Szurovecz protiv Mađarske

Država na koju se presuda odnosi
Mađarska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
15428/16
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
08.10.2019
Članovi
10
10-1
10-2
35
35-3-a
41
Kršenje
10
10-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Zaštita prava drugih
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-3-a) Ratione materiae
(Čl. 35-3-a) Ratione personae
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Srazmernost
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Mađarske, koju je Sudu podneo mađarski državljanin, g.Ileš Surovec (podnosilac predstavke), sredinom marta 2016.g.

Podnosilac se žalio da je bilo povređeno njegovo pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Konvencije, naročito njegovo pravo na saopštavanje informacija, zato što su domaće vlasti odbile da mu omoguće pristup prihvatnom centru u Debrecinu. U tom Prihvatnom centru su smešteni tražioci azila. Takođe je tvrdio da je bio povređen i član 13 Konvencije, obzirom da nije imao na raspolaganju nikakav delotvorni pravni lek kojim bi mogao da ospori tu odluku.

Podnosilac predstavke je rođen 1993.g. i živi u mestu Mezeberenji. On je novinar internet informativnog portala. Početkom maja 2015.g. stupio je u kontakt sa jednom organizacijom civilnog društva u nastojanju da izveštava o njenim aktivnostima u prihvatnom centru za tražioce azila i izbeglice. Tom prilikom su ga obavestili da zahtev za dozvolu za ulazak u prihvatni centar treba da pošalje Kancelariji za imigracije i državljanstvo. Odeljenje za štampu ove kancelarije odbilo je njegov zahtev pozivajući se na prava o zaštiti lica koja su smeštena u prihvatnom centru. Njegov ponovni zahtev takođe je bio odbijen. Podnosilac je tražio sudsko preispitivanje odluke o odbijanju njegovog zahteva, ali je njegova prijava proglašena neprihvatljivom. U junu 2016.g. nameravao je da, sa jednim poslanikom, poseti jedan drugi prihvatni centar. Poslaniku je dozvoljen ulaz, a podnosiocu nije. Kasnije je objavio članak na osnovu izveštaja koji mu je podneo pomenuti poslanik.

NAVODNA POVREDA ČLANA 10 KONVENCIJE
- Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzeća.
Podnosilac je tvrdio pravo na sopštavanje informacija ne treba da bude ograničeno samo na one informacije koje država voljno dopusti da budu otkrivene. Nadalje tvrdi da to što je na kraju našao način da pripremi izveštaj o jednom prihvatnom centru ne podriva njegov status žrtve u ovom konkretnom slučaju. Sud primećuje da je podnosilac nameravao da izveštava o uslovima u kojima žive tražioci azila. Domaće vlasti su smatrale da bi, ako bi se podnosiocu dozvolilo da intervjuiše tražioce azila i da pravi fotografije u prihvatnom centru, mogli ugroziti bezbednost i privatni životi izbeglica i tražilaca azila. Podnosilac je unapred rekao da će fotografisati samo ona lica koja se sa tim budu složila. Sud zaključuje da je bio povređen član 10 Konvencje.

NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE
- Pravo na delotvoran pravni lek pred nacionalnim vlastima.
Sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje pritužbe po ovom članu.

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravo na pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Sud smatra da zaključak o povredi prava sam po sebi predstavlja dovoljno pravično zadovoljenje na ime nematerijalne štete koju je podnosilac pretrpeo.
Odluka je doneta jednoglasno.

Preuzmite presudu u pdf formatu

  EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA 

ČETVRTO ODELJENJE

PREDMETSZUROVECZ PROTIV MAĐARSKE

(Predstavka br. 15428/16)

PRESUDA

STRAZBUR

8. oktobar 2019.

PRAVNOSNAŽNO

24. februar 2020.

Ova presuda postaje pravnosnažna pod okolnostima iz člana 44. stav 2. Konvencije. Ona može biti predmet redakcijskih izmena

Ova presuda je prevedena na srpski jezik u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Saveta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022” i projekta „Sloboda izražavanja i sloboda medija u Srbiji (JUFREX)”. Ovaj nezvanični prevod se objavljuje uz podršku Evropske unije i Saveta Evrope, ali pod isključivom odgovornošću prevodioca (Alpha Team One). Izraženi stavovi ne izražavaju nužno mišljenja Evropske unije.

U predmetu Szurovecz protiv Mađarske, Evropski sud za ljudska prava (Četvrto odeljenje) na zasedanju veća u sastavu:

Ganna Yudkivska (Hana Jutkivska),predsednica,
Vincent A. De Gaetano (Vinsent A. De Gaetano),
Paulo Pinto de Albuquerque (Paulo Pinto de Albukerke),
Iulia Antoanella Motoc (Julija Antoanela Motok),
Georges Ravarani (Žorž Ravarani),
Marko Bošnjak,
Péter Paczolay (Peter Pacolaj),sudije,
i Andrea Tamietti (Andrea Tamijeti), zamenik sekretara Odeljenja,

Posle većanja na zatvorenoj sednici 4. jula 2017. i 3. septembra 2019, Donosi sledeću presudu, koja je usvojena poslednjeg pomenutog dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 15428/16) protiv Mađarske, koju je mađarski državljanin Illés Szurovecz(IlešSurovec) (u daljem tekstu: podnosilac predstavke) podneo Sudu na osnovu člana 34. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnihsloboda (u daljem tekstu: Konvencija) 12. marta 2016. godine.

  2. Podnosioca predstavke zastupao je gospodin T. Hüttl (T. Hitl), advokat iz Budimpešte. Vladu Mađarske (u daljem tekstu: Država) zastupao je Z. Tallódi(Ž. Talodi), njen zastupnik iz Ministarstva pravosuđa.

  3. Podnosilac predstavke se pritužio da je bilo povređeno njegovo pravo na slobodu izražavanja po članu 10. Konvencije, naročito njegovo pravo na saopštavanje informacija zato što su domaće vlasti odbile da mu omoguće pristup prihvatnom centru u Debrecinu (u daljem tekstu: Prihvatni centar), gde su smeštani tražioci azila. Takođe je tvrdio da je bio prekršen član 13. Konvencijeu tom smislu što nije imao na raspolaganju nikakav delotvoran pravni lek kojim bi mogao daospori tu odluku.

  4. Država je 9. juna 2016. godine obaveštena o pritužbama po osnovu članova 10. i 13. Konvencije, dok je ostatak predstavke proglašen neprihvatljivim po osnovu Pravila 54. stav 3. Poslovnika Suda. I podnosilac predstavke i Država dostavili su pismene podneske sa izjavama u vezi sa prihvatljivošću i meritumom. Pored toga, dobijeni su zajednički komentari trećih lica od organizacija: Media Legal Defence Initiative (Inicijativa za pravnu odbranu medija), Index on Censorship (Indeks cenzure), The Reporters Committee for Freedom of the Press (Novinarski komitet za slobodu štampe), The European Publishers Council (Savet evropskih izdavača), PEN International, Hungarian Helsinki Committee (Mađarski Helsinški odbor), Dutch Association of Journalists (Holandsko udruženje novinara) iEuropean Centre for Press and Media Freedom (Evropski centar za slobodu štampe i medija), kojima je predsednica veća dozvolila da intervenišu u pismenom postupku kao umešači (član 36. stav 2. Konvencije i Pravilo 44. stav 3. Poslovnika Suda).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnosilac predstavke rođen je 1993. i živi u mestu Mezeberenji.

  2. Podnosilac predstavke je novinar internet informativnog portala abcug.hu. On je 7. maja 2015. stupio u kontakt s jednom organizacijom civilnog društva u nastojanju da izveštava o njenim aktivnostima u prihvatnom centru za tražioce azila i izbeglice u mestu Vamosšabadi. Tom prilikom su ga obavestili da zahtev za dozvolu za ulazak u prihvatni centar treba da pošalje na Kancelariju za imigracije i državljanstvo (Office of Immigration and Nationality– OIN).

  3. Zahtev podnosioca predstavke odbilojeOdeljenje za štampu OIN 12. maja 2015. pozivajući se na prava o zaštiti ličnosti lica koja su smeštena u prihvatnom centru.

  4. Podnosilac predstavke je 14. septembra 2015. podneo novi zahtev OIN-u. Tražio je dozvolu da uđe u Prihvatni centar u Debrecinu da bi razgovarao s ljudima koji tamo borave i da bi pripremio izveštaj o njihovim životnim uslovima, predviđajući da uz članak budu objavljene i fotografije. Precizirao je da bi fotografije bile snimljene samo uz dozvolu lica o kojima je reč i da će se, ako se pokaže da je to potrebno, on postarati da svaki put od snimljenog lica dobije izjavu sa odricanjem od prava. Razlog zbog koga je podnosilac predstavke izabrao Prihvatni centar u Debrecinu bilo je to što je želeo da pruži objektivnu sliku životnih uslova u tom centru, naročito nakon što je u aprilu 2015. godine Poverenik za osnovna prava podneo izveštaj u skladu sa Opcionim protokolom uz Konvenciju UN protiv torture i drugih surovih, neljudskih i ponižavajućih kazni ili postupaka i u tom izveštaju osudio životne uslove u tom centru, koji su, po njemu, mogli da se poistovete sa neljudskim i ponižavajućim postupanjem. Osim toga, taj prihvatni centar se u državnim medijima stalno predstavlja kao deo antiimigracione kampanje koju vodi Vlada.

  5. OIN je 14. septembra 2015. odbio i taj njegov zahtev pozivajući se na član IV stav 1. Osnovnog zakona i načlan 2. stav 5. Uredbe br. 52/2007 (XII.11) Ministarstva pravde i primene zakona. OIN je konstatovao da postoji stalni medijski interes za tražioce azila i da bi redovne posete Prihvatnom centru zadirale u privatni život lica koja se tamo nalaze. Osim toga, mnogi ljudi koji su smešteni u Prihvatnom centru pobegli su od neke vrste progona i kada bi se o njima pojavile informacije u štampi, to bi moglo da ugrozi i njihovu bezbednost i bezbednost njihovih porodica. Domaće vlasti su odgovorne da obezbede da oni koji su te ljude progonili ne mogu preko štampe da dobiju informacije o tome gde se oni sada, kao tražioci azila, nalaze.

  6. Podnosilac predstavke je tražio sudsko preispitivanje odluke o odbijanju njegovog zahteva. Upravni sud i Sud za radne sporove u Budimpešti je 12. novembra 2015. proglasio njegovu prijavu neprihvatljivom budući da odgovor Kancelarije za imigracije i državljanstvo nije bio administrativna odluka u smislu člana 12. Zakona o upravnom postupku br. CXL iz 2004. godine, te prema tome nije podlegala sudskom preispitivanju.

  7. U junu 2016. godine podnosilac predstavke je nameravao da poseti Prihvatni centar u Kermendu, zajedno sa jednim poslanikom u Parlamentu. Dok je poslaniku dozvoljeno da uđe u taj centar, podnosiocu predstavke je mogućnost pristupa uskraćena. Posle toga je 12. jula 2016. podnosilac predstavke objavio članak na osnovu izveštaja koji mu je podneo pomenuti poslanik.

II. MERODAVNO DOMAĆE PRAVO

  1. Vladin Ukaz br. 301/2007 (XI.9) o sprovođenju Zakona o azilu, koji je bio na snazi u predmetnom vremenu, glasi kako sledi:

Član 12.

...

(3) Prihvatni centar je objekat kojim upravlja organ nadležan za izbeglice kako bi tu smestio lice koje traži priznanje, izbeglice, korisnike supsidijarne ili privremene zaštite i lica kojima je dozvoljen boravak i starao se o njima.

...

  1. Ukaz br. 52/2007. (XII.11) Ministarstva pravde o organizacionoj strukturi sistema azila utvrđuje u svom relevantnom delu, kako sledi:

Član 2.

...

(5) Posetilac može ući na teren prihvatnog centra uz dozvolu direktora centra.

Dopuna Ukaza br. 52/2007

Pravilnik o kućnom redu prihvatnog centra

1.Lica koja su smeštana u prihvatni centar i posetioci prihvatnog centra dužni su da se podjednako povinuju pravilima ponašanja utvrđenim u pravilniku o kućnom redu.

2.Lica koja su smeštena u prihvatni centar i posetioci prihvatnog centra dužni su da se povinuju uputstvima zaposlenih u prihvatnom centru. Posetiocima koji krše pravilnik o kućnom redu biće naloženo da napuste područje prihvatnog centra.

3.Lica koja su smeštena u prihvatni centar i posetici prihvatnog centra dužni su da se ponašaju na način kojineće ometati prava drugih niti ćeremetiti mir drugih lica smeštenih u prihvatnom centru.

...

16.Lica koja traže priznanje, a smeštena su u prihvatni centar dužna su da unapred obaveste službenika organa vlasti nadležnog za azil o nameri da napuste centar.

III. RELEVANTNI MATERIJAL IZ MEĐUNARODNOG PRAVA

  1. U svom Opštem komentaru br. 34. o članu 19. (Slobode mišljenja i izražavanja) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je objavljen 12. septembra 2011. Komitet Ujedinjenih nacija za ljudska prava zauzeo je sledeći stav:

45.Po pravilu, u neskladu je sa stavom 3. da se ograničava sloboda novinara i drugih koji nastoje da ostvare svoju slobodu izražavanja (kao što su lica koja žele da otputuju na skupove vezane za zaštitu ljudskih prava), da se ograničava mogućnost putovanja van države članice, da se ograničava ulazak u državu članicu stranim novinarima primajući samo novinare iz određenih zemalja ili da se ograničava sloboda kretanja novinara i lica koja se bave istraživanjem stanja u pogledu poštovanja ljudskih prava unutar države članice (uključujući onemogućavanje da se ode na mesta koja su pogođena sukobima, mesta pogođena elementarnim nepogodama i poprišta navodnih kršenja ljudskih prava).

  1. Komitet ministara Saveta Evrope doneo je 13. aprila 2016. godine Preporuku CM/Rec(2016)4 državama članicama o zaštiti novinarstva i bezbednosti novinara i ostalih medijskih aktera, koja u svom relevantnom delu glasi kako sledi:

26.Država ne treba neopravdano da ograničava slobodu kretanja novinara i ostalih medijskih aktera, uključujući prekogranično kretanje i pristup određenim područjima, zonama sukoba, mestima događanja i forumima, prema potrebi, jer su takva pokretljivost i mogućnost pristupa važni za prikupljanje vesti i informacija.

  1. Komitet ministara je 26. septembra 2017. doneo Deklaraciju o zaštiti i unapređenju istraživačkog novinarstva koja izmeđuostalog utvrđuje:

Komitet ministara Saveta Evrope

...

II. Poziva države članice da štite i promovišu istraživačko novinarstvo imajući na umu član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, relevantnu sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava i druge standarde Saveta Evrope i da u tom kontekstu:

...

ii) obezbede slobodu kretanja profesionalnim medijskim poslenicima i njihov pristup informacijama u skladu sa standardima Saveta Evrope i da omoguće i olakšaju kritičko i dubinsko izveštavanje u službi demokratije;

...

IV. MATERIJAL IZ UPOREDNOG PRAVA

  1. Sve države članice imaju nacionalno zakonodavstvo kojim se uređuju pitanja imigracije i azila. Međutim, ne uređuju sve države članice konkretno i pitanje pristupa prihvatnim centrima i pravo na posetu tim centrima. Pored toga, nacionalna zakonodavstva se razlikuju kada je reč o tome na koje se pojedince i na koje centre ti propisi primenjuju. Neki nacionalni propisi primenjuju se na sve vrste imigranata i stranaca, dok drugi bliže određuju na koje se tačno vrste imigranata primenjuju. U mnogim slučajevima nacionalno zakonodavstvo kojim se uređuju prava tražilaca azila dopunjeno je pravilima koja važe za pojedinačne centre ili dodatnim (ponekad regionalnim ili lokalnim) propisima kojima se bliže uređuju uslovi za posete.

  2. Bez obzira na to da li su posete moguće na osnovu nacionalnog zakonodavstva, regionalnih ili lokalnih propisa ili internih propisa samog prihvatnog centra, većina prihvatnih centara postavlja i neke praktične uslove za pristup, kao što su oni u kojima se uređuje vreme kada su posete moguće, ograničenje dužine poseta, određuje prostor u kome se posete mogu odvijati, zahteva da se posetilac registruje kada ulazi u prostorije centra ili da prethodno dobije dozvolu. Mnoge države takođe zadržavaju pravo samihprihvatnih centarada ograniče pristup. Najčešće se kao osnov za ograničenje pristupa centru navode razlozi bezbednosti, privatnosti,dobrobiti onih koji borave u centru, kao i sanitarni razlozi.

  3. U dvadeset četiri države članice propisi ni na koji način ne uređuju pristup medija prihvatnim centrima; u tim državama se pristup medija ni na koji način ne olakšava, ali se i ne ograničava neposredna mogućnost medijskog pristupa centrima. Barem u deset država članica medijski predstavnici su dužni da dobiju prethodno ovlašćenje ili da prethodno najave svoju nameru da posete prihvatne centre [Jermenija, Austrija (na osnovu saveznog zakona), Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Estonija, Francuska, Letonija, Holandija, Norveška i Poljska]. U jednom manjem broju zemalja novinari imaju nešto širu mogućnost pristupa centrima nego što je imaju obični posetioci (Nemačka, Italija, Rumunija, Rusija, Srbija i Turska), što se mahom zasniva na zakonima kojima se uređuje pitanje slobode štampe ili slobode informacija u javnom interesu.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANA 10. KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se pritužio po članu 10. Konvencije da su se domaće vlasti time što su odbile njegov zahtev da uđe u objekte Prihvatnog centra u Debrecinu kako bi napisao izveštaj o životnim uslovima tražilaca azila umešale u njegovo pravo na saopštavanje informacija. Član 10. Konvencije glasi kako sledi:

1.Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzeća.

2.Pošto korišćenje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja obaveštenja dobijenih u poverenju ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

A. Prihvatljivost

  1. Država je tvrdila da se pritužba podnosioca predstavke zasniva na polaganju prava na pristup informacijama koje ne spadaju u polje dejstva člana 10. Svako pravo na pristup informacijama po osnovu člana 10. može se tumačiti samo kao pravo na primanje informacija koje drugi voljno daju. Postoji samo negativna obaveza Države u tom smislu da ne sme neopravdano da ometa pristup javno dostupnim informacijama i da ne sme nikoga da kazni za to što je dobio informacije od javnih vlasti.

  2. Država je tvrdila da je, s obzirom na način na koji je formulisan član 10. Konvencije, nasuprot načinu na koji su formulisani drugi međunarodnopravni instrumenti koji se odnose na zaštitu ljudskih prava u delovima koji uređuju pitanje slobode izražavanja,kao is obzirom na travaux préparatoires(pripremne radnje) za izradu člana 10, Bečku konvenciju o pravu ugovora i odavno utvrđenu sudsku praksu ESLJP, član 10. Konvencije nije primenljiv u ovom slučaju.

  3. Država je dalje primetila da je Komitet ministara doneo zasebnu, konkretnu Konvenciju o pravu na pristup zvaničnim dokumentima, čime je takođe ukazao na to da tvorci člana 10. nisu nameravali da u Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda uključe pravo na informacije od javnih vlasti.

  4. Sama činjenica da su visoke strane ugovornice u svom unutrašnjem zakonodavstvu ustanovile da pravo na traženje informacija ne opravdava pokušaj da se to pravo tumači kao pravo koje spada u polje dejstva jemstava utvrđenih u članu 10. zato što države imaju slobodu da usvoje viši nivo zaštite ljudskih prava u svom unutrašnjem pravnom sistemu od onog nivoa koji je utvrđen Konvencijom. Primenljivost člana 10. ni pod kakvim okolnostima ne može ići dalje od zahteva da se izvrši utvrđeno domaće pravo na pristup informacijama. Osim toga, pravo na pristup informacijama je autonomno pravo kojem je cilj jačanje transparentnosti i dobrog upravljanja i ono ni u kom slučaju nije samo dopuna pravu na slobodu izražavanja.

  5. Stoga je Država pozvala Sud da ovu predstavku proglasi neprihvatljivom ratione materiae.

  6. Država je dalje tvrdila da je pritužba podnosioca predstavke inkompatibilna ratione personaesa odredbama Konvencije. Država je pritom izrazila neslaganje da u ovom konkretnom slučaju podnosilac predstavke ima utuživu tvrdnju da je pretrpeo mešanje u pravo na slobodu govora jer on nikada nije bio sprečen da ostvari tu slobodu, niti je za njeno ostvarivanje kažnjen. Uskraćivanje pristupa Prihvatnom centru nije ni na koji način uticalo na njegov doprinos debati o jednom pitanju od javnog interesa. Kako bi potkrepila taj svoj argument, Država je predočila da je podnosilac predstavke objavio članak o situaciji tražilaca azila koji žive u jednom drugom prihvatnom centru (Kermend), a da prethodno nije lično boravio u objektima tog centra.

  7. Podnosilac predstavke je osporio primedbe Države. On jenaveo da polje dejstva člana 10. i pravo na saopštavanje informacija ne treba da budu ograničeni tako da obuhvate samo one informacije za koje Država voljno dopusti da budu otkrivene.Pravo na primanje i saopštavanje informacija treba da omogući štampi da posmatra funkcionisanje javnih ustanova i da izveštava o svojim zapažanjima. On je dalje tvrdio da sama činjenica da je na kraju uspeo da nađe način da pripremi izveštaj o jednom prihvatnom centru ne podriva njegov status žrtve u ovom konkretnom slučaju.

  8. ESLJP ukazuje na to da je suštinsko pitanje kojim se treba pozabaviti u ovom predmetu to da li je odbijanje zahteva podnosioca predstavke da mu se omogući pristup Prihvatnom centru dovelo, u konkretnim okolnostima ovog predmeta, do mešanja u njegovo pravo da prima i saopštava informacije kako je to pravo zajemčeno članom 10. Konvencije.

  9. Pitanja o tome da li činjenice na koje se podnosilac predstavke pritužuje spadaju u polje dejstva člana 10. i o tome da li je podnosilac predstavke žrtva mešanja u prava koja ima po članu 10. prema tome su neraskidivo povezana sa meritumom predstavke. S tih razloga, ESLJP smatra da primedbe koje je uputila Država treba pridružiti raspravi o meritumu predstavke.

  10. ESLJP primećuje da ova predstavka nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. tačka (a) Konvencije. On dalje primećuje da predstavka nije neprihvatljiva ni po jednom drugom osnovu. Sa svih navedenih razloga, predstavka mora biti proglašena prihvatljivom.

B. Meritum

1.  Argumentacija stranaka

(a)  Država

  1. Država je u svom podnesku navela da ako Sud ustanovi da je član 10. primenljiv na predmete u kojima se radi o uskraćivanju pristupa informacijama, on to može učiniti samo u situacijama u kojima nemogućnost pristupa određenoj informaciji praktično sprečava podnosioca predstavke da izrazi mišljenje s obzirom na to da ne postoje alternativni načini za pribavljanje te informacije, a podnosilac predstavke prema građanskopravnoj ili krivičnopravnoj regulativi snosi odgovornost za činjeničnu tačnost svojih tvrdnji.

  2. Budući da se podnosilac predstavke ovde pritužuje da je uskraćivanjem prava na pristup prostorijama Prihvatnog centra u Debrecinu bilo povređeno njegovo pravo na saopštavanje informacija i ideja, Država stoji na stanovištu da je odlučujuće to da podnosilac predstavke time što nije imao mogućnost pristupa nije bio sprečen da objavi svoje mišljenje o nedostacima u funkcionisanju sistema izdavanja azila u Mađarskoj i o uslovima u kojima žive tražioci azila.

  3. Po oceni Države, pristup Prihvatnom centru nije bio neophodan da bi podnosilac predstavke izrazio svoje mišljenje o jednom pitanju od javnog interesa budući da je on imao pristup informacijama koje su mu pružile međunarodne organizacije i nevladine organizacije (NVO). Prema tome, on je mogao da intervjuiše izbeglice van prostorija prihvatnog centra i da je mogao da nabavi fotografije koje su drugi snimili. Činjenica da bi za pribavljanje takvih informacija bila potrebna saradnja s drugima i kompilacija podataka ne osporava tvrdnju da su informacije bile dostupne iz alternativnih izvora.

  4. Država je smatrala da je navodno mešanje – uskraćivanje pristupa podnosiocu predstavke – imalo pravni osnov budući da podnosilac predstavke prema domaćem zakonodavstvu nije imao materijalno pravo da pretenduje na taj pristup. Slično tome, Država je tvrdila da se tim mešanjem težilo legitimnom cilju zaštite prava drugih, konkretno zaštite privatnih života tražilaca azila, kako je to utvrđeno članom 8. Konvencije.

  5. Država je naglasila unutrašnje polje slobodne procene koje ona u datom slučaju uživa u pogledu odobravanja pristupa traženim informacijama. To unutrašnje polje slobodne procene ograničeno je samo pretežnim interesom podnosioca predstavke da potkrepi svoje iskaze činjenicama kako bi mogao da izbegne građanskopravnu ili krivičnu odgovornost za tvrdnje koje se odnose na ostvarivanje javne vlasti i u situaciji u kojoj podnosilac predstavke nema na raspolaganju alternativne načine za pribavljanje potrebnih informacija.

  6. Osim toga, Država nije bila u obavezida prenese informacije koje su se sastojale od podataka o ličnosti s obzirom da obelodanjivanje takvih informacija nije bilo opravdano akutnom društvenom potrebom. Svaka pozitivna obaveza prema članu 10. mora se tumačiti u svetlu obaveze vlasti da poštuju i osiguraju uživanje drugih prava utvrđenih Konvencijom i da uspostave pravičnu ravnotežu ne samo između privatnog i javnog interesa već i između konkurentnih privatnih interesa – u datom slučaju tu je na jednoj strani pravo podnosioca predstavke da dobija informacije, po članu 10, dok je na drugoj strani pravo tražilaca azila na poštovanje njihovog privatnog života, po članu 8, pravo na život i fizički integritet, prema članovima 2. i 3, i pravo na slobodu ličnosti, prema članu 5. Konvencije.

  7. Konačno, pozivajući se na predmet Magyar Helsinki Bizottság protiv Mađarske ([GC], br. 18030/11, ECHR 2016) Država je ukazala na to da u meri u kojoj je pravo na informacije obuhvaćeno članom 10. ono ne zahteva da informacije budu dostupne u nekom specifičnom obliku, niti na specifičan način.

(b)    Podnosilac predstavke

  1. Podnosilac predstavke je naveo da je nameravao da izveštava o uslovima života koji preovlađuju u prihvatnim centrima u Mađarskoj na vrhuncu izbegličke krize u Mađarskoj.

  2. Po njegovom razumevanju stvari, ovaj predmet se nije odnosio na pozitivnu obavezu Države dapruži informacije od javnog interesa, već na pitanje o tome u kojoj meri i pod kojim uslovima države mogu da odrede fizička ograničenja za novinarsko izveštavanje i prikupljanje vesti. Time što su podnosiocu predstavke uskratili mogućnost pristupa Prihvatnom centru, nacionalne vlasti su stale na put slobodnom protoku informacija. Sledstveno tome, javnost je onemogućena da se upozna s moralnim i političkim implikacijama izbegličke krize.

  3. Podnosilac predstavke se složio da je, preko izveštaja nevladinih organizacija, imao indirektna saznanja o tome i da je mogao da pristupi informacijama „iz druge ruke” o uslovima koji vladaju u tom prihvatnom centru. Međutim, organizacijama civilnog društva je bio omogućen pristup prostorijama prihvatnog centra kako bi dostavile humanitarnu i pravnu pomoć, dok se od štampe, kao od nekog ko pribavlja i saopštava informacije i ko je čuvar javnog interesa očekuje da izveštava o svim događajima vrednim medijske pažnje i da javnosti pruži sredstvo za otkrivanje i formiranje mišljenja i ideja. Podnosilac predstavke je takođe ukazao na to da novinari imaju jedinstvene profesionalne standarde koje moraju da ispune pre no što objave materijal, a ti standardi nalažu da postoji „istraživački pogled na svet” da bi se mogle otkriti činjenice i podrobnosti. Osim toga, nevladine organizacije imaju sopstvenu agendu i dužne su da izvršavaju svoje profesionalne obaveze kada je reč o informacijama koje prenose javnosti. Stoga nije bilo mogućno otkriti kompletnu sliku o situaciji u prihvatnim centrima isključivo na osnovu izveštaja NVO.

  4. Apsolutnom zabranom da novinar uđuu prihvatne centreisključena je mogućnost javnog nadzora nad određenim postupcima Države.Ako se vlastima dozvoli da zabrane pristup u prihvatne centre, to takođe znači da im se dozvoljava da zadrže monopol nad informacijama i mišljenjima koji se odnose na te centre, čime se javnost lišava uravnoteženih iobjektivnih informacija o tražiocima azila.

  5. Kada je reč o argumentu po kome on nije bio sprečen da objavi svoje mišljenje o sistemu odobravanja azila, o čemu svedoči činjenica da je objavio članak o jednom drugom prihvatnom centru, podnosilac predstavke je naveo da je njemu sistematski odbijan zahtev za ulazak u prihvatne centre i da je mogao da koristi samo informacije dobijene preko iskaza trećih lica, budući da mu nije bilo omogućeno dastekne lični utisak.

  6. Podnosilac predstavke nijepred Sudom osporio da je to ograničenje imalo pravni osnov u mađarskom zakonodavstvu. On je takođe prihvatio da je sporna mera služila legitimnom cilju zaštite privatnosti lica koja su bila raseljena iz svojih domova zbog straha, kako je to utvrđeno u članu 8. Konvencije.

  7. Kada je reč o srazmernosti mere, podnosilac predstavke je naveo da domaće vlasti nisu uzele u obzir obavezu Države da uspostavi ravnotežu između prava na privatnost tražilaca azila i poštovanja slobode štampe.

  8. On je naveo da je u svom zahtevu za pristup centru razjasnio da se fotografije i snimci lica koja borave u centru sa kojih je mogućno izvršiti njihovu identifikaciju mogu objaviti isključivo uz njihov pristanak; međutim, Kancelarija za imigracije i državljanstvo to nije uzela u razmatranje.

  9. Iako se podnosilac predstavke složio da treba da postoje određena ograničenja kada je reč o izveštavanju iz izbegličkih kampova, u ovom slučaju se radilo o opštoj, pa samim tim nesrazmernoj zabrani da se uđe u takve objekte.

(c)     Treća lica kao umešači

  1. Treća lica kao umešači Media Legal Defence Initiative (Inicijativa za pravnu odbranu medija), Index on Censorship (Indeks cenzure), Reporters Committee for Freedom of the Press (Novinarski komitet za slobodu štampe), European Publishers Council (Savet evropskih izdavača), PEN International, Hungarian Helsinki Committee (Mađarski Helsinški odbor), the Dutch Association of Journalists (Holandsko udruženje novinara), European Centre for Press and Media Freedom(Evropski centar za slobodu štampe i medija) (u daljem tekstu: umešači), zajednički su tvrdili da prikupljanje vesti, koje je konkretna posledica prava na slobodu izražavanja i slobodu štampe, uživa zaštitu po članu 10. Konvencije.

  2. Umešači su naveli da fizički pristup mestima događanja predstavlja ključnu komponentu delotvornog istraživačkog novinarstva. Fizički pristup omogućuje novinarima da razumeju kontekst u kome se odvijaju njihove priče i da neposredno posmatraju uslove i ponašanje na takvim mestima. Po mišljenju umešača, očigledno je iz sudske prakse ESLJP da konkretni oblici aktivnosti prikupljanja vesti spadaju u nadležnost Suda uprkos činjenici da se u tim predmetima ne radi o ograničenju mogućnosti objavljivanja, niti o osuđujućoj presudi.

  3. Umešači su takođe ukazali na to da je u sudskoj praksi mnogih država u kojimase poštuje načelo precedentnog prava priznat suštinski značaj prikupljanja vesti za ostvarivanje prava na slobodu izražavanja.

  4. Umešači tvrde da, ako se novinarima spreči ulazak na mesta na kojima se odvijaju važni događaji i neposredno izveštavanje sa tih događaja, oni ne mogu delotvorno da izveštavaju o njima i ne mogu da ostvare svoju ulogu „čuvara javnog interesa”. U tom smislu, fizičko ograničenje novinarskog pristupa određenim mestima ili događajima istovetno je sa mešanjem u njihove aktivnosti na planu prikupljanja vesti, kao i sa mešanjem u prava po članu 10. Konvencije.

  5. Kada je reč o potrebi da se umešaju, umešači su naveli da ograničenja koja Država uvodi na fizički pristup novinara određenim mestima ili događajima moraju podlegati pomnom nadzoru ESLJP. Kada se procenjuje pitanje da li je ograničenje pristupa određenim lokacijama neophodno, umešači preporučuju da ESLJP uzme u obzir sledeće činioce: a) da li je trebalo da pristup tom mestu bude ostvaren u svrhu izveštavanja o temi od opšteg javnog interesa; b) da li je Država imala monopol na informacije; c) da li je odbijanje da se odobri pristup tom mestu predstavljalo mešanje u prava trećih lica zajamčena članom 10; d) da li je pristup trebalo da bude ostvaren u svrhu promovisanja prava posebno osetljivih pojedinaca; e) da li je postojala mogućnost da pristup izazoveporemećaj u legitimnim aktivnostima koje vlasti na tom mestu sprovode u interesu javnosti; f) da li je postojala mogućnost da se pomoću manje restriktivnih mera zaštite drugi interesi ili prava koji su mogli biti ugroženi i g) da li je bilo obezbeđeno dovoljno zaštitnih mehanizama da se spreči proizvoljna zloupotreba.

2. Ocena Suda

(a)   Da li je bilo „mešanja” u prava podnosioca predstavke prema članu 10?

  1. ESLJP je ranije već ustanovio da prikupljanje informacija predstavlja jedan od bitnih pripremnih koraka u novinarstvu i da je samim tim inherentan i zaštićeni činilac slobode štampe (vidi Dammann protiv Švajcarske, br. 77551/01, stav 52, 25. april 2006). Prepreke koje se stvaraju kako bi se omeo pristup informacijama koje su od javnog interesa mogu one koji rade u medijima ili u srodnim oblastima obeshrabriti u njihovom insistiranju na takvim pitanjima. Usled toga, mediji više ne bi bili u mogućnosti da igraju svoju životno značajnu ulogu „čuvara javnog interesa”, a sve bi se to negativno odrazilo na njihovu sposobnost da pruže tačne i pouzdane informacije (vidi Shapovalov protiv Ukrajine, br. 45835/05, stav 68, 31. jul 2012. iTársaság a Szabadságjogokért protiv Mađarske, br. 37374/05, stav 38, 14. april 2009).

  2. ESLJP ističe da je podnosiocu predstavke, novinaru po profesiji, uskraćena mogućnost pristupa Prihvatnom centru u kome je želeo da intervjuiše lica koja tamo borave za svoj članak o konkretnoj temi uslova života tražilaca azila.

  3. ESLJP smatra da je odbijanje vlasti da dozvole podnosiocu predstavke da intervjuiše i fotografiše lica koja borave u prihvatnom centru sprečilo podnosioca da iz prve ruke prikupi podatke i da proveri informacije o uslovima boravka u azilantskom pritvorukoje je dobio iz drugih izvora, što je sve predstavljalo mešanje u ostvarivanje njegovog prava na slobodu izražavanja u tom smislu što je onemogućilo prethodni korak koji je podnosilac trebalo da preduzme pre objavljivanja – to jest ono što se naziva novinarskim istraživanjem (vidi, mutatis mutandis, Schweizerische Radio- und Fernsehgesellschaft SRG protiv Švajcarske, br. 34124/06, stav 41, 21. jun 2012, gde je Sud doneo istovetan zaključak u vezi sa odbijanjem da se ovlasti jedna privatna radio-difuzna kuća da snima unutar zatvora ina taj način pripremi emisiju i intervju jednog zatvorenika).

  4. Stoga mora biti odbačena primedba Države da je pritužba podnosioca predstavkeinkompatibilna ratione materiaei ratione personae sa odredbama Konvencije (vidi stavove 21–26. gore).

  5. Ostaje da se utvrdi da li je mešanje bilo opravdano prema članu 10. stav 2. Konvencije.

(b)    Da li je mešanje bilo „propisano zakonom” i da li je služilo legitimnom cilju?

  1. ESLJP primećuje da podnosilac predstavke nije osporio zakonitostpredmetne mere. Stoga je sam Sud spreman da prihvati da je ograničenje pristupa podnosioca predstavke prihvatnom centru bilo zasnovano na članu 2. Ukaza br. 52/2007 (XII.11) Ministarstva pravde (vidi stav 12, gore) i ispunjava zahtev da mešanje bude „propisano zakonom”.

  2. Osim toga, nema spora između stranaka kada je reč o tome da li se ograničenjem slobode izražavanja podnosioca predstavke težilo legitimnom cilju zaštite privatnih života tražilaca azila i stanovnika kampa i Sud nema nikakvog razloga da zauzme drugačiji stav.

(c)     Da li je mešanje bilo „neophodno u demokratskom društvu”?

  1. Opšta načela u vezi s pitanjem da li je mešanje u slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu” ponovo su utvrđena u predmetu Bédat protiv Švajcarske ([GC], br. 56925/08, stav 48, 29. mart 2016):

(i)Sloboda izražavanja mišljenja predstavlja jedan od suštinskih osnova demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegovo napredovanje i traganje za samoostvarenjem svakog pojedinca. Prema članu 10. stav 2. sloboda izražavanja nije primenljiva samo na „informacije” ili „ideje” koje se primaju povoljno ili se smatraju neuvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, već i na one ideje koje vređaju, šokiraju ili uznemiruju. To su zahtevi pluralizma, tolerancije i širokogrudnosti u stavovima bez kojih nema „demokratskog društva”. Kako je utvrđeno u članu 10, ta sloboda se možepodvrgnuti izuzecima, koji... moraju, međutim, biti usko tumačeni, a neophodnost svakog takvog ograničenja mora biti ubedljivoutvrđena...

(ii)Pridev „neophodni” u smislu u kome je ta reč upotrebljena u članu 10. stav 2. podrazumeva postojanje „nasušne društvene potrebe”. Visoke strane ugovornice imaju određeno unutrašnje polje slobodne procene kada utvrđuju da li ta potreba postoji, ali je ta slobodna procena propraćena evropskim nadzorom koji se odnosi kako na zakonodavstvo i odluke o primeni zakona, tako čak i na odluke koje donose nezavisni sudovi. Stoga je ESLJP vlastan da donosi konačnu odluku o tome da li je „ograničenje” kompatibilno sa slobodom izražavanja koja je zajemčena članom 10. Konvencije.

(iii)Nije zadatak Evropskog suda da prilikom ostvarivanja svojih sudskih funkcija zauzme mesto nadležnih nacionalnih organa, već dau svetlu člana 10. preispita odluke koje su ti organi doneli u okviru svoje nadležnosti da sagledaju situaciju. To ne znači da je nadzor ograničen na to da se utvrdi da li je tužena država svoja diskreciona ovlašćenja ostvarivala razumno, pažljivo i u dobroj veri; ono što Sud treba da učini jeste da razmotri mešanje koje je predmet pritužbe u svetlu predmeta u celini i da utvrdi da li je to mešanje bilo „srazmerno legitimnom cilju kome se težilo” i da li su razlozi na koje su se nacionalne vlasti pozvale kako bi to mešanje obrazložile bili „relevantni i dovoljni”... Postupajući na taj način Evropski sud treba da se uveri da su nacionalne vlasti primenile standarde koji su u skladu s načelima utvrđenim u članu 10. Konvencije i da su se, osim toga, pozvale na prihvatljivu procenu odgovarajućih činjenica...

  1. ESLJP primećuje da se članak koji je podnosilac predstavke nameravao da pripremi odnosio na uslove u kojima su u Prihvatnom centru smešteni tražioci azila. U predmetno vreme na teritoriju Mađarske ulazio je veliki broj tražilaca azila i ta situacija je uobičajeno nazivana „izbegličkom krizom” i o njoj su mediji naširoko izveštavali. Prihvatni centar o kome je reč bio je predmet istrage Poverenika za osnovna prava, koji je ustanovio da životni uslovi u tom centru spadaju u nečovečno i ponižavajuće postupanje (vidi stav 8, gore).

  2. Javni interes za izveštavanje sa određenih mesta posebno je relevantan onda kada se radi o načinu na koji vlasti postupaju prema osetljivim grupama. Uloga„čuvara javnog interesa” koju mediji imaju postaje izuzetno značajna upravo u tom kontekstu zato što je prisustvo medija jemstvo da se vlasti mogu smatrati odgovornima za svoje ponašanje (vidi,mutatis mutandis,Pentikäinen protiv Finske [GC], br. 11882/10, stav 89, ECHR 2015). Stoga je sasvim nesporno da je vredno novinske pažnje i da ima veliki javni značaj pitanje o tome na koji su način smeštena lica koja borave u državnim prihvatnim centrima, da li država ispunjava svoje međunarodne obaveze prema tražiocima azila i da li ta ranjiva grupaima mogućnost da u potpunosti ostvaruje svoja ljudska prava.

  3. Stoga je ESLJP uveren da se članak koji je podnosilac predstavke nameravao da pripremi odnosio na pitanje od javnog interesa, gde ima malo prostora za ograničenje slobode izražavanja, prema članu 10. stav 2. Konvencije (vidi Bédat, gore naveden, stav 49).

  4. S obzirom na sve te razloge i razmatranja, ESLJPzaključuje da je bilo potrebno da domaće vlasti obrate naročitu pažnju na javni intereskoji se pridaje zahtevu podnosioca predstavke, a taj zahtev se prvenstveno sastojao u tome što je on tražio da mu se omogući da kao očevidac sačini izveštaj o uslovima koji preovlađuju u tom objektu. Međutim, Sud ne može da izbegne zaključak da je odluka koju je doneo OIN kada je podnosiocu predstavke odbio zahtev za pristup Prihvatnom centru (vidi stav 9, gore) doneta bez trezvenog razmišljanja o njegovom interesu koji je imao kao novinar da sprovede to istraživanje ili o interesu javnosti da dobije informacije o jednom pitanju od javnog interesa.

  5. Kada je reč o interesu tužene stranke da se spreči podnosilac predstavke da intervjuiše tražioce azila i da pravi fotografije u samom tom prihvatnom centru, domaće vlasti i država su smatrali da bi se, ako bi se podnosiocu predstavke dozvolio pristup Prihvatnom centru kao novinaru, mogli ugroziti bezbednost i privatni životi izbeglica i tražilaca azila.

  6. Po mišljenju Suda,razlozi koje su naveli OIN i tužena država bili su nesumnjivo „relevantni” u smislu testa neophodnosti koji se primenjuje prema članu 10. stav 2. Sada će Sud razmotriti i da li su ti razlozi bili „dovoljni”.

  7. ESLJP u tom kontekstu zapaža da na osnovu uporednopravnih podataka koji su mu dostupni, u Evropi, po svemu sudeći, ne postoji konsenzus kada je reč o pristupu medija objektima u kojima se smeštaju tražioci azila (vidi stavove 17–19, gore). U meri u kojojto odsustvo evropskog konsenzusaproističe iz različitih shvatanja kada je reč o načinu na koji se u prihvatnim centrima mogu najbolje osigurati prava tražilaca azila, ESLJP je spreman da prihvati nešto šire unutrašnje polje slobodne procene nego što bi ga inače odobrio kada je reč o ograničenjima na objavljivanje materijala koji se odnosi na pitanje od velikog javnog interesa. Isto tako, Sud ponovo naglašava da kada je reč o ulasku novinara u objekte u kojima su smešteni tražioci azila, većina državačlanica zahteva da se postave izvesna ograničenja za takve posete u pogledu vremena, mesta i načina na koji se one institucionalno uređuju, kao i u pogledu zaštite prava lica koja u tim objektima borave.

  8. Međutim, čak i pošto je uzeo u obzir taj dodatni prostor slobode u odlučivanju nadležnih organa, ESLJP nije uveren da su ti domaći organi u dovoljnoj meri razmotrili pitanje da li je odbijanje zahteva za pristup i vođenje novinarskog istraživanja unutar prihvatnog centra bilo, s obzirom na postojeće okolnosti, zaista neophodno zbog zaštite privatnog života i bezbednosti tražilaca azila.

  9. U ovom konkretnom slučaju, materijal koji je podnosilacpredstavke nameravao da prikupi, iako po samoj svojoj prirodi tangira privatne živote drugih, ipak se nije ticao informacija koje bi se prikupljale u senzacionalističke ili kakve druge svrhe [vidi, nasuprot tome,Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske [GC], br. 40454/07, stav 101 in fine, ECHR 2015 (izvodi)], već se pre odnosio na one aspekte života tražilaca azila koji jesu u javnom interesu, naročito na uslove života i način na koji prema tim ljudima postupaju mađarske vlasti.

  10. Osim toga, podnosilac predstavke je objasnio da će fotografisati samo one pojedince koji za to prethodno budu dali saglasnost i da će, ako to bude potrebno, dobiti od njih pismena ovlašćenja (vidi stav 8, gore). Čini se da OIN uopšte nije uzeo u obzir taj argument. U takvim uslovima, oslanjanje na potencijalno dejstvo istraživanja po privatni život ljudi smeštenih u prihvatnom centru, iako je relevantno, nije bilo dovoljno da se njime opravda mešanje u slobodu izražavanja podnosioca predstavke.

  11. Isto to važi i za potrebu da se zaštiti bezbednost tražilaca azila. ESLJP primećuje da ni domaće vlasti ni Država nisu ukazali na to u kom je to smislu bezbednost tražilaca azilamogla da bude praktično ugrožena predloženim istraživanjem, naročito ako je to istraživanje trebalo da se odvija isključivo uz saglasnost lica o kojima je reč.

  12. Konačno, ESLJP smatra da je neophodno da se pozabavipodneskom države u kome ona tvrdi da je podnosilac predstavke mogaoda ima mogućnost da prikuplja informacije iz drugih, posrednih izvora i u drugom formatu, uključujući fotografisanje i vođenje intervjua van centra ili je to mogao da učini preko informacija koje su objavile međunarodne organizacije i različite NVO (vidi stav 33, gore).

  13. Iako je tačno da su izvesne informacije o Prihvatnom centru bile dostupne zahvaljujući aktivnostima monitoringa koje sprovoderazne NVO, ESLJP uzima u obzir argument podnosioca predstavke po kome su ti izveštaji NVO nužno usredsređeni na različite tematske oblasti imožda nisu obuhvatili sva pitanja koja je podnosilac predstavke nameravao da ispita (vidi stav 40, gore).

  14. Slično tome, informacije pribavljene van Prihvatnog centra nisu morale, u očima javnosti,imati istu onu vrednost i pouzdanost kakvu bi imali podaci iz prve ruke da je podnosilac predstavke mogao da ih pribavi tako što bi lično ušao u Prihvatni centar. Osim toga, informacije dobijene od tih drugih izvora mogle su biti prikupljene u neke druge svrhe, a ne u one svrhe u koje je želeo da ih prikupi podnosilac predstavke, a on sam ne bi bio u prilici da proverava njihovu verodostojnost.

  15. U svakom slučaju, ESLJP je ranije već utvrđivao da član 10. ne štiti samo suštinuideja i informacija koje su izražene nego i oblik u kome su one prenete. Stoga ni nacionalni sudovi ni, svakako, sam Sud ne mogu da zamenjuju svojim sopstvenim mišljenjima mišljenje štampeo tome koju bi tehniku izveštavanja trebalo da prihvate novinari (vidi Stoll protiv Švajcarske [GC], br. 69698/01, stav 146, ECHR 2007‑V).Prema tome, postojanje drugih alternativa neposrednom prikupljanju vesti u Prihvatnom centru nije moglo da ukloni interes podnosioca predstavke da vodi neposredne razgovore o životnim uslovima u centru i da stekne neposredni utisak o tome. U takvim okolnostima, dostupnost drugih oblika i sredstava za istraživanje nije predstavljalo dovoljan razlog da se opravda predmetno mešanje, niti da se otkloni šteta naneta odbijanjem izdavanja dozvole za ulazak u Prihvatni centar.

  16. Konačno, suštinski izistog onog razloga iz koga odluka OIN nije bila upravna odluka u smislu člana 12. Zakona o upravnom postupku br. CXL iz 2004. (vidi stav 10, gore), nije postojala nikakva pravna mogućnost da podnosilac predstavke dokaže da mu je neophodno da uđe u Prihvatni centar kako bi mogao da ostvari svoje pravo na saopštavanje informacija; isto tako domaći sudovi su bili sprečeni da obave valjanu analizu srazmernosti(vidi, mutatis mutandis,Lombardi Vallauri protiv Italije, br. 39128/05, stavovi 45–46, 20. oktobar 2009; Baka protiv Mađarske [GC], br. 20261/12, stav 161, 23. jun 2016; kao i Aydoğan i Dara Radyo Televizyon Yayıncılık Anonim Şirketi protiv Turske, br. 12261/06, stavovi 52–54, 13. februar 2018).

  17. U zaključku, ESLJP prihvata da su domaće vlasti u boljem položaju od njega samog da kažu da li je i u kojoj meri pristup Prihvatnom centru kompatibilan sa obavezom vlasti da štite prava tražilaca azila. Međutim, s obzirom na važnost medija u demokratskom društvu i izveštavanja o pitanjima od znatnog javnog interesa, ESLJP smatra da potreba da se ograniči sloboda izražavanja mora biti uverljivo dokazana. U ovom konkretnom slučaju, s obzirom na priličnolakonsko obrazloženje koje jeizneo OIN i na činjenicu da u odluci tog organa nije bilostvarnog odmeravanjai uravnotežavanja interesa o kojima je reč, domaće vlasti su, po mišljenju ESLJP, propustile da uverljivo dokažu da je odbijanje izdavanja dozvole za ulazak u Prihvatni centar i sprovođenje istraživanja u njemu – a to odbijanje je bilo apsolutno – bilo srazmerno ciljevima kojima se težilo i da je na taj način tim odbijanjem zadovoljena „nasušna društvena potreba”.

  18. Iz sveta toga sledi da je u datom slučaju bio povređen član 10. Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANA 13. KONVENCIJE

  1. 78.Podnosilac predstavke se pritužio na povredu člana 13. Konvencije budući da u unutrašnjem pravu nije postojao pravni lek za sporne odluke. Član 13. Konvencije glasi kako sledi:

Svako kome su povređena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na delotvoran pravni lek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.

A. Prihvatljivost

  1. ESLJP primećuje da je ova pritužba povezana sa gore razmatranom pritužbom i stoga i ona mora biti proglašena prihvatljivom.

B. Meritum

  1. S obzirom na gore navedeni zaključak koji se odnosi na član 10. Konvencije (vidi stav 77, gore), ESLJP smatra da nije potrebno da ispituje meritum pritužbe po osnovu člana 13. Konvencije.

III. PRIMENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. Član 41. Konvencije glasi kako sledi:

Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.

A. Šteta

  1. Podnosilac predstavke je tražio iznos od 4.000 evra na ime nematerijalne štete.

  2. Država je taj zahtev osporila.

  3. ESLJP smatra da je u okolnostima ovog konkretnog predmeta samo utvrđivanje povrede prava dovoljno pravično zadovoljenje za nematerijalnu štetu koju je podnosilac predstavke pretrpeo.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnosilac predstavke je takođe tražio 2.625 evra uz dodatak PDV za pravne troškove pred domaćim organima i pred Evropskim sudom. Taj iznos odgovara broju od 105 sati advokatskog rada koliko je fakturisao njegov advokat.

  2. Država je osporila taj zahtev.

  3. Prema sudskoj praksi ESLJP, podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u meri za koju je dokazano da su ti troškovi stvarno i nužno podneti i da su naznačeni u razumnom iznosu. U ovom konkretnom slučaju, imajući uvid u dokumente koje poseduje i gore navedene kriterijume, Sud smatra da je razumno da dosudi celokupan traženi iznos.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra da je primereno da zatezna kamata bude zasnovana na najnižoj kamatnoj stopiEvropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena.

 

IZ SVIH NAVEDENIH RAZLOGA, SUD, JEDNOGLASNO,

  1. Pridružuje raspravi o meritumu prethodne primedbe Države u pogledu kompatibilnosti predstavke ratione materiae i ratione personaei odbacuje te primedbe;

  2. Proglašava predstavku prihvatljivom;

  3. Smatra da je povređen član 10. Konvencije;

  4. Smatra da nema potrebe da posebno razmatra pritužbu po osnovu člana 13. Konvencije;

  5. Smatra da zaključak o povredi prava sam po sebi predstavlja dovoljno pravično zadovoljenje na ime nematerijalne štete koju je podnosilac predstavke pretrpeo;

  6. Utvrđuje

(a)   da je tužena država dužna da isplati podnosiocu predstavke, u roku od tri meseca od datuma kada ova presuda postane pravnosnažna u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije, iznos od 2.625 evra (dve hiljade šest stotina i dvadeset pet evra), zajedno sa svim porezom koji se može naplatiti, s tim što taj iznos treba da bude pretvoren udomaću valutu tužene države po kursu važećem na dan isplate;

(b)  da po isteku gore navedena tri meseca do isplate treba platiti običnu kamatu na gore navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi Evropske centralne banke uz dodatak od tri procentna poena;

  1. Odbija preostali deo zahteva podnosioca predstavke za pravično zadovoljenje.

Sastavljeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pismenoj formi 8. oktobra 2019, saglasno Pravilu 77. stavovi 2. i 3. Poslovnika Suda.

Andrea Tamietti                                                                 Ganna Yudkivska
Zamenik sekretara                                                                     Predsednik

Ova presuda je prevedena na srpski jezik u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Saveta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022” i projekta „Sloboda izražavanja i sloboda medija u Srbiji (JUFREX)”. Ovaj nezvanični prevod se objavljuje uz podršku Evropske unije i Saveta Evrope, ali pod isključivom odgovornošću prevodioca (Alpha Team One). Izraženi stavovi ne izražavaju nužno mišljenja Evropske unije.

 

 

FOURTH SECTION

CASE OF SZUROVECZ v. HUNGARY

(Application no. 15428/16)

JUDGMENT

STRASBOURG

8 October 2019

FINAL

24/02/2020

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Szurovecz v. Hungary,

The European Court of Human Rights (Fourth Section), sitting as a Chamber composed of:

Ganna Yudkivska, President,
Vincent A. De Gaetano,
Paulo Pinto de Albuquerque,
Iulia Antoanella Motoc,
Georges Ravarani,
Marko Bošnjak,
Péter Paczolay, judges,
and Andrea Tamietti, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 4 July 2017 and on 3 September 2019,

Delivers the following judgment, which was adopted on the lastmentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 15428/16) against Hungary lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Hungarian national, Mr Illés Szurovecz (“the applicant”), on 12 March 2016.

2.  The applicant was represented by Mr T. Hüttl, a lawyer practising in Budapest. The Hungarian Government (“the Government”) were represented by Mr Z. Tallódi, Agent, Ministry of Justice.

3.  The applicant alleged a breach of his right to freedom of expression under Article 10 of the Convention, in particular the right to impart information, on account of the domestic authorities refusal to grant him access to the Debrecen Reception Centre (“the Reception Centre”), which accommodated asylum-seekers. He also alleged a violation of Article 13 of the Convention in that he had no effective remedy to challenge this decision.

4.  On 9 June 2016 the complaints concerning Articles 10 and 13 of the Convention were communicated to the Government and the remainder of the application was declared inadmissible pursuant to Rule 54 § 3 of the Rules of Court. The applicant and the Government each filed written observations on the admissibility and merits. In addition, third-party comments were received from Media Legal Defence Initiative, Index on Censorship, The Reporters Committee for Freedom of the Press, the European Publishers Council, PEN International, the Hungarian Helsinki Committee, the Dutch Association of Journalists, and the European Centre for Press and Media Freedom, acting jointly, which had been given leave by the President to intervene in the written procedure (Article 36 § 2 of the Convention and Rule 44 § 3 of the Rules of Court).

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in 1993 and lives in Mezőberény.

6.  The applicant is a journalist at abcug.hu, an Internet news portal. On 7 May 2015 he contacted a civil society organisation with a view to covering their activities at the Vámosszabadi Reception Centre for asylum-seekers and refugees. He was informed that a request for authorisation to enter the Reception Centre should be addressed to the Office of Immigration and Nationality (hereinafter “the OIN”).

7.  The applicants request was dismissed by the OINs press department on 12 May 2015, relying on the personality rights of the people accommodated in the Reception Centre.

8.  On 14 September 2015 the applicant lodged a new request with the OIN. He sought permission to enter the Debrecen Reception Centre to interview the people staying there and prepare a report on the living conditions, that would include pictures. He specified that photographs would only be taken with the permission of the individuals concerned and that should it be necessary he would obtain a written waiver each time. The reason for the applicants choosing the Debrecen Reception Centre was to provide an objective account of the living conditions there, in particular since in April 2015 the Commissioner for Fundamental Rights had issued a report in accordance with the Optional Protocol to UN Convention against Torture and other Cruel, Inhuman or Degrading Treatment or Punishment condemning the living conditions there, which amounted to inhuman and degrading treatment. Furthermore, the Reception Centre was constantly presented in the State-owned media as part of the Governments antiimmigration campaign.

9.  On 14 September 2015 the OIN rejected his request, relying on Article IV § 1 of the Fundamental Law and section 2(5) of Regulation no. 52/2007 (XII.11) of the Ministry of Justice and Law-Enforcement. The OIN noted that there was constant media interest in asylum-seekers and regular visits to the Reception Centre would infringe their private lives. Moreover, many people accommodated in the Reception Centre had fled from some form of persecution and information about them appearing in the press could endanger both their and their families security. It was the domestic authorities responsibility to ensure that persecutors could not receive information on the asylum-seekers whereabouts through the press.

10.  The applicant sought judicial review of the refusal of his request. On 12 November 2015 the Budapest Administrative and Labour Court declared his action inadmissible since the Office of Immigration and Nationalitys reply had not been an administrative decision within the meaning of section 12 of the Administrative Procedure Act no. CXL of 2004, thus it was not subject to judicial review.

11.  In June 2016 the applicant intended to visit the Reception Centre in Körmend together with a Member of Parliament (MP). While the MP was allowed to enter that centre, the applicant was denied access. Subsequently, on 12 July 2016 the applicant published an article on the basis of the MPs account.

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW

12.  Government Decree No. 301/2007 (XI.9.) on the implementation of the Act on Asylum, as in force the material time, provided as follows:

Section 12

“...

(3) A reception centre is a facility operated by the refugee authority in order to accommodate and care for person seeking recognition, refugees, beneficiaries of subsidiary or temporary protection and persons with tolerated stay.

...”

13.  Decree no. 52/2007 (XII.11) of the Ministry of Justice on the organisational structure of the asylum system provides, in its relevant part, as follows:

Section 2

“...

(5) A visitor may enter and stay on the property of the reception centre with the permission of its director.”

Annex to decree no. 52/2007

House rules of the reception centre

“1.  Persons placed at the reception centre and visitors shall equally comply with the rules of conduct specified in the house rules.

2.  Persons placed at the reception centre and visitors shall comply with the instructions of the staff of the reception centre. Visitors who breach the house rules shall be requested to leave the area of the reception centre.

3.  Persons placed in the reception centre and visitors shall behave in such way as not to infringe the rights or disturb the peace of the other inhabitants of the reception centre.

...

16.  Persons seeking recognition placed at the reception centre shall announce in advance to the officer of the asylum authority their intention to leave the centre.”

  1. RELEVANT INTERNATIONAL LAW MATERIAL

14.  In its General Comment no. 34 on Article 19 (Freedoms of opinion and expression) of the International Covenant on Civil and Political Rights, published on 12 September 2011, the United Nations Human Rights Committee stated as follows:

“45.  It is normally incompatible with paragraph 3 to restrict the freedom of journalists and others who seek to exercise their freedom of expression (such as persons who wish to travel to human rights-related meetings) to travel outside the State party, to restrict the entry into the State party of foreign journalists to those from specified countries or to restrict freedom of movement of journalists and human rights investigators within the State party (including to conflict-affected locations, the sites of natural disasters and locations where there are allegations of human rights abuses).”

15.  On 13 April 2016 the Committee of Ministers adopted Recommendation CM/Rec(2016)4 to member States on the protection of journalism and safety of journalists and other media actors, which, in its relevant part reads as follows:

“26.  The State should not unduly restrict the free movement of journalists and other media actors, including cross-border movement and access to particular areas, conflict zones, sites and forums, as appropriate, because such mobility and access is important for news and information-gathering purposes.”

16.  On 26 September 2017 the Declaration by the Committee of Ministers on the protection and promotion of investigative journalism was adopted, which contains the following:

“The Committee of the Ministers of the Council of Europe

...

II. Calls on member states to protect and promote investigative journalism, having regard to Article 10 of the European Convention on Human Rights, the relevant case-law of the European Court of Human Rights and other Council of Europe standards, and in this context:

...

ii. to ensure the freedom of movement of media professionals and their access to information in line with Council of Europe standards and facilitate critical and in-depth reporting in service of democracy;

...”

  1. COMPARATIVE-LAW MATERIAL

17.  All member States have national legislation that regulates immigration and asylum. However, not all specifically regulate access to and visiting rights in respect of centres. Additionally, national legislation differs in respect of the individuals and centres it applies to. Some national regulations apply to all types of immigrants and foreigners, while others are more specific regarding to which types of immigrants they apply. In many cases, national legislation dealing with the rights of asylum seekers is supplemented by rules for individual centres or by additional (sometimes regional or local) regulation specifying the conditions for visits.

18.  Whether visiting is possible as a result of national legislation, regional or local regulations, or centre-specific rules, most reception centres impose some practical conditions on access, such as visiting hours, timelimits, designated visiting areas, registration or prior authorisation. Many States also reserve the right of the centres to restrict access. The most common grounds invoked for restrictions on access are security, privacy, welfare and sanitary reasons.

19.  In twenty-four member States, regulations are silent on media access to reception centres; they neither provide them with additional or easier access, nor do they outright limit their ability to visit the centres. In at least ten member States media representatives are required to gain prior authorisation or give prior announcement of their intent to visit reception centres (Armenia, Austria (under federal law), Bosnia and Herzegovina, Croatia, Estonia, France, Latvia, the Netherlands, Norway and Poland). In a few States, journalists are afforded somewhat broader access than ordinary visitors (Germany, Italy, Romania, Russia, Serbia and Turkey), mainly rooted in legislation concerning freedom of the press or freedom of information of public interest.

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

20.  The applicant complained under Article 10 of the Convention that by refusing his request to enter the premises of the Debrecen Reception Centre with a view to writing a report on the living conditions of asylum-seekers the domestic authorities had interfered with his right to impart information. Article 10 reads as follows:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

  1. Admissibility

21.  The Government argued that the applicants complaint was based on a claim to a right of access to information which did not fall within the scope of Article 10. Any right of access to information under Article 10 could be construed only as a right to receive information willingly imparted by others. There was only a negative obligation on the part of the State not to unjustifiably hinder access to publicly available information and not to punish anyone for receiving information from public authorities.

22.  The Government maintained that having regard to the wording of Article 10, as contrasted with the wording of other international human rights instruments concerning freedom of expression, as well as the travaux préparatoires of Article 10, the Vienna Convention on the Law of Treaties and the Courts long-standing case-law, Article 10 of the Convention was not applicable in the present case.

23.  They further observed that the Committee of Ministers had adopted a separate, specific Convention on the right of access to official documents, thus indicating that the drafters of Article 10 had not intended to include in the Convention on the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms the right to seek information from public authorities.

24.  The mere fact that High Contracting Parties had established in their domestic legislation the right to seek information did not justify the same right being interpreted as falling within the guarantees of Article 10, since States were free to adopt a higher level of protection of human rights in their domestic legal system than that afforded by the Convention. The applicability of Article 10 should under no circumstances go beyond requiring the enforcement of an established domestic right of access to information. Furthermore, the right of access to information was an autonomous right aimed at enhancing transparency and good governance and was not simply auxiliary to the right to freedom of expression.

25.  Thus, the Government invited the Court to declare the application inadmissible ratione materiae.

26.  The Government further argued that the applicants complaint was inadmissible as being incompatible ratione personae with the provisions of the Convention. They disagreed that in the instant case the applicant could arguably claim that he had suffered interference with his right to freedom of speech, as he had never been prevented from, nor punished for, exercising that freedom. The denial of access to the Reception Centre had not affected his contribution to the debate on an issue of public interest. In support of this argument, the Government submitted that the applicant had published an article on the situation of asylum-seekers living in another reception centre (Körmend) without having had personal access to its premises.

27.  The applicant contested the Governments objections. He submitted that the scope of Article 10 and the right to impart information should not be limited to cover the range of information that the Government willingly permitted to be revealed. The right to receive and impart information should enable the press to observe the operations of public institutions and to report on the observations made. He further argued that the fact that eventually he had been able to find a way to prepare a single report on a Reception Centre did not undermine his victim status in the present case.

28.  The Court points out that the core question to be addressed in the present case is whether the denial of the applicants request for access the Reception Centre resulted, in the circumstances of the case, in an interference with his right to receive and impart information as guaranteed by Article 10.

29.  The questions of whether the facts complained of fall within the scope of Article 10 and whether the applicant has been a victim of an interference with his rights under Article 10 are therefore inextricably linked to the merits of his complaint. Accordingly, the Court holds that the Governments objections should be joined to the merits of the application.

30.  The Court notes that the application is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties submissions

(a)   The Government

31.  The Government submitted that should the Court find that Article 10 was applicable to cases concerning the denial of access to information, this was only so in situations where the lack of access to a particular piece of information effectively prevented an applicant from expressing an opinion in the absence of alternative means of obtaining that information and where the applicant was liable under civil or criminal law for the factual correctness of his or her statements.

32.  Inasmuch as the applicant complained that the denial of access to the premises of the Debrecen Reception Centre had infringed his right to impart information and ideas, the Government were of the view that it was determinative that the applicant had not been prevented by the lack of access from publishing his opinion on the shortcomings of the functioning of the asylum system in Hungary and the living conditions of asylum-seekers.

33.  According to the Government access to the Reception Centre had not been necessary for the applicant to express his opinion on an issue of public interest, since he had had access to information provided by international organisations and NGOs. Thus, he could have interviewed refugees outside the premises of the Reception Centre and he could have obtained photographs taken by others. The fact that obtaining such information would have required cooperation with others and compilation of data did not refute the assertion that the information had been available from alternative sources.

34.  The Government contended that the alleged interference – denying the applicant access – had had a legal basis, since the applicant had had no substantive right under domestic law to claim such access. Similarly, the Government argued that the interference had pursued the legitimate aim of protecting the rights of others, specifically the private lives of asylumseekers, as envisaged by Article 8 of the Convention.

35.  The Government highlighted the margin of appreciation enjoyed by the State in the present case and in granting access to the requested information. This margin was limited only by an applicants overriding interest in supporting his or her statements with facts in order to fend off civil or criminal liability for statements concerning the exercise of public power and where there were no alternative means for an applicant to obtain the necessary information.

36.  Moreover, there was no obligation on the State to impart information consisting of personal data when the disclosure of that information was not justified by a pressing social need. Any positive obligation under Article 10 ought to be construed in the light of the authorities obligation to respect and ensure the enjoyment of other rights enshrined in the Convention and to strike a fair balance not only between private and public interests, but also between competing private interests – in the present case the applicants right to receive information under Article 10 and asylum-seekers right to respect for private life under Article 8, right to life and physical integrity under Articles 2 and 3, and right to personal liberty under Article 5 of the Convention.

37.  Finally, referring to the case of Magyar Helsinki Bizottság v. Hungary ([GC], no. 18030/11, ECHR 2016) the Government pointed out that as far as the right to information was covered by Article 10, it did not require the information to be made available in a specific form or by specific means.

(b)   The applicant

38.  The applicant submitted that he had intended to report on the living conditions prevailing in Hungarian reception centres at the peak of the refugee crisis in Hungary.

39.  In his understanding, the present case had not concerned the States positive obligation to provide information of public interest but rather the question of to what extent and under which conditions States could impose physical restrictions on journalistic reporting and newsgathering. By denying the applicant access to the Reception Centre, the national authorities had stood in the way of the free flow of information. Consequently, it had become impossible for the public to become acquainted with the moral and political implications of the refugee crisis.

40.  The applicant agreed that, through the reports of NGOs, he had had indirect knowledge concerning and could have accessed second-hand information on the conditions in the Reception Centre. However, civil society organisations had been granted access to the premises of the Reception Centre to provide humanitarian and legal aid whereas the press, as purveyor of information and as public watchdog, was supposed to report on newsworthy events and to afford the public a means of discovering and forming opinions and ideas. The applicant also pointed out that journalists had unique professional standards to meet before publishing material that necessitated an “investigative mindset” to discover facts and details. Furthermore, NGOs had their own agenda and were bound by their professional obligations as regards the information they passed on to the public. Thus, it had been impossible to uncover the whole situation in the reception centres solely based on these accounts.

41.  An absolute entry ban for journalists to reception centres exempted certain State actions from public scrutiny. Allowing the authorities to prohibit access to reception centres would also permit them to maintain a monopoly on information and opinion concerning these centres, depriving the public of balanced and objective information on asylum-seekers.

42.  As regards the argument that he had not been prevented from publishing his opinion on the asylum system, as evidenced by the fact that he had published an article on a different reception centre, the applicant submitted that he had been systematically refused entry to reception centres and that he had been able to use only information obtained through the statements of third parties, without having a personal impression.

43.  The applicant did not dispute before the Court that the restriction had had a legal basis in Hungarian law. He also accepted that the impugned measure had served the legitimate aim of protecting the privacy of people displaced from their homes owing to fear, as recognised by Article 8 of the Convention.

44.  As regards the proportionality of the measure, the applicant maintained that the domestic authorities had failed to take into account the States obligation to balance asylum-seekers right to privacy with the respect for freedom of the press.

45.  He submitted that in his request for access he had clarified that personally identifiable images and records of the residents would have been published only with their consent; however this had not been taken into consideration by the Office of Immigration and Nationality.

46.  While the applicant agreed that certain restrictions should be enforced on reporting in refugee camps, in the present case a blanket, and thus disproportionate, prohibition on entry had been in place.

(c)   Third-party interveners

47.  The third-party interveners, Media Legal Defence Initiative, Index on Censorship, Reporters Committee for Freedom of the Press, European Publishers Council, PEN International, Hungarian Helsinki Committee, the Dutch Association of Journalists, and the European Centre for Press and Media Freedom (“the interveners”), jointly argued that newsgathering, a corollary to the right to freedom of expression and freedom of the press, was afforded protection under Article 10 of the Convention.

48.  They submitted that the key component of effective investigative reporting was physical access to locations. Physical access enabled journalists to understand the context in which stories were taking place and to observe directly the conditions and conduct in such locations. In their opinion it was evident from the Courts case-law that specific forms of newsgathering activity fell within the Courts jurisdiction despite the fact that the cases did not involve restrictions on publication or a conviction.

49.  The interveners also noted that the fundamental importance of newsgathering to the exercise of the right to freedom of expression had been recognised in the case-law of a number of common-law jurisdictions.

50.  The interveners asserted that if journalists were prevented from entering and reporting from places where important events were unfolding, they could not effectively report on those events and could not fulfil their role as “public watchdog”. Thus, a physical restraint on journalists accessing certain places or events amounted to an interference with their newsgathering activities, and to an interference with Article 10 of the Convention.

51.  As to the necessity of the interference, the interveners submitted that State restrictions on a journalists physical access to certain places or events should be subject to close scrutiny by the Court. When assessing the question of whether a restriction on accessing certain locations was necessary, the interveners suggested that the Court should have regard to the following factors: whether a) access to the location was for the purpose of covering a matter of general public interest; b) the State had an information monopoly; c) the refusal to grant access to the location interfered with the Article 10 rights of third parties; d) access was for the purpose of promoting the rights of vulnerable individuals; e) access would cause disruption to the legitimate public-interest activities of the authorities at the location; f) less restrictive measures would be capable of protecting the other interests or rights that might be at risk; and g) sufficient safeguards were in place to prevent arbitrary abuse.

  1. The Courts assessment

(a)   Whether there was an “interference” with the applicants rights under Article 10

52.  The Court has previously found that gathering of information is an essential preparatory step in journalism and is an inherent and protected part of press freedom (see Dammann v. Switzerland, no. 77551/01, § 52, 25 April 2006). Obstacles created in order to hinder access to information which is of public interest may discourage those working in the media or related fields from pursuing such matters. As a result, they may no longer be able to play their vital role as “public watchdogs,” and their ability to provide accurate and reliable information may be adversely affected (see Shapovalov v. Ukraine, no. 45835/05, § 68, 31 July 2012 and see Társaság a Szabadságjogokért v. Hungary, no. 37374/05, § 38, 14 April 2009).

53.  The Court points out that the applicant, a journalist, was denied access to the Reception Centre, where he wanted to conduct interviews for his article on the specific subject of asylum seekers living conditions.

54.  The Court considers that the refusal to authorise the applicant to conduct interviews and take photos inside the Reception Centre prevented him from gathering information first hand and from verifying the information about the conditions of detention provided by other sources and constituted an interference with the exercise of his right to freedom of expression in that it hindered a preparatory step prior to publication, that is to say journalistic research (see, mutatis mutandis, Schweizerische Radio- und Fernsehgesellschaft SRG v. Switzerland, no. 34124/06, § 41, 21 June 2012, where the Court came to the same conclusion in respect of the refusal to authorise a private radio and television broadcasting company to film inside a prison to prepare a television programme and interview one of the detainees).

55.  The Governments objections that the applicants complaint is incompatible ratione materiae and ratione personae with the provisions of the Convention (see paragraphs 21-26 above) must therefore be dismissed.

56.  It remains to be determined whether the interference was justified under paragraph 2 of Article 10 of the Convention.

(b)   Whether the interference was “prescribed by law” and served a legitimate aim

57.  The Court observes that the applicant did not dispute the lawfulness of the impugned measure. Thus, it is ready to accept that the restriction on the applicants access to the Reception Centre was based on section 2 of Decree no. 52/2007 (XII.11) of the Ministry of Justice (see paragraph 12 above) and satisfied the requirement for the interference to be “prescribed by law”.

58.  Furthermore, it was not in dispute between the parties that the restriction on the applicants freedom of expression pursued the legitimate aim of protecting the private lives of asylum-seekers and camp residents and the Court sees no reason to hold otherwise.

(c)   Whether the interference was “necessary in a democratic society”

59.  The general principles concerning the question of whether an interference with freedom of expression is “necessary in a democratic society” were restated in Bédat v. Switzerland ([GC], no. 56925/08, § 48, 29 March 2016):

“(i)  Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of a democratic society and one of the basic conditions for its progress and for each individuals self-fulfilment. Subject to paragraph 2 of Article 10, it is applicable not only to information or ideas that are favourably received or regarded as inoffensive or as a matter of indifference, but also to those that offend, shock or disturb. Such are the demands of pluralism, tolerance and broadmindedness without which there is no democratic society. As set forth in Article 10, this freedom is subject to exceptions, which ... must, however, be construed strictly, and the need for any restrictions must be established convincingly ...

(ii)  The adjective necessary, within the meaning of Article 10 § 2, implies the existence of a pressing social need The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those given by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a restriction is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10.

(iii)  The Courts task, in exercising its supervisory jurisdiction, is not to take the place of the competent national authorities but rather to review under Article 10 the decisions they delivered pursuant to their power of appreciation. This does not mean that the supervision is limited to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully and in good faith; what the Court has to do is to look at the interference complained of in the light of the case as a whole and determine whether it was proportionate to the legitimate aim pursued and whether the reasons adduced by the national authorities to justify it are relevant and sufficient... In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities applied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 and, moreover, that they relied on an acceptable assessment of the relevant facts ...”

60.  The Court notes that the article which the applicant intended to prepare concerned the conditions in which asylum-seekers were accommodated in the Reception Centre. At the material time there were a large number of asylum-seekers entering the territory of Hungary, a situation commonly characterised as a “refugee crisis” and widely reported in the media. The Reception Centre in question had been subject of an investigation by the Commissioner for Fundamental Rights, who had found that the living conditions therein had amounted to inhuman and degrading treatment (see paragraph 8 above).

61.  The public interest in reporting from certain locations is especially relevant where the authorities handling of vulnerable groups is at stake. The “watchdog” role of the media assumes particular importance in such contexts since their presence is a guarantee that the authorities can be held to account for their conduct (see, mutatis mutandis, Pentikäinen v. Finland [GC], no. 11882/10, § 89, ECHR 2015)The matter of how residents were accommodated in State-run reception centres, whether the State fulfilled its international obligations towards asylum-seekers and whether this vulnerable group had the ability to fully enjoy their human rights was therefore undisputedly newsworthy and of great public significance.

62.  The Court is therefore satisfied that the article which the applicant intended to prepare concerned a matter of public interest, where there is little scope for restrictions on freedom of expression under Article 10 § 2 of the Convention (see Bédatcited above § 49).

63.  In the face of these considerations, the Court finds that the domestic authorities should have paid particular attention to the public interest attached to the applicants request, which consisted primarily in providing a first-hand report on the conditions prevailing at the facility. However, the Court cannot but note that the conclusion of the OIN in refusing the applicant access to the Reception Centre (see paragraph 9 above) was reached without any sensible consideration of his interest as a journalist in conducting his research or of the interest of the public in receiving information on a matter of public interest.

64.  As regards the respondent partys interest in preventing the applicant from interviewing asylum seekers and taking photos inside the Reception Centre, the domestic authorities and the Government considered that allowing the applicant access to the Reception Centre as a journalist might have impeded the safety and private lives of refugees and asylum seekers.

65.  In the Courts view the reasons adduced by the OIN and the respondent Government were undoubtedly “relevant” for the purposes of the necessity test to be applied under Article 10 § 2. It will next examine whether they were also “sufficient”.

66.  The Court observes in this context that from the comparative-law data available to the Court, it appears that there is a lack of European consensus with regard to media access to facilities accommodating asylum seekers (see paragraphs 17-19 above). In so far as this absence of a European consensus emanates from different perceptions concerning the way the rights of asylum-seekers are best ensured in reception centres, the Court is prepared to accept a somewhat wider margin of appreciation than otherwise accorded with respect to restrictions on publications raising a matter of major public concern. The Court also reiterates that when the question involves the entry of journalists into facilities accommodating asylum-seekers, most member States require that some limitations be placed on such visits as regards their time, place and manner for institutional considerations, as well as for the protection of the rights of the residents.

67.  However, even having regard to this leeway, the Court is not persuaded that the domestic authorities gave sufficient consideration to whether the refusal of permission to access and conduct journalistic research inside the Reception Centre, for reasons concerning the private life and security of asylum seekers, was effectively necessary in practice in the present circumstances.

68.  In the present case the material the applicant intended to gather, although by its very nature necessarily touching upon the private lives of others, did not concern information for sensationalist or similar purposes (see, contrario, Couderc and Hachette Filipacchi Associés v. France [GC], no. 40454/07, § 101 in fine, ECHR 2015 (extracts)), but rather those aspects of the asylum-seekers lives that were of public interest, in particular their living conditions and their treatment by the Hungarian authorities.

69.  Moreover, the applicant explained that he would only take photos of individuals who had given their prior consent and, if needed, he would also obtain written authorisation from them (see paragraph 8 above). The OIN does not appear to have taken any notice of this argument. In such conditions the reliance on the potential effects of research on the private lives of the people accommodated in the Reception Centre, although relevant, was not sufficient to justify the interference with the applicants freedom of expression.

70.  The same applies to the need to protect the safety of asylum-seekers. The Court notes that neither the domestic authorities nor the Government have indicated in what respect the safety of asylum-seekers would have been jeopardised in practice by the proposed research especially if it had taken place only with the consent of the individuals involved.

71.  Lastly, the Court finds it necessary to address the Governments submission according to which the applicant might have had the possibility to gather information through further indirect sources and in another format, including taking pictures and conducting interviews outside the centre or through information published by international organisations and NGOs (see paragraph 33 above).

72.  While it is true that certain information was available regarding the Reception Centre through the monitoring activities of NGOs, the Court has regard to the applicants argument that those NGO reports necessarily focused on different subject areas and might not have covered the issues he intended to examine (see paragraph 40 above).

73.  In a similar vein, information obtained outside the Reception Centre might not have had, in the eyes of the public, the same value and reliability as first-hand data that the applicant could have obtained by accessing the Reception Centre in person. Moreover, the information made available by those sources might have been gathered for purposes other than that of the applicant, without him having the possibility to verify their authenticity.

74.  In any event the Court has previously held that Article 10 protects not only the substance of the ideas and information expressed, but also the form in which they are conveyed. It is therefore not for the national courts or indeed for the Court to substitute their own views for those of the press as to what technique of reporting should be adopted by journalists (see Stoll v. Switzerland [GC], no. 69698/01, § 146, ECHR 2007V). Thus, the existence of other alternatives to direct newsgathering within the Reception Centre did not extinguish the applicants interest in having face-to-face discussions on and gaining first-hand impressions of living conditions there. In those circumstances the availability of other forms and tools of research were not sufficient reasons to justify the interference complained of or to remedy the prejudice caused by the refusal of authorisation to enter the Reception Centre.

75.  Lastly, essentially for the reason that the decision of the OIN had not been an administrative decision within the meaning of section 12 of the Administrative Procedure Act no. CXL of 2004 (see paragraph 10 above), there was no legal possibility open to the applicant to argue for the necessity of his access to the Reception Centre in order to exercise his right to impart information; and the domestic courts were prevented from performing a proper proportionality analysis (see, mutatis mutandis, Lombardi Vallauri v. Italy, no. 39128/05, §§ 45-46, 20 October 2009; Baka v. Hungary [GC], no. 20261/12, § 161, 23 June 2016; and Aydoğan and Dara Radyo Televizyon Yayıncılık Anonim Şirketi v. Turkey, no. 12261/06§§ 52-54, 13 February 2018).

76.  In conclusion, the Court accepts that the domestic authorities are better placed than it is to say whether, and to what extent, access to the Reception Centre is compatible with the authorities obligation to protect the rights of asylum-seekers. However, in view of the importance of the media in a democratic society and of reporting on matters of considerable public interest, the Court considers that the need for restrictions on freedom of expression must be convincingly established. In the present case, considering the rather summary reasoning put forward by the OIN and the absence in its decision of any real balancing of the interests in issue, in the Courts opinion the domestic authorities have failed to demonstrate convincingly that the refusal of permission to enter and conduct research in the Reception Centre, which was an absolute refusal, was proportionate to the aims pursued and thus met a “pressing social need”.

77.  It follows that there has been a violation of Article 10 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 13 OF THE CONVENTION

78.  The applicant complained of a violation of Article 13 of the Convention, as under domestic law no remedy existed in respect of the decisions complained of. Article 13 of the Convention reads as follows:

“Everyone whose rights and freedoms as set forth in [the] Convention are violated shall have an effective remedy before a national authority notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity.”

  1. Admissibility

79.  The Court notes that this complaint is linked to the one examined above and must therefore likewise be declared admissible.

  1. Merits

80.  Having regard to its above finding that relating to Article 10 of the Convention (see paragraph 77 above), the Court considers that it is not necessary to examine the merits of the complaint under Article 13 of the Convention.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

81.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

82.  The applicant claimed 4,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage.

83.  The Government contested this claim.

84.  The Court considers that in the circumstances of the present case the finding of a violation constitutes in itself sufficient just satisfaction for the non-pecuniary damage the applicant sustained.

  1. Costs and expenses

85.  The applicant also claimed EUR 2,625 plus VAT for the legal fees incurred before the domestic authorities and before the Court. This sum corresponds to 105 hours of legal work billed by his lawyer.

86.  The Government contested this claim.

87.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the full sum claimed.

  1. Default interest

88.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Joins to the merits the Governments preliminary objections as to the compatibility ratione materiae and ratione personae of the application, and dismisses them;
  2. Declares the application admissible;
  3. Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention;
  4. Holds that there is no need to examine the complaint under Article 13 of the Convention;
  5. Holds that the finding of a violation constitutes in itself sufficient just satisfaction for the non-pecuniary damage sustained by the applicant;
  6. Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, EUR 2,625 (two thousand six hundred and twenty-five euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amount at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 8 October 2019, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Andrea Tamietti                                    Ganna Yudkivska
Deputy Registrar                                      President

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde