Voskuil protiv Holandije

Država na koju se presuda odnosi
Holandija
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
64752/01
Stepen važnosti
2
Jezik
Srpski
Datum
22.11.2007
Članovi
5
5-1
10
10-1
10-2
29
29-3
41
Kršenje
5-1
10
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 10) Sloboda izražavanja - Opšta
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda izražavanja
(Čl. 10-1 / ICCPR-19) Sloboda saopštavanje informacija
(Čl. 10-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 10-2) Sprečavanje zločina
(Čl. 10-2) Propisano zakonom
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv Kraljevine Holandije koju je Sudu podneo holandski državljanin, g.Kun Foskojl (Koen Voskuil), podnosilac predstavke, krajem oktobra 2000.g.

Podnosilac, novinar po profesiji, tvrdio je da je nalogom da se on liši slobode, kojim bi se primorao da otkrije identitet izvora, bio povređen čl.10 Konvencije. Tvrdio je i da rešenje o njegovom pritvoru nije bilo doneto u skladu sa postupkom koji je propisan zakonom, čime je povređen čl.5 st.1 Konvencije.

Podnosilac je rođen 1975.g. i živi u Amsterdamu. Tri lica su bila optužena za trgovinu oružjem. Jedan dnevni list je objavio dva teksta, koja su pisali podnosilac i njegova koleginica, u kojima je izražena sumnja u vezi sa velikim brojem slučajnosti koje su navodno dovele do pronalaženja oružja. U tekstu je citiran jedan amsterdamski policajac. U postupku po žalbi dva osuđena, podnosilac je bio pozvan da se pojavi kao svedok odbrane. Ispitivan je u vezi policajca kog je citirao, a podnosilac se pozvao na svoje pravo da ne obelodani izvor. Apelacioni sud je smatrao da je u interesu optuženog i moguće presude, bilo potrebno da podnosilac odgovori na pitanje da li je njegov izvor bio uključen u pretres stana optuženog i da li je bio upoznat sa tom istragom. Podnosilac je bio jedini svedok koji je mogao da razjasni da li su trojica optuženih bila pogrešno osuđena. Pravni zastupnik podnosioca je tvrdio da novinar treba da bude poslednji, a ne prvi preko koga se dolazi do istine.

NAVODNA POVREDA ČLANA 10 KONVENCIJE
- Pravo na slobodu izražavanja.
Obe strane su saglasne da je bilo mešanja u prava podnosioca po članu 10 Konvencije. Po mišljenju podnosioca, Apelacioni sud nije utvrdio nikakvu stvarnu potrebu da ga pritvori. Sud utvrđuje da je osnov za pritvaranje u unutrašnjem pravu bio adekvatan. Sud je isto tako uveren da je mešanje bilo preduzeto u cilju sprečavanja kriminala (legitimni cilj), ali da je zaštita novinarskih izvora jedan od osnovnih uslova za slobodu štampe. Sud je impresioniran koliko su daleko holandske vlasti bile spremne da idu kako bi otkrile identitet izvora. Dakle, bio je povređen član 10 Konvencije.

NAVODNA POVREDA ČLANA 5 STAV 1 KONVENCIJE
- Svako ima pravo na slobodu i bezbednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim...u skladu sa zakonom propisanim postupkom.
Podnosilac predstavke se žalio da, protivno odredbama unutrašnjeg prava, nije dobio primerak rešenja o pritvoru u pisanoj formi u roku od 24 časa, a da u pisanom otpravku, kada ga je konačno dobio, nije bilo obrazloženja odluke. Sud je obrazložio u velikom broju slučajeva, da postojanje povrede prava nije isključeno čak ni kada nema pristrasnosti ili štete. Unutrašnje pravo Države propisuje uručenje pisane odluke o pritvoru u roku od 24 časa, ali ne propisuje da odluka mora biti obrazložena. Dakle, došlo je do povrede člana 5 stav 1 Konvencije.

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravo na pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.
Odbačen je zahtev podnosioca za pravično zadovoljenje. Podnosilac nije podneo nikakav odštetni zahtev. Dalje, nije dokazano da je sam podnosilac snosio bilo kakve troškove.
Odluka je doneta jednoglasno.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

TREĆE ODELJENJE

PREDMET VOSKUIL PROTIV HOLANDIJE

(Predstavka br. 64752/01)

PRESUDA

STRAZBUR

22. novembar 2007.

PRAVNOSNAŽNA

22. februar 2008.

Ova presuda postaje pravnosnažna pod okolnostima iz člana 44. stav 2. Konvencije. Ona može biti predmet redakcijskih izmena.

Ova presuda je prevedena na srpski jezik u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Saveta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022” i projekta „Sloboda izražavanja i sloboda medija u Srbiji (JUFREX)”. Ovaj nezvanični prevod se objavljuje uz podršku Evropske unije i Saveta Evrope, ali pod isključivom odgovornošću prevodioca (Alpha Team One). Izraženi stavovi ne izražavaju nužno mišljenja Evropske unije.

U predmetu Voskuil protiv Holandije (Foskojl), Evropski sud za ljudska prava (Treće odeljenje) zasedajući u veću u sastavu:

B.M.Zupančič, predsednik,
C.Bîrsan (K. Bršan),
Fura-Sandström(E.Fura-Sandstrem),
A.Gyulumyan (Gjilumjan),
David ThórBjörgvinsson (David Tor Bjorgvinson),
I. Berro-Lefèvre (I.Bero-Lefevr),sudije,
W. Thomassen (V. Tomasen), ad hoc sudija,
i     S.Quesada (S.Kesada)sekretar Odeljenja,

Posle većanja na zatvorenoj sednici 23. oktobra 2007, Donosi sledeću presudu koja je usvojena navedenog dana:

POSTUPAK

  1. Predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 64752/01) koju je protiv Kraljevine Holandije na osnovu člana 34. Konvencije za zaštitu ljudskih pravai osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podneo državljanin Holandije Koen Voskuil (Kun Foskojl) 26. oktobra 2000. godine.

  2. Podnosioca predstavke zastupao je R.S. le Poole(R.S. le Pul), advokat iz Amsterdama. Vladu Kraljevine Holandije (u daljem tekstu: Država) zastupao je njen zastupnik R.A.A. Böcker (R.A.A. Beker) iz Ministarstva inostranih poslova.

  3. Podnosilac predstavke,novinar po profesiji, tvrdio je da je nalogom da se on liši slobode kojim bi se primorao da otkrije identitet izvora bio prekršen član 10. Konvencije. Takođe se pritužio po osnovu člana 5. stav 1. Konvencije da rešenje o njegovom pritvoru nije bilo doneto u skladu sa postupkom koji je propisan zakonom.

  4. ESLJP je 25. novembra 2004. odlučio da Državu obavesti otoj predstavci. Saglasno odredbama člana 29. stav 3. Konvencije,ESLJP je odlučio da suštinu predstavke razmatra u isto vreme kada razmatra i njenu prihvatljivost.

  5. E. Myjer (E. Mejer), sudija koji je izabran s liste Holandije, povukao se iz predmeta (Pravilo 28. Poslovnika). Država je saglasno Poslovniku imenovala gđu W. Thomassen (V. Tomasen) kao ad hocsudiju (član 27. stav 2. Konvencije i Pravilo 29. stav 1. Poslovnika).

ČINJENICE

I.OKOLNOSTI PREDMETA

A.Konkretne okolnosti ovog predmeta

  1. Podnosilac predstavke je rođen 1975. godine i živi u Amsterdamu.

  2. Amsterdamski Regionalni sud (arrondissementsrechtbank) osudio je 30. marta 2000. trojicu optuženih, K., Van S. (Fan S.) i H. za trgovinu oružjem. U krivičnoj istrazi u tom predmetu amsterdamska policija je saopštila da je arsenal oružja pronađen slučajno: kućepazitelj zgrade koja se nalazila u četvrti Nahtvahtlan u Amsterdamu obratio se policiji kada je počela da curi voda iz jednog stana u toj zgradi, a u stanu nije bilo stanara. Uz pomoć dvojice bravara policija je ušla u stan i pretražujući stan da bi našla odakle curi voda naišla je na oružje.

  3. Optuženi je izjavio žalbu na tu presudu Regionalnom sudu.

  4. Dnevni list Sp!ts objavio je 12. i 13. septembra 2000. dva članka, iz pera podnosioca predstavke i njegove koleginice S., u kojima je izražena sumnja u vezi s velikim brojem slučajnosti koje su navodno dovele do pronalaženja oružja. U članku koji je objavljen 13. septembra 2000. pod naslovom „Slučajni pogodak ili savršeno plasiran hitac?”(Toevalstreffer of loepzuiver schot?), citira se neimenovani policajac pripadnik amsterdamske policije koji je komentarišući poplavu iz stana rekao: „To smo mi napravili od cele te priče. Ponekad vam je jednostavno potreban proboj u istrazi”(Dat hebben we er maar van gemaakt. Soms heb je net even een doorbraak nodig in je onderzoek).

  5. U postupku po žalbi protiv K. Fan S. i H, podnosilac predstavke i S. subili pozvani da se pojave kao svedoci na zahtev odbrane. Na prvom ročištu pred Apelacionim sudom u Amsterdamu (gerechtshof) 22. septembra 2000. u predmetima protiv Fan S. i K, podnosilac predstavke – koji je koristio pomoć svog pravnog zastupnika – izjavio je, između ostalog, da zna da je policajac koga je doslovno citirao u članku objavljenom 13. septembra 2000. bio uključen u prethodnu istragu protiv K. Kada je podnosiocu predstavke postavljeno pitanje da li je taj policajac takođe učestvovao u pretresu stana ili je znao za tu istragu, podnosilac predstavke se pozvao na svoje pravo da ne obelodani izvor (verschoningsrecht). Zastupnik odbrane je tvrdio da i individualni interes optuženog – kome je izrečena kazna zatvora na osnovu istrage koju je sprovela policija – i interes krivičnog pravosuđa u Holandiji pretežu nad interesom podnosioca predstavke da ne obelodani svoj izvor. Opšti pravobranilac je takođe izrazio mišljenje da podnosilac predstavke ne može da se pozove na pravo na neobelodanjivanje izvora. Pored toga, opšti pravobranilac je rekao da izvor, ukoliko njegovo ime bude obelodanjeno, nema razloga za strah ni od postupanja policije ni od postupanja tužilaštva.

  6. Zaključivši većanje o tom predmetu Apelacioni sud je stao na stanovište da bi, ukoliko je izjava koju je policijski službenik dao podnosiocu predstavke tačna, to moglo uticati na presudu izrečenu optuženom licu. To takođe utiče na integritet policije i sudskih vlasti. Iz svih tih razloga Apelacioni sud jezaključio da podnosilac predstavke treba da odgovori na pitanje da li je njegov izvor bio uključen u pretres stana i da li je bio upoznat s tom istragom. Predsednik Suda je dodatno podsetio podnosioca predstavke da sud može da naloži da on bude lišenslobode zbog toga što se nije povinovao odluci suda (gijzeling). Na to je podnosilac predstavke odgovorio da je njegov izvor bio i upoznat sa istragom i učestvovao u pretresu stana.

  7. Kada je advokat optuženog zatražio od podnosiocapredstavke da otkrije identitet svog izvora, on sejoš jednom pozvao na svoje pravo da ne obelodani izvor. Advokat odbrane je izjavio da podnosilac predstavke ima pravo da to učini s obzirom na to da bi obelodanjivanje identiteta njegovog izvora onemogućilo podnosiocu predstavke da ubuduće radi kao novinar jer izvori više ne bi bili voljni da mu se obraćaju. Interesi novinara i sloboda izražavanja pretežu nad drugim interesima. Osim toga, budući da se krivične optužbe o kojima je u datom slučaju reč odnose samo na krijumčarenje oružja a ne na višestruko ubistvo na primer, bilo bi nesrazmerno tražiti od podnosioca predstavkeda imenuje svoj izvor. To je takođe u suprotnosti s načelom supsidijarnosti jer nema drugih načina na koje bi identitet izvora mogao biti obelodanjen.

  8. Odgovarajući nato, opšti pravobranilac je izjavio danovinari razotkrivajuočiglednegreške i zlodela (kennelijke misstanden) u društvu. Kada odluče da to učine, oni takođe treba da se suoče s posledicama. Podnosilac predstavke je jedini svedok koji bi mogao da razjasni da li su trojica optuženih bila pogrešno osuđena. U datom slučaju,u kome se radi ozvaničnom zapisniku sačinjenom na osnovu iskaza policijskih službenika datih pod zakletvom (ambtseed)i o integritetu sudskih vlasti, podnosilac predstavke mora da otkrije identitet svog izvora. Nije moguće da, kako bi se otkrio taj identitet, bude saslušan svaki pripadnik amsterdamske policije s obzirom da su svi policijski službenici u predmetu protiv K. već saslušani kod istražnog sudije (rechter-commissaris).

  9. Posle većanja Apelacioni sud je odlučio da podnosilac predstavke mora da otkrije identitet izvora iz istih razloga iz kojih je stao na stanovište da podnosilac predstavke mora da odgovori na pitanje o učešću njegovog izvora u istrazi. Podnosilac predstavke se pozvao na svoje pravo na ćutanje (zwijgrecht), nakon čega mu je sud odredio pritvor do 30 dana. U zakonu nije predviđen pravni lek protiv odluke o pritvaranju podnosioca predstavke (član 294. stav 3. Zakonika o krivičnom postupku – Wetboek van Strafvordering, u daljem tekstu: ZKP).

  10. Kada je advokat optuženog ispitivao o tome S., koleginicu podnosioca predstavke, onaje saopštila da zna identitet izvora, ali da to lice nikada nije lično srela. Imajući na umu potonju činjenicu, kao i činjenicu da je novinar koji je imao neposredni kontakt sa izvorom – tj. podnosilac predstavke – već lišen slobode i smešten u pritvor, Apelacioni sud je zaključio da S. nije dužna da otkrije identitet izvora.

  11. Podnosiocu predstavke je uručena neobrazložena odluka 25. septembra 2000.Njemu je 27. septembra 2000. predat primerak zapisnika sa ročišta 22. septembra, u kome su bile sadržane odluke Apelacionog suda donete na tom ročištu i razlozi na osnovu kojih su donete.

  12. Podnosilac predstavke je u popodnevnim satima 22. septembra 2000. podneo zahtev Apelacionom sudu da bude pušten iz pritvora. Pre no što je27. septembra 2000. razmatran taj zahtev, podnosilac predstavke je mogao samo jednom da se konsultuje sa svojim advokatom – 25. septembra uveče. Zahtevi da se poseti podnosilac predstavke 22, 23, 24, (popodne) 25, 26. i 27. septembra su odbijeni. Zahtev da on bude pušten na slobodu razmatrao je Apelacioni sud na zatvorenoj sednici veća (raadkamer) i to u istom sudijskom sastavu koji je doneo rešenje o pritvoru.

  13. Tokom većanja na zatvorenoj sednici 27. septembra 2000,opšti pravobranilac jesaopštio da je,na tragu iskaza podnosioca predstavke datog na ročištu 22. septembra policijski inspektor sproveo internu istraguu kojoj je utvrđeno da je samo osam policijskih službenika učestvovalo i u prvoj i u drugoj istrazi protiv optuženog K. Svi ti policijski službenici dali su izjave pod zakletvom o tome da nikada nisu bili u kontaktu s podnosiocem predstavke.

  14. Kada je obavešten o ishodu interne policijske istrage, podnosilac predstavke je insistirao na tome da ne želi da otkrije identitet svog izvora. On je izjavio da bi, kao novinar, slobodno mogao da odustane od dalje novinarske karijere ako bi počeo da otkriva svoje izvore; nijedan izvor koji želi da ostane anoniman više ne bi bio spreman da mu pruži informacije na osnovu kojih može da dođe do daljih saznanja. Predsednik Apelacionog suda je saopštio podnosiocu predstavke da pravo na neobelodanjivanje izvora nije apsolutno pravo i da se može raditi o pretežnijim interesima. U konkretnom predmetu, trojici optuženih izrečene su duge kazne zatvora delimično na osnovu zvaničnog zapisnika koji su sačinili policijski službenici. Podnosilac predstavke je odgovorio da je spreman da saopšti samo to da njegov izvor nije među policijskim službenicima koji su dali izjave pod zakletvom u toku interne policijske istrage.

  15. Pravni zastupnik podnosioca predstavke tvrdio je da novinar treba da bude poslednji, a ne prvi preko koga se dolazi do istine. Prvo je trebalo saslušati svedoke čije su ispitivanje tražila trojica optuženih. Ti svedoci su mogli biti suočeni sa člancima koji su objavljeni u listu Sp!ts,kao i sa člankom koji se pojavio u nedeljnom informativnom časopisu Vrij Nederland 8. januara 2000. godine. U tom članku je takođe sugerisano da jepoplava u stanu bila inscenirana, a autor tekstaje obavestio advokata podnosioca predstavke da informacije koje je u tom članku naveo ne potiču iz istog izvora na koji se pozvao podnosilac predstavke. Advokat podnosioca predstavke je osim toga naveo da jeDržavno odeljenje za krivične istrage (Rijksrecherche)moglo da sprovede istragu u policiji. Konačno, Apelacioni sud je taj koji je trebalo da proceni vrednost članka koji je napisao podnosilac predstavke – a taj sud je takođe mogao da odluči da se na pomenuti članak ne obazire.

  16. Apelacioni sud je svojom odlukom od 28. septembra 2000. odbio zahtev podnosioca predstavke da se ukine rešenje o njegovom pritvoru. Sud je ponovio da interesi optuženih i integriteta policije i sudskih vlasti pretežu nad interesom podnosioca predstavke da ne obelodani identitet svog izvora.S obzirom na ishod interne policijske istrage, kao i na činjenicu da poziv koji je komesar policije uputio izvoru podnosioca predstavke da sam istupi u javnosti nije urodio plodom, Apelacioni sud je smatrao da nema izgleda da se istragom Državnog odeljenja za krivične istrage u razumnom roku razjasni uzrok poplave u stanu, potpuno nezavisno od činjenice da bi takva istraga dovela do ozbiljnog kašnjenja u krivičnom postupku protiv K., Van S. i H. Apelacioni sud je na sličan način odbio i sugestiju da prvo sasluša svedoke koje je predložila odbrana, uz obrazloženje da su ti svedoci većtemeljito saslušani u vezi s predmetnim pitanjem. Sa svih navedenih razloga, Apelacioni sud je zaključio da se ne može smatrati kako su pritvorom koji je određen podnosiocu predstavke prekršena načela srazmernosti i supsidijarnosti.

  17. Apelacioni sud je dalje smatrao da nije potrebno da razmatra primedbe koje je podnosilac predstavke uputio u vezi sa rešenjem o svome pritvoru donetim na ročištu od 22. septembra 2000. zato što nema žalbe na takvo rešenje. Takođe je odbio argument da rešenje nije uručeno podnosiocu predstavke u roku od 24 sata budući da je – što se vidi iz zapisnika sa ročišta od 22. septembra – on usmeno obavešten o tom rešenju. Konačno, Apelacioni sud je stao na stanovište da su mogućnosti kontakta između podnosioca predstavke i njegovog advokata utvrđene u regulativi kojom se uređuje boravaku zatvorskimustanovama. Nije Apelacioni sud dužan da procenjuje primenu te zakonske regulative.

  18. Podnosilac predstavke je na odluku Apelacionog suda izjavio žalbu Vrhovnom sudu (Hoge Raad), ukazujući na povredu procesnog prava

  19. Drugo ročište pred Apelacionim sudom u krivičnom postupku protiv Van S. i H. održano je 9. oktobra 2000. Podnosilac predstavke je ponovo odbio da otkrije identitet svog izvora. Apelacioni sud je odlučio da ukine rešenje o pritvoru podnosioca predstavke. Sud je stao na stanovište da u izjavama drugih lica i/ili u sadržaju dokumenata nema ničega što bi potkrepilo ili potvrdilo izjavu podnosioca predstavke da je dobio informacije od policijskog službenika koji je učestvovao i u jednoj i u drugoj istrazi protiv optuženog K. Naprotiv, tvrdnji podnosioca predstavke protivreči deset policijskih službenika. Stoga se toj njegovoj izjavi ne može pripisati nikakva verodostojnost. S obzirom na to, pritvor podnosioca predstavke, zaključio je Sud, više ne služi svrsi.

  20. Na istom ročištu 9. oktobra 2000. i nakon što je Apelacioni sud odlučio da ukine rešenje o pritvoru podnosioca predstavke, advokat optuženog K. osporio je odluku (wraken) Apelacionog suda. Taj prigovor je potvrdilo drugo veće Apelacionog suda, takođe 9. oktobra 2000. godine. To veće je stalo na stanovište da mišljenje, po kome iskaz podnosioca predstavke nije bio verodostojan, kako je to saopštio Apelacioni sud u krivičnom postupku protiv Van S. i H., može imati uticaja na odluke koje će taj sud biti pozvan da donese u krivičnom postupku protiv K. To predstavlja izuzetnu okolnost koja daje važnu indikaciju za zaključak da je objektivno opravdan strah optuženog od toga da sudija ima predrasude o njemu.

  21. Krivični postupak protiv trojice optuženih nastavljen je 30. oktobra 2000. pred Apelacionim sudom u veću novog sastava. Podnosilac predstavke je ponovo saslušan kao svedok, a saslušano je i sedmoro drugih novinara koji su takođe objavili članke o postupku koji se vodi protiv K. i o mogućnosti da je poplava bila inscenirana. Apelacioni sud je takođe saslušao dvojicu vodoinstalatera i kućepazitelja zgrade o kojoj je reč.

  22. Nakon što je doneta odluka o ukidanju rešenja o njegovom pritvoru, podnosilac predstavke je povukao svoju žalbu izjavljenu zbog povrede procesnog prava, budući da je njegovo puštanje na slobodu činilo tu žalbu bespredmetnom.

  23. Država je saopštila da je krivični postupak protiv K. Van S. i H. zaključen.

B.Ostali izveštaji u štampi

  1. Podnosilac predstavke je dostavio fotokopije dva izvoda iz štampanih medija.

  2. Prva fotokopija odnosila se na izveštaj u visokotiražnom dnevnom listu De Telegraaf, od 24. septembra 1999. Tu se navodi da je nakon što je dobila prijavu o poplavi u drugom stanu u Amsterdamu policija pronašla još jednu veliku količinu oružja. K. Van S. i H., koji su bili optuženi u predmetu ovog podnosioca predstavke, u to vreme nisu bili osumnjičeni za učešće u krivičnom delu; smatralo se da oružje pripada nekoj terorističkoj organizaciji. U članku je skrenuta pažnja na sličnost između slučaja Nachtwachtlaani ovog novog slučaja kada je reč o okolnostima u kojima je oružje pronađeno. U članku se navode „policijski izvori” koji sugerišu da su obaveštajne službe, moguće strane, inscenirale događaje da bi zaštitile svoje doušnike.

  3. Druga fotokopija, koja je nepotpuna, odnosi se na članak koji se pojavio 8. januara 2000. u nedeljniku Vrij Nederland. Tu se dva pomenuta događaja dovode u vezu i citira se neimenovani izvor koji kaže da je te događaje u suštini inscenirala tadašnja holandska Nacionalna služba bezbednosti (Binnenlandse VeiligheidsdienstBVD).

  4. Po svemu sudeći, izveštaj u listu DeTelegraafi članak u časopisu Vrij Nederland napisali su drugi novinari, a ne podnosilac predstavke.

  5. Podnosilac predstavke je takođe dostavio odštampanu stranu sa veb-sajta amsterdamskog dnevnika Het Paroolod 27. septembra 2000. Tu su citirana dvojica vodoinstalatera koji su pozvani da poprave česmu koja je curila i koji kao besmislicu odbacuju sve navode o tome da je šteta namerno izazvana; po njihovim rečima, u stvarnosti takvi kvarovi sa curenjem veoma su česti u starijim zgradama.

II.MERODAVNO UNUTRAŠNJE I MEĐUNARODNO PRAVO

A.Holandski Zakonik o krivičnom postupku

  1. Odredbe Zakonika o krivičnom postupku relevantne za ovaj predmet glase kako sledi:

Član 218.

Lica koja su, na osnovu svog položaja,posla kojim se bave ili dužnosti koju obavljaju, obavezna da čuvaju tajnu mogu... odbiti da svedoče ili da odgovore na određena pitanja, ali samo u vezi sa saznanjima koja su stekli u tom svojstvu.

Član 294.

1.Ako tokom ispitivanja svedok odbije, bez zakonitog razloga, da odgovori na pitanja koja su mu postavljena ili da položi traženu zakletvu ili da dâ svečanu izjavu, sud, ukoliko to potrebe istrage hitno nalažu, donosi rešenje o njegovom pritvoru (gijzeling).

2.Svedok i njegov pravni zastupnik saslušavaju se u vezi s razlozima odbijanja pre no što se donese rešenje.

3. Rešenje o pritvoru donosi se na rok do 30 dana; sud u isto vreme određuje rok u komeje svedok dužan da se pred njim ponovo pojavi. Protiv rešenja o pritvoru nije predviđen pravni lek.

4.Sud donosi rešenje o puštanju svedoka iz pritvora čim svdok ispuni svoju obavezu ili čim se zaključi istraga. Međutim, sud je nadležan da naloži da se svedok pusti na slobodu bez obzira na stanje istrage, između ostalog i na zahtev samog svedoka. Shodno se primenjuje član 223. stav 3.

5.Shodno se primenjuju članovi 224. i 225.

  1. Članovi 223, 224. i 225, koji se na taj način proglašavaju primenljivima na svedoke na ročištu, per sevaže za svedoke koje saslušava istražni sudija.

  2. Član 223. stav 3. utvrđuje, u relevantnom delu, da svedok koji je lišen slobode može izjaviti žalbu protiv odluke kojom se odbija njegov zahtev da bude pušten na slobodu u roku od tri dana poštodobijezvanično pismeno obaveštenje o odluci i može Vrhovnom sudu da izjavi žalbu zbog povrede procesnog prava na svaku takvu odluku o odbijanju donetu u odgovor na njegovu žalbu.

  3. Član 224. utvrđuje da svedok mora u roku od 24 sata dobiti pismenoobaveštenje o svim odlukama kojima se donosi rešenje o njegovom pritvoru ili o produžetku pritvora ili o odbijanju zahteva za puštanje na slobodu.

  4. Član 225. utvrđuje da svedok ima pravo da se konsultuje sa advokatom. Njegov advokat ima neograničen pristup (vrije toegang) svom klijentu, dozvoljeno mu je da klijenta viđa nasamo i da s njim razmenjuje poverljivu prepisku ako se poštuju pravila pritvora i ako se time ne usporava krivična istraga u kojoj je traženo svedočenje tog lica. Advokat takođe ima pristup svim zvaničnim zapisnicima sa saslušavanja svedoka i, ako to dopušta krivična istraga, ostatku spisa predmeta.

  5. Iako sve te odredbe prema tekstu kojim su formulisane važe za postupak u prvom stepenu pred Regionalnim sudom, one se, na osnovu člana 415, primenjuju po analogiji i u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom.

B.Uputstva o položaju štampe u odnosu na policijske akcije

  1. Ministar pravde (Minister van Justitie) je 19. maja 1988. izdao Uputstvo o položaju štampe u odnosu na policijsku akciju (Leidraad over de positie van de pers bij politieoptreden). U vreme predmetnih događaja to uputstvo je, u relevantnom delu, glasilo:

7.Zaplena novinarskog materijala

Novinarski materijal može biti zaplenjen u slučajevima koji su opisani u Zakoniku o krivičnom postupku. Novinari se na dva načina mogu suočiti sa zaplenom materijala.

A.Policija može, postupajući po instrukciji javnog tužioca (officier van justitie) ili pomoćnika javnog tužioca (hulpofficier van justitie) ili zavisno od situacije, uhapsiti novinara pod sumnjom da je počinio krivično delo i na licu mesta zapleniti sve što on ima kod sebe.

Mora postojati direktna veza između konkretnog krivičnog dela i novinarskog materijala kojim je to delo izvršeno. U takvoj situaciji novinar se lišava slobode kao običan građanin.

Ako usledi pokretanje krivičnog postupka, nezavisni sudija na kraju odlučuje šta treba uraditi sa zaplenjenim – i neobjavljenim – materijalom.

B.Novinarski materijal može biti zaplenjen i po nalogu nezavisnog sudije  (istražnog sudije), ako taj materijal može – po mišljenju sudije – poslužiti da se utvrdi istina u prethodnoj sudskoj istrazi (gerechtelijk vooronderzoek).

...

  1. Taj deo Uputstva zamenjen je Direktivom o primeni mera prinude prema novinarima (Aanwijzing toepassing dwangmiddelen bij journalisten), koju je izdao Kolegijum državnih tužilaca (College van procureurs‑generaal) i koja je stupila na snagu 1. aprila 2002. U toj direktivi se opširno upućuje na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava. Ako je reč o zaštiti novinarskih izvora, primena mera prinude mora biti u skladu sa članom 10. stav 2. (Konvencije) uz posvećivanje dužne pažnje zahtevima srazmernosti i supsidijarnosti.

C.Merodavna domaća sudska praksa

  1. U jednom parničnom predmetu – pokrenula su ga lica čija su imena bila navedena u vezi s navodnim podmićivanjem dvojice novinara koji su navodno koristili informacije koje su navodno procurili zvaničnici – Vrhovni sud je, menjajući time prethodnu sudsku praksu, zauzeo sledeći stav [Presuda od 10. maja 1996, Nederlandse Jurisprudentie (Holandska sudska praksa) 1996, br. 578]:

Iz navedene presude [tj. Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Presuda od 27. marta1996, Reports of Judgments and Decisions 1996‑II] sledi da se mora prihvatiti da iz člana 10. stav 1. Konvencije proističe da u načelu novinar ima pravo da odbije da odgovori na neko pitanje koje mu je postavljeno ako bi time rizikovao da otkrije svoj izvor, ali da sud ne mora da poštuje tvrdnju zasnovanu na tom pravu ako smatra da je u konkretnim okolnostima datog predmeta obelodanjivanje izvora neophodno u demokratskom društvu u nastojanju da se ostvari jedan ili više ciljeva koji su navedeni u drugom stavu pomenute odredbe Konvencije, što mora biti jasno rečeno i za šta, prema potrebi, lice koje poziva novinara da svedoči mora predočiti prima facieargumentaciju.

...

Očigledno je iz odluke Apelacionog suda i iz drugih dokumenata sadržanih u spisu predmeta da se ovaj predmet karakteriše time što se, kako su naveli [privatni tužitelji]„procurele” informacije odnose na krivičnu istragu povodom navodnog podmićivanja jednog broja lokalnih zvaničnika u pokrajini Limburg, da su informacije koje se odnose na pretpostavljeno učešće [privatnih tužitelja] u takvim slučajevima podmićivanja već obelodanjene javnosti i da su [privatni tužitelji] već tužili [list] De Limburgertražeći odštetu za štetu koja im je, kako tvrde, time naneta (...). Sledstveno tome, [privatni tužitelji] ne polažu nikakav drugi interes u pogledu obelodanjivanja izvora [optuženih] osim toga da žele da znaju ko je „procurio” informacije jer žele da sami tuže Državu i odgovorna lica za naknadu štete, kao i da se izbore za donošenje privremene mere protiv tih lica kojom bi im bilo zabranjeno bilo kakvo dalje „curenje” informacija. Međutim, navedena presuda Evropskog suda za ljudska prava obavezuje Vrhovni sud da zaključi da taj interes sam po sebi nije dovoljan da bi poslužio kao protivteža pretežnom interesu javnosti koji se odnosi na zaštitu izvora [optuženih].

D.Preporukabr. R(2000) 7 o pravu novinara da ne obelodane svoje izvore informacija

  1. Preporuku br. R(2000) 7 o pravu novinara da ne otkriju svoje izvore informacija doneo je Komitet ministara Saveta Evrope 8. marta 2000. U njoj se, u relevantnom delu, utvrđuje sledeće:

[Komitet ministara] Preporučuje vladama država članica da:

1.sprovode u okviru svog domaćeg prava i prakse načela priložena uz ovu preporuku,

2.šire ovu preporuku i priložena načela, zajedno sa prevodom, tamo gde je to potrebno,

3.posebno skrenu na njih pažnju organima vlasti, policiji i sudstvu i da ih učine dostupnim novinarima, medijima i njihovim profesionalnim organizacijama.

Aneks Preporuke br. R (2000) 7

Načela vezana za pravo novinara da ne otkriju svoje izvore informacija

Definicije

Za potrebe ove preporuke:

a)izraz „novinar” označava svako fizičko ili pravno lice koje se redovno ili profesionalno bavi prikupljanjem i širenjem informacija za javnost putem bilo kog sredstva masovnih komunikacija;

b)izraz „informacija” označava svako iznošenje činjenice, mišljenja ili ideje u vidu teksta, zvuka i/ili slike;

c)izraz „izvor” označava svako lice koje pruža informacije novinaru;

d)izraz „informacija koja identifikuje izvor” označava, u meri u kojoj to može dovesti do identifikacije izvora:

i.ime i podatke o ličnosti, kao i glas i lik izvora;

ii.konkretne činjenične okolnosti pod kojima je novinar došao do informacije od izvora;

iii.neobjavljeni sadržaj informacije koju je novinar dobio od izvora;

iv.podatke o ličnosti koji se odnose na novinare i njihove poslodavce i vezani su za njihov profesionalni rad.

Načelobr. 1 (Pravo novinara na neotkrivanje informacija)

Unutrašnje pravo i praksa država članica treba da obezbede izričitu i jasnu zaštitu prava novinara da ne otkriju informacije koje bi mogle da ukažu na identitet izvora u skladu sa članom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) i u skladu sa ovde utvrđenim načelima, koja se moraju smatrati minimalnim standardima za poštovanje tog prava.

Načelo br. 2 (Pravo drugih lica na neotkrivanje informacija)

Druga lica koja, preko svojih profesionalnih veza sa novinarima, steknu znanje o informacijama koje bi mogle da ukažu na identitet izvora putem prikupljanja, uredničke obrade ili objavljivanja informacija, takođe treba da uživaju istovetnu zaštitu na osnovu ovde utvrđenih načela.

Načelo br. 3 (Ograničenja prava na neotkrivanje informacija)

a)Pravo novinara da ne otkrije informacije koje identifikuju izvor ne sme da bude predmet drugih ograničenja osim onih ustanovljenih u članu 10. stav 2. Konvencije. Kada utvrđuju da li legitimni interes za otkrivanje informacija, koji spada u polje dejstva člana 10. stav 2. Konvencije, preteže nad javnim interesom da se informacija o identitetu izvora ne otkrije, nadležni organi država članica obraćaju posebnu pažnju na važnost prava na neotkrivanje informacija i prednost koja mu se daje u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i mogu da narede da se otkriju informacije samo ako, saglasnostavu b) postoji viši imperativ u javnom interesu i ako postoje okolnosti koje su dovoljno značajnei ozbiljne po svojoj prirodi.

b)Otkrivanje informacija koje identifikuju izvor ne treba smatrati neophodnim osim ako se može ubedljivo utvrditi da:

i.ne postoje razumne mere koje predstavljaju alternativu otkrivanju informacija ili ako su ih već iscrpla lica ili organi vlasti koji traže njihovo otkrivanje,

ii.legitimni interes za otkrivanje informacija očigledno odnosi prevagu nad javnim interesom za neotkrivanje informacija, s obzirom na to:

-da je dokazano postojanje višeg imperativa kada je reč o neophodnosti otkrivanja informacija,

-da su okolnosti dovoljno značajne i ozbiljne po svojoj prirodi,

-da se neophodnost otkrivanja informacija smatra odgovorom na akutnu društvenu potrebu, 

-da države članice uživaju određeno unutrašnje polje slobodne procene kada je reč o toj potrebi, ali to unutrašnje polje slobodne procene podleže nadzoru Evropskog suda za ljudska prava.

c)Gore navedeni zahtevi moraju se primenjivati u svim fazama svakog postupka u kome postoji mogućnost pozivanja na pravo na neotkrivanje informacija.

Načelo br. 4 (Dokazi koji su alternativa novinarskim izvorima)

U sudskom postupku koji se vodi protiv novinara zbog navodne povrede časti ili ugleda neke ličnosti, nadležni organi treba da razmotre, radi utvrđivanja istinitosti ili neistinitosti tih tvrdnji, sve dokaze koji im stoje na raspolaganju na osnovu unutrašnjeg procesnog prava i u tom cilju ne mogu zahtevati od novinara da obelodane informacije koje mogu ukazati na identitet izvora.

Načelo br. 5 (Uslovi vezani za otkrivanje informacija)

a)Predlog ili zahtev za pokretanje bilo kakve akcije nadležnih organa radi otkrivanja informacija koje identifikuju izvor mogu da podnesu samo ona lica ili javne vlasti u čijem je neposrednom legitimnom interesu otkrivanje tih informacija.

b)Nadležni organi treba da obaveste novinare o njihovom pravu da ne otkriju informacije koje identifikuju izvor, kao i o ograničenjima tog prava, pre nego što se zatraži da se otkriju te informacije.

c)O izricanju sankcija novinarima zbog neotkrivanja informacija koje mogu da ukažu na identitet izvora mogu da odluče samo pravosudni organi u sudskom postupku koji predviđa saslušanje dotičnih novinara u skladu sa članom 6. Konvencije.

d)Novinari treba da imaju pravo da neki drugi pravosudni organ preispita odluku kojom im je izrečena sankcija zbog neotkrivanja informacija koje identifikuju izvor.

e)Kada se novinari odazovu zahtevu ili nalogu da otkriju informacije koje identifikuju izvor, nadležni organi treba da razmotre mogućnost primene mera kojima bi se ograničio obim otkrivanja traženih informacija, na primer, na taj način što će isključiti javnost i tako joj onemogućiti da prisustvuje otkrivanju, u skladu sa članom 6. Konvencije, tamo gde je to moguće, kao i na taj način što će sami poštovati poverljivost takvog otkrivanja informacija.

Načelo br. 6 (Presretanje komunikacija, prismotra i sudski pretres i zaplena)

a)Sledeće mere ne mogu se primenjivati ako je njihova svrha da se izbegne poštovanje prava novinara, u skladu s navedenim načelima, da ne otkriju informacije koje identifikuju njihove izvore:

i)nalozi ili akcije koji se odnose na presretanje komunikacija ili prepiskenovinara i njihovih poslodavaca;

ii)nalozi ili akcije koji se odnose na prismotru nad novinarima, njihovim kontaktima ili kontaktima njihovih poslodavaca;

iii)nalozi za pretres ili zaplenu ili akcije pretresa ili zaplene koje se odnose na privatne ili službene prostorije, lične stvari ili prepisku novinara ili njihovih poslodavaca ili na podatke o ličnosti koji su vezani za njihov profesionalni rad.

b)Kada policija ili pravosudni organi na regularan način dođu do informacija koje identifikuju izvor informacija putem bilo koje od gore navedenih akcija, čak i ako to možda nije bio cilj tih akcija, treba preduzeti mere da se spreči kasnije korišćenje tih informacija kao dokaza na sudu, osim ako je otkrivanje tih informacija opravdano na osnovu Načela br. 3.

Načelo br. 7 (Zaštita od samooptuživanja)

Načela koja su ovde utvrđena ne smeju ni na koji način da ograniče nacionalne zakone kojima se uređuje pitanje zaštite od samooptuživanja u krivičnom postupku i, ukoliko se ti zakoni primenjuju, novinari treba da uživaju zaštitu kada je reč o otkrivanju informacija na osnovu kojih je mogućno identifikovati izvor.

  1. U cilju precizne primene Preporuke, u objašnjenjima uz njen tekst razjašnjeno je značenje određenih termina. Kada je reč o terminu „izvori”, tumačenje glasi kako sledi:

c)Izvor

17. Svako lice koje novinaru daje informacije smatra se njegovim „izvorom”. Zaštita odnosa između novinara i izvora jeste cilj ove preporuke zbog „potencijalnog efekta zamrzavanja”, odnosno obeshrabrujućeg dejstva koje bi nalog da se otkrije izvor imao na ostvarivanje slobode štampe (vidi Evropski sud za ljudska prava, Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 27. mart 1996, stav 39). Novinari mogu da dobijaju informacije iz svih vrsta izvora. Stoga je neophodno da se taj izraz široko tumači. U praksi pružanja informacija novinarima može da bude rezultat akcije samog izvora, na primer onda kada izvor pozove novinara ili mu se pismenim putem obrati ili mu pošalje snimljene informacije ili slike. Takođe se može smatrati da je informacija „data” onda kada izvor ostaje pasivan i pristaje na to da novinaruzme informacije, recimo putem filmskog ili zvučnog zapisa uz saglasnost izvora.

MERODAVNO PRAVO

I.NAVODNA POVREDA ČLANA 10. KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se pritužio da mu je uskraćeno pravo koje ima kao novinar da ne obelodani svoj izvor informacija i da je rešenje o njegovom pritvoru doneto kako bi se on primorao da otkrije izvor. Pritom se pozvao na član 10. Konvencije, koji glasi kako sledi:

1.Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzeća.

2.Pošto korišćenje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbednosti, teritorijalnog integriteta ili javnebezbednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja obaveštenja dobijenih u poverenju ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

  1. Država je negirala da je učinjena takva povreda prava.

A.Prihvatljivost

  1. Država je na samom početku izrazila prigovor in limine tvrdeći da je, budući da podnosilac predstavke na zaključak koji je donet (vidi stav 27. gore) nije izjavio žalbu u kojoj bi ukazao na  povrede procesnog prava sledi da on nije iscrpeo sve raspoložive domaće pravne lekove. Međutim, pismom koje jeuputila Sudu 2. marta 2006. Država je povukla tu svoju primedbu uz obrazloženje da bi Vrhovni sud takvu žalbu odbacio kao neprihvatljivu s obzirom da je podnosilac predstavke već bio pušten iz pritvora.

  2. ESLJP primećuje da pritužba koju je podnosilac predstavke podneo po članu 10. nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. Konvencije. ESLJP dalje utvrđuje da predstavka nije neprihvatljiva ni po jednom drugom osnovu. Stoga je mora proglasiti prihvatljivom.

B.Meritum

1.Da li je bilo „mešanja” u prava podnosioca predstavke po članu 10. Konvencije?

  1. Obe stranke su saglasne da je bilo mešanja u prava podnosioca predstavke po članu 10. Konvencije. Zaista, sasvim je jasno da je podnosilac predstavke bio podvrgnut „formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama” i da je njegovo odbijanje da imenuje svoj izvor informacija podstaklo Apelacioni sud da donese rešenje o njegovom pritvoru u pokušaju da ga primora da govori.

2.Da li je to mešanje bilo „propisano zakonom”?

  1. Država je tvrdila da je pritvor podnosioca predstavke imao zakonski osnov u članu 294. Zakonika o krivičnom postupku, kako je to razjašnjeno u sudskoj praksi Vrhovnog suda. Osim toga,procesna jemstva su bila dovoljna.

  2. Podnosilac predstavke se nije složio s tim stavom: po njegovom mišljenju, Apelacioni sudnije utvrdio nikakvu stvarnu potrebu da ga pritvori, da se i ne govori o „hitnoj” potrebi uprkos tome što član 294. stav 1. utvrđuje hitnost kao preduslov za donošenje bilo kakve odluke o lišenju svedoka slobode zbog toga što odbija da svedoči.

  3. ESLJP smatra da se argument podnosioca predstavke ne odnosi toliko na zakonitost mešanja, koliko na pitanje njegove „neophodnosti u demokratskom društvu”. Stoga ga je primerenije razmotriti u tom segmentu.

  4. ESLJP dalje primećuje da je rešenje o pritvoru podnosioca predstavke doneto na osnovu člana 294. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku. U smislu člana 10. Konvencije, ESLJP utvrđuje da je osnov u unutrašnjem pravu za pritvor podnosioca predstavke bio adekvatan.

3.Da li je mešanje težilo „legitimnom cilju”?

  1. Država je saopštila da je mešanje preduzeto radi „zaštite ugleda ili prava drugih”, konkretno radi zaštite integriteta sudstva i amsterdamske policije. Država se takođe pozvala na legitimne svrhe kao što su „javna bezbednost” i „sprečavanje nereda ili kriminala”.

  2. Podnosilac predstavke je tvrdio da je u okolnostima datog predmeta integritet sudstva i amsterdamske policije nalagao da on obelodani zloupotrebe zvanične vlasti čuvajući istovremeno identitet svog izvora. Osim toga, njemu je poziv da svedoči u krivičnom postupku uputila odbrana; integritet sudstva ili policije ni na koji način nije bio predmet u postupku.

  3. ESLJP je uveren da je mešanje u svakom slučaju bilo preduzeto u cilju sprečavanja kriminala.

4.Da li je mešanje bilo „neophodno u demokratskom društvu”?

  1. Država se pozvala na izuzetak na koji se ukazuje u Načelu br. 3. Preporuke Komiteta ministara br. R(2000) 7 o pravu novinara da ne otkriju svoje izvore informacija (vidi stav 43, gore) i tvrdila je da se to načelo ovde primenjuje. Država je pre svega navela da su ispunjeni zahtevi u pogledu supsidijarnosti i srazmernosti koji su tamo navedeni.

  2. Prvo, što se tiče supsidijarnosti, Država je saopštila da nije postojala nikakva razumna alternativa koju bi ona imala na raspolaganju da bi postigla da se obelodane informacije. Sudske vlasti su vodile istragu u vezi sa navodima o neprofesionalnom ponašanju policije koje je iznela odbrana u predmetu K. znatno pre nego što je doneto rešenje o pritvoru podnosioca predstavke. To, međutim, nije donelo nikakve informacije. Kada je izdato rešenje o pritvoru podnosioca predstavkekao mera predostrožnosti,pokrenuta je istraga policijskih službenika koji su učestvovali u istrazi protiv K. Ni ta istraga nije donela nijednu informaciju, što se i moglo očekivati: izvor podnosioca predstavke – ako je uopšte postojao taj izvor – morao je biti policijski službenik koji je mogao očekivati da se suoči sa „ozbiljnim posledicama” zbog toga što je izneo tako teške navode u jednoj važnoj krivičnoj istrazi. Svaka dalja istraga koju bi vodilo Državno odeljenje za krivične istrage (Rijksrecherche), zvanično telo osnovano radi organizovanja istraga u vezi s navodnim slučajevima neprofesionalnog postupanja policije, samo bidovela do neprihvatljivih odugovlačenja suđenja u slučaju K.

  3. Drugo, kada je reč o srazmernosti, izjave podnosioca predstavke imale su neposredan uticaj na integritet policije i sudstva u regionu Amsterdama. Da su navodi koje je objavio podnosilac predstavke bili tačni, dejstvo toga što je objavljeno na vladavinu prava u Holandiji bilo bi katastrofalno. Osim toga, navodi podnosioca predstavke neposredno su uticali na izricanje osuđujuće presude optuženima, koji su osuđeni na duge kazne zatvora i koji su imali interes da se pokrene istraga o navodnoj nepravičnosti istražnog postupka koji je protiv njih vođen.

  4. Treće i konačno, podnosilac predstavke nije bio u pritvoru više od 17 dana i pušten je na slobodu čim sud više nije smatrao da je njegov pritvor potreban.

  5. Podnosilac predstavke se nije složio s tom argumentacijom. On je smatrao da Apelacioni sud u Amsterdamu nije uspostavio valjanu ravnotežu između njegovih prava po članu 10. i bilo kog drugog interesa, bez obzira da li je tu reč o pravima odbrane ili bilo koga drugog. Pored toga, trgovina oružjem ne spada u krivična dela koja se u Preporuci Komiteta ministara navode kao krivična dela koja su dovoljno teška da opravdaju primoravanje novinara da otkrije svoje izvore. U svakom slučaju,oružje koje je pronađeno u zgradi u četvrti Nachtwachtlaan zaplenjeno je čim je pronađeno i samim tim više nije predstavljalo nikakvu opasnost za javnost u vreme u kome su se zbili događaji koji su predmet pritužbe.

  6. Drugo, nije bio ispunjen zahtev u pogledu supsidijarnosti. Od 14 svedoka koje je odbrana pozvala, u tom trenutku je obavezni sudski poziv upućen samo za njih troje (među kojima je bio i on sam); Apelacioni sud je odbio da pozove preostalih 11 predloženih svedoka. Osim toga, iako je druga istraga vođena onako kako je to Država saopštila,to je učinjeno tek nakon što je naloženo da se podnosilac predstavke stavi u pritvor. Slično tome, tek nakon što je podnosilac predstavke po rešenju odveden u pritvor, Apelacioni sud je saslušao druge novinare koji su izveštavali o pitanju poplave. Konačno, priznanje Države da je razmatrana mogućnost da istragu vodiDržavno odeljenje za krivične istrage, ali da je odlučeno da se ta istraga ne pokrene iz razloga ekspeditivnosti, pokazuje da je ta mogućnost u suštini postojala.

  7. ESLJP je saopštio da su u datom predmetu generalno primenljiva sledeća načela (vidi, između ostalih pravnih autoriteta, Cumpǎnǎ i Mazǎre protiv Rumunije [GC], br. 33348/96, stavovi 88–91, ECHR 2004‑XI, bez navođenja referenci koje upućuju na primere iz sudske prakse):

88.Test „neophodnosti u demokratskom društvu” zahteva da Sud utvrdi da li je mešanje koje je predmet pritužbe odgovaralo „nasušnoj društvenoj potrebi”. Visoke strane ugovornice imaju određeno unutrašnje polje slobodne procene kada utvrđuju da li takva potreba postoji, ali je to propraćeno evropskim nadzorom koji obuhvata i zakonodavstvo i odluke o primeni tog zakonodavstva, čak i one odluke koje donosi nezavisni sud. Stoga je Sud ovlašćen da donese konačnu odluku o tome da li je „ograničenje” takvo da se može pomiriti sa slobodom izražavanja onako kako je ona zajemčena članom 10. (...).

89.Zadatak Suda kada ostvaruje tu svoju nadzornu funkciju, nije da zauzima mesto nadležnih domaćih sudova, nego da po članu 10. preispita odluke koje su oni doneli u skladu sa svojom nadležnošću u pogledu procene (...) To ne znači da je nadzor ograničen na to da se utvrdi da li tužena država razumno ostvaruje svoja diskreciona ovlašćenja, da li to čini pažljivo ili u dobroj veri; ono što Sud treba da učini jeste da mešanje koje je predmet pritužbe sagleda u svetlu predmeta u celini, uključujući sadržaj komentara iznetih protiv podnosilaca predstavke i u kontekstu u kome su oni dati (...).

90.Tako Sud, pre svega, mora da utvrdi da li su razlozi na koje se pozivaju nacionalne vlasti kako bi opravdale svoje mešanje bili „relevantni i dovoljni” i da li je mera koja je preduzeta bila „srazmerna legitimnim ciljevima kojima se težilo”(...). Kada vrši tu procenu, Sud mora da se uveri da su nacionalne vlasti, oslanjajući se na prihvatljivu procenu relevantnih činjenica, primenile standarde koji su bili u skladu s načelima utvrđenim u članu 10. (...).

  1. Od 1985. godine ESLJP je često primoran da pominje zadatak štampe kao nekoga ko pribavlja informacije i ko obavlja ulogu „čuvara javnog interesa” (vidi, između mnogih drugih pravnih autoriteta, predmet Barthold protiv Nemačke, Presuda od 25. marta 1985, Series A br. 90, str. 26, stav 58; Lingens protiv Austrije, Presuda od 8. jula 1986, Series A br. 103, str. 27, stav 44; Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, Presuda od 25. juna 1992, Series A br. 239, str. 27, stav 63; i u novije vreme, Cumpǎnǎ i Mazǎre, gore navedena, stav 93).

  2. Zaštita novinarskih izvora jedan je od osnovnih uslova za slobodu štampe, što je priznato i odraženo u mnogobrojnim međunarodnim instrumentima, uključujući Preporuku Komiteta ministara citiranu u stavu 43, gore. Bez takve zaštite, izvori bi mogli biti odvraćeni od pružanja pomoći štampi u obaveštavanju javnosti o pitanjima od javnog interesa. Usled toga bi mogla biti podrivena ključno značajna uloga štampe kao čuvara javnog interesa i to bi se moglo negativno odraziti na sposobnost štampe da pruži tačne i pouzdane informacije. Imajući na umu važnost zaštite novinarskih izvora za slobodu štampe u demokratskom društvu i potencijalni „efekat zamrzavanja” koji nalog za obelodanjivanje izvora ima na ostvarivanje te slobode, takva mera ne može biti kompatibilna sa članom 10. Konvencije osim ukoliko je opravdana zahtevom javnog interesa koji je takav da odnosi prevagu (vidi Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Presuda od 27. marta 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996‑II, str. 500, stav 39; u novije vreme i mutatis mutandis, vidi Roemen i Schmit protiv Luksemburga,br. 51772/99, stav 46, ECHR 2003‑IV).

  3. Koliko ESLJP shvata argumentaciju Države, od podnosioca predstavke se tražilo da identifikuje svoj izvor iz dva razloga: prvo, da bi se očuvao integritet amsterdamske policije i, drugo, da bi se obezbedilo pravično suđenje optuženome.

  4. ESLJP ne vidi potrebu da u ovoj prilici razmatra da li bi pod bilo kakvim uslovima dužnost visoke strane ugovornice da obezbedi pravično suđenje mogao opravdati primoravanje novinara da otkrije svojizvor. Kakav god da je potencijalni značaj za krivični postupak imala informacija koju je Apelacioni sud pokušao da od njega dobije,taj sud nije bio ničim sprečen da razmatra meritum optužbi protiv trojice optuženih; taj sud je bio očigledno u mogućnosti da dokazima drugih svedoka zameni one dokaze koje je pokušao da „izvuče” od podnosioca predstavke (vidi stav 26, gore). S obzirom na to, nije dovoljno relevantan razlog naveden za to mešanjekoje je predmet pritužbe.

  5. To znači da je Sudu ostalo da razmotri drugi interes na koji se pozvala Država: da u sopstvene svrhe identifikuje izvor informacija podnosioca predstavke.

  6. ESLJP nije u položaju da utvrđuje da li je uopšte bilo istine unavodima koje je objavio podnosilac predstavke. Sud samo konstatuje da su i Opšti pravobranilac i Apelacioni sud te navode shvatili dovoljno ozbiljno da bi bilo izdato rešenje o pritvoru podnosioca predstavke koji je trajao više od dve nedelje, kao i da su slične navode objavili i drugi štampani mediji pored lista Sp!ts, ali da je Apelacioni sud na kraju odbacio izveštaj koji je objavio podnosilac predstavke kao neprihvatljiv.

  7. S jedne strane, ESLJP shvata zabrinutost Države zbog mogućeg dejstva bilo kakve sugestije danešto nije bilo ispravno u postupcima javne vlasti, posebno ako je ta sugestija lažna i neosnovana. S druge strane, međutim, ESLJP stoji na stanovištu da su u demokratskom društvu koje se rukovodi vladavinom prava nedopuštene metode koje upotrebljava javna vlast upravo ona vrsta pitanja o kojoj javnost ima pravo da bude obaveštena (uporedi na primer Thorgeir Thorgeirson, gore navedeno, str. 28, stav 67.i Cumpǎnǎ i Mazǎre, gore navedeno, stav 95). Upravo u tom svetlu ESLJPtumači priznanje Države (koje je, po svemu sudeći, protivrečno stavu opšteg pravobranioca – vidi stav 10, gore) o tome da bi izvor informacija podnosioca predstavke da je bio otkriven, bio suočen sa „teškim reperkusijama”.

  8. Kakve god da su posledice mogle biti po izvor informacija, ESLJP je impresioniran koliko su daleko holandske vlasti bile spremne da idu kako bi otkrile identitet izvora. Tako dalekosežne mere ne mogu, a da ne obeshrabre lica koja poseduju istinite i tačne informacije o neprofesionalnom ponašanju one vrste na koju je ovde ukazano i odvrate ih od istupanja i spremnosti da podele svoja saznanja sa štampom u nekim budućim slučajevima.

  9. ESLJP nalazi dačinjenice koje treba razmotriti pomeraju ravnotežu konkurentnih interesa u korist interesa demokratskog društva za obezbeđenje slobode štampe. Na osnovu činjenica u ovom predmetu, ESLJP ne nalazi da je interes Države da sazna identitet izvora informacija podnosioca predstavke bio dovoljan da odnese prevagu nad interesom podnosioca predstavke da sakrije svoj izvor informacija (uporedi Presudu u predmetu Goodwin, gore navedenu, str. 502, stav 45).

  10. Taj zaključak oslobađa Sud od potrebe da razmatra preostali argument Države, onaj po kome dužina pritvora podnosioca predstavke nije bila nesrazmerna kada se sagleda u odnosu na interese o kojima se u datom predmetu radilo.

  11. Zaključak glasi da je bilo prekršeno pravo po članu 10. Konvencije.

II.NAVODNA POVREDA ČLANA 5. STAV 1. KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke se pritužio da, protivno odredbama unutrašnjeg prava, nije dobio primerak rešenja o pritvoru u pismenoj formi u roku od 24 sata; takođe se pritužio da u pismenom otpravku, kada ga je konačno dobio, nije bilo obrazloženja odluke. Pritom se pozvao na član 5. stav 1. Konvencije, koji u relevantnom delu glasi kako sledi:

1.Svako ima pravo na slobodu i bezbednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim... u skladu sa zakonom propisanim postupkom...

  1. Država je negirala da je podnosilac predstavke bio žrtva navedene povrede prava.

A.Prihvatljivost

1.Prethodna primedba Države

  1. Država je stala na stanovište da podnosilac predstavke nije pretrpeo nikakve stvarne negativne posledice usled činjenica na koje se pritužuje. Na kraju krajeva, nema nikakve sumnje u to da je podnosilac predstavke bio svestan sankcije koja mu je izrečena i razloga za nju: Apelacioni sud je samom podnosiocu predstavke usmeno objasnio razloge zbog kojih je doneo to rešenje. Iz toga sledi da podnosilac predstavke ne može da tvrdi da je „žrtva” u smislu člana 34. Konvencije.

  2. Podnosilac predstavke je ponovio da mu u roku od 24. sata, kako to nalaže domaći zakon, nije uručen obrazloženi otpravak rešenja o pritvoru.

  3. Kao što je ESLJP obrazložio u velikom broju slučajeva, postojanje povrede prava nije isključeno čak ni kada nema pristrasnosti ili štete. Pitanje da li je podnosilac predstavke bio stvarno doveden u nepovoljan položaj nije stvar člana 34. Konvencije, a pitanje štete postaje relevantno samo u kontekstu člana 41. (vidi, između mnogih drugih pravnih autoriteta, Marckx protiv Belgije, 13. jun 1979, Series A br. 31, str. 13, stav 27; kao skorašnji primer vidi, The Moscow Branch of the Salvation Army protiv Rusije, br. 72881/01, stav 65, ECHR 2006‑...). Budući da nije doneta nijedna mera koja bi bila povoljna za podnosioca predstavke, a kamoli da su domaće vlasti priznale povredu prava (vidi, između mnogih drugih pravnih autoriteta, Ždanoka protiv Letonije [GC], br. 58278/00, stav 69, ECHR 2006‑...), pa Sud ne vidi nijedan razlog zbog koga bi doneo ma kakvu drugačiju odluku u ovom konkretnom predmetu. Stoga mora biti odbačena prethodna primedba Države.

2. Zaključak u pogledu prihvatljivosti

  1. 80.ESLJP konstatuje da ova predstavka nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. Konvencije. On dalje konstatuje da predstavka nije neprihvatljiva ni po jednom drugom osnovu. Stoga predstavka mora biti proglašena prihvatljivom.

B.Meritum

  1. Država nije pokušala da tvrdi da su poštovane odredbe unutrašnjeg prava.

  2. Kao što je ESLJP u više navrata isticao, kada se postavlja pitanje da li je lišenje slobode „zakonito“, uključujući tu i da li je „u skladu sa zakonom propisanim postupkom“, Konvencija u suštini upućuje natrag na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu poštovanja materilalnih i procesnih pravila tog prava (vidi, između mnogih drugih pravnih autoriteta, Wassink protiv Holandije, Presuda od 27. septembra 1990, Series A br. 185‑A, str. 11, stav 24; Öcalan protiv Turske [GC],br. 46221/99, stav 83, 12. maj 2005.i Nakachprotiv Holandije, br. 5379/02, stav 37, 30. jun 2005).

  3. ESLJP konstatuje da, iakonije bilo propisano da odluka kojom se određuje pritvor podnosiocu predstavke zbog odbijanja da svedoči bude obrazložena, kako je to sugerisao podnosilac predstavke, domaće zakonodavstvo jeste nalagalo da se izda pismeno obaveštenje o rešenju o pritvoru u roku od 24 sata (član 224. Zakonika o krivičnom postupku – vidi stav 37, gore). Država ne negira da je podnosiocu predstavke dostavljen pismeni otpravak rešenja oko tri dana po njegovom donošenju. Stoga Sud zaključuje da zakonom propisani postupak nije poštovan. Prema tome, u datom slučaju bio je prekršen član 5. stav 1. Konvencije.

III.NAVODNA POVREDA ČLANA 6. KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke je po osnovu člana 6. Konvencije izneo istu pritužbu koju je izneo i po osnovu člana 5. Konvencije. Član 6. u relevantnom delu glasi kako sledi:

Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu... raspravu... pred... sudom...

  1. Država to nije komentarisala.

  2. Sud zapaža dadužnost da se svedoči u krivičnom postupku obično predstavlja redovnu građansku dužnost u demokratskom društvu koje se rukovodi vladavinom prava. Nalog za svedočenje ne podrazumeva odlučivanje o „građanskim pravima i obavezama”(vidi British Broadcasting Corporation protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 25798/94, Odluka Komisije od 18. januara 1996); isto tako, to ne podrazumeva odlučivanje o „krivičnoj optužbi” protiv svedoka. Stoga je ova pritužba inkompatibilna ratione materiaesa članom 6. Konvencije u smislu člana 35. stav 3. i mora biti proglašena neprihvatljivom saglasno članu 35. stav 4.

IV.PRIMENA ČLANA 41. KONVENCIJE

  1. Član 41. Konvencije glasi kako sledi:

Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.

  1. Podnosilac predstavke nije podneo nikakav odštetni zahtev.

  2. On je zatražio samo isplatu 23.104,77 evra, uključujući porez na dodatnu vrednost na ime sudskih i ostalih troškova u postupku pred Sudom.

  3. Država je smatrala da je taj zahtev prekomeran.

  4. Prema sudskoj praksi ESLJP, sudski i ostali troškovi naplativi su po članu 41. pod uslovom da ih je oštećena strana snosila u nastojanju da kroz domaći pravni poredak postigne da se spreči ili ispravi povreda, da se izbori za to da ESLJP ustanovi povredu ili da za povredu dobije pravno zadovoljenje. Osim toga, mora se dokazati da su sudski i ostali troškovizaista postojali, da su bili nužni i da su bili razumni u smislu iznosa [vidi, između mnogih drugih pravnih autoriteta, Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva (raniji član 50), Presuda od 24. februara 1983, Series A br. 59, str. 9, stav 20].

  5. Fakture za zastupanje podnosioca predstavke ispostavljene su na preduzeće Telegraaf Media Groep N.V., koje je vlasnik lista Sp!ts. Nije dokazano da je sam podnosilac predstavke snosio bilo kakve troškove. S obzirom na to, Sud odbija njegove zahteve [vidi Dudgeon (raniji član 50), gore navedeno, str. 10, stav 22].

 

IZ NAVEDENIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. Proglašava prihvatljivim pritužbe podnosioca predstavke po osnovu člana 10. i člana 5. stav 1. Konvencije;

  2. Proglašava ostatak predstavke neprihvatljivim;

  3. Smatra da je povređen član 10. Konvencije;

  4. Smatra da je povređn član 5. stav 1. Konvencije;

  5. Odbacuje zahtev podnosioca predstavke za pravično zadovoljenje.

Sačinjeno na engleskom jeziku i prosleđeno u pismenoj formi 22. novembra 2007, u skladu s Pravilom 77. stavovi 2. i 3. Poslovnika Suda.

     Santiago Quesada                                                     Boštjan M. Zupančič
              Sekretar                                                                      Predsednik

U skladu sa članom 45. stav 2. Konvencije i Pravilom 74. stav 2. Poslovnika Suda sledeće izdvojeno saglasno mišljenje sudije gđe Thomassenpriloženo je ovoj presudi.

B.M.Z.
S.Q.

IZDVOJENO SAGLASNO MIŠLJENJE SUDIJE WILHELMINE THOMASSEN

U potpunosti sam saglasna sa presudom u ovom predmetu. Međutim, smatram da je primereno da iznesem neka dodatna zapažanja u vezi sa nepostojanjem unutrašnjih pravnih lekovaza rešenje o pritvoru koje je doneto protivpodnosioca predstavke.

Član 294. stav 3. Zakonika o krivičnompostupku utvrđuje da nije predviđen pravni lek protiv rešenja o pritvoru koje je doneto protiv podnosioca predstavke. Međutim, član 223. stav 3. omogućio je podnosiocu predstavke da se žali zbog toga što je odbijen njegov zahtev da bude pušten na slobodu i da Vrhovnom sudu (Hoge Raad) na svako takvo odbijanje izjavi žalbu u kojoj će ukazati na bitnu povredu procesnog prava. Podnosilac predstavke je u suštini iskoristio svoje pravo da izjavi žalbu zbog toga što je odbijen njegov zahtev da bude pušten na slobodu. Tu žalbu su odbacile iste one sudijeApelacionog suda koje su donele rešenje o njegovom pritvoru. Potom je podnosilac predstavke izjavio žalbu zbog povrede procesnog prava Vrhovnom sudu, ali ju je povukao nakon što je pušten na slobodu, a pre nego što je Vrhovni sud mogao da donese svoju presudu.

Prvobitno je Država zastupala stanovište da je podnosilac predstavke, budući da je povukao žalbu zbog povrede procesnog prava izjavljenu Vrhovnom sudu, propustio da iskoristi unutrašnje pravne lekove. Kasnije je Država povukla tu prethodnu primedbu pošto je zaključila da bi Vrhovni sud taj prigovor proglasio neprihvatljivim jer podnosilac predstavke više ne bi bio u pritvoru u trenutku kada je Vrhovni sud mogao da razmatra taj predmet (pismo Vlade Kraljevine Holandije Evropskom sudu od 2. marta 2006).

Očigledno je da je Država stala na stanovište da nema nikakve sumnje u to da bi Vrhovni sud odbacio žalbu zbog povrede procesnog prava prigovor po osnovu prestanka interesa usled puštanja podnosioca predstavke na slobodu.[1]

Ako je ta pretpostavka tačna, onda postoje određeni nedostaci u zaštiti na domaćem nivou. To bi značilo da zakonitost pritvora podnosioca predstavke nije mogla biti osporena ni pred jednim drugim sudom osim pred Apelacionim sudom koji je sam doneo rešenje o pritvoru (ako bi uopšte mogla biti osporena). To bi opet značilo da Vrhovni sud ne bi bio u položaju da presuđuje o formalnopravnom aspektu ni u smislu zakonitosti pritvora, ni u smislu njegove kompatibilnosti sa članom 10, iz isključivog razloga što je podnosilac predstavke u međuvremenu pušten na slobodu.

Budući da osnovna prava zahtevaju delotvornu zaštitu na domaćem nivou više nego na bilo kom drugom nivou, ovaj predmet otvara pitanje kakva se moguća rešenja za budućnost tu mogu naći. Evropski sud za ljudska prava treba da interveniše u nacionalnom sistemu samo u sklopu supsidijarnih sredstava zaštite. Osim toga, delotvorna zaštita na domaćem nivou neophodna je s obzirom na sve veću opterećenost Evropskog suda za ljudska prava predmetima (vidi takođe Rezoluciju Res(2004)3 o presudama koje ukazuju na postojanje nekog sistemskog problema, koju je doneo Komitet ministara Saveta Evrope 12. maja 2004. godine).

Po mom mišljenju, jedno takvo mogućno rešenje moglo bi da bude da se dozvoli žalba zbog povrede procesnog prava protiv rešenja o pritvoru i da Vrhovni sud ispituje pritužbe o zakonitosti nečijeg pritvora čak i nakon što je to lice pušteno na slobodu, bilo tako što će Vrhovni sud dalje preispitivati svoje zadatke u vezi s Konvencijom ili možda tako što će uvesti nova zakonska odredba kojom se izričito utvrđuju zadaci Vrhovnog suda u tom smislu.

U tom kontekstu, treba ukazati na činjenicu da je datum pritvora podnosioca predstavke 22. septembar 2000, što je više od sedam godina pre nego što je Evropski sud doneo odluku o osnovanosti njegovih pritužbi. Da je Vrhovni sud ispitao utužive tvrdnje po članovima 5. i 10. Konvencije, podnosilac predstavke je mogao da dobije presudu o formalnopravnom aspektu najverovatnije još 2000. ili u svakom slučaju ne kasnije od 2001. godine. Štaviše, jedna takva presuda je mogla da pruži doprinos sadržajnoj i na podacima utemeljenoj nacionalnoj debati u vreme kada je to pitanje bilo veoma aktuelno.

Da je jedan nacionalni sud mogao da zaključi da su rešenjem o pritvoru podnosioca predstavke prekršeni i član 5. i član 10. Konvencije, podnosilac predstavke biimao na raspolaganju pravni lek u razumnom roku i svaka njegova predstavkaEvropskom sudu bila bi proglašena neprihvatljivom zato što nisu iscrpeni unutrašnji pravni lekovi.

 

Ova presuda je prevedena na srpski jezik u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Saveta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022” i projekta „Sloboda izražavanja i sloboda medija u Srbiji (JUFREX)”. Ovaj nezvanični prevod se objavljuje uz podršku Evropske unije i Saveta Evrope, ali pod isključivom odgovornošću prevodioca (Alpha Team One). Izraženi stavovi ne izražavaju nužno mišljenja Evropske unije.



[1]U tom smislu zanimljiva je Presuda Vrhovnog suda od 31. maja 2005, LJN AS 2748, Nederlandse Jurisprudentie 2005, 531. Žalba zbog povrede procesnog prava koju je u tom predmetu izjavila žena kojoj je određen pritvor zato što nije želela da svedoči protiv svog partnera proglašena je neprihvatljivom zato što je ona već bila puštena na slobodu u vreme kada je u Vrhovnom sudu njena žalba stigla na red za razmatranje. Međutim, u isto vreme i u obiter dictumVrhovni sud je izneo svoj stav o kompatibilnosti pritvora podnositeljke predstavke sa članom 8. a u vezi sa članom 14. Konvencije.

 

THIRD SECTION

CASE OF VOSKUIL v. THE NETHERLANDS

(Application no. 64752/01)

JUDGMENT

STRASBOURG 

22 November 2007

FINAL

22/02/2008

This judgment will become final in the circumstances set out in Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Voskuil v. the Netherlands,

The European Court of Human Rights (Third Section), sitting as a Chamber composed of:

MrB.M. ZupančičPresident,
MrC. Bîrsan,
MrsE. Fura-Sandström,
MrsA. Gyulumyan,
MrDavid Thór Björgvinsson,
MrsI. Berro-Lefèvrejudges,
MrsW. Thomassen, ad hoc judge,
and Mr S. QuesadaSection Registrar,

Having deliberated in private on 23 October 2007,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 64752/01) against the Kingdom of the Netherlands lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by Netherlands national, Mr Koen Voskuil, on 26 October 2000.

2.  The applicant was represented by Mr R.S. le Poole, an advocate practising in Amsterdam. The Netherlands Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr R.A.A. Böcker of the Ministry for Foreign Affairs.

3.  The applicant, a journalist, alleged in particular that an order for his detention intended to compel him to disclose the identity of an informant violated Article 10 of the Convention. He also complained under Article 5 § 1 of the Convention that his detention had not been ordered in accordance with the procedure prescribed by law.

4.  On 25 November 2004 the Court decided to give notice of the application to the Government. Under the provisions of Article 29 § 3 of the Convention, it decided to examine the merits of the application at the same time as its admissibility.

5.  Mr E. Myjer, the judge elected in respect of the Netherlands, withdrew from sitting in the case (Rule 28). The Government accordingly appointed Mrs W. Thomassen to sit as an ad hoc judge (Article 27 § 2 of the Convention and Rule 29 § 1).

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A.  Particular circumstances of the case

6.  The applicant was born in 1975 and lives in Amsterdam.

7.  On 30 March 2000 the Amsterdam Regional Court (arrondissementsrechtbank) convicted three accused, Messrs K., Van S. and H., of arms trafficking. In the criminal investigation into the offences at issue, the Amsterdam police had stated that an arsenal of weapons had been found by chance: the caretaker of a building situated on the Nachtwachtlaan in Amsterdam had contacted the police when water was leaking from one of the flats in the building, whose occupants were absent. With the aid of two locksmiths, the police had gained entry to the flat and in the subsequent search for the source of the leak, the weapons had been found.

8.  The accused lodged an appeal against the judgment of the Regional Court.

9.  On 12 and 13 September 2000 the daily newspaper Sp!ts published two articles, written by the applicant and his colleague Ms S., in which doubts were expressed about the amount of coincidence allegedly involved in the finding of the weapons. The article of 13 September 2000, entitled “Chance Hit or Perfect Shot?” (“Toevalstreffer of loepzuiver schot?), quotes an unnamed policeman of the Amsterdam force as commenting in respect of the flooding, “That is what we made out of it. Sometimes you just need a breakthrough in an investigation” (“Dat hebben we er maar van gemaakt. Soms heb je net even een doorbraak nodig in je onderzoek).

10.  In the proceedings on appeal against K., Van S. and H., the applicant and Ms S. were summonsed to appear as witnesses at the request of the defence. At the first hearing before the Amsterdam Court of Appeal (gerechtshof) on 22 September 2000 in the cases against Van S. and K., the applicant – who was assisted by counsel – stated inter alia that he knew that the policeman, whom he had quoted verbatim in the article of 13 September 2000, had been involved in a previous investigation against K. When the applicant was asked whether that policeman was also involved in the investigation of the flat or was aware of that investigation, he invoked his right of non-disclosure (verschoningsrecht). Counsel for the defence argued that both the individual interest of the accused – on whom a custodial sentence had been imposed as a result of the investigation carried out by the police – and the interest of criminal justice in the Netherlands outweighed the applicant's interest in not disclosing his source. The Advocate General also expressed as his opinion that the applicant could not invoke a right of non-disclosure. He stated in addition that the source, if his name was made known, had nothing to fear from either the police or the public prosecution service.

11.  After having deliberated, the Court of Appeal considered that, if the statement made by the police officer to the applicant was correct, this might affect the conviction of the accused. It also affected the integrity of the police and judicial authorities. For these reasons, the Court of Appeal held that the applicant was to reply to the question whether his source had been involved in the investigation of the flat and had been aware of that investigation. The President of the court further reminded the applicant that the court was empowered to order his detention for failure to comply with a judicial order (gijzeling). Upon this, the applicant replied that his source had both been aware of, and involved in, the investigation of the flat.

12.  Asked by counsel for the accused to reveal the identity of his source, the applicant once again invoked his right of non-disclosure. Counsel for the applicant submitted that he was justified in so doing, given that disclosing the identity of his source would render it impossible for the applicant to work as a journalist in the future since sources would no longer approach him. The interests of the journalist and of freedom of expression outweighed other interests. Moreover, as the criminal charges at issue concerned only arms trafficking and not, for example, a multiple homicide, it was disproportionate to require the applicant to name his source. It also went against the principle of subsidiarity, since there were other ways in which the identity of the source could be discovered.

13.  In reply, the Advocate General stated that journalists exposed obvious wrongs (kennelijke misstanden) in society. Where they chose to do so, they should also face the consequences. The applicant was the only witness who could clarify whether or not the three accused had been wrongly convicted. In the present case, where official records, drawn up on oath of office (ambtseed) by police officers, and the integrity of the judicial authorities were at stake, the applicant must reveal the identity of his source. It could not be the case that, in order to trace this identity, every member of the Amsterdam police force should be heard, bearing in mind that all officers in the case against K. had already been heard by the investigating judge (rechter-commissaris).

14.  Having deliberated, the Court of Appeal decided that the applicant was to reveal the identity of his source, for the same reasons as it had held that he had to reply to the question of his source's involvement in the investigation. The applicant invoked his right to remain silent (zwijgrecht), upon which the court ordered his immediate detention for a maximum of 30 days. No legal remedy lay against the decision to detain the applicant (Article 294 § 3 of the Code of Criminal Procedure – Wetboek van Strafvordering, “CCP”).

15.  When questioned by counsel for the accused, the applicant's colleague, Ms S., stated that she was aware of the identity of the source, but that she had never met him in person. Having regard to this last fact, as well as to the fact that the journalist who had had direct contact with the source – i.e. the applicant – had already been placed in detention, the Court of Appeal considered that Ms S. was not obliged to reveal the identity of the source.

16.  The applicant was served with an unreasoned decision on 25 September 2000. On 27 September 2000 he was handed a copy of the record of the hearing of 22 September, containing the decisions made by the Court of Appeal at that hearing and the reasons for them.

17.  Late on 22 September 2000 the applicant lodged a request with the Court of Appeal to be released from detention. Prior to the examination of this request on 27 September 2000, the applicant was able to consult his lawyer only once, namely in the evening of 25 September. Requests to visit the applicant on 22, 23, 24, (the afternoon of) 25, 26 and 27 September were refused. The request for release was dealt with by the Court of Appeal in chambers (raadkamer), by the same judges who had ordered his detention.

18.  At the hearing in chambers on 27 September 2000, the Advocate General reported that, following the applicant's statements at the hearing on 22 September, a police inspector had carried out an internal investigation, which had revealed that only eight police officers had been involved in both the first and the second investigation into the accused K. All these officers had made sworn affidavits to the effect that they had never been in contact with the applicant.

19.  Informed of the outcome of the internal police investigation, the applicant insisted that he did not want to reveal the identity of his source. He stated that he was a journalist and that he might as well give up on that career if he started revealing his sources; no sources wanting to remain anonymous would any longer be willing to provide him with tip-offs. The applicant was informed by the President of the Court of Appeal that the right of non-disclosure was not absolute, and that more weighty interests could be at stake. In the present case, long prison sentences had been imposed on the three accused, partly on the basis of official records drawn up by police officers. The applicant replied that he was willing to state only that his source was not one of the police officers who had made sworn affidavits in the internal police investigation.

20.  Counsel for the applicant argued that the journalist should be the last, rather than the first, means of arriving at the truth. The witnesses, whose examination had been requested by the three accused, ought to be heard first. Those witnesses could be confronted with the articles published in Sp!ts as well as with the article which had appeared in the weekly news magazine Vrij Nederland on 8 January 2000. This latter article had also suggested that the flooding of the flat had been staged, and the author had informed counsel for the applicant that the information contained in the article had not come from the same source as the one relied on by the applicant. Counsel for the applicant further posited that the State Criminal Investigation Department (Rijksrecherche) could carry out an investigation of the police force. Finally, it was for the Court of Appeal to assess the value of the article written by the applicant – that court could also decide to disregard it.

21.  By decision of 28 September 2000, the Court of Appeal refused the applicant's request for his detention to be lifted. It repeated that the interests of the accused and of the integrity of the police and the judicial authorities outweighed the interest of the applicant in not having to disclose the identity of his source. Having regard to the outcome of the internal police investigation, as well as to the fact that an appeal made by the police commissioner for the applicant's source to come forward had not produced any results, the Court of Appeal considered it unlikely that an investigation by the State Criminal Investigation Department would clarify, within a reasonable time, the cause of the flooding, quite apart from the fact that such an investigation would seriously delay the criminal proceedings against K., Van S. and H. The Court of Appeal similarly rejected the suggestion to hear the witnesses proposed by the defence first, given that those witnesses had already been heard extensively about the point in issue. For these reasons, it could not be held that the detention of the applicant breached the principles of proportionality and subsidiarity.

22.  The Court of Appeal further considered that the applicant's objections against the order for his detention as given at the hearing of 22 September 2000 did not require examination since no appeal lay against such order. It also rejected the argument that the order had not been served on the applicant within 24 hours, since – as appeared from the record of that hearing of 22 September – he had been informed of the order orally. Finally, the Court of Appeal held that the possibilities for contact between the applicant and his counsel were laid down in penitentiary legislation. It was not for the Court of Appeal to assess the application of that legislation.

23.  The applicant lodged an appeal on points of law to the Supreme Court (Hoge Raad) against the decision of the Court of Appeal.

24.  A second hearing before the Court of Appeal in the criminal proceedings against Van S. and H. took place on 9 October 2000. The applicant once again refused to reveal the identity of his source. Upon this, the Court of Appeal decided to lift the order for the applicant's detention. It considered that no support for, or confirmation of, the applicant's statement that he had received information from a police officer who had been involved in both investigations against the accused K. could be found in statements made by other persons and/or in the contents of documents. On the contrary, the applicant's statement had been contradicted by ten police officers. Therefore, no credence could be attached to his statement. This being the case, the applicant's detention no longer served any purpose.

25.  At the same hearing on 9 October 2000, and following the Court of Appeal's decision to lift the applicant's detention, counsel for the accused K. challenged (wraken) the Court of Appeal. A different chamber of the Court of Appeal upheld that challenge, also on 9 October 2000. It held that the opinion that the applicant's statement was not credible, as expressed by the Court of Appeal in the criminal proceedings against Van S. and H., might have a bearing on decisions which that court would be called upon to take in the criminal proceedings against K. This constituted an exceptional circumstance, providing an important indication for the conclusion that the accused's fear of a judge being prejudiced against him was objectively justified.

26.  The criminal proceedings against the three accused continued on 30 October 2000 before the Court of Appeal in a new composition. The applicant was again heard as a witness, as were seven other journalists who had also published articles about the case against K. and the possibility of the flooding having been staged. The Court of Appeal also heard two plumbers and the caretaker of the building.

27.  Subsequent to the decision to lift the order for his detention, the applicant withdrew his appeal on points of law as his release had rendered that appeal devoid of interest.

28.  According to the Government, the criminal proceedings against K., Van S. and H. have been brought to a conclusion.

B.  Other press reports

29.  The applicant has submitted photocopies of two cuttings from print media.

30.  The first is of a report in the mass circulation daily newspaper De Telegraaf, dated 24 September 1999. It is therein stated that following reports of flooding from a second flat in Amsterdam, police had found another large quantity of weaponry. Messrs K., Van S. and H., the accused in the applicant's case, were not at that time suspected of involvement; the weapons were thought to belong to a terrorist organisation. The report drew attention to the similarity between the Nachtwachtlaan case and this new case as regards the circumstances in which the weapons were found. It cited “police sources” as suggesting that intelligence services, possibly foreign, had engineered events in order to protect their informants.

31.  The second, which is incomplete, is of an article that appeared on 8 January 2000 in the weekly magazine Vrij Nederland. It links the two events and cites an unnamed source as stating that they had in fact been engineered by the then Netherlands National Security Service (Binnenlandse Veiligheidsdienst – the BVD”).

32.  It appears that the report in De Telegraaf and the article in Vrij Nederland were both written by journalists other than the applicant.

33.  The applicant has also submitted a printout of a page taken from the internet web site of the Amsterdam daily newspaper Het Parool, dated 27 September 2000. It quotes the two plumbers who were called in to repair the water leak as dismissing as nonsense all allegations that the damage had been caused deliberately; in actual fact, such leaks were very common in older buildings.

II.  RELEVANT DOMESTIC AND INTERNATIONAL LAW

A.  The Netherlands Code of Criminal Procedure

34.  Provisions of the Code of Criminal Procedure relevant to the case provide as follows:

Article 218

“Persons who, by virtue of their position, their profession or their office, are bound to secrecy may ... decline to give evidence or to answer particular questions, but only in relation to matters the knowledge of which is entrusted to them in that capacity.”

Article 294

“1.  If during the interrogation the witness refuses, for no lawful reason, to answer the questions put to him or to take the required oath or affirmation, the court shall, if the investigation urgently so requires, order his detention (gijzeling).

2.  The witness and his counsel shall be heard about the reasons for his refusal before the order is given.

3. The detention order shall be valid for no more thirty days; the court shall at the same time order the time at which the witness is to be presented before it anew. No remedy shall lie against the order.

4.  The court shall order the witness released from detention as soon as he has fulfilled his obligations or the investigation at the hearing is closed. It shall however have competence to order the witness released from detention whatever the state of the investigation, including at the request of the witness. Article 223 § 3 shall apply.

5.  Articles 224 and 225 shall apply.”

35.  Articles 223, 224 and 225, which are thus declared applicable to witnesses at the trial hearing, per se apply to witnesses heard by an investigating judge.

36.  Article 223 § 3 provides, in relevant part, that the detained witness may appeal within three days after the official notification in writing of the decision against any refusal to order his release from detention and may appeal on points of law to the Supreme Court against any such refusal given on appeal.

37.  Article 224 provides that the witness shall receive notification in writing within twenty-four hours of all decisions to order or extend his detention or to refuse his release from detention.

38.  Article 225 provides that the witness shall have the right to consult counsel. His counsel shall have unrestricted access (vrije toegangto him, be allowed to see him in private and exchange confidential correspondence with him, subject to detention rules and provided that the criminal investigation in which his evidence was sought not be delayed. Counsel shall also have access to any official records relating to the questioning of the witness and, if the criminal investigation admits of it, the remainder of the case file.

39.  Although these provisions by their wording apply to proceedings at first instance before the Regional Court, by virtue of Article 415 they apply by analogy to appeal proceedings before the Court of Appeal.

B.  The Guidelines on the position of the press in relation to police action

40.  The Guidelines on the position of the press in relation to police action (Leidraad over de positie van de pers bij politieoptreden) were issued by the Minister of Justice (Minister van Justitie) on 19 May 1988. At the time of the events complained of, they provided, in relevant part:

7.  Seizure of journalistic material

Journalistic material may be seized in cases described in the Code of Criminal Procedure. Journalists may be faced with seizure in two ways.

A.  The police may, on the instructions of a public prosecutor (officier van justitie) or an assistant public prosecutor (hulpofficier van justitie) or not as the case may be, arrest a journalist on suspicion of a criminal act and seize everything he has with him on the spot.

There must then be a direct connection between a particular criminal act and the journalistic material with which that act has been committed. In this situation, the journalist is arrested like any ordinary citizen.

If a prosecution ensues, it will be for the independent judge eventually to decide what is to be done with any seized – and unpublished – material.

B.  Journalistic material may also be seized on the orders of an independent judge (the investigating judge), if such material may – in the judge's opinion – serve to clarify the truth in a preliminary judicial investigation (gerechtelijk vooronderzoek).

...”

41.  This section of the Guidelines was replaced with effect from 1 April 2002 by the “Directive on the application of coercive measures to journalists” (Aanwijzing toepassing dwangmiddelen bij journalisten), issued by the Board of Procurators General (College van procureursgeneraal). This directive makes extensive reference to the Court's case-law. If the protection of a journalist's source is at issue, the use of coercive measures must be in accordance with Article 10 § 2 with due regard to requirements of proportionality and subsidiarity.

C.  Relevant domestic case-law

42.  In a civil case – brought by persons named in connection with alleged bribery against two journalists who had allegedly made use of information leaked by officials – the Supreme Court, reversing earlier case-law, held (judgment of 10 May 1996, Nederlandse Jurisprudentie (Netherlands Law Reports) 1996, no. 578):

“It follows from the said judgment [i.e. Goodwin v. the United Kingdom, judgment of 27 March 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996II] that it must be accepted that it follows from Article 10 § 1 of the Convention that in principle a journalist has the right to refuse to answer a question put to him if he were thus to risk disclosing his source, but that the court does not have to honour a claim based on this right when it considers that in the particular circumstances of the case disclosing the source is necessary in a democratic society in pursuit of one or more of the aims referred to in the second paragraph of the said Convention provision, which must be stated and for which, if necessary, a prima facie case must be made out by the person who calls the journalist as a witness.

...

It is apparent from the decision of the Court of Appeal and the other documents contained in the case file that the present case is characterised in that, as stated by [the plaintiffs], the 'leaked' information relates to a criminal investigation into alleged bribery of a number of local government officials in the province of Limburg, in that information relating to the supposed involvement of [the plaintiffs] in such cases of bribery has already been made public and that [the plaintiffs] have sued [the newspaper] De Limburger for damages which they claim resulted therefrom (...). Accordingly, [the plaintiffs] have claimed no other interest in the disclosure of [the defendants'] sources than that they wish to know who has 'leaked', because they wish eventually to sue the State and the persons concerned themselves for damages and also to obtain an injunction against the persons concerned to restrain them from any further 'leaking'. However, the said judgment of the European Court of Human Rights compels the Supreme Court to find that this interest in itself is insufficient to counterbalance the weighty public interest which belongs to the protection of [the defendants'] sources.”

D.  Recommendation No. R(2000) 7 on the right of journalists not to disclose their sources of information

43.  Recommendation No. R(2000) 7 on the right of journalists not to disclose their sources of information was adopted by the Committee of Ministers of the Council of Europe on 8 March 2000. It states, in relevant part:

“[The Committee of Ministers] Recommends to the governments of member States:

1.  to implement in their domestic law and practice the principles appended to this recommendation,

2.  to disseminate widely this recommendation and its appended principles, where appropriate accompanied by a translation, and

3.  to bring them in particular to the attention of public authorities, police authorities and the judiciary as well as to make them available to journalists, the media and their professional organisations.

Appendix to Recommendation No. R (2000) 7

Principles concerning the right of journalists not to disclose their sources of information

Definitions

For the purposes of this Recommendation:

a.  the term 'journalist' means any natural or legal person who is regularly or professionally engaged in the collection and dissemination of information to the public via any means of mass communication;

b.  the term 'information' means any statement of fact, opinion or idea in the form of text, sound and/or picture;

c.  the term 'source' means any person who provides information to a journalist;

d.  the ter'information identifying a source' means, as far as this is likely to lead to the identification of a source:

i.  the name and personal data as well as voice and image of a source,
ii.  the factual circumstances of acquiring information from a source by a journalist,
iii.  the unpublished content of the information provided by a source to a journalist, and
iv.  personal data of journalists and their employers related to their professional work.

Principle 1 (Right of non-disclosure of journalists)

Domestic law and practice in member States should provide for explicit and clear protection of the right of journalists not to disclose information identifying a source in accordance with Article 10 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (hereinafter: the Convention) and the principles established herein, which are to be considered as minimum standards for the respect of this right.

Principle 2 (Right of non-disclosure of other persons)

Other persons who, by their professional relations with journalists, acquire knowledge of information identifying a source through the collection, editorial processing or dissemination of this information, should equally be protected under the principles established herein.

Principle 3 (Limits to the right of non-disclosure)

a.  The right of journalists not to disclose information identifying a source must not be subject to other restrictions than those mentioned in Article 10, paragraph 2 of the Convention. In determining whether a legitimate interest in a disclosure falling within the scope of Article 10, paragraph 2 of the Convention outweighs the public interest in not disclosing information identifying a source, competent authorities of member States shall pay particular regard to the importance of the right of non-disclosure and the pre-eminence given to it in the case-law of the European Court of Human Rights, and may only order a disclosure if, subject to paragraph b, there exists an overriding requirement in the public interest and if circumstances are of a sufficiently vital and serious nature.

b.  The disclosure of information identifying a source should not be deemed necessary unless it can be convincingly established that:

i.  reasonable alternative measures to the disclosure do not exist or have been exhausted by the persons or public authorities that seek the disclosure, and

ii.  the legitimate interest in the disclosure clearly outweighs the public interest in the non-disclosure, bearing in mind that:

-  an overriding requirement of the need for disclosure is proved,

-  the circumstances are of a sufficiently vital and serious nature,

-  the necessity of the disclosure is identified as responding to a pressing social need, and

-  member States enjoy a certain margin of appreciation in assessing this need, but this margin goes hand in hand with the supervision by the European Court of Human Rights.

c.  The above requirements should be applied at all stages of any proceedings where the right of non-disclosure might be invoked.

Principle 4 (Alternative evidence to journalists' sources)

In legal proceedings against a journalist on grounds of an alleged infringement of the honour or reputation of a person, authorities should consider, for the purpose of establishing the truth or otherwise of the allegation, all evidence which is available to them under national procedural law and may not require for that purpose the disclosure of information identifying a source by the journalist.

Principle 5 (Conditions concerning disclosures)

a.  The motion or request for initiating any action by competent authorities aimed at the disclosure of information identifying a source should only be introduced by persons or public authorities that have a direct legitimate interest in the disclosure.

b.  Journalists should be informed by the competent authorities of their right not to disclose information identifying a source as well as of the limits of this right before a disclosure is requested.

c.  Sanctions against journalists for not disclosing information identifying a source should only be imposed by judicial authorities during court proceedings which allow for a hearing of the journalists concerned in accordance with Article 6 of the Convention.

d.  Journalists should have the right to have the imposition of a sanction for not disclosing their information identifying a source reviewed by another judicial authority.

e.  Where journalists respond to a request or order to disclose information identifying a source, the competent authorities should consider applying measures to limit the extent of a disclosure, for example by excluding the public from the disclosure with due respect to Article 6 of the Convention, where relevant, and by themselves respecting the confidentiality of such a disclosure.

Principle 6 (Interception of communication, surveillance and judicial search and seizure)

a.  The following measures should not be applied if their purpose is to circumvent the right of journalists, under the terms of these principles, not to disclose information identifying a source:

i.  interception orders or actions concerning communication or correspondence of journalists or their employers,

ii.  surveillance orders or actions concerning journalists, their contacts or their employers, or

iii.  search or seizure orders or actions concerning the private or business premises, belongings or correspondence of journalists or their employers or personal data related to their professional work.

b.  Where information identifying a source has been properly obtained by police or judicial authorities by any of the above actions, although this might not have been the purpose of these actions, measures should be taken to prevent the subsequent use of this information as evidence before courts, unless the disclosure would be justified under Principle 3.

Principle 7 (Protection against self-incrimination)

The principles established herein shall not in any way limit national laws on the protection against self-incrimination in criminal proceedings, and journalists should, as far as such laws apply, enjoy such protection with regard to the disclosure of information identifying a source.

44.  For the precise application of the Recommendation, the explanatory notes clarify the meaning of certain terms. As regards the term “sources” the explanation reads as follows:

c. Source

17. Any person who provides information to a journalist shall be considered as his or her 'source'. The protection of the relationship between a journalist and a source is the goal of this Recommendation, because of the 'potentially chilling effect' an order of source disclosure has on the exercise of freedom of the media (see, Eur. Court H.R., Goodwin v. the United Kingdom27 March 1996para. 39). Journalists may receive their information from all kinds of sources. Therefore, a wide interpretation of this term is necessary. The actual provision of information to journalists can constitute an action on the side of the source, for example when a source calls or writes to a journalist or sends to him or her recorded information or pictures. Information shall also be regarded as being 'provided' when a source remains passive and consents to the journalist taking the information, such as the filming or recording of information with the consent of the source.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 10 OF THE CONVENTION

45.  The applicant complained of the denial of his right as a journalist not to disclose his source of information and the order to detain him in order to compel him to do so. He relied on Article 10 of the Convention, which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to freedom of expression. This right shall include freedom to hold opinions and to receive and impart information and ideas without interference by public authority and regardless of frontiers. This Article shall not prevent States from requiring the licensing of broadcasting, television or cinema enterprises.

2.  The exercise of these freedoms, since it carries with it duties and responsibilities, may be subject to such formalities, conditions, restrictions or penalties as are prescribed by law and are necessary in a democratic society, in the interests of national security, territorial integrity or public safety, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, for the protection of the reputation or rights of others, for preventing the disclosure of information received in confidence, or for maintaining the authority and impartiality of the judiciary.”

46.  The Government denied that there had been any such violation.

A.  Admissibility

47.  The Government initially objected in limine that since the applicant had failed to pursue his appeal on points of law to a conclusion (see paragraph 27 above) it followed that he had not exhausted the domestic remedies available. However, by a letter of 2 March 2006 they withdrew that objection on the ground that the Supreme Court would have dismissed the appeal as inadmissible given that the applicant had already been released.

48.  The Court notes that the applicant's complaint under Article 10 is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  Whether there has been an “interference” with the applicant's rights under Article 10 of the Convention

49.  Both parties agreed that there had been an interference with the applicant's rights under Article 10 of the Convention. Indeed it is clear that the applicant was subjected to “formalities, conditions, restrictions or penalties” in that his refusal to name his source led the Court of Appeal to order his detention in an attempt to compel him to speak.

2.  Whether the interference was “prescribed by law”

50.  The Government argued that the applicant's detention had a statutory basis in the form of Article 294 of the Code of Criminal Procedure as clarified by the case-law of the Supreme Court. Moreover, procedural safeguards were sufficient.

51.  The applicant disagreed: in his view the Court of Appeal had failed to establish any real need for his detention, let alone an “urgent” need, even though Article 294 § 1 made urgency a precondition for any decision to detain a witness on grounds of refusing to give evidence.

52.  The Court considers that the applicant's argument does not concern the lawfulness of the interference so much as the question of its “necessity in a democratic society”. It is more appropriately considered under that head.

53.  The Court further notes that the applicant's detention was ordered on the basis of Article 294 § 1 of the Code of Criminal Procedure. For the purposes of Article 10 of the Convention, the Court finds that the basis in domestic law for the applicant's detention was adequate.

3.  Whether the interference pursued a “legitimate aim”

54.  The Government stated that the interference was intended for “the protection of the reputation or rights of others”, namely the integrity of the judiciary and the Amsterdam police. They also referred to legitimate purposes such as “public safety” and “the prevention of disorder or crime”.

55.  The applicant argued that in the circumstances of his case, the integrity of the judiciary and the Amsterdam police required him to expose abuses of official authority while keeping the identity of his source a secret. Moreover, he had been called as a witness in criminal proceedings at the request of the defence; the integrity of the judiciary or the police had not in themselves been at issue in the proceedings.

56.  The Court is satisfied that the interference was intended at any rate to further the prevention of crime.

4.  Whether the interference was “necessary in a democratic society”

57.  The Government referred to the exception mentioned in principle 3 of Committee of Ministers Recommendation No. R(2000) 7 on the right of journalists not to disclose their sources of information (see paragraph 43 above) and argued that it applied. In particular, they submitted that the requirements of subsidiarity and proportionality therein contained had been met.

58.  Firstly, as to subsidiarity, they stated that no reasonable alternative means to obtain disclosure of the information concerned was available to them. There had been an investigation by the judicial authorities in the wake of allegations of police misconduct made by the defence in Mr K.'s case long before the applicant had been ordered detained. This, however, had not provided any information. When the applicant was ordered detained, an investigation into the conduct of police officers involved in the investigations against Mr K. was launched as a precautionary measure. This had not yielded any information either, as was only to be expected: the applicant's informant – if there ever was an informant – had necessarily been a police officer who could expect to face “grave repercussions” for having made such serious allegations in an important criminal investigation. Any further investigations by the State Criminal Investigation Department (Rijksrecherche), the official body created to investigate alleged cases of police wrongdoing, would have held up the trial of Mr K. unacceptably.

59.  Secondly, as to proportionality, the applicant's statements had a direct bearing on the integrity of the police and the judiciary in the Amsterdam region. If the applicant's published allegations were correct, the effect on the rule of law in the Netherlands would be catastrophic. Moreover, the applicants' allegations had a direct impact on the conviction of the accused, who had been sentenced to long terms of imprisonment and who had an interest in obtaining an enquiry into the alleged unfairness of the investigation against them.

60.  Thirdly and finally, the applicant had been kept detained for no longer than 17 days and had been released as soon as the court no longer considered his detention needful.

61.  The applicant disagreed. He contended that the Amsterdam Court of Appeal had failed to balance his Article 10 rights against any interest, whether the rights of the defence or any other. In addition, arms trafficking was not among the crimes listed in the Committee of Ministers Recommendation as serious enough to justify compelling a journalist to disclose his source. At all events, the weapons found in the Nachtwachtlaan building had been seized as soon as they had been found and had therefore posed no danger to the public by the time of the events complained of.

62.  In the second place, the requirement of subsidiarity had not been met. Of the fourteen witnesses called by the defence, only three (including himself) had been summonsed at that time; the Court of Appeal had refused to summons the other eleven. Moreover, although a second investigation had been held as the Government stated, this had been done only after the applicant had been ordered detained. Similarly, only after the applicant had been detained did the Court of Appeal hear other journalists who had reported on the flooding matter. Finally, the Government's admission that an investigation by the State Criminal Investigation Department had been considered but decided against for reasons of expediency showed that that possibility had in fact existed.

63.  The Court has stated the principles generally applicable as follows (see, among many other authorities, Cumpǎnǎ and Mazǎre v. Romania [GC], no. 33348/96, §§ 88-91, ECHR 2004XI, case-law references omitted):

“88.  The test of 'necessity in a democratic society' requires the Court to determine whether the interference complained of corresponded to a 'pressing social need'The Contracting States have a certain margin of appreciation in assessing whether such a need exists, but it goes hand in hand with European supervision, embracing both the legislation and the decisions applying it, even those delivered by an independent court. The Court is therefore empowered to give the final ruling on whether a 'restriction' is reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10 (...).

89.  The Court's task in exercising its supervisory function is not to take the place of the competent domestic courts but rather to review under Article 10 the decisions they have taken pursuant to their power of appreciation (...). This does not mean that the supervision is limited to ascertaining whether the respondent State exercised its discretion reasonably, carefully or in good faith; what the Court has to do is to look at the interference complained of in the light of the case as a wholeincluding the content of the comments held against the applicants and the context in which they made them (...).

90.  In particular, the Court must determine whether the reasons adduced by the national authorities to justify the interference were 'relevant and sufficient' and whether the measure taken was 'proportionate to the legitimate aims pursued' (...). In doing so, the Court has to satisfy itself that the national authorities, basing themselves on an acceptable assessment of the relevant factsapplied standards which were in conformity with the principles embodied in Article 10 (...).

64.  Since 1985 the Court has frequently made mention of the task of the press as purveyor of information and public watchdog” (see, among many other authorities, Barthold v. Germany, judgment of 25 March 1985, Series A no. 90, p. 26, § 58; Lingens v. Austria, judgment of 8 July 1986, Series A no. 103, p. 27, § 44; Thorgeir Thorgeirson v. Iceland, judgment of 25 June 1992, Series A no. 239, p. 27, § 63; more recently, Cumpǎnǎ and Mazǎre, cited above, § 93).

65.  Protection of journalistic sources is one of the basic conditions for press freedom, as is recognised and reflected in various international instruments including the Committee of Ministers Recommendation quoted in paragraph 43 above. Without such protection, sources may be deterred from assisting the press in informing the public on matters of public interest. As a result the vital public-watchdog role of the press may be undermined and the ability of the press to provide accurate and reliable information may be adversely affected. Having regard to the importance of the protection of journalistic sources for press freedom in a democratic society and the potentially chilling effect an order of source disclosure has on the exercise of that freedom, such a measure cannot be compatible with Article 10 of the Convention unless it is justified by an overriding requirement in the public interest (see Goodwin v. the United Kingdom, judgment of 27 March 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996II, p. 500, § 39; more recently and mutatis mutandisRoemen and Schmit v. Luxembourg, no. 51772/99, § 46, ECHR 2003IV).

66.  As the Court understands the Government's argument, the applicant was required to identify his source for two reasons: firstly, to guard the integrity of the Amsterdam police; and secondly, to secure a fair trial for the accused.

67.  The Court sees no need on this occasion to consider whether under any conditions a Contracting Party's duty to provide a fair trial may justify compelling a journalist to disclose his source. Whatever the potential significance in the criminal proceedings of the information which the Court of Appeal tried to obtain from the applicant, the Court of Appeal was not prevented from considering the merits of the charges against the three accused; it was apparently able to substitute the evidence of other witnesses for that which it had attempted to extract from the applicant (see paragraph 26 above). That being so, this reason given for the interference complained of lacks relevance.

68.  That leaves the Court to consider the other interest relied on by the Government, which was to identify the applicant's source for their own purposes.

69.  The Court is not in a position to establish whether or not there was any truth in the allegations published by the applicant. It notes that both the Advocate General and the Court of Appeal took them seriously enough for the applicant's detention to be ordered for more than two weeks, and that similar allegations were aired in print media other than the newspaper Sp!ts, but that the Court of Appeal eventually dismissed the report published by the applicant as implausible.

70.  On the one hand the Court understands the Government's concern about the possible effects of any suggestion of foul play on the part of public authority, especially if it is false. On the other hand, however, it takes the view that in a democratic state governed by the rule of law the use of improper methods by public authority is precisely the kind of issue about which the public have the right to be informed (compare, for example, Thorgeir Thorgeirson, cited above, p. 28, § 67, and Cumpǎnǎ and Mazǎre, cited above, § 95). It is in this light that the Court views the Government's admission (apparently contradicting the Advocate General – see paragraph 10 above) that the applicant's source faced “grave repercussions” if exposed.

71.  Whatever the consequences might have been for the source, the Court is struck by the lengths to which the Netherlands authorities were prepared to go to learn his or her identity. Such far-reaching measures cannot but discourage persons who have true and accurate information relating to wrongdoing of the kind here at issue from coming forward and sharing their knowledge with the press in future cases.

72.  The Court finds that the facts to be considered tip the balance of competing interests in favour of the interest of democratic society in securing a free press. On the facts of the present case, the Court does not find that the Government's interest in knowing the identity of the applicant's source was sufficient to override the applicant's interest in concealing it (compare Goodwin, cited above, p. 502, § 45).

73.  This finding dispenses the Court from considering the Government's remaining argument, namely that the length of the applicant's detention was not disproportionate when viewed in relation to the interests involved.

74.  In conclusion, there has been a violation of Article 10 of the Convention.

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

75.  The applicant complained that, contrary to domestic law, he had not been provided with a copy of the order for his detention in writing within twenty-four hours; he also complained that the written copy, when he eventually received it, contained no reasoning. He relied on Article 5 § 1 of the Convention, which, in relevant part, reads as follows:

“1.  Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save ... in accordance with a procedure prescribed by law ...”

76.  The Government denied that the applicant had been a victim of the violation alleged.

A.  Admissibility

1.  The Government's preliminary objection

77.  The Government took the view that the applicant had suffered no actual adverse consequences as a result of the facts complained of. There was, after all, no doubt that the applicant was aware of the sanction taken against him and the reasons for it: the Court of Appeal had explained the reasons for the order in question orally to the applicant in person. It followed that the applicant could not claim to be a “victim” within the meaning of Article 34 of the Convention.

78.  The applicant repeated that he had not been given a reasoned detention order within twenty-four hours as required by domestic law.

79.  As the Court has held many times, the existence of a violation is conceivable even in the absence of prejudice or damage; the question whether an applicant has actually been placed in an unfavourable position is not a matter for Article 34 of the Convention and the issue of damage becomes relevant only in the context of Article 41 (see, among many other authorities, Marckx v. Belgium, 13 June 1979, Series A no. 31, p. 13, § 27; as a recent example, The Moscow Branch of the Salvation Army v. Russia, no. 72881/01, § 65, ECHR 2006...). Absent any measure favourable to the applicant, let alone any acknowledgement of a violation by the domestic authorities (see, among many other authorities, Ždanoka v. Latvia [GC], no. 58278/00, § 69, ECHR 2006...), the Court sees no reason to come to any different decision in the present case. The Government's preliminary objection must therefore be dismissed.

2.  Conclusion as to admissibility

80.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 of the Convention. It further notes that it is not inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

81.  The Government did not attempt to argue that domestic law had been complied with.

82.  As the Court has held many times, on the question whether detention is “lawful”, including whether it complies with “a procedure prescribed by law” the Convention refers back essentially to national law and lays down the obligation to conform to the substantive and procedural rules thereof (see, among many other authorities, Wassink v. the Netherlands, judgment of 27 September 1990, Series A no. 185A, p. 11§ 24; Öcalan v. Turkey [GC], no. 46221/99, § 83, 12 May 2005; and Nakach v. the Netherlands, no. 5379/02, § 37, 30 June 2005).

83.  The Court observes that, although the decision ordering the applicant detained on the ground of refusing to give evidence was not required to be reasoned as the applicant suggested, domestic law did provide for notification in writing of the detention order within twenty-four hours (Article 224 of the Code of Criminal Procedure – see paragraph 37 above). The Government do not deny that the applicant was only provided with a written copy of the order some three days later. The Court therefore finds that the procedure prescribed by law has not been followed. There has accordingly been a violation of Article 5 § 1 of the Convention.

III.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 OF THE CONVENTION

84.  The applicant raised under Article 6 of the Convention the same complaints as he had made under Article 5. Article 6, in relevant part, provides as follows:

“In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal...”

85.  The Government did not comment.

86.  The Court observes that the duty to give evidence in criminal proceedings is ordinarily a normal civic duty in a democratic society governed by the rule of law. An order to give evidence does not involve the determination of the witness's “civil rights and obligations” (see British Broadcasting Corporation v. the United Kingdom, no. 25798/94, Commission decision of 18 January 1996); nor does it involve the determination of a “criminal charge” against the witness. This complaint is therefore incompatible ratione materiae with Article 6 of the Convention within the meaning of Article 35 § 3 and must be declared inadmissible in accordance with Article 35 § 4.

IV.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

87.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

88.  The applicant submitted no claim for damages.

89.  He claimed EUR 23,104.77 including value-added tax for the costs and expenses incurred before the Court.

90.  The Government considered these claims excessive.

91.  According to the Court's case-law, costs and expenses are recoverable under Article 41 provided that they were incurred by the injured party in order to seek, through the domestic legal order, prevention or rectification of a violation, to have the same established by the Court or to obtain redress therefor. Furthermore, it has to be established that the costs and expenses were actually incurred, were necessarily incurred and were also reasonable as to quantum (see, among many other authorities, Dudgeon v. the United Kingdom (former Article 50), judgment of 24 February 1983, Series A no. 59, p. 9, § 20).

92.  The invoices for the applicant's representation have been made out to Telegraaf Media Groep N.V., the proprietor of the newspaper Sp!ts. It has not been shown that the applicant is himself liable for any costs. That being so the Court rejects his claims (see Dudgeon (former Article 50), cited above, p. 10, § 22).

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1.  Declares admissible the applicant's complaints under Articles 10 and 5 § 1 of the Convention;

2.  Declares the remainder of the application inadmissible;

3.  Holds that there has been a violation of Article 10 of the Convention;

4.  Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention;

5.  Dismisses the applicant's claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 22 November 2007, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Santiago Quesada                        Boštjan M. Zupančič
Registrar                                      President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the following concurring opinion of Mrs Thomassen is annexed to this judgment.

B.M.Z.
S.Q

CONCURRING OPINION OF JUDGE WILHELMINA THOMASSEN

I fully agree with the judgment in this case. However, I find it appropriate to make some additional observations with regard to the lack of domestic remedies against the detention order which was imposed on the applicant.

Article 294 § 3 of the Code of Criminal Procedure provided that no remedy lay against the detention order which had been imposed on the applicant. Article 223 § 3 however provided the applicant with an appeal against the refusal to release him and with an appeal on points of law to the Supreme Court (Hoge Raad) against any such refusal given on appeal. The applicant in fact made use of his right to appeal against the refusal to release him. This appeal was rejected by the very judges of the Court of Appeal who had given the detention order. Subsequently the applicant lodged an appeal on points of law with the Supreme Court, but withdrew it after he was released and before the Supreme Court could give its judgment.

Initially the Government argued that the applicant, having withdrawn his appeal to the Supreme Court, had failed to exhaust domestic remedies. They later withdrew this preliminary objection, having come round to thinking that the Supreme Court would have declared the appeal on points of law inadmissible because the applicant would no longer have been in detention by the time it could have considered his case (Government's letter to the Court of 2 March 2006).

Apparently the Government took the view that it was beyond any doubt that the Supreme Court would have dismissed the appeal on points of law on the ground of being devoid of interest because of the applicants' release[1].

If this presumption is correct, then the protection at the domestic level has been deficient. It would mean that the lawfulness of the applicants' detention could not be challenged before any other court than the Court of Appeal which itself had imposed the detention order (if at all). It would mean that the Supreme Court would not have been in a position to rule on points of law either as to the lawfulness of the detention or as to its compatibility with Article 10, for the sole reason that the applicant had been released in the meantime.

Since fundamental rights require effective protection at the domestic level more than at any other, this case raises the question what possible solutions for the future can be found there. The European Court of Human Rights should only intervene in the national system as a subsidiary means of protection. Moreover, an effective protection at the domestic level is necessary in view of the Court's ever-increasing workload (see also Resolution Res(2004)3 on judgments revealing an underlying systemic problem, adopted by the Committee of Ministers of the Council of Europe on 12 May 2004).

In my view one such possible solution could be to allow an appeal on points of law against a detention order and have the Supreme Court examine complaints regarding the lawfulness of someone's detention even after his or her release, either by way of a further review by the Supreme Court of its tasks with regard to the Convention or perhaps by the introduction of a statutory provision which explicitly sets out the Supreme Court's tasks in this respect.

In this context it should be noted that the applicants' detention dates from 22 September 2000, which is more than seven years before the Court decided on the well-foundedness of his complaints. Had the Supreme Court examined the arguable claims under Articles 5 and 10 of the Convention, the applicant could have had a judgment on points of law most probably in 2000 or at any rate no later than 2001. Moreover, such a judgment could have made a contribution to an informed national debate at a time when this issue was a live topic.

If a national court had been able to conclude that the applicant's detention had violated both Article 5 and Article 10 of the Convention, the applicant would have had a remedy within a reasonable time and any application to the Court could have been declared inadmissible for non-exhaustion of domestic remedies.


[1] In this respect the Supreme Court’s judgment of 31 May 2005, LJN AS 2748, Nederlandse Jurisprudentie 2005, 531, is interesting. The appeal on points of law in that case, lodged by a woman who had been detained because she had not wanted to give evidence against her partner, was declared inadmissible because she had been released by the time the Supreme Court got round to deciding her appeal. However, at the same time and in an obiter dictum the Supreme Court gave its opinion on the compatibility of the applicants’ detention with Article 8 in conjunction with Article 14 of the Convention.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 10 | DIC | Medžlis Islamske Zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine
Predmet prosledjen Velikom veću. Odluka doneta 2017. godine
Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Gž 5984/2017 od 15. 05. 2018. Apelacionog suda u Nišu, kojom se odbija žalba tužioca V.A. iz N., i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Nišu 29P 325/15 od 24.08.2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu nematerijalne štete za pretrplјeni strah, pretrplјeni duševni bol zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime pretrplјenog stresa zbog okolnosti da je protiv njega podneta krivična prijava zbog zbog krivičnog dela primanja mita i krivičnog dela trgovine uticajem, pa je istom pokrenut krivični postupak i rešenjem istražnog sudije tužiocu je određen pritvor. Tužilac je u pritvoru proveo 75 dana, nakon čega je protiv njega podignuta optužnica zbog krivičnog dela primanja mita. Nakon ovoga, Sektor unutrašnje kontrole policije-Uprave za poslove unutrašnje kontrole policije, podneo je protiv tužioca još jednu krivičnu prijavu, a sada zbog krivičnog dela zloupotreba službenog položaja iz čl.359 st.1 KZ u saizvršilaštvu u vezi čl.33 KZ. Obaveštenjem OJT Niš 16Kt 4650/13 od 09.07.2014. godine tužilac je pismeno obavešten da je navedena krivična prijava odbačena jer prijavlјeno delo nije krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti. Tužilac je u tužbi i tokom postupka naveo je usled navedene krivične prijave od 03.12.2013. godine trpeo strah, stres i duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 10-2 | DIC | Delfi AS protiv Estonije
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1174/2018 od 25.10.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog AA, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine i Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, okrivlјeni AA, oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela oštećenje tuđih prava iz člana 220. stav 2. KZ, za koje mu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca sa rokom provere od 1 godine od dana pravnosnažnosti presude, i da treba da isplati u roku od 30 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude privatnom tužiocu-oštećenom BB, određeni iznos sa pripadajućom kamatom, kao i troškove parničnog postupka shodno presudi Osnovnog suda u Nišu 33P 8299/10 od 30.05.2012. godine i rešenju o izvršenju 6I 3260/13 od 15.04.2013. godine. Istom presudom, okrivlјeni je obavezan da između ostalog isplati privatnom tužiocu BB, na ime nužnih troškova krivičnog postupka, presudom navedeni iznos od 263.250,00 dinara, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti navedene presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Višeg suda u Nišu Kž1 139/18 od 24.04.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog AA, a presuda Osnovnog suda u Nišu 1K 933/17 od 15.11.2017. godine, je potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Filipović protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Koprivica protiv Crne Gore
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 10-2 | DIC | Miljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 466/2017 od 21.09.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kpjom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine.

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu BB na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti isplati iznos od 50.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca AA preko dosuđenog iznosa od 100.000,00 dinara do traženog iznosa od 400.000,00 dinara na ime naknade nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti i deo tužbenog zahteva tužioca BB preko dosuđenog iznosa od 50.000,00 dinara do traženog iznosa od 200.000,00 dinara na ime pretrplјene nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da solidarno tužiocima naknadi troškove postupka u iznosu od 156.850,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 88/16 od 24.08.2016. godine, žalba tužene je usvojena, a žalba tužilaca odbijena, pa je presuda Višeg suda u Novom Sadu P 221/2012 od 23.10.2015. godine u pobijanom usvajajućem delu odluke o tužbenim zahtevima (st. 1. i 2. izreke) i delu odluke o troškovima postupka (stav 4. izreke) preinačena, tako što su odbijeni tužbeni zahtevi da se obaveže tužena da isplati naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda i časti tužiocu AA u iznosu od 100.000,00 dinara i tužiocu BB u iznosu od 50.000,00 dinara, sve to sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, kao i zahtev tužilaca da im tužena solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznos od 156.850,00 dinara, a tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove prvostepenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 98.933,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 49.467,00 dinara. Prvostepena presuda je potvrđena u preostalom pobijanom odbijajućem delu odluke o tužbenim zahtevima tužilaca (stav 3. izreke). Stavom drugim izreke drugostepene presude, tužioci su obavezani da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka, i to tužilac AA u iznosu od 12.000,00 dinara, a tužilac BB u iznosu od 6.000,00 dinara

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 10-2 | DIC | Tešić protiv Srbije
Presuda je navedena u rešenju Gž 1786/2018 od 28.05.2018. godine Apelacionog suda u Krgujevcu, kojim se ukida presuda Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom i četvrtom izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Višeg suda u Kruševcu P.br.8/13 od 22.1.2014. godine u stavu prvom izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, pa je obavezan tuženi „BB“ iz …, da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, plati iznos od 150.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 22.01.2014. godine. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca „AA“ iz …, u delu u kome je tražio da se tuženi „BB“ iz …, obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda plati iznos od još 350.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužba tužioca „AA“ iz …, podneta sudu 18.05.2012. godine, protiv „VV“ iz …, povučena. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi „BB“ iz … da tužiocu „AA“ iz …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 90.100,00 dinara.

Tužilac „AA“ je po zanimanju diplomirani sociolog, i u toku 2006. godine i u vreme kada je realizovana adaptacija …., a i sada obavlјa poslove sekretara Crvenog krsta opštine …. Tuženi „BB“ je novinar i glavni i odgovorni urednik mesečnog lista … i dopisnik dnevnog lista ….

U mesečnom listu …, broj 34 iz novembra 2011. godine, objavlјen je članak pod naslovom: “MUP da ispita adaptaciju … u …, u kome je navedeno: da je za adaptaciju … u … potrošeno preko 80.000 evra; da je adaptacija … išla preko Crvenog krsta u …; da je opština … za rekonstrukciju odvojila 4,6 miliona dinara, a da je rekonstrukciju pomogla i američka nevladina organizacija … sa više od 60.000 dolara, te se navodi i procena vrednosti radova koja je znatno niža. U istom listu …, broj 35, decembar/januar 2011/2012 godine, objavlјen je članak u kome je navedeno: da se iz dokumentacije o izgradnji … koja je dospela u posed redakcije … jasno vidi da je na pomolu još jedna župska afera, koju su godinama brižlјivo skrivali čelnici opštine …; da je u tekstu dalјe naznačeno da je „AA“, sekretar organizacije Crvenog krsta tvrdio da je adaptacija … koštala oko 14.000 evra i da opština … za taj posao nije izdvojila ni dinar… Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaklјučio da je tužilac zbog objavlјivanja navedenih članaka trpeo duševne bolove zbog povrede časti i ugleda i da je za tu štetu odgovoran tuženi.

Sloboda izražavanja zagarantovana je i članom 10 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu lјidskih prava i osnovnih sloboda, a Evropski sud za lјudska prava kroz svoje odluke utvrdio je opšta načela koja se primenjuju da bi se ocenilo da li je mešanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja „neophodno u demokratskom društvu“ u smislu člana 10 stav 2 Konvencije.

Svaka informacija koja je objavlјena smatra se da je pripremlјena s dužnom pažnjom kada je novinar u dobroj veri, uložio napore da proveri elemente svoje priče, čije je objavlјivanje u javnom interesu (Koprivica protiv Crne Gore, br. 41158/09). Potrebno je napraviti pažlјivu razliku između činjenica i vrednosnih sudova. Postojanje činjenica se može dokazati, dok istinitost vrednosnih sudova nije dokaziva ( Lingens protiv Austrije,1986,tačka 46). Čak i kada neka izjava predstavlјa vrednosni sud, srazmernost mešanja može zavisiti od toga da li postoji dovolјna činjenična osnova za spornu izjavu, budući da vrednosni sud bez činjenične osnove koja bi ga potkrepila može biti preteran. Imajući u vidu da mediji igraju naročito važnu ulogu u društvu kao „čuvari javnog interesa“, iako mediji prekorače određene granice, posebno u vezi sa ugledom i pravima drugih, njihova je dužnost da saopštavaju „ na način dosledan njihovim obavezama i odgovornostima“, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Prema stavovima Evropskog suda za lјudska prava, redovni sudovi ne treba previše strogo da ocenjuju profesionalno ponašanje novinara, jer to kasnije može dovesti do odvraćanja od funkcije informisanja javnosti, budući da jedna sudska odluka može imati uticaj ne samo na pojedinačan slučaj, već na medije u celini (Tolstoy Mloslavski protiv Velike Britanije, br.18139/91; Tešić protiv Srbije, br.4678/07 i 50591/12; Filipović protiv Srbije, br.27935/05)).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde i ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde