Sejdović protiv Italije

Država na koju se presuda odnosi
Italija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
56581/00
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
01.03.2006
Članovi
6
6-1
6-2
6-3
35
35-1
36
36-2
41
46
46-2
Kršenje
6
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Krivični postupak
(Čl. 6-3) Pravo na odbranu
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35-1) Delotvorni unutrašnji pravni lek
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 46) Obaveznost i izvršenje presuda
(Čl. 46-2) Izvršenje presude
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Republike Italije koju je Sudu podneo državljanin tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, g.Ismet Sejdović (podnosilac predstavke), krajem marta 2000.godine. Podnosilac predstavke se žalio naročito na to da je osuđen u odsustvu te da nije imao priliku da iznese svoju odbranu pred italijanskim sudovima suprotno članu 6 Konvencije.Veće kome je dodeljen predmet je jednoglasno zauzelo stav da je došlo do povrede člana 6 Konvencije. Država je zatražila da predmet bude upućen Velikom veću, a Veliko veće je prihvatilo taj zahtev.

Podnosilac je rođen 1972.godine i živi u Hamburgu. Gospodin S. je početkom septembra 1992.godine ranjen, sa smrtnim ishodom, pucnjem koji je ispaljen na putujuću čergu u Rimu. Policija je uzela izjave od svedoka, a one su ukazivale na to da je za ubistvo odgovoran podnosilac. Obzirom da mu se nije moglo ući u trag proglašen je za „lice u bekstvu“. Dodeljen mu je advokat i on je učestvovao na suđenju. Osuđen je u odsustvu, presuda je deponovana u pisarnici, ali advokat nije uložio žalbu. Nemačka policija je krajem septembra 1999.godine uhapsila podnosioca u Hamburgu, a na osnovu naloga za hapšenje koji je izdalo javno tužilaštvo u Rimu.Nemačke vlasti su odbile zahtev za izručenje na osnovu toga što domaći zakoni države koja traži izručenje ne garantuju sa dovoljno izvesnosti da podnosilac ima mogućnost za ponavljanje postupka. Podnosilac je pušten i nije nikada u Italiji uložio prigovor na izvršenje niti molbu da mu se u Italiji dozvoli žalba van propisanog roka.

NAVODNA POVREDA ČLANA 6 KONVENCIJE
- Pravo na pravičnu raspravu pred sudom.
Opšta načela suđenja in absentia:
- Pravo na učešće u pretresu i pravo na novo suđenje
- Odricanje od prava na pojavljivanje na suđenju
- Pravo lica optuženog za krivično delo da bude obavešteno o optužbama protiv njega
- Zastupanje okrivljenih kojima se sudi in abstencia od strane advokata
Sud smatra da nije pokazano da je podnosilac predstavke imao dovoljno saznanja o postupku koji se vodi protiv njega niti o optužbama protiv njega. Postoji sumnja da li je poštovano pravo podnosioca predstavke da ne mora da dokazuje da nije imao nameru da izbegne suđenje. Ne postoje dokazi koji bi ukazivali da je bio obavešten o mogućnosti da se ponovi rok za žalbu na osuđujuću presudu koja je doneta protiv njega niti o kratkom roku u kojem je mogao da pokuša da iskoristi taj pravni lek. Dakle, došlo je do povrede člana 6 Konvencije.

ČLANOVI 46 I 41 KONVENCIJE
Član 46 – Visoke strane ugovornice preuzimaju obavezu da se povinuju pravnosnažnoj presudi Suda u svakom predmetu u kome su stranke.
Pravnosnažna presuda Suda se dostavlja Komitetu ministara koji nadgleda njeno izvršenje.
Član 41 – pravična naknada oštećenoj stranci.
Sud utvrđuje da samo utvrđivanje povrede predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu za nematerijalnu štetu koju je pretrpeo podnosilac i dosuđije mu određeni iznos na ime sudskih i drugih troškova, a odbacuje preostali deo zahteva za pravično zadovoljenje.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

PREDMET SEJDOVIĆ protiv ITALIJE

(Predstavka br. 56581/00)

PRESUDA

Strazbur

1. mart 2006. godine

Ova presuda je konačna ali može biti predmet redakcijskih izmena.

U predmetu Sejdović protiv Italije, Evropski sud za ljudska prava, zasedajući u Velikom veću koje čine:     

g L. VILDHABER (WILDHABER), Predsednik,.
g. C. L. ROZAKIS,
g. J.-P. KOSTA (COSTA),
Ser NIKOLAS BRACA (NICOLAS BRATZA),
g. B. M. ZUPANČIČ,
g. L. LUKAIDES (LOUCAIDES),
g. C. BIRSAN (BÎRSAN),
g. V. BUTKEVIČ (BUTKEVYCH),
g. V. ZAGREBELSKI (ZAGREBELSKY),
gđa A. MULARONI,
g. S. PAVLOVSKI (PAVLOVSCHI),
g. L. GARLICKI,
gđa E. FIRA-SANDSTROM (FURA-SANDSTRÖM),
gđa R. DŽEGER (JAEGER),
g. E. MAJER (MYJER),
g. S. E. JEBENS,
gđa D. JOČIENE (JOČIENË), sudije, i g. T. L. ERLI (EARLY), zamenik sekretara Velikog veća,

nakon većanja bez prisustva javnosti, 12. oktobra 2005. i 8. februara 2006. godine, izriče sledeću presudu, koja je usvojena poslednjeg pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Ovaj predmet formiran je na osnovu predstavke (br. 56581/00) protiv Republike Italije koju je Sudu na osnovu člana 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podneo državljanin tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, g. Ismet Sejdović (u daljem tekstu: podnosilac predstavke), 22. marta 2000.
  2. Podnosioca predstavke zastupao je g. B. Bartoldi (Bartholdy), advokat iz Vesterštedea (Westerstede), Nemačka. Italijansku vladu (u daljem tekstu: Država) zastupali su njen zastupnik, g. I. M. Bragulja (Braguglia) i kozastupnik, g. F. Krizafuli (Crisafulli).
  3. Podnosilac predstavke žalio se, naročito, na to da je osuđen in absentia te da nije imao priliku da iznese svoju odbranu pred italijanskim sudovima suprotno članu 6 Konvencije.
  4. Predstavka je dodeljena Prvom odeljenju Suda (pravilo 52, st. 1 Poslovnika Suda). Veće tog odeljenja, koje su činili g. C. L. Rozakis, predsednik, g. P. Lorencen (Lorenzen), g. G. Bonelo (Bonello), gđa N. Vajić, gđa S. Botučarova (Botoucharova), g. V. Zagrebelski (Zagrebelsky), gđa E. Štajner (Steiner), sudije, i g. S. Nilsen (Nielsen), tadašnji zamenik sekretara Odeljenja, proglasilo je 11. septembra 2003. predstavku delimično prihvatljivom.
  5. Veće istog odeljenja, koje su činili g. C. L. Rozakis, predsednik, g. P. Lorencen, g. G. Bonelo, g. A. Kovler, g. V. Zagrebelski, gđa E. Štajner, g. K. Hadžijev (Hajiyev), sudije, i g. S. Nilsen, sekretar Odeljenja, donelo je presudu 10. novembra 2004. kojom je jednoglasno zauzet stav da je došlo do povrede člana 6 Konvencije. Veće je takođe smatralo da činjenica da je Sud utvrdio povredu sama po sebi predstavlja dovoljnu i pravičnu naknadu za nematerijalnu štetu koju je pretrpeo podnosilac predstavke, da povreda potiče od sistemskog problema koji postoji u vezi s lošim funkcionisanjem domaćeg zakonodavstva i prakse, kao i da tužena Država treba da, putem odgovarajućih mera, obezbedi da lica koja su osuđena in absentia imaju pravo na novo odlučivanje o meritumu optužbe koja postoji protiv njih od strane suda koji ih je saslušao u skladu sa zahtevima iz člana 6 Konvencije.
  6. Država je 9. februara 2005. zatražila, u skladu sa članom 43 Konvencije i pravilom 73, da predmet bude upućen Velikom veću. Kolegijum Velikog veća prihvatio je taj zahtev 30. marta 2005.
  7. Sastav Velikog veća utvrđen je u skladu s odredbama člana 27, stavovi 2 i 3 Konvencije i pravila 24.
  8. Država je dostavila svoj podnesak, dok podnosilac predstavke to nije učinio, pozivajući se na zapažanja koja je izneo tokom postupka koji se vodio pred većem. Osim toga, od Vlade Slovačke, koja je dobila dozvolu predsednika da interveniše pismenim putem, primljeni su komentari treće strane (čl. 36, st. 2 Konvencije i pravilo 44 st. 2).
  9. Javna rasprava je održana u zgradi Suda u Strazburu, 12. oktobra 2005. (pravilo 59 st. 3).

Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime Države     

g. F. Krizafuli, magistrato,  kozastupnik;

Ministarstvo spoljnih poslova,

(b) u ime podnosioca predstavke   

g. B. Bartoldi, advokat,

gđa U. Viner (Wiener), savetnik.

Sud je saslušao njihovo obraćanje, kao i njihove odgovore na pitanja koja je postavilo nekoliko članova Suda.

ČINJENICE   

I OKOLNOSTI SLUČAJA     

  1. Podnosilac predstavke rođen je 1972. godine i živi u Hamburgu (Nemačka). 
  2. Izvesni g. S. 8. septembra 1992. ranjen je, sa smrtnim posledicama, pucnjem koji je ispaljen na putujuću čergu (campo nomadi) u Rimu. Prve izjave koje je policija uzela od svedoka ukazivale su da je za ubistvo odgovoran podnosilac predstavke. 
  3. Istražni sudija u Rimu naložio je 15. oktobra 1992. da se podnosilac predstavke zadrži u pritvoru do suđenja. Međutim, nalog nije mogao biti sproveden pošto se podnosiocu predstavke nije moglo ući u trag. Zbog toga su italijanske vlasti smatrale da je on namerno želeo da izbegne pravdu i 14. novembra 1992. proglasili su ga za „lice u bekstvu“ (latitante). Podnosilac predstavke identifikovan je kao Cloce (ili Kroce) Sejdović (ili Sajdović), verovatno rođen u Titogradu 5. avgusta 1972, sin Jusufa Sejdovića (ili Sajdovića) i brat Zaima (ili Zaina) Sejdovića (ili Sajdovića).
  4. Pošto italijanske vlasti nisu uspele da stupe u kontakt s podnosiocem predstavke kako bi ga pozvali da izabere svog pravnog zastupnika, dodeljen mu je advokat, koji je obavešten da su njegov klijent i četiri druga lica upućeni na suđenje određenog dana u Porotničkom sudu u Rimu.
  5. Advokat je učestvovao na suđenju, dok je podnosilac predstavke bio odsutan.
  6. U presudi od 2. jula 1996, čiji je tekst deponovan u pisarnici 30. septembra 1996, Porotnički sud u Rimu osudio je podnosioca predstavke za ubistvo i protivzakonito nošenje oružja i izrekao mu kaznu zatvora od dvadeset jedne godine i osam meseci. Jednom od lica koje je bilo optuženo zajedno s podnosiocem predstavke izrečena je, za ista krivična dela, kazna od petnaest godina i osam meseci zatvora, dok su ostala tri lica oslobođena optužbi.
  7. Advokat podnosioca predstavke obavešten je da je presuda Porotničkog suda deponovana u pisarnici. On nije uložio žalbu. Shodno tome, osuđujuća presuda protiv podnosioca predstavke postala je pravosnažna 22. januara 1997.
  8. Nemačka policija je 22. septembra 1999. uhapsila podnosioca predstavke u Hamburgu na osnovu naloga za hapšenje koji je izdalo javno tužilaštvo u Rimu. Ministar pravde Italije je 30. septembra 1999. zatražio izručenje podnosioca predstavke. Dodao je da će podnosilac predstavke, kada bude izručen Italiji, imati pravo da podnese molbu na osnovu člana 175 Zakonika o krivičnom postupku (u daljem tekstu: ZKP) da mu se dozvoli žalba na presudu Porotničkog Suda u Rimu van propisanog roka.
  9. Na zahtev nemačkih vlasti, javno tužilaštvo u Rimu navelo je da se iz dokaza ne vidi da je podnosilac predstavke bio službeno obavešten o optužbama protiv njega. Javno tužilaštvo nije moglo da kaže da li je podnosilac predstavke stupio u kontakt s advokatom koji mu je dodeljen da ga zastupa. U svakom slučaju, zastupnik je prisustvovao suđenju i imao je aktivnu ulogu u vođenju odbrane svog klijenta, pozvavši veliki broj svedoka. Osim toga, Porotnički sud u Rimu jasno je utvrdio krivicu podnosioca predstavke, kojeg su brojni svedoci identifikovali kao ubicu g. S. Po mišljenju javnog tužilaštva, podnosilac predstavke je pobegao odmah nakon smrti g. S. upravo zato da bi izbegao hapšenje i suđenje. Konačno, javno tužilaštvo je konstatovalo: „Lice koje treba da bude izručeno može da traži dozvolu da uloži žalbu na presudu. Međutim, da bi sud odobrio preispitivanje predmeta potrebno je dokazati da je optuženi pogrešno bio smatran za ‘lice u bekstvu’. Ukratko, novo suđenje, čak i u žalbenom postupku (tokom kojeg se mogu podneti novi dokazi), ne odobrava se automatski.“
  10. Nemačke vlasti su 6. decembra 1999. odbile zahtev Italije za izručenje na osnovu toga što domaće zakonodavstvo zemlje koja traži izručenje ne garantuje s dovoljno izvesnosti da podnosilac predstavke ima mogućnost za ponavljanje postupka.
  11. U međuvremenu, podnosilac predstavke je pušten 22. novembra 1999. On nije nikada u Italiji uložio prigovor na izvršenje (incidente d’esecuzione) niti molbu da mu se u Italiji dozvoli žalba van propisanog roka (vidi dole „Relevantno domaće pravo i praksa“).

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

  1. Valjanost osuđujuće presude može se pobijati prigovorom na izvršenje na osnovu člana 670, stav 1 ZKP, čiji relevantni delovi predviđaju:

„Ako sudija koji nadgleda izvršenje utvrdi da je presuda nevažeća ili da nije postala izvršna, [nakon] što je u meritumu [nel merito] procenio da li se poštuju važeće garantije koje ima osuđeni koji se smatra nedostupnim, ... on će obustaviti izvršenje presude i naložiće, tamo gde je to neophodno, da to lice bude pušteno, a nedostaci u uručenju pismena ispravljeni. U takvim slučajevima, rok za žalbu počinje da teče ponovo.“

  1. Član 175 ZKP u stavovima 2 i 3 predviđa mogućnost podnošenja molbe da se dozvoli žalba van propisanog roka. U vreme kada je podnosilac predstavke uhapšen, relevantni delovi te odredbe glasili su:

„U slučaju osude in absentia ..., okrivljeni može tražiti ponavljanje roka koji je ostavljen za žalbu na presudu ako može da dokaže da nije imao stvarno saznanje [effettiva conoscenza] [o njoj] ... [i] pod uslovom da njegov advokat nije već uložio žalbu i da nije postojao nemar s njegove strane ili, u slučaju da je osuđujuća presuda doneta in absentia uručena... njegovom advokatu..., da nije namerno odbio da se upozna s procesnim formalnostima.
Zahtev za ponavljanje roka za žalbu mora biti podnet u roku od deset dana od dana ... kada je optuženi saznao [za presudu], u protivnom biće proglašen neprihvatljivim.“

  1. Kada je zatraženo tumačenje ove odredbe, Kasacioni sud je zauzeo stanovište da se odbijanje molbe da se dozvoli žalba van propisanog roka ne može opravdati pukim nemarom ili odsustvom interesovanja na strani okrivljenog, već naprotiv, da mora da postoji „namerno ponašanje osmišljeno da bi se izbeglo upoznavanje s procesnim formalnostima“ (vidi presudu Prvog odeljenja od 6. marta 2000. (br. 1671) u predmetu Collini i presudu Kasacionog suda br. 5808/1999). Preciznije rečeno, ako je presuda uručena optuženom lično, tada on mora da dokaže da nije znao za presudu i da nije postojao nemar s njegove ili njene strane; međutim, ako je presuda uručena advokatu okrivljenog koji je odsutan, na sudu je da utvrdi da li je okrivljeni namerno izbegavao da se upozna s odgovarajućim formalnim zahtevima (vidi presudu Drugog odeljenja od 29. januara 2003. (br. 18107) u predmetu Bylyshi, gde je Kasacioni sud ukinuo nalog u kojem je Apelacioni sud u Đenovi (Genoa) zauzeo stav da je nemar samo posledica želje da se ne prime informacije, čime se nemarno ponašanje tretira kao namerno, ne navodeći bilo kakve argumente u prilog takvom stavu).
  2. U presudi od 25. novembra 2004. (br. 48738) u predmetu Soldati, Kasacioni sud (Prvo odeljenje) primetio je da se dozvola za podnošenje žalbe van propisanog roka može dati pod dva uslova: ako optuženi nije imao nikakvo znanje o tome da se vodi postupak i ako nije namerno izbegao da se upozna s procesnim formalnostima. Na osuđenom je da dokaže da ispunjava prvi uslov, dok teret dokazivanja u pogledu drugog uslova leži na „predstavniku tužilaštva ili na sudu“. Shodno tome, nedostatak dokaza u vezi s drugim uslovom može samo da ide u prilog okrivljenom. Kasacioni sud je shodno tome zauzeo stav da pre nego što okrivljenog proglase za „lice u bekstvu“, nadležni organi ne samo da treba da ih traže na način koji odgovara okolnostima slučaja već treba da utvrde da li je okrivljeni namerno izbegao da se povinuje nekoj meri koju je odredio sud, kao što je mera koja podrazumeva lišavanje slobode (vidi presudu Prvog odeljenja od 23. februara 2005. (br. 6987) u predmetu Flordelis i Pagnanelli).
  3. Parlament je 22. aprila 2005. usvojio Zakon br. 60/2005, kojim je Uredba br. 17 od 21. februara 2005. postala zakon. Zakon br. 60/2005 objavljen je u Službenom listu (Gazzetta ufficiale) br. 94 od 23. aprila 2005. Stupio je na snagu sledećeg dana.
  4. Zakonom br. 60/2005 izmenjen je i dopunjen član 175 ZKP. Nova verzija stava 2 glasi:

„U slučaju osuđujuće presude donete in absentia ... rok za žalbu na presudu ponavlja se, na osnovu molbe okrivljenog, osim ako je imao stvarno saznanje [effettiva conoscenza] o postupku koji se vodi [protiv njega] ili o presudi [provvedimento] i ako je namerno odbio da se pojavi pred sudom ili da uloži žalbu na presudu. Sudski organi će izvršiti sve neophodne provere u tom smislu.“

  1. Zakonom br. 60/2005 dodat je i stav 2 bis u član 175 ZKP, koji glasi:

„Molba iz gore navedenog stava 2 mora biti podneta u roku od trideset dana od dana kada okrivljeni dobije stvarno saznanje o presudi, u protivnom se proglašava neprihvatljivom. U slučaju izručenja iz druge zemlje, rok za podnošenje takve molbe počinje da teče od trenutka predaje okrivljenog [italijanskim vlastima] ...“

III. PREPORUKA R(2000)2 KOMITETA MINISTARA

  1. U Preporuci R(2000)2 o preispitivanju ili ponavljanju izvesnih postupaka pred domaćim sudovima po donošenju presuda od strane Evropskog suda za ljudska prava, Komitet ministara Saveta Evrope podstakao je strane ugovornice „da ispitaju svoje unutrašnje pravne sisteme kako bi se obezbedilo postojanje adekvatnih mogućnosti za preispitivanje predmeta, uključujući i ponavljanje postupka, u slučajevima gde je Sud utvrdio da postoji povreda Konvencije, a naročito kada: (i) oštećeni i dalje trpi veoma ozbiljne negativne posledice zbog ishoda dotične domaće odluke, a koje nisu na adekvatan način otklonjene putem pravične naknade i koje se ne mogu ispraviti izuzev putem preispitivanja ili ponavljanja postupka i kada (ii) presuda Suda navodi na zaključak (a) da je pobijana domaća odluka po svojoj suštini suprotna Konvenciji ili (b) da je utvrđena povreda zasnovana na greškama ili nedostacima u postupku koji su toliko teški da dovode u ozbiljnu sumnju ishod postupka pred domaćim sudovima povodom kojeg se ulaže žalba“.

PRAVO

I. PRETHODNI PRIGOVOR DRŽAVE

  1. Prigovor Države odnosi se, pre svega, na to da domaći pravni lekovi nisu iscrpeni pošto podnosilac predstavke nije iskoristio pravne lekove predviđene članovima 175 i 670 ZKP.

A. Odluka veća

  1. U svojoj odluci o prihvatljivosti predstavke od 11. septembra 2003, veće je odbacilo prigovor Države da podnosilac predstavke nije iskoristio pravni lek iz člana 175 ZKP, smatrajući da bi u konkretnim okolnostima ovog predmeta, izgledi za uspeh molbe da se dozvoli žalba van propisanog roka bili mali i da postoje objektivne prepreke da podnosilac predstavke iskoristi taj pravni lek.

B. Podnesci stranaka

I. Država

  1. Država je navela da prema italijanskom pravu, licima koja su osuđena in absentia stoje na raspolaganju dva pravna leka. Prvo, mogu da ulože prigovor na izvršenje u skladu sa članom 670 ZKP radi pobijanja postojanja ili važenja presude. Ovaj pravni lek ne zastareva; međutim, obavezno mora postojati neka nepravilnost u postupku zbog koje bi se presuda mogla poništiti. Takva nepravilnost bi mogla da se odnosi, naročito, na povredu pravila o uručenju pismena, ili još preciznije, na nepoštovanje garantija koje se daju okrivljenima za koje se smatra da su nedostupni. Ako se prigovor proglasi prihvatljivim, sud mora da obustavi izvršenje presude. Ako se prigovor usvoji, ponavlja se zakonski rok za podnošenje žalbe na presudu. Podnosilac predstavke je mogao da iskoristi ovaj pravni lek da je pokazao da je policija bila nemarna u svojoj potrazi ili da nisu poštovane garantije koje se daju okrivljenima za koje se smatra da su nedostupni.
  2. Država je dalje konstatovala da i u slučaju da prigovor na izvršenje bude odbačen, sud i dalje mora da razmatra molbu da se dozvoli žalba van propisanog roka koju lica osuđena in absentia imaju pravo da podnesu posebno ili zajedno s prigovorom. Ako se takva molba odobri, rok za žalbu se ponavlja, a okrivljeni ima priliku da sudu koji je nadležan za odlučivanje o činjeničnom stanju i pravnim pitanjima – lično ili preko advokata – predoči argumente kojima potkrepljuje svoj slučaj. Za razliku od prigovora na izvršenje, za molbu da se dozvoli žalba van propisanog roka nije potrebno da postoji bilo kakva formalna ili materijalna nepravilnost u postupku, naročito ne u vezi s potragom i uručenjem pismena.
  3. Država je navela da je pravni lek predviđen članom 175 ZKP, koji je bio na snazi u kritičnom trenutku, bio delotvoran i pristupačan pošto je bio namenjen upravo slučajevima kada optuženi tvrde da nisu bili upoznati s tim da su osuđeni. Istina je da molba da se dozvoli žalba van propisanog roka mora da se podnese u roku od deset dana. Međutim, taj rok, koji nije svojstven samo italijanskom pravu, bio je dovoljan da omogući licima protiv kojih se vodi postupak da ostvare svoje pravo na odbranu, s obzirom da je njegov početak određen kao trenutak u kojem takva lica dobiju „stvarno saznanje o odluci“ (kako je Kasacioni sud zauzeo stav 3. jula 1990. u predmetu Rizzo). Osim toga, vremenski rok nije se odnosio na podnošenje žalbe kao takve, već samo na podnošenje molbe da se dozvoli žalba van propisanog roka, što je daleko manje složen proces.
  4. Iako je činjenica da podnosilac predstavke nije italijanski državljanin, uz jezičke i kulturne poteškoće, mogla da oteža ispunjenje proceduralnih uslova u ostavljenom roku, ne može se očekivati da svi rokovi koji su predviđeni domaćim zakonima budu fleksibilni kako bi se prilagodili beskonačnom mnoštvu činjeničnih okolnosti u kojima se okrivljeni mogu naći.
  5. Država je dalje istakla da se, u skladu s praksom Suda, ne može pretpostaviti da su okrivljeni imali nameru da izbegnu suđenje kada postoje očigledni nedostaci u naporima da budu nađeni. Okrivljeni bi takođe trebalo da imaju mogućnost da pobijaju svaku pretpostavku u tom smislu, pri čemu ih ne treba bezrazložno opstruirati ili im nametati prekomeran teret dokazivanja. Sistem koji je predviđen članom 175 ZKP ispunio je te uslove.
  6. Iz gramatičke analize stava 2, člana 175 (koji je bio na snazi pre reforme iz 2005) sledi, što je potkrepljeno i sudskom praksom Kasacionog suda koju je država predočila Sudu (vidi gore stavove 23 i 24), da su lica koja podnose molbu da se dozvoli žalba van propisanog roka morala da dokažu samo da nisu imala stvarno saznanje o tome da su osuđena. Dokaze u prilog tome bilo je veoma jednostavno naći pošto je u većini slučajeva to proizilazilo iz konkretnog načina na koji je osuđujuća presuda uručena. Bilo je dovoljno da podnosioci molbe navedu – bez obaveze da dostave dokaze – razloge zašto nisu bili obavešteni o presudi na vreme kako bi mogli uložiti žalbu. Činjenica da su eventualno mogli biti svesni ostalih procesnih formalnosti, ili da su razlozi koje su oni naveli mogli nastati zbog nedostatka revnosti s njihove strane, nije značila da je molbu trebalo odbaciti. Zaista, rok za žalbu mogao je da se ponovi čak i kada svojom krivicom nisu bili upoznati s tim da postoji presuda. U takvim slučajevima dozvola za podnošenje žalbe van propisanog roka nije davana samo ukoliko je njihov zastupnik već podneo žalbu (izuzetak koji nije relevantan za ovaj predmet).
  7. Odgovarajući na navode osuđenog, organi tužilaštva morali su da dostave dokaze (radi njihove ocene od strane sudova) da je lice bilo u bekstvu i da je stoga svesno i namerno izbeglo uručenje odgovarajućih pismena. Drugim rečima, da bi molba da se dozvoli žalba van propisanog roka bila odbijena, morali su da pokažu da, ukoliko je presuda uručena advokatu okrivljenog, neznanje okrivljenog nije bilo samo rezultat nemara već i namere. Da bi dokazalo namernu grešku na strani okrivljenog, tužilaštvo nije moglo da se osloni samo na pretpostavke.

2. Podnosilac predstavke

  1. Podnosilac predstavke osporio je argumente Države. Naveo je da nije dobio nikakvu priliku za ponavljanje postupka i da nije bio obavešten o postojanju domaćeg pravnog leka. Takođe nije bio upoznat s tim da je smatran za „lice u bekstvu“ niti da se protiv njega vodi krivični postupak.
  2. Podnosilac predstavke je naveo da nikada nije dobio nikakvo saznanje o presudi Porotničkog suda u Rimu. Presuda mu nikada nije bila uručena, pošto je u vreme hapšenja u Nemačkoj bio samo lice protiv kojeg je izdat međunarodni nalog za hapšenje u kojem je naznačeno da je osuđen na dvadeset jednu godinu i osam meseci zatvora. Bilo mu je, osim toga, nemoguće da dokaže da nije bio upoznat sa činjenicama iz predmeta ili da se protiv njega vodi postupak.

C. Ocena Suda

  1. Sud primećuje da se prigovor Države da nisu iscrpeni domaći pravni lekovi zasniva na dva elementa, naime na propustu podnosioca predstavke da iskoristi pravne lekove predviđene članovima 670 i 175 ZKP.
  2. U meri u kojoj je Država citirala prvu od ovih odredaba, Sud ponavlja da na osnovu pravila 55 Poslovnika Suda, svaki prigovor na prihvatljivost mora da stavi ugovorna strana protiv koje je podneta predstavka u svojoj pismenoj ili usmenoj napomeni o prihvatljivosti predstavke (vidi predmet and T. v. Finland [GC], br. 25702/94, st. 145, CEDH 2001-VII, i predmet N. C. v. Italy [GC], br. 24952/94, st. 44, ECHR 2002-X). Međutim, u svojim pismenim zapažanjima o prihvatljivosti predstavke Država nije navela da je podnosilac predstavke mogao da iskoristi pravni lek iz člana 670 ZKP. Štaviše, Sud ne može da razluči bilo kakve izuzetne okolnosti koje bi mogle da oslobode Državu obaveze da svoj prethodni prigovor uloži pre nego što je veće donelo odluku o prihvatljivosti predstavke 11. septembra 2003. (vidi Prokopovich v. Russia, br. 58255/00, st. 29, 18. novembar 2004).
  3. Shodno tome, Državi je onemogućeno da u ovoj fazi postupka podnese prethodni prigovor zbog propusta da se iskoristi unutrašnji pravni lek iz člana 670 ZKP (vidi, mutatis mutandis, predmet Bracci v. Italy, br. 36822/02, st. 35–37, 13. oktobar 2005). Iz toga sledi da se prethodni prigovor Države mora odbaciti u delu koji se odnosi na propust da se uloži prigovor na izvršenje.
  4. Što se tiče pravnog leka koji je predviđen članom 175 ZKP, Sud ponavlja da je svrha pravila da se moraju iskoristiti svi unutrašnji pravni lekovi u tome da se stranama ugovornicama pruži prilika da spreče ili isprave povrede koje se izjavljuju protiv njih pre nego što se ove optužbe podnesu Sudu (vidi, među mnogim drugim izvorima, predmet Selmouni v. France [GC], br. 25803/94, st. 74, ECHR 1999-V, i predmet Remli v. France, 23. april 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-II, str. 571, st. 33). Ovo pravilo zasnovano je na pretpostavci, koja se ogleda u članu 13 Konvencije – s kojim je blisko povezana – da postoji delotvoran pravni lek u pogledu navodne povrede u domaćem sistemu (vidi predmet Kudła v. Poland [GC], br. 30210/96, st. 152, ECHR 2000-XI). Važan aspekt ovog načela tako postaje činjenica da mehanizam zaštite koji se uspostavlja Konvencijom dopunjava nacionalne sisteme kojima se štite ljudska prava (vidi predmet Akdivar and Others v. Turkey, presuda od 16. septembra 1996, Reports 1996-IV, str. 1210, st. 65).
  5. U kontekstu mehanizma za zaštitu ljudskih prava, pravilo da se moraju iskoristiti svi unutrašnji pravni lekovi mora se primenjivati uz izvestan stepen fleksibilnosti i bez preteranog formalizma. Istovremeno, potrebno je u načelu da žalbe koje se nameravaju naknadno podneti na međunarodnom nivou budu prethodno iznete pred tim istim sudovima, barem po sadržini i u skladu s formalnim zahtevima i rokovima koji su predviđeni unutrašnjim pravom (vidi, među mnogim drugim izvorima, predmet Azinas v. Cyprus [GC], br. 56679/00, st. 38, ECHR 2004-III i predmet Fressoz and Roire v. France [GC], br. 29183/95, st. 37, ECHR 1999-I).
  6. Međutim, obaveza iz člana 35 leži samo u tome da podnosilac predstavke treba da ima normalan pristup pravnim lekovima koji će verovatno biti delotvorni, adekvatni i pristupačni (vidi predmet Sofri and Others v. Italy (dec.), br. 37235/97, ECHR 2003-VIII). Naročito, jedini pravni lekovi koji se prema Konvenciji moraju iscrpsti su oni koji se odnose na navodne povrede, a da su pritom raspoloživi i dovoljni. Postojanje takvih pravnih lekova mora biti dovoljno izvesno ne samo u teoriji već i u praksi, dok im u suprotnom nedostaju potrebna pristupačnost i delotvornost (vidi predmet Dalia v. France, presuda od 19. februara 1998, Reports 1998-I, str. 87–88, st. 38). Osim toga, prema „opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava“, mogu postojati posebne okolnosti koje oslobađaju podnosioca predstavke obaveze da iscrpi unutrašnje pravne lekove koji mu stoje na raspolaganju (vidi predmet Aksoy v. Turkey, presuda od 18. decembra 1996, Reports 1996-VI, str. 2276, st. 52). Međutim, postojanje puke sumnje u izglede za uspeh određenog pravnog leka koji nije očigledno uzaludan ne predstavlja valjan razlog za propust da se iskoriste unutrašnji pravni lekovi (vidi predmet Sardinas Albov. Italy (dec.), br. 56271/00, ECHR 2004-I, i predmet Brusco v. Italy (dec.), br. 69789/01, ECHR 2001-IX).
  7. Konačno, član 35 stav 1 Konvencije predviđa raspoređivanje tereta dokazivanja. Obaveza je Države koja tvrdi da pravni lekovi nisu iscrpljeni da uveri Sud da je pravni lek bio delotvoran i na raspolaganju u teoriji i u praksi u odgovarajućem trenutku, tj. da je bio pristupačan, da je mogao da obezbedi pravno zadovoljenje u pogledu pritužbi podnosioca predstavke i da je imao osnovane izglede na uspeh (vidi predmet Akdivar and Others, gore naveden, str. 1211, st. 68).
  8. Što se tiče ovog predmeta, Sud primećuje da ako je molba na osnovu člana 175 ZKP da se dozvoli žalba van propisanog roka usvojena, rok za žalbu se ponavlja, tako da se licima koja su u prvom stepenu osuđena in absentia daje mogućnost da potkrepe osnove svoje žalbe u svetlu obrazloženja presude koja je doneta protiv njih, kao i da tokom žalbenog postupka iznesu činjenične i pravne argumente koje smatraju neophodnim za svoju odbranu. Međutim, u konkretnim okolnostima ovog predmeta, u kojem je presuda koja je doneta in absentia uručena zvanično postavljenom advokatu podnosioca predstavke, takva molba mogla je biti usvojena samo ako su bila ispunjena dva uslova: ako je osuđeni mogao da dokaže da nije imao stvarno saznanje o postojanju presude i ako nije namerno odbio da se upozna s procesnim formalnostima.
  9. Mada je podnosilac predstavke mogao da dokaže da ispunjava prvi od ova dva uslova jednostavno zato što osuđujuća presuda nije bila uručena njemu lično pre dana pravosnažnosti, situacija u pogledu drugog uslova je drugačija. Podnosilac predstavke je postao nedostupan odmah posle ubistva g. S., do kojeg je došlo u prisustvu očevidaca koji su ga optužili da je odgovoran za to ubistvo, što je moglo da navede italijanske vlasti na zaključak da je namerno pokušao da izbegne suđenje.
  10. Država je pokušala da pokaže pred Sudom, na osnovu gramatičke analize teksta člana 175, stav 2 ZKP koji je bio na snazi u vreme kada je podnosilac predstavke uhapšen, da teret dokazivanja u vezi s drugim uslovom ne leži na osuđenom. Država je tvrdila da, naprotiv, tužilaštvo treba da obezbedi dokaz, ako postoji, iz kojeg se može zaključiti da je optuženi svojevoljno odbio da se upozna s optužbama i presudom. Međutim, čini se da napomena javnog tužilaštva u Rimu opovrgava takvo tumačenje, a ona glasi: „da bi sud odobrio preispitivanje predmeta potrebno je dokazati da je optuženi pogrešno bio smatran za ‘lice u bekstvu’“ (vidi stav 18 gore).
  11. Država je, istina, dostavila Velikom veću domaću sudsku praksu kojom se njeno tumačenje potvrđuje. Međutim, treba napomenuti da se samo u presudi Prvog odeljenja Kasacionog suda u predmetu Soldati eksplicitno navodi na koji način treba da bude raspoređen teret dokazivanja u situaciji koja je slična onoj u kojoj se nalazi podnosilac predstavke. Ta presuda, u kojoj se ne navodi nijedan precedent u vezi s ovim pitanjem, nije bila doneta sve do 25. novembra 2004, odnosno više od pet godina nakon što je podnosilac predstavke uhapšen u Nemačkoj (vidi gore stavove 17 i 24). Stoga može biti nedoumice u pogledu toga koje pravilo bi se primenjivalo u trenutku kada je, kako je izneto, podnosilac predstavke trebalo da iskoristi pravni lek predviđen članom 175 ZKP.
  12. Sud smatra da neizvesnost u pogledu raspoređivanja tereta dokazivanja u slučaju drugog uslova predstavlja faktor koji treba uzeti u obzir prilikom ocene delotvornosti pravnog leka na koji se Država pozivala. U ovom predmetu, Sud nije uveren, što je posledica navedene neizvesnosti u vezi s teretom dokazivanja, da podnosilac predstavke ne bi naišao na ozbiljne teškoće da pruži ubedljiva objašnjenja, kada bi to od njega zatražio sud ili kada bi ga na to pozvalo tužilaštvo, zašto je, ubrzo nakon ubistva g. S. otišao od kuće ne ostavivši adresu za kontakt i otputovao u Nemačku.
  13. Iz ovoga sledi da bi u konkretnim okolnostima ovog predmeta molba da se dozvoli žalba van propisanog roka imala malo izgleda da uspe.
  14. Sud smatra svrsishodnim da pored toga ispita da li je dotični pravni lek bio u praksi pristupačan podnosiocu predstavke. S tim u vezi Sud konstatuje da je podnosilac predstavke uhapšen u Nemačkoj 22. septembra 1999, nešto malo više od sedam godina posle ubistva g. S. (vidi gore stavove 11 i 17). Sud nalazi da je razumno smatrati da je podnosilac predstavke, tokom pritvora u očekivanju izručenja, bio obavešten o razlozima za lišavanje slobode, i naročito o osuđujućoj presudi koja je protiv njega doneta u Italiji. Pored toga, 22. marta 2000, šest meseci posle hapšenja, podnosilac predstavke je preko svog advokata podneo predstavku Sudu u Strazburu, u kojoj se žalio da je osuđen in absentia. Njegov advokat je predočio Sudu izvode iz presude Porotničkog suda u Rimu od 2. jula 1996.
  15. Iz ovoga sledi da se moglo smatrati da je podnosilac predstavke stekao „stvarno saznanje o presudi“ ubrzo posle hapšenja u Nemačkoj, kao i da je od tog trenutka, u skladu sa stavom 3 člana 175 ZKP, imao samo deset dana da podnese molbu da se dozvoli žalba van propisanog roka. Ne postoje dokazi koji ukazuju na to da je on bio obavešten o mogućnosti da se ponovi rok za žalbu na osuđujuću presudu, koja je postala pravosnažna, niti o kratkom vremenskom periodu koji ima na raspolaganju da primeni takav pravni lek. Sud ne bi trebalo da prenebregne ni teškoće na koje bi pritvoreno lice u stranoj zemlji verovatno naišlo pri pokušaju da brzo stupi u kontakt s advokatom koji poznaje italijansko pravo kako bi se raspitao o zakonskom postupku za odobravanje ponavljanja postupka, dok istovremeno svom advokatu daje precizan pregled činjenica i detaljne instrukcije.
  16. U konačnoj analizi, Sud smatra da bi u ovom predmetu pravni lek na koji se Država poziva sigurno bio neuspešan i da su postojale objektivne prepreke da ga podnosilac predstavke iskoristi. Sud stoga nalazi da su postojale posebne okolnosti koje podnosioca predstavke oslobađaju obaveze da iskoristi pravni lek koji je predviđen u članu 175, stav 2 ZKP.

Iz ovoga sledi da se isto tako mora odbaciti i drugi deo prethodnog prigovora Države, koji se tiče nepodnošenja molbe da se dozvoli žalba van propisanog roka.

 

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 6 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke žalio se da je osuđen in absentia bez mogućnosti da iznese svoju odbranu pred italijanskim sudovima. Pozvao se na član 6 Konvencije, čije relevantni delovi predviđaju:

„„1. Svako, tokom odlučivanja o ... krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu ... raspravu ... pred ... sudom ...
 2. Svako ko je optužen za krivično delo mora se smatrati nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona.
 3. Svako ko je optužen za krivično delo ima sledeća minimalna prava:
(a) da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razume, bude obavešten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
(b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane;
(c) da se brani lično ili putem branioca koga sam izabere ili, ako nema dovoljno sredstava da plati za pravnu pomoć, besplatno dobije branioca po službenoj dužnosti kada interesi pravde to zahtevaju;
(d) da ispituje svedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se obezbedi prisustvo i saslušanje svedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za one koji svedoče protiv njega;
(e) da dobije besplatnu pomoć prevodioca ako ne razume ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.“


A. Presuda veća

  1. Veće je utvrdilo povredu člana 6 Konvencije. Sud je smatrao da se ne može reći da se podnosilac predstavke, koji nikada nije zvanično obavešten o postupku koji se vodi protiv njega, nedvosmisleno odrekao prava da se pojavi na svom suđenju. Osim toga, unutrašnje zakonodavstvo mu nije pružilo s dovoljno izvesnosti mogućnost da se pojavi na novom suđenju. Ta mogućnost zavisila je od podnošenja dokaza od strane organa tužilaštva ili osuđenog u vezi s okolnostima u kojima je bio proglašen za lice u bekstvu, i nije ispunjavala uslove iz člana 6 Konvencije.

