Strain i drugi protiv Rumunije

Država na koju se presuda odnosi
Rumunija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
57001/00
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
21.07.2005
Članovi
6
6-1
29
29-3
41
P1-1
P1-1-1
Kršenje
6-1
P1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Oduzimanje imovine
(P1-1-1) Opšta načela međunarodnog prava
(P1-1-1) Mešanje
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(P1-1-1) Imovina
(P1-1-1) Pod uslovima predviđenim zakonom
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Ovaj predmet je pokrenut predstavkom protiv Rumunije koju su Sudu podnela četiri rumunska državljanina (podnosioci predstavke), gđa Delija Strain, g.Horija Stojnesku, gđa Felicija Stojnesku i gđa Marija Taučean, krajem novembra 1999.godine. Podnosioci predstavke su rođeni 1914., 1920., 1921. i 1945.godine. Prva dva podnosioca predstavke i njihov preminuli brat Mirčea Stojnesku, čiji su naslednici druga dva podnosioca predstavke, bili su vlasnici kuće u Aradu. Godine 1950. država je ušla u posed navedene kuće na osnovu Uredbe o nacionalizaciji. Pretvorena je u četiri stana za izdavanje. Prva dva podnosioca predstavke i Mirčea Stojnesku podneli su, krajem septembra 1993.godine, tužbu za vraćanje nepokretne imovine. Po njihovom mišljenju, nacionalizacija predmetne kuće bila je pogrešna i nezakonita. Nisu našli zadovoljenje pred nacionalnim organima pa su se obratili Sudu.
NAVODNA POVREDA ČL.1 PROTOKOLA BR.1
- Pravo na neometano uživanje imovine.
Država je smatrala da su podnosioci predstavke imali pravo da traže naknadu na osnovu Zakona 10/2001. Podnosioci predstavke su tvrdili da je Apelacioni sud u Temišvaru u pravnosnažnoj odluci potvrdio, sa retroaktivnim dejstvom, da je nacionalizacija njihove imovine bila nezakonita, pa su tvrdili da su oni zakoniti vlasnici te imovine.
- Svrha mešanja – Sud je spreman da prihvati da se u ovom predmetu mešanjem želeo postići legitiman cilj.
- Proporcionalnost mešanja – mešanjem u neometano uživanje imovine mora da se postigne pravična ravnoteža između zahteva koji su od opšteg interesa za zajednicu i uslova za zaštitu osnovnih prava pojedinca.
- Naknada – ostaje da se utvrdi da li je potpuni izostanak naknade mogao biti opravdan s obzirom na okolnosti predmeta.
U ovom predmetu postoji povreda čl.1 Protokola br.1 uz Konvenciju (6:1).
NAVODNA POVREDA ČL.6 ST.1 KONVENCIJE
- Pravo na suđenje u razumnom roku.
Sud ponavlja da se razumno trajanje postupka mora ceniti u svetlu okolnosti predmeta. Po mišljenju Suda, ovaj spor pred nacionalnim sudovima nije bio naročito složen. Tužba je podneta septembra 1993.godine, a prvostepena presuda je doneta nakon četiri godine. Dakle, postoji povreda ovog člana.
- Nepristrasnost i nezavisnost sudova – podnosioci nisu predočili dokaze za ovu tvrdnju pa se žalba u ovom delu smatra očigleno neosnovanom i odbija se.
PRIMENA ČL.41 KONVENCIJE
- Pravična naknada oštećenoj stranci.
Sud je jednoglasno odlučio da tužena Država mora da vrati nepokretnu imovinu koja pripada podnosiocima predstavke, kao i da plati odštetu podnosiocima, određene iznose na ime materijalne i nematerijalne štete i na ime troškova i izdataka.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

TREĆE ODELJENJE

PREDMET STRAIN I OSTALI protiv RUMUNIJE

(Predstavka br. 57001/00)

PRESUDA

Strazbur

21. jul 2005. godine

KONAČNA VERZIJA,

30. novembar 2005.

U predmetu Strain i ostali protiv Rumunije, Evropski sud za ljudska prava (Treće odeljenje), zasedajući u veću u čijem sastavu su bili:   

g. B. ZUPANČIČ, predsednik,
g. J. HEDIGAN,
g. L. KAFLIŠ (CAFLISCH),
g. C. BIRSAN (BÎRSAN),
gđa M. CACA-NIKOLOVSKA (TSATSA-NIKOLOVSKA),
gđa A. ĐULUMIAN (GYULUMYAN),
gđa R. DŽEGER (JAEGER), sudije,
i g. V. BERGER, sekretar odeljenja,

posle razmatranja predmeta na sednici zatvorenoj za javnost održanoj 30. juna 2005, izriče sledeću presudu, usvojenu poslednjeg pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Ovaj predmet formiran je na osnovu predstavke (br. 57001/00) protiv Rumunije koju su Sudu podnela u skladu sa članom 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) četiri rumunska državljanina, gđa Delija Strain (Delia Străin), g. Horija Stojnesku (Horia Stoinescu), gđa Felicija Stojnesku (Felicia Stoinescu) i gđa Marija Taučean (Maria Tăucean) (u daljem tekstu: podnosioci predstavke), 22. novembra 1999.
  2. Podnosioce predstavke zastupali su gđa A. Razvan-Mihalčea ( RazvanMihalcea), advokat iz Temišvara. Državu Rumuniju (u daljem tekstu: Država) je zastupala gđa R. Rizoju (R. Rizoiu), direktor u Ministarstvu inostranih poslova.
  3. Sud (Drugo odeljenje) je 23. aprila 2002. odlučio da obavesti Državu o predstavci. U skladu sa članom 29, stav 3 Konvencije odlučeno je da se u isto vreme ispitaju i prihvatljivost i suština predmeta.

Sud je 1. novembra 2004. promenio sastav svojih odeljenja (pravilo 25 st. 1 Poslovnika Suda). Ovaj predmet dodeljen je novoformiranom Trećem odeljenju (pravilo 52 st. 1).

ČINJENIČNO STANJE     

I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnosioci predstavke rođeni su 1914, 1920, 1921. i 1945. redom kojim su gore navedni. Prvi živi u Temišvaru, drugi u Delemontu (Švajcarska), a ostali u Aradu.   
  2. Prva dva podnosioca predstavke i njihov preminuli brat, Mirčea Stojnesku (Mircea Stoinescu), čiji su naslednici druga dva podnosioca predstavke, bili su vlasnici kuće u Aradu. Godine 1950. država je ušla u posed navedene kuće na osnovu Uredbe o nacionalizaciji br. 92/1950. Kuća je pretvorena u četiri stana za izdavanje.
  3. Prva dva podnosioca predstavke i Mirčea Stojnesku 27. septembra 1993. podneli su tužbu za vraćanje nepokretne imovine Prvostepenom sudu u Aradu protiv Gradskog veća Arada i R., državnog preduzeća zaduženog za upravljanje nepokretnostima koje pripadaju Državi. Posle smrti Mirčea Stojneskua, tužbu su preuzeli njegovi naslednici, gđa Felicija Stojnesku i gđa Marija Taučean. Podnosioci predstavke tražili su da budu proglašeni za zakonite vlasnike kuće i pripadajućeg zemljišta koje je država, po njihovom mišljenju, nezakonito oduzela 1950. Tvrdili su da, na osnovu člana 2 Uredbe br. 92/1950, imovina koja pripada licima iz određenih društvenih kategorija ne podleže nacionalizaciji i da oni spadaju u jednu od tih kategorija. Po njihovom mišljenju, nacionalizacija dotične kuće bila je dakle pogrešna i nezakonita.   
  4. U presudi od 12. aprila 1994. Prvostepeni sud u Aradu odbacio je tužbu podnosilaca predstavke, odbivši da odlučuje o suštini stvari na osnovu toga što podnosioci predstavke ne mogu da dobiju pravno zadovoljenje za štetu koju su pretrpeli do donošenja posebnog zakonskog propisa kojim se uvode mere za obeštećenje. Presudu je potvrdio Okružni sud u Aradu 3. novembra 1995. Podnosioci predstavke uložili su žalbu na tu odluku.   
  5. Stanari u stanovima koji su činili kuću podneli su 1996. zahtev za otkup stanova, na osnovu Zakona br. 112/1995. Gradsko veće Arada obavestilo je preduzeće R. da je u toku spor u vezi s pravom svojine na kući i dalo mu uputstva da ne sprovodi prodaju dotičnih stanova.
  6. Shodno tome, zahtevi za otkup koje su podneli stanari u tri stana odbijeni su, ali ne i zahtev H. D. (bivšeg fudbalera i međunarodno poznate ličnosti) i njegove žene, kojima je preduzeće R. 18. decembra 1996. prodalo stan br. 3.   
  7. Apelacioni sud u Temišvaru 25. februara 1997. prihvatio je žalbu podnosilaca predstavke i vratio predmet Prvostepenom sudu u Aradu na odlučivanje o suštini stvari.
  8. G. i gđa D. 12. maja 1997. podneli su zahtev za mešanje u postupak pred Prvostepenim sudom na osnovu svojine nad stanom br. 3 od njegove prodaje 18. decembra 1996.
  9. Nakon što je ovaj bračni par podneo zahtev za mešanje, podnosioci predstavke tražili su od suda da prodaju stana br. 3 proglasi ništavom. Po njihovom mišljenju, pošto je nacionalizacija bila pogrešna i nezakonita, država nije mogla da bude zakoniti vlasnik nepokretnosti, te tako nije mogla ni da zakonito proda bilo koji njen deo. Podnosioci predstavke posebno su se pozvali na član 966. Građanskog zakonika, prema kojem obaveza koja se zaključi na pogrešnim i nezakonitim osnovama ne može da proizvede korisne posledice.
  10. Prvostepeni sud u Aradu 7. juna 1997. zauzeo je stav da je nacionalizacija kuće bila nezakonita, te da su podnosioci predstavke zakoniti vlasnici. Međutim, sud je odbio zahtev za poništavanje ugovora o prodaji između države i g. i gđe D, na osnovu toga što je ovaj par izvršio otkup u dobroj veri.   
  11. Podnosioci predstavke podneli su žalbu protiv ove presude. Okružni sud u Aradu 28. novembra 1997. usvojio je žalbu i vratio predmet Prvostepenom sudu na ponovno odlučivnje.
  12. U presudi od 6. jula 1998, Prvostepeni sud u Aradu zauzeo je stav da je nacionalizacija kuće bila nezakonita, da su podnosioci predstavke zakoniti vlasnici i da je kupoprodajni ugovor između države i g. i gđe D. ništavan.
  13. Okružni sud u Aradu usvojio je žalbu g. i gđe D. 2. februara 1999. i odbacio je tužbu podnosilaca predstavke, našavši da je nacionalizacija bila zakonita, te da je stoga i prodaja stana br. 3 od strane države bila zakonita.
  14. Podnosioci predstavke podneli su žalbu Apelacionom sudu u Temišvaru, koji je doneo presudu 30. juna 1999. Ovaj sud je delom usvojio žalbu podnosilaca predstavke utoliko što je našao da je nacionalizacija bila nezakonita i potvrdio da su oni ostali zakoniti vlasnici nepokretnosti. Međutim, sud je odbacio žalbu u delu koji se odnosi na poništavanje prodaje stana br. 3, s obzirom na to da se država smatrala vlasnikom nepokretnosti u trenutku prodaje, bez obzira na spor u vezi s nepokretnošću koji se vodio pred sudom. Štaviše, sud se pozvao na činjenicu da Zakon br. 112/1995, koji je predstavljao zakonski osnov za prodaju nepokretnosi, ne predviđa nikakvu kaznu u pogledu prodate imovine u slučaju kada se pred sudom vodi spor o pravu svojine na toj nepokretnosti. Apelacioni sud nije razmatrao argument podnosilaca predstavke koji se odnosio na načelo neosnovanog bogaćenja (vidi dole stav 27).   
  15. Podnosioci predstavke su 20. avgusta 2001. ponovo tražili od Prvostepenog suda u Aradu da naloži poništavanje prodaje stana br. 3, tvrdeći da su kupci prekršili zakon. Njihova tužba odbačena je 13. decembra 2001, na osnovu toga što je ta pravna stvar već bila res judicata.   

 II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO   

  1.  Relevantne odredbe Uredbe o nacionalizaciji izvesne nepokretne imovine br. 92/1950 su sledeće:

Član I

„... kako bi se obezbedilo odgovarajuće gazdovanje stambenim jedinicama za koje su, kao vid sabotaže, bogati kapitalisti i eksploatatori koji poseduju veliki broj nepokretnosti dopustili da propadaju; [i]

Kako bi se eksploatatorima uskratilo važno sredstvo eksploatacije;

Nacionalizuje se nepokretna imovina koja je navedena u prilozima ... i koja predstavlja sastavni deo ove Uredbe. Navedene nepokretnosti obuhvataju:   

(1) nepokretnu imovinu koja pripada bivšim industrijalcima, vlasnicima velikih imanja, bankarima, vlasnicima velikih trgovinskih preduzeća i drugim predstavnicima bogate kapitalističke klase;   

(2) nepokretnu imovinu koja pripada eksploatatorima nepokretnosti...“

Član II

„Nepokretna imovina radnika, državnih službenika, malih zanatlija, lica koja rade u intelektualnim profesijama i penzionisanih lica biće izuzeta iz ove Uredbe i neće se nacionalizovati.

  1. Relevantne odredbe Zakona br. 112/1995 od 23. novembra 1995. kojim se reguliše pravni status određenih stambenih objekata, a koji je stupio na snagu 29. januara 1996., glase kako sledi:

Član 1

„Lica koja su ranije imala pravo svojine na stambenim objektima koji su na zakonit način prešli u svojinu države ili drugog pravnog lica posle 6. marta 1945. i koji su 22. decembra 1989. još uvek bili u posedu države ili drugog pravnog lica, imaće pravo da, u svrhu odštete, iskoriste mere iz ovog ovim Zakona.

Odredbe ovog Zakona primenjivaće se podjednako i na naslednike tih bivših vlasnika, u skladu s postojećim zakonskim odredbama.“

Član 2

„Lica iz člana 1 imaće pravo svojine na stanovima u kojima trenutno žive kao stanari ili koji su ispražnjeni. Što se tiče ostalih stanova, dobiće naknadu kako je predviđeno članom 12. ...“

Član 9

„Stanari u stanovima koji nisu vraćeni prethodnim vlasnicima ili naslednicima prava svojine [u postupku koji je predviđen ovim Zakonom] mogu izabrati, po isteku roka koji je predviđen članom 14, da otkupe takve stanove jednokratnom isplatom ili u ratama.

…“

Član 14

„Lica koja imaju pravo da traže povraćaj ili naknadu treba da podnesu zahtev u tom smislu u roku od šest meseci od stupanja na snagu ovog Zakona.“

  1. Država je 23. januara 1996. usvojila odluku br. 20/1996 o primeni Zakona br. 112/1995. Ovom odlukom bilo je predviđeno da će se nepokretna imovina koja je prešla u državnu svojinu na osnovu zakonskih odredaba smatrati nepokretnom imovinom koja je zakonom poverena državi. Takođe je precizirano da se Zakon br. 112/1995 ne primenjuje na onu nepokretnu imovinu u posedu države za koju država nema pravo svojine zasnovano na zakonskim odredbama.
  2. Država je 18. februara 1997. usvojila odluku br. 11/1997, kojom se dopunjava odluka br. 20/1996. Stav 1(3) odluke br. 11/1997 predviđa, da bi se nepokretnost mogla definisati kao nepokretnost koju je država stekla na osnovu Uredbe br. 92/1950, da je ta nepokretnost morala biti stečena u skladu s tom Uredbom i da je lice koje je u spiskovima nacionalizovanih nepokretnosti navedeno kao vlasnik moralo da bude njen pravi vlasnik u vreme nacionalizacije.
  3. Relevantne odredbe Zakona br. 10/2001 od 14. februara 2001. o pravilima kojima se uređuje nepokretna imovina nezakonito oduzeta od strane države između 6. marta 1945. i 22. decembra 1989. glase kako sledi:

Član 1

„1. Nepokretna imovina koju je država nezakonito oduzela … između 6. marta 1945. i 22. decembra 1989, kao i nepokretnosti koje su eksproprisane na osnovu Zakona o rekviziciji (Zakon br. 139/1940), a nisu vraćene, podležu povraćaju, koja obično podrazumeva vraćanje nepokretnosti koja je u pitanju...

2. Tamo gde se nepokretnost ne može vratiti, biće preduzete alternativne mere za pravno zadovoljenje. Te mere može činiti naknada u vidu drugih stvari ili usluga ...., dodele akcija u privrednim društvima koja se kotiraju na berzi, hartija od vrednosti po nominalnoj vrednosti koje se koriste isključivo u procesu privatizacije ili novčane naknade.“

Član 21

„1. U roku od šest meseci od stupanja na snagu ovog zakona, podnosilac zahteva će dostaviti obaveštenje pravnom licu koje je u posedu nepokretnosti i tražiti vraćanje te nepokretnosti …“

Član 40

„U roku od godinu dana od isteka perioda od šest meseci koji je utvrđen za dostavljanje obaveštenja biće donet poseban zakon. Taj zakon, na osnovu procena, predvideće isplatu naknade i propisaće uslove, iznose i postupke, a eventualno će odrediti i maksimalni iznos.“

Član 46

„(1) Prodaja ili poklon nepokretne imovine koju je država nezakonito oduzela proglasiće se ništavim, izuzev tamo gde su ti pravni poslovi zaključeni u dobroj veri.

…“

  1. Relevantne odredbe Uredbe br. 115/1938 o zemljišnim knjigama glase kako sledi:

Član 17

„Stvarna prava ustanovljena na nepokretnoj imovini mogu se steći ako se prodavac i kupac tako dogovore i ako je odgovarajući kriterijum odnosno prenos takvog prava upisan u zemljišne knjige.“

Član 26

„Stvarna prava stiču se bez upisa u zemljišne knjige putem sledbeništva, pristupanja, prodaje prilikom naplate novčanih potraživanja ili eksproprijacije; međutim, nosilac prava imaće mogućnost da otuđi svoju imovinu tek po upisu tog prava u zemljišne knjige.“

Član 33

„Izuzev u slučaju zakonskih ograničenja odnosno izuzetaka, upis u zemljišne knjige smatraće se tačnim u korist lica koje je steklo stvarno pravo putem pravnog posla uz novčanu naknadu ako se, u trenutku kada je to pravo stečeno, u zemljišnim knjigama ne navodi bilo kakva tužba kojom bi tamo upisani podaci mogli biti osporeni, odnosno ako lice na koje se to odnosi nije, na bilo koji drugi način, postalo svesno neke netačnosti.“

  1. Član 966 Građanskog zakonika glasi:

„Obaveza bez pravnog osnova ili koja je zasnovana na pogrešnim ili nezakonitim osnovama ne proizvodi pravno dejstvo.“

  1. Prema rumunskom pravu, tužba za povraćaj imovine jedan je od osnovnih pravnih lekova za zaštitu prava na imovinu. Takva tužba nije per se regulisana zakonom već je nastala iz sudske prakse. Tužba za vraćanje imovine može se definisati kao pokretanje postupka za ostvarivanje stvarnog prava u kojem vlasnik kojem je imovina oduzeta traži od lica koje je trenutno u posedu njegove imovine da mu je vrati. Glavni rezultat ovakve tužbe, ako se uspešno okonča, je taj što sud priznaje tužiočevo pravo svojine na imovini, s retroaktivnim dejstvom, čime se okrivljeni obavezuje da imovinu vrati. Ako fizička restitucija više nije moguća, ta obaveza se zamenjuje obavezom plaćanja naknade na bazi jednakog iznosa (vidi, na primer, Liviu Pop, Dreptul de proprietate şidezmembrămintele sale –Svojina i njene odlike; Lumina Lex, Bukurešt, 1997, str. 278–90, i Jon Dogaru (Ion Dogaru) i T. Simbrijan ( Sâmbrian), Elementele dreptului civil, vol. 2, Drepturile reale Elementi građanskog prava, tom 2, Stvarna prava, Oltenia, Krajova, 1994, str. 160).
  2. U pravnim sistemima koji su proizašli iz rimskog prava postoji pravilo o pravičnosti, a to je da kada se neko lice neosnovano obogati na račun drugog, to drugo lice može da traži naknadu u iznosu u kojem se to lice obogatilo (vidi Fransoa Tere (François Terré), Filip Simler (Philippe Simmler) i Iv Leket (Yves Lequette), Droit civil: les obligations – Građansko pravo: Obligacije, Précis Dalloz, 5th edition, 1993, str. 742–44, i Jon Filipesku (Ion Filipescu), Drept civil: Teoria generală a obligaţiilor – Građansko pravo: Opšta istorija obligacija, Editions Actami, Bukurešt, 1994, str. 98). Dok tužba radi naknade štete omogućava oštećenoj strani da zahteva tačnu odštetu za pretrpljeni gubitak zbog nepažnje od strane lica koje je ostvarilo korist, u tužbi za neosnovano bogaćenje tužilac može da traži samo iznos koji odgovara dobiti druge strane, pod uslovom da je neosnovano ostvarena neka materijalna korist na štetu tužioca (vidi Tere, Simler i Leket, cit., str. 744, i Filipesku, op. cit., str. 98).

PRAVO   

 I. NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA BR. 1

  1.  Podnosioci predstavke tvrdili su da je prodaja njihovog stana trećem licu, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda u Temišvaru od 30. juna 1999. i za koju nisu dobili naknadu, predstavlja povredu člana 1 Protokola br. 1, koji predviđa sledeće:

„Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni.“

A. Prihvatljivost

  1. Sud primećuje da ova predstavka nije očigledno neosnovana u smislu člana 35, stav 3 Konvencije. Štaviše, Sud primećuje da nije utvrđen nijedan drugi osnov da bi se žalba proglasila neprihvatljivom, te je stoga proglašava prihvatljivom.

B. Suština spora

  1. Država je branila stanovište da podnosioci predstavke nisu imali imovinu u smislu člana 1 Protokola br. 1 pošto njihovo pravo svojine nije bilo potvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom pre prodaje dotične imovine trećim licima. U vezi s tim, pozvali su se na ranije predmete Malhous v. the Czech Republic ((dec.), br. 33071/96, ECHR 2000-XII) i Constandache v. Romania ((dec.), br. 46312/99, 11. jun 2002). Tvrdili su da je imovina bila nacionalizovana u skladu s Uredbom br. 92/1950, te stoga nije bila deo dobara podnosilaca predstavke u trenutku kada su Prvostepenom sudu u Aradu podneli tužbu za vraćanje imovine 27. septembra 1993. Štaviše, podnosioci predstavke propustili su da izvrše upis svog prava svojine u zemljišne knjige pre nego što je država prodala nepokretnost. Na osnovu Uredbe br. 115/1938 o zemljišnim knjigama, koja se primenjivala u Transilvaniji, takav propust dovodio je do nepostojanja valjanog prava svojine.
  2. Država je smatrala da su podnosioci predstavke, u svakom slučaju, imali pravo da traže naknadu na osnovu Zakona br. 10/2001.
  3. Podnosioci predstavke su istakli da je Apelacioni sud u Temišvaru u pravosnažnoj odluci od 30. juna 1999. potvrdio, s retroaktivnim dejstvom, da je nacionalizacija njihove imovine bila nezakonita i da su stoga oni zakoniti vlasnici.
  4. Oni su tvrdili da je sudska praksa iz predmeta Brumărescu (Brumărescu v. Romania [GC], br. 28342/95, st. 65, ECHR 1999-VII) relevantna za ovaj predmet i da sudovi ne mogu da odbiju da odlučuju o naknadi koja im pripada zbog oduzimanja imovine, a da time ne naruše njihovo pravo na raspravu u skladu sa članom 6, stav 1 Konvencije.
  5. Podnosioci predstavke tvrdili su da je osporeno oduzimanje imovine nastalo iz prodaje stana br. 3 od strane države, na koji stan su polagali pravo i u vezi s kojim je postupak bio u toku u vreme prodaje. Prema Zakonu br. 112/1995, na osnovu kojeg je ugovorena prodaja, država je imala pravo da proda samo zakonito stečenu imovinu. Kako je postupak koji su pokrenuli podnosioci predstavke rezultirao sudskom odlukom da je nacionalizacija bila nezakonita, shodno tome potvrđeno je i njihovo pravo svojine na stan, s retroaktivnim dejstvom. S obzirom da su u trenutku prodaje podnosioci predstavke već bili podneli tužbu protiv države, tvrdeći da je nacionalizacija bila nezakonita, kao i da je postojanje postupka bilo naznačeno u zemljišnim knjigama, prodaja nije mogla biti zakonita. Kao dokaz nezakonitosti prodaje, podnosioci predstavke su istakli da drugi stanovi u kući nisu prodati stanarima koji su tamo živeli, baš zato što je postupak pred sudovima bio u toku. Ti stanovi vraćeni su podnosiocima predstavke na osnovu njihove tužbe za vraćanje imovine. Stan je nezakonito prodat stanaru u stanu br. 3, H.D, samo zbog uticaja koji je ovaj imao. Shodno tome, odluka od 30. juna 1999. kojom je Apelacioni sud odbacio zahtev za vraćanje poseda stana iako je pravo svojine podnosilaca predstavke bilo potvrđeno dovela je do eksproprijacije.
  6. Podnosioci predstavke istakli su da, u vreme kada su podneli predstavku Sudu, Zakon br. 10/2001 još uvek nije bio usvojen. Kako taj Zakon nije imao retroaktivno dejstvo, naknada koju su eventualno imali pravo da potražuju ne bi nadoknadila gubitak koji su pretrpeli do trenutka kada im je ta naknada dosuđena. U svakom slučaju, tvrdili su da je naknada koja je bila predviđena Zakonom br. 10/2001 podrazumevala dodelu akcija u raznim državnim preduzećima, čija je vrednost bila daleko manja od vrednosti njihove imovine. Za razliku od toga, putem tužbe za vraćanje imovine ostavarili bi pravo na vraćanje imovine ili u svakom slučaju na odštetu u iznosu stvarne vrednosti imovine.
  7. U skladu s većim brojem prethodnih nalaza, Sud ponavlja da se član 1 Protokola br. 1 čine tri odvojena pravila: „prvo pravilo, koje je navedeno u prvoj rečenici prvog stava, opšte je prirode i izražava načelo neometanog uživanja imovine; drugo pravilo, koje je sadržano u drugoj rečenici prvog stava, obuhvata lišavanje imovine i utvrđuje određene uslove za to; trećim pravilom, koje je navedeno u drugom stavu, priznaje se pravo država ugovornica da, između ostalog, kontrolišu korišćenje imovine u skladu s opštim interesima … Međutim, ova tri pravila nisu ‘odvojena’ u smislu da nisu međusobno povezana. Drugo i treće pravilo tiču se posebnih slučajeva mešanja u pravo na neometano uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svetlu opšteg načela koje je izraženo u prvom pravilu“ (vidi, među ostalim pravnim autoritetima, James and Others v. the United Kingdom, presuda od 21. februara 1986, Serija A br. 98, str. 29–30, st. 37, u kojem se citira analiza Suda iz predmeta Sporrong and Lönnroth v. Sweden presuda od 23. septembra 1982, Serija A br. 52, str. 24, st. 61; vidi takođe The Holy Monasteries v. Greece, presuda od 9. decembra 1994, Serija A br. 301-A, str. 31, st. 56, i Iatridis v. Greece [GC], br. 31107/96, st. 55, ECHR 1999-II).  

1. Da li je postojala imovina?

  1. Sud konstatuje da su se strane sporile oko toga da li podnosioci predstavke imaju interes u imovini koji im daje pravo na zaštitu po članu 1 Protokola br. 1. Shodno tome, Sud mora da utvrdi da je pravni položaj podnosilaca predstavke takav da povlači primenu člana 1 [Protokola br. 1].
  2. Sud primećuje da su podnosioci predstavke podneli tužbu za vraćanje nepokretne imovine, tražeći od suda da proglasi nezakonitom nacionalizaciju njihove imovine i da naloži njeno vraćanje. U pravosnažnoj presudi od 30. juna 1999. Apelacioni sud u Temišvaru utvrdio je da je nacionalizacijom dotične nepokretnosti prekršena Uredba o nacionalizaciji br. 92/1950, izjasnio se da su podnosioci predstavke ostali zakoniti vlasnici nepokretnosti i naložio vraćanje praktično celog prostora. Apelacioni sud je kao što je poznato odbio da naloži vraćanje jednog stana. Uprkos tome, sudska odluka – s retroaktivnim dejstvom – da su podnosioci predstavke imali pravo svojine na nepokretnosti, uključujući i stan br. 3, bila je konačna. Štaviše, do danas nije ukinuta niti osporena. Sud stoga smatra da su podnosioci predstavke imali „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola br. 1.

2. Da li je bilo mešanja?

  1. Sud ponavlja da su domaći sudovi našli da je nacionalizacija imovine koja je pripadala podnosiocima predstavke bila nezakonita (vidi gore stavove 17 i 34). Prodavši jedan od stanova u zgradi trećem licu pre nego što su sudovi konačno rešili pitanje zakonitosti nacionalizacije, država je lišila podnosioce predstavke bilo kakve mogućnosti za vraćanje njihove imovine (vidi Guillemin v. France, presuda od 21. februara 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-I, str. 164, st. 54). Iako je Apelacioni sud naknadno našao da je nacionalizacija bila nezakonita i na taj način potvrdio pravo na imovinu podnosilaca predstavke, Apelacioni sud je odbio, pošto je stan br. 3 u međuvremenu prodat, da naloži njegovo vraćanje podnosiocima predstavke. Odbivši da to uradi, sud je pravosnažno potvrdio da podnosioci predstavke nisu mogli da povrate dotičnu nepokretnost.
  2. S obzirom na gore navedeno, Sud smatra da nemogućnost podnosilaca predstavke da se vrate u posed svog stana nesumnjivo predstavlja mešanje u njihovo pravo na neometano uživanje imovine.

3. Da li je to mešanje bilo opravdano?

  1. Ostaje da se utvrdi da li mešanje koje je Sud utvrdio predstavlja povredu člana 1 Protokola br. 1.
  2. Da bi se utvrdilo da li je došlo do lišavanja imovine u smislu drugog „pravila“, neophodno je ne samo da se razmotri da li je došlo do formalnog oduzimanja odnosno eksproprijacije imovine već i da se dublje analizira i istraži realnost situacije zbog koje se podnosi žalba. S obzirom na to da je Konvencija nastala u nameri da se obezbede garantije za prava koja su „praktična i stvarna“, mora se utvrditi da li je ta situacija dovela do de facto eksproprijacije (vidi Sporrong and Lönnroth, navedeno gore, str. 24–25, st. 63; Vasilescu v. Romania, presuda od 22. maja 1998, Reports 1998-I, str. 1078, st. 51; i Brumărescu,navedeno gore, st. 76).
  3. Sud napominje da je situacija koja je nastala kombinacijom prodaje stana i presude Apelacionog suda u Temišvaru od 30. juna 1999. – kojom je potvrđeno pravo podnosilaca predstavke na celokupnu nepokretnost i odbijeno da se naloži vraćanje stana br. 3 – imala dejstvo lišavanja podnosilaca predstavke koristi od presude utoliko što je tom presudom utvrđeno njihovo pravo svojine na stan. Oni više nisu bili u mogućnosti da uđu u posed nepokretnosti niti da je prodaju, zaveštaju, poklone ili da na drugi način njome raspolažu. U tim okolnostima Sud nalazi da je takva situacija imala dejstvo lišavanja podnosilaca predstavke njihove imovine u smislu druge rečenice prvog stava člana 1 Protokola br. 1.
  4. Oduzimanje imovine u smislu drugog pravila može se opravdati samo ako se pokaže, između ostalog, da je to u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom. Štaviše, svako mešanje u uživanje imovine mora da ispunjava i uslov proporcionalnosti. Kako je Sud više puta naveo, mora da se postigne pravična ravnoteža između zahteva od opšteg interesa za zajednicu i uslova za zaštitu osnovnih prava pojedinaca, pri čemu je nastojanje da se postigne takva pravična ravnoteža svojstveno Konvenciji u celini. Potrebna ravnoteža neće se postići ako lice koje je u pitanju mora da podnese preteran individualni teret (vidi Sporrong and Lönnroth, navedeno gore, str. 26–28, st. 69–74).

(a) „Predviđeno zakonom“

  1. Prvi i najvažniji uslov iz člana 1 Protokola br. 1 je da svako mešanje od strane državnih organa u neometano uživanje imovine treba da bude zakonito (vidi Iatridis, gore navedeno, st. 58). Načelo zakonitosti takođe pretpostavlja da su odredbe domaćeg zakona dovoljno shvatljive, precizne i da se njihova primena može predvideti (vidi Hentrich v. France, presuda od 22. septembra 1994, Serija A br. 296-A, str. 19–20, st. 42, i Lithgow and Others v. the United Kingdom, presuda od 8. jula 1986, Serija A br. 102, str. 47, st. 110). Međutim, ovlašćenje Suda da razmatra poštovanje domaćeg zakona ograničeno je (vidi Håkansson and Sturesson v. Sweden, presuda od 21. februara 1990, Serija A br. 171-A, str. 16, st. 47)
  2. Sud primećuje da je rumunskom pravu koje se primenjivalo u konkretnom trenutku, uključujući i sudsku praksu, nedostajala jasnoća u pogledu posledica priznavanja prava svojine fizičkog lica na imovinu koja je prešla u državna svojina i koju je država prodala trećem licu.
  3. Sud konstatuje da su u konkretnom trenutku postojale dve različite situacije u kojima bi fizička lica mogla da traže vraćanje stambenih objekata koje im je komunistički režim oduzeo i stavio u državnu svojinu:
    1. Situacija u kojoj država ima dokument o pravu svojine (cu titlu). Zakonski okvir za ovakvu situaciju utvrđen je Zakonom br. 112/1995, koji je bio lex specialis po tome što je stvorio izuzetak od opšteg prava predviđenog Građanskim zakonikom (član 24 Zakona). Zakonom, koji je 8. februara 2001 zamenjen Zakonom br. 10/2001, formirano je administrativno telo zaduženo za ispitivanje zahteva za povraćaj. Kao još jedan izuzetak od opšteg prava, na osnovu člana 9 Zakona br. 112/1995 država je mogla da proda stambeni objekat stanarima koji su stanovali u toj nepokretnosti. Član 9 takođe je predviđao da se imovina može prodati samo stanarima po isteku roka od šest meseci, tokom kojeg perioda su bivši vlasnici imali pravo da podnesu zahtev za povraćaj imovine ili da traže naknadu. Po mišljenju Suda, jasna je svrha te odredbe da se spreči da imovina u vezi s kojom je podnet zahtev za restituciju bude prodata pre nego što bude rešeno pitanje restitucije. Sud konstatuje, međutim, da član 9 nije sadržao nijednu izričitu niti preciznu odredbu za slučajeve gde je imovina prodata stanarima posle isteka perioda od šest meseci a pre administrativne odluke o zahtevu za povraćaj.
    2. Situacija u kojoj država nije imala dokument o pravu svojine (fără titlu). Pre stupanja na snagu Zakona br. 10/2001 takve situacije bile su regulisane opštim zakonom, to jest odredbama Građanskog zakonika kojima se regulišu imovinskopravni odnosi, u koje je bila ugrađena i sudska praksa koja se tiče tužbi za povraćaj imovine. Shodno tome, pošto se Zakon br. 112/1995 primenjivao samo na imovinu za koju je država imala dokument o pravu svojine, Sud primećuje da ni jedna druga odredba domaćeg prava nije davala pravo državi da proda imovinu koja je de facto u njenoj svojini, to jest imovinu za koju ne poseduje dokument o pravu svojine, odnosno imovinu u vezi s kojom stranka koja tvrdi da takav dokument ne postoji vodi sudski spor. Štaviše, ni podnosioci predstavke ni Država nisu tvrdili da je u kritičnom trenutku postojao bilo kakav zakonski osnov da se imovina koja je de facto bila konfiskovana i nacionalizovana proda fizičkom licu.
  4. Sud konstatuje da je u ovom predmetu tužba za povraćaj imovine koju su podnosioci predstavke podneli domaćim sudovima bila zasnovana na Građanskom zakoniku i da je njena svrha bila da se dobije sudska odluka prema kojoj država nema zakonsko pravo svojine na imovini. Sud je shodno tome mišljenja da su podnosioci predstavke mogli legitimno da smatraju da njihova imovina ne podleže Zakonu br. 112/1995, koji je bio lex specialis, i da zato država kao zakupodavac nije mogla da ponudi tu imovinu na prodaju. To je bilo i obrazloženje koje su dale vlasti u Aradu kada su odbili da prodaju većinu stanova u kući podnosilaca predstavke (vidi gore stavove 8 i 9). Shodno tome, Sud nalazi izvesne nedoslednosti između, s jedne strane, odbijanja lokalnih vlasti u Aradu – na osnovu domaćeg zakona – da proda stanove koji čine nepokretnost sve dok sudovi ne utvrde zakonitost nacionalizacije i, s druge strane, odluke istih tih vlasti kojom su dopustili da se napravi izuzetak i proda stan br. 3 i odluke Apelacionog suda od 20. juna 1999. kojom je prodaja proglašena zakonitom, a lišavanje imovine iz 1950. utvrđeno kao nezakonito.
  5. Međutim, imajući u vidu polje slobode procene domaćih vlasti, a naročito sudova, u tumačenju i primeni domaćih zakona, Sud smatra da nije neophodno dati kategoričan odgovor na pitanje da li je prodaja imovine podnosilaca predstavke od strane države bila „predviđena zakonom“, odnosno, drugim rečima, da li domaće pravo u takvim slučajevima zadovoljava uslove predvidivosti i preciznosti, kao i da li je to pravo u ovom predmetu tumačeno proizvoljno ili ne. Sud je stoga spreman da prihvati da je dotično mešanje bilo „predviđeno zakonom“. Međutim, uloga Suda je da utvrdi da li su posledice tumačenja i primene domaćeg prava, čak i kada su ispunjeni zakonski uslovi, saglasne s načelima Konvencije. s te tačke gledišta, element neizvesnosti u zakonu i široka diskreciona prava koja zakon daje nadležnim vlastima moraju se uzeti u obzir kada se bude cenilo da li se pobijanom merom postiže pravična ravnoteža.

(b) Svrha mešanja

  1. Što se tiče svrhe mešanja, Država nije ponudila nikakvo obrazloženje. Međutim, Sud je spreman da prihvati da se u ovom predmetu mešanjem želeo ostvariti legitimni cilj, a to je zaštitu prava drugih – pri čemu su „drugi“ ovde kupci koji su postupali u dobroj veri – imajući u vidu načelo pravne sigurnosti.

(c) Proporcionalnost mešanja

  1. Mešanjem u neometano uživanje imovine mora da se postigne pravična ravnoteža između zahteva koji su od opšteg interesa za zajednicu i uslova za zaštitu osnovnih prava pojedinca (vidi, među ostalim pravnim autoritetima, Sporrong and Lönnroth, gore navedeno, str. 26, st. 69). Važnost postizanja ove ravnoteže ogleda se u strukturi člana 1 Protokola br. 1 u celini, pa samim tim i u drugoj rečenici koju treba čitati u svetlu načela izraženog u prvoj rečenici. Pogotovu mora da postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se primenjuju i cilja koji se želi ostvariti bilo kojom merom kojom se neko lice lišava svoje imovine (vidi Pressos Compania Naviera S.A. and Others v. Belgium, presuda od 20. novembra 1995, Serija A br. 332, str. 23, st. 38).
  2. Uslovi naknade po relevantnom domaćem zakonodavstvu su od ključnog značaja za ocenu da li se pobijanom merom poštuje potrebna pravična ravnoteža, a naročito da li se njome podnosiocima predstavke nameće neproporcionalni teret. S tim u vezi, Sud je ranije zauzeo stav da oduzimanje imovine bez plaćanja iznosa koji je objektivno povezan s vrednošću te imovine obično predstavlja neproporcionalno mešanje, a da se potpuno odsustvo naknade može smatrati opravdanim u skladu sa članom 1. Protokola br. 1 samo u izuzetnim okolnostima (vidi The Holy Monasteries, navedeno gore, str. 35, st. 71; The former King of Greece and Others v. Greece [GC], br. 25701/94, st. 89, ECHR 2000-XII; i Broniowski v. Poland [GC], br. 31443/96, st. 176, ECHR 2004-V).
  3. U svakom slučaju, Sud ponavlja da iako se radikalnom reformom političkog i ekonomskog sistema, odnosno finansijskim stanjem zemlje, mogu opravdati rigorozna ograničenja u pogledu naknade, na takve se okolnosti ne može pozivati na uštrb osnovnih načela na kojima počiva Konvencija, kao što su načelo zakonitosti i načelo autoriteta i efikasnosti sudstva (vidi Broniowski, gore navedeno, st. 175, 183 i 184). Utoliko pre, totalno odsustvo naknade ne može se smatrati opravdanim, čak ni u izuzetnim okolnostima, u slučaju da je došlo do povrede osnovnih načela koja su sadržana u Konvenciji.
  4. Sud konstatuje da u ovom predmetu nijedna odredba domaćeg zakona ne daje jasnu i merodavnu naznaku posledica po imovinska prava fizičkog lica kada država proda njegovu imovinu trećem licu koje postupa u dobroj veri. Preciznije rečeno, domaći zakon ne daje jasan niti precizan odgovor na pitanje da li, odnosno kako, vlasnik koji je na taj način lišen svoje imovine može da ostvari naknadu. Dok tužba za vraćanje imovine, prema pravnoj teoriji, čini državu odgovornom za isplatu naknade, ako je imovinu prodala i nije u mogućnosti da je vrati (vidi gore stav 26), načelo neosnovanog bogaćenja oslobađa prodavca koji se prodajom obogatio svake obaveze da plati naknadu ako je do bogaćenja došlo kao rezultat nekog pravnog posla (u ovom slučaju, prodaje). Osim toga, tužba za naknadu štete može se podneti samo ako je postojala nepažnja od strane lica koje je prouzrokovalo štetu (vidi gore stav 27). Što se tiče ovog predmeta, zaključak Apelacionog suda da je prodaja bila zakonita, pošto su stranke postupale u dobroj veri, isključuje, teoretski, bilo kakvu odgovornost države za nepažnju.
  5. Ukratko rečeno, u predmetima sličnim predmetu podnosilaca predstavke pitanje je da li bi u kritičnom trenutku domaće pravo predvidelo bilo kakvu naknadu. Štaviše, Država nije tvrdila da su podnosioci predstavke imali takvu mogućnost po domaćem pravu niti da je postojala sudska praksa koja bi pokazala da su po domaćem pravu, kako je tumačeno odnosno primenjivano, postojala sredstva da se naknada ostvari.
  6. Država je, međutim, smatrala da Zakon br. 10/2001 daje podnosiocima predstavke pravo na naknadu. S tim u vezi, Sud primećuje prvo da su, u vreme kada je Zakon br. 10/2001 stupio na snagu 8. februara 2001, podnosioci predstavke već bili lišeni svoje imovine bez naknade od juna 1999, kao i da su već bili podneli svoju predstavku Sudu u novembru 1999. Drugo, Sud konstatuje da član 1. Zakona br. 10/2001 daje pravo na vraćanje imovine odnosno naknadu licima koja su nezakonito lišena svoje imovine između 6. marta 1945. i 22. decembra 1989. (vidi stav 23 gore). Međutim, Zakon ne sadrži nijednu posebnu odredbu o pravu na naknadu u slučaju kada je neki sud priznao nezakonitost takvog lišavanja pre stupanja na snagu tog propisa ili kada lišavanje, kao u ovom predmetu, potiče od prodaje imovine posle 22. decembra 1989. Međutim, čak i ako se pretpostavi da Zakon br. 10/2001 predstavlja zakonski osnov za podnošenje zahteva za naknadu, kako je tvrdila Država, Sud primećuje da član 40 predviđa da će uslovi, iznosi i postupci koji se primenjuju na ovakve zahteve biti propisani naknadno usvojenim zakonskim propisima (vidi gore stav 23). Takav zakon o naknadi do danas nije donet. Shodno tome, Sud smatra da Zakon br. 10/2001 ne omogućava podnosiocima predstavke da dobiju naknadu zbog lišavanja imovine.
  7. Ostaje da se utvrdi da li bi potpuni izostanak naknade mogao biti opravdan s obzirom na okolnosti predmeta.
  8. Prvo, Država se nije pozvala na bilo kakve vanredne okolnosti kako bi opravdala potpuni izostanak naknade. Drugo, država je prodala nepokretnost uprkos činjenici da je postupak po tužbi, koju su podnosioci predstavke podneli protiv države tvrdeći da su oštećeni nezakonitom nacionalizacijom, bio u toku i da je država nedugo pre toga odbila da proda ostale stanove u istoj zgradi. Po mišljenju Suda, takav stav države ne može se objasniti nikakvim legitimnim javnim interesom, bio on političke, društvene ili finansijske prirode, niti interesima zajednice u celini. Ne samo da je takav stav doveo do diskriminacije među stanarima koji su želeli da otkupe svoje stanove, već je mogao i da ugrozi delotvornost suda od kojeg su podnosioci predstavke tražili da zaštiti pravo svojine za koje su tvrdili da ga imaju na dotičnoj nepokretnosti.
  9. Prema tome, imajući u vidu činjenicu da su lišavanjem imovine povređena osnovna načela nediskriminacije i vladavine prava na kojima počiva Konvencija, potpuni izostanak naknade doveo je do toga da podnosioci predstavke podnesu neproporcionalan i preteran teret čime je povređeno njihovo pravo na neometano uživanje imovine, koje je garantovano članom 1 Protokola br. 1.

Shodno tome, u ovom predmetu postoji povreda tog člana. 

 II NAVODNA POVREDA ČLANA 6, STAV 1 KONVENCIJE

A. Dužina postupka

  1. Podnosioci predstavke žalili su se na dužinu postupka u vezi s njihovom nepokretnošću, koji je počeo 27. septembra 1993, a pravosnažno je okončan presudom od 30. juna 1999. Smatrali su da je tako dug period suprotan članu 6, stav 1 Konvencije, koji predviđa:

„Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama..., ima pravo na ... raspravu u razumnom roku pred ... sudom...“

1. Prihvatljivost

  1. Sud primećuje da žalba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35, stav 3 Konvencije. Štaviše, Sud primećuje da nije utvrđen nijedan drugi osnov da bi se žalba proglasila neprihvatljivom, te je stoga proglašava prihvatljivom. 

2. Suština stvari

a) Period koji se uzima u obzir

  1. Sud konstatuje da je postupak započeo 27. septembra 1993, kada je slučaj podnet Prvostepenom sudu u Aradu, a završen je 30. juna 1999. pravosnažnom presudom Apelacionog suda u Temišvaru. Postupak je dakle trajao skoro šest godina.
  2. Međutim, pošto je u Rumuniji Konvencija stupila na snagu 20. juna 1994, period koji prethodi ovom datumu ne spada u nadležnost Suda na osnovu ratione temporis. Sud može da uzme u obzir samo period od oko pet godina koji je protekao od tog datuma, mada će ceniti do koje faze je postupak stigao do tog datuma (vidi, na primer, Humen v. Poland [GC], br. 26614/95, st. 58–59, 15. oktobar 1999).

(b) Da li je dužina postupka bila razumna?

  1. Država je smatrala da zahtev u pogledu brzine iz člana 6, stav 1 Konvencije nije bio zanemaren, s obzirom na činjenicu da je predmet razmatran pred čak sedam sudova zaredom. Prema njihovom podnesku, predmet je bio u izvesnoj meri složen, pošto se ticao objekta koji je nacionalizovan, te je bilo neophodno proučiti veći broj pitanja: upise u zemljišne knjige i tumačenje raznih izraza koji su korišćeni u relevantnom zakonodavstvu, i to „nacionalizacija s dokumentom o pravu svojine“ i „nacionalizacija bez dokumenta o pravu svojine“. Osim toga, tokom ovog perioda donete su izmene i dopune zakona što je još više otežalo ispitivanje ovog predmeta. U vezi s tim, Država se pozvala na prethodne predmete Calvelli and Ciglio v. Italy ([GC], br. 32967/96, st. 65–66, ECHR 2002-I) i Constandache (gore navedeno), kao i na činjenicu da je dužina postupka pred svakim od sedam sudova bila razumna, kako bi pokazala da je period koji se uzima u obzir bio razuman. Što se tiče ponašanja podnosilaca predstavke, smatrali su da su uzastopna odlaganja koja su stranke tražile – uključujući i podnosioce predstavke – radi davanja instrukcija zastupniku, pripreme odbrane odnosno uključenja naslednika u postupak dovela do toga da se donošenje odluke odloži za preko godinu dana i osam meseci.
  2. Podnosioci predstavke izjavili su da se sporost postupka može objasniti prvobitnim odbijanjem sudova da odlučuju o suštini stvari i nedostatkom nepristrasnosti i nezavisnosti sudova, koji su pod uticajem nadležnih vlasti. Tvrdili su da je javno donošenje odluka odlagano nekoliko puta. Što se tiče njihovog ponašanja, priznali su da su tražili jedno odlaganje, ali samo zato što sud nije bio propisno pozvao drugu stranku, jer rasprava koja se održi u odsustvu stranke koja nije propisno pozvana može da se proglasi ništavom.
  3. Sud ponavlja da se razumno trajanje prostupka mora ceniti u svetlu okolnosti predmeta i uz pozivanje na kriterijume sadržane u njegovoj sudskoj praksi, a naročito na složenost predmeta, ponašanje podnosioca predstavke i nadležnih vlasti, kao i na značaj spora za podnosioca predstavke (vidi, među ostalim pravnim autoritetima, Frydlender v. France [GC], br. 30979/96, st. 43, ECHR 2000-VII, i Hartman v. the Czech Republic,br. 53341/99, st. 73, 10. juli 2003).
  4. Po mišljenju Suda, ovaj spor nije bio naročito složen, pošto je jednostavno nastao iz tužbe za vraćanje imovine.
  5. Sud konstatuje da je tužba podneta septembra 1993. Prvostepenom sudu u Aradu, kojem je bilo potrebno četiri godine da se izjasni o meritumu predmeta. To je učinjeno 7. juna 1997, nakon što je sud prethodno odbio da ulazi u meritum spora. Upravo zbog ovog odlaganja, nepokretnost na koju su podnosioci predstavke polagali pravo prodata je trećim licima, tako da su podnosioci predstavke bili prinuđeni da podnesu još jedan zahtev, i to za poništavanje prodaje. Osim toga, iz spisa predmeta vidi se da je veći broj rasprava bio odložen zato što stranke nisu bile pozvane u skladu sa zakonom. Takav nedostatak ne može se pripisati podnosiocima predstavke. Uopšteno govoreći, a ceneći dokaze koji su mu predočeni, Sud smatra da se podnosiocima predstavke ne može uputiti kritika da se nisu dovoljno zalagali.
  6. Navedene okolnosti dovoljne su Sudu da zaključi da postupak u predmetu podnosilaca predstavke nije bio sproveden u razumnom roku.

Shodno tome, postoji povreda člana 6, stav 1 Konvencije.

B. Nepristrasnost i nezavisnost sudova

  1. Podnosioci predstavke naveli su da sudovi nisu bili nezavisni i nepristrasni, tvrdeći da su bili pod uticajem tekućih političkih rasprava, kao i H.D. lično, koji je bio poznata ličnost u zemlji.
  2. Država nije dala nikakav komentar u vezi s ovim.
  3. Sud konstatuje da mu podnosioci predstavke nisu predočili nikakve podatke kojima bi potkrepili svoje navode. Štaviše, Sud nije našao nijedan dokaz u spisima predmeta koji bi mogao da dovede u sumnju nepristrasnost, subjektivnu ili objektivnu, odnosno nezavisnost sudova koji su postupali u njihovom predmetu.
  4. Iz toga sledi da je ova žalba očigledno neosnovana i da mora biti odbijena na osnovu člana 35, stavovi 3 i 4 Konvencije.

III. PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Član 41 Konvencije predviđa:

„Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“

A. Šteta

  1. Podnosioci predstavke su istakli da je stan br. 3, koji im nije vraćen, deo kuće koja je projektovana kao jedinstvena celina. Stoga su smatrali da je najprikladniji način da im država pruži pravno zadovoljenje za materijalnu štetu koju su pretrpeli taj da im se vrati i stan br. 3, pošto su obezbedili vraćanje ostalih stanova u toj kući. Podnosioci predstavke su tvrdili da je drugo rešenje, u slučaju da država ne može da im vrati stan, to da dobiju naknadu u visini tržišne vrednosti nepokretnosti. Naveli su da se kuća nalazi u centru grada Arada, da dotični stan zauzima prvi sprat kuće (260 m2) i podrum, te da je podrum dat u zakup većem broju firmi i jednoj političkoj partiji koja ga koristi kao svoje sedište. Podnosioci predstavke dostavili su Sudu jedan primerak oglasa koji su g. i gđa D. objavili u lokalnim novinama, nudeći stan na prodaju za 72.000 evra (EUR). Takođe, uzevši u obzir postojeći gudvil koji ide uz poslovne prostorije, podnosioci predstavke su tražili EUR 150.000 na ime materijalne štete.
    Pored toga, tražili su i EUR 50.000 na ime nematerijalne štete, za neugodnosti koje su za njih nastale zbog preteranog interesovanja medija za njihov spor, pošto je u njega bio uključen i H. D. koji je slavna ličnost, kao i za osećaj frustriranosti do kojeg je došlo zbog preterano dugog trajanja njihovog postupka i povrede njihovog prava na neometano uživanje svoje imovine.
  2. Država nije dala nikakva zapažanja u vezi s ovim.
  3. Sud ponavlja da se presudom u kojoj Sud utvdi da je došlo do kršenja na osnovu Konvencije uvodi pravna obaveza državi protiv koje je podneta predstavka da obezbedi da kršenje prestane i da obezbedi odštetu za posledice te povrede. Ako unutrašnje pravo omogućava samo delimičnu odštetu, član 41 Konvencije daje pravo Sudu da dosudi naknadu stranci koja je oštećena činjenjem ili nečinjenjem, a koje je dovelo do toga da Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije. Sud ima izvesnu diskreciju u vršenju tog prava, o čemu svedoče pridev „pravično“ i izraz „ako je to potrebno“.
  4. Među stvarima koje Sud ceni prilikom određivanja naknade su materijalna šteta, tj. stvarno pretrpljeni gubitak koji je nastao kao direktna posledica navodne povrede, i nematerijalna šteta, tj. odšteta za bojazan, neugodnost i neizvesnost do kojih je došlo usled povrede, kao i za druge nematerijalne gubitke (vidi, među drugim pravnim autoritetima, Ernestina Zullo v. Italy, br. 64897/01, st. 25, 10. novembar 2004).
  5. Osim toga, ako nije moguće tačno obračunati štetu po jednom ili više osnova ili ako se pokaže da je teško napraviti razliku između materijalne i nematerijalne štete, Sud može da odluči da napravi globalnu procenu (vidi Comingersoll v. Portugal [GC], br. 35382/97, st. 29, ECHR 2000-IV).
  6. Sud smatra da bi, u okolnostima ovog predmeta, vraćanje dotične nepokretnosti, kako je naloženo pravosnažnom presudom Apelacionog suda u Temišvaru od 30. juna 1999, stavilo podnosioce predstavke u najvećoj mogućoj meri u situaciju koja je jednaka situaciji u kojoj bi bili da nije bilo povrede člana 1 Protokola br. 1.
  7. U slučaju da država protiv koje je podneta predstavka ne vrati imovinu u roku od tri meseca od dana pravosnažnosti ove presude, Sud smatra da je država protiv koje je podneta predstavka dužna da plati podnosiocima predstavke, na ime materijalne štete, iznos koji odgovara trenutnoj vrednosti te nepokretnsti.
  8. Što se tiče iznosa te naknade, Sud konstatuje da podnosioci predstavke nisu podneli izveštaj o proceni vrednosti za potrebe utvrđivanja vrednosti stana i da su jednostavno naveli cenu po kojoj je stan ponuđen na prodaju 2002. Osim toga, Država nije iznela nikakva zapažanja kojima bi osporila zahtev podnosilaca predstavke.
  9. Ceneći raspoložive informacije u vezi s cenama nepokretnosti na domaćem tržištu i činjenicu da se dotični stan koristi u komercijalne svrhe, Sud procenjuje da trenutna tržišna vrednost nepokretnosti iznosi EUR 80.000. Međutim, Sud primećuje da podnosioci predstavke nisu podneli nikakve podatke koji se tiču vrednosti gudvila koji sada navodno pripada poslovnim prostorijama, te stoga odbija njihov zahtev po tom osnovu.
  10. Štaviše, Sud smatra da su kritični događaji doveli do ozbiljnog mešanja u pravo podnosilaca predstavke na neomatano uživanje svoje imovine i na sprovođenje postupka u razumnom vremenu, na ime čega bi iznos od EUR 5.000 predstavljao pravičnu naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu.

B. Sudski i drugi troškovi

  1. Podnosioci predstavke takođe su tražili 2.000 EUR za troškove i izdatke koje su načinili tokom postupaka pred domaćim sudovima i pred ovim Sudom, a koji su razloženi kako sledi: 1.030 EUR za advokatske honorare plaćene u periodu između 1999. i 2003. i 970 EUR za ostale troškove (sudske troškove i takse, telefon, fotokopiranje, naknade za javne beležnike, itd.).
  2. Država je smatrala da su zahtevi podnosilaca predstavke preterani.
  3. U skladu sa sudskom praksom ovog Suda, podnosiocu predstavke mogu se dosuditi troškovi i izdaci samo u meri u kojoj su oni stvarno i nužno načinjeni i ako su razumni u pogledu visine. U ovom slučaju, Sud konstatuje da su podnosioci predstavke podneli račune za advokatske honorare plaćene između 1999. i 2003. u ukupnom iznosu od 1.030 EUR. Što se tiče ostalih troškova, oni su samo delimično potkrepljeni, pošto podnosioci predstavke nisu dostavili taksativno navedene podatke o svim iznosima koji su plaćeni na ime sudskih taksi, poštarine, telefonskih poziva i fotokopiranja svih dokumenata. Sud će stoga iznos po ovom osnovu utvrditi na bazi pravičnosti. Sud dalje konstatuje da podnosiocima predstavke nisu nadoknađeni izdaci koje su načinili u postupcima pred domaćim sudovima, pošto su domaći sudovi smatrali da je zahtev za mešanje koji su podneli kupci stana br. 3 bio osnovan i da se troškovi koji se duguju podnosiocima predstavke shodno tome kompenzuju troškovima koje ovi duguju porodici D. Ceneći informacije koje poseduje i gore iznete kriterijume, Sud smatra razumnim da se podnosiocima predstavke na ime troškova i izdataka dosudi iznos od ukupno 1.600 EUR.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primerenim da zatezna kamata bude zasnovana na eskontnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke, na koju treba dodati tri procentna poena.

IZ NAPRED NAVEDENIH RAZLOGA, SUD

  1. Proglašava, jednoglasno, žalbe u vezi s pravom na imovinu i dužinom postupka prihvatljivim, a preostali deo predstavke neprihvatljivim;

  2. Zaključuje, sa šest glasova prema jedan, da postoji povreda člana 1 Protokola br. 1;

  3. Zaključuje, jednoglasno, da postoji povreda člana 6, stav 1 Konvencije;

  4. Zaključuje, jednoglasno,

    1. da država protiv koje je podneta predstavka mora da vrati nepokretnu imovinu koja pripada podnosiocima predstavke u roku od tri meseca od dana pravosnažnosti presude u skladu sa članom 44, stav 2 Konvencije;
    2. da je država protiv koje je podneta predstavka dužna, ako takva odšteta izostane, da plati podnosiocima predstavke, u roku od tri meseca od dana pravosnažnosti ove presude u skladu sa članom 44, stav 2 Konvencije, sledeće iznose, plus sve poreze koji se eventualno zaračunavaju: 
      1. 80.000 EUR (osamdeset hiljada evra) na ime materijalne štete;
      2. 5.000 EUR (pet hiljada evra) na ime nematerijalne štete;
      3. 1.600 EUR (hiljadu i šest stotina evra) na ime troškova i izdataka;
    3. da od isteka gorenavedenog roka od tri meseca do izmirenja na navedene iznose mora da teče jednostavna kamata po stopi koja je jednaka eskontnoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke tokom perioda kašnjenja plus tri procentna poena;
  5. Odbacuje jednoglasno preostali deo zahteva podnosilaca predstavke za pravičnu nadoknadu.

Sačinjeno na francuskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi 21. jula 2005, u skladu s pravilom 77 stavovi 2 i 3 Poslovnika Suda.

                       Vinsent Berger                          Boštjan M. Zupančič

                       Sekretar                                    Predsednik

 

_________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://vk.sud.rs/

 

 

THIRD SECTION

CASE OF STRĂIN AND OTHERS v. ROMANIA

(Application no. 57001/00)

JUDGMENT

STRASBOURG 

21 July 2005

FINAL

30/11/2005

In the case of Străin and Others v. Romania, The European Court of Human Rights (Third Section), sitting as a Chamber composed of:

MrB. Zupančič, President,
MrJ. Hedigan,
MrL. Caflisch,
MrC. Bîrsan,
MrsM. Tsatsa-Nikolovska,
MrsA. Gyulumyan,
MrsR. Jaeger, judges,
and Mr V. Berger, Section Registrar,

Having deliberated in private on 30 June 2005,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 57001/00) against Romania lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by four Romanian nationals, Mrs Delia Străin, Mr Horia Stoinescu, Mrs Felicia Stoinescu and Mrs Maria Tăucean (“the applicants”), on 22 November 1999.

2. The applicants were represented by Mrs A. Razvan-Mihalcea, a lawyer practising in Timişoara. The Romanian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mrs R. Rizoiu, Director at the Ministry of Foreign Affairs.

3. On 23 April 2002 the Court (Second Section) decided to communicate the application to the Government. In accordance with Article 29 § 3 of the Convention, it decided that the admissibility and merits of the case would be examined at the same time.

On 1 November 2004 the Court changed the composition of its Sections (Rule 25 § 1 of the Rules of Court). This case was assigned to the newly composed Third Section (Rule 52 § 1).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

4. The applicants were born in 1914, 1920, 1921 and 1945 respectively. The first lives in Timişoara, the second in Delémont (Switzerland) and the others in Arad.

5. The first two applicants and their deceased brother, Mircea Stoinescu, whose heirs are the other two applicants, were the owners of a house in Arad. In 1950 the State took possession of that house under Decree no. 92/1950 on nationalisation. The house was converted into four flats intended for rental.

6. On 27 September 1993 the first two applicants and Mircea Stoinescu brought an action for the recovery of possession of immovable property in the Arad Court of First Instance against Arad Town Council and R., a State-owned company responsible for the management of property belonging to the State. After the death of Mircea Stoinescu, the action was pursued by his heirs, Mrs Felicia Stoinescu and Mrs Maria Tăucean. The applicants sought a declaration that they were the rightful owners of the house and appurtenant land that the State had, in their opinion, wrongfully seized in 1950. They claimed that, under Article 2 of Decree no. 92/1950, property belonging to persons in certain social categories was not subject to nationalisation, and that they fell within such a category. In their view, the nationalisation of the house in question had therefore been improper and unlawful.

7. In a judgment of 12 April 1994, the Arad Court of First Instance dismissed the applicants' action, refusing to rule on the merits on the ground that they could not obtain redress for the damage they had sustained until the enactment of special legislation introducing reparation measures. The judgment was upheld by the Arad County Court on 3 November 1995. The applicants appealed against that decision.

8. In 1996 the tenants of the flats making up the house applied to purchase them, relying on Law no. 112/1995. Arad Town Council informed the R. company that a dispute was pending concerning the title to the house and instructed it not to pursue the sale of the flats in question.

9. Consequently, the tenants of three flats had their purchase applications rejected, but not H.D. (a former football player and international celebrity) and his wife, to whom the R. company sold flat no. 3 on 18 December 1996.

10. On 25 February 1997 the Timişoara Court of Appeal upheld an appeal by the applicants and remitted the case to the Arad Court of First Instance for a decision on the merits.

11. On 12 May 1997 Mr and Mrs D. applied to intervene in the Court of First Instance proceedings on the ground that they had been the owners of flat no. 3 since its sale on 18 December 1996.

12. Further to the couple's application to intervene, the applicants requested the court to find that the sale of flat no. 3 was null and void. In their view, as the nationalisation had been improper and unlawful, the State could not have been the rightful owner of the property and thus could not lawfully have sold any part of it. The applicants relied in particular on Article 966 of the Civil Code, whereby an undertaking entered into on an erroneous or unlawful basis could not produce any useful effect.

13. On 7 June 1997 the Arad Court of First Instance held that the nationalisation of the house had been unlawful and that the applicants were therefore the rightful owners. However, the court rejected the request for the rescission of the contract of sale between the State and Mr and Mrs D., on the ground that the couple had made the purchase in good faith.

14. The applicants appealed against that judgment. On 28 November 1997 the Arad County Court allowed the appeal and remitted the case to the Court of First Instance for reconsideration.

15. In a judgment of 6 July 1998, the Arad Court of First Instance held that the nationalisation of the house had been unlawful, that the applicants were the rightful owners and that the contract of sale between the State and Mr and Mrs D. was null and void.

16. On 2 February 1999 the Arad County Court allowed an appeal by Mr and Mrs D. and dismissed the applicants' action, finding that the nationalisation had been lawful and that, consequently, the sale by the State of flat no. 3 was also lawful.

17. The applicants appealed to the Timişoara Court of Appeal, which gave its judgment on 30 June 1999. It partly allowed the applicants' appeal in so far as it found the nationalisation to have been unlawful and acknowledged that they had remained the rightful owners of the property. However, it dismissed the appeal as regards the rescission of the sale of flat no. 3, considering that the State had been presumed to be the owner of the property at the time of the sale, in spite of the dispute over the property that was pending in the courts. It moreover relied on the fact that Law no. 112/1995, which had formed the statutory basis for the sale of the property, did not provide for any penalty in respect of property sold when the title to it was in dispute before the courts. The Court of Appeal did not address the applicants' argument relating to the principle of unjust enrichment (see paragraph 27 below).

18. On 20 August 2001 the applicants again requested the Arad Court of First Instance to order the rescission of the sale of flat no. 3, contending that the purchasers had broken the law. Their action was dismissed on 13 December 2001 on the ground that the matter had become res judicata.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW

19. The relevant provisions of Decree no. 92/1950 on the nationalisation of certain immovable property are as follows:

Article I

“... in order to ensure the proper management of dwellings which wealthy capitalists and exploiters who possess a large number of properties have allowed to fall into dilapidation as a means of sabotage; [and]

In order to deprive exploiters of an important means of exploitation;

The immovable property appearing in the schedules ... annexed to and forming part of this Decree shall be nationalised. The listed property comprises:

(1) immovable property belonging to former industrialists, owners of large estates, bankers, owners of large trading enterprises and other representatives of the wealthy capitalist class;

(2) immovable property belonging to real-estate exploiters ...”

Article II

“The immovable property of workers, civil servants, small artisans, persons working in intellectual professions and retired persons shall be excluded from the scope of this Decree and shall not be nationalised.”

20. The relevant provisions of Law no. 112/1995 of 23 November 1995 regulating the legal status of certain residential property, which came into force on 29 January 1996, read as follows:

Section 1

“Individuals who formerly owned residential property which passed lawfully into the ownership of the State or of another artificial person after 6 March 1945 and which was still in the possession of the State or another artificial person on 22 December 1989 shall be entitled to benefit, by way of reparation, from the measures in this Law.

The provisions of this Law shall apply equally to the successors in title of such former owners, subject to existing statutory provisions.”

Section 2

“The persons referred to in section 1 shall be entitled to restitution in the form of the restoration to them of their ownership of flats in which they currently live as tenants or which are vacant. In respect of other flats, those persons shall receive compensation as provided in section 12 ...”

Section 9

“The tenants of flats which are not returned to the former owners or their successors in title [in accordance with the procedure laid down in this Law] may opt, after the expiry of the period provided for in section 14, to purchase such flats by payment in full or in instalments.

...”

Section 14

“Persons entitled to claim restitution or compensation shall lodge an application for such purpose within a period of six months after this Law comes into force.”

21. On 23 January 1996 the Government adopted decision no. 20/1996 implementing Law no. 112/1995. The decision provided that immovable property that had passed into State ownership under a legislative provision was to be regarded as immovable property legally vested in the State. It also specified that Law no. 112/1995 did not apply to immovable property held by the State where its right of property was not based on any legislative provision.

22. On 18 February 1997 the Government adopted decision no. 11/1997, supplementing decision no. 20/1996. Paragraph 1 (3) of decision no. 11/1997 provided that, in order for property to be defined as having been acquired by the State under Decree no. 92/1950, it had to have been acquired in accordance with the decree and the person referred to as the owner in the lists enumerating nationalised property had to have been the true owner at the time of the nationalisation.

23. The relevant provisions of Law no. 10/2001 of 14 February 2001 on the rules governing immovable property wrongfully seized by the State between 6 March 1945 and 22 December 1989 read as follows:

Section 1

“(1) Immovable property wrongfully seized by the State ... between 6 March 1945 and 22 December 1989 and property expropriated under the Requisitions Act (Law no. 139/1940) that has not been returned shall be subject to restitution, normally consisting of the return of the property in question ...

(2) Where the property cannot be returned, alternative measures of redress shall be taken. Such measures may consist of compensation in the form of other items or services ..., the allotment of shares in commercial companies listed on the stock market, securities at face value used exclusively in the privatisation process or pecuniary compensation.”

Section 21

“(1) Within a period of six months after the entry into force of the present Law, the claimant shall serve notice on the artificial person in possession of the property and seek the return of that property ...”

Section 40

“A special law shall be enacted within one year of the expiry of the six-month period fixed for the service of notice. That law, on the basis of the estimates, shall provide for the payment of compensation, stipulating the conditions, amounts and procedures and possibly fixing a ceiling.”

Section 46

“(1) The sale or donation of immovable property unlawfully seized by the State shall be declared null and void, save where such transactions were entered into in good faith.

...”

24. The relevant provisions of Legislative Decree no. 115/1938 on land registers read as follows:

Article 17

“Rights in rem vested in immovable property may be acquired if it is so agreed between vendor and purchaser and if the corresponding creation or conveyance of such a right is entered in the land register.”

Article 26

“Rights in rem shall be acquired without being entered in the land register by means of succession, accession, sale in execution or expropriation; however, the holder of the right shall have the capacity to alienate his or her property, by virtue of the land register, only after the right has been entered therein.”

Article 33

“Save in respect of statutory restrictions or exceptions, the entries in the land register shall be regarded as correct for the benefit of the person who has acquired a right in rem through a legal transaction for valuable consideration if, at the time the right was acquired, the land register did not mention any action whereby the information therein might be challenged or if the person concerned has not, in any other manner, become aware of an inaccuracy.”

25. Article 966 of the Civil Code reads:

“An obligation without legal basis or based on an erroneous or unlawful ground cannot produce any useful effect.”

26. Under Romanian law, an action for recovery of possession is one of the principal remedies for the protection of a right of property. Such action is not governed per se by statute but has emerged from case-law. An action for recovery of possession can be defined as the bringing of proceedings to enforce a right in rem in which a dispossessed owner claims back his or her property from the person currently in possession of it. The main outcome of such an action, if successful, is the acknowledgment by the court of the claimant's title to the property, with retrospective effect, thus obliging the defendant to return the property. If physical restitution is no longer possible, that obligation is replaced by an obligation to pay compensation on the basis of an equivalent sum (see, for example, Liviu Pop, Dreptul de proprietate şi dezmembrămintele sale (Ownership and its Attributes), Lumina Lex, Bucharest 1997, pp. 278-90, and Ion Dogaru and T. Sâmbrian, Elementele dreptului civil, vol. 2, Drepturile reale (Elements of Civil Law, vol. 2, Rights in rem), Oltenia, Craiova 1994, p. 160).

27. In legal systems derived from Roman law there is an equitable rule that when a person has been unjustly enriched at the expense of another, the latter may claim compensation in the amount by which that person has been enriched (see François Terré, Philippe Simmler and Yves Lequette, Droit civil : les obligations (Civil Law: Obligations), Dalloz, 5th edition, 1993, pp. 742-44, and Ion Filipescu, Drept civil : Teoria generală a obligaţiilor (Civil Law: General theory of obligations), Editura Actami, Bucharest 1994, p. 98). Whilst an action for tortious liability enables the injured party to claim exact reparation for the loss sustained as a result of negligence on the part of an enriched person, in an action for unjust enrichment the claimant can only seek an amount corresponding to the other party's gain, provided that some pecuniary benefit has been obtained, without just cause, at the expense of the claimant (see Terré, Simmler and Lequette, op. cit., p. 744, and Filipescu, op. cit., p. 98).

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL No. 1

28. The applicants alleged that the sale of their flat to a third party, which had been validated by the judgment of the Timişoara Court of Appeal on 30 June 1999 and for which they had received no compensation, entailed a breach of Article 1 of Protocol No. 1, which provides:

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

A. Admissibility

29. The Court observes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It moreover observes that no other ground for declaring it inadmissible has been established and therefore declares it admissible.

B. Merits

30. The Government submitted that the applicants did not have a possession within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1, as their right of property had not been acknowledged by a final judicial decision prior to the sale of the property in question to third parties. In this connection, they relied on the precedents of Malhous v. the Czech Republic ((dec.) [GC], no. 33071/96, ECHR 2000‑XII), and Constandache v. Romania ((dec.), no. 46312/99, 11 June 2002). They contended that the property had been nationalised in accordance with Decree no. 92/1950 and had not therefore been part of the applicants' estate at the time when they had brought their action for recovery of possession in the Arad Court of First Instance on 27 September 1993. Moreover, the applicants had failed to have their title entered in the land register before the property was sold by the State. Under Legislative Decree no. 115/1938 on land registers, which had been applicable in Transylvania, such an omission amounted to an absence of valid title.

31. The Government considered that, in any event, the applicants had been entitled to claim compensation under Law no. 10/2001.

32. The applicants pointed out that in its final decision of 30 June 1999 the Timişoara Court of Appeal had acknowledged, with retrospective effect, that the nationalisation of their property had been unlawful and that they were therefore the rightful owners.

33. They submitted that the Brumărescu case-law (Brumărescu v. Romania [GC], no. 28342/95, § 65, ECHR 1999‑VII) was relevant in the present case and that the courts could not refuse to rule on the compensation due to them for the deprivation of their possession without impairing their right to a hearing under Article 6 § 1 of the Convention.

34. The applicants claimed that the impugned deprivation had resulted from the sale by the State of flat no. 3, of which they claimed possession and in respect of which proceedings had been pending at the time of the sale. Under Law no. 112/1995, on the basis of which the sale had been agreed, the State was only entitled to sell property it had acquired legally. As the proceedings brought by the applicants had resulted in a declaration that the nationalisation had been unlawful, their title to the flat had accordingly been acknowledged, with retrospective effect. Given that at the time of the sale the applicants had already brought an action against the State, asserting that the nationalisation had been unlawful, and that the existence of the proceedings was indicated in the land register, the sale could not have been lawful. As evidence of the unlawfulness of the sale, the applicants pointed out that the other flats in the house had not been sold to their tenants, precisely because an action was pending in the courts. Those flats had been returned to the applicants as a result of their action for recovery of possession. It was only because of the influence of the tenant in flat no. 3, H.D., that the flat had been sold to him unlawfully.

Accordingly, the decision of 30 June 1999 in which the Court of Appeal had dismissed the claim for recovery of possession of the flat even though the applicants' title had been acknowledged amounted to an expropriation.

35. The applicants pointed out that, at the time they had lodged their application with the Court, Law no. 10/2001 had not yet been enacted. As that Law was not retrospective in its effect, any compensation they might have been entitled to claim would not have made good the loss they had sustained until such compensation was awarded to them. In any event, they contended that the compensation provided for by Law no. 10/2001 consisted in an award of shares in various State-owned companies, which fell far short of the property's value. Through an action for recovery of possession, by contrast, they would be entitled to the return of the property or in any event to reparation representing the actual value of the property.

36. In line with a number of previous findings, the Court reiterates that Article 1 of Protocol No. 1 comprises three distinct rules: “the first rule, set out in the first sentence of the first paragraph, is of a general nature and enunciates the principle of the peaceful enjoyment of property; the second rule, contained in the second sentence of the first paragraph, covers deprivation of possessions and subjects it to certain conditions; the third rule, stated in the second paragraph, recognises that the Contracting States are entitled, amongst other things, to control the use of property in accordance with the general interest ... The three rules are not, however, 'distinct' in the sense of being unconnected. The second and third rules are concerned with particular instances of interference with the right to peaceful enjoyment of property and should therefore be construed in the light of the general principle enunciated in the first rule” (see, among other authorities, James and Others v. the United Kingdom, judgment of 21 February 1986, Series A no. 98, pp. 29-30, § 37, citing part of the Court's analysis in Sporrong and Lönnroth v. Sweden, judgment of 23 September 1982, Series A no. 52, p. 24, § 61; see also The Holy Monasteries v. Greece, judgment of 9 December 1994, Series A no. 301‑A, p. 31, § 56, and Iatridis v. Greece [GC], no. 31107/96, § 55, ECHR 1999‑II).

1. Whether there was a possession

37. The Court notes that the parties disagreed as to whether the applicants had a property interest eligible for protection under Article 1 of Protocol No. 1. Accordingly, the Court must determine whether the applicants' legal position is such as to attract the application of Article 1.

38. It observes that the applicants brought an action for the recovery of possession of immovable property, requesting the court to declare the nationalisation of their property unlawful and to order its return to them. In its final judgment of 30 June 1999, the Timişoara Court of Appeal established that the property in question had been nationalised in breach of Decree no. 92/1950 on nationalisation, declared that the applicants had remained the lawful owners of the property and ordered the return of virtually the entire premises. The Court of Appeal admittedly refused to order the return of one flat. Nevertheless, the finding – with retrospective effect – that the applicants had title to the property, including flat no. 3, was irrevocable. Moreover, it has not been quashed or challenged to date. The Court therefore considers that the applicants had a “possession” within the meaning of Article 1 of Protocol No. 1.

2. Whether there was interference

39. The Court reiterates that the domestic courts found that the nationalisation of the property belonging to the applicants had been unlawful (see paragraphs 17 and 34 above). By selling one of the flats in the building to a third party before the question of the lawfulness of the nationalisation had been finally settled by the courts, the State deprived the applicants of any possibility of recovering possession (see Guillemin v. France, judgment of 21 February 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997‑I, p. 164, § 54). Subsequently, whilst finding the nationalisation unlawful and thus upholding the applicants' right of property, the Court of Appeal refused, since flat no. 3 had in the meantime been sold, to order its return to the applicants. By its refusal, it confirmed with final effect that the applicants were unable to recover the property in question.

40. In view of the foregoing, the Court considers that the applicants' inability to recover possession of their flat undoubtedly constitutes interference with their right to the peaceful enjoyment of their possession.

3.Whether the interference was justified

41. It remains to be ascertained whether or not the interference found by the Court violated Article 1 of Protocol No. 1.

42. In determining whether there has been a deprivation of possessions within the second “rule”, it is necessary not only to consider whether there has been a formal taking or expropriation of property but to look behind the appearances and investigate the realities of the situation complained of. Since the Convention is intended to guarantee rights that are “practical and effective”, it has to be ascertained whether the situation amounted to a de facto expropriation (see Sporrong and Lönnroth, cited above, pp. 24-25, § 63; Vasilescu v. Romania, judgment of 22 May 1998, Reports 1998‑III, p. 1078, § 51; and Brumărescu, cited above, § 76).

43. The Court notes that the situation arising from the combination of the sale of the flat and the 30 June 1999 judgment of the Timişoara Court of Appeal – which confirmed the applicants' title to the entire property whilst refusing to order the return of flat no. 3 – had the effect of depriving the applicants of the benefit of the judgment in so far as it established their title to the flat. They were no longer able to take possession of the property or sell, devise, donate or otherwise dispose of it. In these circumstances, the Court finds that the effect of the situation was to deprive the applicants of their possession within the meaning of the second sentence of the first paragraph of Article 1 of Protocol No. 1.

44. A taking of property within this second rule can only be justified if it is shown, inter alia, to be in the public interest and subject to the conditions provided for by law. Moreover, any interference with the enjoyment of the property must also satisfy the requirement of proportionality. As the Court has repeatedly stated, a fair balance must be struck between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual's fundamental rights, the search for such a fair balance being inherent in the Convention as a whole. The requisite balance will not be struck where the person concerned bears an individual and excessive burden (see Sporrong and Lönnroth, cited above, pp. 26-28, §§ 69-74).

(a) “Provided for by law”

45. The first and most important requirement of Article 1 of Protocol No. 1 is that any interference by a public authority with the peaceful enjoyment of possessions should be lawful (see Iatridis, cited above, § 58). The principle of lawfulness also presupposes that the provisions of domestic law are sufficiently accessible, precise and foreseeable in their application (see Hentrich v. France, judgment of 22 September 1994, Series A no. 296‑A, pp. 19-20, § 42, and Lithgow and Others v. the United Kingdom, judgment of 8 July 1986, Series A no. 102, p. 47, § 110). The Court's power to review compliance with domestic law is, however, limited (see Håkansson and Sturesson v. Sweden, judgment of 21 February 1990, Series A no. 171‑A, p. 16, § 47).

46. The Court observes that Romanian law, as applicable at the material time, including the case-law, was lacking in clarity as regards the consequences of the recognition of a private individual's title to property which had passed into the ownership of the State but had been sold by the State to a third party.

47. It notes that at the material time there were two different situations in which private individuals could seek the return of residential property that the communist regime had taken from them and placed under State ownership:

(a) The situation where the State had a document of title (cu titlu). The statutory framework for this type of situation was laid down in Law no. 112/1995, which was a lex specialis in that it created an exception to the general law of the Civil Code (section 24 of the Law). The Law, which on 8 February 2001 was superseded by Law no. 10/2001, set up an administrative body responsible for examining applications for restitution. As a further exception to the general law, section 9 of Law no. 112/1995 allowed the State to sell residential property to its tenants who were occupying that property. Section 9 also provided that the property could only be sold to the tenants after a period of six months, during which time the former owners were entitled to apply for the return of the property or to claim compensation.

In the Court's view, the intention behind that provision was clearly to prevent the sale of property in respect of which an application for restitution had been lodged before the matter of restitution was settled. The Court notes, however, that section 9 did not contain any express or precise provision for cases where property was sold to tenants after the expiry of the six-month period but before an administrative decision on the application for restitution.

(b) The situation where the State had no document of title (fără titlu). Before the entry into force of Law no. 10/2001 that type of situation had been governed by the ordinary law, that is to say by the property-law provisions of the Civil Code, incorporating the case-law concerning actions for recovery of possession.

Accordingly, as Law no. 112/1995 only applied to property in respect of which the State had a document of title, the Court observes that no other domestic provision entitled the State to sell property that fell de facto under its ownership, that is to say for which it had no document of title, or property that was being disputed in the courts by a party claiming that no such document existed. Moreover, neither the applicants nor the Government claimed that there was any statutory basis at the material time for the sale to a private individual of property that had been confiscated or nationalised de facto.

48. In the present case, the Court notes that the action for recovery of possession lodged by the applicants in the domestic courts was founded on the Civil Code and its purpose was to obtain a ruling that the State had no statutory title to the property. It is accordingly of the view that the applicants could legitimately consider that their property did not fall within the scope of Law no. 112/1995, the lex specialis, and that the property could not therefore be put up for sale by the State as lessor. That was precisely the reasoning adopted by the Arad authorities when they refused to sell most of the flats in the applicants' house (see paragraphs 8 and 9 above).

Accordingly, the Court finds certain inconsistencies between, on the one hand, the refusal of the Arad local authorities – on the basis of domestic law – to sell the flats making up the property until such time as the lawfulness of the nationalisation had been determined by the courts and, on the other, the same authorities' decision to allow an exception by selling flat no. 3, and the Court of Appeal's decision of 30 June 1999 in which it declared the sale lawful whilst finding unlawful the deprivation of property sustained in 1950.

49. However, in view of the margin of appreciation enjoyed by the domestic authorities, and more particularly by the courts, in the interpretation and application of domestic law, the Court considers that it is not necessary to give a categorical answer to the question whether the sale by the State of the applicants' property was “provided for by law”, or in other words whether the domestic law in such matters satisfied the requirements of foreseeability and precision, and whether or not that law was construed arbitrarily in the present case.

The Court is accordingly prepared to accept that the interference in question was “provided for by law”. Its role is nevertheless to verify whether the consequences of the interpretation and application of the domestic law, even when statutory requirements were complied with, were compatible with the principles of the Convention. From that perspective, the element of uncertainty in the law and the wide discretion that the law confers on the authorities will have to be taken into account when examining whether the impugned measure strikes a fair balance.

(b) Aim of the interference

50. As regards the aim of the interference, the Government did not put forward any justification. However, the Court is prepared to accept that in the present case the interference pursued a legitimate aim, namely the protection of the rights of others – the “others” here being the purchasers who were acting in good faith – taking into account the principle of legal certainty.

(c) Proportionality of the interference

51. Interference with the peaceful enjoyment of possessions must strike a fair balance between the demands of the general interest of the community and the requirements of the protection of the individual's fundamental rights (see, among other authorities, Sporrong and Lönnroth, cited above, p. 26, § 69). The concern to achieve this balance is reflected in the structure of Article 1 of Protocol No. 1 as a whole including, therefore, in the second sentence which is to be read in the light of the principle enunciated in the first sentence. In particular, there must be a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised by any measure depriving a person of his or her possessions (see Pressos Compania Naviera S.A. and Others v. Belgium, judgment of 20 November 1995, Series A no. 332, p. 23, § 38).

52. Compensation terms under the relevant domestic legislation are material to the assessment whether the contested measure respects the requisite fair balance and, notably, whether it imposes a disproportionate burden on the applicants. In this connection, the Court has previously held that the taking of property without payment of an amount reasonably related to its value will normally constitute a disproportionate interference and that a total lack of compensation can be considered justifiable under Article 1 of Protocol No. 1 only in exceptional circumstances (see The Holy Monasteries, cited above, p. 35, § 71; The former King of Greece and Others v. Greece [GC], no. 25701/94, § 89, ECHR 2000‑XII; and Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, § 176, ECHR 2004‑V).

53. In any event, the Court reiterates that whilst a radical reform of a country's political and economic system, or the state of the country's finances, may justify stringent limitations on compensation, such circumstances cannot be relied on to the detriment of the fundamental principles underlying the Convention, such as the principles of lawfulness and the authority and effectiveness of the judiciary (see Broniowski, cited above, §§ 175 and 183-84). A fortiori, a total lack of compensation cannot be considered justifiable, even in exceptional circumstances, where there is a breach of the fundamental principles enshrined in the Convention.

54. In the present case, the Court notes that no provision of domestic law gives a clear and authoritative indication of the consequences for an individual's right of property when his or her possession is sold by the State to a third party acting in good faith.

More precisely, domestic law does not provide any clear or precise answer to the question whether, or how, an owner thus deprived of his possession can obtain compensation.

Whilst an action for recovery of possession, according to legal theory, appears to render the State liable to pay full compensation, where it has sold the property and is unable to return it (see paragraph 26 above), the principle of unjust enrichment releases a vendor who has been enriched by the sale from any obligation to pay compensation when the enrichment is the result of a legal transaction (in the present case, a sale).

In addition, an action for tortious liability can only be brought where there has been negligence on the part of the person who caused the damage (see paragraph 27 above). In the present case, the conclusion of the Court of Appeal that the sale had been lawful, since the parties had been acting in good faith, thus rules out, in theory, any liability of the State for negligence.

55. To sum up, in cases similar to that of the applicants it is doubtful whether at the material time domestic law would have provided for any compensation. Moreover, the Government did not argue that the applicants had such a possibility under domestic law or that there was any case-law to show that a means of obtaining compensation existed under domestic law as it was construed or applied.

56. The Government contended, however, that Law no. 10/2001 afforded the applicants a right of compensation.

In this connection, the Court observes firstly that, at the time Law no. 10/2001 came into force on 8 February 2001, the applicants had already been deprived of their possession without compensation since June 1999, having also lodged their application with the Court in November 1999.

Secondly, the Court notes that section 1 of Law no. 10/2001 affords a right of restitution or compensation to persons who were unlawfully deprived of their property between 6 March 1945 and 22 December 1989 (see paragraph 23 above). However, the Law contains no specific provision on entitlement to compensation where the unlawfulness of such deprivation had been recognised by a court before the legislation's entry into force, or where the deprivation originated in the sale of property after 22 December 1989, as in the present case.

However, even assuming that Law no. 10/2001 constitutes a statutory basis for a compensation claim, as the Government have argued, the Court observes that section 40 provides that subsequent legislation is to lay down the conditions, amounts and procedures applicable to such claims (see paragraph 23 above). No such law on compensation has been passed to date. Consequently, the Court considers that Law no. 10/2001 does not enable the applicants to obtain compensation for the deprivation in question.

57. It remains to be determined whether a total lack of compensation could be justified in the circumstances of the case.

58. Firstly, no exceptional circumstance was relied upon by the Government to justify the total lack of compensation.

Secondly, the State sold the property despite the fact that an action brought by the applicants, claiming to be the victims of an unlawful nationalisation, was pending against it and that it had recently refused to sell the other flats in the same building. In the Court's view, such an attitude on the part of the State cannot be explained in terms of any legitimate public interest, be it political, social or financial, or by the interests of the community at large. Not only did that attitude give rise to discrimination between the various tenants who wished to acquire their respective flats, it was also capable of undermining the effectiveness of the court which the applicants had requested to protect the title they claimed to have to the property in question.

59. Consequently, in view of the fact that the deprivation in question infringed the fundamental principles of non-discrimination and the rule of law which underlie the Convention, the total lack of compensation caused the applicants to bear a disproportionate and excessive burden in breach of their right to the peaceful enjoyment of their possessions, as guaranteed by Article 1 of Protocol No. 1.

Accordingly, there has been a violation of that Article in the present case.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

A. Length of the proceedings

60. The applicants complained of the length of the proceedings concerning their property, which began on 27 September 1993 and were concluded with final effect by the judgment of 30 June 1999. They considered that such a length was contrary to Article 6 § 1 of the Convention, which provides:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

1. Admissibility

61. The Court observes that the complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It moreover observes that no other ground for declaring it inadmissible has been established and therefore declares it admissible.

2. Merits

(a) Period to be taken into consideration

62. The Court notes that the proceedings began on 27 September 1993, when the case was brought before the Arad Court of First Instance, and ended on 30 June 1999 with the final judgment of the Timişoara Court of Appeal. The proceedings therefore lasted almost six years.

63. However, since the Convention came into force in respect of Romania on 20 June 1994, the period prior to that date falls outside the Court's jurisdiction ratione temporis. The Court can only take into consideration the period of some five years which has elapsed since that date, although it will have regard to the stage reached in the proceedings by that date (see, for example, Humen v. Poland [GC], no. 26614/95, §§ 58-59, 15 October 1999).

(b) Whether the length of the proceedings was reasonable

64. The Government considered that the requirement of expedition under Article 6 § 1 of the Convention had not been disregarded, in view of the fact that the case had been examined by seven courts in succession. In their submission, the case had been of a certain complexity, since it had concerned a nationalised building and a number of questions had therefore had to be studied: the entries in the land register and the interpretation of various expressions used in the relevant legislation, namely “nationalisation with a document of title” and “nationalisation without a document of title”. Moreover, the legislation had been amended during this period and this had made the case even more complex to examine. In this connection, the Government relied on the precedents of Calvelli and Ciglio v. Italy ([GC], no. 32967/96, §§ 65-66, ECHR 2002‑I), and Constandache (cited above), and on the fact that the length of proceedings had been reasonable in each of the seven courts, to show that the period taken into consideration had been reasonable. With regard to the applicants' conduct, they considered that the successive adjournments requested by the parties – including the applicants – to instruct a lawyer, to prepare their defence or to involve the heirs in the proceedings had resulted in the determination of the case being delayed by over one year and eight months.

65. The applicants submitted that the slowness of the proceedings could be explained by the courts' initial refusal to address the merits of the case and by the lack of impartiality and independence of the courts, being under the influence of the authorities. They contended that the delivery of decisions in open court had been adjourned several times. As to their own conduct, they admitted having requested an adjournment, but only because the court had not properly summoned the other party, and since a hearing held in the absence of a party who had not been properly summoned might be declared null and void.

66. The Court reiterates that the reasonableness of the length of proceedings must be assessed in the light of the circumstances of the case and with reference to the criteria enshrined in its case-law, in particular the complexity of the case, the conduct of the applicant and of the relevant authorities and what was at stake for the applicant in the dispute (see, among many other authorities, Frydlender v. France [GC], no. 30979/96, § 43, ECHR 2000‑VII, and Hartman v. the Czech Republic, no. 53341/99, § 73, 10 July 2003).

67. In the Court's view, the present dispute was not particularly complex, since it originated simply in an action for recovery of possession.

68. The Court notes that the action was brought in September 1993 before the Arad Court of First Instance, which took four years to rule on the merits of the case. It did so on 7 June 1997 after initially refusing to deal with the merits. It was precisely because of this delay that the property claimed by the applicants was sold to third parties, so that the applicants were obliged to lodge a further claim for the annulment of the sale.

Moreover, the case file shows that a number of hearings were adjourned because the parties had not been lawfully summoned. Such a defect cannot be imputed to the applicants.

In general terms, and having regard to the evidence before it, the Court considers that the applicants cannot be criticised for any lack of diligence.

69. The above considerations suffice for the Court to conclude that the applicants' case was not heard within a reasonable time.

There has accordingly been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

B. Impartiality and independence of the courts

70. The applicants alleged that the courts had lacked independence and impartiality, claiming that they had been swayed by political discourse at that time and by the personal influence of H.D., a national celebrity.

71. The Government made no comment in this connection.

72. The Court notes that the applicants failed to produce any particulars in support of their allegations. Moreover, it has not found any evidence in the case file that could cast doubt on the impartiality, be it subjective or objective, or independence of the courts that dealt with their case.

73. It follows that this complaint is manifestly ill-founded and must be rejected under Article 35 §§ 3 and 4 of the Convention.

III. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

74. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

75. The applicants pointed out that flat no. 3, which had not been returned to them, was part of a house designed as a single unit. They accordingly considered that the most appropriate manner for the State to provide redress for their pecuniary damage was to return flat no. 3 to them as well, since they had obtained the return of the other flats in the house. The applicants claimed in the alternative, if the State was unable to return the flat, that they should receive compensation amounting to the market value of the property. They indicated that the house was located in Arad town centre, that the flat in question occupied the first floor of the house (260 sq. m) and the basement, and that the basement had been leased to a number of firms and to a political party which was using it as its head office. The applicants provided the Court with a copy of the advertisement that Mr and Mrs D. had published in the local newspaper, proposing to sell the flat for 72,000 euros (EUR). Also taking into account the existing goodwill attached to the business premises, the applicants claimed EUR 150,000 in respect of pecuniary damage.

Moreover, they claimed EUR 50,000 in respect of non-pecuniary damage, for the inconvenience caused to them by the excessive media interest in their dispute, because it involved the celebrity H.D., and for the frustration resulting from the excessive length of their proceedings and from the breach of their right to the peaceful enjoyment of their possession.

76. The Government made no observations under that head.

77. The Court reiterates that a judgment in which it finds a breach imposes on the respondent State a legal obligation under the Convention to put an end to the breach and make reparation for its consequences. If the internal law allows only partial reparation to be made, Article 41 of the Convention gives the Court the power to award compensation to the party injured by the act or omission that has led to the finding of a violation of the Convention. The Court enjoys a certain discretion in the exercise of that power, as the adjective “just” and the phrase “if necessary” attest.

78. Among the matters which the Court takes into account when assessing compensation are pecuniary damage, that is the loss actually suffered as a direct result of the alleged violation, and non-pecuniary damage, that is reparation for the anxiety, inconvenience and uncertainty caused by the violation, and other non-pecuniary loss (see, among other authorities, Ernestina Zullo v. Italy, no. 64897/01, § 25, 10 November 2004).

79. In addition, if one or more heads of damage cannot be calculated precisely or if the distinction between pecuniary and non-pecuniary damage proves difficult, the Court may decide to make a global assessment (see Comingersoll v. Portugal [GC], no. 35382/97, § 29, ECHR 2000‑IV).

80. The Court considers, in the circumstances of the case, that the return of the property in issue, as ordered in the final judgment of the Timişoara Court of Appeal of 30 June 1999, would put the applicants as far as possible in a situation equivalent to the one in which they would have been if there had not been a breach of Article 1 of Protocol No. 1.

81. Failing such restitution by the respondent State within three months from the date on which this judgment becomes final, the Court holds that the respondent State is to pay the applicants, in respect of pecuniary damage, an amount corresponding to the current value of the property.

82. As regards the amount of such compensation, the Court notes that the applicants failed to submit a valuation report for the purposes of determining the value of the flat, and simply indicated the price for which it had been put up for sale in 2002. Moreover, the Government did not make any observations to dispute the applicants' claim.

83. Having regard to the information at its disposal concerning real estate prices on the local market and to the fact that the flat in question is used for commercial purposes, the Court estimates the current market value of the property at EUR 80,000.

However, the Court observes that the applicants failed to submit any particulars concerning the value of the goodwill that had allegedly become attached to the business premises, and accordingly dismisses their claim under that head.

84. Moreover, the Court considers that the events in question entailed serious interference with the applicants' right to the peaceful enjoyment of their possession and to proceedings within a reasonable time, in respect of which the sum of EUR 5,000 would represent fair compensation for the non-pecuniary damage sustained.

B. Costs and expenses

85. The applicants also claimed EUR 2,000 for the costs and expenses they had incurred in the proceedings in the domestic courts and before this Court, broken down as follows: EUR 1,030 for lawyer's fees paid between 1999 and 2003, and EUR 970 for sundry expenses (court costs and fees, telephone, photocopying, notary's fees, etc.).

86. The Government considered that the applicants' claims were excessive.

87. In accordance with the Court's case-law, an award can be made to an applicant in respect of costs and expenses only in so far as they have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, the Court notes that the applicants filed invoices for lawyer's fees paid between 1999 and 2003, for a total amount of EUR 1,030.

As to the other costs, they have only been substantiated in part, as the applicants failed to submit itemised particulars of all the amounts incurred in respect of court fees, postage, telephone calls and the photocopying of all the documents. The Court will therefore determine an amount under that head on an equitable basis.

The Court further notes that the applicants failed to obtain the reimbursement of the expenses that they had incurred in the domestic proceedings, since the domestic courts considered that the application for intervention by the purchasers of flat no. 3 was well-founded and that the costs owed to the applicants accordingly offset the costs that they owed to the D. family.

Having regard to the information in its possession and to the criteria set out above, the Court considers it reasonable to award the aggregate amount of EUR 1,600 to the applicants in respect of costs and expenses.

C. Default interest

88. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1. Declares unanimously the complaints relating to the right of property and to the length of the proceedings admissible, and the remainder of the application inadmissible;

2. Holds by six votes to one that there has been a violation of Article 1 of Protocol No. 1;

3. Holds unanimously that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

4. Holds unanimously

(a) that the respondent State is to return the immovable property belonging to the applicants within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention;

(b) that failing such restitution the respondent State is to pay the applicants, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, plus any tax that may be chargeable:

(i) EUR 80,000 (eighty thousand euros) in respect of pecuniary damage;

(ii) EUR 5,000 (five thousand euros) in respect of non-pecuniary damage;

(iii) EUR 1,600 (one thousand six hundred euros) in respect of costs and expenses;

(c) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

5. Dismisses unanimously the remainder of the applicants' claim for just satisfaction.

Done in French, and notified in writing on 21 July 2005, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Vincent Berger                             Boštjan Zupančič
Registrar                                     President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.