelja zahtjeva, studije i dokumenti koji su u predmetno vrijeme bili raspoloživi nisu bili dovoljni da bi otklonili zabrinutosti. Sud ne vidi razloga za dovođenje u pitanje tehničke ocjene tih kvalificiranih tijela. Osim toga, ne vidi način na koji bi mogućnost iznošenja prigovora, na čiji je izostanak prigovorilo društvo podnositelj zahtjeva, mogla dovesti do boljeg ili bržeg rješenja. Kako je navela Vlada, domaće vlasti koje su bile upoznate s konkretnim problemima u luci Castlemaine dali su prednost tom području i iskoristili ga za pilot- projekt za razvoj privremenih postupaka, koje je Komisija prihvatila i koje su zatim primijenjene na širem području. Stoga je ta luka bila jedino morsko područje koje je 2008. godine bilo otvoreno za prikupljanje mlađi dagnji. Zbog stalnih napora koje su domaće vlasti ulagale krajem 2008. godine i u 2009. godini te obveza preuzetih u pogledu daljnjih koraka za postizanje usklađenosti Komisija je odobrila otvaranje luke 2009. godine, što je omogućilo društvu podnositelju zahtjeva da posluje na uobičajen način, kako je već prethodno istaknuto.
  13. Društvo podnositelj zahtjeva tvrdilo je i da su procjene utjecaja na okoliš, koje su s vremenom provedene u skladu s obvezama tužene države iz EU-a, pokazale da ta vrsta opće zabrane tijekom ljeta 2008. godine nije bila nužna. Međutim, kao što je Vrhovni sud jednoglasno utvrdio u presudi o nepostojanju legitimnih očekivanja, ministar se, sa stajališta europskog prava, umjesto na nedokazani rizik trebao usredotočiti na dokazano nepostojanje rizika (vidi prethodni stavak 42.).
  14. Iako je društvo podnositelja zahtjeva kritiziralo strategiju domaćih vlasti za postizanje usklađenosti, treba podsjetiti da presuda Suda EU-a nije utjecala samo na društvo podnositelja zahtjeva i luku Castlemaine. Kad je riječ o nesavjesnom obavljanju dužnosti, jedan od sudaca većine Vrhovnog suda uputio je na otprilike 150 ispitivanja za mrežu Natura koja su se morala provesti od  do  2010. godine.  Drugi  je  sudac  spomenuo  140 područja u državi na kojima se različite vrste tradicionalnih djelatnosti obavljaju u suprotnosti s pravom EU-a, što uključuje otprilike 40 morskih područja. U lipnju 2008. godine luka Castlemaine bila je jedno od dvadeset četiri područja na kojima je privremeno zabranjeno prikupljanje mlađi dagnji. S obzirom na to da u cijelosti obuhvaća državu s obalom dugom 7.100 km (vidi predmet C-418/04, stavak 68.), riječ o nacionalnoj situaciji koja se stoga mora riješiti na toj razini. Postizanje usklađenosti s obvezama tužene države iz prava EU-a o zaštiti okoliša u tako velikom opsegu, i to unutar prihvatljivog roka, sigurno se može smatrati da je od općeg interesa zajednice i zbog toga domaće vlasti imaju široku slobodu procjene.
  15. Iako je društvo podnositelj zahtjeva smatralo neuobičajenim, a čak i proizvoljnim, da se zabrani jedna vrsta djelatnosti (prikupljanje mlađi dagnji), ali ne i druga slična djelatnost (ubiranje zrelih dagnji), Sud smatra da prvenstveno domaće vlasti odlučuju o prirodi i opsegu potrebnih mjera unutar okvira svoje slobode procjene. Iz presude Suda EU-a jasno proizlazi da prijašnja praksa u sektoru akvakulture nije bila u skladu s pravom EU-a s obzirom na to da nisu provedene ocjene prihvatljivosti za koje je Sud EU-a utvrdio da se moraju prethodno provesti. Sud dodaje i da činjenica da je na trgovačke djelatnosti u luci umjesto potpunog primijenjeno djelomično ograničenje išla na korist, a ne na štetu društva podnositelja zahtjeva.

 (i) Zaključak

  1. U ovom se predmetu prigovor u biti svodi na to da društvu podnositelju zahtjeva  nije  isplaćena  naknada  za  gubitak  dobiti   u   godini. Kako je istaknuo Vrhovni sud, navodna naknada štete na koju je prigovorio podnositelj zahtjeva nije proizašla iz povrede prava EU-a na isti način kao u predmetu Francovich. Podnositelj zahtjeva ipak je pred ovim Sudom tražio da se na temelju članka 1. Protokola br. 1 utvrdi odgovornost za štete koje su navodno posljedica mjera donesenih kako bi se pravo EU-a provelo na ispravan način, pa makar i nepravodobno. Sud je uzeo u obzir činjenicu da društvo podnositelj zahtjeva nije trebalo obustaviti sve svoje djelatnosti 2008. godine te da je 2009. godine moglo nastaviti sa svojim uobičajenim poslovnim aktivnostima zahvaljujući ustupcima na koje je do tog trenutka Komisija pristala u dogovoru s vlastima. Uvažio je značaj ciljeva kojima se težilo te količinu općeg interesa u tuženoj državi za potpunim i općim ispunjenjem njezinih obveza iz prava EU-a o zaštiti okoliša. Nije se uvjerio da je sporno miješanje u ovom predmetu bilo pojedinačan i prekomjeran teret za društvo podnositelja zahtjeva, kao ni da tužena država nije uspjela u postizanju pravične ravnoteže između općeg interesa zajednice i zaštite prava pojedinaca.
  2. Stoga nije došlo do povrede članka 1. Protokola br.1

 II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da domaći postupak nije dovršen u razumnom roku.
  2. Mjerodavni dio članka 6. stavka 1. Konvencije glasi kako slijedi:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da ... sud ... u razumnom roku ispita njegov slučaj.”

A.    Dopuštenost

  1. U svom očitovanju o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva Vlada se usmjerila na pitanje jesu li iscrpljena sva domaća pravna sredstva u vezi s prethodno ispitanim prigovorom. Osim toga, ukratko je uputila i na pravo iz irskog ustavnog prava na „pravično i brzo suđenje”, no nije dalje razradila to pittanje.
  2. Društvo podnositelj zahtjeva nije se očitovao o ovom pitanju.
  3. Sud podsjeća da je u razdoblju održavanja domaćeg postupka u ovom predmetu i razdoblju prije njega više puta utvrdio da u predmetnom domaćem pravnom sustavu nedostaje učinkovito pravno sredstvo za prigovore na prekomjerno trajanje postupaka (vidi izvore prava u predmetu Healy protiv Irske [Odbor] br. 27291/16, stavak 69., 18. siječnja 2018.). U mjeri u kojoj se može protumačiti da se Vladina primjedba odnosi na novija kretanja u domaćoj sudskoj praksi, točnije na odluku Vrhovnog suda u predmetu Nash protiv D.P.P. ([2016] IESC 60), Sud upućuje na presudu u predmetu Healy (prethodno citirano, stavci 69. – 73.). Kako podsjeća u njoj, prema dobro utvrđenoj sudskoj praksi Suda učinkovitost pravnog sredstva u pravilu se ocjenjuje u odnosu na datum kad je zahtjev podnesen. Kada promjena u domaćem pravu proizlazi iz sudske prakse, Sud je radi pravičnosti uvažavao da je podnositeljima zahtjeva potrebno određeno razdoblje da se upoznaju s novom sudskom praksom, pa točno razdoblje ovisi o okolnostima svakog predmeta, osobito o tome koliko je medijskog prostora posvećeno predmetnoj odluci.
  4. Ovaj zahtjev podnesen je 25. srpnja 2016. godine, odnosno gotovo tri mjeseca prije nego što je Vrhovni sud donio odluku u predmetu Nash. Sud smatra da u pogledu ovog prigovora, a u skladu s pristupom primijenjenim u predmetu Healy, ne bi trebao uzeti u obzir kasniju promjenu u domaćoj sudskoj praksi. Iz toga slijedi da se ovaj dio zahtjeva ne može odbaciti zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.
  5. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije i da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B.    Osnovanost

1.   Tvrdnje stranaka

(a) Društvo podnositelj zahtjeva

  1. Društvo podnositelj zahtjeva tvrdilo je da se u njegovom predmetu odluka nije donijela u razumnom roku. Tvrdilo je da je postupalo s dužnom pažnjom u svim fazama postupka.
  2. Smatralo je da je, za razliku od toga, tužena država kao tuženik bila odgovorna za dvije znatne odgode u prethodnom postupku. Državi je trebalo gotovo šest mjeseci u 2009. godini i prijedlog za presudu zbog ogluhe da bi iznijela svoju obranu. Došlo je i do znatne odgode u ispunjavanju naloga o predočavanju dokumenata izdanog 18. listopada 2010. godine. Visoki sud utvrdio je rok od osam tjedana kojeg se država nije pridržavala. Iako je država dala izjavu pod prisegom o predočavanju dokumenata 7. siječnja 2011., 17. listopada 2012. godine dala je dodatnu izjavu pod prisegom o predočavanju dokumenata, što je gotovo jednu godinu i deset mjeseci nakon roka koji je utvrdio Visoki sud.
  3. Društvo podnositelj zahtjeva primijetilo je da je Visokom sudu trebalo šest mjeseci da donese presudu. Kad je riječ o fazi žalbe, ukazalo je na to da je podržalo zahtjev države da se predmetu dodijeli prednost. Smatralo je da je trajanje te faze postupka bilo prekomjerno. Ročište pred Vrhovnim sudom održalo se gotovo dvije godine nakon ročišta pred Visokim sudom, a Vrhovni sud donio je presudu dvije godine i devet mjeseci nakon što je presudu donio Visoki sud.

 (b) Vlada

  1. Vlada je porekla da je u ovom predmetu došlo do nepoštovanja prava na suđenje u razumnom roku. Istaknula je koliko je predmet bio složen i u pogledu razmatranih pravnih pitanja i u pogledu činjenica. Ne može se smatrati da je postupak trajao neprimjereno ili nerazumno dugo s obzirom na opsežnost podnesenih Država ni u kojem značajnom razdoblju nije propustila postupiti pravodobno. Država je podnijela zahtjev za dodjelu prednosti u postupanju pred Vrhovnim sudom. Čak i ako se čini da su određene faze postupka bile duže, Vlada je smatrala da društvo podnositelj zahtjeva nije objasnilo odgode na koje je ono moglo utjecati. Konkretno je uputila na činjenicu da je konačni tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva dostavljen tek u kolovozu 2011. godine. Istaknula je da, iako je društvo podnositelj zahtjeva pripremilo tužbu za suđenje i potvrdilo da je spremna za raspravu početkom rujna 2011. godine, ono zapravo nije zatražilo utvrđivanje datuma suđenja sve do svibnja iduće godine, što je odgoda od osam mjeseci.

2. Ocjena Suda 

  1. Sud primjećuje da se u obzir mora uzeti razdoblje od 12. veljače 2009. godine, kada je društvo podnositelj zahtjeva pokrenulo postupak pred Visokim sudom, do 26. veljače 2016. godine, kada je Vrhovni sud donio odluku. Postupak je stoga trajao sedam godina.

 (a) Opća načela

  1. Prvo, je li trajanje postupka razumno mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti predmeta koje treba ocijeniti kao cjelinu te uzimajući u obzir kriterije utvrđene u sudskoj praksi Suda, odnosno složenost predmeta, postupanje podnositelja zahtjeva i nadležnih vlasti te što je za podnositelja zahtjeva dovedeno u pitanje u sporu. Drugo, države ugovornice obvezne su urediti svoje pravosudne sustave tako da u sporovima koji se odnose na građanska prava i obveze njihovi sudovi mogu svima jamčiti pravo na donošenje pravomoćne odluke u razumnom roku (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII, i Superwood Holdings Plc i drugi protiv Irske, br. 7812/04, stavak 34., 8. rujna 2011.). Naposljetku, postupovna prava obično idu ruku pod ruku s postupovnim obvezama, pri čemu Sud naglašava da stranke u postupku trebaju pokazati revnost u ispunjavanju postupovnih koraka koji se odnose na njihov predmet (vidi Zubac protiv Hrvatske [VV], br. 40160/12, stavak 93., 5. travnja 2018., i Healy, prethodno citirano, stavak 55., 18. siječnja 2018.).

 (b) Primjena navedenih načela na ovaj predmet

 (i) Složenost predmeta

  1. Sud smatra da su činjenice predmeta složene s obzirom na to da obuhvaćaju stručne znanstvene dokaze koji su izneseni tijekom osmodnevnog suđenja pred Visokim sudom. Predmet je i pravno složen jer otvara bitna pitanja u domaćem pravu o naknadi štete, kao što je vidljivo iz raznolikih i opsežno obrazloženih odluka Vrhovnog suda. Nadalje, predmet je uključivao i relativno složena pitanja o postupanju države članice EU-a u skladu s presudom o povredi Suda EU-e te u širem smislu u skladu s pravom EU-a o zaštiti okoliša.