B. Podnesci stranaka

1. Država

  1. Država je primetila da je Sud našao povredu člana 6 Konvencije u predmetima gde je nepojavljivanje okrivljenog na suđenju bilo regulisano prethodnim Zakonikom o krivičnom postupku (naveli su predmete Colozza v. Italy, presuda od 12. februara 1985, Serija A br. 89; v. Italy, presuda od 12. oktobra 1992, Serija A br. 245-C; i F.C.B. v. Italy, presuda od 28. avgusta 1991, Serija A br. 208-B). Nova pravila postupka koja su naknadno uvedena, kao i posebne okolnosti predmeta g. Sejdovića, kako su tvrdili, odvajali su ga od onih predmeta u kojima je bilo razloga da se sumnja da su podnosioci predstavke namerno hteli da izbegnu pravdu ili da su imali mogućnost da učestvuju u suđenju ili onih u kojima je bilo osnova da se smatra da su nadležni organi bili nemarni prilikom utvrđivanja gde se optuženi nalazi.
  2. Prema prethodnom sistemu, okrivljeni koji je bio nedostupan smatrao se za lice u bekstvu, te ako je obaveštenje bilo uručeno u propisnoj formi nije postojala mogućnost za žalbu van propisanog roka. Međutim, prema sistemu koji je uveden novim ZKP-om, nadležni organi moraju da sprovedu temeljnu potragu za optuženim u svakoj fazi postupka, a rok za izjavljivanje žalbe može da se ponovi čak i kada nije bilo nikakvih nepravilnosti prilikom obaveštavanja.
  3. U ovom predmetu, obaveštenje o procesnim formalnostima uručeno je advokatu podnosioca predstavke jer se smatralo da je podnosilac predstavke „lice u bekstvu“ (latitante). Pre nego što su ga proglasili za takvog, nadležni organi su ga tražili u putujućim čergama gde se mislilo da živi.
  4. Prema podnesku Države, konkretne okolnosti ovog predmeta pokazale su da je podnosilac predstavke namerno pokušao da izbegne suđenje. U prilog tom zaključku ide veći broj faktora: podnosilac predstavke bio je u delikatnom položaju i očigledno je bilo u njegovom interesu da se ne pojavi na suđenju; nije ponudio nijedan uverljiv razlog zašto se, odmah posle ubistva za koje je bio odgovoran prema rečima očevidaca, iznenada preselio sa svog uobičajenog mesta stanovanja ne ostavivši neku adresu niti najmanji trag o tome gde se nalazi; a pre hapšenja od strane nemačke policije, nikada nije sam istupio i nikada nije tražio ponavljanje postupka.
  5. Iz presude u predmetu Medenica v. Switzerland (br. 20491/92, ECHR 2001-VI) proizilazi da namera da se izbegne suđenje ukida pravo lica osuđenog in absentia na novo suđenje na osnovu Konvencije. S tim u vezi, Država je istakla da je Sud potvrdio stanovište švajcarskih vlasti da je suđenje in absentia Medenici bilo zakonito, te da ponavljanje postupka nije bilo potrebno jer je on sam bio kriv za sprečenost da se pojavi, a nije pružio nijedno valjano opravdanje za svoj izostanak. Osim toga, pretpostavka da je okrivljeni pokušao da izbegne pravdu nije neoboriva. Osuđena lica uvek mogu da pruže objašnjenja tvrdeći da ni u jednom trenutku nisu bila svesna postupka i da shodno tome nisu imala nameru da uteknu, ili pozivajući se na opravdanu sprečenost. U takvim slučajevima, na tužilaštvu je da pokuša da dokaže suprotno, tamo gde je to potrebno, a na sudskim organima da ocene relevantnost objašnjenja koja daje osuđeni.
  6. Istina, za razliku od podnosioca predstavke, g. Medenica je bio zvanično obavešten o postupku koji se vodi protiv njega i o datumu suđenja. Veće je iz toga izvelo zaključak da se ne može reći da je podnosilac predstavke imao nameru da izbegne suđenje. Zaključak veća zasnivao se na predmetima i F.C.B. vs. Italy, u kojima je Sud odbio da prida bilo kakvu važnost posrednom saznanju koje su podnosioci predstavke imali ili su mogli imati o postupku koji se vodio protiv njih, kao i o datumu njihovog suđenja. Mada su preterani formalizam i strogost Suda u dva gore navedena predmeta bili razumljivi s obzirom na važeće zakonodavstvo u Italiji u kritično vreme, oni danas nisu prihvatljivi.
  7. Kao što je poznato, čisto formalno obaveštenje (kao u ovom predmetu, gde su odgovarajuća pismena uručivana zvanično postavljenom advokatu) ne može da dovede do neoborive zakonske pretpostavke da je optuženi bio upoznat s postupkom. Međutim, pretpostavka u suprotnom smislu podjednako je neopravdana. To bi predstavljalo negiranje činjenice da bi optuženi mogao biti upoznat s postupkom ako postoji dokaz da je kriv i da je pobegao (na primer, kada kriminalci pobegnu od policajaca koji ih jure odmah po izvršenju krivičnog dela ili kada okrivljeni dostave pismenu izjavu u kojoj priznaju svoju krivicu, svoje nepoštovanje prema žrtvama i svoju nameru da ostanu nedostupni). Prema podnesku Države, sama činjenica da podnosilac predstavke nije bio obavešten o osuđujućoj presudi ne predstavlja sama po sebi dovoljan dokaz da je postupao u dobroj veri; neophodno je obezbediti dodatne dokaze o nemaru na strani nadležnih organa.
  8. Stoga bi bilo preporučljivo, tvrdili su, da se usvoji uravnoteženiji, zdravorazumski pristup koji se sastoji u pretpostavci – makar i provizorno – da je optuženi pobegao ako konkretne okolnosti predmeta opravdavaju takav zaključak, pri čemu se uzimaju u obzir logika i uobičajeno iskustvo, kao i u nastojanju da se ovo potkrepi konkretnim dokazima. Naročito, nije u suprotnosti s pretpostavkom nevinosti pretpostaviti da su optuženi za krivično delo pobegli ako se pokaže da je nemoguće utvrditi gde se nalaze odmah posle izvršenja tog krivičnog dela. Takva pretpostavka se još više potvrđuje, ako se njihova krivica naknadno utvrdi na osnovu dokaza koji su izvedeni na suđenju i ako ne daju odgovarajuće objašnjenje zbog čega su napustili kućnu adresu. Upravo to se dogodilo u predmetu podnosioca predstavke, u kojem je Porotni sud u Rimu brižljivo utvrdio činjenice, zasnivajući svoje nalaze na izjavama nekoliko očevidaca.
  9. Ako bi se potvrdilo da osuđeni imaju „bezuslovno“ pravo na novo suđenje „u svim slučajevima“ kada nisu bili zvanično obavešteni o optužbama i danu kada će se održati pretres, državi bi bila uskraćena mogućnost da izvede dokaze o jednostavnoj činjenici: saznanju da je krivično gonjenje preduzeto. To bi, međutim, bilo suprotno svrsi svih sudskih postupaka – a to je da se utvrdi istina – i značilo bi da je pravda uskraćena ili da je žrtvama prouzrokovana dodatna patnja. Javile bi se i paradoksalne posledice: okrivljeni koji su brži i veštiji da pobegnu bili bi u prednosti u odnosu na one koji su zatečeni prvim pozivom na sud. Kada bi bilo tako, samo bi optuženi imali pravo da preispituju valjanost svog suđenja, a krivci bi bili u povoljnijem položaju od nevinih. Osim toga, lica koja su svesno pokušala da izbegnu suđenje mogla bi da zahtevaju pravo „koje po logici i svakom osećaju pravde ne bi trebalo da imaju“: pravo da zatrpavaju sudove slučajevima i da uznemiravaju žrtve i svedoke u kasnijoj fazi.
  10. Država je izjavila da ne treba zaboraviti ni da je u predmetima Poitrimol v. France (presuda od 23. novembra 1993, Serija A br. 277-A), i Lala and Pelladoah v. the Netherlands (presude od 22. septembra 1994, Serija A br. 297-A i 297-B) Sud povezao pravo na pojavljivanje pred sudom s odgovarajućom dužnošću. Dakle, prihvatio je da se neopravdani izostanci mogu destimulisati i da države imaju pravo da na okrivljene stave teret obaveze da opravdaju svoj izostanak, a da zatim cene valjanost takvih obrazloženja. U navedenim predmetima Sud je istina zauzeo stanovište da su sankcije koje su uvedene okrivljenima (nemogućnost da ih zastupa advokat) bile neproporcionalne; međutim, implicitno je prihvatio da član 6 ne bi bio prekršen da se ograničenjima prava okrivljenih u odsustvu postigla pravična ravnoteža.
  11. U navedenim predmetima, Sud je takođe stavio naglasak na odbranu koju je vodio advokat. Naročito je zauzeo stav da „presudna“ važnost da optuženi imaju odbranu, treba da prevagne nad „ogromnoj“ važnosti njihovog pojavljivanja na suđenju. Aktivno prisustvo branioca bilo je dakle dovoljno da se uspostavi ravnoteža između opravdane reakcije države na neopravdani izostanak okrivljenog i poštovanja prava predviđenih članom 6 Konvencije.
  12. U ovom predmetu, pred Porotničkim sudom u Rimu, podnosioca predstavke zastupao je zvanično postavljen advokat, koji je vodio odbranu efikasno i adekvatno i pozvao niz svedoka. Isti zastupnik zastupao je i ostale okrivljene u istom postupku, od kojih su neki bili oslobođeni.
  13. U svakom slučaju, Država je izjavila da je italijansko pravo dalo podnosiocu predstavke istinsku mogućnost da se pojavi na novom suđenju. S tim u vezi bila su moguća dva različita scenarija. Da obaveštenje nije uručeno u skladu s formalnim zahtevima, postupak bi bio ništavan i nevažeći, a time bi presuda postala neizvršna, na osnovu članova 179 i 670 ZKP.
  14. Da je poziv, međutim, bio uručen u skladu s domaćim zakonodavstvom, kao što je učinjeno u ovom slučaju, važio bi član 175 ZKP. S tim u vezi, Država je ponovila zapažanja u vezi sa svojim prethodnim prigovorom (vidi gore stavove od 32 do 37) i istakla da podnosilac predstavke pripada grupi stanovništva koja tradicionalno ima nomadsku kulturu, čime bi se moglo objasniti zašto nije bio prisutan na svojoj kućnoj adresi.
  15. Prema podnesku Države, sistem predviđen članom 175 ZKP i pravila dokazivanja koja iz njega proističu ni na koji način nisu u suprotnosti s opštim načelom da teret dokazivanja leži na tužiocu, a ne na optuženom. U predmetu John Murray v. the United Kingdom (presuda od 8. februara 1996, Reports 1996I) Sud je smatrao opravdanim da se od optuženih traže obrazloženja, kao i da se zaključci izvode iz njihovog ćutanja kada su okolnosti očigledno zahtevale takva objašnjenja. Ako je to prihvatljivo u pogledu merituma optužbi, utoliko više bi trebalo da bude tako i kod utvrđivanja činjenice – naime, da li je neznanje podnosioca predstavke bilo svojevoljno – koja je sporedna i proceduralna po prirodi.

2. Podnosilac predstavke

  1. Podnosilac predstavke tvrdio je da je njegovo pravo na pravično suđenje povređeno time što nije bio obavešten o optužbama koje postoje protiv njega. Izjavio je da se odbrana koju je vodio njegov zvanično imenovani advokat ne može smatrati efikasnom i adekvatnom s obzirom na činjenicu da su, među okrivljenima koje je zastupao isti advokat, prisutni okrivljeni bili oslobođeni, dok su odsutni okrivljeni bili osuđeni. Osim toga, podnosilac predstavke nije znao da ga zastupa taj advokat. Prema tome, on nije imao razloga da stupi u kontakt s njim niti s italijanskim vlastima. Da je znao da je optužen za krivično delo, mogao je na osnovu svih informacija da sam izabere svog pravnog zastupnika.
  2. Podnosilac predstavke je tvrdio da su italijanske vlasti postupale na osnovu pretpostavke da je on kriv zato što je odsutan. Pošto postupak koji se vodio protiv njega nije bio u skladu s Konvencijom, njegovo pravo na pretpostavku nevinosti ipak je povređeno. Nije se moglo zaključiti da je nastojao da izbegne pravdu kada u početku nije bio ispitan. Takav zaključak od strane nadležnih organa bio je utoliko nerazumniji zato što je u trenutku hapšenja imao legalno boravište u Nemačkoj sa svojom porodicom, a njegova adresa bila je zvanično prijavljena policiji. U svakom slučaju, Država nije mogla da dokaže da je pobegao kako bi izbegao postupak koji se vodio protiv njega.
  3. Podnosilac predstavke je na kraju naveo da je njegova identifikacija od strane italijanskih vlasti bila neprecizna i nejasna, kao i da njegov predmet nije sadržao ni njegovu fotografiju niti njegove otiske prstiju.

C. Treća strana

  1. Vlada Republike Slovačke primetila je da je Sud u predmetu Medenica v. Switzerland zauzeo stanovište da nije postojala povreda člana 6 Konvencije zato što podnosilac predstavke nije pokazao da postoji opravdan razlog za njegov izostanak, a nije bilo dokaza koji bi ukazivali na to da je bio odsutan iz razloga koji su bili van njegove kontrole. Prema tome, uskraćivanje prava na ponavljanje postupka u ovom slučaju nije predstavljalo neproporcionalnu reakciju.
  2. Kada bi se smatralo da se u odsustvu zvaničnog obaveštenja pravo na novo suđenje ostvaruje automatski, garantije koje imaju lica koja su obaveštena o postupcima koji se vode protiv njih bile bi manjeg obima od onih koje imaju lica koja su postala nedostupna odmah po izvršenju krivičnog dela. Sud bi samo u prvom navedenom slučaju ovlastio domaće vlasti da ispitaju da li se osuđeni stvarno odrekao garantija na pravično suđenje. U drugom navedenom slučaju ne bi mogao da, na osnovu činjenica, ceni razloge zašto okrivljeni nije bio dostupan. Okrivljeni koji nije obavešten uvek bi bio tretiran kao neko ko je nedostupan iz razloga van njegove ili njene kontrole, a ne kao neko ko je pobegao od suđenja nakon što je obavešten da je optužnica podignuta.
  3. U podnesku Slovačke postavljeno je pitanje da li je to u skladu s precedentom koji je ustanovljen presudom u predmetu Kolozza, u kojoj je Sud istakao da bi zabrana svih suđenja in absentia mogla da parališe vođenje krivičnih postupaka tako što bi to dovelo, na primer, do gubitka dokaza, isteka roka za pokretanje postupka ili sudske greške. Osim toga, razlika koja je gore istaknuta znači da bi ljudi bili tretirani na isti način u različitim situacijama, i različito u sličnim situacijama, bez bilo kakvog objektivnog ili razumnog opravdanja. Posledice bi stoga bile nepravične. S tim u vezi, Slovačke je primetila da bi g. Medenica uživao više prava i da je postao nedostupan odmah posle izvršenja dela. Treba uzeti u obzir i činjenicu da ponekad i lica koja su uhvaćena na delu (in flagrante delicto) uspevaju da pobegnu.
  4. Prema podnesku Slovačke, nadležni organi bi uvek trebalo da imaju pravo, prvo, da u konkretnim okolnostima svakog predmeta ispitaju zašto je bilo nemoguće utvrditi gde se optuženi nalazi i, drugo, da odlukom utvrde da se optuženi odrekao garantija iz člana 6 ili da je pokušao da izbegne pravdu. U ovom drugom slučaju, odbijanje da se ponovi postupak po domaćim propisima trebalo bi da bude opravdano, imajući u vidu više interese zajednice i ostvarivanje ciljeva vođenja postupka. Zadatak Suda bi tada bio da se postara da zaključci koje su donele domaće vlasti ne budu proizvoljni ili zasnovani na očigledno pogrešnim pretpostavkama.

D. Ocena Suda

1. Opšta načela suđenja in absentia

(a) Pravo na učešće u pretresu i pravo na novo suđenje

  1. Iako to nije izričito navedeno u stavu 1, člana 6, cilj i svrha ovog člana u celini pokazuju da lice „koje je optuženo za krivično delo“ ima pravo da učestvuje u pretresu. Štaviše, tačkama (c), (d) i (e) stava 3 „svakom ko je optužen za krivično delo“ garantuje se pravo „da se brani lično“, „da ispituje svedoke ili da postigne da se oni ispitaju“ i „da dobije besplatnu pomoć prevodioca ako ne razume ili ne govori jezik koji se upotrebljava u sudu“, te je teško sagledati kako bi to lice moglo da ostvari ova prava bez svog prisustva (vidi predmet Kolozza, gore naveden, str. 14, st. 27; predmet v. Italy, gore naveden, str. 41, st. 26; predmet F.C.B. v. Italy, gore naveden, str. 21, st. 33; i predmet Belziuk v. Poland, presuda od 25. marta 1998, Reports 1998-II, str. 570, st. 37).
  2. Mada postupak koji se vodi u odsustvu optuženog nije sam po sebi nespojiv sa članom 6 Konvencije, do uskraćivanja pravde ipak nesumnjivo dolazi u slučaju kada lice koje je osuđeno in absentia ne može od suda koji je sproveo postupak da naknadno dobije novu odluku o meritumu optužbe, kako u pogledu pravnih pitanja tako i u pogledu činjeničnog stanja, u slučajevima gde nije utvrđeno da se osuđeni odrekao prava da se pojavi i brani pred sudom (vidi predmet Kolozza, gore naveden, str. 15, st. 29; predmet Einhorn v. France (dec.), br. 71555/01, st. 33, ECHR 2001-XI; predmet Krombach v. France, br. 29731/96, st. 85, ECHR 2001-II; i predmet Somogyi v. Italy, br. 67972/01, st. 66, ECHR 2004IV) odnosno da je imao nameru da izbegne suđenje (vidi predmet Medenica, gore naveden, stav 55).
  3. Konvencija daje državama ugovornicama široku diskreciju u pogledu izbora sredstava s kojima računaju da će obezbediti usklađenost svojih pravnih sistema sa zahtevima iz člana 6. Zadatak Suda je da utvrdi da li je rezultat koji se zahteva Konvencijom postignut. Naročito se mora pokazati da su procesna sredstva koja nude domaće pravo i praksa efikasni u slučaju da se lice koje je optuženo za krivično delo nije odreklo prava da se pojavi pred sudom i da se brani, niti je pokušalo da pobegne od suđenja (vidi predmet Somogyi, gore naveden, st. 67).
  4. Sud je dalje zauzeo stav da obaveza da se okrivljenom garantuje pravo da bude prisutan u sudnici – kako tokom prvobitnog postupka tako i tokom ponavljanja postupka – predstavlja jedan od osnovnih zahteva iz člana 6 (vidi predmet Stoichkov v. Bulgaria, br. 9808/02, st. 56, 24. mart 2005). Shodno tome, utvrđeno je da odbijanje da se ponovi postupak koji je sproveden u odsustvu optuženog, bez ijednog pokazatelja da se optuženi odrekao prava da prisustvuje suđenju, predstavlja „flagrantno uskraćivanje pravde“ čime postupak postaje „očigledno suprotan odredbama člana 6 ili načelima sadržanim u njima“ (ibid., stavovi 54–58).
  5. Sud je takođe zauzeo stanovište da je ponavljanje roka za žalbu protiv osuđujuće presude donete in absentia, u slučaju gde je okrivljeni imao pravo da prisustvuje pretresu pred apelacionim sudom i da zatraži prihvatanje novih dokaza, podrazumevalo i mogućnost nove činjenične i pravne kvalifikacije u optužnici, pa bi se moglo reći da je postupak u celini bio pravičan (vidi predmet Jones v. the United Kingdom (dec.), br. 30900/02, 9. septembar 2003).

(b) Odricanje od prava na pojavljivanje na suđenju

  1. Ni tekst ni duh člana 6 Konvencije ne sprečavaju nijedno lice da se svojom slobodnom voljom, izričito ili prećutno, odrekne prava na garantije pravičnog suđenja (vidi predmet Kwiatkowska v. Italy (dec.), br. 52868/99, 30. novembar 2000). Međutim, da bi bilo valjano za potrebe Konvencije, odricanje od prava na učešće u suđenju mora da bude nedvosmisleno utvrđeno i propraćeno minimalnim garantijama koje su srazmerne njegovoj važnosti (vidi predmet Puatrimol v. France, presuda od 23. novembra 1993, Serija A br. 277-A, str. 13–14, st. 31). Osim toga, ono ne sme da bude suprotno nijednom važnom javnom interesu (vidi predmet Håkansson and Sturesson v. Sweden, presuda od 21. februara 1990, Serija A br. 171-A, str. 20, st. 66).
  2. Sud je zauzeo stanovište da se ne može izvući zaključak da se lice koje nije lično obavešteno da je optuženo za krivično delo odreklo prava da se pojavi na suđenju i da se brani, samo na osnovu toga što ima status „lica u bekstvu“ (latitante), koji je zasnovan na pretpostavci koja nije u dovoljnoj meri zasnovana na činjenicama (vidi predmet Colozza, gore naveden, str. 14–15, st. 28). Sud je takođe imao priliku da istakne da se, pre nego što se može reći da se optuženi implicitno, svojim ponašanjem odrekao jednog važnog prava iz člana 6 Konvencije, mora pokazati da je on objektivno mogao da predvidi posledice svog ponašanja (vidi predmet Jones, gore naveden).
  3. Osim toga, licu koje je optuženo za krivično delo ne sme biti ostavljen teret dokazivanja da ono nije htelo da izbegne pravdu, odnosno da je bilo odsutno usled više sile (force majeure) (vidi predmet Colozza, gore naveden, str. 15 – 16, st. 30). Istovremeno, domaće vlasti su slobodne da procene da li je optuženi pokazao opravdan razlog za svoje odsustvo ili da li je postojalo nešto u spisima predmeta što bi nalagalo da se utvrdi da je to lice odsutno iz razloga koji su van njegove kontrole (vidi predmet Medenica, gore naveden, st. 57).

(c) Pravo lica optuženog za krivično delo da bude obavešteno o optužbama protiv njega

  1. Prema stavu 3 (a) člana 6 Konvencije, svako ko je optužen za krivično delo ima pravo „da u najkraćem roku, podrobno i na jeziku koji razume, bude obavešten o prirodi i razlozima za optužbu protiv njega“. Ova odredba ukazuje na potrebu da se posebna pažnja posveti obaveštavanju okrivljenog o „optužbama“. Optužnica ima ključnu ulogu u krivičnom postupku, zato što je upravo od trenutka njenog uručenja okrivljeni formalno obavešten o činjeničnom i pravnom osnovu optužbi protiv njega (vidi predmet Kamasinski protiv Austrije, presuda od 19. decembra 1989, Serija A br. 168, str. 36–37, st. 79).
  2. Primena navedene odredbe mora se naročito ceniti u svetlu opštijeg prava na pravičnu raspravu koje je garantovano članom 6, stav 1 Konvencije. U krivičnim stvarima obezbeđivanje potpunih i podrobnih informacija u vezi s optužbama protiv okrivljenog, a shodno tome i pravna kvalifikacija koju bi sud mogao da usvoji u toj stvari, predstavlja osnovni preduslov da bi se obezbedila pravičnost postupka (vidi predmet Pélissier i Sassi v. France [GC], br. 25444/94, st. 52, ECHR 1999-II).

(d) Zastupanje okrivljenih kojima se sudi in absentia od strane advokata

  1. Iako nije apsolutno, pravo svakog ko je optužen za krivično delo da dobije efikasnu odbranu advokata, koji po potrebi može biti zvanično određen, jedno je od osnovnih karakteristika pravičnog suđenja (vidi predmet Poitrimol, gore naveden, str. 14, st. 34). Lice koje je optuženo za krivično delo ne gubi pogodnosti ovog prava samo zato što nije prisustvovalo suđenju (vidi predmet Mariani v. France, br. 43640/98, st. 40, 31. mart 2005). Za pravičnost sistema krivičnog pravosuđa od presudnog je značaja da optuženi bude adekvatno branjen, kako u prvom stepenu tako i u žalbenom postupku (vidipredmet Lala, gore naveden, str. 13, st. 33, i predmet Pelladoah, gore naveden, str. 34–35, st. 40).
  2. Istovremeno, od ogromnog je značaja da se okrivljeni pojavi, kako zbog svog prava na raspravu tako i zbog potrebe da se proveri tačnost njegovih navoda i da se ti navodi uporede s navodima žrtve – čiji interesi treba da budu zaštićeni – i svedoka. Shodno tome, neophodno je da postoji mogućnost da se zakonodavstvom destimuliše neopravdano odsustvo, pri čemu primenjene sankcije ne treba da budu nesrazmerne okolnostima datog predmeta a okrivljeni lišen svog prava da ga brani advokat (vidi predmet Krombach, gore naveden, st. 84, 89 i 90; predmet Van Geyseghem v. Belgium [GC], br. 26103/95, st. 34, ECHR 1999-I; i predmet Poitrimol, gore naveden, str. 15, st. 35).
  3. Na sudovima je da obezbede da suđenje bude pravično i, shodno tome, da advokat koji je prisutan na suđenju zbog očigledne potrebe da brani optuženog u njegovom odsustvu, dobije priliku da to i učini (vidi predmet Van Geyseghem, gore naveden, st. 33; predmet Lala, gore naveden, str. 14, st. 34; i predmet Pelladoah, gore naveden, str. 35, st. 41).
  4. Iako svakom ko je optužen za krivično delo daje pravo „da se brani lično ili putem branioca ...“, član 6, stav 3(c) ne precizira način na koji se ostvaruje ovo pravo. Tako je ostavljeno državama ugovornicama da izaberu sredstva kojima će obezbediti da to pravo bude osigurano u njihovim pravosudnim sistemima, a zadatak Suda je da utvrdi da li je izabrani metod u skladu sa zahtevima pravičnog suđenja (vidi predmet Quaranta v. Switzerland, presuda od 24. maja 1991, Serija A br. 205, str. 16, st. 30). S tim u vezi, potrebno je podsetiti se da je Konvencija osmišljena da „garantuje ne prava koja su teoretska ili prividna već prava koja su praktična i delotvorna“, te da određivanje advokata samo po sebi ne obezbeđuje delotvornost pomoći koju on može pružiti optuženom (vidi predmet Imbrioscia v. Switzerland, presuda od 24. novembra 1993, Serija A br. 275, str. 13, st. 38, i predmet Artico v. Italy, presuda od 13. maja 1980, Serija A br. 37, str. 16, st. 33.).
  5. Ipak, država se ne može smatrati odgovornom za svaki nedostatak na strani zastupnika koji je imenovan za potrebe pravne pomoći ili od strane otpuženog. Iz činjenice da je pravna profesija nezavisna od države proizilazi da je vođenje odbrane u suštini stvar okrivljenog i njegovog advokata, bilo da je imenovan u okviru plana pravne pomoći ili se finansira iz privatnih izvora (vidi predmet Cuscani v. the United Kingdom, br. 32771/96, st. 39, 24. septembar 2002). Nadležne domaće vlasti imaju obavezu na osnovu člana 6, stav 3(c) da intervenišu samo u slučaju da je propust advokata koji pruža pravnu pomoć da obezbedi delotvorno zastupanje očigledan ili im je u dovoljnoj meri na to ukazano na neki drugi način (vidi predmet Daud v. Portugal, presuda od 21. aprila 1998, Reports 1998-II str. 749–50, st. 38).

2. Primena navedenih načela na ovaj predmet

  1. Sud primećuje da je u ovom predmetu istražni sudija u Rimu 15. oktobra 1992. izdao nalog za stavljanje u pritvor podnosioca predstavke do početka suđenja. Pošto je postao nedostupan, smatrao se za „lice u bekstvu“ (latitante) (vidi gore stav 12). Imenovan je advokat koji će ga zastupati a koji je bio obavešten o različitim formalnostima u postupku, što uključuje i osuđujuću presudu protiv podnosioca predstavke. Država nije osporila da je podnosicu predstavke suđeno in absentia niti da pre hapšenja nije primio nikakve zvanične informacije o optužbama odnosno datumu suđenja.
  2. Međutim, pozivajući se na celokupnu sudsku praksu koja je nastala u predmetu Medenica v. Switzerland, Država je tvrdila da je podnosilac predstavke izgubio pravo na novo suđenje pošto je pokušao da izbegne pravdu, ili drugim rečima, da je znao ili sumnjao da ga policija traži i da je pobegao.
  3. Sud primećuje na početku da se ovaj predmet razlikuje od predmeta Medenica (gore naveden, stav 59), u kojem je podnosilac predstavke bio blagovremeno obavešten o postupku koji se vodi protiv njega, kao i o datumu suđenja. Takođe, imao je pomoć i bio je u kontaktu s advokatom kojeg je sam izabrao. Konačno, Sud je našao da je izostanak g. Medenice bio rezultat njegovog kažnjivog ponašanja i složio se sa Saveznim sudom Švajcarske da je on naveo američki sud na pogrešan zaključak time što je dao dvosmislene i čak svesno pogrešne izjave s ciljem da obezbedi odluku koja bi ga onemogućila da prisustvuje suđenju (, stav 58). Njegova pozicija se, dakle, veoma razlikovala od pozicije podnosioca predstavke u ovom predmetu.S obzirom na konkretne okolnosti ovog predmeta postavlja se pitanje da li se može smatrati da je g. Sejdović, ako mu nije uručeno zvanično obaveštenje, bio u dovoljnoj meri svestan optužnice i suđenja da bi mogao da donese odluku da se odrekne prava na pojavljivanje na sudu ili da izbegne pravdu.
  4. U ranijim predmetima koji su se ticali osude in absentia, Sud je zauzeo stanovište da je obaveštavanje lica o optužnici koja je podignuta protiv njega, pravni čin od takve važnosti da mora biti izvršen u skladu s procesnim i materijalnim uslovima koji mogu da garantuju optuženom delotvorno ostvarivanje njegovih prava; nejasno i nezvanično saznanje o tome ne može biti dovoljno (vidi predmet Italy, gore naveden, str. 42, st. 28, i predmet Somogyi, gore naveden, st. 75). Sud, međutim, ne može da isključi mogućnost da izvesne utvrđene činjenice mogu da pruže nedvosmislene pokazatelje da je optuženi upoznat s postojanjem krivičnog postupka koji se vodi protiv njega, kao i s prirodom i osnovom optužbe i da ne namerava da učestvuje na suđenju ili da želi da izbegne krivično gonjenje. Ovo bi, na primer, mogao biti slučaj kada optuženi izjavi javno ili u pismenoj formi da nema nameru da se odazove pozivima o kojima je dobio saznanje preko drugih izvora, a ne preko nadležnih organa, ili kada uspe da izbegne pokušaj hapšenja (vidi, između ostalih izvora, predmet Iavarazzo v. Italy (dec.), br. 50489/99, 4. decembar 2001), ili kada se nadležnim organima ukaže na materijale koji nedvosmisleno pokazuju da je optuženi upoznat s postupkom koji se vodi protiv njega, kao i s optužbama.
  5. Po mišljenju Suda, takve okolnosti nisu utvrđene u ovom predmetu. Argument Države nije zasnovan ni na jednom objektivnom faktoru izuzev na odsustvu podnosioca predstavke iz njegovog uobičajenog mesta stanovanja, a koji se posmatra u svetlu dokaza koji postoje protiv njega; Država pretpostavlja da je podnosilac predstavke umešan, odnosno stvarno odgovoran za ubistvo g. S. Sud zato ne može da prihvati ovaj argument, koji je suprotan i pretpostavci nevinosti.Svrha krivičnog postupka koji je, u vreme kada se smatralo da je podnosilac predstavke u bekstvu bio u fazi predkrivične istrage, bila je da se utvrdi krivica podnosioca predstavke u skladu sa zakonom.
  6. U takvim okolnostima Sud smatra da nije pokazano da je podnosilac predstavke imao dovoljno saznanja o postupku koji se vodi protiv njega niti o optužbama protiv njega. Sud stoga ne može da zaključi da je podnosilac predstavke pokušao da izbegne suđenje ili da se nedvosmisleno odrekao prava da se pojavi pred sudom. Ostaje da se utvrdi da li mu je nacionalno zakonodavstvo s dovoljnom izvesnošću dalo priliku da se pojavi na novom suđenju.
  7. S tim u vezi, Država se pozvala, prvo, na pravni lek predviđen u članu 670 ZKP. Sud na početku navodi da je našao da Država ne može da uloži prethodni prigovor zbog propusta da se iskoriste domaći pravni lekovi na osnovu ove odredbe (vidi gore stav 42). Međutim, takav nalaz ne sprečava Sud da pri ispitivanju suštine žalbe uzme u obzir pravni lek na koji se Država pozvala (vidi, mutatis mutandis, predmet v. Italy, gore naveden, st. 42–47 i 53–58). Sud konstatuje da je prema italijanskom pravu prigovor na izvršenje prihvatljiv samo ako se utvrdi da je došlo do neke nepravilnosti u postupku koja može da dovede do poništenja presude, a naročito ako se ta nepravilnost odnosi na uručenje pismena okrivljenima koji su nedostupni (vidi gore stavove 31 i 71). Međutim, Država je sama priznala da je u ovom predmetu poziv bio uručen u skladu s domaćim pravom (vidi gore stav 72). Upotreba pravnog leka iz člana 670 ZKP od strane podnosioca predstavke ne bi, dakle, imala nikakve izglede na uspeh.
  8. U meri u kojoj se Država pozivala na mogućnost da podnosilac predstavke podnese molbu da se dozvoli žalba van propisanog roka, Sud bi jednostavno ponovio zapažanja koja je izneo u vezi s prethodnim prigovorom (vidi gore stavove 47 – 56). Sud još jednom konstatuje da bi pravni lek predviđen članom 175, stavovi 2 i 3 ZKP, koji je bio na snazi u momentu hapšenja podnosioca predstavke i njegovog stavljanja u pritvor do izručenja, sigurno bio neuspešan i da su postojale objektivne prepreke da ga on iskoristi. Podnosilac predstavke bi pogotovo naišao na ozbiljne teškoće da ispuni jedan od pravnih preduslova za dobijanje dozvole za podnošenje žalbe, i to da dokaže da nije namerno odbio da se upozna s procesnim formalnostima ili da nije pokušao da izbegne suđenje.Sud je takođe našao da je mogla da postoji neizvesnost u vezi s podelom tereta dokazivanja u pogledu tog preduslova (vidi gore stavove 49–51). Dakle, postoji sumnja da li je poštovano pravo podnosioca predstavke da ne mora da dokazuje da nije imao nameru da izbegne suđenje. Podnosilac predstavke možda ne bi bio u mogućnosti da pruži ubedljiva objašnjenja, kada bi to od njega zatražio sud ili kada bi ga na to pozvalo tužilaštvo, zašto je ubrzo posle ubistva g. S. otišao od kuće ne ostavivši adresu za kontakt i otputovao za Nemačku. Štaviše, podnosilac predstavke, za koga se moglo smatrati da je „stvarno saznanje o presudi“ dobio ubrzo nakon što je uhapšen u Nemačkoj, imao je samo deset dana da podnese molbu da se dozvoli žalba van propisanog roka. Ne postoje dokazi koji bi ukazivali da je bio obavešten o mogućnosti da se ponovi rok za žalbu na osuđujuću presudu koja je doneta protiv njega niti o kratkom roku u kome je mogao da pokuša da iskoristi taj pravni lek. Ove okolnosti, uzete zajedno s teškoćama na koje bi pritvoreno lice u stranoj zemlji naišlo pri pokušaju da brzo stupi u kontakt s advokatom koji poznaje italijansko pravo i da mu dâ precizan pregled činjenica i detaljne instrukcije, predstavljale su objektivne prepreke za podnosioca predstavke da iskoristi pravni lek predviđen članom 175, stav 2 ZKP (vidi stavove 53–55 gore).
  9. Iz toga sledi da pravni lek predviđen članom 175 ZKP nije garantovao s dovoljno izvesnosti da bi podnosilac predstavke imao mogućnost da se pojavi na novom suđenju i iznese svoju odbranu. Pred Sudom nije izneto da bi podnosilac predstavke imao ma koje drugo sredstvo kojim bi obezbedio ponavljanje roka za žalbu, ili novo suđenje.

 3. Zaključak

  1. U svetlu navedenog, Sud smatra da podnosilac predstavke, kojem je suđeno in absentia i za kojeg nije pokazano da je pokušao da izbegne suđenje, ili da se nedvosmisleno odrekao prava da se pojavi na sudu, nije imao mogućnost da obezbedi novu odluku o meritumu optužbe protiv njega koju bi doneo sud koji ga je saslušao u skladu s njegovim pravima na odbranu.
  2. Dakle, u ovom predmetu postoji povreda člana 6 Konvencije.
  3. S obzirom na ovaj nalaz, neophodno je da Sud ispita navode podnosioca predstavke da je odbrana koju je vodio njegov advokat bila manjkava i da je njegova identifikacija od strane italijanskih vlasti bila neprecizna i nepouzdana.

III. ČLANOVI 46 I 41 KONVENCIJE

A. Član 46 Konvencije

  1. Član 46 predviđa:

„1. Visoke strane ugovornice preuzimaju obavezu da se povinuju pravosnažnoj presudi Suda u svakom predmetu u kome su stranke.
 2.Pravosnažna presuda Suda se dostavlja Komitetu ministara koji nadgleda njeno izvršenje.“

1. Presuda veća

  1. Veće je zauzelo stav da utvrđena povreda potiče od sistemskog problema koji je povezan s lošim funkcionisanjem domaćeg zakonodavstva i prakse, a što je prouzrokovano nedostatkom efikasnih mehanizama kojima bi se obezbedilo pravo lica koja su osuđena u odsustvu – u slučaju kada nisu stvarno obavešteni o postupku koji se vodi protiv njih i kada se nisu nedvosmisleno odrekla prava da se pojave na svom suđenju – da dobiju novu odluku o meritumu optužbi protiv njih od suda koji ih je saslušao u skladu sa zahtevima iz člana 6 Konvencije. Shodno tome, veće je zauzelo stav da država protiv koje je podneta predstavka mora, putem odgovarajućih mera, da obezbedi to pravo podnosiocu predstavke i drugim licima u sličnom položaju.

2. Podnesci Države

  1. Država je navela da ako Sud ostaje uveren da je postojala povreda, tada treba da zaključi da ta povreda potiče isključivo iz razloga koji su povezani s konkretnim okolnostima ovog predmeta (drugim rečima, s ličnom situacijom podnosioca predstavke), ne dovodeći u pitanje celokupno italijansko zakonodavstvo o tom pitanju.
  2. Tvrdili su da je italijanski sistem u potpunosti usklađen sa zahtevima iz Konvencije, kao što je izneo Sud, kao i sa svim načelima nabrojanim u Rezoluciji (75) 11 Komiteta ministara Saveta Evrope o kriterijumima za regulisanje postupaka koji se vode u odsustvu optuženog. Prema tom sistemu neophodno je da se ulože svi napori kako bi se obezbedilo da optuženi budu upoznati s postupkom koji se vodi protiv njih, prirodom optužbi, kao i datumom i mestom sprovođenja osnovnih formalnosti u postupku. Pored toga, lica osuđena in absentia imaju široke mogućnosti – šire nego u drugim evropskim zemljama – da ulože žalbu van propisanog roka ako mogu da dokažu da nisu imali nikakvo saznanje o presudi. Jedini izuzetak od ovog pravila koje je relevantno za ovaj predmet važi kada se utvrdi da su osuđeni za koje se smatra da su nedostupni odnosno da su u bekstvu, namerno pokušali da izbegnu suđenje.
  3. Pored toga, čak iako bi se pretpostavilo da italijanski sistem koji je bio na snazi u kritično vreme nije bio usklađen sa zahtevima iz Konvencije, sve eventualne manjkavosti ispravljene su reformom koja je uvedena Zakonom br. 60/2005.
  4. Država je istakla da bi u slučaju da Sud utvrdi strukturni nedostatak u unutrašnjem pravnom sistemu, obaveza da se licu koje je osuđeno u odsustvu odobri novo suđenje mogla da onemogući prikupljanje svih dokaza (a naročito, izjave svedoka) koji su bili obezbeđeni tokom prvog suđenja. U takvim okolnostima, domaće vlasti imale bi dve mogućnosti. Mogle bi da iskoriste dokaze i izjave obezbeđene tokom prvobitnog suđenja (mada bi ovo moglo da podrazumeva povredu prava optuženog da ne bude osuđen na osnovu izjava lica koja on ili ona nikada nije imao/la prilike da ispita) ili da oslobode optuženog uprkos postojanju dokaza dovoljnih da se sud van svake sumnje uveri u njegovu ili njenu krivicu (što bi predstavljalo potencijalnu povredu pozitivne obaveze da se zaštite druga prava koja su zagarantovana Konvencijom).
  5. Stoga bi bilo preporučljivo, tvrdila je Država, da Sud pojasni kako bi trebalo da se vodi drugo suđenje: da li bi bilo dovoljno da se ispita okrivljeni? Da li je potrebno da se ponovi cela faza suđenja? Ili su poželjna uravnoteženija, srednja rešenja? Sud bi tako mogao da dâ tuženoj državi jasna i detaljna uputstva kako da obezbedi da njeno zakonodavstvo ili praksa budu usklađeni s Konvencijom.
  6. Država je navela da se u načelu ne protivi tome da od Suda dobije prilično detaljna uputstva o opštim merama koje bi trebalo preduzeti. Međutim, novom praksom Suda rizikovalo bi se poništavanje načela prema kojem su države slobodne da izaberu sredstva za izvršenje presuda. To je takođe protivno duhu Konvencije, a za tako nešto nedostaje i jasan pravni osnov.
  7. Presude Suda su u suštini deklaratorne prirode. Jedini izuzetak od tog pravila je član 41 Konvencije, na osnovu kojeg Sud ima ovlašćenje da državama ugovornicama odredi nešto što se svodi na „kaznu“. Međutim, u članu 46 nije sadržana nijedna takva odredba, već je samo navedeno da se pravosnažna presuda Suda dostavlja Komitetu ministara radi nadzora nad njenim izvršenjem. Prema tome Komitet ministara je jedino telo Saveta Evrope koje je ovlašćeno da kaže da li je opšta mera neophodna, adekvatna i dovoljna.
  8. Prema podnesku Države, ova raspodela ovlašćenja potvrđena je i članom 16 Protokola br. 14, kojim je izmenjen i dopunjen član 46 Konvencije tako što su uvedena dva nova pravna leka: zahtev za tumačenje i postupak u slučaju postojanja povrede. Prema obrazloženju, cilj prvog od ova dva pravna leka je „da se omogući Sudu da dâ tumačenje presude, a ne da se izjašnjava o merama koje preduzima neka Visoka strana ugovornica kako bi postupila u skladu s tom presudom“. Što se tiče drugog pravnog leka, navedeno je da tamo gde utvrdi da je došlo do povrede, Sud treba da uputi predmet Komitetu ministara „na razmatranje mera koje treba preduzeti“. Konačno, u Rezoluciji Res(2004)3, Komitet ministara pozvao je Sud da identifikuje sve temeljne sistemske probleme u svojim presudama, ali ne i da ukaže na odgovarajuća rešenja. Dakle, podela ovlašćenja između Komiteta ministara i Suda, kako su je predvideli pisci Konvencije, nije promenjena.
  9. U svakom slučaju, ako bi se praksa ukazivanja na opšte mere nastavila, ona bi trebalo da u najmanju ruku bude institucionalizovana kroz Poslovnik Suda ili kroz pitanja koja Sud postavlja strankama, kako bi stranke mogle da dostave zapažanja o tome da li je neka povreda bila „sistemske“ prirode.

3. Ocena Suda

  1. Sud primećuje da, na osnovu člana 46 Konvencije, strane ugovornice preuzimaju obavezu da se povinuju pravosnažnim presudama Suda u svakom predmetu u kojem su stranke, pri čemu njihovo izvršenje nadzire Komitet ministara. Iz toga sledi, između ostalog, da se presudom u kojoj Sud utvrdi da postoji povreda uvodi pravna obaveza tužene države ne samo da licima koja su u pitanju isplati dosuđene iznose na ime pravičnog zadovoljenja na osnovu člana 41, već i da izabere, pod nadzorom Komiteta ministara, opšte i/ili, ako je potrebno, pojedinačne mere koje će usvojiti u svom unutrašnjem pravnom poretku kako bi prestala povreda koju je Sud našao, kao i da otkloni njene posledice koliko je to moguće. Uz praćenje od strane Komiteta ministara, država protiv koje je podneta predstavka ostaje slobodna da izabere sredstva kojima će ispuniti svoju pravnu obavezu iz člana 46 Konvencije, pod uslovom da su ta sredstva u skladu sa zaključcima iznetim u presudi Suda (vidi, mutatis mutandis, predmet Scozzari and Giunta v. Italy [GC], br. 39221/98 i 41963/98, st. 249, ECHR 2000-VIII).
  2. U predmetu Broniowski v. Poland ([GC], br. 31443/96, st. 188–194, ECHR 2004-V) Sud je smatrao da bi tamo gde je Sud utvrdio da povreda potiče od sistemskog problema koji utiče na veliki broj lica, možda bilo potrebno preduzeti opšte mere na nacionalnom nivou prilikom izvršenja presuda Suda. Ovakav utvrđujući pristup koji Sud ima prema sistemskim ili strukturnim problemima u nacionalnom pravnom poretku opisan je kao „postupak pilot-presude“. Ovaj postupak je prevashodno osmišljen da pomogne državama ugovornicama da ispune svoju ulogu u sistemu Konvencije time što će takve probleme rešavati na unutrašnjem nivou, čime se licima na koja se to odnosi obezbeđuju prava i slobode iz Konvencije, kako je predviđeno članom 1 Konvencije, putem obezbeđivanja bržeg pravnog zadovoljenja, uz istovremeno smanjenje opterećenja Suda, koji bi u suprotnom morao da donosi presude o velikom broju predstavki koje su slične po suštini (vidi predmet Broniowski v. Poland (prijateljsko poravnanje) [GC], br. 31443/96, st. 34–35, ECHR 2005-...).
  3. Sud primećuje da se čini da u ovom predmetu, neopravdana prepreka pravu podnosioca predstavke na novo odlučivanje od strane suda o meritumu optužbe protiv njega, proističe iz teksta odredaba ZKP o uslovima za podnošenje molbe da se dozvoli žalba van propisanog roka, koji je bio na snazi u kritično vreme. Ovim bi moglo da se sugeriše da je u italijanskom pravnom sistemu postojao nedostatak prema kojem bi svakom ko je osuđen in absentia a nije bio stvarno obavešten o postupku koji se vodi protiv njega moglo biti uskraćeno ponavljanje postupka.
  4. Međutim, treba imati na umu da su od završetka suđenja podnosiocu predstavke, u Italiji sprovedene razne zakonodavne reforme. Naime, Zakonom br. 60/2005 izmenjen je i dopunjen član 175 ZKP. Prema novim odredbama, rok za žalbu na presudu može da se ponovi na zahtev osuđenog. Jedini izuzetak od ovog pravila postoji u slučaju kada je optuženi imao „stvarno saznanje“ o postupku koji se vodi protiv njega ili o presudi, a namerno se odrekao prava da se pojavi pred sudom ili da uloži žalbu. Osim toga, rok za podnošenje molbe da se dozvoli žalba van propisanog roka koji je ostavljen licima koja su u situaciji sličnoj situaciji u kojoj se nalazi podnosilac predstavke produžen je s deset na trideset dana i sada počinje da teče od trenutka kada je optuženi predat italijanskim vlastima (vidi stavove 26–27 gore).
  5. Istina je da ove nove odredbe nisu važile za podnosioca predstavke niti za bilo koga drugog u sličnom položaju ko je imao stvarno saznanje o osuđujućoj presudi koja je doneta protiv njega ili ko je bio predat italijanskim vlastima više od trideset dana pre stupanja na snagu Zakona br. 60/2005. Sud smatra da bi u ovoj fazi, u odsustvu domaće sudske prakse u primeni odredaba Zakona br. 60/2005, bilo preuranjeno da se ispituje da li su gore iznetim reformama postignuti potrebni rezultati u skladu s Konvencijom.
  6. Sud stoga smatra nepotrebnim da ukaže na bilo koju opštu meru na unutrašnjem nivou koja bi mogla biti neophodna prilikom izvršenja ove presude.
  7. Osim toga, Sud primećuje da je u presudama veća u predmetima protiv Turske koji se tiču nezavisnosti i nepristrasnosti sudova nacionalne bezbednosti zauzeo stav da bi, u načelu, najprikladniji oblik pravnog zadovoljenja bio da se podnosiocu predstavke bez odlaganja odobri ponavljanje postupka ako on to zatraži (vidi, između ostalih izvora, predmet Gençel v. Turkey, br. 53431/99, st. 27, 23. oktobar 2003, i predmet Tahir Duran v. Turkey, br. 40997/98, st. 23, 29. januar 2004). Takođe treba konstatovati da je sličan stav usvojen i u predmetima protiv Italije u kojima je utvrđena povreda uslova pravičnosti iz člana 6 bila posledica povrede prava na učestvovanje u suđenju (vidi predmet Somogyi, gore naveden, st. 86, i predmet R. v. Italy, br. 42191/02, st. 76, 9. jun 2005) ili prava na ispitivanje svedoka optužbe (vidi predmet Bracci, gore naveden, st. 75). Veliko veće je podržalo opšti pristup usvojen u gore navedenim predmetima (vidi predmet Öcalan v. Turkey [GC], br. 46221/99, st. 210, ECHR 2005-...).
  8. Sud shodno tome smatra da tamo gde je lice, kao u ovom predmetu, osuđeno po sprovedenom postupku koji je doveo do povrede uslova iz člana 6 Konvencije, ponavljanje postupka ili ponovno otvaranje predmeta, ako je zatraženo, u načelu predstavlja odgovarajući način da se ta povreda otkloni (vidi načela predviđena u Preporuci R(2000)2 Komiteta ministara, kako je izneto gore u stavu 28). Međutim, eventualne posebne korektivne mere koje se zahtevaju od tužene države kako bi izvršila svoje obaveze u skladu s Konvencijom moraju zavisiti od konkretnih okolnosti pojedinačnog predmeta i moraju biti utvrđene u svetlu presude Suda u tom predmetu, uzimajući u obzir gore navedenu praksu Suda (vidi predmet Öcalan, cit.).
  9. Na Sudu pogotovo nije da ukazuje kako bi trebalo da teče bilo koje novo suđenje i u kom obliku bi ono trebalo da bude. Država protiv koje je podneta predstavka ostaje slobodna, uz praćenje od strane Komiteta ministara, da izabere sredstva kojima će izvršiti svoju obavezu da podnosioca predstavke dovede, što je moguće više, u poziciju u kojoj bi bio da zahtevi iz Konvencije nisu bili zanemareni (vidi predmet Piersack v. Belgium (bivši član 50), presuda od 26. oktobra 1984, Serija A br. 85, str. 16, st. 12), pod uslovom da su ta sredstva u skladu sa zaključcima iznetim u presudi Suda i s pravima odbrane (vidi predmet Lyons and Others v. the United Kingdom (dec.), br. 15227/03, ECHR 2003-IX).

B. Član 41 Konvencije

  1. Prema članu 41 Konvencije,

„Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“

1. Šteta

  1. Podnosilac predstavke je naveo da je bio pritvoren u Nemačkoj radi izručenja od 22. septembra do 22. novembra 1999, odnosno u periodu od 62 dana. Da su italijanske vlasti pokušale da ga kontaktiraju u Nemačkoj na njegovoj zvanično prijavljenoj adresi do tog lišavanja slobode ne bi došlo. Naveo je da pravno zadovoljenje za štetu i neugodnost koji su nastali usled njegovog pritvaranja treba da bude određeno po stopi od 100 evra (EUR) dnevno, te je shodno tome tražio ukupan iznos od EUR 6.200.
  2. Država je primetila da podnosilac predstavke nije uspostavio nikakvu uzročnu vezu između povrede Konvencije i štete na koju se poziva. Što se tiče nematerijalne štete, utvrđivanje povrede bi samo po sebi predstavljalo dovoljnu pravičnu naknadu.
  3. Sud ponavlja da će dosuđivati iznose na ime pravične naknade iz člana 41 kada su navodni gubitak ili šteta prouzrokovani povredom koju je Sud utvrdio, ali da se od države ne očekuje da plati štetu koja joj se ne može pripisati (vidi predmet Perote Pellon v. Spain, br. 45238/99, st. 57, 25. juli 2002, i predmet Bracchi, gore naveden, st. 71).
  4. U ovom predmetu Sud je našao da je povređen član 6 Konvencije time što podnosilac predstavke, koji je osuđen in absentia, nije mogao da obezbedi ponavljanje postupka. Sud nije primetio nikakve nedostatke u naporima da podnosilac predstavke bude pronađen, te ne može da utvrdi da bi italijanske vlasti trebalo smatrati odgovornim za njegovo pritvaranje do izručenja. Osim toga, podnosilac predstavke nije naveo nikakve informacije koje bi italijanskim vlastima mogle dati razloga da pretpostave da je on u Nemačkoj.
  5. Shodno tome, Sud ne smatra da je primereno da u pogledu materijalne štete donese odluku u korist podnosioca predstavke. Uzročna veza između povrede koju je Sud utvrdio i pritvaranja na koje se žalio podnosilac predstavke nije uspostavljena.
  6. Što se tiče nematerijalne štete, Sud smatra da, s obzirom na okolnosti ovog predmeta, utvrđivanje povrede samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu (vidi predmet Brozicek v. Italy, presuda od 19. decembra 1989, Serija A br. 167, str. 20, st. 48; predmet C.B. v. Italy, gore naveden, str. 22, st. 38; i predmet T. v. Italy, gore naveden, str. 43, st. 32).

2. Sudski i drugi troškovi

  1. Podnosilac predstavke tražio je naknadu troškova koji su nastali u Nemačkoj u postupku izručenja u iznosu od 4.827,11 EUR. Pored toga tražio je i 7.747,94 EUR na ime postupka pred ovim Sudom. Naročito je istakao da iznos od 3.500,16 EUR (koji čine 3.033,88 EUR za honorare i 466,28 EUR za prevode) čini troškove u vezi s postupkom pred većem, a da je naknadni postupak pred Velikim većem, uključujući i učešće njegovih advokata na raspravi održanoj 12. oktobra 2005, koštao 4.247,78 EUR.
  2. Država ne vidi uzročnu vezu između povrede Konvencije i troškova nastalih u Nemačkoj. Što se tiče troškova nastalih u postupku u Strazburu, Država je prepustila to pitanje diskreciji Suda, naglasivši međutim da je predmet podnosioca predstavke bio jasan. Naveli su dalje da je iznos koji se traži za postupak pred Velikim većem preteran, imajući u vidu mali obim posla koji je u ovoj fazi imao advokat podnosioca predstavke, koji nije dostavio podnesak.
  3. Sud napominje da je pre nego što se obratio institucijama Konvencije, podnosilac predstavke morao u Nemačkoj da učestvuje u postupku izručenja, tokom kojeg je postavljeno pitanje nemogućnosti ponavljanja postupka. Sud, shodno tome, prihvata da je podnosilac predstavke imao izdatke u pogledu postupka koji je povezan s povredom Konvencije. Međutim, Sud smatra da su iznosi koji se traže na ime postupaka pred sudovima u Nemačkoj preterani (vidi, mutatis mutandis, predmet Sakkopoulos v. Greece, br. 61828/00, st. 59, 15. januar 2004, i predmet Cianetti v. Italy, br. 55634/00, st. 56, 22. april 2004). Ceneći raspoložive informacije i imajući u vidu svoju relevantnu praksu, Sud smatra da je razumno da podnosiocu predstavke po ovom osnovu dosudi iznos od EUR 2.500.
  4. Sud isto tako smatra preteranim iznos koji je tražen na ime sudskih i drugih troškova nastalih u postupku koji se vodio pred ovim Sudom (7.747,94 EUR) i odlučio je da po ovom osnovu dosudi EUR 5.500. U vezi s tim treba istaći da advokat podnosioca predstavke nije podneo pismene izjave Velikom veću (vidi gore stav 8). Stoga, ukupan iznos koji se dosuđuje podnosiocu predstavke na ime sudskih i drugih troškova iznosi 8.000 EUR.

3. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primerenim da se zatezna kamata zasniva na marginalnoj stopi na kredite Evropske centralne banke, na koju treba dodati tri procentna poena.

IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Odbacuje prethodni prigovor Države;
  2. Zaključuje da je došlo do povrede člana 6 Konvencije;
  3. Zaključuje da utvrđivanje povrede samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu za nematerijalnu štetu koju je pretrpeo podnosilac predstavke;
  4. Zaključuje
    1. da tužena Država treba da plati podnosiocu predstavke, u roku od tri meseca, iznos od 8.000 EUR (osam hiljada evra) za sudske i druge troškove uvećan za sve poreze koji se eventualno zaračunavaju;
    2. da se od isteka gore pomenutog roka od tri meseca do izmirenja plaća redovna kamata na gore navedeni iznos po stopi jednakoj marginalnoj stopi na kredite Evropske centralne banke za period docnje uvećana za tri procentna poena;
  5. Odbacuje preostali deo zahteva podnosioca predstavke za pravično zadovoljenje.

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i izrečeno na javnoj raspravi u zgradi Suda u Strazburu 1. marta 2006.

  1. L. Erli Lucijus Vildhaber Zamenik sekretara            Predsednik

U skladu sa članom 45, stav 2 Konvencije i pravilom 74 stav 2 Poslovnika Suda, uz ovu presudu prilaže se saglasno mišljenje gđe Mularoni.

  1. W. T. L. E.

SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE MULARONI (Prevod)

Mada delim mišljenje većine da postoji povreda člana 6 Konvencije, želela bih da naglasim sledeće.

  1. Što se tiče prethodnog prigovora Države da podnosilac predstavke nije iskoristio unutrašnji pravni lek predviđen članom 175 Zakonika o krivičnom postupku, želela bih da istaknem, imajući u vidu nešto drugačije izraze koji su korišćeni u stavovima 52, 55, 103 i 104 presude, da ja nisam ubeđena da bi ovaj pravni lek sigurno bio neuspešan. Glasala sam s većinom kada je utvrđeno da su postojale posebne okolnosti koje oslobađaju podnosioca predstavke obaveze da iskoristi dotični pravni lek i da ovaj deo prethodnog prigovora Države stoga treba odbaciti. Mada potvrđujem da je postojala određena neizvesnost oko izgleda da ovaj pravni lek uspe, ovaj zaključak sam izvukla na osnovu objektivnih prepreka koje se navode u stavu 54 presude. Da nije bilo tih prepreka zaključila bih – u skladu s našom sudskom praksom da postojanje puke sumnje u izglede na uspeh određenog pravnog leka koji nije očigledno uzaludan ne predstavlja valjan razlog da se unutrašnji pravni lekovi ne iskoriste (vidi predmet Akdivar and Others v. Turkey, presuda od 16. septembra 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996IV, str. 1212, st. 71, i predmet Brusco v. Italy (dec.), br. 69789/01, ECHR 2001-IX) – da podnosilac predstavke nije iskoristio unutrašnje pravne lekove.
  2. Što se tiče stavova 101 do 104 presude, moram priznati da imam teškoća da pratim pristup koji se svodi na to da dva puta budu ispitani isti prethodni prigovori koje je dala Država, prvi put u pogledu prihvatljivosti, a drugi put u pogledu merituma; takav pristup dopušta mogućnost da se utvrdi da je Država onemogućena da uloži dotične prigovore u pogledu njihove prihvatljivosti, ali da ne postoji povreda Konvencije kada se radi o meritumu. Smatram da bi bilo dovoljno da su ispitani u fazi utvrđivanja njihove prihvatljivosti, bez potrebe vraćanja na njih u fazi ispitivanja merituma.

 

_________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://vk.sud.rs/

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF SEJDOVIC v. ITALY

(Application no. 56581/00)

JUDGMENT

STRASBOURG

1 March 2006 

 

In the case of Sejdovic v. Italy, The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Luzius Wildhaber, President,
Christos Rozakis,
Jean-Paul Costa,
Nicolas Bratza,
Boštjan M. Zupančič,
Loukis Loucaides,
Corneliu Bîrsan,
Volodymyr Butkevych,
Vladimiro Zagrebelsky,
Antonella Mularoni,
Stanislav Pavlovschi,
Lech Garlicki,
Elisabet Fura-Sandström,
Renate Jaeger,
Egbert Myjer,
Sverre Erik Jebens,
Danutė Jočienė, judges,
and Lawrence Early, Deputy Grand Chamber Registrar,

Having deliberated in private on 12 October 2005 and 8 February 2006,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1. The case originated in an application (no. 56581/00) against the Italian Republic lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a national of the then Federal Republic of Yugoslavia, Mr Ismet Sejdovic (“the applicant”), on 22 March 2000.

2. The applicant was represented by Mr B. Bartholdy, a lawyer practising in Westerstede (Germany). The Italian Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr I.M. Braguglia, and their co-Agent, Mr F. Crisafulli.

3. The applicant complained, in particular, that he had been convicted in absentia without having had the opportunity of presenting his defence before the Italian courts, in breach of Article 6 of the Convention.

4. The application was allocated to the First Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). On 11 September 2003 it was declared partly admissible by a Chamber of that Section, composed of Christos Rozakis, President, Peer Lorenzen, Giovanni Bonello, Nina Vajić, Snejana Botoucharova, Vladimiro Zagrebelsky, Elisabeth Steiner, judges, and Søren Nielsen, then Deputy Section Registrar.

5. On 10 November 2004 a Chamber of the same Section, composed of Christos Rozakis, President, Peer Lorenzen, Giovanni Bonello, Anatoly Kovler, Vladimiro Zagrebelsky, Elisabeth Steiner, Khanlar Hajiyev, judges, and Søren Nielsen, Section Registrar, delivered a judgment in which it held unanimously that there had been a violation of Article 6 of the Convention. It further considered that the finding of a violation constituted in itself sufficient just satisfaction for the non-pecuniary damage sustained by the applicant, that the violation had originated in a systemic problem connected with the malfunctioning of domestic legislation and practice and that the respondent State should, through appropriate measures, secure the right of persons convicted in absentia to obtain a fresh determination of the merits of the charge against them by a court which had heard them in accordance with the requirements of Article 6 of the Convention.

6. On 9 February 2005 the Government requested, in accordance with Article 43 of the Convention and Rule 73, that the case be referred to the Grand Chamber. A panel of the Grand Chamber accepted that request on 30 March 2005.

7. The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 27 §§ 2 and 3 of the Convention and Rule 24.

8. The Government filed a memorial, but the applicant did not, referring to the observations he had submitted during the proceedings before the Chamber. In addition, third-party comments were received from the Slovakian Government, who had been given leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 2).

9. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 12 October 2005 (Rule 59 § 3).

 

There appeared before the Court:

(a) for the Government
MrF. Crisafulli, magistrato, Ministry of Foreign Affairs,Co-Agent;

(b) for the applicant
MrB. Bartholdy, Counsel,
MsU. Wiener, Adviser.

 

The Court heard addresses by them and also their replies to questions put by several of its members.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

10. The applicant was born in 1972 and lives in Hamburg (Germany).

11. On 8 September 1992 Mr S. was fatally injured by a shot fired at a travellers' encampment (campo nomadi) in Rome. The initial statements taken by the police from witnesses indicated that the applicant had been responsible for the killing.

12. On 15 October 1992 the Rome investigating judge made an order for the applicant's detention pending trial. However, the order could not be enforced as the applicant had become untraceable. As a result, the Italian authorities considered that he had deliberately sought to evade justice and on 14 November 1992 declared him to be a “fugitive” (latitante). The applicant was identified as Cloce (or Kroce) Sejdovic (or Sajdovic), probably born in Titograd on 5 August 1972, the son of Jusuf Sejdovic (or Sajdovic) and the brother of Zaim (ou Zain) Sejdovic (or Sajdovic).

13. As the Italian authorities had not managed to contact the applicant to invite him to choose his own defence counsel, they assigned him a lawyer, who was informed that his client and four other persons had been committed for trial on a specified date in the Rome Assize Court.

14. The lawyer took part in the trial, but the applicant was absent.

15. In a judgment of 2 July 1996, the text of which was deposited with the registry on 30 September 1996, the Rome Assize Court convicted the applicant of murder and illegally carrying a weapon and sentenced him to twenty-one years and eight months' imprisonment. One of the applicant's fellow defendants was sentenced to fifteen years and eight months' imprisonment for the same offences, while the other three were acquitted.

16. The applicant's lawyer was informed that the Assize Court's judgment had been deposited with the registry. He did not appeal. The applicant's conviction accordingly became final on 22 January 1997.

17. On 22 September 1999 the applicant was arrested in Hamburg by the German police under an arrest warrant issued by the Rome public prosecutor's office. On 30 September 1999 the Italian Minister of Justice requested the applicant's extradition. He added that, once he had been extradited to Italy, the applicant would be entitled to apply under Article 175 of the Code of Criminal Procedure for leave to appeal out of time against the Rome Assize Court's judgment.

18. At the request of the German authorities, the Rome public prosecutor's office stated that it did not appear from the evidence that the applicant had been officially notified of the charges against him. The public prosecutor's office was unable to say whether the applicant had contacted the lawyer assigned to represent him. In any event, the lawyer had attended the trial and had played an active role in conducting his client's defence, having called a large number of witnesses. Furthermore, the Rome Assize Court had clearly established that the applicant, who had been identified by numerous witnesses as Mr S.'s killer, was guilty. In the opinion of the public prosecutor's office, the applicant had absconded immediately after Mr S.'s death precisely to avoid being arrested and tried. Lastly, the public prosecutor's office stated: “A person who is to be extradited may seek leave to appeal against the judgment. However, for a court to agree to re-examine the case it has to be proved that the accused was wrongly deemed to be a 'fugitive'. To sum up, a new trial, even in the form of an appeal (during which new evidence may be submitted), is not granted automatically.”

19. On 6 December 1999 the German authorities refused the Italian government's extradition request on the ground that the requesting country's domestic legislation did not guarantee with sufficient certainty that the applicant would have the opportunity of having his trial reopened.

20. In the meantime, the applicant had been released on 22 November 1999. He has never lodged an objection to execution (incidente d'esecuzione) or an application for leave to appeal out of time (see “Relevant domestic law and practice” below) in Italy.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

21. The validity of a conviction may be contested by means of an objection to execution under Article 670 § 1 of the Code of Criminal Procedure (“the CCP”), the relevant parts of which provide:

“Where the judge supervising enforcement establishes that a judgment is invalid or has not become enforceable, he shall, [after] assessing on the merits [nel merito] whether the safeguards in place for a convicted person deemed to be untraceable have been observed, ... suspend its enforcement, ordering, where necessary, that the person be released and that defects in the service of process be remedied. In such cases the time allowed for appealing shall begin to run again.”

22. Article 175 §§ 2 and 3 of the CCP provides for the possibility of applying for leave to appeal out of time. The relevant parts of that provision were worded as follows at the time of the applicant's arrest:

“In the event of conviction in absentia ..., the defendant may request the reopening of the time allowed for appeal against the judgment where he can establish that he had no effective knowledge [effettiva conoscenza] [of it] ... [and] on condition that no appeal has been lodged by his lawyer and there has been no negligence on his part or, in the case of a conviction in absentia having been served ... on his lawyer ..., that he did not deliberately refuse to take cognisance of the procedural steps.

A request for the reopening of the time allowed for appeal must be lodged within ten days of the date ... on which the defendant learned [of the judgment], failing which it shall be declared inadmissible.”

23. When called upon to interpret this provision, the Court of Cassation has held that the rejection of an application for leave to appeal out of time cannot be justified by mere negligence or lack of interest on the defendant's part but that, on the contrary, there must have been “intentional conduct designed to avoid taking cognisance of the procedural steps” (see the First Section's judgment of 6 March 2000 (no. 1671) in Collini, and also the Court of Cassation's judgment no. 5808/1999). More specifically, where a judgment has been served on the accused in person, the accused must prove that he or she was unaware of it and that there has been no negligence on his or her part; however, where the judgment has been served on an absent defendant's lawyer, it is for the court to establish whether the defendant deliberately avoided taking cognisance of the relevant steps (see the Second Section's judgment of 29 January 2003 (no. 18107) in Bylyshi, where the Court of Cassation set aside an order in which the Genoa Court of Appeal had held that negligence could only be due to the wish not to receive any information, thereby treating negligent conduct as intentional without giving any arguments in support of that position).

24. In its judgment of 25 November 2004 (no. 48738) in Soldati, the Court of Cassation (First Section) observed that leave to appeal out of time could be granted on two conditions: if the accused had not had any knowledge of the proceedings and if he or she had not deliberately avoided taking cognisance of the procedural steps. It was for the convicted person to prove that the first condition was satisfied, whereas the burden of proof in respect of the second lay with the “representative of the prosecution or with the court”. Accordingly, a lack of evidence as regards the second condition could only work to the defendant's advantage. The Court of Cassation accordingly held that, before declaring defendants to be “fugitives”, the authorities should not only search for them in a manner appropriate to the circumstances of the case but should also establish whether they had intentionally avoided complying with a measure ordered by the court, such as a measure entailing deprivation of liberty (see the First Section's judgment of 23 February 2005 (no. 6987) in Flordelis and Pagnanelli).

25. On 22 April 2005 Parliament approved Law no. 60/2005, by which Legislative Decree no. 17 of 21 February 2005 became statute. Law no. 60/2005 was published in Official Gazette (Gazzetta ufficiale) no. 94 of 23 April 2005. It came into force the following day.

26. Law no. 60/2005 amended Article 175 of the CCP. The new version of paragraph 2 reads as follows:

“In the event of conviction in absentia ... the time allowed for appeal against the judgment shall be reopened, on an application by the defendant, unless he had effective knowledge [effettiva conoscenza] of the proceedings [against him] or of the judgment [provvedimento] and has deliberately refused to appear or to appeal against the judgment. The judicial authorities shall carry out all necessary checks to that end.”

27. Law no. 60/2005 also added a paragraph 2 bis to Article 175 of the CCP, worded as follows:

“An application referred to in paragraph 2 above must be lodged within thirty days of the date on which the defendant had effective knowledge of the judgment, failing which it shall be declared inadmissible. In the event of extradition from another country, the time allowed for making such an application shall run from the point at which the defendant is handed over [to the Italian authorities] ...”

III. RECOMMENDATION No. R (2000) 2 OF THE COMMITTEE OF MINISTERS

28. In Recommendation No. R (2000) 2 on the re-examination or reopening of certain cases at domestic level following judgments of the European Court of Human Rights, the Committee of Ministers of the Council of Europe encouraged the Contracting Parties “to examine their national legal systems with a view to ensuring that there exist adequate possibilities of re-examination of the case, including reopening of proceedings, in instances where the Court has found a violation of the Convention, especially where: (i) the injured party continues to suffer very serious negative consequences because of the outcome of the domestic decision at issue, which are not adequately remedied by the just satisfaction and cannot be rectified except by re-examination or reopening, and (ii) the judgment of the Court leads to the conclusion that (a) the impugned domestic decision is on the merits contrary to the Convention, or (b) the violation found is based on procedural errors or shortcomings of such gravity that a serious doubt is cast on the outcome of the domestic proceedings complained of.”

THE LAW

I. THE GOVERNMENT'S PRELIMINARY OBJECTION

29. The Government objected, firstly, that domestic remedies had not been exhausted in that the applicant had not used the remedies provided for in Articles 175 and 670 of the CCP.

A. Decision of the Chamber

30. In its decision of 11 September 2003 on admissibility, the Chamber dismissed the Government's objection that the applicant had failed to use the remedy in Article 175 of the CCP, holding that, in the particular circumstances of the case, an application for leave to appeal out of time would have had little prospect of success and there were objective obstacles to his using it.

B. The parties' submissions

1. The Government

31. The Government observed that in Italian law, persons who had been convicted in absentia had two remedies available. Firstly, they could lodge an objection to execution under Article 670 of the CCP in order to contest the judgment's existence or validity. This remedy was not subject to any time-limit; however, there had to have been an irregularity in the proceedings capable of rendering the judgment void. The irregularity could concern, in particular, a breach of the rules on service of process and, more specifically, failure to observe the safeguards afforded to defendants deemed to be untraceable. If the objection was declared admissible, the court had to suspend the enforcement of the sentence. If it was allowed, the statutory period for appealing against the judgment was reopened. The applicant could have availed himself of this remedy if he had shown that the police had been negligent in their searches or that the safeguards for defendants deemed to be untraceable had not been observed.

32. The Government further noted that if the objection to execution was dismissed, the court still had to examine the application for leave to appeal out of time which persons convicted in absentia were entitled to lodge separately from or jointly with the objection. If such an application was granted, the time allowed for appealing was reopened and the defendant had the opportunity to submit any arguments in support of his or her case – in person or through counsel – before a court with jurisdiction to deal with all matters of fact and law. Unlike an objection to execution, an application for leave to appeal out of time did not require there to have been any formal or substantive irregularity in the proceedings, particularly as regards searches and service of process.

33. The Government submitted that the remedy provided for in Article 175 of the CCP, as in force at the material time, had been effective and accessible since it had been specifically intended to apply to cases where accused persons claimed to have had no knowledge of their conviction. It was true that an application for leave to appeal out of time had to be lodged within ten days. However, such a period, which had not been peculiar to Italian law, had been sufficient to allow persons on trial to exercise their right to defend themselves, as its starting-point had been fixed as the moment at which they had had “effective knowledge of the decision” (as the Court of Cassation had held on 3 July 1990 in Rizzo). Furthermore, the time-limit had not concerned the lodging of the appeal itself but merely the lodging of the application for leave to appeal out of time, a much less complex process.

34. Although the fact of not being an Italian national, together with linguistic and cultural difficulties, could make it harder to comply with a procedural requirement in the time allowed, national laws could not be expected to make all their time-limits flexible in order to adapt them to the infinite variety of factual circumstances in which defendants might find themselves.

35. The Government further pointed out that, in accordance with the Court's case-law, it could not be presumed that defendants had intended to escape trial where there had been manifest shortcomings in the efforts to trace them. Defendants should also have the opportunity of rebutting any presumption to that effect without being unduly obstructed or having to bear an excessive burden of proof. The system laid down in Article 175 of the CCP had satisfied those requirements.

36. It followed from a grammatical analysis of paragraph 2 of Article 175 (as in force before the 2005 reform), supported by the case-law of the Court of Cassation which the Government produced to the Court (see paragraphs 23 and 24 above), that persons applying for leave to appeal out of time had been required to prove merely that they had not had effective knowledge of their conviction. Evidence of this had been very easy to provide since in most cases it resulted from the actual manner in which the conviction had been served. It had been sufficient for applicants to state – without having to supply proof – the reasons why they had not been informed of the judgment in time to lodge an appeal. The fact that they might have been aware of other procedural steps, or that the reasons they gave might have resulted from their own lack of diligence, had not meant that the application should be refused. Indeed, the time allowed for appealing could be reopened even where their ignorance of the judgment had been their own fault. In such cases, leave to appeal out of time had been precluded only where their lawyer had already lodged an appeal (an exception which was not relevant in the present case).

37. In addressing the allegations submitted by the convicted person, the prosecuting authorities had been required to provide evidence (for assessment by the courts) that the person was a fugitive and had therefore consciously and deliberately avoided being served with the relevant documents. In other words, to ensure that an application for leave to appeal out of time was refused, they had had to show that, where the judgment had been served on the defendant's lawyer, the defendant's ignorance had not been merely negligent but wilful. In order to prove intentional fault on the part of the defendant, the prosecution had not been able to rely on mere presumptions.

2. The applicant

38. The applicant contested the Government's arguments. He submitted that he had not had any opportunity to have his case reopened and that he had not been informed of the existence of a domestic remedy. He had also been unaware that he had been deemed to be a “fugitive” and that criminal proceedings had been pending against him.

39. The applicant observed that he had never had any knowledge of the Rome Assize Court's judgment. The judgment had never been served on him, since at the time of his arrest in Germany he had simply been the subject of an international arrest warrant indicating that he had been sentenced to twenty-one years and eight months' imprisonment. It had, moreover, been impossible for him to prove that he had not known about the facts of the case or about the proceedings against him.

C. The Court's assessment

40. The Court observes that the Government's objection that domestic remedies have not been exhausted is based on two elements, namely the applicant's failure to use the remedies provided for in Articles 670 and 175 of the CCP.

41. In so far as the Government have cited the first of these provisions, the Court reiterates that under Rule 55 of the Rules of Court, any plea of inadmissibility must be raised by the respondent Contracting Party in its written or oral observations on the admissibility of the application (see K. and T. v. Finland [GC], no. 25702/94, § 145, ECHR 2001-VII, and N.C. v. Italy [GC], no. 24952/94, § 44, ECHR 2002-X). However, in their written observations on the admissibility of the application, the Government did not argue that the applicant could have availed himself of the remedy in Article 670 of the CCP. Moreover, the Court cannot discern any exceptional circumstances that could have dispensed the Government from the obligation to raise their preliminary objection before the adoption of the Chamber's admissibility decision of 11 September 2003 (see Prokopovich v. Russia, no. 58255/00, § 29, 18 November 2004).

42. Consequently, the Government are estopped at this stage of the proceedings from raising the preliminary objection of failure to use the domestic remedy in Article 670 of the CCP (see, mutatis mutandis, Bracci v. Italy, no. 36822/02, §§ 35-37, 13 October 2005). It follows that the Government's preliminary objection must be dismissed in so far as it concerns the failure to lodge an objection to execution.

43. With regard to the remedy provided for in Article 175 of the CCP, the Court reiterates that the purpose of the rule on exhaustion of domestic remedies is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to it (see, among many other authorities, Selmouni v. France [GC], no. 25803/94, § 74, ECHR 1999-V, and Remli v. France, 23 April 1996, § 33, Reports of Judgments and Decisions 1996-II). That rule is based on the assumption, reflected in Article 13 of the Convention – with which it has close affinity – that there is an effective remedy available in respect of the alleged breach in the domestic system (see Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 152, ECHR 2000-XI). In this way, it is an important aspect of the principle that the machinery of protection established by the Convention is subsidiary to the national systems safeguarding human rights (see Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, § 65, Reports 1996‑IV).

44. In the context of machinery for the protection of human rights, the rule on exhaustion of domestic remedies must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism. At the same time, it requires, in principle, that the complaints intended to be made subsequently at international level should have been aired before those same courts, at least in substance and in compliance with the formal requirements and time-limits laid down in domestic law (see, among many other authorities, Azinas v. Cyprus [GC], no. 56679/00, § 38, ECHR 2004-III, and Fressoz and Roire v. France [GC], no. 29183/95, § 37, ECHR 1999-I).

45. However, the obligation under Article 35 requires only that an applicant should have normal recourse to the remedies likely to be effective, adequate and accessible (see Sofri and Others v. Italy (dec.), no. 37235/97, ECHR 2003-VIII). In particular, the only remedies which the Convention requires to be exhausted are those that relate to the breaches alleged and are at the same time available and sufficient. The existence of such remedies must be sufficiently certain not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness (see Dalia v. France, 19 February 1998, § 38, Reports 1998-I). In addition, according to the “generally recognised rules of international law”, there may be special circumstances which absolve applicants from the obligation to exhaust the domestic remedies at their disposal (see Aksoy v. Turkey, 18 December 1996, § 52, Reports 1996-VI). However, the existence of mere doubts as to the prospects of success of a particular remedy which is not obviously futile is not a valid reason for failing to exhaust domestic remedies (see Sardinas Albo v. Italy (dec.), no. 56271/00, ECHR 2004-I, and Brusco v. Italy (dec.), no. 69789/01, ECHR 2001-IX).

46. Lastly, Article 35 § 1 of the Convention provides for a distribution of the burden of proof. It is incumbent on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court that the remedy was an effective one available in theory and in practice at the relevant time, that is to say, that it was accessible, was capable of providing redress in respect of the applicant's complaints and offered reasonable prospects of success (see Akdivar and Others, cited above, § 68).

47. In the instant case, the Court observes that if an application under Article 175 of the CCP for leave to appeal out of time is granted the time allowed for appealing is reopened, so that persons who have been convicted in absentia at first instance are given the opportunity of substantiating their grounds of appeal in the light of the reasoning set out in the judgment against them and to submit the factual and legal arguments they consider necessary for their defence in the course of the appeal proceedings. However, in the particular circumstances of the instant case, in which the judgment delivered in absentia had been served on the applicant's officially assigned counsel, an application to that effect could be granted only if two conditions were satisfied: if the convicted person could establish that he had not had effective knowledge of the judgment, and if he had not deliberately refused to take cognisance of the procedural steps.

48. While the applicant could have proved that he satisfied the first of these conditions purely because his conviction had not been served on him in person before the date on which it had become final, the position is different regarding the second condition. The applicant had become untraceable immediately after the killing of Mr S., which had taken place in the presence of eyewitnesses who had accused him of being responsible, and this could have led the Italian authorities to conclude that he had deliberately sought to escape trial.

49. Before the Court, the Government attempted to show, on the basis of a grammatical analysis of the wording of Article 175 § 2 of the CCP in force at the time of the applicant's arrest, that the burden of proof in respect of the second condition did not rest with the convicted person. They argued that, on the contrary, it was for the prosecution to provide evidence, if any existed, from which it could be inferred that the accused had wilfully refused to take cognisance of the charges and the judgment. However, such an interpretation appears to be belied by the note from the Rome public prosecutor's office, which states: “for a court to agree to re-examine the case it has to be proved that the accused was wrongly deemed to be a 'fugitive' ” (see paragraph 18 above).

50. It is true that the Government have provided the Grand Chamber with domestic case-law confirming their interpretation. However, it should be noted that only the judgment of the First Section of the Court of Cassation in Soldati explicitly states how the burden of proof is to be distributed in a situation similar to that of the applicant. That judgment, which does not cite any precedent on the issue, was not delivered until 25 November 2004, more than five years after the applicant was arrested in Germany (see paragraphs 17 and 24 above). Doubts may therefore arise as to the rule that would have been applied at the time when, it was submitted, the applicant should have used the remedy provided for in Article 175 of the CCP.

51. The Court considers that the uncertainty as to the distribution of the burden of proof in respect of the second condition is a factor to be taken into account in assessing the effectiveness of the remedy relied on by the Government. In the instant case, the Court is not persuaded that, as a consequence of the above-mentioned uncertainty about the burden of proof, the applicant would not have encountered serious difficulty in providing convincing explanations, when requested to do so by the court or challenged by the prosecution, as to why, shortly after the killing of Mr S., he had left his home without leaving a contact address and travelled to Germany.

52. It follows that, in the particular circumstances of the case, an application for leave to appeal out of time would have had little prospect of success.

53. The Court considers it appropriate to examine, in addition, whether the remedy in question was accessible to the applicant in practice. It notes in this connection that he was arrested in Germany on 22 September 1999, slightly more than seven years after the killing of Mr S. (see paragraphs 11 and 17 above). It finds it reasonable to believe that, during his detention pending extradition, the applicant was informed of the reasons why he had been deprived of his liberty, and in particular of his conviction in Italy. Furthermore, on 22 March 2000, six months after being arrested, the applicant lodged an application in Strasbourg through his lawyer, in which he complained that he had been convicted in absentia. His lawyer has produced to the Court extracts from the Rome Assize Court's judgment of 2 July 1996.

54. It follows that the applicant could have been deemed to have had “effective knowledge of the judgment” shortly after being arrested in Germany, and that from that point on, in accordance with the third paragraph of Article 175 of the CCP, he had only ten days to apply for leave to appeal out of time. There is no evidence to suggest that he had been informed of the possibility of reopening the time allowed for appealing against his conviction, which had officially become final, and of the short time available for attempting such a remedy. Nor should the Court overlook the difficulties which a person detained in a foreign country would probably have encountered in rapidly contacting a lawyer familiar with Italian law in order to enquire about the legal procedure for obtaining the reopening of his trial, while at the same time giving his counsel a precise account of the facts and detailed instructions.

55. In the final analysis, the Court considers that in the present case the remedy referred to by the Government was bound to fail and there were objective obstacles to its use by the applicant. It therefore finds that there were special circumstances dispensing the applicant from the obligation to avail himself of the remedy provided for in Article 175 § 2 of the CCP.

56. It follows that the second limb of the Government's preliminary objection, concerning the failure to apply for leave to appeal out of time, must likewise be dismissed.

II. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

57. The applicant complained that he had been convicted in absentia without having had the opportunity of presenting his defence before the Italian courts. He relied on Article 6 of the Convention, the relevant parts of which provide:

“1. In the determination of ... any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...

2. Everyone charged with a criminal offence shall be presumed innocent until proved guilty according to law.

3. Everyone charged with a criminal offence has the following minimum rights:

(a) to be informed promptly, in a language which he understands and in detail, of the nature and cause of the accusation against him;

(b) to have adequate time and facilities for the preparation of his defence;

(c) to defend himself in person or through legal assistance of his own choosing or, if he has not sufficient means to pay for legal assistance, to be given it free when the interests of justice so require;

(d) to examine or have examined witnesses against him and to obtain the attendance and examination of witnesses on his behalf under the same conditions as witnesses against him;

(e) to have the free assistance of an interpreter if he cannot understand or speak the language used in court.”

A. The Chamber judgment

58. The Chamber found a violation of Article 6 of the Convention. It considered that the applicant, who had never been officially informed of the proceedings against him, could not be said to have unequivocally waived his right to appear at his trial. Furthermore, the domestic legislation had not afforded him with sufficient certainty the opportunity of appearing at a new trial. That possibility had been subject to the submission of evidence by the prosecuting authorities or by the convicted person regarding the circumstances in which he had been declared to be a fugitive, and had not satisfied the requirements of Article 6 of the Convention.

B. The parties' submissions

1. The Government

59. The Government observed that the Court had found a violation of Article 6 of the Convention in cases where a defendant's failure to appear at the trial had been governed by the former Code of Criminal Procedure (they cited Colozza v. Italy, 12 February 1985, Series A no. 89; T. v. Italy, 12 October 1992, Series A no. 245-C; and F.C.B. v. Italy, 28 August 1991, Series A no. 208-B). The new procedural rules introduced subsequently and the special circumstances of Mr Sejdovic's case, they argued, set it apart from those cases, in which there had been cause to doubt that the applicants had deliberately sought to evade justice, or that they had had the opportunity of taking part in the trial, or grounds to believe that the authorities had been negligent in ascertaining the accused's whereabouts.

60. Under the former system, an untraceable defendant had been deemed to be a fugitive, and if notice had been served in due form there had been no possibility of appealing out of time. Under the system introduced by the new CCP, however, the authorities had to conduct thorough searches for the accused at every stage of the proceedings, and the time allowed for appealing could be reopened even where there had been no irregularities in notification.

61. In the present case, notice of the procedural steps had been served on the applicant's lawyer because the applicant had been deemed to be a “fugitive” (latitante). Before designating him thus, the authorities had searched for him at the travellers' encampment where he was thought to be living.

62. In the Government's submission, the particular circumstances of the case showed that the applicant had deliberately sought to escape trial. A number of factors supported that conclusion: the applicant had been in a delicate position and it had clearly been in his interests not to appear at the trial; he had not advanced any plausible reason as to why, immediately after a killing for which he had been responsible according to eyewitnesses, he had suddenly moved from his usual place of residence without leaving an address or the slightest trace of his whereabouts; and before being arrested by the German police, he had never come forward and had never sought a retrial.

63. It followed from the judgment in Medenica v. Switzerland (no. 20491/92, ECHR 2001-VI) that the intention to escape trial extinguished the right of a person convicted in absentia to a new trial under the Convention. In that connection, the Government pointed out that the Court had endorsed the view of the Swiss authorities that Mr Medenica's trial in absentia had been lawful and that it had not been necessary to reopen the proceedings because his inability to appear had been his own fault and he had not provided any valid excuse for his absence. Furthermore, the presumption that a defendant had sought to evade justice was not irrebuttable. Convicted persons could always provide explanations by arguing that they had never been aware of the proceedings and consequently had not intended to abscond, or by citing a legitimate impediment. In such cases it was for the prosecution to seek to prove the contrary where appropriate, and for the judicial authorities to assess the relevance of the convicted person's explanations.

64. It was true that, unlike the applicant, Mr Medenica had been officially informed of the proceedings against him and of the date of his trial. The Chamber had inferred from this that the applicant could not be said to have intended to escape trial. Its conclusion had been based on T. and F.C.B. v. Italy (cited above), in which the Court had refused to attach any importance to the indirect knowledge which the applicants had had or might have had of the proceedings against them and of the date of their trial. Although the Court's excessive formalism and severity in the above two cases were understandable in the light of the legislation in force in Italy at the material time, they were not acceptable today.

65. Admittedly, a purely formal notification (as in the present case, where the relevant documents had been served on the officially appointed lawyer) could not give rise to an irrebuttable statutory presumption that the accused had been aware of the proceedings. However, a presumption to the contrary was equally unjustified. That would amount to denying that the accused might be aware of the proceedings where there was evidence that they were guilty and had absconded (for example, where criminals escaped from police officers pursuing them immediately after the offence, or where defendants produced a written statement declaring their guilt, their contempt towards the victims and their intention to remain untraceable). In the Government's submission, the mere fact that an applicant had not been notified of the conviction did not in itself constitute sufficient proof that he or she had acted in good faith; further evidence of negligence on the part of the authorities was required.

66. It would therefore be advisable, they argued, to take a more balanced, common sense approach consisting in assuming – at least provisionally – that the accused had absconded if such an inference was justified by the particular circumstances of the case, regard being had to logic and to ordinary experience, and seeking to substantiate this through concrete evidence. In particular, it was not contrary to the presumption of innocence to assume that persons accused of an offence had absconded where it proved impossible to ascertain their whereabouts immediately after the offence had been committed. Such an assumption was reinforced if they were subsequently found guilty on the basis of evidence adduced at the trial and did not provide any relevant explanation as to what had caused them to leave their home address. That was precisely what had happened in the applicant's case, in which the Rome Assize Court had carefully established the facts, basing its findings on statements by several eyewitnesses.

67. If convicted persons were acknowledged as having the “unconditional” right “in all cases” to a new trial when they had not been officially notified of the charges and the date of the hearing, the State would be denied the opportunity of adducing evidence of a simple fact: knowledge that a prosecution had been brought. That would, however, be contrary to the purpose of all judicial proceedings – namely establishing the truth – and would mean that justice was denied or the victims were caused additional anguish. There would also be paradoxical consequences: defendants who were quicker and more skilful at escaping would be at an advantage in relation to those who were caught unawares by an initial summons. If that were so, only the accused would have the power to review the validity of their own trial, and the guilty would be in a more favourable position than the innocent. Furthermore, people who had consciously sought to evade trial could claim a right “which logic and any sense of justice suggest[ed] should not be theirs”: the right to clutter the courts' lists of cases and to inconvenience victims and witnesses at a later stage.

68. Nor should it be forgotten, the Government submitted, that in Poitrimol v. France (23 November 1993, Series A no. 277-A), and Lala and Pelladoah v. the Netherlands (22 September 1994, Series A nos. 297-A and 297-B), the Court had coupled the right to appear in court with a corresponding duty. It had accordingly accepted that unjustified absences could be discouraged and that States were entitled to impose on defendants the burden of justifying their absence and, subsequently, to assess the validity of such explanations. It was true that in the above cases the Court had held that the sanctions imposed on the defendants (the impossibility of being represented by counsel) had been disproportionate; however, it had implicitly accepted that Article 6 would not have been infringed if the restrictions on the absent defendants' rights had struck a fair balance.

69. In the cases cited above, the Court had also laid emphasis on the defence conducted by a lawyer. In particular, it had held that the “crucial” importance of defending the accused should prevail over the “capital” importance of their appearing at the trial. The active presence of a defence lawyer was therefore sufficient to restore the balance between the State's legitimate reaction to a defendant's unjustified absence and respect for the rights set forth in Article 6 of the Convention.

70. In the instant case, the applicant had been represented in the Rome Assize Court by an officially appointed lawyer, who had conducted his defence effectively and adequately, having called a number of witnesses. The same lawyer had represented other defendants in the same proceedings, some of whom had been acquitted.

71. In any event, the Government submitted that Italian law had afforded the applicant a genuine possibility of appearing at a new trial. In this connection, two distinct scenarios were possible. If notice had not been served in accordance with the formal requirements, the proceedings were null and void and, by virtue of Articles 179 and 670 of the CCP, the judgment thus became unenforceable.

72. If, however, as in the present case, the summons had been served in accordance with domestic legislation, Article 175 of the CCP was applicable. In that connection, the Government reiterated the observations relating to their preliminary objection (see paragraphs 32 to 37 above) and pointed out that the applicant belonged to a population group with a traditionally nomadic culture, which might serve to explain why he had not been present at his home address.

73. In the Government's submission, the system provided for in Article 175 of the CCP and the evidentiary rules deriving from it did not in any way contravene the general principle that the burden of proof rested with the accuser and not with the accused. In John Murray v. the United Kingdom (8 February 1996, Reports 1996-I), the Court had considered that it was legitimate to require explanations from the accused and to draw inferences from their silence where the circumstances manifestly called for such explanations. If that was acceptable in relation to the merits of a charge, it should be all the more so when it came to establishing a fact – namely, whether the applicant's ignorance had been wilful – which was incidental and procedural in nature.

2. The applicant

74. The applicant argued that his right to a fair trial had been infringed in that he had not been informed of the accusations against him. He submitted that the defence conducted by his officially appointed lawyer could not be regarded as effective and adequate in view of the fact that, among the defendants whom the lawyer had represented, those who had been present had been acquitted and those who had not had been convicted. Furthermore, the applicant had not known that he was being represented by that lawyer. He had therefore had no reason to contact him or the Italian authorities. If he had known that he had been charged with a criminal offence, he could have made a fully informed choice as to his legal counsel.

75. The applicant alleged that the Italian authorities had proceeded on the assumption that he was guilty because he was absent. Since the proceedings against him had not complied with the Convention, however, his right to be presumed innocent had been infringed. Nor could it be inferred that he had sought to evade justice when he had not first been questioned. Such an inference by the authorities had been all the more unreasonable in that, at the time of his arrest, he had been lawfully resident in Germany with his family and his address had been officially registered with the police. In any event, the Government could not prove that he had fled in order to escape the proceedings against him.

76. The applicant lastly asserted that his identification by the Italian authorities had been imprecise and dubious and that the file on him had not contained either his photograph or his fingerprints.

C. Third party

77. The Slovakian Government observed that in Medenica (cited above), the Court had held that there had been no violation of Article 6 of the Convention as the applicant had failed to show good cause for his absence and there had been no evidence to suggest that he had been absent for reasons beyond his control. Denying him the right to a retrial had therefore not been a disproportionate response.

78. If the right to a new trial were held to be automatic in the absence of official notification, those who had been informed of their prosecution would enjoy less extensive guarantees than those who had become untraceable immediately after committing the offence. Only in the former case would the Court authorise the domestic authorities to examine whether the convicted person had actually waived the safeguards of a fair trial. In the latter case they would be precluded from assessing, on the facts, the reasons why the defendant could not be traced. A defendant who had not been notified would always be treated as someone who was untraceable for reasons beyond his or her control and not as someone who had escaped trial after being informed that a prosecution had been brought.

79. In the Slovakian Government's submission, it was questionable whether that was in line with the precedent established in Colozza (cited above), in which the Court had pointed out that prohibiting all trials in absentia could paralyse the conduct of criminal proceedings in that it could lead, for example, to dispersal of the evidence, expiry of the time allowed for prosecution or a miscarriage of justice. Furthermore, the distinction outlined above meant that people would be treated in the same manner in different situations, and differently in similar situations, without any objective or reasonable justification. The consequences were therefore unfair. In that connection, the Slovakian Government observed that Mr Medenica would have enjoyed more rights if he had become untraceable immediately after the offence had been committed. Regard should also be had to the fact that sometimes people who were caught in the act managed to escape.

80. In the Slovakian Government's submission, the authorities should always have the right, firstly, to examine in the particular circumstances of each case why it was impossible to ascertain the accused's whereabouts and, secondly, to rule that they had waived the safeguards of Article 6 or had sought to evade justice. In the latter case it should be legitimate to refuse them a new trial under domestic law, regard being had to the higher interests of the community and the achievement of the aims of prosecution. The Court's task would then be to ensure that the conclusions reached by the national authorities were not arbitrary or based on manifestly erroneous assumptions.

D. The Court's assessment

1. General principles concerning trial in absentia

(a) Right to take part in the hearing and to obtain a new trial

81. Although this is not expressly mentioned in paragraph 1 of Article 6, the object and purpose of the Article taken as a whole show that a person “charged with a criminal offence” is entitled to take part in the hearing. Moreover, sub-paragraphs (c), (d) and (e) of paragraph 3 guarantee to “everyone charged with a criminal offence” the right “to defend himself in person”, “to examine or have examined witnesses” and “to have the free assistance of an interpreter if he cannot understand or speak the language used in court”, and it is difficult to see how he could exercise these rights without being present (see Colozza, cited above, § 27; T. v. Italy, cited above, § 26; F.C.B. v. Italy, cited above, § 33; and Belziuk v. Poland, 25 March 1998, § 37, Reports 1998-II).

82. Although proceedings that take place in the accused's absence are not of themselves incompatible with Article 6 of the Convention, a denial of justice nevertheless undoubtedly occurs where a person convicted in absentia is unable subsequently to obtain from a court which has heard him a fresh determination of the merits of the charge, in respect of both law and fact, where it has not been established that he has waived his right to appear and to defend himself (see Colozza, cited above, § 29; Einhorn v. France (dec.), no. 71555/01, § 33, ECHR 2001-XI; Krombach v. France, no. 29731/96, § 85, ECHR 2001-II; and Somogyi v. Italy, no. 67972/01, § 66, ECHR 2004-IV) or that he intended to escape trial (see Medenica, cited above, § 55).

83. The Convention leaves Contracting States wide discretion as regards the choice of the means calculated to ensure that their legal systems are in compliance with the requirements of Article 6. The Court's task is to determine whether the result called for by the Convention has been achieved. In particular, the procedural means offered by domestic law and practice must be shown to be effective where a person charged with a criminal offence has neither waived his right to appear and to defend himself nor sought to escape trial (see Somogyi, cited above, § 67).

84. The Court has further held that the duty to guarantee the right of a criminal defendant to be present in the courtroom – either during the original proceedings or in a retrial – ranks as one of the essential requirements of Article 6 (see Stoichkov v. Bulgaria, no. 9808/02, § 56, 24 March 2005). Accordingly, the refusal to reopen proceedings conducted in the accused's absence, without any indication that the accused has waived his or her right to be present during the trial, has been found to be a “flagrant denial of justice” rendering the proceedings “manifestly contrary to the provisions of Article 6 or the principles embodied therein” (ibid., §§ 54-58).

85. The Court has also held that the reopening of the time allowed for appealing against a conviction in absentia, where the defendant was entitled to attend the hearing in the court of appeal and to request the admission of new evidence, entailed the possibility of a fresh factual and legal determination of the criminal charge, so that the proceedings as a whole could be said to have been fair (see Jones v. the United Kingdom (dec.), no. 30900/02, 9 September 2003).

(b) Waiver of the right to appear at the trial

86. Neither the letter nor the spirit of Article 6 of the Convention prevents a person from waiving of his own free will, either expressly or tacitly, the entitlement to the guarantees of a fair trial (see Kwiatkowska v. Italy (dec.), no. 52868/99, 30 November 2000). However, if it is to be effective for Convention purposes, a waiver of the right to take part in the trial must be established in an unequivocal manner and be attended by minimum safeguards commensurate to its importance (see Poitrimol, cited above, § 31). Furthermore, it must not run counter to any important public interest (see Håkansson and Sturesson v. Sweden, 21 February 1990, § 66, Series A no. 171-A).

87. The Court has held that where a person charged with a criminal offence had not been notified in person, it could not be inferred merely from his status as a “fugitive” (latitante), which was founded on a presumption with an insufficient factual basis, that he had waived his right to appear at the trial and defend himself (see Colozza, cited above, § 28). It has also had occasion to point out that, before an accused can be said to have implicitly, through his conduct, waived an important right under Article 6 of the Convention, it must be shown that he could reasonably have foreseen what the consequences of his conduct would be (see Jones, cited above).

88. Furthermore, a person charged with a criminal offence must not be left with the burden of proving that he was not seeking to evade justice or that his absence was due to force majeure (see Colozza, cited above, § 30). At the same time, it is open to the national authorities to assess whether the accused showed good cause for his absence or whether there was anything in the case file to warrant finding that he had been absent for reasons beyond his control (see Medenica, cited above, § 57).

(c) Right of a person charged with a criminal offence to be informed of the accusations against him

89. Under the terms of paragraph 3 (a) of Article 6 of the Convention, everyone charged with a criminal offence has the right “to be informed promptly, in a language which he understands and in detail, of the nature and cause of the accusation against him”. This provision points to the need for special attention to be paid to the notification of the “accusation” to the defendant. An indictment plays a crucial role in the criminal process, in that it is from the moment of its service that the defendant is formally put on notice of the factual and legal basis of the charges against him (see Kamasinski v. Austria, 19 December 1989, § 79, Series A no. 168).

90. The scope of the above provision must in particular be assessed in the light of the more general right to a fair hearing guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention. In criminal matters the provision of full, detailed information concerning the charges against a defendant, and consequently the legal characterisation that the court might adopt in the matter, is an essential prerequisite for ensuring that the proceedings are fair (see Pélissier and Sassi v. France [GC], no. 25444/94, § 52, ECHR 1999-II).

(d) Representation by counsel of defendants tried in absentia

91. Although not absolute, the right of everyone charged with a criminal offence to be effectively defended by a lawyer, assigned officially if need be, is one of the fundamental features of a fair trial (see Poitrimol, cited above, § 34). A person charged with a criminal offence does not lose the benefit of this right merely on account of not being present at the trial (see Mariani v. France, no. 43640/98, § 40, 31 March 2005). It is of crucial importance for the fairness of the criminal justice system that the accused be adequately defended, both at first instance and on appeal (see Lala, cited above, § 33, and Pelladoah, cited above, § 40).

92. At the same time, it is of capital importance that a defendant should appear, both because of his right to a hearing and because of the need to verify the accuracy of his statements and compare them with those of the victim – whose interests need to be protected – and of the witnesses. The legislature must accordingly be able to discourage unjustified absences, provided that any sanctions used are not disproportionate in the circumstances of the case and the defendant is not deprived of his right to be defended by counsel (see Krombach, cited above, §§ 84, 89 and 90; Van Geyseghem v. Belgium [GC], no. 26103/95, § 34, ECHR 1999-I; and Poitrimol, cited above, § 35).

93. It is for the courts to ensure that a trial was fair and, accordingly, that counsel who attends trial for the apparent purpose of defending the accused in his absence is given the opportunity of doing so (see Van Geyseghem, cited above, § 33; Lala, cited above, § 34; and Pelladoah, cited above, § 41).

94. While it confers on everyone charged with a criminal offence the right to “defend himself in person or through legal assistance ...”, Article 6 § 3 (c) does not specify the manner of exercising this right. It thus leaves to the Contracting States the choice of the means of ensuring that it is secured in their judicial systems, the Court's task being to ascertain whether the method they have chosen is consistent with the requirements of a fair trial (see Quaranta v. Switzerland, 24 May 1991, § 30, Series A no. 205). In this connection, it must be remembered that the Convention is designed to “guarantee not rights that are theoretical or illusory but rights that are practical and effective” and that assigning counsel does not in itself ensure the effectiveness of the assistance he may afford an accused (see Imbrioscia v. Switzerland, 24 November 1993, § 38, Series A no. 275, and Artico v. Italy, 13 May 1980, § 33, Series A no. 37).

95. Nevertheless, a State cannot be held responsible for every shortcoming on the part of a lawyer appointed for legal aid purposes or by the accused. It follows from the independence of the legal profession from the State that the conduct of the defence is essentially a matter between the defendant and his counsel, whether appointed under a legal aid scheme or privately financed (see Cuscani v. the United Kingdom, no. 32771/96, § 39, 24 September 2002). The competent national authorities are required under Article 6 § 3 (c) to intervene only if a failure by legal aid counsel to provide effective representation is manifest or is sufficiently brought to their attention in some other way (see Daud v. Portugal, 21 April 1998, § 38, Reports 1998-II).

2. Application of the above principles in the present case

96. The Court observes that in the instant case the Rome investigating judge made an order on 15 October 1992 for the applicant's detention pending trial. Since he had become untraceable, he was deemed to be a “fugitive” (latitante) (see paragraph 12 above). A lawyer was appointed to represent him and was notified of the various steps in the proceedings, including the applicant's conviction. The Government did not dispute that the applicant had been tried in absentia and that before his arrest he had not received any official information about the charges or the date of his trial.

97. Relying on the line of case-law developed in Medenica, cited above, the Government argued, however, that the applicant had lost his entitlement to a new trial as he had sought to evade justice, or in other words that he had known or suspected that he was wanted by the police and had absconded.

98. The Court observes at the outset that the instant case differs from Medenica (cited above, § 59), in which the applicant had been informed in good time of the proceedings against him and of the date of his trial. He also had the assistance of and was in contact with a lawyer of his own choosing. Lastly, the Court found that Mr Medenica's absence had been due to his own culpable conduct and agreed with the Swiss Federal Court that he had misled the American court by making equivocal and even knowingly inaccurate statements with the aim of securing a decision that would make it impossible for him to attend his trial (ibid., § 58). His position was therefore very different from that of the applicant in the instant case. In the particular circumstances of the present case the question arises whether, if official notice was not served on him, Mr Sejdovic may be regarded as having been sufficiently aware of his prosecution and the trial to be able to decide to waive his right to appear in court, or to evade justice.

99. In previous cases concerning convictions in absentia, the Court has held that to inform someone of a prosecution brought against him is a legal act of such importance that it must be carried out in accordance with procedural and substantive requirements capable of guaranteeing the effective exercise of the accused's rights; vague and informal knowledge cannot suffice (see T. v. Italy, cited above, § 28, and Somogyi, cited above, § 75). The Court cannot, however, rule out the possibility that certain established facts might provide an unequivocal indication that the accused is aware of the existence of the criminal proceedings against him and of the nature and the cause of the accusation and does not intend to take part in the trial or wishes to escape prosecution. This may be the case, for example, where the accused states publicly or in writing that he does not intend to respond to summonses of which he has become aware through sources other than the authorities, or succeeds in evading an attempted arrest (see, among other authorities, Iavarazzo v. Italy (dec.), no. 50489/99, 4 December 2001), or when materials are brought to the attention of the authorities which unequivocally show that he is aware of the proceedings pending against him and of the charges he faces.

100. In the Court's view, no such circumstances have been established in the instant case. The Government's argument is not based on any objective factors other than the applicant's absence from his usual place of residence, viewed in the light of the evidence against him; it assumes that the applicant was involved in, or indeed responsible for, the killing of Mr S. The Court is therefore unable to accept this argument, which also runs counter to the presumption of innocence. The establishment of the applicant's guilt according to law was the purpose of criminal proceedings which, at the time when the applicant was deemed to be a fugitive, were at the preliminary investigation stage.

101. In those circumstances, the Court considers that it has not been shown that the applicant had sufficient knowledge of his prosecution and of the charges against him. It is therefore unable to conclude that he sought to evade trial or unequivocally waived his right to appear in court. It remains to be determined whether the domestic legislation afforded him with sufficient certainty the opportunity of appearing at a new trial.

102. In that connection, the Government referred, firstly, to the remedy provided for in Article 670 of the CCP. The Court observes at the outset that it has found that the Government are estopped from raising a preliminary objection of failure to exhaust domestic remedies on the basis of this provision (see paragraph 42 above). However, such a finding does not preclude the Court from taking the remedy referred to by the Government into consideration in its examination of the merits of the complaint (see, mutatis mutandis, N.C. v. Italy, cited above, §§ 42-47 and 53-58). It notes that in Italian law an objection to execution is admissible only where it is established that there has been an irregularity in the proceedings capable of rendering the judgment void, particularly with regard to the service of process on defendants who cannot be traced (see paragraphs 31 and 71 above). However, the Government themselves admitted that in the present case the summons had been served in accordance with domestic law (see paragraph 72 above). Use by the applicant of the remedy in Article 670 of the CCP would therefore have had no prospect of success.

103. In so far as the Government referred to the possibility for the applicant to apply for leave to appeal out of time, the Court would simply reiterate the observations it set out in connection with the preliminary objection (see paragraphs 47-56 above). It notes again that the remedy provided for in Article 175 §§ 2 and 3 of the CCP, as in force at the time of the applicant's arrest and detention pending extradition, was bound to fail and there were objective obstacles to his using it. In particular, the applicant would have encountered serious difficulties in satisfying one of the legal preconditions for the grant of leave to appeal, namely in proving that he had not deliberately refused to take cognisance of the procedural steps or sought to escape trial. The Court has also found that there might have been uncertainty as to the distribution of the burden of proof in respect of that precondition (see paragraphs 49-51 above). Doubts therefore arise as to whether the applicant's right not to have to prove that he had no intention of evading trial was respected. The applicant might have been unable to provide convincing explanations, when requested to do so by the court or challenged by the prosecution, as to why, shortly after the killing of Mr S., he had left his home without leaving a contact address and travelled to Germany. Moreover, the applicant, who could have been deemed to have had “effective knowledge of the judgment” shortly after being arrested in Germany, had only ten days to apply for leave to appeal out of time. There is no evidence to suggest that he had been informed of the possibility of reopening the time allowed for appealing against his conviction and of the short time available for attempting such a remedy. These circumstances, taken together with the difficulties that a person detained in a foreign country would have encountered in rapidly contacting a lawyer familiar with Italian law and in giving him a precise account of the facts and detailed instructions, created objective obstacles to the use by the applicant of the remedy provided for in Article 175 § 2 of the CCP (see paragraphs 53-55 above).

104. It follows that the remedy provided for in Article 175 of the CCP did not guarantee with sufficient certainty that the applicant would have the opportunity of appearing at a new trial to present his defence. It has not been argued before the Court that the applicant had any other means of obtaining the reopening of the time allowed for appealing, or a new trial.

3. Conclusion

105. In the light of the foregoing, the Court considers that the applicant, who was tried in absentia and has not been shown to have sought to escape trial or to have unequivocally waived his right to appear in court, did not have the opportunity of obtaining a fresh determination of the merits of the charges against him by a court which had heard him in accordance with his defence rights.

106. There has therefore been a violation of Article 6 of the Convention in the instant case.

107. This finding makes it unnecessary for the Court to examine the applicant's allegations that the defence conducted by his lawyer had been defective and that his identification by the Italian authorities had been imprecise and dubious.

 

III. ARTICLES 46 AND 41 OF THE CONVENTION

A. Article 46 of the Convention

108. Article 46 provides:

“1. The High Contracting Parties undertake to abide by the final judgment of the Court in any case to which they are parties.

2. The final judgment of the Court shall be transmitted to the Committee of Ministers, which shall supervise its execution.”

1. The Chamber judgment

109. The Chamber held that the violation it had found had originated in a systemic problem connected with the malfunctioning of domestic legislation and practice caused by the lack of an effective mechanism to secure the right of persons convicted in absentia – where they had not been informed effectively of the proceedings against them and had not unequivocally waived their right to appear at their trial – to obtain a fresh determination of the merits of the charge against them by a court which had heard them in accordance with the requirements of Article 6 of the Convention. It accordingly held that the respondent State had to secure the right in question, through appropriate measures, to the applicant and to other persons in a similar position.

2. The Government's submissions

110. The Government argued that if the Court remained persuaded that there had been a violation, it should conclude that the violation stemmed solely from reasons relating to the particular circumstances of the case (in other words, to the applicant's personal situation), without calling into question the entire Italian legislation on the subject.

111. They contended that the Italian system fully complied with the requirements of the Convention, as outlined by the Court, and with all the principles listed in Resolution (75) 11 of the Committee of Ministers of the Council of Europe on the criteria governing proceedings held in the absence of the accused. The system required every effort to be made to ensure that accused persons were aware of the proceedings against them, the nature of the charges, and the date and place of the essential steps in the proceedings. Furthermore, those convicted in absentia were afforded an ample opportunity – more so than in other European States – to appeal out of time if they could prove that they had not had any knowledge of the judgment. The only exception to that rule which was relevant in the present case occurred where it was established that convicted persons deemed to be untraceable or fugitives had deliberately sought to evade trial.

112. Furthermore, even supposing that the Italian system in force at the material time had been incompatible with the requirements of the Convention, any possible shortcomings had been remedied by the reform introduced by Law no. 60/2005.

113. In the event of the Court's finding a structural defect in the domestic legal system, the Government pointed out that the obligation to grant a new trial to a person convicted in absentia might make it impossible to gather all the evidence (in particular, witness statements) obtained during the first trial. In such circumstances, the national authorities would face two alternatives. They could either make use of evidence and statements obtained during the original trial (although this could entail an infringement of the accused's right not to be convicted on the basis of statements by persons whom he or she had never had the opportunity to examine), or acquit the accused in spite of the existence of sufficient evidence to satisfy the court beyond reasonable doubt of his or her guilt (which would amount to a potential breach of the positive obligation to protect other rights guaranteed by the Convention).

114. It would therefore be advisable, the Government contended, for the Court to clarify how the second trial was to proceed: whether it was sufficient to examine the defendant; whether the entire trial phase needed to be repeated; or whether more balanced, intermediate solutions were desirable. The Court would thus be able to give the respondent State clear and detailed indications as to how to ensure that its legislation or practice complied with the Convention.

115. The Government stated that they were not opposed in principle to the Court's giving fairly detailed indications of the general measures to be taken. However, the new practice pursued by the Court ran the risk of nullifying the principle that States were free to choose the means of executing judgments. It also ran counter to the spirit of the Convention and lacked a clear legal basis.

116. The Court's judgments were essentially declaratory in nature. The only exception to that rule was Article 41 of the Convention, which empowered the Court to impose what amounted to “sentences” on Contracting States. Article 46, however, did not contain any such provision but merely stated that the Court's final judgment was transmitted to the Committee of Ministers for supervision of its execution. The Committee of Ministers was therefore the only Council of Europe body empowered to say whether a general measure was necessary, adequate and sufficient.

117. In the Government's submission, this distribution of powers was confirmed by Article 16 of Protocol No. 14, which, in amending Article 46 of the Convention, introduced two new remedies: a request for interpretation, and infringement proceedings. According to the explanatory report, the aim of the first of these was “to enable the Court to give an interpretation of a judgment, not to pronounce on the measures taken by a High Contracting Party to comply with that judgment”. As regards the second, it was stated that where the Court found a violation, it should refer the case to the Committee of Ministers “for consideration of the measures to be taken”. Lastly, in Resolution Res(2004)3 the Committee of Ministers had invited the Court to identify any underlying systemic problems in its judgments, but not to indicate appropriate solutions as well. The distribution of powers between the Committee of Ministers and the Court as envisaged by the drafters of the Convention had therefore not been altered.

118. In any event, if the practice of indicating general measures were to be continued, it should at least become institutionalised in the Rules of Court or in the questions which the Court put to the parties, so that the parties could submit observations on whether a violation was “systemic”.

3. The Court's assessment

119. The Court observes that under Article 46 of the Convention the Contracting Parties undertake to abide by the final judgments of the Court in any case to which they are parties, execution being supervised by the Committee of Ministers. It follows, among other things, that a judgment in which the Court finds a violation imposes on the respondent State a legal obligation not just to pay those concerned the sums awarded by way of just satisfaction under Article 41, but also to choose, subject to supervision by the Committee of Ministers, the general and/or, if appropriate, individual measures to be adopted in their domestic legal order to put an end to the violation found by the Court and to redress as far as possible the effects. Subject to monitoring by the Committee of Ministers, the respondent State remains free to choose the means by which it will discharge its legal obligation under Article 46 of the Convention, provided that such means are compatible with the conclusions set out in the Court's judgment (see, mutatis mutandis, Scozzari and Giunta v. Italy [GC], nos. 39221/98 and 41963/98, § 249, ECHR 2000-VIII).

120. In Broniowski v. Poland ([GC], no. 31443/96, §§ 188-94, ECHR 2004-V) the Court considered that, where it found that a violation had originated in a systemic problem affecting a large number of people, general measures at national level could be called for in the execution of its judgments. This kind of adjudicative approach by the Court to systemic or structural problems in the national legal order has been described as a “pilot-judgment procedure”. The procedure is primarily designed to assist the Contracting States in fulfilling their role in the Convention system by resolving such problems at national level, thereby securing to the persons concerned the Convention rights and freedoms as required by Article 1 of the Convention, offering them more rapid redress and, at the same time, easing the burden on the Court, which would otherwise have to take to judgment large numbers of applications similar in substance (see Broniowski v. Poland (friendly settlement) [GC], no. 31443/96, §§ 34-35, ECHR 2005-IX).

121. The Court observes that in the present case the unjustified obstacle to the applicant's right to a fresh determination by a court of the merits of the charges against him appears to result from the wording of the provisions of the CCP in force at the material time on the conditions for applying for leave to appeal out of time. This might suggest that there was a defect in the Italian legal system such that anyone convicted in absentia who had not been effectively informed of the proceedings against them could be denied a retrial.

122. However, it should be borne in mind that after the applicant's trial had ended, various legislative reforms were implemented in Italy. In particular, Law no. 60/2005 amended Article 175 of the CCP. Under the new provisions, the time allowed for appealing against a judgment may be reopened at the convicted person's request. The only exception to this rule occurs where the accused had “effective knowledge” of the proceedings against them or of the judgment and has deliberately waived the right to appear in court or to appeal. In addition, the time available for persons in a similar position to the applicant to apply for leave to appeal out of time has been increased from ten to thirty days and now begins to run from the point at which the accused are handed over to the Italian authorities (see paragraphs 26-27 above).

123. It is true that these new provisions did not apply to the applicant or to anyone else in a similar position who had had effective knowledge of their conviction or had been handed over to the Italian authorities more than thirty days before the date on which Law no. 60/2005 came into force. The Court considers that it would be premature at this stage, in the absence of any domestic case-law concerning the application of the provisions of Law no. 60/2005, to examine whether the reforms outlined above have achieved the result required by the Convention.

124. The Court therefore considers it unnecessary to indicate any general measures at national level that could be called for in the execution of this judgment.

125. Furthermore, the Court observes that in Chamber judgments in cases against Turkey concerning the independence and impartiality of national security courts it has held that, in principle, the most appropriate form of redress would be for the applicant to be given a retrial without delay if he or she requests one (see, among other authorities, Gençel v. Turkey, no. 53431/99, § 27, 23 October 2003, and Tahir Duran v. Turkey, no. 40997/98, § 23, 29 January 2004). It should also be noted that a similar position has been adopted in cases against Italy where the finding of a breach of the fairness requirements in Article 6 resulted from an infringement of the right to take part in the trial (see Somogyi, cited above, § 86, and R.R. v. Italy, no. 42191/02, § 76, 9 June 2005) or the right to examine prosecution witnesses (see Bracci, cited above, § 75). The Grand Chamber has endorsed the general approach adopted in the cases cited above (see Öcalan v. Turkey [GC], no. 46221/99, § 210, ECHR 2005-IV).

126. The Court accordingly considers that, where, as in the instant case, an individual has been convicted following proceedings that have entailed breaches of the requirements of Article 6 of the Convention, a retrial or the reopening of the case, if requested, represents in principle an appropriate way of redressing the violation (see the principles set forth in Recommendation No. R (2000) 2 of the Committee of Ministers, as outlined in paragraph 28 above). However, the specific remedial measures, if any, required of a respondent State in order for it to discharge its obligations under the Convention must depend on the particular circumstances of the individual case and be determined in the light of the Court's judgment in that case, and with due regard to the Court's case-law as cited above (see Öcalan, loc. cit.).

127. In particular, it is not for the Court to indicate how any new trial is to proceed and what form it is to take. The respondent State remains free, subject to monitoring by the Committee of Ministers, to choose the means by which it will discharge its obligation to put the applicant, as far as possible, in the position he would have been in had the requirements of the Convention not been disregarded (see Piersack v. Belgium (Article 50), 26 October 1984, § 12, Series A no. 85), provided that such means are compatible with the conclusions set out in the Court's judgment and with the rights of the defence (see Lyons and Others v. the United Kingdom (dec.), no. 15227/03, ECHR 2003-IX).

B. Article 41 of the Convention

128. Under Article 41 of the Convention,

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

1. Damage

129. The applicant observed that he had been detained in Germany with a view to extradition from 22 September to 22 November 1999, a period of sixty-two days. If the Italian authorities had attempted to contact him in Germany at his officially registered address, that deprivation of liberty would not have occurred. He submitted that redress for the damage and inconvenience caused by his detention should be afforded at a rate of 100 euros (EUR) per day, and accordingly claimed a total sum of EUR 6,200.

130. The Government observed that the applicant had not established any causal link between the violation of the Convention and the damage he alleged. As regards non-pecuniary damage, the finding of a violation would in itself provide sufficient just satisfaction.

131. The Court reiterates that it will award sums for just satisfaction under Article 41 where the loss or damage alleged has been caused by the violation it has found, but that the State is not expected to pay for damage not attributable to it (see Perote Pellon v. Spain, no. 45238/99, § 57, 25 July 2002, and Bracci, cited above, § 71).

132. In the instant case the Court has found a violation of Article 6 of the Convention in that the applicant, who had been convicted in absentia, was unable to have his trial reopened. It has not observed any shortcomings in the efforts to trace the applicant and is unable to find that the Italian authorities should be held responsible for his detention pending extradition. Furthermore, the applicant has not cited any information that might have given the Italian authorities cause to suppose that he was in Germany.

133. Accordingly, the Court does not consider it appropriate to make an award to the applicant in respect of pecuniary damage. No causal link has been established between the violation it has found and the detention complained of by the applicant.

134. With regard to non-pecuniary damage, the Court considers that, in the circumstances of the case, the finding of a violation constitutes in itself sufficient just satisfaction (see Brozicek v. Italy, 19 December 1989, § 48, Series A no. 167; F.C.B. v. Italy, cited above, § 38; and T. v. Italy, cited above, § 32).

2. Costs and expenses

135. The applicant sought the reimbursement of the costs incurred in the extradition proceedings in Germany, amounting to EUR 4,827.11. He further claimed EUR 7,747.94 in respect of the proceedings before the Court. In particular, he submitted that the sum of EUR 3,500.16 (comprising EUR 3,033.88 for fees and EUR 466.28 for translations) had been incurred in connection with the Chamber proceedings, and that the subsequent proceedings before the Grand Chamber, including his lawyers' participation in the hearing on 12 October 2005, had cost EUR 4,247.78.

136. The Government failed to see a causal link between the breach of the Convention and the costs incurred in Germany. With regard to those incurred in the Strasbourg proceedings, the Government left the matter to the Court's discretion, while emphasising that the applicant's case was a straightforward one. They further submitted that the amount claimed for the Grand Chamber proceedings was excessive, in view of the small amount of work that this phase had entailed for the applicant's counsel, who had not filed a memorial.

137. The Court notes that before applying to the Convention institutions the applicant had to take part in extradition proceedings in Germany, during which the issue of the impossibility of reopening his trial was raised. It accordingly accepts that the applicant incurred expenses in respect of proceedings linked to the Convention violation. However, it considers the sums claimed for the proceedings in the German courts to be excessive (see, mutatis mutandis, Sakkopoulos v. Greece, no. 61828/00, § 59, 15 January 2004, and Cianetti v. Italy, no. 55634/00, § 56, 22 April 2004). Having regard to the information in its possession and to its relevant practice, the Court considers it reasonable to award the applicant the sum of EUR 2,500 under this head.

138. The Court likewise considers excessive the amount claimed in respect of the costs and expenses incurred in the proceedings before it (EUR 7,747.94) and decides to make an award of EUR 5,500 under this head. It should be pointed out in this connection that the applicant's counsel did not file written pleadings before the Grand Chamber (see paragraph 8 above). The total amount awarded to the applicant for costs and expenses is therefore EUR 8,000.

3. Default interest

139. The Court considers it appropriate that the default interest should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Dismisses the Government's preliminary objection;

 

2. Holds that there has been a violation of Article 6 of the Convention;

 

3. Holds that the finding of a violation constitutes in itself sufficient just satisfaction for the non-pecuniary damage sustained by the applicant;

 

4. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, EUR 8,000 (eight thousand euros) in respect of costs and expenses, plus any tax that may be chargeable;

(b) that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

 

5. Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 1 March 2006.

Lawrence EarlyLuzius Wildhaber
Deputy RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the concurring opinion of Judge Mularoni is annexed to this judgment.

L.W.
T.L.E.


CONCURRING OPINION OF JUDGE MULARONI

(Translation)

While I share the opinion of the majority that there has been a violation of Article 6 of the Convention, I should like to emphasise the following.

1. As regards the Government's preliminary objection that the applicant did not avail himself of the domestic remedy provided for in Article 175 of the Code of Criminal Procedure, I should like to point out, bearing in mind the somewhat varying expressions used in paragraphs 52, 55, 103 and 104 of the judgment, that I am not persuaded that this remedy was bound to fail. I voted with the majority in finding that there were special circumstances dispensing the applicant from the obligation to use the remedy in question and that this limb of the Government's preliminary objection should therefore be dismissed. While I acknowledge that there was some uncertainty as to this remedy's prospects of success, I nevertheless reached this conclusion on account of the objective obstacles referred to in paragraph 54 of the judgment. Had those obstacles not been present I would have concluded – in accordance with our case-law to the effect that the existence of mere doubts as to the prospects of success of a particular remedy which is not obviously futile is not a valid reason for failing to exhaust domestic remedies (see Akdivar and Others v. Turkey, 16 September 1996, § 71, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, and Brusco v. Italy (dec.), no. 69789/01, ECHR 2001-IX) – that the applicant had not exhausted domestic remedies.

2. With regard to paragraphs 101 to 104 of the judgment, I must admit that I have difficulty in following an approach that amounts to examining twice the same preliminary objections raised by the Government, the first time as to admissibility and the second as to the merits; such an approach entails the possibility of finding that the Government are estopped from raising the objections in question as to their admissibility but that there has been no violation of the Convention on the merits. I consider that it would have been sufficient to examine them at the admissibility stage without returning to them at the merits stage.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde