Selmani i drugi protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije

Država na koju se presuda odnosi
Severna Makedonija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
67259/14
Stepen važnosti
2
Jezik
Crnogorski
Datum
09.02.2017
Članovi
6
6-1
10
10-1
10-2
35
35-3-b
41
Kršenje
6
6-1
10
10-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Postupak po ustavnoj žalbi
(Čl. 6-1) Pravična rasprava
(Čl. 6-1) Usmena rasprava
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda saopštavanje informacija
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda primanja informacija
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Sprečavanje nereda
(Čl. 10-2) Javna bezbednost
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-b) Nije značajnije oštećen
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
Tematske ključne reči
novinari
pravo na pravično suđenje
sloboda govora
sloboda javnog informisanja
VS deskriptori
1.6 Član 6. - pravo na pravično suđenje
1.6.5 Pravično suđenje
1.6.5.4 Pravo na javnu raspravu i objavljivanje presude
1.10 Član 10. - sloboda izražavanja
1.10.4 Ograničavanje prava
1.10.4.3 Neophodno u demokratskom društvu
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
U predmetu Selmani i drugi, Evropski sud je utvrdio povredu čl.10 Konvencije zbog udaljenja novinara iz galerije državne Skupštine u vreme kada je došlo do protesta ispred Skupštine i remećenja skupštinskog reda, kao i povredu prava na pravično suđenje zbog toga što Ustavni sud nije održao javnu raspravu kada je odlučivao o ustavnoj žalbi novinara.

Podnosioci predstavke, Naser Selmani, Toni Angelovski, Biljana Dameska, Frosina Fakova, Snežana Lupevska i Nataša Stojanovska, makedonski su državljani koji su živeli u Skoplju i radili kao akreditovani novinari.

Podnosioci predstavke su 24. decembra 2012. godine izveštavali sa skupštinske galerije, iz dela namenjenog novinarima akreditovanim da izveštavaju o radu parlamenta. Pratili su raspravu o usvajanju državnog budžeta za 2013. godinu, koji je predstavljao izvor napetosti između poslanika vladajućih i opozicionih stranaka i koji je izazivao značajnu pažnju javnosti i medija. Opozicioni poslanici su tokom rasprave prišli predsedniku Skupštine i počeli da remete red udarajući rukom po njegovom stolu. Pripadnici obezbeđenja su potom prinudno udaljili opozicione poslanike i naložili novinarima da napuste galeriju. Neki novinari su se povinovali, ali su podnosioci predstavke to odbili u uverenju da javnost ima pravo da bude obaveštena, te su ih pripadnici obezbeđenja prinudno udaljili. Istovremeno su ispred zgrade Sobranja protestovale dve suprotstavljene grupe ljudi.

Podnosioci predstavke su zatim podneli ustavnu žalbu u kojoj su tvrdili da je prekršeno njihovo pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Konvencije jer su bili sprečeni da izveštavaju o temi od javnog značaja. Takođe su pozvali Ustavni sud da održi javnu raspravu o njihovoj žalbi. Ustavni sud je aprila 2014. godine održao raspravu o ovom predmetu u odsustvu podnosilaca predstavke i odbacio je njihove ustavne žalbe. Konstatovao je da je njihovo udaljenje sa galerije bilo neophodno iz bezbednosnih razloga i da nije bilo usmereno na ograničavanje njihove slobode izražavanja.

Podnosioci predstavke su se Evropskom sudu žalili da su njihovim udaljenjem sa skupštinske galerije i neodržavanjem javne rasprave u postupku koji je usledio pred Ustavnim sudom prekršena njihova prava zajemčena članom 10 i članom 6 Konvencije.

U vezi sa delom predstavke koji se odnosi na činjenicu da Ustavni sud nije održao javnu raspravu o žalbi podnosila,a i da je time povređen član 6 Konvencij, Sud je prvo potvrdio da pravo na „javnu raspravu” tokom postupka pred sudom prve i jedine instance, kao što je to ovde slučaj, podrazumeva pravo na „javnu raspravu” shodno članu 6 stav 1 Konvencije, osim u vanrednim okolnostima. Sud je zatim konstatovao da pitanje da li je prinudnim udaljenjem podnosilaca predstavke sa skupštinske galerije prekršeno njihovo pravo na slobodu izražavanja – obuhvata više od pukih pravnih pitanja, kao što je država tvrdila. Naprotiv, pitanje neophodnosti i srazmernosti sporne mere zavisi od činjeničnog stanja koje je Ustavni sud trebalo da utvrdi. Te sporne činjenice su uključivale sledeća pitanja: da li su podnosiocima predstavke objašnjeni razlozi njihovog udaljenja; stepen prinude koji su radnici obezbeđenja primenili; da li je neki radnik obezbeđenja povređen tokom incidenta; bezbednosni rizik koji je navodno iziskivao njihovo udaljenje; da li su podnosioci predstavke bili u stanju da prate događaje u skupštinskoj sali nakon udaljenja. Zato su, po rečima Suda, podnosioci predstavke imali pravo na javnu raspravu, a ovaj faktor preteže nad argumentima države vezan za efikasnost. Štaviše, kako je Sud konstatovao, Ustavni sud nije pružio nikakvo obrazloženje zašto je smatrao da nema potrebe da održi javnu raspravu.

Sud je zaključio da nisu postojale nikakve vanredne okolnosti koje bi mogle opravdati odluku Ustavnog suda da ne održi javnu raspravu i shodno tome je zaključio da je prekršen član 6 stav 1 Konvencije.

Strane nisu sporile da su udaljenje podnosilaca predstavke sa skupštinske galerije odakle su izveštavali o parlamentarnom postupku i kasniji incidenti u sali predstavljali „mešanje” u njihovo pravo na slobodu izražavanja zajamčeno članom 10 stav 1 Konvencije. Sud je, zatim, prešao na razmatranje da li je ta mera „propisana zakonom” i potvrdio da to podrazumeva da u domaćem pravu postoji pravni osnov za tu meru, te da on mora biti predvidljiv u smislu efekata koje ima na lice o kojem je reč. Sud je konstatovao da je ova mera bila zasnovana na članu 43 Zakona o Sobranju i članovima 91–94 Poslovnika o radu Sobranja. Po mišljenju Suda, udaljenje novinara sa galerije od strane radnika obezbeđenja ne predstavlja neosnovanu, proizvoljnu ili nepredvidljivu primenu ovih odredaba. Stoga je Sud zaključio da je mera „propisana zakonom”. Sud je zatim prihvatio da ovo mešanje teži ostvarenju legitimnih ciljeva očuvanja javne bezbednosti i sprečavanja nereda i prešao na razmatranje da li je ono bilo „neophodno u demokratskom društvu”. Sud je ponovo istakao krucijalnu ulogu medija kao “psa čuvara” javnosti u demokratskom društvu, naročito u situacijama poput slučaja podnosilaca predstavke kada su vlasti morale da izađu na kraj sa poslanicima koji su remetili red tokom skupštinske sednice. Mediji su u određenim granicama dužni da saopštavaju informacije i ideje o svim stvarima od javnog značaja, na primer, o remećenju reda u skupštinskoj sali. Štaviše, javnost ima pravo da prima ove informacije. Stoga svaki pokušaj sprečavanja novinara da vrše ovu ulogu mora biti podvrgnut strogoj kontroli.

Sud je priznao da su domaće vlasti imale zadatak da uspostave ravnotežu između dva skupa interesa, pri čemu su oba bila po prirodi javna, naime – između interesa službe obezbeđenja da održava red u Sobranju i čuva javnu bezbednost i interesa javnosti da prima informacije o pitanju od opšteg značaja. Prilikom ocene da li je uspostavljena odgovarajuća ravnoteža između ovih suprotstavljenih interesa, Sud je razmatrao da li su postojali dovoljni i relevantni razlozi koji potkrepljuju sporno mešanje sagledano u celini i da li je ono bilo srazmerno legitimnom cilju čijem se ostvarenju težilo. Sud je u tom pogledu primetio da je Ustavni sud u vezi sa protestima ispred zgrade Sobranja samo naveo da je tokom njih „povređeno nekoliko ljudi”. Ustavni sud nije dalje razmatrao činjenični osnov izveštaja o tim protestima i da li bi uopšte i u kojoj meri ti protesti ugrozili bezbednost ljudi u zgradi, uključujući i podnosioce predstavke. Kada je reč o događajima u skupštinskoj sali, nije bilo spora da podnosioci predstavke nisu predstavljali pretnju javnoj bezbednosti.

Sud je konstatovao da Ustavni sud nije utvrdio nikakve činjenice vezane za navode da je jedan radnik obezbeđenja povređen prilikom sukoba sa jednim podnosiocem predstavke. Sud je takođe smatrao vrednim pomena da udaljenje podnosilaca predstavke sa galerije nije predstavljalo posldicu njihovog odbijanja da se povinuju nalozima skupštinske službe obezbeđenja ili njihovog otpora, već rezultat procene rizika te iste službe da bi život i fizički integritet podnosilaca predstavke bili ugroženi ukoliko bi ostali na galeriji. Sud, međutim, nije našao nikakve naznake da bi remećenje reda u skupštinskoj sali od strane poslanika ugrozilo živote i fizički integritet podnosilaca predstavke. Sud je na kraju konstatovao da su podnosioci predstavke, usled udaljenja, bili sprečeni da steknu neposredna i lična saznanja o događajima koji su se odvijali u skupštinskoj sali i to na osnovu ličnog iskustva. Sud je stoga zaključio da država nije uspela da dokaže da je udaljenje podnosilaca predstavke sa galerije bilo „neophodno u demokratskom društvu” i da je zadovoljavalo uslov „goruće društvene potrebe”. Sud je, shodno tome, našao da je prekršen član 10 Konvencije.