Tlimenos protiv Grčke

Država na koju se presuda odnosi
Grčka
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
34369/97
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
06.04.2000
Članovi
6
6-1
9
9-1
14
14+9
35
35-1
41
Kršenje
6-1
14+9
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Građanska prava i obaveze
(Čl. 6-1) Suđenje u razumnom roku
(Čl. 9) Sloboda misli, savesti i veroispovesti
(Čl. 9-1) Sloboda veroispovesti
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 14) Drugi status
(Čl. 14) Veroispovest
(Čl. 14) Objektivno i razumno opravdanje
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35-1) Delotvorni unutrašnji pravni lek
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Ovaj predmet je Sudu prosledila Evropska komisija za ljudska prava, u skladu sa odredbama koje su se primenjivale pre nego što je na snagu stupio Protokol br.11.

Predmet je prostekao iz predstavke protiv Republike Grčke, koju je Komisiji podneo grčki državljanin g. Jakovos Tlimenos (podnosilac predstavke), sredinom decembra 1996.g. Podnosilac se žalio na povredu članova 9 i 14 Konvencije, obzirom da su vlasti odbile da ga imenuju u zvanje ovlašćenog računovođe zbog toga što je bio osuđen za krivično delo neposlušnosti, i to iz verskih uverenja – u smislu izvršenja naredbe da služi vojni rok u uniformi (podnosilac je Jehovin svedok). Žalio se i da postupak, koji je on tim povodom poveo pred Vrhovnim upravnim sudom, nije bio vođen u skladu sa članom 6 stav 1 Konvencije. Kolegijum Velikog veća doneo je odluku da u ovom predmetu treba da odlučuje Veliko veće.

Podnosioca je 1983.g. osudio Stalni vojni tribunal u Atini. Proveo je dve godine u zatvoru i onda je dobio uslovni otpust. Izvršni odbor grčkog Instituta ovlašćenih računovođa odbio je da ga imenuje za ovlašćenog računovođu zbog prethodne osude za teško krivično delo. Postupakpred Vrhovnim upravnim sudom se odužio i na krajuje sud podržao odluku Odbora.

NAVODNA POVREDA ČLANA 14 KONVENCIJE U VEZI SA ČLANOM 9 KONVENCIJE
Član 14 – zabrana diskriminacije
Član 9 – sloboda misli, savesti i veroispovesti
Sud primećuje da pravo na slobodu profesije nije zajemčeno Konvencijom. Zato Sud u okolnostima ovog slučaja smatra da je primenljiv član 14 u vezi sa članom 9 Konvencije. Sud smatra da predmetna sudska osuda ne može da podrazumeva nepoštenje ili moralnu izopačenost koja bi podrila sposobnost lica da se bavi određenom profesijom. Podnosilac je bio kažnjen zatvorskom kaznom pa je uvođenje nove sankcije neprimereno. Sud ima pravo da smatra da je odredbom nacionalnog zakona prekršena neka odredba Konvencije. Dakle, povređen je član 14 u vezi sa članom 9 Konvencije.

NAVODNA POVREDA ČLANA 9 KONVENCIJE
Obzirom na prethodno utvrđenu povredu, Sud smatra da nije neophodno da razmatra ovo pitanje posebno.

NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
- Svako o čijim pravima se odlučuje ima pravo na raspravu u razumnom roku pred sudom
Sporovi oko zapošljavanja tj. stupanja u neku slobodnu profesiju zahtevaju ekspeditivnu odluku. Sud primećuje da se u ovom predmetu radilo o pravnim pitanjima koja jesu u izvesnoj meri složena. Države ugovornice su u obavezi da valjano organizuju svoj pravni sistem Došlo je do povrede člana 6 stav 1 Konvencije.

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravično zadovoljenje oštećenoj stranci
Sud je presudio da tužena država ima da plati podnosiocu određene iznose na ime nematerijalne štete i sudskih i ostalih troškova.
Jednoglasna odluka.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PREDMET TLIMENOS PROTIV GRČKE

(Predstavka br. 34369/97)

PRESUDA

STRAZBUR

6. april 2000.

U predmetu Tlimenos (Thlimmenos) protiv Grčke, Evropski sud za ljudska prava, koji je zasedao u Velikom veću sastavljenom od sledećih sudija:

G. L. VILDHABER (WILDHABER), Predsednik Suda,
Gđa E. PALM,
G. L. FERARI BRAVO (L. FERRARI)
G. L. KAFLIŠ (L. CAFLISCH),
G. Ž.-P. KOSTA (J.-P. COSTA),
G. V. FURMAN (W. FUHRMANN),
G. K. JUNGVIRT (K. JUNGWIERT),
G. M. FIŠBAH (M. FISCHBACH),
G. B. ZUPANČIČ,
Gđa N. VAJIĆ
G. DŽ. HEDIGAN (J. HEDIGAN),
Gđa V. TOMASEN (W. THOMASSEN),
Gđa M. CACA-NIKOLOVSKA (M. TSATSA-NIKOLOVSKA),
G. T. PANCIRU (T. PANTIRU),
G. E. LEVIC (E. LEVITS),
G. K. TRAJA,
G. G. KUMANTOS (G. KOUMANTOS), ad hoc sudija,
kao i Gđa M. BUR-BUKIKIO (M. de BOER-BUQUICCHIO), zamenik Sekretara Suda,

Pošto je zasedao na privatnim sednicama 1. decembra 1999. i 15. marta 2000. godine, Izriče sledeću presudu koja je usvojena poslednjeg pomenutog datuma:

POSTUPAK

  1. Ovaj predmet je Sudu, u skladu s odredbama koje su se primenjivale pre no što je stupio na snagu Protokol br. 11 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija)1, prosledila Evropska komisija za ljudska prava (u daljem tekstu: Komisija) 22. marta 1999. godine (čl. 5 st. 4 Protokola br. 11. i pređašnji članovi 47 i 48. Konvencije).

  2. Predmet je potekao iz predstavke (br. 34369/97) koju je Komisiji protiv Republike Grčke, u skladu s pređašnjim članom 25 Konvencije, podneo grčki državljanin g. Jakovos Tlimenos (Iakovos Thlimmenos) (u daljem tekstu: podnosilac predstavke) 18. decembra 1996. godine. Podnosilac predstavke je tvrdio da je odbijanje vlasti da ga imenuju u zvanje ovlašćenog računovođe zbog toga što je bio osuđen za krivično delo neposlušnosti, i to iz verskih uverenja – u smislu izvršenja naredbe da služi vojni rok u uniformi –predstavljalo kršenje članova 9 i 14 Konvencije. Uz to, podnosilac predstavke je tvrdio da i postupak koji je on tim povodom poveo pred Vrhovnim upravnim sudom nije bio vođen u skladu sa članom 6 stav 1 Konvencije. U pisanim napomenama koje je podneo 20. oktobra 1997. godine, odgovarajući na primedbe grčke vlade (u daljem tekstu: Država) o prihvatljivosti predstavke i o suštini spora, on se takođe žalio da je prekršen član 1 Protokola br. 1.

  3. Komisija je 12. januara 1998. godine proglasila predstavku delimično prihvatljivom. U svom izveštaju od 4. decembra 1998. (pređašnji čl. 31 Konvencije), Komisija je izrazila mišljenje da je prekršen član 9 Konvencije u vezi sa članom 14 (odluka je doneta s dvadeset dva glasa prema šest glasova); takođe je zaključila da nije neophodno razmatrati da li je prekršen član 9 uzet zasebno (dvadeset jedan glas prema sedam glasova); kao i da je prekršen član 6 stav 1 (odluka doneta jednoglasno). 2

  4. Kolegijum Velikog veća 31. marta 1999. godine doneo je odluku da u ovom predmetu treba da odlučuje Veliko veće (pravilo 100, st. 1 Poslovnika Suda). G. C. Rozakis, sudija izabran s liste Grčke, koji je učestvovao kada je Komisija razmatrala ovaj slučaj, povukao se iz zasedanja u Velikom veću (pravilo 28). Država je potom imenovala g. G. Kumantosa (Koumantos) da bude ad hoc sudija (čl. 27 st. 2 Konvencije i pravilo 29 st. 1).

  5. Podnosilac predstavke i Država podneli su svoje pismene primedbe.

  6. Ročište je bilo otvoreno za javnost i održano je u zgradi Suda u Strazburu 1. decembra 1999. godine.

Pred Sudom su se pojavili:

(a) u ime Države
G. P. GEORGAKOPULOS (GEORGAKOPOULOS), pravni savetnik Državni pravni savet, delegat zastupnika,
G. K. GEORGIADIS, advokatski pomoćnik, Državni pravni savet, advokat;

(b) u ime podnosioca predstavke
G. N. ALIVIDZATOS, (ALIVIZATOS), član advokatske komore Atine advokat

Sud je saslušao uvodna izlaganja g. Alividzatosa i g. Georgiadisa.

ČINJENICE

I OKOLNOSTI SLUČAJA

A. Osuda podnosioca predstavke zbog odbijanja da izvrši naredbu

  1. Stalni vojni tribunal u Atini (Diarkes Stratodikio), 9. decembra 1983. godine u veću u kome su zasedali jedan profesionalni vojni sudija i četiri druga oficira, osudio je podnosioca predstavke, inače Jehovinog svedoka, zbog odbijanja da izvrši naredbu koje se ogledalo u tome da je odbio da obuče vojnu uniformu u trenutku opšte mobilizacije. Tribunal je, međutim, smatrao da prema članu 70 (b) Vojnog krivičnog zakonika i prema članu 84 stav 2 (a) Krivičnog zakona postoje olakšavajuće okolnosti u tom slučaju te je podnosioca predstavke osudio na četiri godine zatvora. Podnosilac predstavke je pušten na uslovnu slobodu posle dve godine i jednog dana provedenog u zatvoru.

B. Odbijanje da se podnosilac predstavke imenuje u zvanje ovlašćenog knjigovođe

  1. Juna 1988. godine podnosilac predstavke je polagao javni ispit za imenovanje devet ovlašćenih računovođa, što je u Grčkoj slobodna profesija. Među 60 kandidata, on je položio kao drugi po rezultatima. Međutim, 8. februara 1989. godine Izvršni odbor grčkog Instituta ovlašćenih računovođa (u daljem tekstu: Odbor) odbio je da ga imenuje za ovlašćenog računovođu pozivajući se na to što je prethodno bio osuđen za teško krivično delo (kakuryima).