 (ii) Postupanje društva podnositelja zahtjeva

  1. Sud podsjeća da pravo iz članka 6. na suđenje u razumnom roku podrazumijeva obvezu pojedinca da poduzme sve potrebne postupovne korake s dužnom pažnjom (vidi Healy, prethodno citirano, stavak 55.). Primjećuje da je društvo podnositelj zahtjeva nakon pokretanja postupka u veljači 2009. godine odgovorilo na prvobitni izostanak odgovora države kao tuženika tako da je nekoliko mjeseci nakon toga podnijelo prijedlog za presudu zbog ogluhe, što ukazuje na određenu količinu dužne pažnje s njegove strane.
  2. Društvo podnositelj zahtjeva zatim je od države prvo tražio dobrovoljno predočavanje dokumenata u listopadu 2009. godine, a zatim i na temelju zahtjeva podnesenog predsjedavajućem sucu Visokog suda u prosincu 2009. godine. Ročišta su održana u travnju i lipnju 2010. godine i završila su   tako   da   je   predsjedavajući   sudac   odbio   zahtjev   u srpnju 2010. godine. Nakon žalbe Visokom sudu nalog čije je izdavanje tražilo društvo podnositelj zahtjeva izdan je 18. listopada 2010. godine. Sud smatra da se u tom pogledu ne može zaključiti da društvo podnositelj zahtjeva nije postupalo s dužnom pažnjom u svom predmetu.
  3. No, kako je Vlada istaknula, od izjave pod prisegom o predočavanju dokumenata iz siječnja 2011. godine do trenutka kad je društvo podnositelj zahtjeva podnijelo svoj izmijenjeni tužbeni zahtjev u kolovozu 2011. godine prošlo je više od sedam mjeseci. Društvo podnositelj zahtjeva nije to ni na koji način obrazložilo.
  4. Vlada je zatim istaknula da je osam mjeseci prošlo od trenutka kad je društvo podnositelj zahtjeva potvrdilo početkom rujna 2011. godine da je predmet spreman za raspravu do 9. svibnja 2012. godine, datuma kada je zapravo i tražilo utvrđivanje datuma rasprave. Društvo podnositelj zahtjeva poreklo je da je uzrokovalo bilo kakvu odgodu u toj fazi uz obrazloženje da su od listopada 2011. godine do ožujka 2012. godine njegov odvjetnik i ured državnog odvjetništva izmijenili nekoliko dopisa o mogućim datumima suđenja i da su stranke naposljetku usuglasile da se traži datum u listopadu iduće godine. Međutim, s obzirom na informacije dostupne Sudu razmjena poruka e-pošte tri puta u pet mjeseci ne može se smatrati dostatnom osnovom za zaključak da je društvo podnositelj zahtjeva ispunilo svoju obvezu postupanja s dužnom pažnjom iz članka 6.
  5. Kad je riječ o suđenju u predmetu i žalbi, ništa u spisu ne ukazuje na to da je društvo podnositelj zahtjeva pridonijelo trajanju posttupka.

 (iii) Postupanje vlasti

  1. Sud će prvo razmotriti postupanje države kao tuženika u postupku. Primjećuje da Vlada nije odgovorila na kritike društva podnositelja zahtjeva o razdoblju koje je državi kao tuženiku trebalo da iznese svoju obranu u odnosu na tužbeni zahtjev, koju je iznijela 6. kolovoza 2009. godine.
  2. Kad je riječ o postupku predočavanja dokumenata, Sud primjećuje da se nije poštovao rok koji je utvrdio Visoki sud, odnosno da je došlo do odgode od nekoliko tjedana prije potpisivanja izjave pod prisegom o predočavanju dokumenata na dan 7. siječnja 2011. godine. Kad je riječ o dodatnoj izjavi pod prisegom o predočavanju dokumenata od 17. listopada 2012. godine, Sud primjećuje da se ne čini da je to uzrokovalo odgodu s obzirom na to da je suđenje pred Visokim sudom počelo naredni mjesec.
  3. Kad je riječ o postupanju sudbene vlasti, Sud primjećuje da je predmet saslušan šest mjeseci nakon što je društvo podnositelj zahtjeva u svibnju 2012. godine podnijelo zahtjev za utvrđivanje datuma suđenja te da je presuda donesena šest mjeseci nakon toga. Iako je društvo podnositelj zahtjeva ukazivalo na to da je razdoblje koje je proteklo od suđenja do donošenja presude bilo prekomjerno, Sud primjećuje da je Visoki sud utvrdio datum suđenja, proveo dugu raspravu o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima te donio odluku u predmetu za nešto malo više od godinu dana, što se ne može smatrati prekomjernim.
  4. Kad je riječ o žalbenoj fazi postupka, Sud primjećuje da je žalba države potvrđena kao spremna za raspravu tek 21. srpnja 2014. godine, odnosno godinu dana nakon što ju je država podnijela 21. srpnja 2013. godine, a tu odgodu nijedna od stranki nije pokušala obrazložiti. Stoga je na zahtjev države, koji je podržalo društvo podnositelj zahtjeva, predsjednik suda dao žalbi prednost u postupanju. Iako je društvo podnositelj zahtjeva iznijelo kritike o činjenici da je rasprava pred Vrhovnim sudom održana gotovo dvije godine nakon prvostupanjske rasprave, Sud primjećuje da je Vrhovni sud saslušao predmet unutar devet mjeseci od trenutka kad mu je dana prednost i donio rješenje, koje se sastojalo od četiri opsežno obrazložene presude, deset mjeseci nakon toga.

 (iv) Što je za podnositelja zahtjeva dovedeno u pitanje

  1. Sud smatra da, iako je predmet postupka, tj. gubitak zarade  u 2010. godini, važan za društvo podnositelja zahtjeva, do trenutka kada je predmet bio spreman za raspravu pred Visokim sudom to je već bio prošli događaj i društvo podnositelj zahtjeva uspjelo se vratiti na svoju uobičajenu razinu obavljanja trgovačkih djelatnosti. Stoga se ne može smatrati da je predmetni postupak bio toliko hitan da se od vlasti zahtijevala posebna dužna pažnja u postupanju (vidi obrnuti slučaj u postupku o roditeljskoj odgovornosti i pravima na kontakt – Tsikakis protiv Njemačke, br. 1521/06, stavak 64., 10. veljače 2011.).

 (v) Zaključak

  1. S obzirom na prethodno iznesena razmatranja Sud utvrđuje da nema nikakve naznake da je sudbena vlast uzrokovala ikakve znatne odgode. Upravo suprotno, Vrhovni je sud predmetu dao prednost u postupanju zbog značaja pravnih pitanja koja su u njemu otvorena. Kad je riječ o državi kao tuženiku u postupku, Sud je utvrdio da je država uzrokovala odgodu od nekoliko mjeseci na samom početku spora i relativno kraću odgodu povezanu s predočavanjem dokumenata. Utvrdio je i razdoblja u fazi prije suđenja u vezi s kojima se dovodi u pitanje je li društvo podnositelj zahtjeva postupalo s dužnom pažnjom. Uzimajući u obzir i nepobitnu pravnu i činjeničnu složenost predmeta, Sud utvrđuje da, iako je postupak u ovom predmetu kao cjelina bio dug, ipak se ne može smatrati da je njegovo trajanje bilo prekomjerno s obzirom na sve okolnosti predmeta.
  2. Stoga nije došlo do povrede članka 6. stavka 1.

 III. NAVODNA POVREDA ČLANKA KONVENCIJE U VEZI S ČLANKOM 1. PROTOKOLA BR. 1

  1. Društvo podnositelj zahtjeva prigovorilo je da mu nije bilo dostupno djelotvorno pravno sredstvo za njegov prigovor o ograničavanju njegovih djelatnosti, što je povreda članka 13. Konvencije koji glasi:

„Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom, čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”

  1. Sud ponavlja da se člankom 13. Konvencije jamči da je na nacionalnoj razini dostupno pravno sredstvo kojim se u praksi izvršava bit konvencijskih prava i sloboda neovisno o obliku u kojem se ona jamče u okviru domaćeg pravnog poretka. Stoga se člankom 13. zahtijeva osiguranje domaćeg pravnog sredstva koje omogućuje da se ispita bit „osporivog prigovora” na temelju Konvencije i da se dodijeli odgovarajuća zadovoljština, no države ugovornice ipak imaju određenu slobodu u pogledu načina na koji će ispuniti svoje obveze iz te odredbe (vidi Jabari protiv Turske, br. 40035/98, stavak 48., ECHR 2000-VIII, i Bazjaks protiv Latvije, br. 71572/01, stavak 127., 19. listopada 2010., s daljnjim upućivanjima). Pravno sredstvo koje se zahtijeva člankom 13. mora biti „učinkovito” i u praktičnom i u pravnom smislu (vidi, na primjer, İlhan protiv Turske [VV], br. 22277/93, stavak 97., ECHR 2000-VII). Smatra se da pojam „učinkovit” znači i da pravno sredstvo mora biti prikladno i dostupno (vidi Asproftas protiv Turske, br. 16079/90, stavak 120., 27. svibnja 2010. ).
  2. Sud primjećuje da društvo podnositelja zahtjeva ne samo da je moglo iznijeti, nego i jest iznijelo bit svog prigovora pred domaćim sudovima i to prvenstveno u smislu kršenja legitimnih očekivanja i nesavjesnog obavljanja dužnosti. Iako su njegove tvrdnje u konačnici odbačene, Sud podsjeća da  učinkovitost  pravnog  sredstva  u  smislu članka 13. ne podrazumijeva jamstvo pozitivnog ishoda za podnositelja zahtjeva (vidi Sürmeli protiv Njemačke [VV], br. 75529/01, stavak 98., ECHR 2006–VII, također Pine Valley Developments Ltd i drugi, prethodno citirano, stavak 66.) i da sama činjenica da u pogledu tužbenog zahtjeva nije odlučeno u korist podnositelja zahtjeva nije dovoljna da bi se pravno sredstvo   smatralo   neučinkovitim   (Amann   protiv    Švicarske    [VV],  br. 27798/95, stavak 89., ECHR 2000-II).
  3. Nadalje, gubitak dobiti na koji je prigovorilo društvo podnositelj zahtjeva proizašao je iz privremenih ograničenja prikupljanja mlađi dagnji koja su uvedena nizom zakonskih instrumenata koje je donio nadležni ministar. Vrhovni sud izrijekom je spomenuo mogućnost osporavanja valjanosti tih mjera sudskom kontrolom. Društvo podnositelj zahtjeva nije spomenulo to moguće pravno sredstvo u svom podnesku Sudu, nego je vrlo jednostavno tvrdilo da je odabralo pravi temelj za tužbu i pravo pravno sredstvo bez uspjeha. Nadalje, u svom razmatranju iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava (vidi prethodne stavke 79. – 84.) Sud je već uputio na druga dva domaća pravna sredstva, jedno koje se temelji na ustavnom pravu na zaradu i drugo koje se temelji na mogućnosti pokretanja postupka za naknadu štete na temelju Zakona iz 2003. Iako je smatralo da društvo podnositelj zahtjeva, osim tvrdnje o nepažnji i oslanjaju na legitimna očekivanja, nije trebalo u potpunosti iskoristiti ta pravna sredstva da bi ispunilo zahtjeve iz članka 35. stavka 1., Sud je uvjeren da su ta pravna sredstva relevantna za prigovor koji je podnesen na temelju članka 1. Protokola br. 1 i da su u načelu bila dostupna društvu podnositelju zahtjeva. Međutim, društvo podnositelj zahtjeva ni u kojem trenutku nije objasnilo zašto se ta sredstva ne bi  trebalo  smatrati  učinkovitima  za  potrebe  članka 13., nego se umjesto toga usredotočilo isključivo na odluku Vrhovnog suda o izuzimanju nesavjesnog obavljanja dužnosti. Naposljetku, društvo podnositelj zahtjeva moglo je tvrditi i jest tvrdilo da je došlo do kršenja legitimnih očekivanja, no ta je tvrdnja odbačena jer u okolnostima ovog predmeta nisu ispunjeni uvjeti potrebni za utvrđivanje tog kršenja.
  4. Iz informacija dostupnih Sudu slijedi da se ovaj dio zahtjeva mora proglasiti očigledno neosnovanim i odbaciti na temelju članka 35. stavka 3. točke (a) i stavka 4. Konvencije.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Utvrđuje da su prigovori koji se odnose na članak Protokola br. 1 i članak 6. Konvencije dopušteni i da je ostatak zahtjeva nedopušten; 
  1. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1; 
  1. Presuđuje da nije došlo do povrede članka 6.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 7.lipnja 2018. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Milan Blaško                                                                 Angelika Nußberger

Zamjenik tajnika                                                           Predsjednica

 

 

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

 

 

FIFTH SECTION

CASE OF OSULLIVAN McCARTHY MUSSEL DEVELOPMENT LTD v. IRELAND

(Application no. 44460/16)

JUDGMENT

STRASBOURG

7 June 2018

FINAL

08/10/2018

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of OSullivan McCarthy Mussel Development Ltd v. Ireland, The European Court of Human Rights (Fifth Section), sitting as a Chamber composed of:

Angelika Nußberger, President,
Erik Møse,
Yonko Grozev,
Síofra OLeary,
Mārtiņš Mits,
Lәtif Hüseynov,
Lado Chanturia, judges,
and Milan BlaškoDeputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 7 May 2018Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 44460/16) against Ireland lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by an Irish company, OSullivan McCarthy Mussel Development Ltd (“the applicant company”), on 25 July 2016.

2.  The applicant was represented by Mr P. Whelehan, a solicitor practising in Tralee, County Kerry. The Irish Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr P. White of the Department of Foreign Affairs.

3.  The applicant company alleged in particular that there had been a violation of its rights under Article 1 of Protocol No. 1 due to economic loss for which it held the domestic authorities responsible and for which it had received no compensation. It raised the same complaint under Article 8. It further alleged a violation of its right to an effective remedy under Article 13, and, under Article 6, that the duration of the domestic proceedings had been excessive.

4.  On 23 November 2016 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant company is engaged in the cultivation of mussels in Castlemaine harbour in Co. Kerry, one of several sites in Ireland where this commercial activity is exercised. Its business involves fishing for mussel seed (i.e. immature mussels) within the harbour each year and transporting them for cultivation in another part of the harbour. It has conducted this activity at Castlemaine harbour since the late 1970s.

6.  In Ireland, mussel seed fishing takes place during the summer period, the exact dates being determined each year by statutory instrument. This activity is subject to obtaining the relevant leases, licences, authorisations and permits (see under “Relevant domestic law” below). The competent authority in this respect is the Minister for Agriculture, Food and the Marine (hereinafter “the Minister”, and “the Department” for the corresponding Government Department). In order to engage in this activity, operators must be in possession of an aquaculture licence, which has a validity of ten years. A sea-fishing boat licence is required, and the boat used must be entered in the Register of Fishing Boats. Operators must also hold an authorisation to fish for mussel seed, issued annually by the Minister (see under “Relevant domestic law” below).

7.  Subsequent to the facts giving rise to this application, an additional requirement was introduced pursuant to EU law. Where mussel fishing is carried out in an environmentally protected area, a “Natura permit” must also be obtained (see paragraph 20 below).

8.  According to the Government, a total of 41 authorisations were issued in 2008 to Irish sea-fishing boats to fish for mussel seed, four of which operated in Castlemaine harbour on behalf of six mussel aquaculture operators.

9.  In 1993, the competent authorities published a notice in the national press announcing the intention to classify twelve sites, including Castlemaine harbour, as a special protection area (SPA) within the meaning of the domestic legislation transposing Council Directive 79/409/EEC of 2 April 1979 on the conservation of wild birds (“the Birds Directive”, OJ 1979 L 103, p. 1). The notice indicated that it was not envisaged that this would change the usage of the sites concerned. The harbours SPA classification took effect in 1994. The applicant company continued its activities each year, obtaining the necessary licences and permits.

10.  In 2000, the domestic authorities designated Castlemaine harbour a special area of conservation (SAC) within the meaning of the domestic legislation transposing Council Directive 92/43/EEC of 21 May 1992 on the conservation of natural habitats and of wild fauna and flora (“the Habitats Directive”, OJ 1992 L 206, p. 7). As it was now subject to the two EU directives, it had the status of a “Natura 2000” site.

A.  Infringement proceedings against the respondent and several other EU Member States

11.  Dating back to the late 1990s, the European Commission was of the view that Ireland and several other then EC Member States were not fulfilling their obligations under EC environmental law, and specifically in relation to the two directives referred to above (references hereafter will generally be to EU and not EC law). Between 11 November 1998 and 18 April 2002, it addressed to the Irish authorities four letters of formal notice warning that Ireland had failed to correctly transpose and apply those two directives. Following three reasoned opinions issued in October 2001 and July 2003, the Commission brought infringement proceedings against Ireland in September 2004, pursuant to Article 226 EC (now Article 258 TFEU). It sought a declaration that Ireland had failed to fulfil its obligations under several provisions of the directives, namely Articles 4(1), (2) and (4), and 10 of the Birds Directive, and Article 6(2) to (4) of the Habitats Directive. One specific aspect of these proceedings concerned the authorisation of aquaculture in protected areas without the requisite prior assessment of the environmental impact of such activities.

12.  On 13 December 2007 the Court of Justice of the European Union (hereinafter “the CJEU”) delivered its judgment in Commission v. Ireland (C418/04, EU:C:2007:780), declaring that Ireland had failed to fulfil its obligations under the aforementioned directives in a number of respects. It held, insofar as relevant to the present case:

236.  ... [R]egarding the aquaculture programmes, the Commission relies, essentially, on the Review of the Aquaculture Licensing System in Ireland carried out in 2000 by BirdWatch Ireland as the basis for its view that Ireland has systematically failed to carry out a proper assessment of those projects situated in SPAs or likely to have effects on SPAs, contrary to Article 6(3) and (4) of the Habitats Directive. In that context, it emphasises the importance of a prior assessment for the purpose of weighing the implications of a project with the conservation objectives fixed for the SPA concerned.

237.  The Court notes that that study covered 271 authorisations for aquaculture programmes issued by the Department of Communications, Marine and Natural Resources during the period from June 1998 to December 1999 and 46 applications yet to be decided on. Moreover, 72 licences and nine pending applications concerned aquaculture programmes situated inside or near an SPA. The authorisations issued concern, in 84% of the activities authorised in SPAs, oyster and clam farms.

238.  It should also be borne in mind that, under the first sentence of Article 6(3) of the Habitats Directive, any plan or project not directly connected with or necessary to the management of the site is to be made subject to an appropriate assessment of its implications for the site in view of the sites conservation objectives if it cannot be excluded, on the basis of objective information, that it will have a significant effect on that site, either individually or in combination with other plans or projects (Case C127/02 Waddenvereniging and Vogelbeschermingsvereniging [2004] ECR I7405, paragraph 45).

239.  The study carried out by BirdWatch Ireland refers to a number of potential negative effects of shellfish farming, including the loss of feeding areas and disturbances caused by increased human activity and states that, even when an aquaculture programme is inside an SPA, very little protection is provided for bird habitats. Ireland, for its part, does not allege that no aquaculture programmes have any effects on SPAs.

240.  It follows that the authorisation procedure ought to have included an appropriate assessment of the implications of each specific project. It is clear that Ireland merely stated, without offering further explanation, that the Irish scheme for authorising mollusc farms, including the provisions on consultation, does in fact provide for detailed consideration of all aspects of an aquaculture development project before a decision is taken on authorisation.

241.  Accordingly, the Court finds that Ireland fails to ensure systematically that aquaculture programmes likely to have a significant effect on SPAs, either individually or in combination with other projects, are made subject to an appropriate prior assessment.

242.  This finding is supported by the fact that Ireland has not put forward any specific scientific studies showing that a prior, detailed ornithological study was carried out, in order to challenge the failure to fulfil obligations alleged by the Commission.

243.  Under Article 6(3) of the Habitats Directive, an appropriate assessment of the implications for the site concerned of the plan or project implies that, prior to its approval, all aspects of the plan or project which can, by themselves or in combination with other plans or projects, affect the sites conservation objectives must be identified in the light of the best scientific knowledge in the field. The competent national authorities are to authorise an activity on the protected site only if they have made certain that it will not adversely affect the integrity of that site. That is the case where no reasonable scientific doubt remains as to the absence of such effects (see Waddenvereniging and Vogelbeschermingsvereniging, paragraph 61).”

13.  At or around the same time, the CJEU found that the Netherlands, France, Finland, Italy, Spain, Greece and Portugal had similarly violated their EU obligations.

B.  Measures adopted by the respondent State following the CJEU judgment

14.  In view of the judgment, the Minister considered that it was not legally possible to permit commercial activity in the sites concerned until the necessary assessments had been completed. Accordingly, when granting authorisation for mussel seed fishing for the period 9 June to 1 July 2008, he prohibited it in 24 locations around the Irish coast, including Castlemaine harbour (Statutory Instrument No. 176 of 2008, adopted on 6 June 2008). The applicant company was informed of the situation by an official of the Department on 6 June 2008. It wrote to the Taoiseach (Prime Minister) that same day to underline the threat to the livelihood of those affected. It recalled the terms of the notice published in 1993 (see paragraph 9 above), and explained that it had just purchased a new boat at a cost of 1 million euros. The applicant company received a reply from the Department dated 2 July 2008. This explained that baseline data for the area had to be gathered in order to perform the assessment required by the Habitats Directive, as interpreted by the CJEU. It indicated that Castlemaine harbour had been given priority for the exercise and that work had already begun to collect the necessary data. It added that the authorities would be seeking the agreement of the European Commission to allow aquaculture to resume on an interim basis.

15.  The following month the applicant company was issued an authorisation to fish for mussel seed in the harbour, with a starting date of 23 August 2008. The authorisation was subject to a number of conditions, including that it did not allow the holder to fish for mussel seed in an area or areas where this activity had been prohibited. On that same date, the temporary prohibition on mussel seed fishing at Castlemaine harbour, and at 21 other locations around the State, was maintained in force by Statutory Instrument No. 347 of 2008. The temporary prohibition only applied to mussel seed fishing; it did not prevent the harvesting of mussels previously fished and laid on farms for cultivation.

16.  The applicant company wrote to the Department on 28 August 2008, warning that the supply of mussel seed in the harbour was being consumed by predators and that it would hold the Department responsible for all losses incurred. It requested a satisfactory resolution within ten days, failing which it would take advice about legal action.

17.  On 3 October 2008, following successful negotiations between the Department and the Commission (see further below), the Minister issued Statutory Instrument No. 395 of 2008 removing Castlemaine harbour from the list of locations where mussel seed fishing was prohibited. The applicant company was therefore able to commence mussel seed fishing on the date the instrument came into operation, namely 5 October 2008. By that stage, however, natural predators had decimated the mussel seed. Since mussels need two years to grow to maturity, the financial consequences of the temporary prohibition on mussel seed fishing in Castlemaine harbour in 2008 were only felt in 2010. That year, the applicant had no mussels for sale, representing a loss of profit that it estimated at 289,599 euros.

18.  According to the applicant company, there was no viable replacement for local mussel seed. Previous attempts to bring in mussel seed from other sites had not proved successful due to the high mortality of the seed and to the transport costs involved. It argued that it was therefore wholly dependent on the use of local resources. The applicant company further explained that if there had been any forewarning of the restriction on mussel seed fishing in 2008, it would not have made such a major investment in a new boat purchased in May of that year.

19.  In 2009, the harbour was opened for mussel seed fishing from 30 April to 14 May, and from 15 September to 23 December. The applicant company was able to gather the usual amount of mussel seed.

20.  In August 2009, in accordance with EU law, the Minister introduced an additional requirement for fishing in SACs or SPAs, a fisheries Natura permit.

21.  In 2010, the periods authorised for mussel seed fishing in the harbour were from 29 April to 25 May, and from 30 August to 2 December. The applicant company was not able to operate during the first period, as it had not yet obtained such a fisheries Natura permit. When it eventually recommenced fishing at the end of August, the mussel seed had once again been depleted by predators, although the applicant company acquired some tonnage. It estimated its loss of profits for that year at 119,941 euros.

22.  The Government provided the following explanations of the action taken following the CJEU judgment, which the applicant company did not dispute. They indicated that even before the delivery of the CJEUs judgment they had commenced a process to determine how fisheries should be assessed in compliance with the relevant EU directives. Following that judgment, the Department immediately began the process of ensuring compliance with EU law in the fisheries sector. This process involved the domestic bodies with responsibilities for fisheries (Bord Iascaigh Mhara – BIM), marine research (Marine Institute) and nature conservation (National Parks and Wildlife Service – NPWS). Within one month of the judgment being handed down, BIM prepared a paper in January 2008 on the distribution of bi-valve (dredge) fisheries with the potential to lead to disturbance or significant disturbance of habitat, including the fishing of mussels.

23.  At a meeting in February 2008 between the NPWS and the EU Commission, the latter underlined the need to comply with the judgment by conducting the requisite assessments for aquaculture, and in so doing addressing the cumulative effects of other activities that could adversely affect Natura 2000 sites. While the Commission recognised the need for some flexibility, and the small scale of much of Irish aquaculture, it considered that the onus was on Ireland to initiate a robust, proportionate and scientific process.

24.  In April 2008, the relevant domestic bodies agreed on the need for an alternative approach to assess inshore fisheries on an interim basis, pending the collection of baseline data allowing the appropriate assessment required by EU law. To this end, a series of steps was proposed. The following month, BIM prepared a working document on fisheries in Natura 2000 sites, which included a case study of Castlemaine harbour. The study considered that the consequences of mussel seed fishing on the site were negligible. According to the applicant company, this assessment was consistent with that set out in a draft consultation document which had previously been prepared in 2000 by the Government Department with responsibility for heritage, of which the NPWS was then part.

25.  On 30 July 2008 Ireland sent to the Commission its official response to the CJEU judgment. It acknowledged that assessments were required in relation to fisheries, and that the necessary baseline data had to be collected at the sites in question. The response also indicated that the Irish authorities would seek the Commissions approval for an interim approach.

26.  In early September 2008, the Marine Institute submitted to the Department a finalised study entitled “Fisheries in Natura 2000”. The Department was hopeful that the Commission would tolerate an interim approach to the activities in Castlemaine harbour, where the situation was time critical. The same month, the NPWS warned that in the absence of sufficient funding and staff it could not provide the necessary assurances to the Commission. It informed the Department that the assessments available to date were not adequate, and that the Commission shared this view. Additional studies were needed. The Commissions stance was that it was prepared to give its temporary agreement to fishing at Castlemaine harbour if the additional studies were submitted and if Ireland gave an undertaking to meet the terms of the judgment over a three-year period.

27.  On 2 October 2008 the NPWS sent to the Commission an interim assessment of mussel seed fishing in Castlemaine harbour, indicating that on the basis of its assessment this activity was not likely to have a significant impact on the site. The Commission agreed that, on the basis of this interim assessment, fishing could be allowed in the harbour for 2008 only, on condition that Ireland submit more detailed assessment procedures with a view to allowing fishing there in future. The Commission sought confirmation that there was an adequate basis in domestic law to ensure fishing activities remained in compliance with the directives. It requested amendments to certain aspects of the assessment, and it also requested a monitoring report. From that point it was considered legally possible to open Castlemaine harbour. The Minister signed the Statutory Instrument (No. 395 of 2009) the next day, 3 October 2008, allowing mussel seed fishing to recommence on 5 October 2008 (see paragraph 17 above).

28.  In late 2008 and early 2009 the Commission maintained its robust stance, requiring a long-term plan to achieve compliance in order for the interim approach to continue. The NPWS indicated the likelihood of a negative assessment due to a decline in several bird populations, and pointed to the need for additional surveys of the site.

29.  In January 2009 the Irish authorities assured the Commission of its commitment to a verifiable three-year plan to achieve compliance with the directives as regards fisheries and aquaculture. They indicated an allocation of 2 million euros over the period 2009-2010 for a wide-ranging exercise to collect baseline data. In March 2009, Ireland submitted its “roadmap to compliance” with the judgment to the Commission. The latter approved an interim approach to assessment, based on best available data and the collection of limited additional data in the time available, and subject to stringent management and control arrangements.

30.  There was further engagement between the Irish authorities and the Commission during 2009 and 2010 regarding compliance with the CJEU judgment and the relevant directives. Public consultation was also required in relation to the regulatory changes that had to be made.

31.  The appropriate assessment of Castlemaine harbour was completed in April 2011 by the Marine Institute. Running to over 130 pages, it assessed the effects on the site of the different types of aquaculture carried out there and concluded that there was no reason to anticipate any environmental disturbance from mussel fishing. This was one of multiple assessments which the respondent State had to undertake in light of the CJEU judgment.

C.  Domestic proceedings

1.  High Court

32.  Along with another local company, which was not directly involved in the cultivation of mussels but was a downstream retailer and exporter, the applicant company instituted proceedings in the High Court in February 2009 against the State. It relied on a series of grounds, notably breach of legitimate expectation, operational negligence and breach of the constitutional right to earn a livelihood.

33.  In view of the States delay in delivering a defence to the claim, the applicant company brought a motion for judgment in default of defence, which was heard and concluded on 13 July 2009. The State delivered its defence on 6 August 2009.

34.  In October 2009 the applicant company sought discovery of documents on a voluntary basis. It then applied to the Master of the High Court, on 14 December 2009, for an order of discovery, pursuing the matter before him in April, May and July 2010. The Master gave his ruling on 7 July 2010, which the applicant company appealed against to the High Court. It was granted an order of discovery on 18 October 2010, directing the State to provide a variety of documents within eight weeks. The State swore an affidavit of discovery on 7 January 2011. It swore a supplemental affidavit of discovery the following year, on 17 October 2012.

35.  The applicant company issued an amended statement of claim on 19 August 2011, which referred to the restrictions applied in 2009 and 2010 as well.

36.  On 1 September 2011 the applicant company set the action down for trial and certified it ready for hearing. Over the following months there were some exchanges of correspondence between the applicant companys solicitor and the Chief State Solicitor in relation to the hearing of the action. On 9 May 2012 the applicant company requested a hearing date.

37.  The hearing took place over eight days in November 2012. Judgment was given on 31 May 2013.

38.  The High Court ruled in favour of the plaintiffs. The trial judge accepted their evidence that it would not have been viable for the applicant company to purchase mussel seed from operators based in other locations. He first found that there had been a breach of legitimate expectation, stating:

“[T]here was a representation made to the plaintiffs in both the government notice and the newspaper notice of 1993. There was comfort given. What happened from then onwards, the annual allocation of seed collection authorisations and the constant refurbishing of the plaintiffs business gave rise to a pattern of events where the plaintiffs had good reason to rely upon the comfort given to them that there would not be a summary closure of their business without some good scientific reasons or without some consultation process before doing so.”

39.  The High Court also found that there had been “operational negligence” due to the failure of the authorities to carry out the necessary scientific tests or monitoring that would have provided the data required by EU law. It considered that the failure to undertake these steps was a mistake of law by the Minister, which led to the denial of the applicant companys access to the harbour for a period in 2008, causing financial loss. The trial judge accepted the evidence presented by the applicant company that it would have been possible to conduct the requisite analysis within two months. Had that been done, there would not have been any disruption of the applicant companys activities.

40.  The applicant company claimed compensation for lost profits caused by the restrictions in 2008 and 2010, which it estimated at 289,599 euros and 119,941 euros respectively, making a total claim of 409,450 euros. The State challenged both the basis for the applicant companys calculations and the quantum of damages sought. The High Court decided that the applicant companys claim should be reduced by roughly one third. This resulted in an award of 275,000 euros for its losses over the two years in question. It awarded the other local company 125,000 euros.

2.  Supreme Court

41.  The State appealed both on the issues of liability and the quantum of damages awarded. It filed its notice of appeal with the Supreme Court on 16 July 2013. The applicant company brought a cross appeal in relation to the estimation of damages. A stay issue was ultimately resolved by the Supreme Court on 4 October 2013. On 21 July 2014 the State certified that the appeal was ready for hearing. The appeal was granted priority by the Chief Justice on 31 July 2014. The hearing took place on 29-30 April 2015, and judgment was given on 22 February 2016.

42.  The Supreme Court was unanimous in overturning the High Courts ruling on legitimate expectation. Addressing this issue, Clarke J, with whom the other members of the court agreed, stated:

“10.7  ... [T]he only representation which it can be said was expressly made by the Minister ... was to the effect that “it is not envisaged” that there would be any restriction on traditional activities. That statement was made in April 1993, and was in the context both of developing European environmental legislation and also in the context of the process leading to the identification of areas within Ireland which would be designated for the purposes of that European legislation. It could not be said to amount to a clear commitment on the part of the Minister that there could never be any adverse consequences. What the consequences were going to be of the designation of an area for European environmental purposes was a matter of European law.

10.8  As events unfolded, it became clear that the Minister did not have the legal authority, as a matter of European law, to allow for the uninterrupted continuance of traditional activities in protected areas unless and until an appropriate assessment had been carried out. ... The Minister could give no greater assurance than that, in the then view of the Minister, it was not envisaged that there would be problems for traditional activities.

...

10.10  Next, reliance is placed on the fact that, as found by the trial judge, the ongoing activities of [the applicant company] were carried out to the knowledge of the Minister and on the basis of annual legal measures put in place by the Minister which facilitated the so-called opening of the harbour. However ... the fact that there may have been an error in the past cannot create a legitimate expectation that that error will be continued into the future. The fact that the Minister was mistaken in his view that traditional activities, of which the Minister undoubtedly knew, could continue provided that the Minister put in place the appropriate legal measures, and was also in error about the fact that those legal measures could be put in place in conformity with European law without carrying out an appropriate assessment, cannot create a legitimate expectation to the effect that that situation would continue.

10.11  While there undoubtedly was significant expenditure, and while the incurrence of expenditure on foot of a representation may form part of the Courts assessment in determining whether it would be appropriate to allow a public authority to resile from a representation made, expenditure will not be relevant if there was no legitimate expectation in the first place.

10.12  ... As interpreted by the [CJEU], a permission for activity in a protected area can only be given when there is an appropriate assessment. An appropriate assessment requires that, on a scientific assessment, risk be excluded. The Minister was required, therefore, as a matter of European law, to be concerned not with unproven risk but rather with proven absence of risk.”

43.  On the issue of operational negligence, three of the five judges upheld the States appeal. Two members of the majority gave judgment.

44.  MacMenamin J observed that strong policy considerations arose in the case. The question of how to afford redress to individuals who had suffered the detrimental effects of wrongful actions by the executive was a legitimate concern. Yet changes in the law of negligence and reformulations of State liability must be carefully and incrementally approached with a clear view as to their long-term consequences. While there undoubtedly was a strong public interest in ensuring a proper balance between private and public rights and duties, there was a stronger public interest in ensuring that government can actually function, and that administrators were not impeded in making decisions through fear of a morass of litigation. The courts should not become a form of surrogate unelected government, second guessing prima facie lawful government actions in areas of discretion that did not raise questions of exceeding statutory powers. Reviewing the established domestic jurisprudence, he concluded that operational negligence had not been accepted in Irish law. He considered that in the present case the High Court had identified a tort with such broad headings lasting over so many years that it was questionable whether there was a justiciable controversy at all. It was impossible to say whether it was a tort committed by act or by omission. It was unclear at what point in time the Minister had acted wrongfully in relation to the plaintiffs. It might be said that, by allowing aquaculture to continue prior to 2008, the Minister had actually had regard to the applicant companys interests, even at the cost of failed adherence to EU law. He further observed:

“36.  There then arises a further unavoidable question, that is, whether, if the Minister had, in fact, acted between 2000 and 2008, the respondents would inevitably have incurred significant losses, by a similar necessary suspension of activity in Castlemaine Harbour, as occurred from 2008 onwards, in order to obtain appropriate baseline data? If the detailed surveys complained of were necessary to establish the baseline, one is only left to speculate as to how these surveys could have been carried out without exactly the same or similar cessation of activity in the harbour, albeit in earlier years.”

45.  He then referred to the legislative complexity of the situation, which involved provisions of EU law, as well as primary and secondary domestic legislation, and to the complexity of the situation that the State faced in the aftermath of the infringement judgment of the CJEU. It was not just and reasonable to impose liability in the circumstances of the case. He did not consider that the Minister had owed a duty of care to the plaintiffs in 2008. The Minister had been aware of their situation, but also of the situation of other businesses in other parts of the country which had been placed in the same predicament. Nearly 150 Natura 2000 surveys had to be carried out in the period 2008-2010. It could not be said that the duty to the plaintiffs outweighed the duty to comply with EU law. Identifying the appropriate standard of care was problematic too. A further conceptual difficulty lay in the idea of imposing liability on the State for acts that were carried out by valid legal instruments for the purpose of implementing a legal duty. MacMenamin J also pointed out that the tort as found in the judgment under appeal did not derive from a Francovich breach of EU law (C-6/90 and C9/90, EU:C:1991:428) but rather from the damage allegedly caused by the implementation of EU law after a breach thereof was identified by the CJEU. The fallacy in the case was to seek to isolate some private duty owed to the plaintiffs by the Minister from his overarching public duty to comply with and implement EU environmental law.

46.  Charleton J, concurring, noted that under Article 6 of the Habitats Directive, the Minister had no discretion at all. He underlined three salient facts. First, many of the approximately 140 sites designated under the Habitats and Birds Directives were places of commercial activity of some sort. Following the ruling of the CJEU, emergency measures had to be taken to allow economic operators some latitude for the continuation of even limited business activity within the sites. This was done essentially by Irish public servants negotiating with the Commission. There were about forty sea-based sites, including Castlemaine harbour. Second, the State had not given a firm undertaking that the new environmental classification of Castlemaine harbour would not affect the applicant companys activities. Third, the closing and opening of the harbour was done by valid statutory instruments. He considered that this ruled out any question of liability in negligence.

47.  He then referred to the primary legislation governing fishing, the main objective of which was the conservation and rational management of the national fish reserves. This point was central to where any duty of care might lie. The starting point in the tort analysis had to be whether the Minister had owed a duty of care to the applicant company. There was a need for caution in holding that the public authorities owed a duty of care in particular circumstances, since it could greatly hinder their normal functioning. There were other means to deal with improper conduct by a public body, such as judicial review and the tort of misfeasance in public office. He reiterated that the authorities had not had any choice; the Minister had acted as prescribed by EU law. At most, it might be said that there was some choice to be made about whether to give priority to some of the affected sites over the others. Yet it was hard to argue that Castlemaine harbour was more deserving than the other locations. Concentrating resources on some sites would have left operators in other sites waiting longer. The State had instead adopted a strategy of vigorous negotiation with the Commission to attempt to salvage whatever could be recovered for the benefit of users of all of the sites concerned.

48.  The concept of operational negligence had not yet been accepted as part of domestic law. It would mean a lack of certainty in the law, and make public decision-making subsidiary to the views of experts at several removes from the pressures of government. It would mean arrogating broader functions to the courts than provided for in the Constitution. The Minister had exercised powers based on statute and each decision had been correctly expressed through a statutory instrument. Given the general conservationist aims of the primary legislation, there was no statutory duty in favour of the applicant company. There was no discretion vested in the Minister to exempt any economic actor from EU rules. There was no duty of care towards the applicant company that could found an action in negligence. Instead, the duty of care was towards the wider community, expressed as the protection of the environment.

49.  Writing for the minority, Clarke J considered that the High Court judgment, insofar as it concerned negligence, should be upheld as regards the events of 2008. Concerning the events of 2010, he noted that the applicant company had not provided evidence allowing a causal link to be established between the alleged failure on the part of the Minister and its inability to conduct its business that year. It therefore had no cause of action against the State in this respect.

50.  Applying the relevant principles to the case, Clarke J clarified that there could not have been a duty on the Minister in 2008 to refrain from closing the harbour until an appropriate assessment had been carried out, as this would have been contrary to EU law. To the extent the harbour could be opened, this was only permissible in accordance with the interim measures agreed with the Commission. The real question was therefore:

“15.4  ... In the light of developments in European law, did the Minister owe a duty of care to those who, to his knowledge (and up to then with his permission), were carrying out activities in protected areas, to ensure that he had appropriate survey(s) and other scientific evidence available to enable a decision to be made for the purposes of considering whether to permit the continuance of traditional activities and, should appropriate evidence be found to be present, to allow those activities to be authorised?”

51.  He considered that on the facts of the case the necessary elements of foreseeability and proximity were present. The Minister was well aware of the activities taking place in Castlemaine harbour. He was also aware, in light of the statement published in 1993, that there was a potential issue that might arise in relation to such activities. Therefore, the Minister had been fully aware that any failure to place himself in a position to make a sustainable decision about the continuance of traditional activities in the sites concerned could have a significant effect on those involved in them. A private party in an analogous position would undoubtedly have been held to have a duty of care towards such persons. He further noted that it must have been clear to the Minister for some time prior to the CJEU judgment that there was a risk that the position taken by the Commission would be upheld over that of the State. In that eventuality, there would be an immediate problem due to the absence of the necessary scientific data for the appropriate assessment to be made, leading to at least the temporary interruption of the activities of the applicant company and others operating in protected areas. These formed a small and defined group of persons that, to a large extent, were actually known to the Minister and the Department.

52.  As to the presence of any countervailing policy factor, he reiterated that the case did not concern matters of policy, discretion or adjudication. It did not touch upon the allocation of resources or the making of statutory decisions. It was about the purported duty of the Minister to take reasonable steps to ensure that he would be in a proper position to make a decision under European law and any relevant Irish measures. He clarified that he did not necessarily disagree with the view of MacMenamin J that no specific duty of care on the Minister had arisen in the period after the CJEU judgment. At that stage, the authorities had found themselves on the back foot, with many decisions to be made about the allocation of the resources needed to conduct appropriate assessments at the sites concerned. But the actions and decisions in 2008 and later were not relevant to the duty of care as he had defined it:

“15.31  ... [T]he Minister got it wrong by failing to put in place measures to secure the appropriate scientific data to enable an appropriate assessment to be carried out long after it had become clear, by reason of the position adopted by the Commission, that there was, to put it at its mildest, a significant doubt as to whether the Ministers position was correct.

...

15.33  ... [I]t seems to me that the duty of care which I suggest should be held to lie on the Minister does not derive from any balancing exercise at all and does not involve any aspect of the undoubted over-arching public duty which the Minister was obliged to perform. Against what can it be said that the Minister was balancing when he decided not to assemble the necessary scientific information and data (despite the Commissions reasoned opinion) prior to the decision of the ECJ? What over-arching public duty would have been in any way impaired by the collection of such data? There is no evidence to suggest that the failure to assemble the necessary data was based on any decision involving policy, discretion or adjudication.”

53.  Finally, he did not agree with the majority that the applicant companys business would have been interrupted in any event if the Habitats Directive had been correctly implemented at an earlier point in time. According to Clarke J, the evidence accepted by the High Court was that the necessary data could have been collected and analysed in a relatively short period of time, avoiding any interruption of the applicant companys usual activities. There was thus a causal link between the failure to assemble the relevant data and conduct the assessment at an earlier point in time, and the interruption of the applicant companys activities in 2008.

54.  In relation to damages, Clarke J noted that there were many points of disagreement between the applicant company and the State over the manner in which the formers losses should be properly assessed. He considered that the difficulties with the evidence and the figures would have made it impossible for the Supreme Court to conduct a fair and just calculation. Had the States appeal been rejected, the proper course would have been to remit the question of damages to the High Court for reassessment.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

55.  The complex statutory regime governing the activity of mussel cultivation is set out in the unanimous Supreme Court judgment on the question of legitimate expectation.

56.  In brief, the requirement to hold a sea-fishing boat licence is set out in Section 4 of the Fisheries (Amendment) Act 2003, as inserted by Section 97 of the Sea-Fisheries and Maritime Jurisdiction Act 2006. The entry of such boats in the Register of Fishing Boats is required by the Merchant Shipping (Registry, Lettering and Numbering of Fishing Boats) Regulations 2005.

57.  Section 13 of the Sea-Fishing and Maritime Jurisdiction Act 2006 confers on the Minister the power to manage and regulate sea fishing under the EUs Common Fisheries Policy through a system of authorisations. This applies to mussel seed fishing. An authorisation specifies, among other things, the quantity of mussel seed allocated to the holder, the permitted times and dates for fishing, and the aquaculture site where the seed is to be re-laid. Under Section 15 of the Act, the Minister is empowered to supplement the Common Fisheries Policy by regulations laying down restrictive or regulatory measures to protect, conserve or allow the sustainable exploitation of fish or the rational management of fisheries. Such measures may include, inter alia, prohibitions of or restrictions on areas or times of fishing.

58.  Section 6 of the Fisheries (Amendment) Act 1997 requires aquaculture operators to hold a licence for their activity. In addition, under the Foreshore Acts 1933-2011, they must also hold a lease or licence from the Minister.

59.  The Habitats Directive was transposed into Irish law by the European Communities (Natural Habitats) Regulations 1997 (S.I. No. 94 of 1997). These included the possibility that any person to whom notice is given regarding classification of a site may object to its inclusion in the candidate list of sites (Regulation 5), and provision for the payment of compensation, under certain conditions, in case of refusal by the Minister to consent to an operation or activity following an appropriate assessment of the impact of such operation or activity on a listed site (Regulation 20).

60.  The above regulations have since been replaced by the European Communities (Birds and Natural Habitats) Regulations 2011 (S.I. No. 477 of 2011). In accordance with the requirements of EU law, each public authority is required to exercise its functions so as not to affect the integrity of Natura 2000 sites.

61.  Section 3 of the European Convention on Human Rights Act 2003 provides, in so far as relevant:

“3(1)  Subject to any statutory provision (other than this Act) or rule of law, every organ of the State shall perform its functions in a manner compatible with the States obligations under the Convention provisions.

(2)  A person who has suffered injury, loss or damage as a result of a contravention of subsection (1), may, if no other remedy in damages is available, institute proceedings to recover damages in respect of the contravention in the High Court (or, subject to subsection (3), in the Circuit Court) and the Court may award to the person such damages (if any) as it considers appropriate.

...”

III.  RELEVANT EU LAW

A.  Treaty establishing the European Community

62.  The infringement proceedings against the respondent State were brought under Article 226 EC (now Article 258 TFEU), providing as follows:

“If the Commission considers that a Member State has failed to fulfil an obligation under this Treaty, it shall deliver a reasoned opinion on the matter after giving the State concerned the opportunity to submit its observations.

If the State concerned does not comply with the opinion within the period laid down by the Commission, the latter may bring the matter before the Court of Justice.”

63.  In the event of failure to comply with an infringement judgment, the Commission may introduce a second infringement action before the CJEU, which may specify the lump sum or penalty payment to be paid by the Member State concerned which it considers appropriate in the circumstances (Article 228 EC, now Article 260 TFEU).

64.  Pursuant to EU law, failure by an EU Member State to implement a directive, or partial, incorrect or inadequate implementation, may give rise to state liability. The establishment of such state liability, often referred to as Francovich liability, is dependent on several conditions developed in the case-law of the CJEU being fulfilled, namely: the rule of law which has been infringed must have been intended to confer rights on individuals; the breach must be sufficiently serious; and there must be a direct causal link between the breach of the obligation resting on the State and the damage sustained by the injured parties (see Francovich and Others, C6/90 and C9/90, EU:C:1991:428; Brasserie du Pêcheur and Factortame, joined Cases C-46/93 and C-48/93, EU:C:1996:79; and Dillenkofer and others, joined Cases C-178/94, C-179/94, C-188/94, C-189/94 and C-190/94, EU:C:1996:375).

B.  Birds Directive

65.  Reference is made to the judgment in Case C-418/04 for a detailed exposé of the content and operation of the Birds Directive. In particular, Member States were obliged to classify the most suitable territories in number and size as special protection areas for the conservation of the species mentioned in Annex I of the directive. Pursuant to the Birds Directive, as interpreted by the CJEU, it became clear that if species mentioned in that annex occur on the territory of a Member State, it is obliged to define SPAs for them, that that classification obligation did not necessarily cease to apply if the area in question is no longer suitable, and that a genuine chance that a species may resettle in an area is also a basis for the aforementioned classification obligation (see, inter alia, Case C-418/04, paragraphs 36, 39, 83 and 88).

C.  Habitats Directive

66.  Article 6 of the Habitats Directive provides:

“Article 6

1.  For special areas of conservation, Member States shall establish the necessary conservation measures involving, if need be, appropriate management plans specifically designed for the sites or integrated into other development plans, and appropriate statutory, administrative or contractual measures which correspond to the ecological requirements of the natural habitat types in Annex I and the species in Annex II present on the sites.

2.  Member States shall take appropriate steps to avoid, in the special areas of conservation, the deterioration of natural habitats and the habitats of species as well as disturbance of the species for which the areas have been designated, in so far as such disturbance could be significant in relation to the objectives of this Directive.

3.  Any plan or project not directly connected with or necessary to the management of the site but likely to have a significant effect thereon, either individually or in combination with other plans or projects, shall be subject to appropriate assessment of its implications for the site in view of the sites conservation objectives. In the light of the conclusions of the assessment of the implications for the site and subject to the provisions of paragraph 4, the competent national authorities shall agree to the plan or project only after having ascertained that it will not adversely affect the integrity of the site concerned and, if appropriate, after having obtained the opinion of the general public.

4.  If, in spite of a negative assessment of the implications for the site and in the absence of alternative solutions, a plan or project must nevertheless be carried out for imperative reasons of overriding public interest, including those of a social or economic nature, the Member State shall take all compensatory measures necessary to ensure that the overall coherence of Natura 2000 is protected. It shall inform the Commission of the compensatory measures adopted.

Where the site concerned hosts a priority natural habitat type and/or a priority species, the only considerations which may be raised are those relating to human health or public safety, to beneficial consequences of primary importance for the environment or, further to an opinion from the Commission, to other imperative reasons of overriding public interest.”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

67.  The applicant company complained under Article 8 of the Convention and Article 1 of Protocol No. 1 of the impact on its right to earn a livelihood arising out of the temporary prohibition on mussel seed fishing imposed in 2008.

68.  The Government contested that argument.

69.  The Court, being master of the characterisation to be given in law to the facts of the case, considers that this complaint should be examined under Article 1 of Protocol No. 1 only, this being the article with reference to which it was communicated to the Government.

70.  Article 1 of Protocol No. 1 provides:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A.  Admissibility

1.  The parties submissions

(a)  The Government

71.  In response to a question communicated by the Court, the Government considered that the complaint should be declared inadmissible for failure to exhaust domestic remedies. They pointed out that Section 3 of the European Convention on Human Rights Act 2003 (hereinafter “the 2003 Act”) required all organs of State – including Government Departments – to perform their functions in a manner compatible with the States obligations under the Convention. Where they failed in this duty, and if no other remedy in damages was available, a person who suffered injury, loss or damage could seek damages in the High Court. It was clear from a number of cases decided domestically that this remedy was available in practice. Yet the applicant company had ignored this means of obtaining redress for its complaint under Article 1 of Protocol No. 1. The Government further argued that the applicant company had failed to invoke its analogous rights under the Constitution, which explicitly recognised the right to respect for private property (Article 40.3.2o) and, implicitly, the right to earn a livelihood (Article 40.3.1o). The applicant company had failed to litigate these issues before the domestic courts.

72.  The Government submitted that there was no engagement at all of Article 1 of Protocol No. 1, as the facts of the case did not disclose any existing entitlement of the applicant company to a “possession”. It had simply enjoyed permission, granted under a particularly complex regulatory framework and subject to strict conditions, to fish for a natural resource that was also a national asset. While an administrative authorisation could in principle be treated as a “possession” for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1, this was only where it gave rise to a legitimate expectation of achieving or obtaining an interest. That was not the situation in the present case. The applicant company could not have legitimately expected to be allowed to fish in the harbour at the time of its choosing, without regard to environmental imperatives and in breach of the States obligations pursuant to EU law.

73.  The Government further considered that the complaint was manifestly ill-founded, given the limited character of the prohibition and its limited impact on the applicant companys activities. It was only the fishing of mussel seed that had been affected, and only for a brief period of time while the State negotiated with the Commission. Other aspects of the applicant companys business – growing transplanted mussels and harvesting them at maturity – had not been interrupted. There had been no impact on the applicant companys boat licence and boat registration, meaning that it would have been able to gather mussel seed at other locations. It had also had the option of purchasing the raw material it required from other operators. The real cause of the applicants loss in 2008 was not the closure of the harbour, but the action of predators, a natural risk that was always present.

(b)  The applicant company

74.  The applicant company maintained that it had exhausted domestic remedies. As expressly noted in the High Court judgment, its statement of claim included an argument based on the constitutional right to earn a livelihood. Since the High Court had upheld the claim on two other grounds, it had not been necessary to also rule on the constitutional aspect. In its submissions to the Supreme Court it had continued to rely on the right to earn a livelihood. Therefore it had given the domestic courts the opportunity to address the substance of this complaint. As for relying on the 2003 Act, the remedy under Section 3 was relevant only where no other remedy was available. It had pursued other suitable remedies, giving priority to the common law right of action in negligence. The complaint it was now seeking to raise before the Court had been raised at the domestic level.

75.  The applicant company denied that its complaint was manifestly illfounded. While its operations had not been completely suspended, the impugned prohibition on fishing mussel seed between 9 June and 1 July, and again from 23 August until 5 October 2008 had rendered its authorisation worthless for that year. It pointed out that its boat was licensed for use for aquaculture only. It could not have been put to other uses instead, as stated by the Government. It was not realistic to suggest that the applicant company could have simply fished for mussel seed in other unrestricted locations, as this would be limited by the availability of seed settlements, the existence of other operators and commercial imperatives known to the State. Furthermore, the boat was not suited to other types of sea fishing as it was designed for use in calm estuary waters. As a result of the temporary prohibition on fishing in the harbour, its costly new vessel could not be used for its intended purpose that year. Furthermore, the option of purchasing mussel seed from other sources was commercially unviable due to high transport costs and the high mortality rate of the seed. This, according to the applicant company, had been acknowledged by the High Court. In sum, there had been no real possibility for the applicant company to maintain its usual level of business activities in 2008.

76.  The applicant company pointed out that the State had not previously suggested, either in 2008 or during the domestic proceedings, that it could or should have changed its business model. It was no answer to a claim of loss of livelihood or interference with possessions to say that the operator should have altered an important aspect of its business. It was even an implicit admission that its rights had been impacted.

77.  The Governments attempt to avoid responsibility for the loss of the mussel seed by blaming it on natural causes could not be accepted. The authorities had been warned in good time of the signs of predators on the sea bed, and so had been aware of the consequences of the continuing closure of the harbour. While natural predators were always present, it was because of the belated opening of the harbour that they had entirely eliminated that years growth of mussel seed.

78.  As regards the scope of Article 1 of Protocol No. 1, the applicant company recalled that the concept of “possessions” was very broad. It considered that its licences and permits were of a commercial nature, and that the interests related to them should have had a sufficient likelihood of being realised. This gave rise to a legitimate expectation of effectively enjoying the rights associated with ownership. The licences were therefore to be regarded as possessions. Admittedly, the mussel seed authorisation stated that it did not allow the holder to fish in a prohibited area. Yet prior to 2008 there had never been a prohibition in Castlemaine harbour, and there had been no reason for the applicant company to anticipate such a development. The effect of the temporary prohibition had been to deprive the applicant company of the use of its various licences, and the intended use of its new boat, in 2008, leading to the loss of its supply of marketable mussels in 2010, and the consequent loss of markets and clientele after that.

2.  The Courts assessment

(a)  Exhaustion of domestic remedies

79.  On the requirement to exhaust domestic remedies, the Court refers to the well-established principles of its case-law (as reiterated notably in Gherghina v. Romania (dec.) [GC], no. 42219/07, §§ 83-89, 9 July 2015, and Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, §§ 69-77, 25 March 2014).

80.  In particular, it recalls that States are exempted from answering before an international body for their acts until they have had an opportunity to put matters right through their own legal system. Those who wish to invoke the supervisory jurisdiction of the Court as concerns complaints against a State are thus obliged to use first the remedies provided by the national legal system. The obligation to exhaust domestic remedies therefore requires applicants to make normal use of remedies which are available and sufficient in respect of their Convention grievances.

81.  In the domestic proceedings in this case, the applicant company relied on a series of grounds before the High Court (see paragraph 32 above), which noted that the claim was “multi-faceted”, with the claim in negligence being “the foremost plank of the case”. The Court considers that, in view of the applicant companys core grievance against the State, it is not for it to call into question the primary reliance on legitimate expectation and operational negligence. This appears not to have been an unreasonable choice, given the various judgments in the High and Supreme Courts, as it was capable, if successful, of remedying directly the impugned state of affairs (Vučković, cited above, § 74).

82.  The Court would further note that while the applicant company did not expressly rely on Article 1 of Protocol No. 1, in its submissions to the High Court it relied on the constitutional right to earn a livelihood, arguing that the authorities had failed to conduct the necessary balancing exercise between this right and the need to protect the environment. The Government also referred to the constitutional right to earn a livelihood as being “analogous” to the relevant aspect of Article 1 of Protocol No. 1. The Court is therefore satisfied that in making this argument, the applicant raised its present complaint in substance during the domestic proceedings. In addition, at the request of the Court, the applicant company provided a copy of its written submissions to the Supreme Court. The Court notes that there too it reiterated its constitutional argument, expressly stating that it was not abandoning any aspects of the case it had fully argued before the High Court.

83.  As for the 2003 Act, the Court notes from the wording of Section 3(2) that redress may be sought under this provision if no other remedy in damages is available. Given the applicant companys pursuit of other compensatory remedies, the Government has not sufficiently explained how or why the 2003 Act would displace other potentially effective remedies in a case like this, or why, as stated previously, the Court should consider that the present complaint was not raised in substance before the domestic courts.

84.  In light of the above, and in view of the material available to the Court, this complaint cannot be rejected for non-exhaustion of domestic remedies.

(b)  Whether the complaint is within the scope of Article 1 of Protocol No. 1

85.  The Court will next consider the Governments objection that the applicant companys complaint does not engage Article 1 of Protocol No. 1 at all, i.e. that it is incompatible ratione materiae with this provision.

86.  It recalls in this respect that the concept of “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1 has an autonomous meaning which is not limited to ownership of material goods and is independent from the formal classification in domestic law: certain other rights and interests constituting assets can also be regarded as “property rights”, and thus as “possessions” for the purposes of this provision. The issue that needs to be examined is normally whether the circumstances of the case, considered as a whole, conferred on the applicant title to a substantive interest protected by that provision (see, among many authorities, Brosset-Triboulet and Others v. France [GC], no. 34078/02, § 65, 29 March 2010).

87.  With respect to business activities subject to licensing requirements, the Court refers to the survey of the relevant case-law set out in Malik v. the United Kingdom, no. 23780/08, §§ 91-92, 94, 13 March 2012:

“91.  In cases concerning the grants of licences or permits to carry out a business, the Court has indicated that the revocation or withdrawal of a permit or licence interfered with the applicants right to the peaceful enjoyment of their possessions, including the economic interests connected with the underlying business (see Fredin v. Sweden (no. 1), 18 February 1991, § 40, Series A no. 192, in respect of an exploitation permit for a gravel pit; and mutatis mutandisTre Traktörer AB v. Sweden, 7 July 1989, § 53, Series A no. 159, concerning a licence to serve alcoholic beverages in a restaurant. See also Rosenzweig and Bonded Warehouses Ltd. v. Poland, no. 51728/99, § 49, 28 July 2005, which involved a licence to run a bonded warehouse). In this regard, the Court observed in particular in Tre Traktörer AB that the maintenance of the licence was one of the principal conditions for the carrying on of the applicant companys business, and that its withdrawal had had adverse effects on the goodwill and value of the restaurant (at §§ 43 and 53 of the Courts judgment).

92.  While the Court has appeared to accept on some occasions that the licence itself constituted a “possession” for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention, it is significant that on these occasions the question was not in dispute between the parties so the Court was not required to engage in an extensive analysis of the nature of the possession in the case. In any event, it went on to explain that, according to its case-law, the termination of a valid licence to run a business amounted to an interference with the right to the peaceful enjoyment of possessions (see Bimer S.A. v. Moldova, no. 15084/03, § 49, 10 July 2007; and Megadat.com SRL v. Moldova, no. 21151/04, §§ 62-63, 8 April 2008). It is clear that in both cases, the licences were connected to the carrying out of an underlying business.

...

94.  ... [I]in cases involving the suspension or revocation of licences and permits or the refusal to enrol a person on a list of individuals entitled to practise a particular profession, the Court has tended to regard as a “possession” the underlying business or professional practice in question. Restrictions placed on registration, licences or permits connected to the work carried out by the business or the practice of the profession are generally viewed by the Court as the means by which the interference with a business or professional practice has taken place.”

88.  In line with the above, the Court considers that the present case concerns a “possession”, namely the underlying aquaculture business of the applicant company. It is true, as the Government pointed out, that all of the various licences and authorisations held by the applicant company retained their validity in 2008. In this respect, the case differs from cases previously decided by the Court, which involved the cancellation or revocation of a licence or permit, putting an end to a commercial activity (see among many others Tre Traktörer AB, cited above, where the applicant companys licence to serve alcoholic drinks was withdrawn leading to the closure of the establishment shortly afterwards; see also Vékony v. Hungaryno. 65681/13, § 29, 13 January 2015, involving the statutory cancellation of applicants licence to sell tobacco, followed shortly afterwards by the closure of his business). The Court observes, however, that it has also found that Article 1 of Protocol No. 1 applied even where the licence in question was not actually withdrawn, but was considered to have been deprived of its substance (Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano v. Italy [GC], no. 38433/09, §§ 177-178, ECHR 2012).

89.  Mindful of the need to look behind appearances and investigate the realities of the situation complained of in the present case, the Court considers that the temporary prohibition on mussel seed fishing that applied during the periods in question in 2008 is properly to be regarded as a restriction placed on a permit – the mussel seed authorisation issued to it for 2008 – connected to the usual conduct of its business.

90.  For the Court, the facts of the case thus disclose an interference by the domestic authorities with the applicant companys right to the peaceful enjoyment of its possessions, including the economic interests connected with the underlying business. However, the fact that the impugned interference consisted of a temporary prohibition of part of the applicant companys activities under licence or permit, that the authorisation was not withdrawn or revoked, and that in any event the authorisation by virtue of which the applicant company conducted its business was subject to conditions, will all form part of the Courts analysis of the nature and extent of that interference. It is within this limited and particular context that the Courts analysis must be understood (see, mutatis mutandisMalik, cited above, § 95 and further below).

91.  It follows that this complaint is not incompatible ratione materiae with Article 1 of Protocol No. 1. Nor can it be considered manifestly illfounded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention, or inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties submissions

(a)  The applicant company

92.  The applicant company submitted that there had been an unjustified interference on the part of the domestic authorities with the peaceful enjoyment of its possessions. Given that, in its view, it had been entirely deprived of the use of its licences during the period in question, it considered that this represented a de facto expropriation of its possessions. Alternatively, the inability to exploit the authorisation to fish for mussel seed could be regarded, as recognised in the Courts case-law, as a deprivation of the applicant companys means of earning a living in 2008.

93.  The interference had been caused by the initial failure of the domestic authorities to understand the requirements of EU law, followed by the inadequate or incorrect action taken in response to the CJEU judgment. In both respects it considered that the State had been negligent. In relation to the period before the CJEU judgment, it considered that the domestic authorities should already have recognised by the time of the last of the Commissions reasoned opinions in July 2003 that the State was not in compliance with its EU obligations. By failing to realise this, the State had lost the opportunity to achieve compliance with EU law in a planned and timely way, avoiding disruption to the applicant companys normal activities. Although the authorities had, admittedly, found themselves in a difficult position in 2008, following the CJEU judgment, they were solely responsible for this state of affairs.

94.  The applicant company also criticised the manner in which the State reacted to the CJEU judgment. It considered that in the months following the judgment the domestic authorities could have negotiated interim measures with the Commission so as to allow the opening of the harbour on 23 August 2008. It further criticised the lack of information and consultation during this time. The companies affected were only informed at a very late stage that the harbour would not be opened for mussel seed fishing on 9 June 2008, and they were not afforded any opportunity to make representations regarding the maintenance of their livelihoods. Referring to the various interactions in 2008 between Irish and European officials, the applicant company noted that this was not matched by action on the ground to make concrete progress towards meeting the requirements of EU law, a point that had been noted by the High Court. The States response had therefore not been an adequate one in the circumstances.

95.  As for the lawfulness of the interference, the applicant company was critical in several respects of the secondary legislation adopted in 2008 (see paragraphs 15-17 above). It argued that these instruments were deficient in terms of clarity and accessibility. Regarding Statutory Instrument No. 347 of 2008, which maintained the temporary prohibition until 5 October 2008, it argued that the wording employed was imprecise and ambiguous. It was not certain that the prohibition only concerned mussel seed fishing and that other aspects of aquaculture could continue. While this instrument entered into force on 23 August 2008, it was not published in the official gazette until 5 September 2008. It considered that Statutory Instrument No. 395 of 2008, permitting mussel seed fishing in the harbour, also displayed a lack of clarity.

96.  The applicant company accepted that environmental protection was a legitimate objective for the State to pursue, but emphasised that its complaint did not relate to this objective per se, but to the manner in which the State had pursued it, and to the consequences of the errors that it had made in so doing.

97.  Addressing the proportionality of the interference, the applicant company submitted that although Castlemaine harbour was not the only site affected, the companies based there had been placed in a uniquely difficult situation. This was due to the fact, accepted by the High Court, that there were no viable alternative means of obtaining mussel seed. Operators based in other SPA sites had not been confronted with this particular difficulty. For example, it would have been possible for those based on the east coast to seek mussel seed elsewhere in the Irish Sea. While the harbour had been closed for a limited period, this had led directly to a complete loss of the applicant companys profits in 2010, with continuing consequences after that in terms of loss of markets and clientele. With no compensation available for these substantial losses, the applicant company had been left with an individual and excessive burden. There had thus been a failure to strike a fair balance between the general interests of the community and the protection of the applicant companys fundamental rights.

98.  Finally, the applicant company rejected the Governments argument that this was a situation in which the CourtBosphorus jurisprudence should apply (Bosphorus Hava Yolları Turizm ve Ticaret Anonim Şirketi v. Ireland [GC], no. 45036/98, ECHR 2005VI). The presumption that the respondent State had complied with the requirements of the Convention could not properly arise in the particular circumstances of the case. Even if it did arise, it must be rebutted since the protection of the applicant companys rights had been “manifestly deficient”. The Government could not be permitted to now make a virtue what was the States original failure to comply with its legal obligations under EU law. The applicant company did not dispute that the State was under an obligation to comply with EU law. The crucial point was that the State could well have done so in a reasonable and organised way, both before and after the CJEU judgment. Yet it had failed to do so due to its own long-standing errors of law and its inappropriate attempts to remedy them after the infringement judgment. The consequences of these errors had fallen on the applicant company.

(b)  The Government

99.  The Government submitted that the actions of the authorities in this case had been undertaken in order to comply with the States strict obligations under EU law, as confirmed by the judgment of the CJEU. As there had been no discretion or margin of appreciation at all, the situation must be regarded as coming within the Bosphorus case-law. Bearing in mind the equivalent level of protection of fundamental rights under EU law, it should be presumed that the domestic authorities had not departed from the requirements of the Convention in this case.

100.  The Government also argued that any interference with the applicant companys rights could only be regarded as a “control of use” of possessions, that had been applied in the general interest. In the present case, the general interest was clear, namely the protection of the environment in accordance with the requirements of EU law. As the Court had repeatedly recognised in its case-law, this was a weighty consideration, which was of growing importance for contemporary society. In support of their argument the Government referred to a series of cases decided by this Court, notably: Depalle v. France [GC], no. 34044/02, ECHR 2010; Malfatto and Mieille v. France, nos. 40886/06 and 51946/07, 6 October 2016; Matczyński v. Poland, no. 32794/07, 15 December 2015; Alatulkkila and Others v. Finland, no. 33538/96, 28 July 2005; and Posti and Rahko v. Finland, no. 27824/95, ECHR 2002VIIThe pursuit of this aim was not confined to the applicant companys particular circumstances, but extended to all aquaculture operators based in designated locations around the coastline.

101.  Furthermore, where the general interest of the community in environmental conservation was pre-eminent, it was justified to allow a wide margin of appreciation to the domestic authorities. This encompassed both the means of enforcement and ascertaining whether the consequences of enforcement were justified. Even severe interferences with the right to property could be justified by considerations of environmental protection. Compensation could be excluded in certain situations involving the control of property.

102.  The Government rejected the applicant companys characterisation of the impugned interference as a blanket ban. As a matter of EU law, and in relation to twenty-four (later twenty-two) coastal sites in the respondent State, the authorities were temporarily prevented from granting consent to an activity that had the potential to affect the features of a nature conservation site in the absence of the requisite appropriate assessment. The authorities had made every effort to ensure that the restriction at Castlemaine could be lifted at the earliest opportunity, and the site had been given priority treatment in this context. This included an interim assessment conducted as expeditiously as possible and submitted to the Commission on 2 October 2008. This led to the lifting of the prohibition at Castlemaine harbour three days later. The Government reiterated that the applicant companys mussel seed authorisation had retained its validity during this period, and that it had been entitled to continue to operate its boat, within the confines of the relevant licences.

103.  In sum, the Government considered that the facts of the case did not disclose any lack of a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised. A fair balance had been struck between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the applicant companys rights. It could not be said that the applicant company had had to bear an individual and excessive burden.

2.  The Courts assessment

(a)  Interference

104.  As previously stated, the impugned activities of the respondent State disclose an interference with the applicant companys right to the peaceful enjoyment of its possessions (see paragraph 90 above). As to the nature of that interference, the nature of the applicant companys possession being very particular, the Court does not agree with the applicant companys argument that it was akin to a de facto expropriation. Rather, the interference must be considered a “control of the use of property”, which falls under the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 (see for example Werra Naturstein GmbH & Co KG v. Germany, no. 32377/12, § 41, 19 January 2017). As stated above (see paragraph 90), in assessing that interference the Court will bear in mind that the applicant companys activities were conducted subject to the conditions stipulated by the Minister each year when issuing the mussel seed authorisation, and that in 2008 the authorisation was not withdrawn or revoked but subject to temporary restriction.

(b)  Compliance with the requirements of the second paragraph

(i)  Lawfulness and purpose of the interference

105.  Concerning the lawfulness of the interference, the Court refers to the findings of the majority of the Supreme Court according to which the temporary closure of the harbour for the purpose of mussel seed fishing was effected by valid secondary legislation, in order to comply with the States obligations under EU law (see paragraphs 45 and 46 above).

106.  However, the applicant company argued that Statutory Instruments Nos. 347 and 395 of 2008 failed to comply with the principle of legal certainty inasmuch as they were not, in its view, sufficiently clear in their wording. It also pointed to the fact that the official publication of the first of these instruments came about two weeks after it entered into force.

107.  As the Court has often stated, when speaking of “law”, Article 1 of Protocol No. 1 alludes to the same concept to be found elsewhere in the Convention. It follows that, in addition to being in accordance with the domestic law of the Contracting State, the legal norms upon which the deprivation of property is based should be sufficiently accessible, precise and foreseeable in their application. As to the notion of “foreseeability”, its scope depends to a considerable degree on the content of the instrument in issue, the field it is designed to cover and the number and status of those to whom it is addressed (see generally Vistiņš and Perepjolkins v. Latvia [GC], no. 71243/01§§ 95-99, 25 October 2012, with further references).

108.  Notwithstanding the applicant companys criticisms, it does not appear to the Court that it was in fact left in any uncertainty about the nature and scope of the restrictions that were applied to the harbour in 2008, nor about their legal basis. As already noted (see paragraph 14 above), the applicant company was in direct contact with the Department, and was immediately informed of the Ministers decision that it was not possible to open the harbour for mussel seed fishing from 9 June onwards. As for the other aspects of its activities that were not covered by the restriction, the applicant company did not suggest that these were in fact hindered by any legal uncertainty. On the contrary, it can be inferred from the information in the case-file about the applicant companys income in 2008 that it continued to operate normally that year. As for the fact that Statutory Instrument No. 347 was formally published in the official gazette about two weeks after it entered into force, the Court also infers from the information in the case file that the applicant company was fully aware of the continuing closure of the harbour, given that it protested the situation to the Department by letter dated 28 August 2008. Moreover, having regard to the general legal context of the case, including secondary legislation, primary legislation, the EU directives and the CJEU judgment, the Court does not consider that a relatively short delay in publishing Statutory Instrument No. 347 is sufficient reason to call the “lawfulness” of the interference in this case into question. As indicated previously, it is not contested that the applicant company had continuing contact with the Department and that it was informed of all relevant developments. As an economic operator active for many years in the aquaculture sector, it has not been claimed that the applicant company was not aware of the protracted pre-contentious phase of the legal proceedings involving the European Commission and the respondent State, or of the infringement judgment of 13 December 2007, which specifically addressed aquaculture.

109.  Regarding the purpose of the interference, it is clear that its aim was the protection of the environment. As the Court has often stated, this is an increasingly important consideration in todays society, having become a cause whose defence arouses the constant and sustained interest of the public, and consequently the public authorities (see for example Depalle, cited above, § 81; also Matczyński, cited above, § 101). Public authorities assume a responsibility which should in practice result in their intervention at the appropriate time to ensure that the statutory provisions enacted with the purpose of protecting the environment are not entirely ineffective (see, for example, S.C. Fiercolect Impex S.R.L. v. Romania, no. 26429/07, § 65, 13 December 2016). In addition, in the instant case the impugned measures taken were adopted to ensure the respondent States compliance with its obligations under EU law, which the Court has also recognised as a legitimate general-interest objective of considerable weight (see Bosphorus, cited above, § 150; Lohuis and Others v. the Netherlands, no. 37265/10, § 54, 30 April 2013; Michaud v. France, no. 12323/11, § 100, ECHR 2012; and Coopérative des agriculteurs de la Mayenne and Coopérative laitière Maine-Anjou v. France (dec.), no. 16931/04, ECHR 2006-XV).

(ii)  Proportionality of the interference

(α)  Applicability of the Bosphorus presumption

110.  The Court must first consider whether, as argued by the Government, it should be presumed that the respondent State respected the requirements of Article 1 of Protocol No. 1, i.e. whether the Bosphorus case-law should apply in the circumstances of the present case. It reiterates that the application of the presumption of equivalent protection in the legal system of the EU is subject to two conditions. The first is that the impugned interference must have been a matter of strict international legal obligation for the respondent State, to the exclusion of any margin of manoeuvre on the part of the domestic authorities. The second condition is the deployment of the full potential of the supervisory mechanism provided for by EU law, which the Court has recognised as affording equivalent protection to that provided by the Convention (see most recently Avotiņš v. Latvia [GC], no. 17502/07§§ 101-105, ECHR 2016, with further references).

111.  Regarding the first condition, the Court recalls that it has, in its case-law, adverted to the difference in the EU legal system between a Regulation, binding in its entirety on and directly applicable in all the Member States, and a Directive, binding as to the result to be achieved while leaving to the Member States the choice of form and methods (see Avotiņš, cited above, § 106, and Michaud, cited above, § 113, noting the difference between that case and the Bosphorus case).

112.  In the present case, the obligation on the respondent State derived principally from Article 6(3) of the Habitats Directive. Irelands failure to fulfil its obligation thereunder was established in infringement proceedings, entailing a duty on the State to comply with the CJEUs judgment and the secondary legislation examined in the context of those proceedings. While it was therefore clear that the respondent State had to comply with the directive and, with immediacy, the CJEU judgment, both were results to be achieved and neither mandated how compliance was to be effected. The respondent State was therefore not wholly deprived of a margin of manoeuvre in this respect. On the contrary, the domestic authorities retained some scope to negotiate with the Commission regarding the steps to be taken (see paragraphs 22-27 above). This included, at the proposal of the respondent State, both priority treatment and particular interim measures for Castlemaine harbour that were implemented with the agreement of the Commission. As the Court has previously stated, the presence of some margin of manoeuvre is capable of obstructing the application of the presumption of equivalent protection (see Michaud, cited above, § 113; see also M.S.S. v. Belgium and Greece [GC], no. 30696/09, § 338, ECHR 2011). The Court leaves open the question whether a CJEU judgment under Article 258 TFEU could in other circumstances be regarded as leaving no margin of manoeuvre to the Member State in question, but finds in the circumstances of the present case in relation to the need to comply with the relevant EU directive that the Bosphorus presumption did not apply.

113.  Moreover, when referring to the legitimate need in this case to fulfil environmental objectives and comply, in this regard, with EU law, the respondent Government itself referred to its wide margin of appreciation.

114.  The Court is therefore required to determine whether the interference with the applicant companys right to the peaceful enjoyment of its possessions was justified under Article 1 of Protocol No. 1.

(β)  Justification of the interference

115.  According to well-established case-law, the second paragraph of Article 1 of Protocol No. 1 is to be read in the light of the principle enunciated in the first sentence of this provision. Consequently, an interference must achieve a “fair balance” between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individuals fundamental rights. The search for this balance is reflected in the structure of Article 1 of Protocol No. 1 as a whole, and therefore also in the second paragraph thereof: there must be a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim pursued. In determining whether this requirement is met, the Court recognises that the State enjoys a wide margin of appreciation with regard both to choosing the means of enforcement and to ascertaining whether the consequences of enforcement are justified in the general interest for the purpose of achieving the object of the law in question. The requisite balance will not be achieved if the person concerned has had to bear an individual and excessive burden (see, among many others, Depalle, cited above, § 83).

116.  The Court will first have regard to the consequences for the applicant company of the temporary restrictions applied to the harbour in 2008. In this regard, it must be borne in mind that the applicant company is engaged in a commercial activity that is subject to strict and detailed regulation by the domestic authorities, and, as regards the fishing of mussel seed, operates in accordance with the conditions stipulated in the authorisations granted to it from year to year. This includes the condition, expressly stated in the authorisation granted to it in August 2008, that it was not permitted to fish for mussel seed in an area where such activity had been prohibited by the Minister. Furthermore, it is not without relevance to the Courts assessment that the Supreme Court was unanimous in finding that there was no legal basis for the applicant company to entertain a legitimate expectation of being permitted to operate as usual in 2008, following the finding by the CJEU that Ireland had failed to fulfil its relevant obligations under EU law (see paragraph 42 above). In the words of that court, as events unfolded, it became clear that the Minister did not have the legal authority, as a matter of EU law, to allow for the uninterrupted continuance of traditional activities in protected areas.

117.  The Court would further observe that while the applicant company argued that it had had virtually no notice of the closure of the harbour for mussel seed fishing in June 2008, it is a commercial operator and therefore cannot disclaim all knowledge of relevant legal provisions and developments. Rather, it can be expected to display a high degree of caution in the pursuit of its activities, and to take special care in assessing the risks that may attach to those activities (see Pine Valley Developments Ltd and Others v. Ireland, 29 November 1991, § 59, Series A no. 222; also, mutatis mutandisForminster Enterprises Limited v. the Czech Republic, no. 38238/04, § 65, 9 October 2008). As stated previously, at least from the date of the CJEU judgment in this case (13 December 2007) – and arguably from the bringing of the infringement proceedings by the Commission in 2004 – making express reference to the aquaculture sector, the Court considers that the applicant company should have been aware of a possible risk of interruption of, or at least some consequences for, its usual commercial activities. The extent and consequences of any infringement judgment could not be foreseen (see paragraph 125 below), but the risk of some interruption could clearly not be excluded. This factor cannot be disregarded when assessing the burden on the applicant company. In this respect, the Court notes that the applicant company purchased its new boat in May 2008, notwithstanding the risk referred to above. While neither party addressed the point before this Court, the applicant company indicated to the High Court that had it known that there would be restrictions on fishing for mussel seed in 2008 it would have considered other options, such as renting a vessel that year.

118.  As for the applicant companys loss of profits, the parties disagreed over whether that loss could have been avoided or at least mitigated. The Government maintained throughout that the applicant company could have purchased mussel seed from other operators. The applicant company disputed this. It pointed to the acceptance by the High Court that the purchase of mussel seed had been previously attempted and proven to be unviable, not least due to the additional cost involved, and submitted that this finding had not been overturned in the Supreme Court. For its part, the Court has noted the finding of the High Court on this particular point. As for the Supreme Court, while it is true that that finding was not expressly reversed, it lost its legal significance in light of the reasoning of the majority. The Court further notes that while the minority Supreme Court judgment adverted to the High Courts finding in this respect, it also referred to difficulties with the evidence and figures, and referred to the fact that the applicant companys 2008 accounts recorded significant expenditure on mussel seed, for which different and contrasting explanations were given in the High Court. The minority therefore conceded that, had liability been established, it would have been impossible for the Supreme Court to assess the damages properly attributable to the applicant company.

119.  There was further disagreement between the parties over whether it would have been feasible for the applicant company to fish mussel seed at some other location, as its authorisation would have allowed it to do. The respondent State pointed to authorisations received by other Castlemaine operators to fish seed outside the harbour. It appears that this particular point was not raised before the domestic courts, which did not consider it in their reasoning.

120.  In light of the above, while the impugned interference had an appreciable adverse impact on the applicant companys business, the Court is not in a position to find, as an established fact, that the applicant companys loss of profits in 2010 was the inevitable and immitigable consequence of the temporary closure of the harbour in 2008.

121.  It must also be recalled that the applicant companys activities were not completely interrupted in 2008. The transplanting and harvesting of mussels within the harbour were permitted to continue, with the result that the applicant companys profits in 2008 were not affected.

122.  The Court further observes that while it appears that the State did not bring the situation at Castlemaine harbour fully into compliance with the Directive until at least 2011, when the appropriate assessment for the site was completed, it succeeded, following sustained negotiations, in obtaining the agreement of the Commission to allow mussel seed fishing to resume at a much earlier stage, namely from 5 October 2008. While this did not avoid the delayed loss in relation to 2008, the following year the applicant company was able to resume its usual activities, and, as shown in the accounts submitted as part of its claim for just satisfaction, to earn a normal level of profit in 2011. As already noted, the difficulties with mussel seed fishing that it encountered in 2010 had another cause, namely the failure to acquire the necessary permit on time (see paragraphs 21 and 49 above). They do not form part of the present complaint.

123.  The burden borne by the applicant company must be weighed against the general interest of the community.

124.  The Court has already accepted that the aims pursued by the impugned interference were legitimate (see paragraph 109 above). As it has often stated in its case-law, environmental protection policies, where the communitys general interest is pre-eminent, confer on the State a margin of appreciation that is greater than when exclusively civil rights are at stake (see Depalle, cited above, §§ 83-84, with further references). In implementing such policies, the State may, in particular, have to intervene in the sphere of public property and even, in certain circumstances, foresee a lack of compensation in a number of situations falling within the control of the use of property (Antunes Rodrigues v. Portugal, no. 18070/08, § 32, 26 April 2011). As the Court has held, where a measure controlling the use of property is in issue, the lack of compensation is a factor to be taken into consideration in determining whether a fair balance has been achieved but is not of itself sufficient to constitute a violation of Article 1 of Protocol No. 1 (Depalle, cited above, § 91).

125.  The applicant company blamed the domestic authorities for not having correctly apprehended their obligations under Article 6(3) of the Habitats Directive. In the Courts view, however, the fact that the respondent State was found not to have fulfilled its obligations under EU law should not be taken, for the purposes of Article 1 of Protocol No. 1, as diminishing the importance of the aims of the impugned interference, or as lessening the weight to be attributed to them. The Court refers in this respect to the remarks made in the two majority judgments of the Supreme Court underlining that the Minister had an overarching legal duty to comply with EU law, and that the Ministers duty of care was owed to the wider community to protect the environment (see paragraphs 45 and 48 above). Furthermore, while the introduction of infringement actions against several EU Member States by the European Commission in its capacity as guardian of the EU Treaties might have been a sign that the finding of some form of infringement might have been expected in relation to the respondent State, the fact remains that the burden of proof lay with the Commission, that in several respects the infringement alleged was highly contested, with two other Member States intervening in support of the respondent State, and that as regards certain allegations the Commission did not succeed. Until the CJEU handed down its judgment it is difficult to see how the respondent State could have known of the extent and consequences of the infringement thereby established. It also emerges from the infringement judgment that as from the pre-contentious phase of the proceedings the respondent State had sought to embark upon an SPA classification and reclassification programme (see case C-418/04, paragraphs 71 and 76).

126.  Although the applicant company maintained that it should have been possible to secure permission to open the harbour in August 2008, the Court points out that in September 2008 both the Commission and the NPWS still considered that additional studies and clarifications were needed (see paragraph 26 above). It can therefore be inferred that, contrary to the view of the applicant company, the studies and documents in existence at that point in time were not sufficient to allay concerns. The Court sees no basis to second-guess the technical assessment of these qualified authorities. Nor does it see how the possibility of making representations, which the applicant company complained had been denied to it, could have led to a more favourable or speedier outcome. As indicated by the Government, the domestic authorities, who were aware of the particular difficulties at Castlemaine harbour, prioritised that site, using it as a pilot to develop interim procedures that were accepted by the Commission and then applied more widely. Thus it was the only affected sea-based site that was permitted to open for mussel seed fishing in 2008. Due to the continuing efforts of the domestic authorities towards the end of 2008 and in 2009, and to the commitments given about further steps towards compliance, the Commission agreed to the opening of the harbour in that second year, which, as noted above, enabled the applicant company to operate at its normal level.

127.  The applicant company also contended that the environmental assessments eventually carried out in compliance with the respondent States EU obligations demonstrated that the type of blanket ban that was imposed in the summer of 2008 was not necessary. However, as the unanimous Supreme Court judgment on the absence of legitimate expectation found, the Minister was required, as a matter of EU law, to be concerned not with unproven risk but rather with proven absence of risk (see paragraph 42 above).

128.  While the applicant company was thus critical of the compliance strategy pursued by the domestic authorities, it must also be recalled that the repercussions of the CJEU judgment were not limited to the applicant company and to Castlemaine harbour. One of the Supreme Court judges in the majority on the question of operational negligence referred to approximately 150 Natura surveys that needed to be carried out in the period 2008-2010. Another mentioned 140 sites around the State where traditional activities of different kinds were being carried out in breach of EU law, including about forty sea-based sites. In June 2008, Castlemaine was one of twenty-four sites where mussel seed fishing was temporarily prohibited. The situation, affecting a State with a 7,100 km coastline (see case C-418/04, at paragraph 68) was thus national in dimension, and needed to be addressed at that level. Achieving compliance on this wide scale, and within an acceptable timeframe, with the respondent States obligations under EU environmental law can certainly be regarded as a matter of general interest of the community, attracting a wide margin of appreciation for the domestic authorities.

129.  Although the applicant company saw an anomaly, and even arbitrariness, in the fact that one type of activity (mussel seed fishing) was prohibited while another similar activity (the harvesting of mature mussels) was not, the Court considers that it was first and foremost for the domestic authorities, within their margin of appreciation, to decide the nature and extent of the measures required. It was clear from the CJEU judgment that the previous practice in the aquaculture sector was not, without the appropriate assessments which the CJEU had decided had to be prior assessments, in compliance with EU law. The Court would add that the fact that a partial restriction was applied to commercial activities in the harbour, as opposed to a total one, was to the benefit rather than the detriment of the applicant company.

(iii)  Conclusion

130.  The essential grievance in this case is that the loss of profit incurred by the applicant company in 2010 went uncompensated. As pointed out by the Supreme Court, the alleged tort the applicant complained of did not derive from a Francovich breach of EU law. Before this Court, however, it sought to establish via Article 1 of Protocol No. 1 State liability for damage allegedly caused by measures adopted to correctly, albeit belatedly, implement EU law. The Court has taken into consideration the fact that the applicant company was not required to cease all of its operations in 2008, and that in 2009 it was able to resume its usual level of business activity, thanks to the concessions that the authorities had obtained from the Commission by that stage. It has recognised the weight of the objectives pursued, and the strength of the general interest in the respondent State in achieving full and general compliance with its obligations under EU environmental law. It is not persuaded that the impugned interference in this case constituted an individual and excessive burden for the applicant company, or that the respondent State failed in its efforts to find a fair balance between the general interest of the community and the protection of individual rights.

131.  Consequently, there has not been a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

132.  The applicant complained that the domestic proceedings had not been completed within a reasonable time.

133.  Article 6 § 1 of the Convention reads, in so far as relevant, as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by a ... tribunal ...”

A.  Admissibility

134.  In their observations on the admissibility and the merits of this application, the Government concentrated on the question of the exhaustion of domestic remedies in relation to the complaint considered above. However, they also referred very briefly to the right in Irish constitutional law to a “fair and expeditious trial”, but without further developing the point.

135.  The applicant company did not address this point.

136.  The Court recalls that, in relation to the time at which the domestic proceedings in this case took place and previously, it has consistently found the domestic legal system to lack an effective remedy for complaints of excessive length of proceedings (see the authorities referred to in Healy v. Ireland [Committee] no. 27291/16, § 69, 18 January 2018). Inasmuch as the Governments remark can be understood as referring to recent developments in domestic case-law, in particular the decision of the Supreme Court in Nash v. D.P.P. ([2016] IESC 60), the Court refers to its judgment in Healy (cited above, §§ 69-73). As recalled there, according to the Courts wellestablished case-law the effectiveness of a remedy is normally assessed with reference to the date on which the application was lodged. Where the change in domestic law comes about through case-law, the Courts approach has been, for reasons of fairness, to allow a certain time for applicants to familiarise themselves with the new jurisprudence, the exact period depending on the circumstances of each case, especially the publicity given to the decision in question.

137.  The present application was introduced on 25 July 2016, that is to say almost three months before the Supreme Courts decision in the Nash case. The Court considers that, consistently with its approach in the Healy case, the subsequent development in domestic case-law should not be taken into account in relation to this complaint. It follows that this part of the application cannot be rejected for non-exhaustion of domestic remedies.

138.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention, nor it is inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties submissions

(a)  The applicant company

139.  The applicant company argued that its case had not been decided within a reasonable time. It maintained that it acted diligently at all stages of the proceedings.

140.  By contrast, it considered that the respondent State as defendant was responsible for two significant delays at the pre-trial stage. In 2009 it had taken almost six months, and a motion for judgment in default of defence, for the State to deliver its defence. There had also been considerable delay in complying with the discovery order granted on 18 October 2010. The deadline set by the High Court of eight weeks had not been respected by the State. While an affidavit of discovery had been sworn on 7 January 2011, a supplemental affidavit of discovery was sworn on 17 October 2012, almost one year and ten months after the date set by the High Court.

141.  The applicant company noted that the High Court had taken six months to deliver its judgment. As for the appellate stage, it indicated that it had supported the State in seeking priority consideration of the case. It considered that the duration of this stage of the proceedings was excessive. The hearing in the Supreme Court took place almost two years after the High Court hearing and the Supreme Courts judgment came two years and nine months after that of the High Court.

(b)  The Government

142.  The Government denied that there had been a failure in this case to respect the right to trial within a reasonable time. They underlined the complexity of the case, both in terms of the legal issues involved and of its factual history. The duration of the proceedings could not be regarded as inordinate or unreasonable having regard to the wide nature of the claims raised. There had been no significant time periods where the State had failed to act in a timely manner. The application for priority consideration by the Supreme Court had been made by the State. Even if it might appear that some stages of the proceedings were lengthy, the Government considered that the applicant company had failed to explain delays that were within its control. They referred specifically to the fact that the applicant companys final statement of claim was not delivered until August 2011. They also pointed out that although the applicant company had set the action down for trial and certified it ready for hearing at the beginning of September 2011, it did not actually request a trial date until the following May, a delay of eight months.

2.  The Courts assessment

143.  The Court notes that the overall period to be taken into consideration began on 12 February 2009, when the applicant company instituted proceedings before the High Court, and ended with the decision of the Supreme Court, given on 26 February 2016. The proceedings thus lasted for seven years.

(a)  General principles

144.  Firstly, the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case, which call for an overall assessment, and having regard to the criteria laid down in the Courts caselaw, in particular the complexity of the case, the conduct of the applicant and of the relevant authorities and what was at stake for the applicant in the dispute. Secondly, it is for the Contracting States to organise their judicial systems in such a way that their courts are able to guarantee the right of everyone to obtain a final decision on disputes concerning civil rights and obligations within a reasonable time (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000-VII, and Superwood Holdings Plc and Others v. Ireland, no. 7812/04, § 34, 8 September 2011). Finally, procedural rights usually go hand in hand with procedural obligations, with the Court stressing that litigants are required to show diligence in complying with the procedural steps relating to their case (see Zubac v. Croatia [GC], no. 40160/12, § 93, 5 April 2018 and Healy, cited above, § 55, 18 January 2018.

(b)  Application to the present case

(i)  Complexity of the case

145.  The Court considers that the case was factually complex, involving expert scientific evidence that was heard during the eight-day trial in the High Court. The case was legally complex as well, raising significant issues for domestic tort law, as shown by the divergent and extensively-reasoned decisions given by the Supreme Court. Moreover, it also involved relatively complex questions relating to compliance by an EU Member State with an infringement judgment of the CJEU, and with EU environmental law more generally.

(ii)  Conduct of the applicant company

146.  The Court recalls that the right under Article 6 to have ones case decided within a reasonable time implies a duty on the individual to carry out all relevant procedural steps in a diligent manner (see Healy, cited above, § 55). It observes that following the institution of proceedings in February 2009 the applicant company responded to the initial lack of response on the part of the State defendants by applying for a judgment in default of defence some months later, denoting a certain diligence on its part.

147.  The applicant company then sought discovery from the State, initially on a voluntary basis in October 2009, followed by an application to the Master of the High Court in December 2009, with hearings in April and May 2010 that led to the Masters refusal of the application in July 2010. On appeal to the High Court, the applicant company was granted the order it sought on 18 October 2010. The Court considers that in this respect the applicant company cannot be reproached for any obvious lack of diligence in pursuing its case.

148.  As pointed out by the Government, however, following the affidavit of discovery in January 2011, it took the applicant company more than seven months to file its amended statement of claim in August 2011. The applicant company did not provide any explanation for this.

149.  The Government further pointed to the period of eight months that elapsed between the applicant company certifying, at the beginning of September 2011, that the case was ready for trial, and 9 May 2012, the date on which it actually requested a date for the hearing of the case. The applicant company denied that it had caused any delay at this stage, explaining that between October 2011 and March 2012 there had been several exchanges of correspondence between its solicitor and the Chief State Solicitors Office about possible trial dates, the parties finally agreeing to request a date for the following October. However, given the information available to the Court, three e-mail exchanges sent over a five-month period cannot be regarded as a sufficient basis to conclude that the applicant company fulfilled its duty of diligence under Article 6.

150.  As regards the trial of the case and the appeal, there is nothing in the case-file to suggest that the applicant company contributed to the duration of the proceedings.

(iii)  Conduct of the authorities

151.  The Court will first consider the conduct of the State as the defendant in the proceedings. It notes that the Government have not replied to the applicant companys criticism of the time taken by the State defendants to deliver their defence to the claim on 6 August 2009.

152.  As for the discovery procedure, the Court notes that the deadline set by the High Court was not respected, with a delay of some weeks before the affidavit of discovery was sworn on 7 January 2011. Concerning the supplemental affidavit of discovery sworn on 17 October 2012, the Court notes that this does not appear to have caused any delay, given that the trial of the action commenced in the High Court the following month.

153.  As for the conduct of the judicial authorities, the Court notes that once the applicant company had requested, in May 2012, a date for the trial, the case was heard six months later, and judgment was given six months after that. While the applicant company appeared to imply that the period between the trial and the delivery of the judgment was over long, the Court observes that the High Court arranged a trial date, conducted a lengthy hearing on complex factual and legal issues, and gave its decision on the case in little more than a year, which cannot be regarded as excessive.

154.  Turning to the appellate stage of the proceedings, the Court notes that while the States appeal was registered on 16 July 2013, it was not certified as ready for hearing until a year later, on 21 July 2014, a lapse of time that neither party sought to explain. Thereafter, at the request of the State supported by the applicant company, the appeal was promptly granted priority by the Chief Justice. While the applicant company commented critically on the fact that the hearing before the Supreme Court came almost two years after the hearing at first instance, the Court observes that the Supreme Court heard the case within nine months of it being granted priority, and delivered its ruling, comprising four extensively reasoned judgments, ten months later.

(iv)  What was at stake for the applicant company

155.  The Court considers that while the subject-matter of the proceedings – the loss of profits in 2010 – was of importance for the applicant company, by the time the case was ready for hearing in the High Court this was a past event, and the applicant company had managed to return to its usual level of commercial activity. The proceedings therefore cannot be regarded as having a degree of urgency that called for special diligence on the part of the authorities (see, a contrario, proceedings concerning parental responsibility and contact rights – Tsikakis v. Germany, no. 1521/06, § 64, 10 February 2011).

(v)  Conclusion

156.  In light of the considerations set out above, the Court finds that, there is no sign of any substantial delay on the part of the judicial authorities. On the contrary, in view of the importance of the legal issues it raised, the case was granted priority consideration by the Supreme Court. Regarding the State defendant to the proceedings, the Court has identified a delay of some months at the initial stage of the litigation, and a relatively minor delay in relation to the discovery of documents. It has also identified periods, still at the pre-trial stage, during which the applicant companys diligence may be doubted. Having regard as well to the undoubted legal and factual complexity of the case, the Court concludes that, while the overall duration of the proceedings in this case was lengthy, it cannot be regarded as excessive in light of all the circumstances of the case.

157.  There has therefore been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION TAKEN IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

158.  The applicant company complained that it had no effective remedy available to it for its complaint relating to the restriction of its activities, in violation of Article 13 of the Convention which provides:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

159.  The Court reiterates that Article 13 of the Convention guarantees the availability at national level of a remedy to enforce the substance of Convention rights and freedoms in whatever form they happen to be secured in the domestic legal order. The effect of Article 13 is thus to require the provision of a domestic remedy to deal with the substance of an “arguable complaint” under the Convention and to grant appropriate relief, although Contracting States are afforded some discretion as to the manner in which they conform to their obligations under this provision (see Jabari v. Turkey, no. 40035/98, § 48, ECHR 2000VIII, and Bazjaks v. Latvia, no. 71572/01, § 127, 19 October 2010, with further references). The remedy required by Article 13 must be “effective” in practice as well as in law (see, for example, İlhan v. Turkey [GC], no. 22277/93, § 97, ECHR 2000VII). The term “effective” is also considered to mean that the remedy must be adequate and accessible (see Asproftas v. Turkey, no. 16079/90, § 120, 27 May 2010).

160.  The Court notes that the applicant company not only could but did raise the substance of its complaint before the domestic courts in terms principally of breach of legitimate expectation and operational negligence. While its claims were ultimately rejected, the Court recalls that the effectiveness of a remedy within the meaning of Article 13 does not depend on the certainty of a favourable outcome for the applicant (see Sürmeli v. Germany [GC], no. 75529/01, § 98, ECHR 2006VII; also Pine Valley Developments Ltd and Others, cited above, § 66) and the mere fact that an applicants claim fails is not in itself sufficient to render the remedy ineffective (Amann v. Switzerland [GC], no. 27798/95, § 89, ECHR 2000II).

161.  Furthermore, the loss of profits of which the applicant company complains stemmed from the temporary restrictions on mussel seed fishing resulting from a series of statutory instruments adopted by the competent Minister. The possibility of challenging the validity of those measures by way of judicial review was specifically mentioned in the Supreme Court. The applicant company did not refer to this possible remedy in its submissions to this Court, arguing in very simple terms that it had chosen a real cause of action and a real remedy to no avail. Furthermore, in its consideration of the exhaustion of domestic remedies (see paragraphs 79-84 above), the Court has already made reference to two other domestic remedies, one based on the constitutional right to earn a livelihood and the other on the possibility to institute proceedings for damages under the 2003 Act. While it has held that the applicant company was not required, in order to comply with Article 35 § 1, to make full use of these remedies in addition to its claim in negligence and its reliance on legitimate expectation, the Court is satisfied that these remedies were relevant to the complaint raised under Article 1 of Protocol No. 1, and were in principle available to the applicant company. However, at no stage has the applicant company explained why these remedies should not be considered as being effective for the purposes of Article 13, preferring instead to concentrate exclusively on the Supreme Courts decision to exclude operational negligence. Finally, the applicant company could and did claim that there had been a breach of legitimate expectation, a claim which failed because the requisite conditions were not fulfilled in the circumstances of this case.

162.  It follows, on the basis of the information available to the Court, that this part of the application must be deemed manifestly illfounded and be rejected, pursuant to Article 35 §§ 3 (a) and 4 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Declares the complaints concerning Article 1 of Protocol No. 1 and Article 6 of the Convention admissible and the remainder of the application inadmissible;

2.  Holds that there has been no violation of Article 1 of Protocol No. 1;

3.  Holds that there has been no violation of Article 6 of the Convention.

 

Done in English, and notified in writing on 7 June 2018, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Milan Blaško                            Angelika Nußberger

Deputy Registrar                      President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde