Selmani i drugi protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVO ODELJENJE

PREDMET SELMANI I DRUGI PROTIV BIVŠE JUGOSLOVENSKE REPUBLIKE MAKEDONIJE

(Predstavka br. 67259/14)

PRESUDA

STRAZBUR

9. februar 2017. godine

PRAVOSNAŽNO

09.05.2017. godine

Ova presuda je postala pravosnažna na osnovu člana 44 stav 2 Konvencije. Može biti redaktorskih izmijenjena.

U predmetu Selmani i ostali protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, Evropski sud za ljudska prava (Prvo odjeljenje), zasijedajući u vijeću u sastavu:

Ledi Bianku, predsjednik
Mirjana Lazarova Trajkovska,     
Kristina Pardalos,
Linos-Alexandre Sicilianos,       
Robert Spano,
Armen Harutyunyan,
Pauliine Koskelo, sudije, 
i Abel Campos, sekretar Odjeljenja,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost od 10. januara 2017. godine, donosi sljedeću presudu, koja je usvojena tog dana:

POSTUPAK

1. Predmet je pokrenut na osnovu predstavke (br. 67259/14) protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, koju je Sudu na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda („Konvencija”) podnijelo šest makedonskih državljana, gdin Naser Selmani, gdin Toni Angelovski, gđa Biljana Dameska, gđa Frosina Fakova, gđa Snežana Lupevska i gđa Nataša Stojanovska („podnosioci predstavke”), 3. oktobra 2014.godine. Svi podnosioci predstavke žive u Skoplju.
2. Podnosioce predstavke je zastupao gdin F. Medarski, advokat iz Skoplja. Makedonsku vladu („Vlada”) zastupao je njihov zastupnik gdin K. Bogdanov.
3. Podnosioci predstavke su se žalili na osnovu člana 6 Konvencije zbog neodržavanja usmene rasprave pred Ustavnim sudom i, prema članu 10, zbog njihovog prisilnog udaljenja iz galerije Sobranja, odakle su izvještavali o sjednici Sobranja od 24. decembra 2012. godine.
4. Predstavka je dostavljena Vladi 9. septembra 2015. godine.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

A. Događaji u Narodnoj skupštini 24. decembra 2012. godine

5. Podnosioci predstavke su bili akreditovani novinari koji su bili ovlašćeni da izvještavaju iz Narodne skupštine. Skupštinska procedura o Zakonu o budžetu za 2013. godinu održana je 4. decembra 2012. godine. Podnosioci predstavke, zajedno sa drugim novinarima, izvještavali su sa skupštinske galerije, koja se nalazila iznad plenarne sale („sala”), gdje su zasijedali poslanici. Rasprava o usvajanju državnog budžeta privukla je značajnu javnu i medijsku pažnju, zbog sukoba između poslanika opozicije i poslanika vladajuće stranke u vezi sa time da li je zakonski postupak ispoštovan ili ne. Tokom postupka, opozicioni poslanici su pristupili predsjedniku Sobranja („predsjednik”) i počeli da stvaraju buku, između ostalog, udaranjem rukom po njegovom stolu. Ubrzo nakon toga, u salu je ušlo obezbjeđenje Sobranja. Izvukli su predsjednika Sobranja iz sale i počeli nasilno da udaljavaju opozicione poslanike. Istovremeno, drugi službenici obezbjeđenja (četiri službenika, prema Vladi) ušli su u galeriju i počeli da udaljavaju podnosioce predstavke i druge novinare. Vlada je navela da su službenici obezbjeđenja obavijestili osobe u galeriji da iz bezbjednosnih razloga moraju da odu. Podnosioci predstavke su negirali da su im objašnjeni razlozi za njihovo udaljavanje. Iako su neki novinari postupili po tim naredbama, podnosioci predstavke su odbili da odu, jer je situacija u sali eskalirala i smatrali su da javnost ima pravo da bude obaviještena o onome što se događa. Međutim, službenici obezbjeđenja su prisilno udaljili podnosioce predstavki iz galerije.
6. Vlada je tvrdila da je, prema službenom zapisniku (čija kopija nije dostavljena), tom prilikom prvi podnosilac predstavke silom skinuo identifikacioni bedž jednog službenika obezbjeđenja i da mu je nanio povrede po grudima i nogama. Podnosioci predstavke su negirali da su povrijedili bilo kojeg službenika i tvrdili su da nije sačinjen nikakav službeni dokument o identitetu dotičnog službenika, vrsti i težini povrede ili navodnom napadaču. Vlada je dalje tvrdila da je podnosiocima predstavke bilo dozvoljeno da prate događaje u skupštinskoj sali putem prenosa uživo u pres sali Sobranja i susjednoj sali. Podnosioci predstavke su osporili da je bilo prenosa uživo tokom izbacivanja opozicionih poslanika, s obzirom da su kamere navodno bile okrenute prema zidovima.
7. Istovremeno, dvije suprotstavljene grupe okupile su se ispred zgrade Sobranja. Prema navodima Vlade, u tim protestima je povrijeđeno nekoliko osoba. Nijesu dostavljene dodatne informacije.

B. Naknadni događaji

1. Javna reakcija predsjednika Sobranja

8. U pismu od 26. decembra 2012. godine, upućenom sredstvima javnog informisanja, predsjednik Sobranja je između ostalog naveo:

„Imajući u vidu najave (најави) da opozicija neće dozvoliti usvajanje Zakona o budžetu i da će doći do protesta i incidenata, zatražio sam, u skladu sa članom 43 Zakona o Sobranju, da služba obezbjeđenja Sobranja osigura pravilan rad prilikom zasijedanja. Želio bih da naglasim da služba obezbjeđenja Sobranja organizuje i sprovodi neophodne mjere koje treba preduzeti ... imajući u vidu činjenicu da je galerija dio plenarne sale, služba obezbjeđenja Sobranja je ocijenila (донело оценка) da galerija treba da se isprazni kako bi se izbjegao veći incident.

Kao predsjednik, žalim što je preduzeta takva mjera u odnosu na novinare ... „

2. Zaključci Odjeljenja za kontrolu i profesionalne standarde („OKPS”) Ministarstva unutrašnjih poslova

9. Udruženje novinara (koje je zastupao njegov predsjednik, prvi podnosilac predstavke) poslalo je 26. decembra 2012. godine dopis OKPS-u tvrdeći da je prisilno udaljavanje novinara prekršilo njihova prava iz člana 10 Konvencije. U pismu, novinari su tražili da se pokrene postupak protiv onih koji su odgovorni za odobravanje i izvršenje njihovog udaljavanja iz galerije.
10. U dopisu od 6. januara 2013. godine, OKPS je obavijestilo podnosioce predstavki da je grupa poslanika opkolila predsjednika Sobranja tokom incidenta 24. decembra 2012. godine i pokušala da se fizički suoči sa njim. Takođe su ga vrijeđali i prijetili mu, a istovremeno su oštetili tehničku opremu. Zbog bezbjednosnog rizika, predsjednik Sobranja je premješten na sigurno mjesto. Međutim, nered u sali se nastavio. U ovim okolnostima, predsjednik je zatražio, u skladu sa članom 43 Zakona o Sobranju („Zakon”, vidjeti stav 17 u daljem tekstu), da služba obezbjeđenja Sobranja uspostavi red kako bi se rasprava mogla nastaviti. Od novinara je traženo da napuste galeriju dok se ponovo ne uspostavi red. U dopisu se dalje navodi:

„U galeriji je bio poslanik koji je učestvovao u neredu u sali i druge osobe koje su mogle ometati novinare u obavljanju njihovih zadataka.

U međuvremenu, postojale su informacije da bi protesti [ispred zgrade Sobranja] mogli da eskaliraju i da bi policijski kordoni mogli da budu nasilno razbijeni. Sve to je ugrozilo bezbjednost u Sobranju. Iz tih razloga, novinari su zamoljeni da napuste galeriju i da nastave da prate događaje iz pres sobe, u namjenskom dijelu. Većina novinara shvatila je ozbiljnost situacije i udovoljila tom zahtjevu. Manja grupa ljudi u galeriji, uključujući [podnosioce predstavke], suprotstavila se službenicima obezbjeđenja, ignorisala njihova naređenja i opirala se aktivno i pasivno. Kao rezultat toga, službenik [obezbjeđenja] je zadobio povredu noge.”

11. OKPS je zaključilo da primijenjena ovlašćenja organa za sprovođenje zakona nijesu prešla granicu prihvatljivog i da nije korišćena prekomjerna sila.

3. Zaključci ad hoc istražne komisije

12. Predsjednik države je 14. juna 2013. godine uspostavio ad hoc istražnu komisiju o događajima u Narodnoj skupštini od 24. decembra 2012. godine. Bila je sastavljena od pet domaćih članova, od kojih su dvojica bili poslanici. Dalje je uključivala dva nedomaća posmatrača koje je imenovala Evropska unija. Komisija je 26. avgusta 2013. godine sačinila izvještaj, čiji relevantni dio glasi:

„V - Pravne kvalifikacije

...

5. Nepostojanje odgovarajućih smjernica za rješavanje takvih situacija, uključujući nepostojanje strategije za postupanje sa sredstvima javnog informisanja u kriznoj situaciji, dovelo je do udaljavanja novinara iz galerije Sobranja, čime su povrijeđena njihova prava na slobodu javnog informisanja (слобода на јавно информирање) i javnost rada Sobranja. Sobranje treba da bude naročito pažljivo i otvoreno u pogledu slobode štampe da izvještava i da primijenjuje najbolje evropske prakse u ovoj stvari ... „

C. Postupak pred Ustavnim sudom

13. Podnosioci predstavke su podnijeli ustavnu žalbu Ustavnom sudu u kojoj su tvrdili da je došlo do povrede njihovih prava iz člana 10 Konvencije. Oni su tvrdili da su rasprava u Sobranju i povezani događaji u vezi sa usvajanjem državnog budžeta bili od posebnog javnog interesa. Intervencija obezbjeđenja Sobranja i udaljavanje podnosilaca predstavke iz galerije nijesu bili ni „zakoniti”, ni „neophodni u demokratskom društvu”. U pogledu zakonitosti preduzetih mjera, podnosioci predstavke su tvrdili da se član 43 Zakona ne može tumačiti tako da dozvoljava nasilno udaljavanje novinara iz galerije od strane obezbjeđenja Sobranja. U svakom slučaju, ta odredba nije bila dovoljno predvidiva. Što se tiče nužnosti mjera, oni su tvrdili da su u kritičnom momentu bili u galeriji i da nijesu imali kontakta sa predsjednikom ili poslanicima. Prema tome, oni nijesu doprinijeli i nijesu mogli da doprinesu neredu u sali. Štaviše, oni su osporili argumente OKPS-a da su u galeriji bile neovlašćene osobe i da su protesti ispred zgrade Sobranja opravdali njihovo prisilno udaljavanje (vidjeti stav 10 u tekstu iznad). Pozvali su sud da održi javnu raspravu (јавна расправа) u skladu sa članom 55 Poslovnika Ustavnog suda (vidjeti stav 24 u daljem tekstu) i da utvrdi povredu člana 16 Ustava (vidjeti stav 16 u daljem tekstu) i člana 10 Konvencije.
14. Na raspravi održanoj 16. aprila 2014. godine u odsustvu stranaka, Ustavni Sud je odbacio žalbu podnosilaca predstavke. Relevantni djelovi odluke glase:

„Na osnovu dokaza podnesenih uz ustavnu žalbu i odgovora Sobranja Republike Makedonije, Sud je utvrdio sljedeće činjenice:

...

Postojao je povećani interes javnosti i sredstava javnog informisanja za (skupštinsku proceduru), s obzirom na važnost državnog budžeta i činjenicu da su prije procedure, odnosno u novembru i decembru, vođene duge, intenzivne i ponekada napete diskusije između poslanika opozicije i vladajuće stranke o nacrtu budžeta ...

Dana 24. decembra 2012. godine ... prije nego što je počela plenarna rasprava u Sobranju, došlo je do nereda od strane grupe poslanika koji su počeli da uništavaju tehnička sredstva u sali. Oni su spriječili pristup govornici, okružili predsjednika Sobranja, spriječavajući ga da obavlja svoje dužnosti, dok su ga istovremeno vrijeđali i prijetili mu.

Zbog bezbjednosnog rizika, bezbjednosno osoblje je izvuklo predsjednika Sobranja iz sale. Nered u sali se nastavio.

Na osnovu člana 43 Zakona o Sobranju, predsjednik je naložio policijskim službenicima zaduženim za bezbjednost u Sobranju da povrate red u sali i omoguće da rasprava počne na uredan način. Bezbjednosno osoblje je smatralo da je potrebno isprazniti galeriju, kako bi se obezbijedila sigurnost osoba u galeriji i sali.

Svi oni koji su bili u galeriji, uključujući [podnosioce predstavke], zamoljeni su da odu iz bezbjednosnih razloga i prate događaje iz pres centra.

Većina novinara ispoštovala je to uputstvo. Manja grupa ljudi, uključujući [podnosioce predstavke], suprotstavila se službenicima obezbjeđenja, ignorisala njihova naređenja i opirala se aktivno i pasivno. Kao rezultat toga, službenik [obezbjeđenja] je zadobio povredu noge.

[Podnosioci predstavke] i ostali novinari, nakon što su udaljeni iz galerije, ostali su u zgradi Sobranja i mogli su da prate direktni prenos rasprave iz drugih prostorija [pres centra, u sali pored galerije].

Istovremeno, ispred zgrade Sobranja, okupile su se dvije suprotstavljene grupe ljudi. Nekoliko osoba je povrijeđeno.

Plenarna rasprava u Sobranju 24. decembra 2012. godine bila je javna i u cjelini je emitovana uživo na nacionalnoj televiziji i na internetskoj stranici Sobranja. Kada je rasprava završena, video materijal je stavljen javnosti na raspolaganje na toj internetskoj stranici ...

...

Navedene odredbe Zakona o Sobranju [vidjeti stav 17 u daljem tekstu] i Poslovnika Sobranja [vidjeti stav 23 u daljem tekstu] ... predviđaju da je predsjednik odgovoran za održavanje reda u Sobranju.

U slučaju nereda, on ili ona može da preduzme nekoliko mjera (upozorenje, oduzimanje riječi, isključenje poslanika sa sjednice). Odredbe o redu tokom skupštinske procedure odnose se na sve one koji učestvuju u sjednici.

Sud smatra da je udaljenje [podnosilaca predstavke] iz galerije predstavljalo miješanje u njihovu slobodu obavljanja profesionalnih dužnosti i informisanja javnosti o događajima koji su bili od velikog interesa za građane Republike Makedonije - događaji u Sobranju vezani za usvajanje državnog budžeta za 2013. godinu, za koje je javnost imala značajni interes da ih isprati i da se o njima informiše.

...

Pravni osnov za osporenu mjeru bio je član 43 Zakona o Sobranju, kojim je precizirano ko je odgovoran za održavanje reda u zgradi Sobranja - posebna jedinica za obezbjeđenje - i koji daje ovlašćenje predsjedniku da odluči i preduzme mjere u slučaju narušavanja tog reda od strane poslanika i drugih spoljnih lica koja učestvuju u radu Sobranja.

Što se tiče nužnosti mjere ... ona se mora ispitati imajući u vidu konkretne okolnosti predmeta, to jest, događaje koji su se dogodili u zgradi Sobranja, odnosno u sali, kao i nered izvan zgrade Sobranja. Mora se uzeti u obzir napeta atmosfera u sali, koja je spriječila redovni i normalni početak procedure. S tim u vezi, treba napomenuti ... da je veća grupa poslanika napala predsjednika, koji je odmah udaljen iz sale od strane službenika obezbjeđenja. Bilo je nekoliko incidenata, uključujući i oštećenje namještaja, što je kulminiralo bacanjem predmeta u salu - nekih u pravcu galerije. U takvim okolnostima, služba obezbjeđenja Sobranja je smatrala da, u cilju zaštite novinara u galeriji, njih treba premjestiti na sigurnije mjesto gdje ne bi bili u opasnosti. Takvu procjenu ne treba smatrati suprotstavljenom sa pravom novinara da prisustvuju skupštinskim procedurama i izvještavaju o događajima kojima su prisustvovali. Zapravo, novinari su - većina istog dana - podnijeli i objavili svoje izvještaje u večernjim izdanjima svojih novina, što podrazumijeva da nije bilo kršenja njihove slobode izražavanja.

Radnje službenika obezbjeđenja predstavljaju standardnu praksu za ove i slične situacije u slučaju ugrožavanja, tj. zaštite predstavnika sredstava javnog informisanja prilikom izvještavanja sa mjesta kriza, demonstracija i drugih potencijalno opasnih događaja ...

Činjenica da su novinari bili prisutni unutar i izvan zgrade Sobranja od jutra 24. decembra 2012. godine i da su izvještali o događajima koji su se dešavali, potvrđuje da je, uprkos indikacijama i očekivanjima da će rasprava o usvajanju budžeta biti napeta, njima bio omogućen pristup zgradi Sobranja i galeriji kako bi obavili svoju dužnost i informisali javnost o raspravi. Prema tome, nije postojala unaprijed smišljena ideja da se novinarima onemogući izvještavanje o raspravi. Nakon što su napustili galeriju, [podnosiocima predstavki] i drugim predstavnicima sredstava javnog informisanja bilo je dozvoljeno da ostanu u pres centru Sobranja ... odakle su mogli da prate prenos uživo na internetskoj stranici Sobranja i na namjenskom TV kanalu.

... Fizičko udaljavanje novinara iz galerije zbog konkretne eskalacije haosa i nereda imalo je za cilj da se isti zaštite i osigura red u sali, a ne da se ograniči njihova sloboda izražavanja ili da budu spriječeni u obavljanju njihove dužnosti da informišu javnost.”

15. U izdvojenom mišljenju, sudija N.G.D. Ustavnog suda je, između ostalog, naveo:

„... Moje izdvojeno mišljenje uglavnom se odnosi na nemogućnost objektivnog odlučivanja o predmetu ... Smatram da pisane informacije, činjenice i dokazi koji su bili na raspolaganju sudu nijesu bili dovoljni ...

Odluka [Ustavnog suda] sadrži kontradiktorne razloge s obzirom na to da ... utvrđuje da je udaljavanje novinara predstavljalo miješanje u njihovo pravo da vrše svoju dužnost i da obavještavaju javnost o događaju od neospornog javnog interesa, ali smatra da je takva intervencija bila opravdana ... bez postojanja čvrste činjenične osnove u prilog tom zaključku.

...

Mislim da je od presudnog značaja da Ustavni sud razjasni i objasni razumnost procjene situacije i razlog za udaljavanje novinara iz galerije ...

Da bi utvrdili činjenice i procijenili potrebu za [njihovim] udaljavanjem ... bilo je neophodno da se utvrdi razlog koji je naveo službenike obezbjeđenja da ih udalje, uprkos neospornoj činjenici da su svi incidenti i neredi u sali Sobranja bili fizički i jasno izolovani i daleko od [galerije]. Apsurdno je da je [takvo udaljavanje] izvršeno „zbog sigurnosti novinara”, kada je jasno da su oni bili na svojim mjestima i da su bili potpuno pasivni; nijesu uopšte učestvovali u događajima, već su samo posmatrali ... Činjenica je da novinari nijesu doprinijeli konfliktnoj situaciji u bilo kojem pogledu [nije osporena od strane Sobranja]; oni nijesu ometali red u zgradi Sobranja; nijesu bili u direktnom kontaktu ni sa predsjednikom ni sa poslanicima, niti sa događajima izvan zgrade Sobranja ... Osim toga, jasno je da se i sami novinari nijesu osjećali ugroženim; zato nijesu tražili ni očekivali nikakvu zaštitu.”

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A. Ustav iz 1991. godine

16. Relevantne odredbe Ustava, u relevantnom dijelu, glase:

OSNOVNE SLOBODE I PRAVA ČOVJEKA I GRAĐANINA

1. Građanske i političke slobode i prava

...

Član 16

„Jamči se sloboda uvjerenja, savjesti, misli i javnog izražavanja misli.

Jamči se sloboda govora, javnog nastupa, javnog informisanja i slobodnog osnivanja institucija za informisanje javnosti.

Jamči se slobodan pristup informacijama, sloboda primanja i objavljivanja informacija.

Jamči se pravo na odgovor u sredstvima javnog informisanja.

Jamči se pravo na ispravku u sredstvima javnog informisanja.

Jamči se pravo na zaštitu izvora informacija u sredstvima javnog informisanja.

Cenzura je zabranjena ...”

Član 110 stav 3

„Ustavni sud Republike Makedonije ...

(3) štiti slobode i prava čovjeka i građanina u pogledu slobode uvjerenja, savjesti, misli i javnog izražavanja misli, političkog udruživanja i djelovanja i zabrane diskriminacije građana na osnovu pola, rase, vjerske, nacionalne, socijalne i političke pripadnosti ...”

B. Zakon o Sobranju (Službeni list br.104/2009)

17. Član 43 Zakona o Sobranju, u relevantnom dijelu, glasi:

„XIII. Održavanje reda u Sobranju

(1) Održavanje reda u zgradi Sobranja i u prostorijama u kojima Sobranje radi osigurava posebna služba. Osobe iz posebne službe za održavanje reda u zgradi Sobranja na istaknutom mjestu na odjeći nose oznake Sobranja Republike Makedonije.

(2) Ovlašćena službena lica organa državne uprave ne mogu, bez odobrenja predsjednika Sobranja, imati pristup prostorijama iz stava 1 ovog člana, niti preduzimati mjere protiv poslanika, zaposlenih u službi i protiv drugih građana.

(3) Nošenje oružja u zgradi Sobranja nije dozvoljeno, osim osoba ovlašćenih za održavanje reda u zgradi Sobranja.

(4) O odgovornosti za narušavanje reda u Sobranju od strane poslanika i spoljnih lica koja učestvuju u radu Sobranja odlučuje i utvrđuje mjere predsjednik Sobranja nakon prethodnih konsultacija sa potpredsjednicima i predsjedavajućima klubova poslanika ...”

C. Zakon o obligacionim odnosima iz 2001. godine

18. Članom 142 Zakona o obligacionim odnosima utvrđena su opšta pravila o materijalnoj i nematerijalnoj šteti. Član 189 predviđa pravo na naknadu nematerijalne štete u slučaju kršenja ljudskih prava i sloboda.

D. Zakon o upravnim sporovima

19. Prema članu 56 Zakona o upravnim sporovima, svako ko tvrdi da je državni službenik preduzeo radnju kojom se krše njegova ili njena ljudska prava i slobode, može da traži zaštitu u skladu sa postupkom utvrđenim u tom zakonu, osim ako takvu zaštitu ne pruža druga sudska instanca.
20. Član 58 stav (1) predviđa da se zahtjev za zaštitu ljudskih prava i sloboda u skladu sa Zakonom može podnijeti dok je sporna radnja u toku (додека трае дејствиетo).
21. Prema članu 62, ako je tužba osnovana, Upravni sud će spriječiti dalje vršenje radnje (ќе го забрани натамошното вршење на дејствието). Takođe će odrediti koje se druge mjere moraju preduzeti kako bi se povratila zakonitost.
22. Protiv odluke Upravnog suda može se podnijeti žalba Vrhovnom sudu (član 63).

E. Poslovnik Sobranja (Službeni list br. 91/2008, 119/2010 i 23/2013)

23. Relevantne odredbe Poslovnika Sobranja glase:

Član 91 stav 1

„Predsjednik Sobranja je odgovoran za održavanje reda na sjednici.”

Član 93

„Predsjednik Sobranja udaljava poslanika sa sjednice, kada uprkos opomeni, odnosno oduzimanju riječi krši red na sjednici ili koristi izraze kojima se narušava dostojanstvo Sobranja.

Poslanik koji je udaljen sa sjednice odmah napušta salu u kojoj se održava sjednica.

Ako predsjednik Sobranja ne može da održi red na sjednici, on će odrediti kratak prekid sjednice.”

Član 94

„Odredbe za održavanje reda na sjednici Sobranja odnose se na sve učesnike sjednice.”

Član 225

„Sobranje osigurava informisanje javnosti o radu Sobranja ...”

Član 227

„Predstavnici sredstava javnog informisanja, u skladu sa propisima o unutrašnjem redu Sobranja, mogu prisustvovati sjednicama Sobranja i sjednicama radnih tijela radi informisanja javnosti o njenom radu.”

Član 228

„Predstavnicima sredstava javnog informisanja stavljaju se na raspolaganje (им се ставаат на располагање) akti koje razmatra i usvaja Sobranje, informativni i dokumentacioni materijali o pitanjima o kojima se raspravlja u Sobranju i radnim tijelima, ... osim ako Sobranje odnosno, radno tijelo ne odluči da se odvojeno pitanje razmatra bez prisustva predstavnika sredstava javnog informisanja.”

Član 229

„Način ostvarivanja prava, dužnosti i odgovornosti predstavnika sredstava javnog informisanja u Sobranju uređuje se aktom koji donosi predsjednik Sobranja.”

F. Poslovnik Ustavnog suda

24. Relevantne odredbe Poslovnika Ustavnog suda glase:

Član 55

„Za zaštitu sloboda i prava Ustavni sud, po pravilu, odlučuje na osnovu javne rasprave.

Na javnu raspravu se pozivaju učesnici u postupku i ombudsman, a po potrebi, mogu se pozvati i druga lica, organi ili organizacije.

Javna rasprava može da se održi i ako jedan od učesnika u postupku ili Ombudsman ne prisustvuju, ako su uredno pozvani.”

Član 82

„Odlukom kojom Ustavni sud odlučuje o zaštiti sloboda i prava iz člana 110 alineja 3 Ustava, Ustavni sud će odrediti način otklanjanja posljedica primjene pojedinačnog akta ili radnje kojima su ta prava i slobode povrijeđeni.”

Član 84 stav 1

„Javnost u radu Ustavnog suda osigurava se ... prisustvom učesnika u postupku, drugih lica, organa i organizacija i predstavnika sredstava javnog informisanja ...”

PRAVO

I. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE

25. Podnosioci predstavke su se žalili na osnovu člana 6 stav 1 Konvencije da nije bilo usmene rasprave u postupku pred Ustavnim sudom. Ova odredba, u relevantnom dijelu, glasi:

„Prilikom utvrđivanja njihovih građanskih prava i obaveza ... svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu ... pred ... Sudom ...”

A. Prihvatljivost

1. Primjenjivost člana 6 stav 1 Konvencije

26. Vlada je navela da „nema primjedbi u pogledu primjenjivosti člana 6 stav 1 Konvencije u odnosu na postupak pred Ustavnim sudom.”
27. Bez obzira na to što Vlada nema nikakav prigovor po ovom pitanju, Sud smatra da je potrebno riješiti pitanje primjenjivosti člana 6 Konvencije, jer se odnosi na njegovu stvarnu nadležnost. Sud napominje da član 16 stav 3 Ustava garantuje slobodu primanja i objavljivanja informacija (vidjeti stav 16 u tekstu iznad). Sloboda štampe da izvještava o skupštinskim procedurama dodatno je precizirana u Poslovniku Sobranja (vidjeti stav 23 u tekstu iznad). Navedeno je dovoljno da Sud utvrdi da domaće pravo priznaje pravo akreditovanih novinara da izvještavaju iz Sobranja. Izvještavanje sa galerije Sobranja bilo je neophodno za podnosioce predstavki kao akreditovane novinare da bi obavljali svoju profesiju i informisali javnost o radu Sobranja. Čini se da je Ustavni sud, koji je odlučio o ustavnoj žalbi podnosilaca predstavke, imao isti pristup. U takvim okolnostima, Sud smatra da je pravo na izvještavanje sa galerije Sobranja, koje spada u slobodu izražavanja podnosilaca predstavke, „građansko pravo” u smislu člana 6 stav 1 Konvencije (vidjeti slično Shapovalov protiv Ukrajine, br. 45835/05, stav 49, 31. jula 2012. godine; RTBF protiv Belgije, br. 50084/06, stav 65, ESLJP 2011 (izvodi); i Kenedi protiv Mađarske, br. 31475/05, stav 33, 26. maj 2009. godine).

2. Nepostojanje značajno nepovoljnog položaja

28. Vlada je tvrdila da podnosioci predstavke nijesu pretrpjeli značajno nepovoljni položaj zbog toga što Ustavni sud nije održao usmenu i javnu raspravu. Usmena rasprava ne bi doprinijela utvrđivanju novih ili drugačijih činjenica. Relevantne činjenice koje se tiču udaljavanja podnosilaca predstavke iz galerije Sobranja bile su nesporne između stranaka i mogle su se utvrditi na osnovu pisanih dokaza podnesenih u prilog ustavnoj žalbi podnosilaca predstavke.
29. Podnosioci predstavke su osporili prigovor Vlade.
30. Sud smatra da ovaj prigovor predstavlja samu suštinu žalbe po ovom osnovu. Stoga bi se na prikladniji način ispitao u fazi ispitivanja merituma.

3. Zaključak

31. Sud konstatuje da nije utvrđen nijedan drugi osnov za proglašenje žalbe po tom osnovu neprihvatljivom. Dalje utvrđuje da nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 stav 3 tačka (a) Konvencije. Stoga se mora proglasiti prihvatljivom.

B. Meritum

1. Podnesci stranaka

(a)  Podnosioci predstavke

32. Podnosioci predstavke su tvrdili da u ovom predmetu Ustavni sud nije bio pozvan da odlučuje samo o pravnim pitanjima. Bilo je nekoliko spornih činjeničnih pitanja, koja su zahtijevala održavanje usmene i javne rasprave u prisustvu podnosilaca predstavki i njihovih zastupnika. Ova pitanja su se ticala načina na koji su podnosioci predstavke bili udaljeni iz galerije Sobranja, odnosno da li su im objašnjeni razlozi za njihovo udaljavanje, ko je odobrio radnje službenika obezbjeđenja, stepen primijenjene sile prema njima i da li je neki službenik obezbjeđenja povrijeđen tokom incidenta. Druga sporna činjenična pitanja odnosila su se na (ne)mogućnost podnosilaca predstavke da prate incident u sali Sobranja i bezbjednosni rizik koji je zahtijevao, kako je to utvrdio Ustavni sud, njihovo udaljavanje. U ovom drugom kontekstu, oni su se pozvali na izdvojeno mišljenje sudije N.G.D. Ustavnog suda, u kojem su istaknuti gore navedeni elementi (vidjeti stav 15 u tekstu iznad). Podnosioci predstavke su dalje tvrdili da je usmena i javna rasprava bila potrebna, ne samo u svrhu utvrđivanja relevantnih činjenica, već i zbog „izuzetnog javnog interesa” u pogledu predmeta. Održavanje javne rasprave bi doprinijelo povjerenju javnosti u izvršenje pravde.

(b)  Vlada

33. Vlada se pozvala na posebni položaj Ustavnog suda i tvrdila da to nije ni redovni Sud, ni Sud koji je utvrdio činjenice u bilo kojem predmetu. Postupci u vezi s pojedinačnim ustavnim žalbama uglavnom su se odnosili na pravna pitanja, a ne na utvrđivanje činjenica, osim ako su se stranke sporile o njima.
34. Vlada je istakla da član 55 Poslovnika Ustavnog suda nije precizirao slučajeve u kojima je Sud bio dužan da održi javnu i usmenu raspravu (vidjeti stav 24 u tekstu iznad). Prema tome, bilo je u okviru diskrecionog prava suda da odluči da li je usmena rasprava bila neophodna za utvrđivanje spornih činjenica. Od 2001. godine, Ustavni sud je održao samo četiri usmene rasprave u postupcima po pojedinačnim ustavnim žalbama.
35. U ovom predmetu, Ustavni sud je svoju odluku zasnovao na pisanim podnescima i dokumentima koje su dostavili podnosioci predstavke i Sobranje, koje je smatrao dovoljnim za utvrđivanje relevantnih činjenica. Stranke nijesu sporile da su podnosioci predstavke udaljeni iz galerije. Glavno pitanje o kojem se odlučivalo bilo je pravne prirode, odnosno da li je takvo udaljavanje predstavljalo kršenje prava podnosilaca predstavke na slobodu izražavanja. Prema tome, kako bi stranke samo ponovile ono što su već iznijele u svojim pismenim podnescima, održavanje rasprave u osporenom postupku ne bi doprinijelo njegovoj pravičnosti, niti imalo bilo kakvu korisnu svrhu. Umjesto toga, to bi produžilo postupak i prema tome, bilo bi u sukobu sa načelima ekonomičnosti i efikasnosti. Konačno, stranke nijesu bile spriječene da podnesu bilo kakve dokaze i iznesu svoje argumente.

2. Procjena Suda

36. Sud prvo napominje da su se i Vlada i podnosioci predstavke u svojim zapažanjima pozvali na predmetno pitanje u pogledu neodržavanja usmene i javne rasprave. Međutim, nije se tvrdilo da je opšta javnost isključena iz rasprave od 16. aprila 2014. godine, kada je Ustavni sud donio odluku o žalbi podnosilaca predstavke. Sud će stoga nastaviti sa razmatranjem predmeta kao pitanja neodržane usmene rasprave, kako je saopšteno strankama (vidjeti Mitkova protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, br. 48386/09, stav 55, 15. oktobar 2015. godine).
37. Sud naglašava da u postupku pred prvostepenim i sudom jedine instance, pravo na „javnu raspravu” podrazumijeva pravo na „usmenu raspravu” prema članu 6 stav 1, osim ako ne postoje izuzetne okolnosti koje opravdavaju neodržavanje takve rasprave (vidjeti Göç protiv Turske [VV], br. 36590/97, stav 47, ESLJP 2002V).
38. Sud primijećuje da član 55 Poslovnika Ustavnog suda (vidjeti stav 24 u tekstu iznad) predviđa da se, u pravilu, o pojedinačnoj ustavnoj žalbi izjavljenoj na osnovu člana 110 stav 3 Ustava odlučuje na javnoj raspravi u prisustvu stranaka (nasuprot Juričić protiv Hrvatske, br. 58222/09, st. 25 i 80, 26. jul 2011. godine). Vlada je tvrdila da je bilo diskreciono pravo tog suda da odluči da li da održi usmenu raspravu. Neodržavanje usmene rasprave u ovom predmetu bilo je opravdano posebnom ulogom Ustavnog suda i posebnom vrstom spornog postupka, koji je uključivao isključivo pravna pitanja. Nije uključivao nikakva činjenična pitanja koja su bila sporna između stranaka (vidjeti st. 33-35 u tekstu iznad).
39. Treba napomenuti da je predmet podnosilaca predstavke razmatran samo pred Ustavnim sudom, koji je postupao kao Sud prve i jedine instance. Nijedan drugi sudski organ nije razmatrao predmet prije Ustavnog suda (vidjeti, obratno, Siegl protiv Austrije (odl.), br. 36075/97, 8. februar 2000. godine; Breierova i ostali protiv Češke Republike (odl.), br. 57321/00, 8. oktobar 2002. godine; Weh i Weh protiv Austrije (odl.), br. 38544/97, 4. jul 2002. godine i Novotka protiv Slovačke (odl.), br. 74459/01, 8. novembar 2005. godine). Potpao je pod nadležnost tog suda i to je bilo jedino tijelo koje je odlučivalo o meritumu predmeta (vidjeti Kugler protiv Austrije, br. 65631/01, stav 50, 14 oktobar 2010. godine).
40. Predmet se odnosio na žalbu podnosilaca predstavke da je njihovo prisilno udaljenje iz galerije Sobranja povrijedilo njihovo pravo na slobodu izražavanja. Sud ne smatra da se ticao isključivo pravnih pitanja, kako je tvrdila Vlada. Naprotiv, zaključci Ustavnog suda u vezi sa neophodnošću i srazmjernošću osporene mjere oslonili su se na činjenična pitanja koja je taj sud morao da utvrdi. Iako udaljavanje podnosilaca predstavke iz galerije Sobranja samo po sebi nije bilo sporno između stranaka, odluka Ustavnog suda se zasnivala na činjenicama koje su podnosioci predstavke osporavali (vidjeti stav 32 u tekstu iznad) i koje su bile relevantne za ishod predmeta. Ova pitanja nijesu bila ni tehnička (vidjeti, obratno, Siegl, citirano ranije u tekstu) niti su bila čisto pravna (vidjeti, obratno, Zippel protiv Njemačke (odl.), br. 30470/96, 23. oktobar 1997. godine i Juričić, citirano ranije u tekstu, stav 91).
41. Stoga su podnosioci predstavke imali pravo na usmenu raspravu pred Ustavnim sudom. Pravda bi bila bolje izvršena u predmetu podnosilaca predstavke tako što bi im se dalo pravo da predstave svoje lično iskustvo na raspravi pred Ustavnim sudom. Po mišljenju Suda, ovaj faktor je važniji od razmatranja o brzini i efikasnosti na koje se Vlada oslanjala u svojim podnescima. Međutim, nije održana usmena rasprava, iako su podnosioci predstavke izričito tražili takvu raspravu. Štaviše, Ustavni sud nije naveo nikakve razloge zbog kojih je smatrao da nije potrebna rasprava (vidjeti Kugler, citirano ranije u tekstu, stav 52).
42. S obzirom na gore navedena razmatranja, Sud odbacuje preliminarni prigovor Vlade i utvrđuje da nije bilo izuzetnih okolnosti koje bi mogle opravdati neodržavanje usmene rasprave.
43. Prema tome, došlo je do kršenja člana 6 stav 1 Konvencije zbog neodržavanja usmene rasprave u postupku pred Ustavnim sudom.

II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 10 KONVENCIJE

44. Podnosioci predstavke su se žalili da je njihovo udaljavanje iz galerije Sobranja povrijedilo njegova prava prema članu 10 Konvencije. Ova odredba, u relevantnom dijelu, glasi:

„1.  Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posjedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i objavljivanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice...

2. S obzirom na to da ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu, u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi spriječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.”

A. Prihvatljivost

1. Status podnosilaca predstavke kao „oštećenih”

(a)  Podnesci stranaka

45. Vlada je tvrdila da je izjava ad hoc istražne komisije, čiji su članovi bili nezavisni od onih koji su učestvovali u incidentu 24. decembra 2002. godine, predstavljala adekvatno i dovoljno pravno sredstvo za podnosioce predstavke (vidjeti stav 12 u tekstu iznad). U skladu s tim, oni su izgubili status „oštećenih” u odnosu na žalbe po ovom osnovu.
46. Podnosioci predstavke su osporili argumente Vlade. Istražna komisija nije bila državni organ, već ad hoc komisija eksperata. Činjenica da je utvrdila kršenje njihovog prava na slobodu izražavanja nije se mogla smatrati priznanjem državnih organa. Štaviše, nacionalne vlasti nijesu preduzele nikakve mjere za ispravljanje navodnog kršenja.

(b)  Procjena Suda

47. Kao što je Sud u više navrata utvrdio, odluka ili mjera povoljna za podnosioca predstavke, u načelu nije dovoljna da ga liši statusa „oštećenog” u smislu člana 34 Konvencije, osim ako nacionalne vlasti nijesu priznale povredu Konvencije, ili izričito ili suštinski, a zatim pružile pravno zadovoljenje za povredu Konvencije. Što se tiče pravnog zadovoljenja koje je odgovarajuće i dovoljno da bi se ispravilo kršenje prava iz Konvencije na nacionalnom nivou, Sud je generalno smatrao da to zavisi od svih okolnosti predmeta, imajući u vidu, naročito, vrstu predmetnog kršenja Konvencije (vidjeti Gafgen protiv Njemačke [VV], br. 22978/05, st. 115 i 116, ESLJP 2010).
48. U ovom predmetu, Sud primijećuje da je nakon spornih događaja predsjednik države osnovao istražnu komisiju kao ad hoc tijelo sastavljeno od pet domaćih članova (od kojih su dvojica bili poslanici). Dva strana državljanina koje je imenovala EU učestvovala su u radu komisije u svojstvu posmatrača. Komisija je sačinila izvještaj o događajima od 24. decembra 2012. godine u kojem je, između ostalog, utvrdila da su „novinari udaljeni iz galerije Sobranja, čime je povrijeđeno pravo na slobodu javnog informisanja ...” (vidjeti stav 12 u tekstu iznad). Čak i pod pretpostavkom da se ta izjava može smatrati priznanjem državnog organa, bilo izričitim ili suštinskim, o navodnom kršenju člana 10 Konvencije, Sud smatra da ona ne pruža pravno zadovoljenje kakvo je zahtijevano njegovom sudskom praksom (vidjeti, mutatis mutandis, Constantinescu protiv Rumunije, br. 28871/95, stav 43, ESLJP 2000VIII).
49. U zaključku, Sud smatra da podnosioci predstavke mogu tvrditi da su „oštećeni” u smislu člana 34 Konvencije.

2. Neiscrpljenje domaćih pravnih ljekova

(a)  Podnesci stranaka

50. Vlada je tvrdila da podnosioci predstavke nijesu iscrpili sva efikasna pravna sredstva. Konkretno, oni nijesu tražili naknadu po opštim pravilima o deliktu predviđenim Zakonom o obligacionim odnosima (vidjeti stav 18 u tekstu iznad). Osim toga, nijesu pokrenuli krivični postupak protiv neidentifikovanih počinilaca. Na kraju, oni nijesu izjavili svoje žalbe Upravnom sudu u skladu sa Zakonom o upravnom sporu (vidjeti st. 19-22 u tekstu iznad).
51. Podnosioci predstavke su osporili da su pravni ljekovi na koje upućuje Vlada efikasni u teoriji i praksi. Konkretno, zahtjev za naknadu ne bi imao nikakvih izgleda za uspjeh, s obzirom na nepostojanje prethodnog priznanja povrede njihovih prava po ovom osnovu. Štaviše, nije bilo primjera domaće sudske prakse u kojima su parnični sudovi dosudili naknadu štete zbog kršenja prava na slobodu izražavanja od strane državnih zvaničnika. Slična razmatranja primjenjuju se na krivično-pravni mehanizam pravnog zadovoljenja. Štaviše, Ustavni sud nije odbio ustavnu žalbu zbog neiscrpljivanja pravnih ljekova. Na kraju, ako je bilo na raspolaganju više od jednog potencijalno efikasnog pravnog lijeka, podnosilac predstavke je bio u obavezi da koristi samo jedan od njih.

(b)  Procjena Suda

52. Relevantna načela Konvencije nedavno su ukratko prikazana u presudi Suda u predmetu Vučković i ostali (vidjeti Vučković i ostali protiv Srbije (prethodni prigovor) [VV], br. 17153/11 i 29 drugih, st. 69-77, 25. marta 2014. godine).
53. U ovom predmetu, podnosioci predstavke su podnijeli ustavnu žalbu Ustavnom sudu, koji je nadležan prema članu 110 stav 3 Ustava (vidjeti stav 16 u tekstu iznad), da odlučuje u predmetima koji se odnose na slobodu vjerovanja, savjesti, misli i javnog izražavanja misli. Ustavni sud je razmatrao žalbu podnosilaca predstavke u meritumu i odbacio je iz gore navedenih razloga (vidjeti stav 14 u tekstu iznad). U prethodnim predmetima protiv tužene države, Sud je prihvatio da ustavnu žalbu treba smatrati efikasnim pravnim lijekom u pogledu slobode izražavanja prema članu 10 Konvencije (vidjeti Osmani i ostali protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije) (odl.), br. 50841/99, 11. oktobar 2001. godine i Vraniškovski protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije (odl.), br. 37973/05, 26. maj 2009. godine). Treba napomenuti da Vlada nije tvrdila da taj pravni lijek nije bio efikasan u okolnostima ovog predmeta. Međutim, tvrdila je da su podnosioci predstavke umjesto toga trebali da koriste gore navedene građanske, krivične i upravno-pravne ljekove.
54. Sud ponovo ističe da kada se koristi pravni lijek, nije potrebno koristiti drugi pravni lijek koji u suštini ima isti cilj (vidjeti W. protiv Malte [VV], br. 25644/94, stav 34, 29. april 1999. godine; Moreira Barbosa protiv Portugala (odl.), br. 65681/01, ESLJP 2004-V; Jašar protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije (odl.), br. 69908/01, 11. april 2006. godine; i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (dec.), br. 41183/02, 15. novembar 2005. godine). Nije mu predstavljen nijedan argument koji bi ukazivao da bi pravni ljekovi na koje se pozvala Vlada dodali bilo kakve bitne elemente koji nijesu bili dostupni kroz primjenu ustavne žalbe prema članu 110 stav 3 Ustava. Štaviše, smatra da bi bilo neopravdano formalistički zahtijevati od podnosilaca predstavke da koriste pravni lijek koji ih čak ni Ustavni sud nije obavezao da koriste (vidjeti D.H. i ostali protiv Češke Republike [VV], br. 57325/00, st. 117 i 118, ESLJP 2007-IV).
55. Prema tome, ova žalba se ne može proglasiti neprihvatljivom zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih ljekova u smislu člana 35 Konvencije.

3. Zaključak

52. Sud utvrđuje da žalba podnosilaca predstavke na ovoj osnovi nije očigledno neosnovana u smislu člana 35 stav 3 tačka (a) Konvencije. Nije ustanovljen nijedan drugi osnov da se ista proglasi neprihvatljivom. Stoga se mora proglasiti prihvatljivom.

B. Meritum

1. Podnesci stranaka

(a)  Podnosioci predstavke

57. Podnosioci predstavke su tvrdili da njihovo udaljavanje iz galerije Sobranja nije bilo „u skladu sa zakonom”. S tim u vezi su naveli da Zakon o Sobranju nije bio predvidiv. Konkretno, član 43 tog Zakona nije davao diskreciono pravo službenicima obezbjeđenja Sobranja u pogledu mjera koje treba preduzeti za održavanje reda u Sobranju, niti im je davao pravo da primjenjuju silu protiv novinara koji su odbili da napuste galeriju. Dalje su tvrdili da nije postojala „hitna društvena potreba” za njihovim udaljavanjem. Nijesu bili u opasnosti, niti su se osjećali ugroženim situacijom. Udaljeni su iz galerije, koja je bila fizički odvojena od sale u kojoj je došlo do nereda. S obzirom da nije bilo zahtjeva sa njihove strane, službenici obezbjeđenja nijesu imali pravo da ih udalje iz galerije i spriječe ih da izvještavaju o skupštinskoj proceduri. Takva mjera imala je odvraćajući uticaj na njihovu slobodu izražavanja.

(b)  Vlada

58. Vlada je tvrdila da su poslanici imali duge i napete rasprave o Zakonu o budžetu za 2013. prije nego što se incident dogodio. Skupštinska procedura tokom koje je trebao da bude usvojen Zakon o budžetu bila je od značajnog javnog interesa. Ovlašćenim novinarima bilo je dozvoljeno da uđu u zgradu Sobranja i izvještavaju o događajima prije i tokom kritičnog dana.
59. Što se tiče udaljavanja podnosilaca predstavke, Vlada je tvrdila da se ono mora posmatrati u kontekstu napete atmosfere u sali i nasilnih i nepredvidljivih protesta izvan zgrade Sobranja. Iako je udaljavanje podnosilaca predstavke iz galerije predstavljalo miješanje u njihovu slobodu izražavanja, bilo je u skladu s Konvencijom. Mjera se zasnivala na članu 43 Zakona o Sobranju, koji je davao ovlašćenje predsjedniku Sobranja da naloži službenicima obezbjeđenja Sobranja da ponovo uspostave red, kako bi se rasprava mogla nastaviti. Intervencija je imala za cilj osiguranje javne sigurnosti, sprječavanje daljih nereda, a naročito, zaštitu novinara. Ona nije sprovedena s ciljem da se spriječi njihovo izvještavanje o skupštinskoj proceduri. Bila je neophodna, s obzirom na tekući nered, koji je kulminirao bacanjem predmeta u salu i u pravcu galerije, kao dijela sale. Procjena bezbjednosnih rizika izvršena u okviru polja diskrecionog odlučivanja države zahtijevala je da se galerija isprazni, kako bi se izbjegla svaka prijetnja tjelesnom integritetu novinara. Podnosioci predstavke su odbili da postupe po naređenjima službenika obezbjeđenja da napuste galeriju. Njihovo udaljavanje je izvršeno kao krajnja mjera, nakon što su iscrpljene druge manje restriktivne mjere. Nepredvidiva i brza dešavanja zahtijevala su brzu reakciju službe obezbjeđenja Sobranja. Bez obzira na to što podnosioci predstavke nijesu ni doprinijeli, ni učestvovali u incidentima u sali Sobranja, vanredni i haotični događaji u vezi sa raspravom u Sobranju zahtijevali su spornu intervenciju službe obezbjeđenja Sobranja. Po mišljenju Vlade, činjenične osnove ovog predmeta bile su uporedive sa predmetom Pentikainen protiv Finske ([VV], br. 11882/10, ESLJP 2015), u kojem Sud nije utvrdio kršenje člana 10.
60. Uprkos njihovom udaljavanju iz galerije, podnosiocima predstavke bilo je dozvoljeno da ostanu u pres centru ili u sali pored sale Sobranja, odakle su mogli da prate prenos uživo iz sale. Činjenica da su podnosioci predstavke premješteni u drugi dio zgrade Sobranja nije imala nikakav odvraćajući uticaj na njihovu dužnost da informišu javnost. Skupštinska procedura od 24. decembra 2002. godine u potpunosti je emitovana na namjenskom televizijskom kanalu i na internetskoj stranici Sobranja. Nakon rasprave, video materijal je postavljen na tu internet stranicu. U zaključku, Vlada je navela da je Ustavni sud svoju odluku zasnovao na relevantnim i dovoljnim razlozima i da je postigao pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa o kojima je riječ.

2. Procjena Suda

(a)  Postojanje miješanja

61. Stranke su saglasne, i Sud se slaže, da je udaljavanje podnosilaca predstavke iz galerije Sobranja sa koje su izvještavali o skupštinskoj proceduri i naknadnim incidentima u sali predstavljalo „miješanje” u njihovo pravo na slobodu izražavanja u skladu sa članom 10 stav 1 Konvencije.
62. Sud mora da razmotri da li je takvo miješanje bilo „propisano zakonom”, težilo ostvarenju jednog ili više legitimnih ciljeva, imajući u vidu član 10 stav 2 i bilo „neophodno u demokratskom društvu”.

(b)  Da li je miješanje bilo propisano zakonom

63. Sud ponovo ističe da izraz „propisano zakonom” u članu 10 stav 2 ne samo da zahtijeva da osporena mjera treba da ima pravni osnov u domaćem pravu, već se takođe odnosi i na kvalitet predmetnog prava, koje treba da bude dostupno licu o kojem se radi i predvidljivo u pogledu njegovih dejstava (vidjeti, Rotaru protiv Rumunije [VV], br. 28341/95, stav 52, ESLJP 2000-V i Maestri protiv Italije [VV], br. 39748/98, stav 30, ESLJP 2004-I).
64. Prema tome, norma se ne može smatrati „zakonom” u smislu člana 10 stav 2, osim ako je formulisana dovoljno precizno da omogući građaninu da reguliše svoje ponašanje; on ili ona mora da bude u stanju - ako je potrebno, uz odgovarajući savjet – da predvidi, u mjeri u kojoj je to razumno u datim okolnostima, posljedice koje određena radnja može da ima. Te posljedice ne moraju biti predvidive s apsolutnom sigurnošću. Iako je sigurnost poželjna, ona može da vodi pretjeranoj rigidnosti, a zakon mora da drži korak sa promjenjivim okolnostima. Prema tome, mnogi zakoni su neizbježno formulisani upotrebom termina koji su, u većoj ili manjoj mjeri, neodređeni i čije tumačenje i primjena su pitanja prakse (vidjeti Karácsony i ostali protiv Mađarske [VV], br. 42461/13, stav 124, ESLJP 2016 (izvodi) i Delfi AS protiv Estonije [VV], br. 64569/09, stav 121, ESLJP 2015).
65. U ovom predmetu, treba napomenuti da je Ustavni sud u svojoj odluci od 16. aprila 2014. godine zauzeo stav da je udaljavanje podnosilaca predstavke iz galerije Sobranja bilo zasnovano na članu 43 Zakona o Sobranju i čl. 91-94 Poslovnika Sobranja (vidjeti stav 14 u tekstu iznad). Prema tim odredbama, predsjednik je bio odgovoran za održavanje reda tokom skupštinskih procedura. Zaista, on je naložio posebnoj službi obezbjeđenja Sobranja da preduzme mjere za ponovno uspostavljanje reda (vidjeti st. 8, 14, 17 i 23 u tekstu iznad). Ove odredbe su se odnosile na sve učesnike u proceduri, što je prema tumačenju Ustavnog suda, uključivalo novinare u galeriji.
66. Sud ponovo ističe da je prvenstveno na nacionalnim vlastima, naročito sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo (vidjeti, između ostalih pravnih izvora, Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije [VV], br. 38433/09, stav 140, ESLJP 2012; Korbely protiv Mađarske [VV], br. 9174/02, st. 72-73, ESLJP 2008 i Waite i Kennedy protiv Njemačke [VV], br. 26083/94, stav 54, ESLJP 1999I). Iako gore navedena pravila nijesu sadržavala izričite odredbe kojima se službenicima obezbjeđenja daje pravo da udalje akreditovane novinare iz galerije Sobranja, nije nerazumno da je takvo ovlašćenje bilo svojstveno urednom funkcionisanju Sobranja. Sud ne vidi nikakvu naznaku da su zaključci Ustavnog suda bili proizvoljni ili očigledno nerazumni. Shodno tome, ne smatra da podnosioci predstavke nijesu bili u stanju da predvide, u razumnoj mjeri, da bi intervencija obezbjeđenja mogla, pod određenim okolnostima, da utiče na mogućnost novinara da izvještavaju iz galerije.
67. Imajući to u vidu, Sud je uvjeren da su relevantne odredbe Zakona o Sobranju i Poslovnika Sobranja, koje su bile dostupne javnosti, ispunile traženi nivo preciznosti i predvidljivosti i da je, prema tome, miješanje bilo „propisano zakonom”.

(c)  Da li je miješanje težilo legitimnom cilju

68. Vlada je tvrdila da je miješanje imalo za cilj da osigura javnu sigurnost, spriječi nered i zaštiti podnosioce predstavke.
69. Sud je uvjeren da je miješanje težilo ciljevima osiguravanja javne sigurnosti i sprječavanja nereda.
70. Prema tome, ostaje da se utvrdi da li je miješanje koje je predmet pritužbe bilo „neophodno u demokratskom društvu”, što je centralno pitanje u ovom predmetu.

(d)  „Neophodno u demokratskom društvu”

(i)  Opšta načela

71. Opšta načela koja se odnose na nužnost miješanja u slobodu izražavanja ukratko su prikazana u predmetu Delfi AS (citirano ranije u tekstu, stav 131), kako slijedi:

„(i) Sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i za samo-realizaciju svakog pojedinca. U skladu sa članom 10 stav 2, primjenjiva je ne samo na „informacije” ili „ideje” koje su prihvaćene ili se smatraju neškodljivim ili neutralnim, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokogrudosti, bez kojih nema „demokratskog društva”. Kao što je navedeno u članu 10, ova sloboda podliježe izuzecima, koji se ... međutim, moraju strogo tumačiti, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora se uvjerljivo utvrditi ...

(ii) Pridjev „neophodan”, u smislu člana 10 stav 2 podrazumijeva postojanje „hitne društvene potrebe”. Države ugovornice imaju određeno polje slobodne procjene u ocjeni da li takva potreba postoji, ali ta sloboda procjene ide ruku pod ruku s evropskim nadzorom koji obuhvata kako zakonodavstvo, tako i odluke u kojima je primijenjeno, čak i one koje je donio nezavisni Sud. Sud je stoga ovlašćen da donese konačnu odluku o tome da li je „ograničenje” u skladu sa slobodom izražavanja koja je zaštićena članom 10.

(iii) Zadatak Suda, u vršenju njegove nadzorne nadležnosti, nije da zauzme mjesto nadležnih domaćih organa, nego da ispita prema članu 10 odluke koje su oni donijeli u skladu s njihovom slobodom procjene. To ne znači da je nadzor ograničen na utvrđivanje da li je tužena država razumno, s pažnjom i u dobroj vjeri izvršila svoju diskrecionu nadležnost; ono što Sud mora da uradi jeste da sagleda miješanje koje je predmet pritužbe imajući u vidu slučaj u cjelini i da utvrdi da li je ono bilo „srazmjerno legitimnom cilju koji se želio postići” i da li su razlozi koje su domaći organi naveli kako bi ga opravdali „relevantni i dovoljni”... Pri tome, Sud se mora uvjeriti da su domaći organi primijenili standarde koji su u skladu s načelima sadržanim u članu 10 i, isto tako, da su se oslonili na prihvatljivu ocjenu relevantnih činjenica ...”

72. Sud dalje naglašava suštinsku funkciju koju sredstva javnog informisanja ispunjavaju u demokratskom društvu. Iako ne smiju da prekorače određene granice, njihova dužnost je ipak da - na način koji je u skladu sa njihovim obavezama i odgovornostima - objavljuju informacije i ideje o svim stvarima od javnog interesa (vidjeti Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške [VV], br. 21980/93, stav 59, ESLJP 1999-III; De Haes i Gijsels protiv Belgije, 24. februar 1997. godine, stav 37, Izvještaji o presudama i odlukama 1997I; i Jersild protiv Danske, 23. septembar 1994. godine, stav 31, Serija A br. 298). Ne samo da sredstva javnog informisanja imaju zadatak da objavljuju takve informacije i ideje, javnost takođe ima pravo da ih prima (vidjeti The Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1), 26. april 1979. godine, stav 65, Serija A br. 30).

(ii)  Primjena opštih načela na ovaj predmet

73. Sud primijećuje da se ovaj predmet odnosi na udaljavanje podnosilaca predstavke iz galerije Sobranja, kao posebnog dijela za novinare ovlašćene za izvještavanje o radu Sobranja. Incident se dogodio tokom rasprave u Sobranju od 24. decembra 2012. godine o usvajanju Zakona o državnom budžetu za 2013. godinu. Ustavni sud je utvrdio da su poslanici pred predmetnu raspravu imali dugotrajne i napete rasprave. To je bila stvar od važnog javnog interesa koja je privukla značajnu medijsku pažnju. Istovremeno, dvije suprotstavljene grupe ljudi protestovale su ispred zgrade Sobranja (vidjeti stav 14 u tekstu iznad). Stranke su prihvatile zaključke Suda (vidjeti st. 13, 32, 58 i 59 u tekstu iznad).
74. Zategnuta atmosfera kulminirala je stvaranjem nereda u sali Sobranja od strane grupe poslanika. Okružili su predsjednika, stvarali buku udaranjem rukama po njegovom stolu, onemogućili pristup govornici i počeli da uništavaju tehnička sredstva. U takvim okolnostima, predsjednik je naredio osoblju obezbjeđenja da preduzme mjere kako bi se ponovo uspostavio red i osiguralo pravilno funkcionisanje Sobranja. U tom kontekstu, Sud ponovo ističe da parlamenti imaju pravo da reaguju kada poslanici narušavaju disciplinu, odnosno remete normalno funkcionisanje zakonodavnog tijela. To je zato što uredna rasprava u Skupštini u konačnici služi političkom i zakonodavnom procesu, interesima svih članova zakonodavnog tijela, omogućavajući im da ravnopravno učestvuju u skupštinskim procedurama i interesima društva u cjelini (vidjeti Karácsony i ostali, citirano ranije u tekstu, st. 139 i 141).
75. Sud smatra da su nered u sali Sobranja i način na koji su vlasti reagovale na isti bile stvari od legitimnog javnog interesa. Sredstva javnog informisanja su stoga imala zadatak da objave informacije o događaju, a javnost je imala pravo da dobije takve informacije. S tim u vezi, Sud se poziva na svoju sudsku praksu u vezi sa ključnom ulogom sredstava javnog informisanja u pružanju informacija o postupanju sa javnim demonstracijama i suzbijanju nereda od strane vlasti, što se takođe odnosi na okolnosti ovog predmeta. Ponovo ističe da nadzorna uloga sredstava javnog informisanja dobija naročiti značaj u takvim kontekstima, jer je njihovo prisustvo garancija da se vlasti mogu pozvati na odgovornost za svoje postupanje prema demonstrantima i široj javnosti kada se radi o policijskom obezbjeđivanju velikih skupova, uključujući metode kojima se kontrolišu ili razbijaju demonstranti ili čuva javni red. Svaki pokušaj udaljavanja novinara sa mjesta demonstracija mora stoga podlijegati strogoj kontroli (vidjeti Pentikäinen, citirano ranije u tekstu, st. 89 i 107). Ovo još više važi kada novinari ostvaruju svoje pravo da informišu javnost o postupanju izabranih predstavnika u skupštini i o načinu na koji vlasti postupaju sa neredom koji se desi tokom skupštinskih sjednica.
76. Prilikom ocjenjivanja da li je bilo neophodno udaljenje podnosilaca predstavke iz galerije od strane službe obezbjeđenja Sobranja, Sud će imati na umu da su oba interesa koji se ocjenjuju u ovom predmetu po vrsti javna, tj. interesi službe obezbjeđenja da održi red u Sobranju i osigura javnu sigurnost, i interesi javnosti da dobije informacije o pitanju od opšteg interesa. Razmotriće da li je osporeno miješanje, posmatrano u cjelini, podržano relevantnim i dovoljnim razlozima i da li je bilo srazmjerno legitimnim ciljevima kojima se težilo. Pri tome će obratiti pažnju na to da li je udaljavanje podnosilaca predstavke bilo zasnovano na razumnoj procjeni činjenica i da li su podnosioci predstavke mogli da izvještavaju o incidentu u Sobranju. Takođe će uzeti u obzir postupanje podnosilaca predstavke (vidjeti, ibid, citirano ranije u tekstu, st. 94 i 95).
77. Sud uzima u obzir sve okolnosti prije i tokom predmetne rasprave u Sobranju. S tim u vezi, upućuje na „najave” „protesta i incidenata” (vidjeti stav 8 u tekstu iznad), kao i „naznake i očekivanja da će rasprava o usvajanju državnog budžeta biti napeta” (vidjeti stav 14 u tekstu iznad). Međutim, napominje da nijesu dostavljene nikakve informacije o tome da li su preduzete bilo kakve mjere i izvršene pripreme kao odgovor na te „najave”, „naznake i očekivanja”.
78. Što se tiče protesta izvan zgrade Sobranja, Ustavni sud je samo naveo da je tokom njih „povrijeđeno nekoliko osoba”. Nijesu date nikakve dodatne informacije o vrsti povreda ili okolnostima u kojima su pretrpljene. Sud primijećuje da je dopisom od 6. januara 2013. godine, OKPS obavijestio podnosioce predstavke da su „postojale informacije da bi protesti [ispred zgrade Sobranja] mogli da eskaliraju i da bi policijski kordoni mogli da budu nasilno razbijeni. Sve to je ugrozilo bezbjednost u Sobranju” (vidjeti stav 10 u tekstu iznad). U nedostatku dodatnih informacija, Sud smatra da je teško donijeti bilo kakve zaključke o činjeničnom osnovu na kojem je ta ocjena donesena. Još važnije, primijećuje da Ustavni sud u svojoj odluci od 16. aprila 2014. godine nije ispratio tu naznaku. On nije ukazao na bilo kakvo činjenično pitanje u vezi s time da li bi, i u kojoj mjeri, protesti održami izvan zgrade Sobranja ugrozili sigurnost osoba unutar zgrade, uključujući podnosioce predstavke. U svakom slučaju, Sud dužno uzima na znanje činjenicu da su podnosioci predstavke udaljeni iz galerije, a ne iz zgrade, uprkos navodnoj prijetnji „bezbjednosti u Sobranju” (vidjeti stav 10 u tekstu iznad).
79. Sud napominje da je događaje u sali Sobranja (vidjeti stav 74 u tekstu iznad) isprovocirala grupa poslanika. Tokom njihovog narušavanja discipline, podnosioci predstavke su se nalazili u galeriji iznad sale. Za razliku od OKPS-a, Ustavni sud nije donio bilo kakav činjenični zaključak da su neovlašćena lica bila prisutna u galeriji i da su „mogla ometati podnosioce predstavke pri obavljanju njihovih zadataka” (vidjeti stav 10 u tekstu iznad). Čak i da su takva lica zaista bila prisutna u galeriji u kritičnom momentu, valja napomenuti da nije dato objašnjenje o tome zašto nijesu mogla biti udaljena bez negativnog uticaja na rad podnosilaca predstavke i ostalih novinara u galeriji.
80. Tokom nereda u sali, podnosioci predstavke su bili pasivni posmatrači koji su jednostavno obavljali svoj posao i pratili događaje. Vlada je priznala da oni nijesu ni doprinijeli, ni učestvovali u neredu u sali (vidjeti stav 59 u tekstu iznad). Prema tome, oni nijesu predstavljali nikakvu prijetnju po javnu sigurnost, red u sali ili na drugi način.
81. Nije sporno da su podnosioci predstavke odbili da napuste galeriju po naređenju službenika obezbjeđenja. Ustavni sud je dalje utvrdio da je tom prilikom mala grupa ljudi, uključujući i podnosioce predstavke, „aktivno i pasivno pružala otpor” i da je usljed toga službenik obezbjeđenja zadobio povredu noge (vidjeti stav 14 u tekstu iznad). Taj zaključak se poklapao sa zaključcima OKPS-a (vidjeti stav 10 u tekstu iznad). Podnosioci predstavke su osporili te zaključke (vidjeti st. 6 i 13 u tekstu iznad). Sud primijećuje da ni OKPS, ni Ustavni sud nijesu donijeli bilo kakav činjenični zaključak da je službenik obezbjeđenja koji je učestvovao u spornoj operaciji pretrpio povredu na grudima, kako je tvrdila Vlada (vidjeti stav 6 u tekstu iznad). Štaviše, nije dostavljena nikakva informacija o vrsti povrede noge. Takođe se pokazalo da postupanje podnosilaca predstavke, kao što su utvrdile domaće vlasti, nije dovelo do bilo kakvog postupka u cilju utvrđivanja relevantnih okolnosti i pripisivanja bilo kakve krivice u tom pogledu. Ipak, Sud smatra da treba napomenuti da udaljavanje podnosilaca predstavke iz galerije nije bilo posljedica njihovog odbijanja da ispoštuju naredbe službe obezbjeđenja Sobranja ili njihovog otpora, već rezultat procjene rizika koju je izvršila ta ista služba da je dalje prisustvo podnosilaca predstavke u galeriji predstavljalo prijetnju po njihove živote i tjelesni integritet. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je „služba obezbjeđenja Sobranja smatrala da bi se, radi zaštite integriteta i života novinara u galeriji, oni trebali premjestiti na sigurnije mjesto gdje ne bi bili u opasnosti”.
82. Sud primijećuje da se podnosioci predstavke „nijesu osjećali ugroženim situacijom” (vidjeti stav 57 u tekstu iznad). Iako je njihova percepcija ozbiljnosti situacije važna, Sud se ne slaže da mjere koje su preduzeli policijski službenici u cilju zaštite života i tjelesnog integriteta drugih treba da budu zasnovane na zahtjevu pretpostavljene žrtve.
83. Međutim, Sud ne nalazi nikakvu naznaku da bi narušavanje discipline od strane poslanika u sali ugrozilo živote i tjelesni integritet podnosilaca predstavki. Nije mu predstavljen nijedan dokaz da je nered u sali bio nasilan i da je bilo ko, u sali ili negdje drugo, pretrpio povredu usljed tog nereda. Jedini relevantni element na kojem je Ustavni sud zasnovao svoj zaključak da podnosioci predstavke nijesu bili sigurni bio je da su „u salu bačeni predmeti - neki u pravcu galerije”. Međutim, Sud primijećuje da nije dato dodatno objašnjenje o vrsti i broju bačenih predmeta i da li je neki od njih došao do galerije, koja se, kao što je gore navedeno, nalazi iznad sale. Sud primijećuje da OKPS u svom dopisu nije spomenuo predmete koji su bačeni u salu (vidjeti st. 9 i 10 u tekstu iznad). Sud se dalje poziva na svoj gore navedeni zaključak (vidjeti stav 43 u tekstu iznad) da su podnosioci predstavke bili lišeni mogućnosti da na usmenoj raspravi ospore činjenice na kojima je Ustavni sud zasnovao svoju odluku o bezbjednosnim rizicima po podnosioce predstavke (vidjeti Baka protiv Mađarske [VV], br. 20261/12, stav 161, ESLJP 2016; Karácsony i ostali, citirano ranije u tekstu, stav 133; i Lombardi Vallauri protiv Italije, 39128/05, stav 46, 20. oktobar 2009. godine).
84. Na kraju, Sud primijećuje da su stranke podnijele suprotstavljene izjave o tome da li su podnosioci predstavke mogli da prate događaje u sali nakon njihovog udaljavanja iz galerije. Sud podsjeća da je Ustavni sud u svojoj presudi utvrdio da su novinari „mogli da prate direktni prenos rasprave iz drugih prostorija [u pres centru, u sali uz galeriju]” i da je „plenarna rasprava Sobranja od 24. decembra 2012. godine bila javna i u cjelini emitovana uživo na nacionalnoj televiziji i na internetskoj stranici Sobranja (vidjeti stav 14 u tekstu iznad). Kada je rasprava završena, video materijal je postavljen na tu internetsku stranicu.” Iako Sud nema osnova da dovodi u pitanje ove činjenične zaključke, oni sami po sebi adekvatno ne pokazuju, po mišljenju Suda, da li su podnosioci predstavke stvarno bili mogućnosti da posmatraju očekivano udaljavanje opozicionih poslanika od strane službe obezbjeđenja Sobranja, što je, kao što je gore pomenuto (vidjeti stav 75 u tekstu iznad), bila stvar od legitimnog javnog interesa. Štaviše, udaljavanje podnosilaca predstavke podrazumijevalo je trenutne negativne efekte koji su ih odmah spriječili da steknu neposredno znanje, iz prve ruke, zasnovano na svom ličnom iskustvu, o događajima koji su se dešavali u sali, i time o neograničenom kontekstu u kojem su vlasti reagovale na te događaje (vidjeti obratno, ibid, citirano ranije u tekstu, stav 101). To su bili važni elementi u vršenju novinarskih dužnosti podnosilaca predstavki, kojih javnost nije trebala da bude lišena u okolnostima ovog predmeta.
85. U tom kontekstu, Sud smatra da Vlada nije uvjerljivo utvrdila da je udaljenje podnosilaca predstavke iz galerije bilo neophodno u demokratskom društvu i da je ispunilo zahtjev „hitne društvene potrebe”. Iako su razlozi koje je naveo Ustavni sud bili relevantni, oni se ne mogu smatrati, u datim okolnostima, dovoljnim da opravdaju udaljavanje podnosilaca predstavke iz galerije.
86. Stoga je došlo do povrede člana 10 Konvencije.

III.  PRIMJENA ČLANA 41 KONVENCIJE

87. Član 41 Konvencije predviđa:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do kršenja Konvencije ili njenih Protokola, i ako unutrašnje pravo dotične Visoke strane ugovornice dopušta samo djelimičnu naknadu, Sud će, ako je potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj strani.”

A. Odšteta

88. Podnosioci predstavke su tražili po 5.000 EUR na ime nematerijalne štete.
89. Vlada je osporila taj tužbeni zahtjev kao nepotkrijepljen i pretjeran. Oni su takođe tvrdili da ne postoji uzročno-posljedična veza između tražene naknade materijalne štete i navodnih povreda.
90. Sud smatra da su podnosioci predstavke morali da pretrpe nematerijalnu štetu, koja se ne može nadoknaditi samo utvrđivanjem kršenja Konvencije. Presuđujući na pravičnoj osnovi, dosuđuje svakom podnosiocu predstavke iznos od 5.000 EUR na ime nematerijalne štete, plus svaki porez koji bi mogao biti zaračunat.

B. Troškovi i izdaci

91. Podnosioci predstavke su takođe tražili 3.500 EUR za advokatski honorar, ne navodeći da li se taj iznos odnosi na njihovo zastupanje u domaćem postupku ili pred Sudom. Nije podnesena nikakva prateća dokumentacija u vezi sa ovim zahtjevom.
92. Vlada je osporila taj tužbeni zahtjev kao nepotkrijepljen i pretjeran.
93. Prema sudskoj praksi Suda, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u onoj mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno i nužno nastali i razumno opravdani (vidjeti Editions Plon protiv Francuske, 58148/00, stav 64, ESLJP 2004IV). Sud primijećuje da su podnosioci predstavke propustili da obrazlože da li su troškovi zastupanja nastali u domaćem postupku ili u postupku pred Sudom. Osim toga, oni nijesu dostavili prateću dokumentaciju u vezi sa svojim zahtjevom po ovom osnovu. U takvim okolnostima, Sud ne dodjeljuje naknadu.

C. Zatezna kamata

94. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate zasniva na graničnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke na koju treba dodati tri procentna poena.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO,

1. proglašava predstavku prihvatljivom;
2. odlučuje da pridruži meritumu prigovor Vlade da podnosioci predstavke nijesu stavljeni u značajno nepovoljni položaj zbog neodržavanja usmene rasprave u postupku pred Ustavnim sudom i odbacuje isti;
3. smatra da je došlo do povrede člana 6 Konvencije zbog propusta Ustavnog suda da održi usmeno ročište;
4. smatra da je došlo do povrede člana 10 Konvencije zbog udaljenja podnosilaca predstavke iz skupštinske galerije od strane skupštinske službe obezbjeđenja;
5. smatra

1. da tužena država treba da plati podnosiocima predstavke, u roku od tri mjeseca od dana na koji presuda postane pravosnažna, u skladu sa članom 44 stav 2 Konvencije, po 5.000 EUR (pet hiljada eura) na ime nematerijalne štete, koji treba da se konvertuju u domaću valutu tužene države po stopi primjenjivoj na dan poravnanja, plus sve poreze koji mogu biti zaračunati na taj iznos;
2. da se od isteka gore navedenih tri mjeseca do poravnanja, na gore navedeni iznos plaća jednostavna kamata po stopi koja je jednaka graničnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda neplaćanja plus tri procentna poena;

6. odbacuje ostatak tužbenog zahtjeva podnosilaca predstavke za pravično zadovoljenje.

Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanom obliku 9. februara 2017. godine, u skladu sa pravilom 77 st. 2 i 3 Poslovnika Suda.

Abel Campos                         Ledi Bianku

sekretar                                  predsjednik

________________________________________________
Prevod presude preuzet je iz publikacije "Odabarne presude Evropskog suda za ljudska prava u vezi sa članom 10 EKLJP", Centar za obuku u sudstvu i državnom tužilaštvu, Crna Gora

FIRST SECTION

CASE OF SELMANI AND OTHERS v. THE FORMER YUGOSLAV REPUBLIC OF MACEDONIA

(Application no. 67259/14)

JUDGMENT

STRASBOURG

9 February 2017

FINAL

09/05/2017

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Selmani and Others v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Ledi Bianku, President,
Mirjana Lazarova Trajkovska,
Kristina Pardalos,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Robert Spano,
Armen Harutyunyan,
Pauliine Koskelo, judges,
and Abel Campos, Section Registrar,

Having deliberated in private on 10 January 2017,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 67259/14) against the former Yugoslav Republic of Macedonia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by six Macedonian nationals, Mr Naser Selmani, Mr Toni Angelovski, Ms Biljana Dameska, Ms Frosina Fakova, Ms Snežana Lupevska and Ms Nataša Stojanovska (“the applicants”), on 3 October 2014. All of the applicants live in Skopje.

2.  The applicants were represented by Mr F. Medarski, a lawyer practising in Skopje. The Macedonian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr K. Bogdanov.

3.  The applicants complained under Article 6 of the Convention of the lack of an oral hearing before the Constitutional Court and, under Article 10, about their forcible removal from the Parliament gallery from where they had been reporting on the parliamentary session of 24 December 2012.

4.  On 9 September 2015 the application was communicated to the Government.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A.  Events in the national Parliament on 24 December 2012

5.  The applicants were accredited journalists who were authorised to report from the national Parliament. On 24 December 2012 parliamentary proceedings were held on the Budget Act for 2013. The applicants, together with other journalists, were reporting from the Parliament gallery, which was situated above the plenary hall (“the chamber”) where members of parliament (MPs) were seated. The debate on the approval of the State budget attracted considerable public and media attention, owing to the conflict between opposition and ruling party MPs as to whether or not statutory procedure had been complied with. During the proceedings, opposition MPs approached the President of Parliament (“the Speaker”) and started creating noise by, inter alia, slapping his table. Soon thereafter, Parliament security officers entered the chamber. They pulled the Speaker out of the chamber and started forcibly removing the opposition MPs. At the same time, other security officers (four officers, according to the Government) entered the gallery and started removing the applicants and other journalists. The Government stated that the security officers had informed those in the gallery that they had to leave for security reasons. The applicants denied that the reasons for their removal had been explained to them. Whereas some journalists complied with those orders, the applicants refused to leave, as the situation in the chamber was escalating and they felt that the public had the right to be kept informed as to what was going on. However, the security officers forcibly removed the applicants from the gallery.

6.  The Government submitted that according to official records (a copy of which was not provided) on that occasion the first applicant had forcibly removed the identification badge from one security officer and had injured him in his chest and leg. The applicants denied that they had injured any officer and submitted that no official document had been drawn up regarding the identity of the officer in question, the nature and severity of the injury or the alleged assailant. The Government further alleged that the applicants had been allowed to follow the events in the parliamentary chamber via a live broadcast in the Parliament’s press room and the adjacent hall. The applicants contested that there had been live stream while the ejection of the opposition MPs had been ongoing, given that the cameras had allegedly been turned against the walls.

7.  At the same time, two opposing groups congregated in front of the Parliament building. According to the Government, several people were injured in those protests. No further information was provided.

B.  Subsequent events

1.  Public reaction of the Speaker

8.  In a letter of 26 December 2012 addressed to the media, the Speaker stated, inter alia:

“Having regard to the announcements (најави) that the opposition would not allow the Budget Act to be adopted and that there would be protests and incidents, I requested, under section 43 of the Parliament Act, that the Parliament security service ensure proper work at the session. I would like to underline that the Parliament security service arranges and implements necessary measures to be taken ... having regard to the fact that the gallery is part of the plenary hall, the Parliament security service considered (донело оценка) that the gallery should be vacated in order to avoid an incident of a larger scale.

As Speaker, I regret that such a measure regarding the journalists was taken ...”

2.  Findings of the Department for Control and Professional Standards (“the DCPS”) within the Ministry of the Interior

9.  On 26 December 2012 the Association of Journalists (represented by its president, the first applicant) sent a letter to the DCPS claiming that the forcible removal of the journalists had violated their rights under Article 10 of the Convention. In the letter, the journalists pushed for proceedings to be brought against those responsible for authorising and carrying out their removal from the gallery.

10.  In a letter dated 6 January 2013, the DCPS informed the applicants that a group of MPs had surrounded the Speaker during the incident of 24 December 2012, and had attempted to physically confront him. They had also insulted and threatened him, whilst at the same time damaging technical equipment. Owing to the security risk, the Speaker had been removed to a place of safety. However, the disturbance in the chamber had continued. In the circumstances, the Speaker had requested, under section 43 of the Parliament Act (“the Act”, see paragraph 17 below), that the Parliament’s security service restore order so that the discussions could continue. Journalists had been asked to leave the gallery until order was restored. The letter further stated:

“An MP who had been involved in the disturbance in the chamber and other people who could have disturbed the journalists in the performance of their tasks were in the gallery.

In the meantime, there was information that the protests [in front of the Parliament building] could escalate and that police cordons could be violently broken. All that threatened the security in the Parliament. For these reasons, the journalists were asked to leave the gallery and to continue following the events from the press room, at a designated area. Most of the journalists understood the seriousness of the situation and complied with that request. A smaller group of people in the gallery, including [the applicants], confronted the security officers, disregarded their orders and resisted actively and passively. As a result, a [security] officer sustained an injury to his leg.”

11.  The DCPS concluded that the law enforcement powers employed had not gone beyond the limit of what was acceptable, and that excessive force had not been used.

3.  Findings of an ad hoc commission of inquiry

12.  On 14 June 2013 the President of the State set up an ad hoc commission of inquiry regarding the events in the national Parliament of 24 December 2012. It was composed of five national members, two of whom were MPs. It further included two non-national observers appointed by the European Union. On 26 August 2013 the commission drew up a report, the relevant part of which reads as follows:

“V - Legal qualifications

...

5. The absence of appropriate guidelines on dealing with such situations, including the absence of a strategy to deal with media in crisis, led to a situation in which journalists were removed from the Parliament gallery, which violated their rights to freedom of public information (слобода на јавно информирање) and publicity in the work of Parliament. Parliament should be particularly attentive and open with respect to the freedom of the press to report and to apply the best European practices in this matter ...”

C.  Proceedings before the Constitutional Court

13.  The applicants lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court in which they alleged a violation of their rights under Article 10 of the Convention. They submitted that the parliamentary debate and the related events regarding the approval of the State budget had been of particular public interest. The intervention of the Parliament security officers and the removal of the applicants from the gallery had been neither “lawful” nor “necessary in a democratic society”. With regard to the lawfulness of the measures taken, the applicants argued that section 43 of the Act could not be interpreted as allowing the forcible removal of journalists from the gallery by Parliament security officers. In any event, that provision had not been sufficiently foreseeable. As to the necessity of the measures, they argued that at the critical time, they had been in the gallery and had had no contact with the Speaker or MPs. Accordingly, they had not and could not have contributed to the disturbance in the chamber. Furthermore, they contested the DCPS’s arguments that there had been unauthorised people in the gallery and that the protests in front of the Parliament building had justified their forcible removal (see paragraph 10 above). They urged the court to hold a public hearing (јавна расправа) in accordance with Article 55 of the Rules of the Constitutional Court (see paragraph 24 below) and to find a violation of Article 16 of the Constitution (see paragraph 16 below) and Article 10 of the Convention.

14.  At a hearing held on 16 April 2014 in the absence of the parties, the Constitutional Court dismissed the applicants’ complaint. The relevant parts of the decision read as follows:

“On the basis of evidence submitted with the constitutional complaint and the reply of the Parliament of the Republic of Macedonia, the court has established the following facts:

...

There was an increased interest on the part of the public and the media in (the parliamentary proceedings) given the importance of the State budget and the fact that before the proceedings, namely in November and December, there had been long, intense and sometimes tense discussions between opposition and ruling party MPs regarding the draft Budget ...

On 24 December 2012 ... before the plenary debate of Parliament started, there was a disturbance by a group of MPs who started destroying technical equipment in the chamber. They prevented access to the podium, surrounded the Speaker, preventing him from carrying out his duties, whilst at the same time insulting and threatening him.

Due to the security risk, the Speaker was taken out of the chamber by security personnel. The disturbance in the chamber continued.

Under section 43 of the Parliament Act, the Speaker ordered police officers responsible for parliamentary security to restore order in the chamber and enable the debate to start in an orderly manner. The security personnel considered it necessary to vacate the gallery, in order to ensure the safety of those in the gallery and in the chamber.

All those in the gallery, including [the applicants], were asked to leave for security reasons and to follow the events from the press centre.

Most of the journalists complied with that instruction. A smaller group of people, including [the applicants], confronted the security officers, disregarded their orders, and resisted actively and passively. As a result, a [security] officer sustained an injury to his leg.

[The applicants] and other journalists, after having been removed from the gallery, remained in the Parliament building and were able to follow the live broadcast of the debate from other premises [the press centre, in a hall adjacent to the gallery].

At the same time, in front of the Parliament building, two opposing groups of people gathered. Several people were injured.

The plenary debate of the Parliament of 24 December 2012 was public and it was entirely broadcast live on national television and streamed on the Parliament website. When the debate was over, the video material was made available to the public on that website ...

...

The above provisions of the Parliament Act [see paragraph 17 below] and the Rules of Parliament [see paragraph 23 below] ... provide that the Speaker is responsible for maintaining order in the Parliament. In the event of disorder, he or she can take several measures (warning, denial of the right to speak, exclusion of MPs). Provisions regarding order during parliamentary proceedings concern all those participating in the session.

The court considers that the removal of [the applicants] from the gallery amounted to an interference with their freedom to carry out their professional duties and to inform the public about events that were of considerable interest for the citizens of the Republic of Macedonia – the events in Parliament regarding the approval of the State budget for 2013, in which the public had significant interest in following and being informed about.

...

The legal ground for the impugned measure was section 43 of the Parliament Act, which specified who was responsible for keeping order in the Parliament building – a special security unit, and which authorised the Speaker to decide and take measures in the event of disturbance of that order by MPs and other external persons participating in the work of Parliament.

As to the necessity of the measure ... it has to be examined in the light of the concrete circumstances of the case, namely the events that took place inside the Parliament building, namely in the chamber, as well as the disorder outside the Parliament building. The strained atmosphere in the chamber, which prevented a regular and normal start of the proceedings, has to be taken into account. In this connection it is to be noted ... that a larger group of MPs assaulted the Speaker, who was immediately removed from the chamber by security officers. There were a number of incidents, including damage to furniture, which culminated in objects being thrown in the chamber – some in the direction of the gallery. In such circumstances, the Parliament security service considered that in order to protect the journalists in the gallery, they should be moved to a safer place where they would not be in danger. Such an assessment should not be viewed as conflicting with the journalists’ right to attend parliamentary proceedings and report on events that they witnessed. In fact, the journalists – most of them on the same day – submitted and published their reports in the evening editions of their newspapers, which implies that there was no violation of their freedom of expression.

The actions of the security officers constitute standard practice for these and similar situations in case of endangerment, i.e. protection of media representatives while reporting from places of crises, demonstrations and other potentially dangerous events ...

The fact that the journalists had been present within and outside the Parliament building since the morning of 24 December 2012, and were reporting on the events as they occurred, confirms that, notwithstanding the indications and expectations that discussion about the approval of the Budget would be tense, they were allowed access to the Parliament building and the gallery in order to carry out their function and inform the public about the debate. Accordingly, there was no preconceived idea to prevent the journalists from reporting on the debate. After they left the gallery, [the applicants] and other media representatives were allowed to remain in the parliamentary press centre ... from where they could have followed the live broadcast on the Parliament website and on the dedicated TV channel.

... The physical removal of journalists from the gallery required by the concrete escalation of chaos and disorder aimed to protect them and ensure order in the chamber, and not to restrict their freedom of expression or to prevent them from carrying out their function, i.e. to inform the public.”

15.  In a dissenting opinion, Judge N.G.D. of the Constitutional Court stated, inter alia, the following:

“... My dissenting opinion mainly concerns the inability objectively to decide the case ... I consider that the written information, facts and evidence available to the court were insufficient ...

The decision [of the Constitutional Court] contains contradictory reasons given that it ... establishes that the removal of journalists amounted to an interference with their right to carry out their function and to inform the public about an event of indisputable public interest, but it finds that such an intervention was justified ... without there being a solid factual basis in support of that finding.

...

I think that it is of crucial importance that the Constitutional Court clarifies and explains the reasonableness of the assessment of the situation and the reason for which the journalists were removed from the gallery ...

In order to establish the facts and assess the need for [their] removal ... it was necessary to determine the reason which prompted the security officers to remove them, despite the undisputed fact that all the incidents and disorder in the Parliament chamber were physically and clearly isolated and distant from [the gallery]. It is absurd that [such a removal] was carried out ‘for the safety of journalists’, when it is clear that they were in their seats and were completely passive; they did not participate in the events at all, but only observed ... It is a fact that the journalists did not contribute to the conflictual situation in any respect [not disputed by Parliament]; they did not disturb order in the Parliament building; they were in direct contact neither with the Speaker or the MPs, nor with the events outside the Parliament building ... Besides, it is clear that the journalists themselves did not feel threatened; so they did not seek and expect any protection.”

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

A.  Constitution of 1991

16.  Relevant provisions of the Constitution, in so far as relevant, read as follows:

FUNDAMENTAL FREEDOMS AND RIGHTS OF THE INDIVIDUAL AND CITIZEN

1. Civil and political freedoms and rights

...

Article 16

“Freedom of personal belief, conscience, and thought, and public expression of thought, are guaranteed.

Freedom of speech, public address, public information and the establishment of institutions for public information are all guaranteed.

Free access to information and freedom to obtain and impart information are guaranteed.

The right of reply in media is guaranteed.

The right of rectification in media is guaranteed.

The right of media to protect the confidentiality of a source is guaranteed.

Censorship is prohibited..”

Article 110 § 3

“The Constitutional Court of the Republic of Macedonia ...

(3) safeguards the freedoms and rights of individuals and citizens concerning the freedom of belief, conscience, thought and public expression of thought; political association and activity and the prohibition of discrimination among citizens on the grounds of sex, race, religion or national, social or political affiliation ...”

B.  Parliament Act (Official Gazette no.104/2009)

17.  Section 43 of the Parliament Act, in so far as relevant, reads:

“XIII. Maintaining order in the Parliament building

(1) A special security service ensures order in the Parliament building and its premises. The insignia of Parliament must be clearly displayed on the clothes of the security officers.

(2) Authorised public officials cannot enter parliamentary premises and take measures against MPs or other people without approval by the Speaker.

(3) No one, except a person authorised to keep order in Parliament, is allowed to carry arms.

(4) The Speaker, after prior consultation with Deputy Speakers and coordinators of MPs’ groups, decides about responsibility and takes measures in the event of a disturbance in Parliament being caused by MPs or other people participating in the work of Parliament ...”

C.  Obligations Act of 2001

18.  Section 142 of the Obligations Act sets out the general rules on pecuniary and non-pecuniary damage. Section 189 provides for the right to claim compensation for non-pecuniary damage in the event of violation of human rights and freedoms.

D.  Administrative Disputes Act

19.  Under section 56 of the Administrative Disputes Act, anyone who claims that a State official undertook action which violated his or her human rights and freedoms can seek protection under the proceedings specified in that Act, unless such protection is provided by some other judicial instance.

20.  Section 58(1) provides that a claim for protection of human rights and freedoms under the Act can be lodged while the action at issue is on-going (додека трае дејствието).

21.  Under section 62, if the claim is well-founded, the Administrative Court will prevent the action from being taken further (ќе го забрани натамошното вршење на дејствието). It will also specify what other measure has to be taken so as to restore lawfulness.

22.  A decision of the Administrative Court is amenable to appeal before the Supreme Court (section 63).

E.  Rules of Procedure of Parliament (Official Gazette nos. 91/2008, 119/2010 and 23/2013)

23.  The relevant provisions of the Rules of Parliament read:

Article 91 § 1

“The Speaker is responsible for maintaining order during parliamentary proceedings.”

Article 93

“The Speaker can exclude an MP in the event that he or she, after being warned and denied the right to speak, disturbs order or uses inappropriate language that undermines the dignity of Parliament.

The MP who is excluded should immediately leave the chamber.

If the Speaker cannot maintain order, he or she will order a short break.”

Article 94

“Rules concerning order during parliamentary proceedings apply to all participants in the proceedings.”

Article 225

“Parliament ensures that the public is informed about its work ...”

Article 227

“The media are allowed, in accordance with the rules on internal order in Parliament, to attend parliamentary proceedings and working groups in order to inform the public about Parliament’s work.”

Article 228

“Media representatives are provided with (им се ставаат на располагање) acts to be discussed and examined by the Parliament, as well as materials and documents to be discussed in Parliament and working groups ... unless the Parliament or the working group decides to examine issues without the presence of media representatives.”

Article 229

“The manner of exercise of the rights, obligations and duties of media representatives in the Parliament shall be regulated by an act passed by the President of Parliament.”

F.  Rules of the Constitutional Court

24.  The relevant provisions of the Rules of the Constitutional Court read:

Article 55

“Proceedings regarding the protection of human rights and freedoms shall, as a rule, be decided by the Constitutional Court following a public hearing.

Parties to the proceedings and the Ombudsman, in addition to other people and representatives of institutions are, if necessary, summoned to attend the hearing.

If they are properly summoned, the public hearing can be held in the absence of the parties to the proceedings or the Ombudsman.”

Article 82

“By a decision in which the Constitutional Court finds that there was a violation of the freedoms and rights provided for in Article 110 § 3 of the Constitution, the Constitutional Court will determine the manner in which the consequences of the violation would be removed.”

Article 84 § 1

“Publicity in the work of the Constitutional Court is ensured ... through attendance of parties to the proceedings, other people, bodies and organisations and media representatives ...”

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

25.  The applicants complained under Article 6 § 1 of the Convention of the lack of an oral hearing in the proceedings before the Constitutional Court. This provision, in so far as relevant, reads as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations ... everyone is entitled to a fair and public ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

A.  Admissibility

1.  Applicability of Article 6 § 1 of the Convention

26.  The Government stated that they had “no objections concerning the applicability of Article 6 § 1 of the Convention regarding the procedure before the Constitutional Court.”

27.  Notwithstanding the absence of any objection by the Government under this head, the Court considers it necessary to address the issue of applicability of Article 6 of the Convention as it goes to its jurisdiction ratione materiae. It notes that Article 16 § 3 of the Constitution guarantees the freedom to obtain and impart information (see paragraph 16 above). The freedom of the press to report on parliamentary proceedings is further specified in the Rules of Procedure of the Parliament (see paragraph 23 above). The above is sufficient for the Court to conclude that the domestic law recognises the right of accredited journalists to report from the Parliament. Reporting from the Parliament gallery was necessary for the applicants as accredited journalists to exercise their profession and to inform the public about its work. The Constitutional Court, which decided the applicants’ constitutional complaint, seems to have had the same approach. In such circumstances, the Court considers that the right to report from the Parliament gallery, which fell within the applicants’ freedom of expression, is a “civil right” for the purposes of Article 6 § 1 of the Convention (see similarly Shapovalov v. Ukraine, no. 45835/05, § 49, 31 July 2012; RTBF v. Belgium, no. 50084/06, § 65, ECHR 2011 (extracts); and Kenedi v. Hungary, no. 31475/05, § 33, 26 May 2009).

2.  Lack of a significant disadvantage

28.  The Government argued that the applicants had not sustained a significant disadvantage owing to the failure of the Constitutional Court to hold an oral and public hearing. An oral hearing would not have contributed to the establishment of new or different facts. The relevant facts regarding the applicants’ removal from the Parliament gallery had been undisputed between the parties and could have been established on the basis of written evidence submitted in support of the applicants’ constitutional complaint.

29.  The applicants contested the Government’s objection.

30.  The Court considers that this objection goes to the very heart of the complaint under this head. It would thus be more appropriately examined at the merits stage.

3.  Conclusion

31.  The Court notes that no other ground for declaring the complaint under this head inadmissible has been established. It further considers that it is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties’ submissions

(a)  The applicants

32.  The applicants maintained that in the present case the Constitutional Court had not been called on to decide only issues of law. There had been several contested issues of fact, which had required that an oral and public hearing be held in the presence of the applicants and their representatives. Those issues concerned the manner in which the applicants had been removed from the Parliament gallery, notably whether the reasons for their removal had been explained to them, who had authorised the actions of the security officers, the level of force used by them and whether any security officer had been injured in the incident. Other disputed issues of fact concerned the applicants’ (in)ability to follow the incident in the parliamentary chamber and the security risk that had required, as established by the Constitutional Court, their removal. In the latter context, they referred to the dissenting opinion of Judge N.G.D. of the Constitutional Court, in which the above elements had been pointed out (see paragraph 15 above). The applicants further argued that an oral and public hearing had been required not only for the purpose of establishing the relevant facts, but also given the “exceptional public interest” in the case. The holding of a public hearing would have contributed to public confidence in the administration of justice.

(b)  The Government

33.  The Government referred to the special position of the Constitutional Court and maintained that it was neither a regular court nor a court which established facts in any case. The proceedings in respect of individual constitutional complaints involved mostly legal issues and not the establishment of facts, unless they were disputed between the parties.

34.  The Government pointed out that Article 55 of the Rules of the Constitutional Court did not specify the cases in which the court was required to hold a public and oral hearing (see paragraph 24 above). Accordingly, it was within its discretion to decide whether an oral hearing was necessary for the establishment of disputed facts. Since 2001 the Constitutional Court had held only four oral hearings in proceedings in respect of individual constitutional complaints.

35.  In the present case, the Constitutional Court had based its decision on written pleadings and documents furnished by the applicants and Parliament, which it had considered sufficient for the establishment of the relevant facts. It had not been disputed between the parties that the applicants had been removed from the gallery. The main issue to be decided had been of a legal nature, namely whether such removal had amounted to a violation of the applicants’ right to freedom of expression. Therefore, as the parties would only have reiterated what they had already stated in their written pleadings, the holding of a hearing in the impugned proceedings would not have added to their fairness or served any useful purpose. Rather, it would have prolonged the proceedings and accordingly would have been in conflict with the principles of economy and efficiency. Lastly, the parties had not been prevented from submitting any evidence and presenting their arguments.

2.  The Court’s assessment

36.  The Court firstly notes that both the Government and the applicants in their observations referred to the issue at stake as concerning the lack of an oral and public hearing. It was not, however, argued that the general public had been excluded from the hearing of 16 April 2014 when the Constitutional Court rendered the decision on the applicants’ complaint. The Court will therefore proceed to examine the case as raising an issue of lack of an oral hearing, as it was communicated to the parties (see Mitkova v. the former Yugoslav Republic of Macedonia, no. 48386/09, § 55, 15 October 2015).

37.  The Court emphasises that in proceedings before a court of first and only instance, the right to a “public hearing” entails an entitlement to an “oral hearing” under Article 6 § 1 unless there are exceptional circumstances that justify dispensing with such a hearing (see Göç v. Turkey [GC], no. 36590/97, § 47, ECHR 2002‑V).

38.  The Court observes that Article 55 of the Rules of the Constitutional Court (see paragraph 24 above) provided that, as a rule, an individual constitutional complaint submitted under Article 110 § 3 of the Constitution was to be decided at a public hearing in the presence of the parties (contrast Juričić v. Croatia, no. 58222/09, §§ 25 and 80, 26 July 2011). The Government argued that it was within that court’s discretion to decide whether to hold an oral hearing. The absence of an oral hearing in the present case was justified by the special role of the Constitutional Court and the specific nature of the impugned proceedings, which involved exclusively legal issues. It did not involve any issue of facts which had been disputed between the parties (see paragraph 33-35 above).

39.  It is to be noted that the applicants’ case was examined only before the Constitutional Court, which acted as a court of first and only instance. No other judicial authority examined the case before the Constitutional Court (see, conversely, Siegl v. Austria (dec.), no. 36075/97, 8 February 2000; Breierova and Others v. Czech Republic (dec.), no. 57321/00, 8 October 2002; Weh and Weh v. Austria (dec.), no. 38544/97, 4 July 2002; and Novotka v. Slovakia (dec.), no. 74459/01, 8 November 2005). It fell within the jurisdiction of that court and it was the only body which decided the merits of the case (see Kugler v. Austria, no. 65631/01, § 50, 14 October 2010).

40.  The case concerned the applicants’ complaint that their forcible removal from the Parliament gallery had violated their right to freedom of expression. The Court does not consider that it involved exclusively issues of law, as argued by the Government. On the contrary, the Constitutional Court’s findings regarding the necessity and proportionality of the impugned measure relied on issues of fact which that court was required to ascertain. Although the applicants’ removal from the Parliament gallery, as such, was not disputed between the parties, the Constitutional Court’s decision was based on facts which the applicants contested (see paragraph 32 above) and which were relevant for the outcome of the case. Those issues were neither technical (see, conversely, Siegl, cited above) nor purely legal (see, conversely, Zippel v. Germany (dec.), no. 30470/96, 23 October 1997, and Juričić, cited above, § 91).

41.  The applicants were therefore entitled to an oral hearing before the Constitutional Court. The administration of justice would have been better served in the applicants’ case by affording them the right to explain their personal experience in a hearing before the Constitutional Court. In the Court’s view, this factor outweighs the considerations of speed and efficiency on which the Government relied in their submissions. However, no oral hearing was held, even though the applicants had explicitly requested one. Moreover, the Constitutional Court did not give any reasons why it considered that no hearing was necessary (see Kugler, cited above, § 52).

42.  In view of the foregoing considerations, the Court dismisses the Government’s preliminary objection and finds that there were no exceptional circumstances that could justify dispensing with an oral hearing.

43.  Accordingly, there has been a breach of Article 6 § 1 of the Convention on account of the lack of an oral hearing in the proceedings before the Constitutional Court.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

44.  The applicants complained that their removal from the Parliament gallery had violated their rights under Article 10 of the Convention. This provision, in so far as relevant, reads as follows:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers...

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

A.  Admissibility

1.  “Victim” status of the applicants

(a)  The parties’ submissions

45.  The Government submitted that the declaration of the ad hoc comission of inquiry, whose members had been independent from those involved in the incident of 24 December 2002, had represented appropriate and sufficient redress for the applicants (see paragraph 12 above). Accordingly, they had lost the status of “victim” in relation to the complaints under this head.

46.  The applicants contested the Government’s arguments. The commission of inquiry had not been a State body, but an ad hoc panel of experts. The fact that it had established a violation of their right to freedom of expression could not be regarded as an acknowledgment by the State authorities. Furthermore, the national authorities had not taken any measures to remedy the alleged violation.

(b)  The Court’s assessment

47.  As the Court has repeatedly held, a decision or measure favourable to an applicant is not, in principle, sufficient to deprive him or her of the status of “victim” for the purposes of Article 34 of the Convention unless the national authorities have acknowledged, either expressly or in substance, and then afforded redress for the breach of the Convention. As to the redress which is appropriate and sufficient in order to remedy a breach of a Convention right at national level, the Court has generally considered this to be dependent on all the circumstances of the case, having regard, in particular, to the nature of the Convention violation at stake (see Gäfgen v. Germany [GC], no. 22978/05, § § 115 and 116, ECHR 2010).

48.  In the instant case the Court notes that in the aftermath of the events at issue, the President of the State set up а commission of inquiry, as an ad hoc body, composed of five national members (two of whom were MPs). Two foreign nationals appointed by the EU participated in the work of the commission as observers. The commission drew up a report regarding the events of 24 December 2012 in which it held, inter alia, that “journalists were removed from the Parliament gallery, which violated the right to freedom of public information ...” (see paragraph 12 above). Even assuming that that declaration can be seen as an acknowledgment, whether explicit or in substance, by a State authority, of an alleged breach of Article 10 of the Convention, the Court considers that it does not provide any redress as required by its case-law (see, mutatis mutandis, Constantinescu v. Romania, no. 28871/95, § 43, ECHR 2000‑VIII).

49.  In conclusion, the Court considers that the applicants can claim to be “victims” within the meaning of Article 34 of the Convention.

2.  Non-exhaustion of domestic remedies

(a)  The parties’ submissions

50.  The Government maintained that the applicants had not exhausted all effective remedies. In particular, they had not claimed compensation under the general rules of tort provided for by the Obligations Act (see paragraph 18 above). Furthermore, they had not instituted criminal proceedings against unidentified perpetrators. Lastly, they had not brought their grievances before the Administrative Court in accordance with the Administrative Disputes Act (see paragraphs 19-22 above).

51.  The applicants contested that the remedies to which the Government referred were effective in theory and in practice. In particular, a compensation claim would lack any prospect of success given the absence of a prior acknowledgment of the violation of their rights under this head. Furthermore, there was no example of domestic case-law in which the civil courts had awarded damages for violation by State officials of the right to freedom of expression. Similar considerations applied to the criminal avenue of redress. Furthermore, the Constitutional Court had not rejected the constitutional complaint for reasons of non-exhaustion of remedies. Lastly, if more than one potentially effective remedy was available, an applicant was required to use only one of them.

(b)  The Court’s assessment

52.  The relevant Convention principles have been recently summarised in the Court’s judgment in the case of Vučković and Others (see Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, §§ 69-77, 25 March 2014).

53.  In the present case the applicants lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court, which is vested with jurisdiction, under Article 110 § 3 of the Constitution (see paragraph 16 above), to decide cases concerning the freedom of belief, conscience, thought and public expression of thought. The Constitutional Court examined the applicants’ complaint on the merits and dismissed it for the reasons outlined above (see paragraph 14 above). In previous cases against the respondent State, the Court has accepted that a constitutional complaint was to be regarded as an effective remedy with respect to the freedom of expression under Article 10 of the Convention (see Osmani and Others v. the former Yugoslav Republic of Macedonia (dec.), no. 50841/99, 11 October 2001, and Vraniškovski v. the former Yugoslav Republic of Macedonia (dec.), no. 37973/05, 26 May 2009). It is to be noted that the Government did not argue that that remedy had been ineffective in the circumstances of the present case. They submitted, however, that the applicants should have used instead the civil, criminal and administrative-law remedies specified above.

54.  The Court reiterates that when a remedy has been pursued, the use of another remedy which has essentially the same objective is not required (see T.W. v. Malta [GC], no. 25644/94, § 34, 29 April 1999; Moreira Barbosa v. Portugal (dec.), no. 65681/01, ECHR 2004-V; Jašar v. the former Yugoslav Republic of Macedonia (dec.), no. 69908/01, 11 April 2006; and Jeličić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 41183/02, 15 November 2005). It has not been presented with any arguments that would indicate that the remedies referred to by the Government would add any essential elements that were unavailable through the use of the constitutional complaint under Article 110 § 3 of the Constitution. Furthermore, it considers that it would be unduly formalistic to require the applicants to avail themselves of a remedy which even the Constitutional Court did not oblige them to use (see D.H. and Others v. the Czech Republic [GC], no. 57325/00, §§ 117 and 118, ECHR 2007-IV).

55.  Accordingly, this complaint cannot be declared inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies within the meaning of Article 35 of the Convention.

3.  Conclusion

56.  The Court concludes that the applicants’ complaint under this head is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. No other ground for declaring it inadmissible has been established. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties’ submissions

(a)  The applicants

57.  The applicants submitted that their removal from the Parliament gallery had not been “in accordance with the law”. In this connection they alleged that the Parliament Act had not been foreseeable. In particular, section 43 of that Act had neither granted discretion to the Parliament security officers regarding measures to be taken for maintaining order in Parliament nor entitled them to use force against journalists who refused to leave the gallery. They further alleged that there had been no “pressing social need” for their removal. They had neither been in danger nor felt threatened by the situation. They had been removed from the gallery, which was physically separate from the chamber where the disturbance had happened. In the absence of a request on their part, the security officers had not been entitled to remove them from the gallery and prevent them from reporting on the parliamentary proceedings. Such a measure had had a chilling effect on their freedom of expression.

(b)  The Government

58.  The Government submitted that MPs had had long and strained discussions on the 2013 Budget Act before the incident occurred. The parliamentary proceedings at which the Budget Act was to be approved had been of considerable public interest. Authorised journalists had been allowed to enter the Parliament building and report on the events before and during the critical day.

59.  As to the applicants’ removal, the Government maintained that it had to be seen in the context of the strained atmosphere in the chamber and the violent and unpredictable protests outside the Parliament building. Although the applicants’ removal from the gallery had amounted to interference with their freedom of expression, it had been in compliance with the Convention. The measure had been based on section 43 of the Parliament Act, which had entitled the Speaker to order Parliament security officers to restore order so that discussion could continue. The intervention had aimed to ensure public safety, prevent further disturbance and, in particular, to protect the journalists. It had not been applied with the aim of preventing them from reporting on the parliamentary proceedings. It had been necessary given the ongoing disturbance, which had culminated in objects being thrown in the chamber and in the direction of the gallery, as part of the chamber. The assessment of the security risks made within the State’s margin of discretion had required that the gallery be vacated to avoid any threat to the journalists’ physical integrity. The applicants had refused to comply with the orders of the security officers to leave the gallery. Their removal had been carried out as a last resort after other less restrictive measures had been exhausted. The unforeseeable and rapid developments had required a prompt reaction by the Parliament security service. Notwithstanding that the applicants had neither contributed to nor participated in the incidents in the Parliament chamber, the extraordinary and chaotic events surrounding the debate in Parliament had necessitated the impugned intervention of the Parliament security service. In the Government’s view, the factual grounds of the present case were comparable to the case of Pentikäinen v. Finland ([GC], no. 11882/10, ECHR 2015) in which the Court had found no violation of Article 10.

60.  Despite their removal from the gallery, the applicants had been allowed to remain in the press centre situated or in the hall adjacent to the Parliament chamber, from where they could have followed the live broadcast from the chamber. The fact that the applicants had been relocated to another part of the Parliament building had not had any chilling effect on their function to inform the public. The parliamentary proceedings of 24 December 2002 had been entirely broadcast on the dedicated television channel and the Parliament’s website. After the debate, video material had been made available on that website. In conclusion, the Government submitted that the Constitutional Court had based its decision on relevant and sufficient reasons and had struck a fair balance between the competing interests at stake.

2.  The Court’s assessment

(a)  Existence of interference

61.  It is common ground between the parties, and the Court agrees, that the applicants’ removal from the Parliament gallery from where they were reporting on the parliamentary proceedings and the subsequent incidents in the chamber amounted to “interference” with their right to freedom of expression under the first paragraph of Article 10 of the Convention.

62.  The Court has to examine whether such interference was “prescribed by law”, pursued one or more legitimate aims in the light of paragraph 2 of Article 10, and was “necessary in a democratic society”.

(b)  Whether the interference was prescribed by law

63.  The Court reiterates that the expression “prescribed by law” in the second paragraph of Article 10 not only requires that the impugned measure should have a legal basis in domestic law, but also refers to the quality of the law in question, which should be accessible to the person concerned and foreseeable as to its effects (see Rotaru v. Romania [GC], no. 28341/95, § 52, ECHR 2000-V, and Maestri v. Italy [GC], no. 39748/98, § 30, ECHR 2004-I).

64.  Thus, a norm cannot be regarded as a “law” within the meaning of Article 10 § 2 unless it is formulated with sufficient precision to enable the citizen to regulate his conduct; he or she must be able – if need be with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail. Those consequences need not be foreseeable with absolute certainty. Whilst certainty is desirable, it may bring in its train excessive rigidity, and the law must be able to keep pace with changing circumstances. Accordingly, many laws are inevitably couched in terms which, to a greater or lesser extent, are vague, and whose interpretation and application are questions of practice (see Karácsony and Others v. Hungary [GC], no. 42461/13, § 124, ECHR 2016 (extracts), and Delfi AS v. Estonia [GC], no. 64569/09, § 121, ECHR 2015).

65.  In the present case, it is to be noted that in its decision of 16 April 2014 the Constitutional Court held that the applicants’ removal from the Parliament gallery had been based on section 43 of the Parliament Act and Articles 91-94 of the parliamentary Rules of Procedure (see paragraph 14 above). Under those provisions, the Speaker was responsible for maintaining order during parliamentary proceedings. Indeed, he ordered the special security service of Parliament to take measures to restore order (see paragraphs 8, 14, 17 and 23 above). Those provisions applied to all participants in the proceedings, which, according to the interpretation of the Constitutional Court, included journalists in the gallery.

66.  The Court reiterates that it is primarily for the national authorities, notably the courts, to interpret and apply domestic law (see, among other authorities, Centro Europa 7 S.r.l. and Di Stefano v. Italy [GC], no. 38433/09, § 140, ECHR 2012; Korbely v. Hungary [GC], no. 9174/02, §§ 72-73, ECHR 2008; and Waite and Kennedy v. Germany [GC], no. 26083/94, § 54, ECHR 1999‑I). Although the above rules did not contain explicit provisions entitling security officers to remove accredited journalists from the Parliament gallery, it is not unreasonable that such a power was inherent in the orderly functioning of Parliament. The Court sees no indication that the findings of the Constitutional Court were arbitrary or manifestly unreasonable. Accordingly, it does not consider that the applicants were unable to foresee, to a reasonable degree, that the intervention of security officers could, under certain circumstances, affect the ability of journalists to report from the gallery.

67.  Against that background, the Court is satisfied that the relevant provisions of the Parliamentary Act and the parliamentary Rules of Procedure, which were accessible to the public, met the required level of precision and foreseeability and that, accordingly, the interference was “prescribed by law”.

(c)  Whether the interference pursued a legitimate aim

68.  The Government maintained that the interference was intended to ensure public safety, prevent disorder and protect the applicants.

69.  The Court is satisfied that the interference pursued the aims of ensuring public safety and the prevention of disorder.

70.  Accordingly, the central issue which remains to be determined in the case is whether the interference complained of was “necessary in a democratic society”.

(d)  “Necessary in a democratic society”

(i)  General principles

71.  The general principles concerning the necessity of an interference with freedom of expression were summarised in the Delfi AS case (cited above, § 131) as follows:

“(i) Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and for each individual’s self-fulfilment. Subject to paragraph 2 of Article 10, it is applicable not only to ‘information’ or ‘ideas’ that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no ‘democratic society’. As set forth in Article 10, this freedom is subject to exceptions, which ... must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly ...

(ii) The adjective ‘necessary’, within the meaning of Article 10 § 2, implies the existence of a ‘pressing social need’. The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a ‘restriction’ is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10.