C. Postupak pred Vrhovnim upravnim sudom

  1. Dana 8. maja 1989. godine podnosilac predstavke se obratio Vrhovnom upravnom sudu (Simvulio Epikratias) pozivajući se, između ostalog, na svoje pravo na slobodu u veroispovesti i na jednakost pred zakonom, kako je to zajamčeno Ustavom i Konvencijom. Podnosilac predstavke je takođe tvrdio da nije bio osuđen za zločin, već za manje težak prekršaj zakona.

  2. Treće veće Vrhovnog upravnog suda 18. aprila 1991. godine zasedalo je u ovom predmetu. To veće je 25. maja 1991. godine odlučilo da ceo predmet uputi na razmatranje kolegijumu suda, zbog važnosti pitanja koja se u njemu pokreću. Sâmo veće je smatralo da član 10 Urebda br. 3329/1955 propisuje da lice koje ne može da se kvalifikuje za imenovanje u državnu službu ne može biti imenovano ni za ovlašćenog računovođu. Međutim, pomenuta odredba se odnosila na sudske presude kojima se utvrđuje krivica optuženih u skladu sa članom 7 stav 1 Ustava. To, međutim, nije slučaj sa stalnim vojnim sudovima, pošto većinu njihovih članova ne čine profesionalne sudije koje uživaju iste one garancije nezavisnosti kakve uživaju njihove civilne kolege, kako je to predviđeno članom 96 stav 5 Ustava. Usled toga, činjenica da je podnosilac predstavke bio osuđen pred Stalnim vojnim sudom u Atini ne može biti uzeta u razmatranje i odluka Odbora da podnosioca predstavke ne imenuje u zvanje ovlašćenog računovođe treba da bude poništena.

  3. Ročište pred Vrhovnim upravnim sudom je održano 21. januara 1994. godine koji je zasedao u kolegijumu. Sud je 11. novembra 1994. godine presudio da je Odbor delovao u skladu sa zakonom kada je, primenjujući član 22 stav 1 Zakona o državnim službenicima uzeo u obzir činjenicu da je Stalni vojni sud u Atini prethodno osudio ovog podnosioca predstavke za ozbiljno krivično delo. Član 96 stav 5 Ustava propisuje da će vojni sudovi nastaviti da funkcionišu kao što su to i ranije činili sve dok ne bude donet novi zakon kojim će se promeniti njihov sastav. Takav zakon još nije donet. Vrhovni upravni sud je sem toga odlučio da vrati ovaj predmet Trećem veću i naložio mu je da razmotri preostala pitanja.

  4. Odluka od 11. novembra 1994. godine bila je doneta većinom glasova. Većina je smatrala da, pošto je prošlo devet godina otkako je Ustav stupio na snagu, a još nije donet zakon predviđen članom 96. stav 5. Ustava, postojeći vojni sudovi treba da pruže one garancije nezavisnosti koje se traže od civilnih sudija. Budući da to nije slučaj sa Stalnim vojnim sudom u Atini, g. Tlimenosu treba usvojiti zahtev za reviziju odluke.

  5. Treće veće je održalo novo ročište 26. oktobra 1995. godine. Ono je 28. juna 1996. godine odbacilo zahtev g. Tlimenosa za reviziju odluke, smatrajući, između ostalog, da to što ga Odbor nije imenovao za ovlašćenog računovođu nije bilo u vezi s njegovim verskim uverenjima već sa činjenicom da je počinio krivično delo.

II RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO

A. Imenovanje u zvanje ovlašćenog računovođe

  1. Do 30. aprila 1993. godine u Grčkoj su samo članovi grčkog Instituta ovlašćenih računovođa mogli da pružaju usluge ovlašćenih računovođa. 15. Članom 10 Uredbe br. 3329/1955, koji je izmenjen članom 5 Uredbe predsednika br. 15/1989, propisano je da lice koje se ne kvalifikuje za imenovanje u državnu službu ne može biti imenovano za ovlašćenog računovođu.

  2. Prema članu 22 stav 1 Zakona o državnim službenicima, nijedno lice koje je bilo osuđeno za teško krivično delo ne može biti imenovano u državnu službu.

  3. Monopol Instituta ovlašćenih računovođa ukinut je 30. aprila 1993. godine. Većina ovlašćenih računovođa učlanila se u Preduzeće ovlašćenih računovođa-revizora.

  4. Član 70 Vojnog krivičnog zakonika koji je bio na snazi do 1995. godine propisivao je sledeće:

B. Krivično delo neizvršavanja naredbe

  1. Član 70 Vojnog krivičnog zakonika koji je bio na snazi do 1995. godine propisivao je sledeće:

“Pripadnik oružanih snaga koji, pošto mu je njegov komandir naredio da obavi neku dužnost, odbije to da učini ili ne izvrši naredbu biće kažnjen -

(a)    ako je čin izvršen pred neprijateljem ili naoružanim pobunjenicima, smrtnom kaznom;

(b)    u vreme rata ili oružane pobune ili za vreme opsadnog stanja ili opšte mobilizacije smrtnom kaznom ili, ako postoje olakšavajuće okolnosti, doživotnim zatvorom ili zatvorom u trajanju od najmanje pet godina i

(c)      u svim ostalim okolnostima, kaznom zatvora u trajanju od šest meseci do dve godine”.

  1. Na osnovu Uredbe predsednika br. 506/1974, u trenutku kada je podnosilac predstavke bio uhapšen Grčka je bila u stanju opšte mobilizacije. Ta Uredba je još na snazi.

  2. Član 84 stav 2(a) Krivičnog zakona propisuje da će na manju kaznu biti osuđena lica koja su, pre no što su počinila ovo krivično delo, vodila častan život.

  3. Na osnovu člana 1. Vojnog krivičnog zakonika koji je bio na snazi do 1995. godine, krivična dela za koja je zaprećena kazna od najmanje pet godina zatvora smatrana su teškim krivičnim delima (kakuryimata). Krivična dela za koja je bila zaprećena kazna do pet godina zatvora bila su smatrana lakšim krivičnim delima, prekršajima (plimmelimata).

  4. Na osnovu novog vojnog krivičnog zakonika iz 1995. godine odbijanje izvršenja naredbe koje se nije dogodilo u vreme rata ili pred neprijateljem smatra se prekršajem.

C. Pravo na prigovor savesti u pogledu vojne obaveze

  1. Na osnovu dela 2 (čl. 4) Zakona br. 731/1977, oni koji odbiju da se odazovu pozivu na vojnu obavezu bez nošenja oružja na osnovu svojih verskih uverenja kažnjavani su kaznom zatvora čije je vremensko trajanje bilo jednako dužini vojnog roka, to jest, osuđivani su na manje od pet godina zatvora.

  2. Zakon br. 2510/1997, koji je stupio na snagu 27. juna 1997. godine, onima koji se pozovu na prigovor savesti zajamčeno je pravo na civilno služenje vojnog roka, umesto na služenje vojnog roka pod oružjem. Na osnovu člana 23 stavovi 1 i 4 tog Zakona, licima koja su u prošlosti bila osuđena za odbijanje izvršenja naredbe sada je pružena mogućnost da podnesu zahtev da im se prizna status onih koji se pozivaju na prigovor savesti. Jedna od posledica tog priznanja bila je i da se prethodna sudska osuda briše iz kaznene evidencije lica o kojima je reč.

  3. Predstavke u skladu sa članom 23 stavovi 1 i 4 Zakona br. 2510/1997 trebalo je podneti u periodu od tri meseca počev od 1. januara 1998. godine. Te predstavke je razmatrala Komisija koja savetuje Ministra nacionalne odbrane o priznanju statusa licima koja se pozivaju na prigovor savesti. Ta Komisija je morala da primenjuje član 18 Zakona br. 2510/1997, koji propisuje:

“Lica koja se pozovu na svoja verska ili ideološka uverenja kako ne bi služila vojnu obavezu iz razloga savesti mogu biti priznata za lica koja se pozivaju na prigovor savesti...”

PRAVO

I OPSEG OVOG PREDMETA

  1. U svojoj izvornoj predstavci upućenoj Komisiji podnosilac predstavke se žalio na kršenje članova 9 i 14 Konvencije zbog toga što ga vlasti nisu imenovale u zvanje ovlašćenog računovođe, dok se na osnovu člana 6 stav 1 žalio na postupak koji je poveo s tim u vezi (pred domaćim sudovima). On je tek u primedbama kojima je odgovorio na primedbe Države u vezi sa prihvatljivošću predstavke i sa suštinom spora naveo da se žali i zbog kršenja člana 1 Protokola broj 1. Komisija je ovu poslednju pritužbu proglasila neprihvatljivom zbog toga što nije bila podneta u roku od šest meseci koji je propisan Konvencijom.

  2. U podnesku upućenom Sudu podnosilac predstavke je naveo da je po njegovom mišljenju Sud nadležan da ispituje njegovu pritužbu na osnovu člana 1 Protokola broj 1. Iako ta pritužba nije bila eksplicitno navedena u izvornoj predstavci, činjenice na kojima ona počiva već su tamo navedene. Organi Konvencije mogli su slobodno da ih razmotre i daju im odgovarajuću pravnu kvalifikaciju.

  3. Sud podseća da je opseg nadležnosti određen odlukom Komisije kojom je izvornu predstavku proglasila prihvatljivom (vidi predmet Sirek protiv Turske (Surek) (br. 1) (GC), br. 26682/95, st. 40, ECHR 1999-IV). Sem toga, Sud smatra, isto onako kao što je smatrala i Komisija, da je pritužba po osnovu člana 1 Protokola br. 1. odvojena od pritužbi koje su proglašene prihvatljivima. Iz toga sledi da Sud nije nadležan da se bavi ovom pritužbom po osnovu Protokola br. 1.

II PRETHODNE PRIMEDBE DRŽAVE

  1. Država je tvrdila da je podnosilac predstavke, da je samo primenio postupak predviđen članom 23 stavovi 1 i 4 Zakona br. 2510/1997, mogao da izbegne posledice svoje nekadašnje sudske osude. Država je takođe iznela stav da je podnosilac predstavke mogao da zatraži pomilovanje na osnovu člana 47 stav 1 Ustava. Međutim, Država je prihvatila da bi, čak i da je podnosiocu predstavke priznat status lica koje se poziva na prigovor savesti na osnovu Zakona br. 2510/1997, on i dalje bio u nemogućnosti da dobije zadovoljenje za predrasude kojima je bio podvrgnut već zbog same činjenice da je bio sudski osuđen.

  2. Podnosilac predstavke tvrdio je da on nije znao za vremenski rok od tri meseca propisan u članu 23 stavovi 1 i 4 Zakona br. 2510/1997 i da je zbog toga propustio rok. U svakom slučaju, te odredbe su “nerazumljive i nejasne” i samo je mali broj onih koji su se pozvali na prigovor savesti uspeo da im se pređašnje sudske osude izbrišu iz kaznene evidencije.

  3. Sud konstatuje da, čak i da podnosilac predstavke nije propustio rok propisan članom 23 stavovi 1 i 4 Zakona br. 2510/1997, njegovu tvrdnju da ne može da služi vojni rok zbog svojih verskih uverenja ispitivala jedna komisija, koja bi potom savetovala ministra nacionalne odbrane o tome da li njemu treba ili ne treba priznati status lica koje se poziva na prigovor savesti. Ta komisija i ministar ne bi bili dužni da udovolje zahtevu podnosioca predstavke da mu se prizna prigovor savesti budući da su oni, bar u izvesnoj meri, zadržali diskreciono pravo (vidi gore, stav 24. i stav 25). Sem toga, obe stranke su prihvatile da, čak i u slučaju da je podnosilac predstavke uspeo da se izbori za to da iz njegovog dosijea bude izbrisan podatak o njegovoj prethodnoj sudskoj osudi u skladu sa članom 23 stavovi 1 i 4 Zakona br. 2510/1997, on ne bi mogao da dobije nadoknadu za predrasude kojima je do tada bio izložen usled same činjenice da je bio osuđen. Iz istog razloga, podnosilac predstavke nije mogao biti siguran da će njegov zahtev za pomilovanje biti prihvaćen, a čak i da jeste mogao da bude siguran u to, on nikako nije mogao da dobije zadovoljenje.

  4. U svakom slučaju, Sud primećuje da, u meri u kojoj se može smatrati da je Država iznela prethodnu primedbu u vezi sa statusom žrtve podnosioca predstavke u smislu člana 34. Konvencije, ta primedba nije bila izneta onda kada je Komisija razmatrala pitanje prihvatljivosti predstavke. Nije bilo ničega što bi državu sprečavalo da to pitanje pokrene u toj fazi postupka, budući da je Zakon br. 2510/1997. stupio na snagu pre no što je Komisija donela odluku o prihvatljivosti. Iz tih razloga, Sud smatra da je Država bila u nemogućnosti da iznese prethodnu primedbu i tu primedbu odbacuje (vidi predmet Nikolova protiv Bugarske (GC), br. 31195/96, st. 44, ECHR 1999-II).

III NAVODNO KRŠENJE ČLANA 14 KONVENCIJE U VEZI SA ČLANOM 9

  1. Sud primećuje da se podnosilac predstavke nije žalio na osnovnu presudu koja mu je izrečena za nepoštovanje naredbe. Podnosilac predstavke se žalio da Zakon onemogućuje osobama koje su bile osuđene za teška krivična dela da budu imenovane u zvanje ovlašćenog računovođe i da ne pravi razliku između lica koja su bila osuđena na osnovu svojih verskih uverenja i lica koja su bila osuđena po drugim osnovama. Podnosilac predstavke pozvao se na član 14 Konvencije u vezi sa članom 9 koji propisuje:

Član 14.

“Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, veroispovest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno poreklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status”.

Član 9.

“1. Svako ima pravo na slobodu misli, savesti i veroispovesti; ovo pravo uključuje slobodu promene vere ili uverenja i slobodu čoveka da, bilo sam ili zajedno sa drugima, javno ili privatno, ispoljava veru ili uverenje molitvom, propovedi, običajima i obredom.

2. Sloboda ispovedanja vere ili ubeđenja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i neophodna je u demokratskom društvu u interesu javne bezbednosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih”.

A. Argumenti izneti pred Sudom

  1. Podnosilac predstavke je izneo da je njegovo neimenovanje u zvanje ovlašćenog računovođe bilo direktno povezano sa izražavanjem njegovih verskih uverenja, te je samim tim spadalo u polje člana 9. Konvencije. On je s tim u vezi ukazao da nije bio imenovan zbog toga što je odbio da služi u oružanim snagama; tim odbijanjem je manifestovao svoja verska uverenja kao Jehovin svedok. Podnosilac predstavke je sem toga tvrdio da ne može poslužiti nikakvoj korisnoj svrsi ako se neko isključi iz profesije ovlašćenog računovođe zbog toga što je, iz verskih razloga, odbio da služi u oružanim snagama. Po mišljenju podnosioca predstavke, Zakon nije trebalo da isključi svako lice koje je bilo osuđeno za teško krivično delo. Legitimnost isključenja zavisila je od prirode zvanja (profesije) i od samog krivičnog dela, uključujući tu i motive počinioca, vreme koje je proteklo otkako je krivično delo izvršeno i ponašanje počinioca u tom vremenskom periodu. Ako se stvari gledaju u toj svetlosti, jasno je da to što vlasti nisu pristale da imenuju podnosioca predstavke u željeno zvanje nije bilo neophodno. Klasa ljudi kojoj pripada podnosilac predstavke, konkretno Jehovini svedoci - muškarci čija religija podrazumeva snažne razloge za odbijanje služenja vojnog roka u oružanim snagama, razlikuje se od klase kojoj je pripadala većina drugih počinilaca krivičnih dela. Činjenica da država ovu razliku nije uzela u obzir predstavlja diskriminaciju koja nije dopuštena članom 14. Konvencije, a u vezi sa članom 9.

  2. Država je tvrdila da se član 14 Konvencije ovde ne može primeniti zbog toga što činjenice karakteristične za ovaj slučaj ne spadaju u polje člana 9. Vlasti koje su odbile da imenuju podnosioca predstavke u zvanje ovlašćenog računovođe nisu imale na raspolaganju nikakvu drugu opciju do da primene pravilo kojim se u to zvanje isključuju sva lica koja su prethodno bila osuđena za teška krivična dela. Vlasti nisu mogle da ispituju razloge zbog kojih je neko lice bilo osuđeno. Zbog svoje opštosti, Zakon o kome je reč je neutralan. Sem toga, to je zakon koji služi javnom interesu. Lice koje je bilo osuđeno za teško krivično delo ne može biti imenovano u državnu službu, i, po analogiji, ne može biti imenovano u zvanje ovlašćenog računovođe. Ova zabrana je morala da bude apsolutna i nisu se mogle praviti nikakve razlike od slučaja do slučaja. Države imaju široko unutrašnje polje slobodne procene kada je reč o tome koja krivična dela definišu kao teška, a koja pak ne. Podnosilac predstavke je počinio krivično delo kada je odbio da služi vojni rok bez oružja u vreme opšte mobilizacije, zbog toga što je pokušao da izbegne veoma važnu obavezu prema društvu i državi, obavezu koja je povezana sa odbranom, bezbednošću i nezavisnošću zemlje. Usled svega toga, krivična sankcija na koju je bio osuđen nije bila nesrazmerna delu.

  3. Država je takođe naglasila da Sud nema ovlašćenja da ispituje prvobitnu, izvornu sudsku osudu podnosioca predstavke. U svakom slučaju, to i nema nikakve veze sa njegovim verskim uverenjima. Obaveza služenja vojnog roka odnosi se na sve Grkemuškarce, bez izuzetka po osnovu veroispovesti ili savesti. Sem toga, podnosilac predstavke je bio optužen i osuđen za nepoštovanje naredbe. Disciplina u vojsci ne može zavisiti od toga da li se neki vojnik slaže ili ne slaže sa naredbama koje dobije.

  4. U svetlosti svega navedenog, Država je tvrdila da bi, čak i da se primeni član 14, i dalje postojalo objektivno i razumno opravdanje za to što nije pravljena razlika između ovog podnosioca predstavke i ostalih lica osuđenih za teška krivična dela. Nema nikakve potrebe da se ukazuje na to da bi i grčki pravoslavci ili hrišćani-katolici takođe bili isključeni iz profesije ovlašćenog računovođe da su kojim slučajem i oni sami prethodno počinili neko teško krivično delo.

  5. Komisija je smatrala da se član 14 ovde može primeniti zbog toga što je bila uverena da činjenice vezane za ovaj slučaj spadaju u polje člana 9, kao i to da je, po njenom mišljenju, u ovom slučaju došlo do mešanja u prava zajemčena tim članom. Komisija je, sem toga, iznela mišljenje da je pravo lica da uživa prava i slobode predviđene ovom Konvencijom bez diskriminacije po bilo kom osnovu bilo prekršeno ne samo onda kada su države na različite načine tretirale lica u analognim situacijama bez pružanja objektivnog i razumnog opravdanja, već i onda kada države, bez objektivnog i razumnog opravdanja, nisu različito tretirale lica koja su se nalazila u različitim situacijama. U okolnostima ovog slučaja, nije bilo nikakvog objektivnog niti razumnog opravdanja za to što oni koji su sačinili pravila pristupa profesiji ovlašćenog računovođe nisu na različite načine tretirali lica koja su bila osuđena zbog toga što su odbila da služe vojni rok u oružanim snagama iz verskih razloga od lica koja su bila osuđena zbog počinjenih drugih ozbiljnih krivičnih dela.

B. Procena suda

  1. Sud smatra da pritužba podnosioca predstavke treba da bude razmotrena po osnovu člana 14 Konvencije, a u vezi sa članom 9. iz sledećih razloga.

  2. Sud podseća da član 14 Konvencije ne postoji nezavisno, sam za sebe, budući da on ima efekta isključivo u odnosu na prava i slobode koji su zajemčeni drugim substancijalnim odredbama Konvencije i protokola uz nju. Međutim, primena člana 14. ne pretpostavlja kršenje jedne ili više takvih odredaba i u tom smislu ona jeste autonomna. Da bi član 14 bio primenljiv dovoljno je da činjenice vezane za neki slučaj spadaju u polje neke druge substancijalne odredbe Konvencije i protokola uz nju (vidi predmet Ince protiv Austrije (Inze), presuda od 28. oktobra 1987, Series A br. 126, str. 17, stav 36).

  3. Sud primećuje da podnosilac predstavke nije imenovan u zvanje ovlašćenog računovođe usled toga što je prethodno bio osuđen zbog odbijanja da izvrši naredbu, što se ogledalo u njegovom odbijanju da obuče vojnu uniformu. Prema tome, zbog toga što je imao status lica koje je osuđivano, on je tretiran drugačije od ostalih lica koja su se prijavila za to zvanje. Sud smatra da takva razlika u tretmanu ne spada, obično, u opseg člana 14, barem u onoj meri u kojoj se to odnosi na pristup određenoj profesiji, budući da pravo na slobodu profesije nije zajamčeno Konvencijom.

  4. Međutim, podnosilac predstavke se ne žali zbog distinkcije koju pravila u vezi sa pristupom profesiji prave između osuđenih lica i onih lica koja nikada nisu bila osuđena. On se pre svega žali zbog činjenice da u primeni relevantnog zakona nije napravljena nikakva razlika između lica koja su osuđena za krivična dela počinjena isključivo zbog njihovih verskih uverenja i lica koja su bila osuđena zbog drugih krivičnih dela. U tom kontekstu, Sud uočava da je podnosilac predstavke pripadnik Jehovinih svedoka, verske grupe predane pacifizmu, i da nema ničega u predmetnom spisu što bi osporilo tvrdnju podnosioca predstavke da je odbio da obuče vojnu uniformu samo zbog toga što smatra da mu njegova vera to ne dopušta. U suštini, tvrdnja koju iznosio podnosilac predstavke svodi se na to da on kaže da je bio diskriminisan u ostvarivanju prava na slobodu veroispovesti, koje je zajamčeno članom 9 Konvencije, u tom smislu što je tretiran kao i svako drugo lice osuđeno za teško krivično delo, uprkos tome što je njegova sudska osuda proistekla iz samog vršenja tog prava na slobodu veroispovesti. Sagledano iz te perspektive, Sud prihvata da “niz činjenica” na koje se žali podnosilac predstavke - to što je tretiran kao lice osuđeno za teško krivično delo kod neimenovanja u zvanje ovlašćenog računovođe uprkos činjenici da je krivično delo za koje je osuđen počivalo na njegovim verskim uverenjima - “spada u polje odredbe Konvencije”, konkretno, člana 9.

  5. Da bi doneo ovaj zaključak Sud, za razliku od Komisije, ne smatra da je neophodno da ispita da li izvorna sudska osuda ovog podnosioca predstavke i potonje odbijanje vlasti da ga imenuju u željeno zvanje predstavlja mešanje u njegova prava po osnovu člana 9 stav 1. Pre svega, Sud ne mora u ovom slučaju da se bavi pitanjem da li, bez obzira na formulaciju člana 4 stav 3(b) uvođenje ovakvih sankcija za one koji ne žele da služe vojni rok zbog prigovora savesti može, samo po sebi, predstavljati osujećivanje prava na slobodu misli, savesti i veroispovesti zajamčenog članom 9 stav 1.

  6. Sud je dosad smatrao da pravo koje proističe iz člana 14 da se uživanje prava i sloboda predviđenih Konvencijom, bez ikakve diskriminacije, krši onda kada državeugovornice različito tretiraju lica koja se nađu u analognim situacijama, a da pritom ne navedu objektivna i razumna opravdanja (vidi gore navedenu presudu u predmetu Ince, str. 18, stav 41). Međutim, Sud smatra da to nije jedini aspekt zabrane diskriminacije iz člana 11. Pravo da se prava i slobode predviđene Konvencijom uživaju bez diskriminacije prekršeno je i onda kada države-ugovornice bez objektivnog i razumnog opravdanja ne tretiraju različito ljude koji se nalaze u bitno različitim situacijama.

  7. Iz svega ovoga sledi da je član 14 Konvencije relevantan za pritužbe koje je izneo podnosilac predstavke i primenjuju se na okolnosti ovog slučaja u vezi sa članom 9.

  8. Sledeće pitanje koje treba razmotriti jeste da li je poštovan član 14 Konvencije. U skladu sa svojim običajnim pravom, Sud će morati da ispita da li je to što ovaj podnosilac predstavke nije tretiran različito od drugih lica prethodno osuđenih za teška krivična dela učinjeno u legitimnu svrhu. Ako jeste, onda će Sud morati da ispita da li je postojao opravdani odnos srazmernosti između primenjenih sredstava i cilja čijem se ostvarenju težilo (vidi navedenu presudu u predmetu Ince, ibid).

  9. Sud smatra da države-ugovornice u načelu imaju legitimni interes da neke od počinilaca krivičnih dela isključe iz profesije ovlašćenog računovođe. Sud, međutim, isto tako smatra da, za razliku od drugih osuda za teška krivična dela, sudska osuda zbog toga što je neko lice iz verskih ili filozofskih razloga odbilo da obuče uniformu ne može da podrazumeva nepoštenje niti moralnu izopačenost koja bi, verovatno, podrila sposobnost izvršioca krivičnog dela da se tom profesijom bavi. Prema tome, nije opravdano to što je podnosilac predstavke isključen po osnovu nepodobnosti za posao. Sud uzima u obzir tvrdnju Države da lica koja odbijaju da služe svojoj zemlji moraju biti srazmerno kažnjena. Međutim, Sud isto tako primećuje da je podnosilac predstavke izdržao kaznu zatvora zbog toga što je odbio da ponese vojnu uniformu. U takvim okolnostima, Sud smatra da je uvođenje nove sankcije podnosiocu predstavke nesrazmerno. Iz toga sledi da isključenje podnosioca predstavke iz profesije ovlašćenog računovođe nije bilo izraz težnje legitimnom cilju. Usled toga, Sud zaključuje da nije postojalo nikakvo objektivno ni razumno obrazloženje činjenice da ovaj podnosilac predstavke nije bio tretiran različito od ostalih lica koja su bila osuđena za teško krivično delo.

  10. Tačno je da vlasti nisu imale nikakvu drugu zakonsku mogućnost do da odbiju imenovanje podnosioca predstavke u zvanje ovlašćenog računovođe. Međutim, nasuprot onome što je predstavnik Države tvrdio na ročištu, time se država o kojoj je reč ne može osloboditi odgovornosti koju ima po Konvenciji. Sud nikada nije isključio mogućnost da se utvrdi kako neki zakon predstavlja direktno kršenje Konvencije (vidi, između ostalog, presudu u predmetu Šasanu i drugi protiv Francuske (Chassagnou) (GC), br. 25088/94, br. 28331/95 i br. 28443/95, ECHR 1999-III). U ovom slučaju, Sud smatra da je Država, koja je donela relevantni zakon, zapravo bila ta koja je prekršila pravo podnosioca predstavke da ne bude diskriminisan u uživanju prava i sloboda predviđenih članom 9 Konvencije. Država je to učinila time što nije unela odgovarajuće izuzetke u pravilo kojim se zabranjuje licima osuđivanim za teška krivična dela da se bave profesijom ovlašćenog računovođe.

  11. Iz tih razloga, Sud zaključuje da je prekršen član 14 Konvencije u vezi sa članom 9. Konvencije.

IV NAVODNO KRŠENJE ČLANA 9 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da su i njegova prvobitna osuda za neizvršavanje naredbe i odbijanje vlasti da ga imenuju u zvanje ovlašćenog računovođe, koje je iz te osude proisteklo, predstavljali mešanje u njegovo pravo da izražava svoja verska uverenja u skladu sa članom 9 Konvencije. Precedentno pravo Komisije u tom smislu da Konvencija ne jemči pravo na prigovor savesti i odbijanje služenja vojnog roka po tom osnovu trebalo bi revidirati u svetlosti sadašnjih uslova. Praktično su sve visoke strane ugovornice sada priznale pravo na alternativno, civilno služenje vojnog roka. Mada Sud priznaje da nije nadležan da ispituje mešanje koje je proisteklo iz prvobitne osude ovog podnosioca predstavke, podnosilac je naveo da mešanje koje proističe iz njegovog neimenovanja ne može biti smatrano neophodnim u demokratskom društvu.
  2. Država tvrdi da odbijanje vlasti da podnosioca predstavke imenuju u traženo zvanje nije predstavljalo mešanje u njegova prava proistekla iz člana 9 Konvencije. U svakom slučaju to, po mišljenju Države, jeste neophodno u demokratskom društvu. U trenutku kada je podnosilac predstavke odbio da služi u oružanim snagama, grčki zakon je priznavao samo mogućnost služenja vojnog roka bez oružja, jer se smatralo da bi, ako bi se svakome priznalo pravo na alternativno civilno služenje vojnog roka, to moglo dati maha zloupotrebama. Usled toga sankcije koje su izrečene ovom podnosiocu predstavke nisu bile neproporcionalne i pravilo kojim se isključuju lica koja su osuđivana za teška krivična dela iz određenih profesija mora biti primenjivano na svakog, bez razlike.

  3. Komisija nije smatrala neophodnim da se pozabavi ovim pitanjem.

  4. Sud smatra da, budući da je on već utvrdio da je došlo do kršenja člana 14 Konvencije u vezi sa članom 9. Konvencije, kao i iz razloga navedenih gore u stavu 43, nije neophodno razmatrati i da li je došlo do kršenja člana 9, sagledanog zasebno.

V. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se takođe požalio da je usled dužine postupka koji je on poveo pred Vrhovnim upravnim sudom kako bi osporio svoje neimenovanje u zvanje ovlašćenog računovođe omogućeno kršenje člana 6 stav 1 Konvencije čiji deo, relevantan za ovaj slučaj, glasi:

2. Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama..., ima pravo na ... raspravu u razumnom roku pred ... Sudom...”

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da se član 6 stav 1 Konvencije primenjuje na postupak pred Vrhovnim administrativnim sudom o kome je ovde reč zbog toga što se predmet nije odnosio na mogućnost stupanja u državnu službu, već na imenovanje u slobodno, mada propisima strogo urođeno, zvanje i profesiju. Sem toga, podnosilac predstavke je tvrdio da se ovde nije radilo ni o kakvim složenim pravnim pitanjima. Pitanja koja su bila prosleđena na razmatranje u okviru kolegijuma Vrhovnog upravnog suda nisu bila pitanja koja je pokrenuo podnosilac predstavke, već samo Veće Vrhovnog administrativnog suda. U svakom slučaju, time se nije moglo opravdati to što je čitav postupak trajao više od sedam godina.

  2. Država je u svom podnesku navela da član 6 stav 1 ovde nije primenjiv zbog toga što je odbijanje da podnosilac predstavke bude imenovan u zvanje ovlašćenog računovođe predstavljalo upravni akt koji spada u sferu javnog prava. U svakom slučaju, ovaj predmet je pokrenuo brojna i ozbiljna ustavna pitanja. Sem toga, pravnici su bili u štrajku tokom mnogih meseci 1991, 1992, 1993. i 1994. godine. U svetlosti svega navedenog i činjenice da je Vrhovni upravni sud zatrpan predmetima, period od sedam godina predstavljao je razuman rok.

  3. Komisija je smatrala da se član 6 ovde može primeniti, zbog toga što je, mada se ovlašćene računovođe imenuju upravnom odlukom, njihova profesija zapravo nezavisna profesija. Komisija je takođe zaključila da se ovde radilo o složenim pravnim pitanjima. Međutim, podnosilac predstavke ne snosi odgovornost ni za jedno odlaganje ni kašnjenje. Štaviše, postojala su dva perioda neaktivnosti u ukupnom trajanju od gotovo tri godine za koje država nije ponudila nikakvo objašnjenje sem toga što je navela da je Vrhovni upravni sud bio pretrpan predmetima. Po mišljenju Komisije, dužina postupka je bila tolika da se ne može oceniti kao razuman rok.

  4. Sud podseća da je, iako je regulisana upravnim propisima, profesija ovlašćenog računovođe jedna od slobodnih profesija u Grčkoj. Usled toga, postupak koji je podnosilac predstavke poveo ne bi li osporio to što ga vlasti nisu imenovale u zvanje ovlašćenog računovođe podrazumevao je određivanje njegovih građanskih prava u značenju člana 6 stav 1 Konvencije (vidi, između ostalog, presudu u predmetu Kenig protiv Nemačke (Konig) od 28. jula 1978, Series A, br. 27, str. 32, st. 94).

  5. Sud primećuje da je postupak pred Vrhovnim upravnim sudom započet 8. maja 1989. godine, kada je podnosilac predstavke podneo svoj zahtev za pravnu reviziju, a da je okončan 28. juna 1996. godine, kada je Treće veće Suda odbacilo taj zahtev. Prema tome, postupak je trajao sedam godina, jedan mesec i dvadeset dana.

  6. Sud podseća da razumnost dužine trajanja postupka mora biti procenjivana u svetlosti konkretnih okolnosti datog predmeta i uz pomoć sledećih kriterijuma: složenosti predmeta, ponašanja stranaka, ponašanja vlasti koje se bave tim predmetom i toga šta je ishod spora mogao da znači podnosiocu predstavke (vidi presudu u predmetu Laino protiv Italije (GC), br. 33158/96, st. 18, ECHR 1999-I). Sporovi oko zapošljavanja, s kojima se mogu uporediti sporovi koji se tiču mogućnosti stupanja u neku slobodnu profesiju, generalno gledano nalažu ekspeditivnu odluku (vidi predmet Vokaturo protiv Italije (Vocaturo) presuda od 24. maja 1991, Series A, br. 206-C, str. 32-33, st. 17).

  7. Sud primećuje da se u ovom predmetu radilo o pravnim pitanjima koja jesu u izvesnoj meri složena. Međutim, podnosilac predstavke nije sam prouzrokovao nikakvo odlaganje. Sem toga, postojala su dva perioda neaktivnosti, ukupne dužine trajanja od gotovo tri godine. Prvi takav period započet je 8. maja 1989. godine, kada je podnosilac predstavke poveo postupak, a okončan je 18. aprila 1991. godine, kada je Treće odeljenje prvi put razmatralo slučaj. Drugi takav period započet je 11. novembra 1994. godine, kada je kolegijum vratio predmet Trećem veću, a okončan je 26. oktobra 1995. godine, kada je Treće veće donelo konačnu odluku. Jedino objašnjenje koje je Država ponudila za te periode neaktivnosti jeste opterećenost Vrhovnog upravnog suda mnogobrojnim predmetima.

  8. Sud ne može da prihvati to objašnjenje. Prema običajnom pravu ovog Suda, visoke strane ugovornice dužne su da organizuju svoj pravni sistem na takav način da njihovi sudovi mogu da jemče pravo svakog građanina da dobije konačno rešenje sporova u vezi sa građanskim pravima i obavezama u razumnom roku (vidi gore navedenu presudu u predmetu Vokaturo, ibid.). U svetlosti svega navedenog i s obzirom na to da se postupak o kome je reč neposredno ticao profesionalne budućnosti podnosioca predstavke, Sud smatra da je dužina postupka bila takva da nije ispunjen zahtev za “razumnim rokom”.

  9. Iz tih razloga Sud zaključuje da je došlo do kršenja člana 6 stav 1 Konvencije

VI PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE

  1. Na osnovu člana 41 Konvencije,

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci”.

A. Materijalna šteta

  1. Podnosilac predstavke je naveo da smatra kako mu pripada svota od 84.140.000 drahmi (GRD) na ime materijalne štete, uključujući u oko 17.000.000 GRD na ime plate koju je izgubio u periodu što je protekao od trenutka kada su vlasti odbile da ga imenuju u zvanje ovlašćenog računovođe do ukidanja monopola Instituta ovlašćenih računovođa. Da bi potkrepio svoj zahtev, podnosilac predstavke se pozvao na “jednu anketu koju su obavili Institut ovlašćenih računovođa i privatno preduzeće ovlašćenih računovođa”.

  2. Država je iznela tvrdnju da sloboda veroispovesti nema nikakve veze sa navedenom štetom. U svakom slučaju, država je naglasila da je tokom celog perioda koji se ovde razmatra podnosilac predstavke radio u privatnom sektoru i da njegovi zahtevi nisu potkrepljeni nikakvim zvaničnim dokumentima.

  3. Sud primećuje da, bez obzira na opšte primedbe Države o vezi između slobode veroispovesti i materijalne štete, nije sporno da bi podnosilac predstavke, da samo vlasti nisu odbile da ga imenuju u zvanje ovlašćenog računovođe, ostvarivao dohodak na osnovu bavljenja tom profesionalnom delatnošću bar do ukidanja monopola Instituta ovlašćenih računovođa. Međutim, Sud isto tako konstatuje da podnosilac predstavke u tom vremenskom periodu nije bio nezaposlen. Sem toga, podnosilac predstavke nije dokazao da bi dohodak koji bi ostvarivao kao ovlašćeni računovođa premašivao dohodak koji je zaista ostvarivao radeći u privatnom sektoru u vremenskom periodu na koji se ovaj predmet odnosi. S tim razloga, Sud ne dodeljuje podnosiocu predstavke nikakvu naknadu na ime materijalne štete.

B. Nematerijalna šteta

  1. Podnosilac predstavke je podneo zahtev za isplatu 15 miliona GRD na ime nematerijalne štete.

  2. Država je zastupala mišljenje da nije utvrđena nikakva uzročno-posledična veza između kršenja Konvencije i navedene svote novca. U svakom slučaju, po mišljenju Države, zahtev je preteran.

  3. Sud smatra da je podnosilac predstavke morao pretrpeti neku nematerijalnu štetu usled toga što je bilo prekršeno njegovo pravo koje proističe iz člana 6. stava 1. Konvencije na to da u razumnom roku bude sproveden sudski postupak, kao i njegovo pravo koje proističe iz člana 14 a u vezi sa članom 9 da ne bude podvrgnut diskriminaciji u ostvarivanju slobode veroispovesti. Trajanje sudskog postupka moralo je izazvati dugotrajni osećaj nesigurnosti i uznemirenja kod podnosioca predstavke u pogledu toga da li će uopšte moći da se bavi profesionalnom delatnošću kojom je želeo da se bavi. Sem toga, kršenje člana 14 Konvencije u vezi sa članom 9 zbilo se u procesu donošenja odluke koja se neposredno ticala mogućnosti podnosioca predstavke da se bavi svojom profesijom, što je centralni element u njegovim životnim planovima. Procenjujući visinu svote na pravičnoj osnovi, Sud dodeljuje podnosiocu predstavke 6.000.000 GRD na ime nematerijalne štete.

C. Sudski i ostali troškovi

  1. Podnosilac predstavke je podneo zahtev da mu se isplati 6.250.000 GRD na ime sudskih i ostalih troškova u postupcima pred domaćim sudovima i pred ustanovama Konvencije. U tu svotu bilo je uračunato i 250.000 GRD na ime honorara advokata koji su zastupali podnosioca predstavke pred Upravnim organima, 1.700.000 GRD na ime honorara advokata koji su ga zastupali u postupku pred Vrhovnim upravnim sudom, 500.000 GRD na ime honorara advokata koji su ga zastupali u postupku pred Komisijom, 2.000.000 GRD na ime honorara advokata koji su ga zastupali pred Sudom, 1.300.000 GRD na ime putnih i smeštajnih troškova koje su podnosilac predstavke i njegov advokat snosili da bi se pojavili na ročištu pred Sudom i 500.000 GRD na ime ostalih troškova.

  2. Država je tvrdila da zahtevu treba udovoljiti samo u meri u kojoj su sudski i ostali troškovi bili stvarni i neophodni i u razumnom iznosu.

  3. Sud se slaže s Državom da treba izvršiti proveru da bi se utvrdilo koje troškove treba uključiti u isplatu zadovoljenja na osnovu člana 41. Konvencije (vidi, između ostalog, gore navedenu presudu u predmetu Nikolova, stav 79). Sem toga, Sud smatra da je zahtev podnosioca predstavke prekomeran. S tih razloga Sud odlučuje da se podnosiocu predstavke isplati 3.000.000 GRD po ovom osnovu.

D. Važeća kamatna stopa

  1. Prema informacijama koje su Sudu na raspolaganju, obavezna kamatna stopa koja se primenjuje u Grčkoj na dan donošenja ove presude iznosi šest procenata godišnje.

 

S TIM RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO

  1. Odbacuje prethodnu primedbu Države;

  2. Zaključuje da je došlo do kršenja člana 14 Konvencije, a u vezi sa članom 9;

  3. Zaključuje da nije neophodno ispitati da li je došlo do kršenja člana 9 Konvencije uzetog zasebno;

  4. Zaključuje da je došlo do kršenja člana 6 stav 1 Konvencije;

  5. Zaključuje

(a)  da Država treba da isplati podnosiocu predstavke, u roku od tri meseca, sledeće iznose:

(i) 6.000.000 GRD (šest miliona drahmi) na ime nematerijalne štete;

(ii) 3.000.000 GRD (tri miliona drahmi) na ime sudskih i ostalih troškova;

(b)   da će od dana isteka gore navedena tri meseca sve do dana isplate, na tu svotu biti zaračunavana kamatna stopa od šest procenata godišnje;

  1. Odbacuje ostatak zahteva podnosioca predstavke za pravično zadovoljenje.

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i pročitano na javnom ročištu u zgradi Suda u Strazburu 6. aprila 2000. godine.

LUZIUS WILDHABER, Predsednik

Mod de BUR-BUKIKIO, Zamenik Sekretara Suda



(1) Napomena Sekretara Suda. Protokol br. 11. stupio je na snagu 1. novembra 1998. godine.

(2) Napomena Sekretara Suda. Integralni tekst mišljenja Komisije i dva izdvojena mišljenja sadržana u izveštaju biće objavljeni kao aneks konačne štampane verzije ove presude (u zvaničnim izveštajima o odabranim presudama i odlukama Suda), a u međuvremenu primerak tog izveštaja Komisije mogućno je dobiti u Sekretarijatu Suda.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

Prevod presude Beogradski centar za ljudska prava

 

 

CASE OF THLIMMENOS v. GREECE

(Application no. 34369/97)

JUDGMENT

STRASBOURG 

6 April 2000

In the case of Thlimmenos v. Greece,

The European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of the following judges:

MrL. WildhaberPresident,
MrsE. Palm,
MrL. Ferrari Bravo,
MrL. Caflisch,
MrJ.-P. Costa,
MrW. Fuhrmann,
MrK. Jungwiert,
MrM. Fischbach,
MrB. Zupančič,
MrsN. Vajić,
MrJ. Hedigan,
MrsW. Thomassen,
MrsM. Tsatsa-Nikolovska,
MrT. Panţîru,
MrE. Levits,
MrK. Traja,
MrG. Koumantos, ad hoc judge,

and also of Mrs M. de Boer-Buquicchio, Deputy RegistrarHaving deliberated in private on 1 December 1999 and 15 March 2000,

Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

PROCEDURE

1.  The case was referred to the Court in accordance with the provisions applicable prior to the entry into force of Protocol No. 11 to the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”)[1], by the European Commission of Human Rights (“the Commission”) on 22 March 1999 (Article 5 § 4 of Protocol No. 11 and former Articles 47 and 48 of the Convention).

2.  The case originated in an application (no. 34369/97) against the Hellenic Republic lodged with the Commission under former Article 25 of the Convention by a Greek national, Mr Iakovos Thlimmenos (“the applicant”), on 18 December 1996. The applicant alleged that the refusal of the authorities to appoint him to a post of chartered accountant on account of his criminal conviction for disobeying, because of his religious beliefs, the order to wear the military uniform was in breach of Articles 9 and 14 of the Convention and that the proceedings he had instituted in the Supreme Administrative Court in this connection were not conducted in accordance with Article 6 § 1 of the Convention. In his observations submitted on 20 October 1997 in reply to the observations of the Greek Government (“the Government”) on the admissibility and merits of the case, he also complained of a violation of Article 1 of Protocol No. 1.

3.  The Commission declared the application partly admissible on 12 January 1998. In its report of 4 December 1998 (former Article 31 of the Convention), it expressed the opinion that there had been a violation of Article 9 of the Convention taken in conjunction with Article 14 (twenty-two votes to six); that it was not necessary to examine whether there had been a violation of Article 9 taken on its own (twenty-one votes to seven); and that there had been a violation of Article 6 § 1 (unanimously)[2].

4.  On 31 March 1999 a panel of the Grand Chamber determined that the case should be decided by the Grand Chamber (Rule 100 § 1 of the Rules of Court). Mr C. Rozakis, the judge elected in respect of Greece, who had taken part in the Commission's examination of the case, withdrew from sitting in the Grand Chamber (Rule 28). The Government accordingly appointed Mr G. Koumantos to sit as an ad hoc judge (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 29 § 1).

5.  The applicant and the Government each filed a memorial.

6.  A hearing took place in public in the Human Rights BuildingStrasbourg, on 1 December 1999.

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrPGeorgakopoulos, Legal Adviser, State Legal Council,Delegate of the Agent,
MrK. Georgiadis, Legal Assistant,State Legal Council,Counsel;

(b)  for the applicant
MrN. Alivizatos, of the Athens Bar,Counsel.
 

The Court heard addresses by Mr Alivizatos and Mr Georgiadis.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A.  The applicant's conviction for insubordination

7.  On 9 December 1983 the Athens Permanent Army Tribunal (Diarkes Stratodikio), composed of one career military judge and four other officers, convicted the applicant, a Jehovah's Witness, of insubordination for having refused to wear the military uniform at a time of general mobilisation. However, the tribunal considered under Article 70 (b) of the Military Criminal Code and under Article 84 § 2 (a) of the Criminal Code that there were extenuating circumstances and sentenced the applicant to four years' imprisonment. The applicant was released on parole after two years and one day.

B.  The refusal to appoint the applicant to a chartered accountant's post

8.  In June 1988 the applicant sat a public examination for the appointment of twelve chartered accountants, a liberal profession in Greece. He came second among sixty candidates. However, on 8 February 1989 the Executive Board of the Greek Institute of Chartered Accountants (hereinafter “the Board”) refused to appoint him on the ground that he had been convicted of a serious crime (kakuryima).

C.  The proceedings before the Supreme Administrative Court

9.  On 8 May 1989 the applicant seised the Supreme Administrative Court (Simvulio Epikratias) invoking, inter alia, his right to freedom of religion and equality before the law, as guaranteed by the Constitution and the Convention. The applicant also claimed that he had not been convicted of a crime but of a less serious offence.

10.  On 18 April 1991 the Third Chamber of the Supreme Administrative Court held a hearing. On 25 May 1991 it decided to refer the case to the plenary court because of the important issues it raised. The Chamber's own view was that Article 10 of Legislative Decree no. 3329/1955 provided that a person who would not qualify for appointment to the civil service could not be appointed a chartered accountant. Moreover, according to Article 22 § 1 of the Civil Servants' Code, no person convicted of a serious crime could be appointed to the civil service. However, this provision referred to convictions by courts established in accordance with Article 87 § 1 of the Constitution. This was not the case with the permanent military courts, because the majority of their members were not career judges enjoying the same guarantees of independence as their civilian colleagues, as envisaged by Article 96 § 5 of the Constitution. As a result, the applicant's conviction by the Athens Permanent Army Tribunal could not be taken into consideration and the Board's decision not to appoint the applicant a chartered accountant had to be quashed.

11.  On 21 January 1994 a hearing was held before the Supreme Administrative Court, sitting in plenary. On 11 November 1994 the court decided that the Board had acted in accordance with the law when, for the purposes of applying Article 22 § 1 of the Civil Servants' Code, it had taken into consideration the applicant's conviction for serious crime by the Athens Permanent Army Tribunal. Article 96 § 5 of the Constitution provided that the military courts would continue functioning as they had before until the enactment of a new law which would change their composition. Such a law had not yet been enacted. The Supreme Administrative Court further decided to refer the case back to the Third Chamber and ordered it to examine the remaining issues.

12.  The decision of 11 November 1994 was taken by a majority. The minority considered that, since nine years had passed since the Constitution had entered into force without the law envisaged in Article 96 § 5 thereof having been enacted, the guarantees of independence required from civilian judges had to be afforded by the existing military courts. Since that was not the case with the Athens Permanent Army Tribunal, Mr Thlimmenos's application for judicial review had to be allowed.

13.  On 26 October 1995 the Third Chamber held a further hearing. On 28 June 1996 it rejected Mr Thlimmenos's application for judicial review, considering, inter alia, that the Board's failure to appoint him was not related to his religious beliefs but to the fact that he had committed a criminal offence.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW

A.  Appointment to a chartered accountant's post

14.  Until 30 April 1993 only members of the Greek Institute of Chartered Accountants could provide chartered accountants' services in Greece.

15.  Article 10 of Legislative Decree no. 3329/1955, as amended by Article 5 of Presidential Decree no. 15/1989, provided that a person who did not qualify for appointment to the civil service could not be appointed a chartered accountant.

16.  According to Article 22 § 1 of the Civil Servants' Code, no person convicted of a serious crime can be appointed to the civil service.

17.  On 30 April 1993 the monopoly of the Institute of Chartered Accountants was abolished. Most chartered accountants became members of the Chartered Auditors' Company Ltd.

B.  The criminal offence of insubordination

18.  Article 70 of the Military Criminal Code in force until 1995 provided:

“A member of the armed forces who, having been ordered by his commander to perform a duty, refuses or fails to execute the order shall be punished –

(a)  if the act is committed in front of the enemy or armed insurgents, with death;

(b)  in times of war or armed insurgency or during a state of siege or general mobilisation, with death or, if there are extenuating circumstances, with life imprisonment or imprisonment of at least five years and

(c)  in all other circumstances, with imprisonment between six months and two years.”

19.  By virtue of Presidential Decree no. 506/1974, at the time of the applicant's arrest Greece was deemed to be in a state of general mobilisation. This decree is still in force.

20.  Article 84 § 2 (a) of the Criminal Code provides that a lesser penalty shall be imposed on persons who, prior to the crime, had led an honest life.

21.  Under Article 1 of the Military Criminal Code in force until 1995, offences punishable with a sentence of at least five years' imprisonment were considered to be serious crimes (kakuryimata). Offences punishable with a sentence of up to five years' imprisonment were considered misdemeanours (plimmelimata).

22.  Under the new Military Criminal Code of 1995 insubordination not committed in time of war or in front of the enemy is considered a misdemeanour.

C.  The right to conscientious objection to military service

23.  Under section 2(4) of Law no. 731/1977, those who refused to perform unarmed military service on the basis of their religious beliefs were sentenced to imprisonment of a duration equivalent to that of the unarmed service, that is, less than five years.

24.  Law no. 2510/1997, which entered into force on 27 June 1997, gives conscientious objectors the right to perform civilian, instead of military, service. Under section 23(1) and (4) of this law, persons who had been convicted of insubordination in the past were given the possibility of applying for recognition as conscientious objectors. One of the effects of such recognition was having the conviction expunged from one's criminal record.

25.  Applications under section 23(1) and (4) of Law no. 2510/1997 had to be lodged within a period of three months starting from 1 January 1998. They were examined by the commission that advises the Minister of National Defence on the recognition of conscientious objectors. The commission had to apply section 18 of Law no. 2510/1997, which provides:

“Persons who invoke their religious or ideological beliefs in order not to fulfil their military obligations for reasons of conscience may be recognised as conscientious objectors ...”

THE LAW

I.  SCOPE OF THE CASE

26.  In his original application to the Commission the applicant had complained under Articles 9 and 14 of the Convention about the failure of the authorities to appoint him to a post of chartered accountant and under Article 6 § 1 about the proceedings he had instituted in this connection. Only in his observations in reply to the Government's observations on the admissibility and merits of the application did the applicant also complain of a violation of Article 1 of Protocol No. 1. The Commission declared the latter complaint inadmissible on the ground that it had not been submitted within the six-month time-limit provided by the Convention.

27.  In his memorial before the Court the applicant contended that the Court was competent to examine his complaint under Article 1 of Protocol No. 1. Although this complaint had not been expressly raised in the application form, the facts underlying it had been set out therein. The Convention organs were free to give them the proper legal qualification.

28.  The Court recalls that the scope of its jurisdiction is determined by the Commission's decision declaring the originating application admissible (see Sürek v. Turkey (no. 1) [GC], no. 26682/95, § 40, ECHR 1999-IV). Moreover, it considers, as the Commission did, that the complaint under Article 1 of Protocol No. 1 was separate from the complaints declared admissible. It follows that the Court has no jurisdiction to entertain this complaint.

II.  THE GOVERNMENT'S PRELIMINARY OBJECTION

29.  The Government argued that the applicant, by using the procedure provided by section 23(1) and (4) of Law no. 2510/1997, could have avoided the consequences of his conviction. They also submitted that he could have applied for a pardon under Article 47 § 1 of the Constitution. However, the Government accepted that, even if the applicant had been recognised as a conscientious objector under Law no. 2510/1997, he would not have been able to obtain reparation for the prejudice he had suffered as a result of his conviction.

30.  The applicant claimed that he had not been aware of the three-month time-limit in section 23(1) and (4) of Law no. 2510/1997 and had missed the deadline. In any event, the above provisions were “obscure” and only few conscientious objectors had succeeded in having their past convictions expunged from their criminal records.

31.  The Court notes that, even if the applicant had not missed the deadline in section 23(1) and (4) of Law no. 2510/1997, his claim that he could not serve in the armed forces because of his religious beliefs would have been examined by a commission, which would have advised the Minister of National Defence on whether or not he should be recognised as a conscientious objector. This commission and the Minister would not have been obliged to grant the applicant's claim since they, at least to a certain degree, retained discretionary powers (see paragraphs 24 and 25 above). Moreover, it was accepted by the parties that, even if the applicant had obtained the removal of his conviction from his criminal record pursuant to section 23(1) and (4) of Law no. 2510/1997, he would not have been able to obtain reparation for the prejudice he had suffered until then as a result of his conviction. For the same reason the applicant could not have been certain that his request for a pardon would have been granted and, even if it had, the applicant could not have obtained reparation.

32.  In any event, the Court notes that, in so far as the Government can be deemed to raise a preliminary objection concerning the applicant's status as a victim within the meaning of Article 34 of the Convention, this objection had not been put forward when the admissibility of the application was being considered by the Commission. There was nothing preventing the Government from raising it at that stage of the proceedings, since Law no. 2510/1997 had been enacted prior to the Commission's admissibility decision. The Court therefore holds that the Government is estopped from raising this preliminary objection and dismisses it (see Nikolova v. Bulgaria [GC], no. 31195/96, § 44, ECHR 1999-II).

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 OF THE CONVENTION TAKEN IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 9

33.  The Court notes that the applicant did not complain about his initial conviction for insubordination. The applicant complained that the law excluding persons convicted of a serious crime from appointment to a chartered accountant's post did not distinguish between persons convicted as a result of their religious beliefs and persons convicted on other grounds. The applicant invoked Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 9, which provide:

Article 14

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

Article 9

“1.  Everyone has the right to freedom of thought, conscience and religion; this right includes freedom to change his religion or belief and freedom, either alone or in community with others and in public or private, to manifest his religion or belief, in worship, teaching, practice and observance.

2.  Freedom to manifest one's religion or beliefs shall be subject only to such limitations as are prescribed by law and are necessary in a democratic society in the interests of public safety, for the protection of public order, health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

A.  Arguments before the Court

34.  The applicant submitted that his non-appointment to a post of chartered accountant was directly linked to the manifestation of his religious beliefs and fell within the ambit of Article 9 of the Convention. He pointed out in this connection that he had not been appointed because he had refused to serve in the armed forces; by refusing to do so, he had manifested his religious beliefs as a Jehovah's Witness. The applicant further argued that it could not serve any useful purpose to exclude someone from the profession of chartered accountants for having refused to serve in the armed forces on religious grounds. In the applicant's view, the law should not have excluded every person convicted of a serious crime. The legitimacy of the exclusion depended on the nature of the post and of the offence, including the motives of the offender, the time elapsed since the offence and the offender's conduct during that time. Seen in this light, the authorities' failure to appoint the applicant was not necessary. The class of persons to which the applicant belonged, namely male Jehovah's Witnesses whose religion involved compelling reasons for refusing to serve in the armed forces, was different from the class of most other criminal offenders. The Government's failure to take account of this difference amounted to discrimination not tolerated by Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 9.

35.  The Government argued that Article 14 of the Convention did not apply because the facts of the case did not fall within the ambit of Article 9. The authorities that refused to appoint the applicant a chartered accountant had no option but to apply a rule that excluded all persons convicted of a serious crime from such a post. The authorities could not inquire into the reasons that had led to a person's conviction. Because of its generality, the law in question was neutral. Moreover, it served the public interest. A person convicted of a serious offence could not be appointed to the civil service and, by extension, to a post of chartered accountant. This prohibition had to be absolute and no distinction could be made on a case-by-case basis. States had a wide margin of appreciation in the characterisation of criminal offences as serious crimes or otherwise. The applicant had committed a serious offence by refusing to perform unarmed military service at a time of general mobilisation because he had tried to avoid a very important obligation towards society and the State, linked with the defence, safety and independence of the country. As a result, the sanction was not disproportionate.

36.  The Government also stressed that the Court had no competence to examine the applicant's initial conviction. In any event, this had nothing to do with his religious beliefs. The obligation to do military service applied to all Greek males without any exceptions on grounds of religion or conscience. Moreover, the applicant had been convicted of insubordination. Discipline in the army could not be made to depend on whether a soldier agreed with the orders given to him.

37.  In the light of all the above, the Government argued that, even if Article 14 applied, there would exist an objective and reasonable justification for the failure to distinguish between the applicant and other persons convicted of a serious crime. There was no need to point out that Greek Orthodox or Catholic Christians would also be excluded from the profession of chartered accountants if they had committed a serious crime.

38.  The Commission considered that Article 14 applied because it was sufficient that the facts of the case fell within the ambit of Article 9, and, in its opinion, there had been an interference with the rights protected by that Article in the present case. The Commission further considered that the right not to be discriminated against in the enjoyment of the rights guaranteed under the Convention was violated not only when States treated differently persons in analogous situations without providing an objective and reasonable justification, but also when States, without an objective and reasonable justification, failed to treat differently persons whose situations were different. In the circumstances of the case, there was no objective and reasonable justification for the failure of the drafters of the rules governing access to the profession of chartered accountants to treat differently persons convicted for refusing to serve in the armed forces on religious grounds from persons convicted of other serious crimes.

B.  The Court's assessment

39.  The Court considers that the applicant's complaint falls to be examined under Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 9 for the following reasons.

40.  The Court recalls that Article 14 of the Convention has no independent existence, since it has effect solely in relation to the rights and freedoms safeguarded by the other substantive provisions of the Convention and its Protocols. However, the application of Article 14 does not presuppose a breach of one or more of such provisions and to this extent it is autonomous. For Article 14 to become applicable it suffices that the facts of a case fall within the ambit of another substantive provision of the Convention or its Protocols (see the Inze v. Austria judgment of 28 October 1987, Series A no. 126, p. 17, § 36).

41.  The Court notes that the applicant was not appointed a chartered accountant as a result of his past conviction for insubordination consisting in his refusal to wear the military uniform. He was thus treated differently from the other persons who had applied for that post on the ground of his status as a convicted person. The Court considers that such difference of treatment does not generally come within the scope of Article 14 in so far as it relates to access to a particular profession, the right to freedom of profession not being guaranteed by the Convention.

42.  However, the applicant does not complain of the distinction that the rules governing access to the profession make between convicted persons and others. His complaint rather concerns the fact that in the application of the relevant law no distinction is made between persons convicted of offences committed exclusively because of their religious beliefs and persons convicted of other offences. In this context the Court notes that the applicant is a member of the Jehovah's Witnesses, a religious group committed to pacifism, and that there is nothing in the file to disprove the applicant's claim that he refused to wear the military uniform only because he considered that his religion prevented him from doing so. In essence, the applicant's argument amounts to saying that he is discriminated against in the exercise of his freedom of religion, as guaranteed by Article 9 of the Convention, in that he was treated like any other person convicted of a serious crime although his own conviction resulted from the very exercise of this freedom. Seen in this perspective, the Court accepts that the “set of facts” complained of by the applicant – his being treated as a person convicted of a serious crime for the purposes of an appointment to a chartered accountant's post despite the fact that the offence for which he had been convicted was prompted by his religious beliefs – “falls within the ambit of a Convention provision”, namely Article 9.

43.  In order to reach this conclusion, the Court, as opposed to the Commission, does not find it necessary to examine whether the applicant's initial conviction and the authorities' subsequent refusal to appoint him amounted to interference with his rights under Article 9 § 1. In particular, the Court does not have to address, in the present case, the question whether, notwithstanding the wording of Article 4 § 3 (b), the imposition of such sanctions on conscientious objectors to compulsory military service may in itself infringe the right to freedom of thought, conscience and religion guaranteed by Article 9 § 1.

44.  The Court has so far considered that the right under Article 14 not to be discriminated against in the enjoyment of the rights guaranteed under the Convention is violated when States treat differently persons in analogous situations without providing an objective and reasonable justification (see the Inze judgment cited above, p. 18, § 41). However, the Court considers that this is not the only facet of the prohibition of discrimination in Article 14. The right not to be discriminated against in the enjoyment of the rights guaranteed under the Convention is also violated when States without an objective and reasonable justification fail to treat differently persons whose situations are significantly different.

45.  It follows that Article 14 of the Convention is of relevance to the applicant's complaint and applies in the circumstances of this case in conjunction with Article 9 thereof.

46.  The next question to be addressed is whether Article 14 of the Convention has been complied with. According to its case-law, the Court will have to examine whether the failure to treat the applicant differently from other persons convicted of a serious crime pursued a legitimate aim. If it did the Court will have to examine whether there was a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised (see the Inze judgment cited above, ibid.).

47.  The Court considers that, as a matter of principle, States have a legitimate interest to exclude some offenders from the profession of chartered accountant. However, the Court also considers that, unlike other convictions for serious criminal offences, a conviction for refusing on religious or philosophical grounds to wear the military uniform cannot imply any dishonesty or moral turpitude likely to undermine the offender's ability to exercise this profession. Excluding the applicant on the ground that he was an unfit person was not, therefore, justified. The Court takes note of the Government's argument that persons who refuse to serve their country must be appropriately punished. However, it also notes that the applicant did serve a prison sentence for his refusal to wear the military uniform. In these circumstances, the Court considers that imposing a further sanction on the applicant was disproportionate. It follows that the applicant's exclusion from the profession of chartered accountants did not pursue a legitimate aim. As a result, the Court finds that there existed no objective and reasonable justification for not treating the applicant differently from other persons convicted of a serious crime.

48.  It is true that the authorities had no option under the law but to refuse to appoint the applicant a chartered accountant. However, contrary to what the Government's representative appeared to argue at the hearing, this cannot absolve the respondent State from responsibility under the Convention. The Court has never excluded that legislation may be found to be in direct breach of the Convention (see, inter aliaChassagnou and Others v. France [GC], nos. 25088/9428331/95 and 28443/95, ECHR 1999-III). In the present case the Court considers that it was the State having enacted the relevant legislation which violated the applicant's right not to be discriminated against in the enjoyment of his right under Article 9 of the Convention. That State did so by failing to introduce appropriate exceptions to the rule barring persons convicted of a serious crime from the profession of chartered accountants.

49.  The Court concludes, therefore, that there has been a violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 9.

IV.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 9 OF THE CONVENTION

50.  The applicant argued that both his initial conviction for insubordination and the authorities' resultant refusal to appoint him as a chartered accountant constituted interference with his right to manifest his religious beliefs under Article 9 of the Convention. The Commission's caselaw to the effect that the Convention did not guarantee the right to conscientious objection to military service had to be reviewed in the light of present-day conditions. Virtually all Contracting States now recognised the right to alternative civilian service. Although the Court was admittedly not competent to examine the interference arising out of the applicant's initial conviction, the applicant submitted that the interference arising out of his non-appointment could not be deemed necessary in a democratic society.

51.  The Government argued that the authorities' refusal to appoint the applicant did not constitute an interference with his right under Article 9 of the Convention. In any event, it was necessary in a democratic society. At the time when the applicant refused to serve in the armed forces, Greek law only recognised the possibility of unarmed military service because it was considered that giving everybody the right to alternative civilian service could give rise to abuses. As a result, the sanction imposed on him was not disproportionate and the rule excluding persons convicted of a serious crime from certain positions had to be applied without any distinctions.

52.  The Commission did not consider it necessary to address the issue.

53.  The Court considers that, since it has found a breach of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 9 and for the reasons set out in paragraph 43 above, it is not necessary also to consider whether there has been a violation of Article 9 taken on its own.

V.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

54.  The applicant also complained that the length of the proceedings he instituted before the Supreme Administrative Court to challenge his nonappointment gave rise to a violation of Article 6 § 1 of the Convention, the relevant part of which provides:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a ... hearing within a reasonable time by [a] ... tribunal ...”

55.  The applicant submitted that Article 6 § 1 of the Convention applied to the Supreme Administrative Court proceedings under examination because they did not concern access to the civil service but to a liberal, albeit tightly regulated, profession. Moreover, he argued that the proceedings were not concluded within a reasonable time. The case did not involve complex legal issues. The issues that were referred to the plenary of the Supreme Administrative Court were not raised by the applicant but by the Supreme Administrative Court's Chamber itself. In any event, they could not justify a delay of more than seven years.

56.  The Government submitted that Article 6 § 1 was not applicable because the refusal to appoint the applicant was an administrative act falling within the sphere of public law. In any event, the case raised serious constitutional issues. Moreover, lawyers were on strike during many months in 1991, 1992, 1993 and 1994. In the light of all the above and the Supreme Administrative Court's case-load, seven years was a reasonable period.

57.  The Commission considered that Article 6 applied because, although chartered accountants were appointed by administrative decision, their occupation was an independent profession. It also considered that complex legal issues were involved. However, the applicant was not responsible for any of the delays. Moreover, there were two periods of inactivity of a total duration of almost three years for which the Government did not offer any explanation apart from the Supreme Administrative Court's case-load. In the view of the Commission, the proceedings were not reasonable in length.

58.  The Court recalls that, although regulated by administrative law, the profession of chartered accountants was one of the liberal professions in Greece. As a result, the proceedings instituted by the applicant to challenge the authorities' failure to appoint him to a post of chartered accountant involved a determination of his civil rights within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention (see, among others, the König v. Germany judgment of 28 June 1978, Series A no. 27, p. 32, § 94).

59.  The Court notes that the proceedings before the Supreme Administrative Court began on 8 May 1989, when the applicant lodged his application for judicial review, and ended on 28 June 1996, when the Third Chamber of the court rejected it. They lasted, therefore, seven years, one month and twenty days.

60.  The Court recalls that the reasonableness of the length of the proceedings must be assessed in the light of the particular circumstances of the case and with the help of the following criteria: the complexity of the case, the conduct of the parties, the conduct of the authorities dealing with the case and what was at stake for the applicant (see Laino v. Italy [GC], no. 33158/96, § 18, ECHR 1999-I). Employment disputes, to which disputes concerning access to a liberal profession can be compared, call generally for expeditious decision (see the Vocaturo v. Italy judgment of 24 May 1991, Series A no. 206C, pp. 32-33, § 17).

61.  The Court notes that the case involved legal issues of some complexity. However, the applicant did not cause any delays. And there were two periods of inactivity of a total duration of almost three years. The first such period started on 8 May 1989, when the applicant instituted the proceedings, and ended on 18 April 1991, when the Third Chamber first heard the case. The second started on 11 November 1994, when the plenary court referred the case back to the Third Chamber, and ended on 26 October 1995, when the Third Chamber issued the final decision. The only explanation offered by the Government for these periods of inactivity is the Supreme Administrative Court's case-load.

62.  The Court cannot accept this explanation. According to its case-law, it is for Contracting States to organise their legal systems in such a way that their courts can guarantee the right of everyone to obtain a final decision on disputes relating to civil rights and obligations within a reasonable time (see the Vocaturo judgment cited above, ibid.). In the light of all the above and given that the proceedings concerned the applicant's professional future, the Court considers that the length of the proceedings failed to meet the “reasonable time” requirement.

63.  The Court concludes, therefore, that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention.

VI.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

64.  Under Article 41 of the Convention,

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Pecuniary damage

65.  The applicant claimed 84,140,000 drachmas (GRD) for pecuniary damage, including approximately GRD 17,000,000 in respect of salaries lost between the authorities' refusal to appoint him and the abolition of the monopoly of the Institute of Chartered Accountants. In support of his claim, the applicant invoked “a survey conducted by the Institute of Chartered Accountants and a private chartered accountants' firm”.

66.  The Government submitted that freedom of religion had nothing to do with the above damage. In any event, they pointed out that during the entire period under examination the applicant worked in the private sector and that his claims were not supported by any official documents.

67.  The Court notes that, the Government's general remarks about the link between freedom of religion and pecuniary damages notwithstanding, it was not disputed that, if the authorities had not refused to appoint the applicant to a chartered accountant's post, he would have received an income related to this professional activity at least until the abolition of the monopoly of the Institute of Chartered Accountants. However, the Court also notes that the applicant was not unemployed during that period of time. Moreover, the applicant has not shown that the income he would have earned as a chartered accountant would have exceeded the income he had actually earned in private practice during the relevant period of time. The Court, therefore, does not award the applicant any compensation for pecuniary damage.

B.  Non-pecuniary damage

68.  The applicant claimed GRD 15,000,000 for non-pecuniary damage.

69.  The Government argued that no causal link was established between the violation of the Convention and the above sum. In any event, the claim was excessive.

70.  The Court considers that the applicant must have suffered some non-pecuniary damage as a result of the violation of his right under Article 6 § 1 of the Convention to a hearing within a reasonable time and of his right under Article 14 taken in conjunction with Article 9 to be free from discrimination in the exercise of his freedom of religion. The duration of the proceedings must have caused the applicant prolonged insecurity and anxiety about his eligibility to a professional activity to which he aspired. Moreover, the violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 9 occurred in the making of decisions concerning the applicant's access to a profession, which is a central element for the shaping of one's life plans. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant GRD 6,000,000 for non-pecuniary damage.

C.  Costs and expenses

71.  The applicant claimed GRD 6,250,000 in respect of costs and expenses incurred in the domestic and Convention proceedings. This amount included GRD 250,000 in lawyers' fees for the applicant's representation before the administrative authorities, GRD 1,700,000 in lawyers' fees for the proceedings before the Supreme Administrative Court, GRD 500,000 in lawyers' fees for the proceedings before the Commission, GRD 2,000,000 in lawyers' fees for the proceedings before the Court, GRD 1,300,000 for travel and subsistence expenses in connection with the appearance of the applicant and his lawyer at the hearing before the Court and GRD 500,000 for miscellaneous expenses.

72.  The Government argued that the claim should be awarded only to the extent that the costs and expenses were actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum.

73.  The Court agrees with the Government as to the test to be applied in order for costs and expenses to be included in an award under Article 41 of the Convention (see, among other authorities, Nikolova cited above, § 79). Moreover, it considers that the applicant's claim is excessive. The Court therefore awards the applicant GRD 3,000,000 under this head.

D.  Default interest

74.  According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in Greece at the date of adoption of the present judgment is 6% per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Dismisses the Government's preliminary objection;

2.  Holds that there has been a violation of Article 14 of the Convention taken in conjunction with Article 9;

3.  Holds that it is not necessary to examine whether there has been a violation of Article 9 of the Convention taken on its own;

4.  Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

5.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts:

(i)  GRD 6,000,000 (six million drachmas) for non-pecuniary damage;

(ii)  GRD 3,000,000 (three million drachmas) for costs and expenses;

(b)  that simple interest at an annual rate of 6% shall be payable from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

6.  Dismisses the remainder of the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 6 April 2000.

Luzius Wildhaber
President

Maud de Boer-Buquicchio
Deputy Registrar


[1].  Note by the Registry. Protocol No. 11 came into force on 1 November 1998.

[2].  Note by the Registry. The full text of the Commission’s opinion and of the two separate opinions contained in the report will be reproduced as an annex to the final printed version of the judgment (in the official reports of selected judgments and decisions of the Court), but in the meantime a copy of the Commission’s report is obtainable from the Registry.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Član 6-1 | DIC
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde