Buloa protiv Luksemburga

Država na koju se presuda odnosi
Luksemburg
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
37575/04
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
03.04.2012
Članovi
6
6-1
Kršenje
nije relevantno
Nekršenje
6
6-1
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 6) Pravo na pravično suđenje
(Čl. 6) Građanski postupak
(Čl. 6-1) Građanska prava i obaveze
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veliko veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom protiv vojvodstva Luksemburg, koju je Sudu podneo francuski državljanin Tomas Buloa (podnosilac predstavke), sredinom oktobra 2004.g.

Podnosilac je tvrdio da je lišen prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu, a u vezi sa odlukama kojima su odbijeni njegovi zahtevi za odsustvo iz zatvora. Vlada Francuske je obavestila Sud da ne namerava da iskoristi svoje pravo na mešanje.

Podnosilac predstavke je rođen 1972.g. i na dan podnošenja predstavke se nalazio u zatvoru. Trenutno se nalazi na slobodi. On je 2001.g. osuđen na kaznu zatvora od petnaest godina, zbog napada tokom kojeg je naneo telesne povrede i izvršio silovanje i nezakonito zatvaranje praćeno mučenjem. Tokom boravka u zatvoru, zatražio je usloni otpust i premeštaj u zatvor poluotvorenog tipa.
Prvom prilikom kada je tražio odsustvo iz zatvora, kao razlog je naveo obavljanje određenih administrativnih formalnosti. Drugom prilikom je naveo iste razloge za jednodnevno odsustvo iz zatvora. Ti njegovi zahtevi su odbijeni. Podnosilac je Upravnom sudu podneo zahtev za sudsku reviziju odluka zatvorskog odbora iz 2003. i 2004.g. Ovaj sud se oglasio nenadležnim. Viši Upravni sud je potvrdio ovo rešenje. Naknadni zahtevi podnosioca za odustvo iz zatvora su takođe bili odbijeni. Našao je devojku i, uz ispunjavanje određenih uslova, nekoliko puta mu je dozvoljeno odsustvo iz zatvora.

NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
- Pravo na raspravu pred sudom, pravo na pravično suđenje
Kao i Veće, Veliko veće smatra da krivični aspekt člana 6 nije primenljiv na ovaj predmet, jer se postupci vezani za zatvorski sistem u načelu ne odnose na utvrđivanje „krivične optužbe“. Sud zato mora da utvrdi da li je podnosilac imao „građansko pravo“. Odredbe relevantnog domaćeg zakonodavstva i njihovo tumačenje od strane domaćih sudova moraju predstavljati polaznu tačku. U ovom predmetu je postojao „spor“ u vezi sa stvarnim postojanjem prava na odsustvo iz zatvora, na koje se podnosilac predstavke poziva. Obe stranke priznaju da Zatvorski odbor uživa određeni stepen diskrecije pri odlučivanju o tome da li zatvorenik o kome je reč zaslužuje određenu povlasticu, kao što je odsustvo iz zatvora. Sud ne može da smatra da se navodi podnosioca predstavke odnose na „pravo“ priznato luksemburškim zakonom ili Konvencijom. Dakle, član 6 Konvencije nije primenjiv u ovom predmetu i nije bilo povrede ovog člana (15:2).

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

VELIKO VEĆE

PREDMET BULOA PROTIV LUKSEMBURGA (CASE OF BOULOIS v. LUXEMBOURG)

(Predstavka br. 37575/04)

PRESUDA

STRAZBUR 

3. april 2012. godine

Ova presuda je pravosnažna ali može biti predmet redakcijskih izmena.

U predmetu Buloa protiv Luksemburga, Evropski sud za ljudska prava, zasedajući u Velikom veću u sastavu: 

Nikolas Braca (Nicolas Bratza), predsednik,
Žan-Pol Kosta (Jean-Paul Costa),
Fransoaz Tulken (Françoise Tulkens),
Jozep Kasadeval (Josep Casadevall),
Nina Vajić,
Boštjan M. Zupančič,
Elisabet Fura,
Egmert Mujer (Egbert Myjer),
Jan Šikuta (Ján Šikuta),
Ineta Ziemele,
Mark Viliger (Mark Villiger),
Izabel Bero-Lefevr (Isabelle Berro-Lefèvre),
Paivi Hirvela (Päivi Hirvelä),
Džordž Nikolau (George Nicolaou),
Ledi Bianku,
Gana Judkivska (Ganna Yudkivska),
Vinsent A. De Gaetano (Vincent A. de Gaetano), sudije,
i Vensan Berže (Vincent Berger), pravnik,

Nakon većanja zatvorenog za javnost 31. avgusta 2011. i 22. februara 2012, Izriče sledeću presudu, usvojenu 22. februara 2012. godine:

POSTUPAK

  1. Ovaj predmet je formiran na osnovu predstavke (br. 37575/04) koju je 16.oktobra 2004. shodno članu 34 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) protiv Velikog vojvodstva Luksemburga Evropskom sudu za ljudska prava (u daljem tekstu: Sud) podneo francuski državljanin Tomas Buloa (Thomas Buloa, u daljem tekstu: podnosilac predstavke).

  2. Podnosioca predstavke je zastupao O. Lang, advokat iz Luksemburga. Državu Luksemburg (u daljem tekstu: Državu) je predstavljao njen pravni zastupnik N. Deker (Decker), advokat iz Luksemburga.

  3. Podnosilac predstavke je, konkretno, tvrdio da je lišen prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu u vezi sa odlukama kojima su odbijeni njegovi zahtevi za odsustvo iz zatvora.

  4. Predstavka je dodeljena Prvom odeljenju Suda (u skladu sa pravilom 52, stav 1 Poslovnika Suda). Sudija izabran sa spiska kandidata Luksemburga Din Špilman (Dean Spielmann), povukao se iz razmatranja ovog predmeta (u skladu sa pravilom 28), a tužena Država se odrekla prava da imenuje njegovog zamenika. Veće ovog odeljenja je, shodno tome, imenovalo Fransoaz Tulken, sudiju izabranu sa spiska kandidata Belgije, da umesto njega razmatra ovaj predmet (u skladu sa članom 26, stav 4 Konvencije i pravilom 29, st. 1 i 2 Poslovnika Suda). Veće ovog odeljenja,  u kome su bile sudije Hristos Rozakis (Christos Rozakis), kao predsednik, Lukis Lukaides (Loukis Loucaides), Fransoaz Tulken, Nina Vajić, Elizabet Štajner (Elisabeth Steiner), Hanlar Hadžijev (Khanlar Hajiyev) i Sver Erik Jebens (Sverre Erik Jebens) i sekretar odeljenja Soren Nilsen (Søren Nielsen), 7. decembra 2006. odlučilo je da predstavku dostavi Državi.

  5. Nakon što je 12. decembra 2006. obaveštena da može podneti pisane napomene u skladu sa članom 36, stav 1 Konvencije i pravilom 44, Vlada Francuske je 27. marta 2007. obavestila Sud da ne namerava da koristi to pravo.

  6. Sud je 2. septembra 2008. odlučio da prekine postupak do donošenja presude u predmetu Enea protiv Italije (Enea v. Italy, predstavka br. 74012/01) koji se tada nalazio pred Velikim većem.

  7. Na dan 14. decembra 2010, nakon promene sastava odeljenja, Veće Drugog odeljenja, u kome su bile sudije Ireneu Kabral Bareto (Ireneu Cabral Barreto), kao predsednica, i Fransoaz Tulken, Danuta Jočiena (Danutė Jočienė), Dragoljub Popović, Andraš Šajo (András Sajó), Išil Karakaš (Işıl Karakaş) i Gvido Rajmondi (Guido Raimondi), i sekretar odeljenja Stenli Najsmit (Stanley Naismith), većinom glasova proglasilo je predstavku prihvatljivom. Sa četiri glasa za i tri glasa protiv je zaključilo da je došlo do povrede člana 6 Konvencije.

  8. Država je 4. marta 2011. podnela zahtev za iznošenje predmeta pred Veliko veće, u skladu sa članom 43 Konvencije i pravilom 73. Kolegijum sudija Velikog veća je njen zahtev odobrio 11. aprila 2011.

  9. Sastav Velikog veća je utvrđen u skladu sa odredbama člana 26, st. 4 i 5 Konvencije i pravilom 24. Sudija Žan-Pol Kosta je nakon isteka mandata ostao član veća tokom zaključnog razmatranja, u skladu sa članom 23, stav 3 Konvencije i pravilom 24, stav 4.

  10. I podnosilac predstavke i Država su priložili prikaze činjeničnog stanja.

  11. Na dan 31. avgusta održana je javna rasprava u zgradi Suda u Strazburu (u skladu sa pravilom 59, stav 3).

Sledeća lica su se pojavila pred Sudom:

(a) u ime Države
N. DEKER (DECKER), advokat, pravni zastupnik,
A. FEREIRA DA SILVA (FERREIRA DA SILVA), advokat,
J. VALENDORF (J. WALLENDORF), sudija Apelacionog suda, savetnici;

(b) u ime podnosioca predstavke
O. LANG, advokat, pravni zastupnik,
R. ŠON (R. SCHONS), advokat, savetnik,
T. Buloa (T. BOULOIS), podnosilac predstavke.

Sudu su se obratili O. Lang i N. Deker.

ČINJENICE

 I. OKOLNOSTI SLUČAJA

  1. Podnosilac predstavke, rođen 1972. godine, se na dan podnošenja predstavke nalazio u zatvoru Šrasigu (Schrassig, koji je poznat i kao Luksemburški zatvor). Trenutno živi u Pepanžu (Peppange, u Luksemburgu).

  2. On je zadržan u pritvoru 15. decembra 1998.

  3. Krivično odeljenje Apelacionog suda ga je 22. oktobra 2001. osudilo na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, od čega je tri godine već bio odslužio, zbog napada od 10. decembra 1998, tokom kojeg je naneo telesne povrede i izvršio silovanje i nezakonito zatvaranje praćeno mučenjem.

  4. Podnosilac predstavke je Sudu podneo primerke nekoliko sudskih odluka donetih između 14. juna 2001. i 13. aprila 2005. u vezi s njegovim pravom da posećuje svoje troje maloletne dece nakon razvoda braka zaključenog 19. oktobra 2000.

  5. Podnosilac predstavke je tokom boravka u zatvoru podnosio zahteve za uslovni otpust, premeštaj u zatvor poluotvorenog tipa Giveniš (Givenich) i privremeno odsustvo (u daljem tekstu: odsustvo iz zatvora). Ovaj predmet se odnosi na njegove zahteve za odsustvo iz zatvora.

A.     Prvi zahtev za odsustvo iz zatvora

  1. Podnosilac predstavke je izjavio da je u oktobru 2003. državnom tužiocu podneo zahtev za odsustvo iz zatvora.

  2. Na zahtev psihologa savetodavne službe, podnosilac predstavke je 16. oktobra 2003. objasnio da je podneo zahtev za jednodnevno odsustvo iz zatvora i da nema ništa protiv toga da se nalazi pod pratnjom tokom odsustva. Izjavio je da podnosi zahtev kako bi obavio određene administrativne formalnosti, konkretno:

„(i) da odem do fotografa ili fotografske kabine kako bi se fotografisao za pasoš;

(ii) da odem do Ministarstva za saobraćaj i produžim vozačku dozvolu (lekarsku potvrdu sam već pribavio);

(iii) da odem u Ambasadu i produžim svoju konzularnu registracionu kartu;

(iv) da odem do g. [B.] u luksemburškoj policijskoj stanici, odeljenje za istrage, i uzmem koverat sa dokumentima potrebnim jednom bivšem klijentu;

(v)  da se vidim sa menadžerom banke [B.] u Ešu na Alzeti (Esch/Alzette)

(vi)  da odem do poreske uprave u Ešu na Alzeti;

(vii)  da se nađem sa grupom prijatelja u restoranu blizu Eša na Alzeti;

(viii)  da odem do svog stana u Diferdanžu (Differdange) kako bih pokupio ostale dokumente za istog klijenta;

(ix)  da uzmem mere za predmete koje ću možda praviti u [zatvorskoj] radionici;

(x) da odem do skupštine Diferdanža i razgovaram lično sa gradonačelnikom;

(xi)  da odem do kuće gospođe [S.] u Luksemburgu i sastanem se sa njenim mužem;

(xii)   da odem do kancelarije svog advokata da mu predam dokumente potrebne mom bivšem klijentu;

(xiii)  ako je moguće, da odem do knjižare blizu kuće [S.].“

Podnosilac predstavke je, pored toga, u svom odgovoru naveo i sledeće:

„... nažalost, daleko od toga da sam isplatio iznos naknade štete, pošto nemam dovoljno sredstava ni da uplatim avans. Trenutno i dalje otplaćujem kredite i ostale dugove raznim vlastima u skladu sa sporazumima koje sam zaključio sa pravnim službama kako bih izbegao beskrajni niz plenidbi svoje imovine...

  1. Jedan psiholog je 29. oktobra 2003. izdao potvrdu da je podnosilac predstavke 19. maja 1999. krenuo na psihoterapiju, ali da je ona obustavljena 30. septembra 2002. iz razloga na koje on ne može da utiče. Ona je naglasila da je podnosilac predstavke veoma zainteresovan da shvati šta ga je navelo da učini krivična dela i da uradi sve u svojoj moći da ih više ne čini. Drugi psiholog, koji je potvrdio da se redovno sastajao sa podnosiocem predstavke od početka 2003, saglasio se 25. novembra 2003. sa komentarima iz potvrde izdate 29. oktobra 2003.
  2. Predstavnica državnog tužioca je 5. novembra 2003. poslala dopis upravniku zatvora u kojem je, konkretno, izjavila sledeće:

„...molim Vas da obavestite zatvorenika Tomasa Buloa da je Zatvorski odbor doneo odluku kojom odbija zahtev za odsustvo iz zatvora zbog opasnosti od deportacije (zahtev je podnet Ministarstvu pravde 25. juna 2003. ali o njemu još nije doneta odluka). Takođe, postoji opasnost da će zatvorenik pobeći, s obzirom na to da se nije pokajao zbog svog zločina. Pre nego što mu budu odobrene bilo kakve povlastice, on mora da počne da isplaćuje iznos naknade štete dosuđen oštećenoj strani u građanskom postupku.

B.     Drugi zahtev za odsustvo iz zatvora

  1. Podnosilac predstavke je 17. januara 2004. ponovo podneo zahtev u kojem je naveo iste razloge i isti program jednodnevnog odsustva iz zatvora. Njegov advokat je 27. januara 2004. potvrdio taj zahtev i, između ostalog, dodao:

„... odobravanje jednodnevnog odsustva iz zatvora tokom kojeg bi (podnosilac predstavke) mogao da počne da sređuje svoje poslove kako bi mogao da vodi nezavisan život nakon izlaska iz zatvora ne samo da bi doprinelo njegovoj rehabilitaciji i reintegraciji u društvo već bi mu omogućilo i da počne da što pre otplaćuje odštetu dosuđenu oštećenoj stranci u građanskom postupku “

  1. Predstavnica državnog tužioca je 17. marta 2004. poslala dopis upravniku zatvora koji je sadržao sledeći pasus:

„ molim Vas da obavestite zatvorenika Tomasa Buloa da je Zatvorski odbor doneo odluku kojom potvrđuje da je odluka od 5. novembra 2003. kojom je odbijen njegov zahtev za odsustvo iz zatvora i dalje na snazi.“

C.     Obraćanje upravnim sudovima nakon odbijanja dva zahteva za odsustvo iz zatvora

  1. Podnosilac predstavke je 25. maja 2004. Upravnom sudu (tribunal administratif) podneo zahtev za sudsku reviziju odluka Zatvorskog odbora od 5. novembra 2003. i 17. marta 2004.

  2. Upravni sud je na raspravi održanoj 6. decembra 2004. na sopstvenu inicijativu pokrenuo pitanje svoje nadležnosti da razmatra zahtev za sudsku reviziju. Država, koja nije podnela prigovor o nenadležnosti suda, ovo pitanje je prepustila diskreciji suda. Podnosilac predstavke je tvrdio da sud ima nadležnost.

  3. Upravni sud se 23. decembra 2004. oglasio nenadležnim za razmatranje zahteva za sudsku reviziju, iz sledećih razloga:

„ Mora se napraviti razlika između upravnih mera vezanih za postupanje prema zatvorenicima u zatvoru (kao što je odluka o njihovom upućivanju u zatvorsko odeljenje pod strožim nadzorom, a naročito odluka o uvođenju strogog zatvorskog režima – vidi rešenje Upravnog suda br. 14568 od 10. jula 2002), koje predstavljaju odluke uprave donete u kontekstu upravljanja zatvorskom službom, i odluka kojima može da se izmeni priroda ili obim kazne koju su izrekli redovni sudovi, a koje treba smatrati sudskim, a ne upravnim odlukama

U ovom predmetu treba primetiti da odobravanje ili odbijanje povlastice odsustva iz zatvora predstavlja meru kojom se menja „obim“ kazne koju je podnosiocu zahteva izrekao redovni sud.

Stoga su dve odluke o kojima je reč po svojoj prirodi sudske.

Shodno tome, imajući u vidu njihovu gore navedenu prirodu, sporne odluke se ne mogu osporavati pred upravnim sudovima “

  1. Viši upravni sud (cour administrative) je 14. aprila 2005. potvrdio to rešenje sledećim rečima:

„[Podnosilac zahteva] je tvrdio da je sud pogrešio kad se oglasio nenadležnim da razmatra njegov zahtev za sudsku reviziju, pri čemu je tvrdio: da ne postoji nijedan drugi pravni lek u pogledu tog odbijanja, usled čega je trebalo primeniti član 2, stav 1 Zakona od 7. novembra 1996. o uređenju upravnih sudova; da sporne odluke ne menjaju obim kazne; da mu je sud uskratio pravdu suprotno članu [6 stav 1 Konvencije] jer ga je lišio pravičnog suđenja.

... Predmet [podnosioca zahteva] se odnosi na zahtev za odsustvo iz zatvora, drugim rečima, na odluku kojom se menjaju uslovi izvršenja kazne koju su izrekli redovni sudovi, te stoga treba da bude kategorisana kao sudska a ne upravna odluka.

Izraz „obim izrečene kazne“ koji sud koristi u ovom predmetu ne treba shvatati kao dužinu kazne, već kao način njenog izvršenja u širem smislu.

Upravni sud se stoga s pravom oglasio nenadležnim za razmatranje zahteva.

Odluke upravnih sudova prema kojim oni nemaju nadležnost ne mogu se tumačiti kao njihov nedostatak volje da odlučuju o ovom pitanju: stoga navod o uskraćivanju pravde treba odbiti kao neosnovan.

Član [6 stav 1 Konvencije] nije primenjiv u odnosu na telo koje nije ovlašćeno da odlučuje o meritumu “

D.     Naknadni zahtevi za odsustvo iz zatvora koje je podnosilac predstavke podneo a Zatvorski odbor odbio

  1. Podnosilac predstavke je 11. avgusta 2004. podneo treći zahtev za odsustvo iz zatvora u kojem je, između ostalog, naveo sledeće:

„... Uspešno sam pohađao nekoliko časova koje organizuje CEP-L [Komora zaposlenih u privatnom sektoru] i voleo bih da nastavim kako bih dobio odgovarajuće diplome.

U pitanju su diplome iz knjigovodstva i upotrebe računara (personalnih računara). Prethodne kurseve sam uspešno završio, ali sada moram biti u mogućnosti da pohađam časove tokom jesenjeg semestra u samoj CEP-L, kako bih ostvario svoj cilj.

...“

  1. Odlukom od 21. septembra 2004. ovaj zahtev je odbijen jer je podnosilac predstavke mogao da pohađa kurseve u zatvoru i jer još uvek nije bio uložio značajan napor da žrtvi isplati odštetu. Takođe, odbor se u odluci pozvao na obrazloženje odluke od 5. novembra 2003.

  2. Podnosilac predstavke je 14. oktobra 2004. podneo četvrti zahtev za odsustvo iz zatvora – koji je u ovom postupku po prvi put izneo pred Velikim većem – u kojem je zahtevao dozvolu da tokom vikenda koji se poklapa sa danom sv. Nikole provede dan sa svojom decom.

  3. Odbor je odlukom od 14. decembra 2004. odbio njegov zahtev jer prava podnosioca predstavke na posete deci još nisu bila jasno utvrđena.

  4. U petom zahtevu, podnetom 24. februara 2005. godine, podnosilac predstavke je, između ostalog, naveo da mu, s obzirom na potrebu njegove reintegracije u društvo, nije jasno zašto mu nije data saglasnost da pohađa poslednje časove koji su mu potrebni da bi stekao diplome iz knjigovodstva i upotrebe računara. Dodao je da je zahtevao odsustvo iz zatvora kako bi produžio svoja lična dokumenta i vozačku dozvolu i pronašao rešenje za isplatu svojih dugova raznim institucijama i oštećenoj strani.

  5. Njegov zahtev je odbijen 23. marta 2005. jer ga nije obrazložio.

  6. Šesti zahtev za odsustvo iz zatvora je odbijen 12. jula 2005. zbog opasnosti da se podnosilac predstavke neće vratiti u zatvor.

  7. Sedmi zahtev za odsustvo iz zatvora je odbijen 4. maja 2006. jer podnosilac predstavke nije ulagao nikakve napore, naročito u pogledu isplate odštete dosuđene oštećenoj strani, i jer je odbijao da poštuje uslove koji su mu postavljeni.

E.     Događaji koji su usledili do puštanja podnosioca predstavke iz zatvora

  1. Podnosilac predstavke se pet puta obratio Državnom tužilaštvu u periodu od 10. maja do 29. oktobra 2006. nakon što je odbijen njegov zahtev od 4. maja 2006. Tražio je pomoć u sastavljanju plana otplate koji bi odgovarao okolnostima u kojima se nalazio i zahtevima oštećene strane, kao i objašnjenje u vezi s uslovima koji su mu postavljeni u pogledu njegove reintegracije u društvo, kako bi mogao da ih ispuni. Predstavnik državnog tužioca je podnosiocu predstavke 6. novembra 2006. poslao dopis u kojem ga je obavestio da, kako stvari stoje, on ne namerava da odgovara na razna pisma koja po njegovom mišljenju ne zavređuju nikakav komentar.

  2. Državni tužilac je 20. novembra 2006. potvrdio prijem zahteva podnosioca predstavke za razgovor i izjavio da će se sa njim sastati tokom jedne od narednih poseta zatvoru. Prema navodima podnosioca predstavke, do tog sastanka nikad nije došlo.

  3. Zatvorski odbor je podnosiocu predstavke 31. oktobra 2008. odobrio jednodnevno odsustvo iz zatvora, pod uslovom da ga njegova nova devojka, u čijoj je kući trebalo da provede dan, dočeka pred zatvorom i u njega ga vrati.

  4. Podnosiocu predstavke su u periodu od 12. decembra 2008. do 19. juna 2009. pet puta odobrena dvodnevna odsustva iz zatvora koje je trebalo da provede sa svojom devojkom.

  5. Podnosilac predstavke je 20. marta 2009. premešten u zatvor poluotvorenog tipa Giveniš. Istog dana mu je posebnom odlukom odobreno desetodnevno odsustvo iz zatvora kako bi potražio posao i obavio razne administrativne formalnosti; takođe je odlučeno da će prema njemu, kada pronađe posao, biti primenjen poluzatvorski režim.

  6. Podnosilac predstavke je 24. juna 2009. potpisao ugovor o stručnoj rehabilitaciji na radnom mestu kuvara.

  7. Njegov zahtev za uslovni otpust je odobren 25. septembra 2009.

  8. Zahtevi podnosioca predstavke za prekid izvršenja kazne, koju je trebalo da služi do 12. oktobra 2010, odbijeni su trima odlukama (od 25. septembra i 11. decembra 2009. i od 26. februara 2010).

  9. Podnosilac predstavke je 10. februara 2010. samostalno pokrenuo privatni posao.

  10. Izvršenje kazne podnosioca predstavke je prekinuto 15. jula 2010. Prema navodima iz njegovih podnesaka, on je tada definitivno napustio Zatvor Giveniš.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

A.     Zakonodavstvo u vezi s za izvršenjem kazne zatvora

  1. U članu 1 Zakona o načinu izvršenja kazne zatvora od 26. jula 1986 (u daljem tekstu: Zakon iz 1986. godine) su navedeni različiti programi postupanja koje može obuhvatati izvršenje kazne zatvora:

„Izvršenje kazne zatvora može obuhvatati: izdržavanje kazne u etapama, poluzatvorski režim, odsustvo iz zatvora, prekid izvršenja kazne, prevremeno otpuštanje.“

1.  Definicija odsustva iz zatvora

  1. Odsustvo iz zatvora je definisano na sledeći način u članu 6. Zakona iz 1986. godine:

„Odsustvo iz zatvora podrazumeva dozvolu napuštanja zatvora bilo na određeni deo dana ili na period od dvadeset i četiri sata. Vreme provedeno na odsustvu se uračunava u trajanje kazne.“

2. Pravo na odsustvo iz zatvora

  1. Ciljevi odsustva iz zatvora su propisani u članu 7 Zakona iz 1986. godine:

„Ova se povlastica može odobriti zatvorenicima koji imaju boravište ili prebivalište u zemlji, bilo iz porodičnih razloga ili radi pripreme za rehabilitaciju i reintegraciju u profesionalni život, probno i u cilju njihovog uslovnog otpusta.“

  1. Prema članu 8 Zakona iz 1986. godine, ova mera se može odobriti zatvorenicima osuđenim po prvi put i to nakon što odsluže jednu trećinu kazne.

  2. Shodno članu 13 Zakona iz 1986. godine:

„Prilikom primene programa predviđenih ovim Zakonom, uzima se u obzir ličnost zatvorenika, njegov napredak i opasnost da će učiniti novo krivično delo.“

Prema komentaru ove odredbe iz obrazloženja relevantnog predloga Zakona, odobravanje mera vezanih za način izvršenja kazne „nikada nije automatsko i u krajnjoj liniji je prepušteno diskreciji organa za izvršenje krivičnih sankcija, koji slobodno odlučuje na osnovu informacija koje je o zatvoreniku pribavio.“

  1. Prema uslovima navedenim u Propisu Velikog vojvode od 19. januara 1989, u kojem su, između ostalog, detaljno regulisani uslovi za odobrenje odsustva iz zatvora, takvo se odsustvo može odobriti na zahtev zatvorenika ili njegovog zastupnika (član 4); zahtev mora biti podnet pisanim putem, osim ako zatvorenik nije u stanju ili ne ume da piše. Između dva odsustva iz zatvora mora proći bar mesec dana, osim u izuzetnim okolnostima (član 5). U slučaju odbijanja zahteva za odsustvo iz zatvora, novi zahtev ne može biti podnet u naredna dva meseca, osim ako se pojave novi dokazi (član 6).

3. Postupak koji se primenjuje u odnosu na zahteve za odsustvo iz zatvora

  1. Prema članu 12 Zakona iz 1986. godine:

„U slučaju kazne zatvora duže od dve godine ... državni tužilac ili njegov predstavnik ... preduzima mere predviđene ovim Zakonom ... u skladu sa odlukom većine članova odbora u kojem su, pored državnog tužioca ili njegovog predstavnika, sudija i javni tužilac. ....

Sastanke odbora saziva državni tužilac ili njegov predstavnik i predsedava im sudija.

S izuzetkom državnog tužioca ili njegovog predstavnika, ministar rešenjem imenuje punopravne članove i njihove zamenike na period od tri godine, uz mogućnost reizbora.“

4. Preporuka ombudsmana Velikom vojvodstvu Luksemburgu br. 30 o izmenama u podeli ovlašćenja vezanih za izvršenje zatvorskih kazni i događaji koji su usledili

  1. Ombudsman je u svojoj Preporuci br. 30, izloženoj u njegovom Godišnjem izveštaju o radu za period od 1. oktobra 2007. do 30. septembra 2008. izrazio mišljenje da sistem izvršenja kazni u Luksemburgu mora da bude značajno promenjen i pozvao je na uvođenje funkcije sudije za izvršenje krivičnih sankcija. On bi u kontradiktornom postupku donosio odluke o zahtevima za odsustvo iz zatvora, na koje bi bilo moguće uložiti žalbu.

  2. Ombudsman je u svom Godišnjem izveštaju o radu za period od 1. oktobra 2009. do 30. septembra 2010. ukazao na činjenicu da je ministar pravde u jednom članku u jednim luksemburškim dnevnim novinama govorio u prilog prenosa nekih ovlašćenja koja trenutno vrši predstavnik državnog tužioca zadužen za izvršenje krivičnih sankcija ili Zatvorski odbor na neko sudsko telo. Ministar pravde je 22. decembra 2011. predstavio okvirni plan reforme zatvora, koji obuhvata predlog zakona koji je Vlada odobrila na sednici od 16. decembra 2011, a kojim se reformiše sistem kazni i, između ostalog, uvodi sud za izvršenje krivičnih sankcija. Taj Predlog zakona sada mora da prođe kroz različite faze zakonodavnog postupka.

B.     Praksa vezana za odsustvo iz zatvora: statistički podaci koje je podnela Država

  1. U Luksemburgu postoje dva zatvora, u kojima oko 700 zatvorenika služi svoje kazne. Većina zatvorenika je smeštena u Luksemburškom zatvoru, ustanovi zatvorenog tipa. Takođe, postoji zatvor poluotvorenog tipa (Zatvor Giveniš), u kojem su uglavnom smešteni zatvorenici koji su pri kraju odsluženja kazne zatvora ili su osuđeni na kraće kazne zatvora. Većina njih svaki dan izlazi iz zatvora da radi.

  2. Država je navela da je potrebno razlikovati zahteve za odsustvo iz zatvora koje podnose osuđenici u Luksemburškom zatvoru i one koje podnose zatvorenici u Zatvoru Giveniš.

1.    Zahtevi za odsustvo iz zatvora koje podnose zatvorenici iz Luksemburškog zatvora

  1. Godine 2009. je odobreno 146, a odbijeno 169 zahteva za odsustvo iz zatvora, dok je 2010. odobreno 114, a odbijeno 128 takvih zahteva.

  2. Država je napomenula da su brojni zahtevi za odsustvo iz zatvora osuđeni na neuspeh jer su podneti pre isteka zakonskog roka. Drugim rečima, njih podnose zatvorenici koji još nisu odslužili jednu trećinu kazne (u slučaju zatvorenika koji su prvi put osuđeni) ili polovinu kazne (u slučaju povratnika), ili su zahtevi podneti iako još nije proteklo dva meseca od prijema obaveštenja o odbijanju prethodnog zahteva.

2. Zahtevi za odsustvo iz zatvora koje su podneli zatvorenici koji služe kaznu u Zatvoru poluotovrenog tipa Givenišu

  1. Godine 2009. odobrena su 376 a odbijena 192 zahteva za odsustvo iz zatvora, dok su 2010. odobrena 409 a odbijen 191 takav zahtev.

I. RELEVANTNO MEĐUNARODNO PRAVO

A.     Preporuka br. R (82) 16 Komiteta ministara državama članicama o odsustvu iz zatvora (usvojena 24. septembra 1982)

  1. U Preporuci se, između ostalog, ukazuje na sledeće:

„Komitet ministara, u skladu s odredbama člana 15.b Statuta Saveta Evrope,

...

Smatrajući da odsustvo iz zatvora predstavlja jedan od načina koji olakšava društvenu reintegraciju zatvorenika;

Imajući u vidu iskustva u ovoj oblasti,

Preporučuje vladama država članica:

1. da odobravaju odsustva iz zatvora u najvećoj mogućoj meri, iz medicinskih, obrazovnih, profesionalnih, porodičnih i ostalih društvenih razloga;

2. da prilikom razmatranja zahteva za odsustvo iz zatvora uzimaju u obzir:

-   prirodu i ozbiljnost dela, dužinu izrečene kazne i vreme koje je proteklo od početka izdržavanja kazne,

-  ličnost i ponašanje zatvorenika i opasnost koju on može predstavljati po društvo,

-  porodičnu i društvenu situaciju zatvorenika, koja se može promeniti tokom njegovog boravka u zatvoru,

-  svrhu odsustva, kao i dužinu i uslove odsustva;

3. da odobravaju odsustva iz zatvora što je pre i što je češće moguće, imajući u vidu gore navedene faktore;

4. da odobravaju odsustva iz zatvora ne samo zatvorenicima u zatvorima otvorenog već i zatvorenog tipa, pod uslovom da to nije nespojivo sa javnom bezbednošću;

...

9. da u najvećoj mogućoj meri obaveštavaju zatvorenike o razlozima za odbijanje zahteva za odsustvo iz zatvora;

10. da obezbede mogućnost preispitivanja odluke o odbijanju zahteva; ...“

B.     Preporuka Rec (2003)23 Komiteta ministara državama članicama o izvršenju kazne doživotnog zatvora i drugih dugotrajnih kazni (usvojena 9. oktobra 2003)

  1. Relevantni delovi Preporuke glase:

„Komitet ministara, u skladu s odredbama člana 15.b Statuta Saveta Evrope, Imajući u vidu značaj načela sadržanih ... naročito [u]:

–   Preporuci br. R (82) 16 o odsustvu iz zatvora; ...

...

1. U ovoj Preporuci, zatvorenikom osuđenim na dugotrajnu kaznu zatvora smatra se zatvorenik koji služi jednu ili više kazni zatvora u ukupnom trajanju od pet ili više godina.

...

2. Ciljevi postupanja prema ... zatvorenicima osuđenim na dugotrajne kazne bi trebalo da obuhvataju:

...

–   proširenje i poboljšanje mogućnosti da se ovi zatvorenici uspešno resocijalizuju u društvo i nakon puštanja na slobodu vode život u skladu sa zakonom.

...

23 b. Potrebno je ulagati posebne napore u omogućavanje različitih oblika odsustva iz zatvora, ukoliko je potrebno pod pratnjom, uzimajući u obzir načela navedena u Preporuci br. R (82) 16 o odsustvu iz zatvora.

...“

C.     Preporuka br. Rec (2006)2 Komiteta ministara državama članicama o Evropskim zatvorskim pravilima (usvojena 11. januara 2006)

  1. U Preporuci je, između ostalog, navedeno:

„Komitet ministara, u skladu s odredbama člana 15.b Statuta Saveta Evrope,

...

Naglašavajući da prilikom izvršenja zatvorskih kazni i postupanja prema zatvorenicima moraju biti uzeti u obzir zahtevi bezbednosti, sigurnosti i discipline, kao i ... mogućnosti ... sprovođenja programa za zatvorenike koji služe njihovoj pripremi za reintegraciju u društvo;

...

Potvrđujući još jednom standarde sadržane u preporukama Komiteta ministara Saveta Evrope, ... a naročito... Preporuku Rec (2003)23 o izvršenju kazne doživotnog zatvora i drugih dugotrajnih kazni ;

...

 Nakon prijema zatvorenika, što je pre moguće, izradiće se izveštaji o njihovom ličnom stanju, predloženim planovima izdržavanja kazne za svakog pojedinačno i strategiji pripreme za njihovo otpuštanje.

 Osuđeni zatvorenici ohrabrivaće se da učestvuju u sastavljanju svojih pojedinačnih planova izdržavanja kazne.

Ovi planovi obuhvataju, u meri u kojoj je to izvodljivo ... pripremu za otpuštanje.

...

103.6 Postojaće sistem odsustva iz zatvora kao sastavni deo jedinstvenog režima za osuđene zatvorenike.

...

Zatvorenicima se blagovremeno, pre otpuštanja, obezbeđuje pomoć, kroz različite postupke i posebne programe koji im omogućavaju prelaz od života u zatvoru ka životu u zajednici u kojem će poštovati zakon.

Naročito se u slučaju zatvorenika koji izdržavaju dugotrajne kazne zatvora preduzimaju koraci kojima se obezbeđuje njihov postepen povratak u život u slobodnom društvu.

...

PRAVO

NAVODNA POVREDA ČLANA 6, STAV 1 KONVENCIJE

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da je bio lišen prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu u pogledu odbijanja njegovih zahteva za odsustvo iz zatvora. Tvrdio je da su mu povređena prava iz člana 6, stav 1 Konvencije, koja u relevantnom delu garantuje:

„Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na .... raspravu .... pred sudom.“

A.     Presuda Veća

  1. Veće je u svojoj presudi od 14. decembra 2010. utvrdilo da krivični aspekt člana 6 Konvencije nije primenjiv na ovaj predmet. Ono je, međutim, utvrdilo da je pritužba podnosioca predstavke saglasna ratione materiae sa odredbama Konvencije u meri u kojoj je povezana sa građanskim aspektom člana 6. Po Mišljenju Veća, podnosilac predstavke je imao razloga da tvrdi da kao zatvorenik ima pravo na odsustvo iz zatvora kada ispuni sve zahteve propisane zakonom. Veće je zatim primetilo da su ograničenja prava na postupak pred sudom, kojima je po tvrdnjama podnosioca predstavke on bio izložen u kontekstu zahteva za odsustvo iz zatvora, vezana za niz prava zatvorenika koja je Savet Evrope priznao posredstvom Evropskih zatvorskih pravila, a koje je Komitet ministara usvojio i razjasnio u tri Preporuke. Veće je stoga zaključilo da bi se moglo reći da postoji spor o „pravima“ u značenju člana 6, stav 1. U pogledu pitanja da li prava o kojima je reč predstavljaju „građanska“ prava, Veće je naglasilo da su postupci vezani za razne zahteve podnosioca predstavke za odsustvo iz zatvora otvarali pitanje njegovog nastojanja da reorganizuje svoj profesionalni i društveni život nakon puštanja iz zatvora. Po mišljenju Veća, zahtevi podnosioca predstavke za odsustvo iz zatvora bili su motivisani njegovom željom da pohađa časove kako bi stekao diplome iz knjigovodstva i upotrebe računara i obavio određene administrativne formalnosti u svojoj banci i raznim institucijama (uključujući produžavanje vozačke dozvole i konzularne registracione karte). Veće je smatralo da se ograničenje na koje se podnosilac predstavke žalio odnosilo ne samo na moguće materijalne posledice, već i na njegova lična prava, s obzirom na značaj njegovog nastojanja da se reintegriše u društvo. Ono je zauzelo stav da je društvena rehabilitacija podnosioca predstavke od ključnog značaja za zaštitu njegovog prava da vodi privatni život i razvija svoj društveni identitet. Stoga je zaključilo da su se postupci o kojima je reč odnosili na građansko pravo.

  2. Veće je utvrdilo da je prekršen član 6 Konvencije jer Zatvorski odbor nije predstavljao „sud“ u smislu člana 6, stav 1, i da je nepostojanje bilo kakve odluke o meritumu poništilo efekat razmatranja odluka Zatvorskog odbora od strane upravnih sudova.

B.    Podnesci stranaka

1.     Država

(a)    Primenjivost člana 6 Konvencije

  1. Država je tvrdila da član 6 Konvencije nije primenjiv na ovaj predmet.

  2. Pozvavši se na načela utvrđena praksom Suda u ovoj oblasti, tvrdila je da podnosilac predstavke nije imao „pravo“ u smislu člana 6, stav 1 Konvencije

  3. Država je tvrdila da je na osnovu formulacije iz nacionalnog zakonodavstva jasno da odobravanje odsustva iz zatvora predstavlja samo povlasticu na koju niko nema automatsko pravo.

  4. Apelacioni sud je u svojoj presudi od 9. februara 2000. posredno odlučio o prirodi odluka vezanih za odobravanje odsustva iz zatvora. Predmet o kojem se tada radilo odnosio se na pitanje odgovornosti Države za štetu koju zatvorenik načini tokom odsustva iz zatvora. Apelacioni sud je precizirao da je zakonodavac propisivanjem da zatvorenici mogu imati pravo na određene mere koje doprinose njihovom održavanju porodičnih odnosa i pripremi za reintegraciju u društvo doveo treća lica u posebnu opasnost, što je za Državu stvorilo obavezu da nadoknadi štetu.

  5. Pored toga, Zatvorski odbor ima potpunu diskreciju po ovom pitanju. Zakonodavac nije uveo apsolutnu obavezu odobravanja odsustva iz zatvora: čak i pod pretpostavkom da su ispunjeni razni kriterijumi propisani članom 7 Zakona iz 1986. godine, Zatvorski odbor je potpuno slobodan da oceni da li je lice o kom je reč zaslužilo ovu povlasticu. Država je na osnovu toga izvela zaključak da je Veće pogrešno utvrdilo da je podnosilac predstavke mogao da polaže pravo na odsustvo iz zatvora kad ispuni propisane kriterijume. Zauzela je stav da članovi Zatvorskog odbora, prema zakonu, čak i u takvim okolnostima imaju pravo da odbiju zahtev. Svaki se predmet razmatra imajući u vidu prirodu i okolnosti učinjenog dela i ličnost zatvorenika.

  6. Država je dodala da je Veće pogrešno zaključilo da podnosilac predstavke ima prava na osnovu Evropskih zatvorskih pravila koja je usvojio Komitet ministara. Relevantne Preporuke daju smernice državama članicama u cilju harmonizacije pravila na snazi i kao takve ne predstavljaju izvor domaćeg ili međunarodnog prava. One državama članicama ostavljaju široko polje slobodne procene u pogledu odobravanja odsustva iz zatvora i nemaju za cilj da kreiraju apsolutno i bezuslovno pravo na odsustvo iz zatvora svaki put kada ga neki zatvorenik zahteva. Prema mišljenju Države, premda države članice imaju obavezu da obezbede resocijalizaciju zatvorenika u svojim pravnim sistemima, na njima je da odrede način na koji će to ostvarivati.

  7. Država je zatim osporila tvrdnju da „pravo“ na koje se podnosilac predstavke pozvao predstavlja „građansko“ pravo u bilo kom smislu.

  8. Država je u svom podnesku potvrdila da je Veće s pravom odbacilo zahtev koji se zasnivao na porodičnim razlozima koje je podnosilac predstavke naveo, jer se njegovi zahtevi za odsustvo iz zatvora nisu zasnivali na želji da vidi svoju decu. Niti je podnosilac predstavke mogao da tvrdi da su odbijanjem njegovih zahteva za odsustvo iz zatvora osujećeni njegovi napori da se reintegriše kad izađe iz zatvora, jer sistem u Luksemburgu zatvorenicima pruža širok dijapazon mogućnosti u tom pogledu, uključujući psihološko savetovanje i obuku, koje je podnosilac predstavke bio u mogućnosti da koristi.

  9. Konačno, Država je tvrdila da se predmet Enea protiv Italije ( [Enea v. Italy [GC]], br. 74912/01, presuda Velikog veća od 17. septembra 2009) razlikuje od ovog predmeta, u kojem je podnosilac predstavke služio kaznu zatvora u skladu sa uobičajenim režimom i bio podvrgnut isključivo ograničenjima svojstvenim svakoj zatvorskoj kazni.

(b)   Meritum

  1. Po mišljenju Države, Zatvorski odbor je telo koje funkcioniše u skladu s zahtevima iz člana 6 stav 1 Konvencije, kako u pogledu nezavisnosti tako i u pogledu nepristranosti. Ni formiranje takvog tela ni činjenica da su se upravni sudovi oglasili nenadležnim da postupaju po zahtevu podnosioca predstavke nisu zadirali u samu suštinu bilo kojeg prava koje je možda imao. Zatvorski odbor donosi odluke o odbijanju ili odobravanju odsustva iz zatvora na osnovu objektivnih faktora i obrazlaže ih a zatvorenici mogu da podnose zahteve za odsustvo iz zatvora koliko god puta žele.

2.   Podnosilac predstavke

(a)    Primenjivost člana 6 Konvencije

  1. Podnosilac predstavke je tvrdio da je imao „pravo“ u smislu člana 6 Konvencije.

  2. Istakao je da se odsustvo iz zatvora ne odobrava automatski samo zato što su ispunjeni kriterijumi propisani članovima 7 i 8 Zakona iz 1986. godine, jer član 13 nalaže da takođe budu uzeti u obzir ličnost zatvorenika, njegov napredak i opasnost da će učiniti novo delo. S obzirom na to da je minimalni „kazneni“ period – drugim rečima, period tokom kojeg je podnosilac predstavke morao da bude u zatvoru bez prava na izlazak iz zatvora – istekao kad je odslužio trećinu svoje kazne (u skladu sa članom 8), on je od tog trenutka nadalje mogao da polaže pravo na odsustvo iz zatvora, premda je odbor i dalje mogao da zauzme stav da nisu ispunjeni kriterijumi propisani članom 13. Iako je Država s pravom okarakterisala odluku koju odbor donosi kao „diskrecionu“ u smislu člana 13, postojanje tog ovlašćenja, koje je legitimno u pogledu izvršenja zatvorskih kazni, u potpunosti je u skladu sa načelom vladavine zakona pod uslovom da je podložno preispitivanju. Međutim, u odsustvu mogućnosti preispitivanja, takvo ovlašćenje postaje proizvoljno. Podnosilac predstavke je zaključio da je imao pravo da njegov zahtev za odsustvo iz zatvora, bar zato što nije očigledno nerazuman, bude razmatran uzimajući u obzir subjektivne kriterijume iz člana 13 Zakona iz 1986. godine, pošto je ispunio uslove navedene u članovima 7 i 8 tog Zakona. Stoga diskreciono ovlašćenje Zatvorskog odbora ni u jednom smislu ne isključuje karakterizaciju mere o kojoj je reč kao „prava“ (podnosilac predstavke je citirao, mutatis mutandis, predmet H. Protiv Belgije [H. v. Belgium], od 30. novembra 1987, st. 43, Serija A br. 127-B).

  3. Kako bi potkrepio svoju tvrdnju, podnosilac predstavke je naveo činjenicu da mu je predsednik Advokatske komore odobrio besplatnu pravnu pomoć u postupcima pred Zatvorskim odborom i upravnim sudovima (pozvao se, mutatis mutandis, na presudu Velikog veća u predmetu Z i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Z and Others v. the United Kingdom [GC]], br. 29392/95, st. 89, ECHR 2001-V), i na činjenicu da je predstavnik Države bez prigovora prihvatio da razgovara o meritumu predmeta podnetog Upravnom sudu. Dodao je da je ombudsman očigledno priznavao pravo na odsustvo iz zatvora kada se zalagao za stvaranje instituta sudije za izvršenje krivičnih sankcija. Podnosilac predstavke je takođe citirao pasus iz tekstova nastalih prilikom pripreme Zakona iz 1986. godine, u kojima je stavljen naglasak na kazne kojima se zatvorenici pripremaju za budućnost izvan zatvora u slučajevima kada je njihov povratak u zajednicu moguć.

  4. Podnosilac predstavke je dodao da odsustvo iz zatvora predstavlja pravo u Luksemburgu i zbog toga što ta mera odražava načelo međunarodnog prava koje, opšte uzev, priznaju države članice Saveta Evrope, pa čak i Ujedinjene nacije. Po njegovom mišljenju, Veće se ispravno pozvalo na presudu Suda u (gore navedenom) predmetu Enea protiv Italije kao na potvrdu toga da je „pravo“ priznato u domaćem zakonodavstvu. U toj presudi su navedene Preporuke Komiteta ministara koje, premda neobavezujuće, utvrđuju niz prava zatvorenika koje priznaju države članice.

  5. Podnosilac predstavke je zatim tvrdio da je njegovo pravo bilo „građansko“ pravo. Kritikovao je to što je bio lišen svih mogućnosti reintegracije tokom petogodišnjeg perioda u kojem su njegovi zahtevi za odsustvo iz zatvora bili odbijani. Naglasio je da odsustvo iz zatvora treba da promoviše i ohrabruje pokušaje reintegracije osuđenih zatvorenika, koji su privremeno uklonjeni iz zajednice.

(a)     Meritum

  1. Prema navodima podnosioca predstavke, nije mu bila pružena nijedna garantija iz člana 6 Konvencije, bilo pred Zatvorskim odborom bilo pred upravnim sudovima. Naročito je dovodio u pitanje nezavisnost i nepristrasnost Zatvorskog odbora, u kojem su bila dva službenika javnog tužilaštva. Naglasio je činjenicu da je predstavnica državnog tužioca zadužena za izvršenje kazni i članica Zatvorskog odbora koji je odbio njegova prva dva zahteva za odsustvo iz zatvora bila ona osoba koja je u svojstvu državnog tužioca vršila funkciju javnog tužioca i zahtevala da on bude proglašen krivim pred Apelacionim sudom. Podnosilac predstavke se  u pogledu procedure žalio na činjenicu da nije održana nijedna rasprava kao i da nije imao priliku da se usmeno obrati sudu.

C.     Ocena Velikog veća

1.    Primenjivost člana 6 Konvencije

  1. Po mišljenju Suda, preliminarna primedba Države da član 6 Konvencije nije primenjiv na ovaj predmet je toliko blisko povezana sa suštinom pritužbe podnosioca predstavke da je treba razmatrati zajedno sa meritumom predmeta.

2.      Meritum

(a)    Opšta razmatranja

  1. Sud podseća na svoju ustaljenu praksu prema kojoj zatvorenici, opšte uzev, nastavljaju da uživaju sva osnovna prava i slobode koje jemči Konvencija osim prava na slobodu, kada zakonito lišenje slobode izričito potpada pod opseg člana 5 Konvencije. Nezamislivo je da neki zatvorenik bude lišen tih prava i sloboda samo zbog toga što nakon osude ima status lica lišenog slobode (vidi presude Velikog veća u predmetima Herst protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br.2) [Hirst v. the United Kingdom (no. 2) [GC]], br. 74025/01, st. 69-70, ECHR 2005-IX; Dikson protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Dickson v. the United Kingdom [GC]], br. 44362/04, st. 67, ECHR  2007-V;  i  Štumer  protiv  Austrije  [Stummer  v.  Austria  [GC]],  br. 37452/02, st. 9, od 7. jula 2011).

  2. Sud je takođe imao prilike da prizna legitimni cilj politike progresivne socijalne reintegracije lica osuđenih na kaznu zatvora (vidi presudu Velikog veća u predmetu Mastromateo protiv Italije [Mastromatteo v. Italy [GC]], br. 37703/97, st. 72, ECHR 2002-VIII; kao i presude u predmetima Majorano i ostali protiv Italije [Maiorano and Others v. Italy], br. 28634/06, st. 108, od 15. decembra 2009; i Šemkamper protiv Francuske [Schemkamper v. France], br. 75833/01, st. 31, od 18. oktobra 2005).

  3. Sud u ovom predmetu primećuje da se podnosilac predstavke oslanjao na član 6 Konvencije kada se žalio na odbijanje njegovih zahteva za odsustvo iz zatvora. Stoga je prvi zadatak Suda da razmotri da li je pritužba podnosioca predstavke saglasna ratione materiae sa članom 6.

  4. Kao i Veće, i Veliko veće smatra da krivični aspekt člana 6 Konvencije nije primenjiv na ovaj predmet, jer se postupci vezani za zatvorski sistem u načelu ne odnose na utvrđivanje „krivične optužbe“ (vidi gore navedeni predmet Enea, st. 97).

  5. Sud stoga mora da razmotri da li je podnosilac predstavke imao „građansko pravo“ kako bi ocenio da li su procesne garantije koje pruža član 6, stav 1 Konvencije primenjive na postupke vezane za njegove zahteve za odsustvo iz zatvora.

  6. Prema utvrđenoj praksi Suda, razmatranje zahteva za privremeno oslobađanje ili pitanja vezanih za način izvršenja zatvorske kazne ne potpadaju pod opseg člana 6, stav 1 (vidi presudu u predmetu Nojmajster protiv Austrije [Neumeister v. Austria], od 27. juna 1968, st.  22  i  23,  Serija A br. 8; i odluke u predmetima Lorse i ostali protiv Holandije [Lorsé and Others v. the Netherlands (dec.)], br. 52750/99, od 28. avgusta 2001, i Monkorne de Komon protiv Francuske [Montcornet de Caumont v. France (dec.)], br. 59290/00, ECHR 2003-VII).

  7. Istina je da je Sud nedavno utvrdio da se radi o „građanskom“ pravu kad su u pitanju, na primer, porodične posete ili prepiska zatvorenika (vidi gore navedeni predmet Enea st. 119, i predmet Ganći protiv Italije (Ganci v. Italy), br. 41576/98, st. 20-26, ECHR 2003-XI). Međutim, po mišljenju Suda, ovaj deo sudske prakse se ne odnosi na situaciju koju razmatra u ovom predmetu.

  8. Kako bi utvrdio da li je u ovom predmetu građanski aspekt člana 6, stav 1 Konvencije primenjiv na postupke vezane za zahteve podnosioca predstavke za odsustvo iz zatvora, Sud prvo mora da utvrdi da li je on imao „pravo“ u okviru značenja te odredbe.

(a)   Postojanje „prava“

(i)    Pregled sudske prakse

  1. Sud ponavlja da primenjivost „građanskog“ aspekta člana 6, stav 1 iziskuje postojanje spora („contestation“ u francuskom tekstu) o „pravu“ za koje se može reći, ili bar razumno pretpostaviti, da je priznato na osnovu domaćeg zakona, bez obzira na to da li je zaštićeno Konvencijom. Spor mora biti stvaran i ozbiljan; može se odnositi ne samo na stvarno postojanje prava već i na njegov opseg ili način na koji se vrši; i konačno, rezultat postupka mora neposredno odlučiti o pravu o kojem je reč, jer tek labave veze ili daleke posledice nisu dovoljne da član 6, stav 1 uvedu u igru (vidi, među drugim merodavnim dokumentima, presudu Velikog veća u predmetu Mikalef protiv Malte [Micallef v. Malta [GC]], br. 17056/06, st. 74, od 15. oktobra 2009).

  2. Član 6, stav 1 ne jemči nikakav konkretan sadržaj (građanskih) „prava i obaveza“ u materijalnom zakonodavstvu Država potpisnica: Sud ne može tumačenjem člana 6, stav 1 da kreira neko materijalno pravo za koje u Državi o kojoj je reč ne postoji zakonski osnov (vidi, na primer, presudu u predmetu Fajed protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Fayed v. the United Kingdom], od 21. septembra 1994, st. 65, Serija A br. 294-B, i odluku Velikog veća u predmetu Roš protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Roche v. the United Kingdom [GC]], br. 32555/96, st. 119, ECHR 2005-X). Odredbe relevantnog domaćeg zakonodavstva i njihovo tumačenje od strane domaćih sudova moraju predstavljati polaznu tačku (vidi presude u predmetu Mason i Van Zon protiv Holandije [Masson and Van Zon v. the Netherlands], od 28. septembra 1995, st. 49, Serija A br. 327-A, i u gore navedenom predmetu Roš, st. 120). Ovom Sudu moraju biti predočeni snažni razlozi da bi doneo zaključak koji se razlikuje od onih koje su doneli viši nacionalni sudovi i, nasuprot njima, utvrdio da postoji pravo koje je priznato domaćim zakonodavstvom (ibid.).

  3. Sud se prilikom ovog ocenjivanja mora udubiti i sagledati stvari ispod površine i jezika koji se koristi i usredsrediti se na realne okolnosti u datoj situaciji (vidi presudu u predmetu Van Drogenbrok protiv Belgije r [Van Droogenbroeck v. Belgium], od 24. juna 1982, st. 38, Serija A br. 50, i presudu u gore navedenom predmetu Roš, st. 121).

  4. Pitanje da li su vlasti uživale diskreciju pri odlučivanju o odobravanju mere koju zahteva određeni podnosilac predstavke može biti uzeto u obzir, a može biti čak i od presudnog značaja. Stoga je Sud zaključio da ne postoji nikakvo pravo u (gore navedenom predmetu) Mason i Van Zon (st. 51) dok je postojanje prava priznao u predmetu Šuk protiv Austrije ([Szücs v. Austria], presuda doneta 24. novembra 1997, st. 33, Izveštaji o presudama i odlukama [Reports of Judgments and Decisions] 1997-VII). Uprkos tome, Sud je imao prilike i da izjavi da puka činjenica da formulacija neke zakonske odredbe pruža element diskrecije sama po sebi ne isključuje postojanje nekog prava (vidi odluku u predmetu Kamp protiv Francuske [Camps v. France (dec.)], br. 42401/98, od 23. novembra 1999, i presudu u predmetu El i ostali protiv Švajcarske [Ellès and Others v. Switzerland], br. 12573/06, st. 16, od 16. decembra 2010).

  5. Ostali kriterijumi koje Sud može uzimati u obzir obuhvataju priznanje postojanja navodnog prava od strane domaćih sudova u sličnim okolnostima ili činjenicu da su oni razmatrali meritum zahteva podnosioca predstavke (vidi presudu Velikog veća u predmetu Vilho Eskelinen i ostali protiv Finske [Vilho Eskelinen and Others v. Finland [GC]], br. 63235/00, st. 41, ECHR 2007-II).

(ii)       Primena ovih načela na ovaj predmet

  1. Sud pre svega primećuje da je u ovom predmetu postojao „spor“ u vezi sa stvarnim postojanjem prava na odsustvo iz zatvora na koje se podnosilac predstavke pozivao.

  2. U pogledu pitanja da li se može reći, ili bar razumno tvrditi, da domaće zakonodavstvo priznaje takvo „pravo“, Sud primećuje da je u članu 6 Zakona iz 1986. godine odsustvo iz zatvora definisano kao dozvola napuštanja zatvora bilo tokom jednog dela dana ili na period vremena od dvadeset i četiri sata. U članu 7 je navedeno da ovo predstavlja „povlasticu“ koja „se može odobriti“ zatvorenicima pod određenim okolnostima (vidi stavove 47 i 49 gore u tekstu).

  3. Pojam „povlastice“ može imati različita značenja u različitim kontekstima; može se odnositi bilo na ustupak koji vlasti mogu po sopstvenom nahođenju da odobre ili odbiju, ili na meru koju vlasti moraju da odobre nakon što osoba o kojoj je reč prethodno ispuni određene uslove.

  4. Sud u ovom predmetu zauzima stav da izraz „povlastica“, kako ga je zakonodavac okarakterisao, treba da bude analiziran zajedno sa izrazom „može se odobriti“ i u svetlu komentara uz relevantni Predlog zakona, prema kojima odobravanje mera vezanih za način izvršenja kazne „nikada nije automatsko i u krajnjoj liniji je prepušteno nahođenju organa za izvršenje krivičnih sankcija“ (vidi stav 49 gore u tekstu). Stoga je jasno da je zakonodavac imao nameru da uvede povlasticu u pogledu koje ne postoji nikakav pravni lek. Za razliku od (gore navedenog) predmeta Enea, koji se odnosio na ograničenje postojećeg opsega prava, ovaj se slučaj odnosi na povlasticu uvedenu kao podsticaj zatvorenicima.

  5. Pored toga, obe stranke su priznale da Zatvorski odbor uživa određeni stepen diskrecije pri odlučivanju o tome da li je zatvorenik o kom je reč zaslužio određenu povlasticu čak i kada su ispunjeni razni kriterijumi propisani članom 7 Zakona iz 1986. godine. Na osnovu informacija dostavljenih Sudu, očigledno je da Zakon iz 1986. godine i Propis Velikog vojvode od 19. januara 1989. određuju uslove pod kojim odsustvo iz zatvora, kada je to primereno, može biti odobreno, kao i način na koji se  ono sprovodi. Upravo u tom zakonskom okviru je propisano da Zatvorski odbor svaki put kad primi zahtev razmatra izveštaj koji je pripremio odbor („savetodavni odbor“) o zatvoreniku o kom je reč. Zatvorski odbor, prilikom ocene da li zatvoreniku može biti odobreno odsustvo iz zatvora, uzima u obzir njegovu ličnost, njegov napredak i stepen rizika da će ponovo učiniti delo. Statistički podaci koje je podnela Država (vidi stavove 54-58 gore u tekstu) potvrđuju diskrecionu prirodu ovlašćenja nadležnih organa. Sledi da zatvorenici u Luksemburgu nemaju pravo da dobiju odsustvo iz zatvora, čak i kad formalno zadovoljavaju neophodne kriterijume.

  6. U pogledu pitanja tumačenja zakonodavstva od strane domaćih sudova, Sud primećuje da su se upravni sudovi oglasili nenadležnim da razmatraju zahtev podnosioca predstavke za sudsko preispitivanje ranije odluke. Smatrali su da su odluke koje je podnosilac predstavke osporavao po svojoj prirodi bile sudske a ne upravne, s obzirom na to da su menjale uslove izvršenja kazne koju su izrekli redovni sudovi. Stranke nisu mogle  da predoče bilo kakvu drugu odluku suda ili organa uprave u postupku po žalbi na odluku kojom se odbija odsustvo iz zatvora (za razliku, na primer, od gore navedenog predmeta Vilho Eskelinen i ostali, st. 41, i presude Velikog veća u predmetu Rotaru protiv Rumunije [Rotaru v. Romania [GC]], br. 28341/95, st. 78, ECHR 2000-V). Sud primećuje da ne bi bilo pravilno preneti njegove zaključke iz predmeta Enea na ovaj predmet. Dok je italijanski Ustavni sud utvrdio da su članovi 35 i 69 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u suprotnosti sa Ustavom jer ne omogućuju preispitivanje odluka koje mogu prekršiti prava zatvorenika pred sudom, stranke u ovom predmetu nisu predočile nijednu sličnu presudu nekog sudskog tela u Luksemburgu (nasuprot tome, vidi presudu u gore navedenom predmetu Enea, st. 100).

  7. Stoga je na osnovu izraza u luksemburškom pravu kao i pruženih informacija o praksi vezanoj za odsustvo iz zatvora jasno da podnosilac predstavke nije mogao osnovano da tvrdi da ima „pravo“ koje priznaje domaći pravni sistem.

  8. Pored toga, mora se istaći da, premda je Sud priznao legitimni cilj politike progresivne društvene reintegracije lica osuđenih na kazne zatvora (vidi stav 83 gore u tekstu), ni Konvencija ni Protokoli uz nju izričito ne jemče pravo na odsustvo iz zatvora. Sud takođe primećuje da nijedno od načela međunarodnog prava na koja se podnosilac predstavke poziva ne priznaje pravo na odsustvo iz zatvora kao takvo. Konačno, među državama članicama ne postoji konsensus u pogledu statusa odsustva iz zatvora i uslova pod kojim se ono odobrava. Organ koji donosi odluke je u nekim zemljama u obavezi da odobri odsustvo čim su ispunjeni zakonski uslovi, dok u drugima uživa potpunu diskreciju po tom pitanju. Slično tome, mogućnost podnošenja žalbe na odluke kojima se odbija odsustvo iz zatvora ne postoji u svim Državama. Stoga se ovaj predmet razlikuje od (gore navedenog) predmeta Enea i u ovom pogledu.

  9. U svakom slučaju, Sud primećuje da luksemburške vlasti, koje nisu ni najmanje ravnodušne po pitanju reintegracije zatvorenika, pored odsustva iz zatvora, omogućavaju druge načine za ostvarenje ovog cilja. Zakonodavstvo Luksemburga je inspirisano, između ostalog, Preporukom Komiteta ministara o odsustvu iz zatvora, koja, iako se zalaže za obezbeđivanje „mogućnosti preispitivanja odluke o odbijanju zahteva“ takođe navodi i različite faktore koje nacionalne vlasti mogu uzeti u obzir kada je u pitanju odobravanje odsustva iz zatvora (vidi stav 59 gore u tekstu). Pored toga, vlasti su, uz „sistem odsustva iz zatvora kao sastavnog dela jedinstvenog režima za osuđene zatvorenike“, uvele i programe koji im omogućavaju „prelaz od života u zatvoru ka životu u zajednici u kojem će poštovati zakon“ (vidi stav 61 gore u tekstu). Konačno, Sud s interesovanjem prima k znanju informacije o zakonodavnoj reformi koja je u toku i koja se odnosi na izvršenje krivičnih sankcija (vidi stav 53 gore u tekstu).

  10. S obzirom na sve gore navedene razloge, Sud ne može da smatra da se navodi podnosioca predstavke odnose na „pravo“ priznato luksemburškim zakonom ili Konvencijom. On shodno tome zaključuje, kao i Država, da član 6 Konvencije nije primenjiv u ovom predmetu.

  11. Sledi da preliminarna primedba Države treba da bude dozvoljena. Dakle, nije bilo povrede člana 6.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. Jednoglasno pripaja meritumu preliminarnu primedbu Države ;

  2. Zaključuje, sa petnaest glasova za i dva protiv, da član 6 Konvencije nije primenjiv;

  3. Zaključuje, sa petnaest glasova za i dva protiv, da stoga nije bilo povrede člana 6, stav 1 Konvencije.

 

Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i izrečeno na javnoj raspravi u zgradi Suda u Strazburu, 3. aprila 2012.

Vensan Berže                                                                      Nikolas Braca

pravnik                                                                              predsednik

Zajedničko izdvojeno mišljenje sudija Tulkens i Judkivske je priloženo uz ovu presudu u skladu sa članom 45, stav 2 Konvencije i pravilom 74, stav 2 Poslovnika Suda

N.B.

V.B.

_________________________________________
Prevod presude preuzet sa https://vk.sud.rs/

 

 

 

GRAND CHAMBER

CASE OF BOULOIS v. LUXEMBOURG

(Application no. 37575/04)

JUDGMENT

STRASBOURG 

3 April 2012

In the case of Boulois v. LuxembourgThe European Court of Human Rights, sitting as a Grand Chamber composed of:

Nicolas Bratza, President,
Jean-Paul Costa,
Françoise Tulkens,
Josep Casadevall,
Nina Vajić,
Boštjan M. Zupančič,
Elisabet Fura,
Egbert Myjer,
Ján Šikuta,
Ineta Ziemele,
Mark Villiger,
Isabelle Berro-Lefèvre,
Päivi Hirvelä,
George Nicolaou,
Ledi Bianku,
Ganna Yudkivska,
Vincent A. De Gaetano, judges,
and Vincent BergerJurisconsult,

Having deliberated in private on 31 August 2011 and 22 February 2012, Delivers the following judgment, which was adopted on the last-mentioned date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 37575/04) against the Grand Duchy of Luxembourg lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a French national, Mr Thomas Boulois (“the applicant”), on 16 October 2004.

2.  The applicant was represented by Mr O. Lang, a lawyer practising in Luxembourg. The Luxembourg Government (“the Government”) were represented by their counsel, Mr N. Decker, a lawyer practising in Luxembourg.

3.  The applicant alleged, in particular, that he had been deprived of his right to a fair hearing and his right of access to a court in connection with the decisions refusing his requests for prison leave.

4.  The application was allocated to the First Section of the Court (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Dean Spielmann, the judge elected in respect of Luxembourg, withdrew from sitting in the case (Rule 28) and the respondent Government waived their right to appoint a replacement. A Chamber of that Section accordingly appointed Françoise Tulkens, the judge elected in respect of Belgium, to sit in his place (Article 26 § 4 of the Convention and Rule 29 §§ 1 and 2). On 7 December 2006 a Chamber of the same Section, composed of Christos Rozakis, President, Loukis Loucaides, Françoise Tulkens, Nina Vajić, Elisabeth Steiner, Khanlar Hajiyev and Sverre Erik Jebens, judges, and Søren Nielsen, Section Registrar, decided to give notice of the application to the Government.

5.  Having been informed on 12 December 2006 that they could submit written observations under Article 36 § 1 of the Convention and Rule 44, the French Government indicated on 27 March 2007 that they did not intend to exercise their right in that regard.

6.  On 2 September 2008 the Court decided to adjourn examination of the case pending the outcome of the case in Enea v. Italy (no. 74912/01), which was then pending before the Grand Chamber.

7.  On 14 December 2010, following a change in the composition of the Sections, a Chamber of the Second Section, composed of Ireneu Cabral Barreto, President, Françoise Tulkens, Danutė JočienėDragoljub PopovićAndrás SajóIşıl Karakaş and Guido Raimondi, judges, and Stanley Naismith, Section Registrar, declared the application admissible by a majority. It held, by four votes to three, that there had been a violation of Article 6 of the Convention.

8.  On 4 March 2011 the Government requested the referral of the case to the Grand Chamber in accordance with Article 43 of the Convention and Rule 73. A panel of the Grand Chamber granted that request on 11 April 2011.

9.  The composition of the Grand Chamber was determined according to the provisions of Article 26 §§ 4 and 5 of the Convention and Rule 24. At the final deliberations, Jean-Paul Costa continued to sit following the expiry of his term of office, in accordance with Article 23 § 3 of the Convention and Rule 24 § 4.

10.  The applicant and the Government each filed a memorial.

11.  A hearing took place in public in the Human Rights BuildingStrasbourg, on 31 August 2011 (Rule 59 § 3).

There appeared before the Court:

(a)  for the Government
MrN. Decker, lawyer,Counsel,
MsA. Ferreira Da Silva, lawyer,
MrJ. Wallendorf, judge, Court of Appeal,Advisers;
 

(b)  for the applicant
MrO. Lang, lawyer,Counsel,
MrR. Schons, lawyer,Adviser,
MrT. Boulois,Applicant.

The Court heard addresses by Mr Lang and Mr Decker.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

12.  The applicant, who was born in 1972, was detained in Schrassig (LuxembourgPrison on the date the application was lodged. He is currently living in Peppange (Luxembourg).

13.  On 15 December 1998 he was remanded in custody.

14.  In a judgment of 22 October 2001, the Criminal Division of the Court of Appeal sentenced him to fifteen years imprisonment, of which three years were suspended, for assault occasioning actual bodily harm, rape and false imprisonment accompanied by acts of torture, committed on 10 December 1998.

15.  The applicant provided the Court with copies of several court decisions, given between 14 June 2001 and 13 April 2005, concerning the issue of his visiting rights in respect of his three minor children following his divorce, made final on 19 October 2000.

16.  While in prison, the applicant submitted requests for conditional release, transfer to Givenich semi-open prison and temporary leave of absence (“prison leave”). The requests for prison leave are the subject of the present case.

A.  The first request for prison leave

17.  The applicant stated that he had submitted a request for prison leave to the Attorney-General in October 2003.

18.  At the request of the counselling services psychologist, the applicant explained on 16 October 2003 that he was requesting prison leave for one day and had no objection to being escorted while on leave. He stated that the reason for the request was to complete certain administrative formalities, which he listed as follows:

(i)  go to a photographer or photo booth to obtain passport photos;

(ii)  go to the Transport Ministry to renew my driving licence (medical certificate already obtained);

(iii)  go to the embassy to renew my consular registration card;

(iv)  go to see Mr [B.] at Luxembourg police station, investigations division, to pick up an envelope containing documents needed by a former client;

(v)  go to see the manager of [B.] bank in Esch/Alzette;

(vi)  go to the tax office in Esch/Alzette;

(vii)  meet a group of friends in a restaurant near Esch/Alzette;

(viii)  go to my flat in Differdange to collect the remaining documents for the same client;

(ix)  take some measurements for items I might make in the [prison] workshop;

(x)  go to Differdange town hall for a personal meeting with the mayor;

(xi)  go to the home of Ms [S.] in Luxembourg to meet her husband;

(xii)  go to my lawyers office to hand over the missing documents for my former client;

(xiii)  if possible, go to the bookshop near [S.]s house.”

In his reply, the applicant stated further:

“... Unfortunately, the civil damages are still far from being paid, as I have not even had enough funds to make a down-payment. At the moment I am still busy repaying my loans and other debts to the various authorities under the arrangements entered into with the legal departments in order to avoid an unending series of seizures of my property. ...”

19.  On 29 October 2003 a psychologist issued a certificate stating that the applicant had begun a course of psychotherapy on 19 May 1999 which had been discontinued on 30 September 2002 for reasons beyond his control. She stressed that the applicant was anxious to understand what had driven him to commit the offences and to do everything possible to avoid reoffending. On 25 November 2003 a second psychologist, who certified that he had had regular meetings with the applicant since the beginning of 2003, agreed with the comments made in the certificate of 29 October 2003.

20.  On 5 November 2003 the Attorney-Generals representative sent a memorandum to the prison governor stating, in particular, as follows:

“... please inform the prisoner Thomas Boulois

that by decision of the Prison Board

[the] request for prison leave ... [is] refused in view of the risk of deportation (an application was made to the Ministry of Justice on 25 June 2003, but no decision has yet been taken). There is also a risk that the prisoner might abscond, given that he has failed to reflect on his crime. Before being allowed any privileges he must begin to pay the civil party.”

B.  The second request for prison leave

21.  On 17 January 2004 the applicant reiterated his request, giving the same reasons and the same programme for the days prison leave. On 27 January 2004 his lawyer confirmed the request and addedinter alia, the following:

“... granting [the applicant] a days prison leave during which he could begin to put his affairs in order with a view to leading an independent life [outside] prison, [would] not only aid [the applicants] rehabilitation and reintegration into society, but [would] also enable him to start paying damages to the civil party as quickly as possible. ...”

22.  On 17 March 2004 the Attorney-Generals representative sent a memorandum to the prison governor containing the following passage:

“... please inform the prisoner Thomas Boulois

that by decision of the Prison Board

the decision of 5 November 2003 refusing his request for prison leave ... remains valid.”

C.  Application to the administrative courts following the refusal of the two requests for prison leave

23.  On 25 May 2004 the applicant lodged an application with the Administrative Court (tribunal administratif) for judicial review of the decisions of the Prison Board of 5 November 2003 and 17 March 2004.

24.  At a hearing held on 6 December 2004, the Administrative Court raised of its own motion the question whether it had jurisdiction to examine the application for judicial review. The government, who had not raised an objection alleging lack of jurisdiction, left the matter to the discretion of the court. The applicant pleaded that the latter had jurisdiction.

25.  On 23 December 2004 the Administrative Court declined jurisdiction to examine the application for judicial review, for the following reasons:

“... A distinction must be made between administrative measures relating to the treatment of prisoners in prison (such as a decision to place them in a more secure wing of the prison, and in particular imposing a strict confinement regime – see Administrative Court ruling no. 14568 of 10 July 2002), which are administrative decisions taken in the context of the running of the prison service, and decisions which may alter the nature or scope of a sentence imposed by the ordinary courts, which should be regarded as judicial rather than administrative decisions.

In the instant case it should be noted that the granting or refusal of the privilege of prison leave constitutes a measure which alters the scope of the sentence imposed on the applicant by the ordinary court.

Hence, the two decisions in question are judicial in nature.

Accordingly, having regard to their nature as identified above, the impugned decisions cannot be the subject of an application to the administrative courts ...”

26.  On 14 April 2005 the Higher Administrative Court (cour administrative) upheld that ruling in the following terms:

“The [applicant] submitted that the court had erred in declining jurisdiction to examine his application for judicial review, arguing that: no other remedy existed in respect of such refusal, with the result that section 2(1) of the Law of 7 November 1996 on the organisation of the administrative courts should be applied; the impugned decisions did not alter the scope of the sentence; and the court had denied him justice in breach of Article [6 § 1] of the [Convention] by depriving him of a fair hearing.

... The [applicant]s case concerns a request for prison leave, in other words, a decision which alters the terms of execution of the sentence imposed by the ordinary courts and which should therefore be classified as a judicial rather than an administrative decision.

The expression the scope of the sentence imposed, used by the court, is not to be understood in the present case as the length of the sentence but as the manner of its execution in a broad sense.

The Administrative Court was therefore correct in declining jurisdiction to examine the application.

A finding by the administrative courts that they lack jurisdiction cannot be construed as a declaration of unwillingness on their part to rule on the issue; the allegation of a denial of justice should therefore be dismissed as unfounded.

Article [6 § 1] of the [Convention] is not applicable in respect of a body which has no power to rule on the merits. ...”

D.  Further requests for prison leave submitted by the applicant and refused by the Prison Board

27.  On 11 August 2004 the applicant submitted a third request for prison leave, stating, inter alia, as follows:

“... I have successfully attended several classes run by the CEP-L [Chamber of Employees] and would like to continue with a view to obtaining the corresponding diplomas.

The diplomas concerned are in accounting and computer (PC) use. I completed the previous courses successfully, but if I am to achieve my aim it is now essential for me to be able to attend the classes of the autumn session at the CEP-L itself. ...”

28.  In a decision of 21 September 2004, the request was refused on the ground that the applicant could attend courses in prison and that he had as yet made no substantial efforts towards paying compensation to the victim. The decision also referred to the reasoning of the decision of 5 November 2003.

29.  On 14 October 2004 the applicant submitted a fourth request for prison leave – which he produced for the first time before the Grand Chamber – seeking permission to spend a day with his children over the St Nicholas weekend.

30.  In a decision of 14 December 2004, the request was refused on the ground that the applicantvisiting rights in respect of his children had not yet been clearly established.

31.  In a fifth request submitted on 24 February 2005, the applicant stated, among other things, that he could not understand why, in view of the need for him to reintegrate into society, he had been refused permission to attend the final classes required in order to obtain the diplomas in accounting and computing. He added that the reason he had requested prison leave was to renew his identity papers and driving licence and find a solution regarding the repayment of his debts to the various institutions and the civil party.

32.  On 23 March 2005 his request was refused for failure to give reasons.

33.  On 12 July 2005 a sixth request for prison leave was refused on the ground that there was a risk that the applicant would not return to prison.

34.  On 4 May 2006 a seventh request for prison leave was refused on the grounds that the applicant had been making no efforts, especially with regard to paying compensation to the civil party, and had been refusing to abide by the conditions imposed on him.

E.  Subsequent developments until the applicants release from prison

35.  Following the refusal of 4 May 2006, the applicant applied to the Attorney-Generals Department on five occasions between 10 May and 29 October 2006. He requested assistance in putting in place a repayment plan appropriate to his circumstances and the demands of the civil party, and sought an explanation of the conditions imposed on him with a view to his reintegration into society, so that he could comply with them. On 6 November 2006 the Attorney-Generals representative wrote to the applicant informing him that, as matters stood, he did not intend to reply to the various letters, which, in his view, did not call for any comment.

36.  On 20 November 2006 the Attorney-General acknowledged receipt of a request from the applicant for an interview and said that he would meet him during one of his forthcoming visits to the prison. According to the applicant, the meeting never took place.

37.  On 31 October 2008 the Prison Board granted the applicant one days prison leave, subject to the condition that he would be collected from the prison and brought back there by his new girlfriend, at whose home he was to spend the day.

38.  Between 12 December 2008 and 19 June 2009 the applicant was granted five periods of prison leave of two consecutive days, to be spent with his girlfriend.

39.  On 20 March 2009 the applicant was transferred to Givenich semiopen prison. The same day, in a separate decision, he was granted ten days prison leave in order to look for work and complete various administrative formalities; it was also decided to place him under the semicustodial regime once he had found work.

40.  On 24 June 2009 the applicant signed a vocational rehabilitation contract as a cook.

41.  On 25 September 2009 his request for conditional release was granted.

42.  In three decisions (dated 25 September and 11 December 2009 and 26 February 2010), the requests made by the applicant for suspension of his sentence, due to end on 12 October 2010, were refused.

43.  On 10 February 2010 the applicant started up a business as a sole trader.

44.  On 15 July 2010 the applicants sentence was suspended. According to his submissions, he left Givenich Prison definitively on that date.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

A.  Legislation concerning the execution of custodial sentences

45.  Section 1 of the Law of 26 July 1986 on certain means of executing custodial sentences (“the 1986 Law”) lists the various arrangements which execution of a custodial sentence may entail:

“The execution of a custodial sentence may entail one of the following: serving of the sentence in instalments, semi-custodial regime, prison leave, suspension of sentence, early release.”

1.  Definition of prison leave

46.  Section 6 of the 1986 Law defines prison leave as follows:

“Prison leave shall consist of permission to leave prison either for part of a day or for periods of twenty-four hours. The time shall count towards the length of the sentence.”

2.  Eligibility for prison leave

47.  Section 7 of the 1986 Law provides as follows with regard to the objectives of prison leave:

“This privilege may be granted to prisoners who are domiciled or resident in the country, either for family reasons or to make preparations for their rehabilitation and reintegration into professional life, or on a trial basis with a view to their conditional release.”

48.  Section 8 of the 1986 Law provides that this measure may be granted to first offenders once one-third of their sentence has been served.

49.  Section 13 of the 1986 Law provides as follows:

“In applying the arrangements provided for by this Law, consideration shall be given to the personality of the prisoner, his or her progress and the risk of a further offence.”

According to the comments on this provision accompanying the relevant bill when it was submitted, the granting of measures relating to the means of executing a sentence “will never be automatic and will ultimately remain at the discretion of the postsentencing authority, which will decide freely on the basis of the information it has obtained concerning the prisoner”.

50.  Under the terms of the Grand-Ducal Regulation of 19 January 1989 laying downinter alia, detailed arrangements for the granting of prison leave, such leave may be granted at the request of the prisoner concerned or his or her representative (Article 4); the request must be made in writing, unless the prisoner is unable or does not know how to write. The interval between periods of leave must be at least one month, except in special circumstances (Article 5). Where a request for prison leave is refused, no new request may be made within two months, unless new evidence comes to light (Article 6).

3.  Procedure applicable to prison-leave requests

51.  Section 12 of the 1986 Law states as follows:

“In the case of custodial sentences of over two years ... the measures provided for by this Law ... shall be taken by the Attorney-General or his or her representative in accordance with the majority decision of a board comprising, in addition to the Attorney-General or his or her representative, a judge and a public prosecutor.

...

The board shall be convened by the Attorney-General or his or her representative and shall be chaired by the judge.

With the exception of the Attorney-General or his or her representative, the full members and their substitutes shall be appointed by ministerial order for a renewable three-year term.”

4.  Recommendation No. 30 of the Ombudsman of the Grand Duchy of Luxembourg on changes to the division of powers in respect of the execution of custodial sentences, and the follow-up thereto

52.  In Recommendation No. 30, set out in his activity report on the year from 1 October 2007 to 30 September 2008, the Ombudsman expressed the view that the system for the execution of sentences in Luxembourg needed to be overhauled, and advocated the creation of the office of post-sentencing judge. The latter would give decisions, open to appeal, on applications for prison leave following adversarial proceedings.

53.  In his activity report on the year from 1 October 2009 to 30 September 2010, the Ombudsman took note of the fact that the Minister of Justice, in an article published in a Luxembourg daily newspaper, had spoken in favour of handing over to a judicial body some of the powers currently exercised by the Attorney-Generals representative with responsibility for the execution of sentences or by the Prison Board. On 22 December 2011 the Minister of Justice presented the broad outlines of the planned prison reform, which included a bill approved by the government at a Cabinet meeting on 16 December 2011 reforming the system of execution of sentences by establishing, inter alia, a postsentencing court. The bill must now go through the different stages of the legislative procedure.

B.  Practice concerning prison leave: statistics supplied by the Government

54.  There are two prisons in Luxembourg, with a prison population of around 700. Most prisoners are held in Luxembourg Prison, which is a closed institution. There is also a semiopen prison (Givenich Prison) which mainly houses prisoners approaching the end of their sentences or serving shorter sentences. Most leave the prison each day to go to work.

55.  The Government stated that a distinction needed to be made between requests for prison leave made by inmates in Luxembourg Prison and those in Givenich.

1.  Requests for prison leave made by persons detained in Luxembourg Prison

56.  In 2009, 146 requests for prison leave were granted and 169 refused; for 2010, the figures were 114 and 128 respectively.

57.  The Government observed that numerous requests for prison leave were bound to fail as they were submitted before expiry of the statutory period. In other words, the prisoners concerned had not yet served one-third of their sentence (in the case of a first offender) or half their sentence (in the case of a repeat offender), or the request was made less than two months after notification of the refusal of a previous request.

2.  Requests for prison leave made by persons detained in Givenich semi-open prison

58.  In 2009, 376 requests for prison leave were granted and 192 refused; for 2010, the figures were 409 and 191 respectively.

III.  RELEVANT INTERNATIONAL LAW

A.  Recommendation No. R (82) 16 of the Committee of Ministers to member States on prison leave (adopted on 24 September 1982)

59.  The Recommendation states, inter alia, as follows:

“The Committee of Ministers, under the terms of Article 15.b of the Statute of the Council of Europe,

...

Considering that prison leave is one of the means of facilitating the social reintegration of the prisoner;

Having regard to experience in this field,

Recommends the governments of member States:

1.  to grant prison leave to the greatest extent possible on medical, educational, occupational, family and other social grounds;

2.  to take into consideration for the granting of leave:

  the nature and seriousness of the offence, the length of the sentence passed and the period of detention already completed,

  the personality and behaviour of the prisoner and the risk, if any, he may present to society,

  the prisoners family and social situation, which may have changed during his detention,

  the purpose of leave, its duration and its terms and conditions;

3.  to grant prison leave as soon and as frequently as possible having regard to the aforementioned factors;

4.  to grant prison leave not only to prisoners in open prisons but also to prisoners in closed prisons, provided that it is not incompatible with public safety;

...

9.  to inform the prisoner, to the greatest extent possible, of the reasons for a refusal of prison leave;

10.  to provide the means by which a refusal can be reviewed;

...”

B.  Recommendation Rec(2003)23 of the Committee of Ministers to member States on the management by prison administrations of life sentence and other long-term prisoners (adopted on 9 October 2003)

60.  The Recommendation, in its relevant parts, reads as follows:

“The Committee of Ministers, under the terms of Article 15.b of the Statute of the Council of Europe,

...

Bearing in mind the relevance of the principles contained ... in particular [in]:

  Recommendation No. R (82) 16 on prison leave;

...

1.  For the purposes of this recommendation, a ... long-term prisoner is one serving a prison sentence or sentences totalling five years or more.

...

2.  The aims of the management of ... long-term prisoners should be:

...

  to increase and improve the possibilities for these prisoners to be successfully resettled in society and to lead a law-abiding life following their release.

...

23.b.  Particular efforts should be made to allow for the granting of various forms of prison leave, if necessary under escort, taking into account the principles set out in Recommendation No. R (82) 16 on prison leave.

...”

C.  Recommendation Rec(2006)2 of the Committee of Ministers to member States on the European Prison Rules (adopted on 11 January 2006)

61.  The Recommendation reads, inter alia, as follows:

“The Committee of Ministers, under the terms of Article 15.b of the Statute of the Council of Europe,

...

Stressing that the enforcement of custodial sentences and the treatment of prisoners necessitate taking account of the requirements of safety, security and discipline while also ... offer[ing] ... treatment programmes to inmates, thus preparing them for their reintegration into society;

...

Endorsing once again the standards contained in the recommendations of the Committee of Ministers of the Council of Europe, ... and in particular ... Rec(2003)23 on the management by prison administrations of life sentence and other long-term prisoners;

...

103.2  As soon as possible after such admission, reports shall be drawn up for sentenced prisoners about their personal situations, the proposed sentence plans for each of them and the strategy for preparation for their release.

103.3  Sentenced prisoners shall be encouraged to participate in drawing up their individual sentence plans.

103.4  Such plans shall as far as is practicable include:

...

d.  preparation for release.

...

103.6  There shall be a system of prison leave as an integral part of the overall regime for sentenced prisoners.

...

107.1  Sentenced prisoners shall be assisted in good time prior to release by procedures and special programmes enabling them to make the transition from life in prison to a law-abiding life in the community.

107.2  In the case of those prisoners with longer sentences in particular, steps shall be taken to ensure a gradual return to life in free society.

...”

THE LAW

ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

62.  The applicant submitted that he had been deprived of his right to a fair hearing and his right of access to a court in connection with the refusal of his requests for prison leave. He alleged a violation of Article 6 § 1 of the Convention, the relevant parts of which provide:

In the determination of his civil rights and obligations or of any criminal charge against him, everyone is entitled to a ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

A.  The Chamber judgment

63.  In its judgment of 14 December 2010, the Chamber held that Article 6 of the Convention was not applicable under its criminal head. However, it ruled that the applicants complaint was compatible ratione materiae with the provisions of the Convention, in so far as it related to Article 6 under its civil head. In the Chambers view, the applicant could arguably maintain that, as a prisoner, he was entitled to be granted prison leave once he satisfied all the requirements laid down by the legislation. The Chamber further observed that the restrictions on the right to a court to which the applicant claimed to have been subjected in the context of his requests for prison leave related to a set of prisoners rights which the Council of Europe had recognised by means of the European Prison Rules, adopted by the Committee of Ministers and clarified in three Recommendations. The Chamber therefore concluded that a dispute over “rights” within the meaning of Article 6 § 1 could be said to have existed. As to whether the rights in question were “civil” rights, it pointed out that the proceedings concerning the applicants various requests for prison leave had raised the issue of his interest in reorganising his professional and social life on his release from prison. In the Chambers view, the applicants requests for prison leave had been motivated by his wish to attend classes with a view to obtaining diplomas in accounting and computer use and to complete certain administrative formalities with his bank and various institutions (including the renewal of his driving licence and his consular registration card). The Chamber considered that the restriction alleged by the applicant, in addition to its pecuniary implications, related to his personal rights, in view of the significance of his interest in resettling in society. It took the view that the applicants social rehabilitation was crucial to the protection of his right to lead a private life and develop his social identity. It therefore concluded that the proceedings in question had related to a civil right.

64.  The Chamber held that there had been a violation of Article 6 of the Convention, on the grounds that the Prison Board had not satisfied the requirements of a “tribunal” within the meaning of Article 6 § 1 and that the lack of any decision on the merits had nullified the effect of the administrative courts review of the Prison Boards decisions.

B.  The parties submissions

1.  The Government

(a)  Applicability of Article 6 of the Convention

65.  The Government submitted that Article 6 of the Convention was not applicable to the present case.

66.  Referring to the principles established in the Courts case-law in this sphere, they submitted that the applicant had not had a “right” within the meaning of Article 6 § 1 of the Convention.

67.  In the Governments submission, it was clear from the wording of the national legislation that the granting of prison leave was merely a privilege to which there was no automatic entitlement.

68.  A Court of Appeal judgment of 9 February 2000 had ruled indirectly on the nature of decisions relating to the granting of prison leave. The case in question concerned the issue of State liability for damage caused by a prisoner during his prison leave. The Court of Appeal had specified that, in providing that prisoners might be eligible for certain measures contributing to the maintenance of their family ties and to making preparations for their resettlement into society, the legislature had created a particular risk for third parties which gave rise to a State duty to afford redress.

69.  Furthermore, the Prison Board had full discretion in the matter. The legislature had not imposed an absolute obligation to grant prison leave: even assuming that the various criteria established by section 7 of the 1986 Law were met, the Prison Board was entirely free to assess whether the person concerned merited the privilege. The Government inferred from this that the Chamber had been incorrect in ruling that the applicant could claim entitlement to prison leave once he satisfied the criteria. They took the view that, even in such circumstances, the law authorised the members of the Prison Board to refuse a request. Each case was examined with reference to the nature and circumstances of the offence committed and the prisoners personality.

70.  The Government added that the Chamber had wrongly concluded that the applicant possessed rights on the basis of the European Prison Rules adopted by the Committee of Ministers. The relevant Recommendations laid down guidelines for the member States with a view to harmonising the rules in force, and as such did not constitute a source of domestic or international law. They left member States a wide margin of appreciation when it came to granting prison leave and were not intended to create an absolute right to prison leave, without specific conditions attached, each time a prisoner requested it. In the Governments view, while member States were required to make provision in their legal systems for the resettlement of prisoners, the manner in which they did so was for them to decide.

71.  The Government further disputed the assertion that the “right” claimed by the applicant was in any sense a “civil” right.

72.  In their submission, the Chamber had rightly dismissed the family reasons cited by the applicant, since his requests for prison leave had not been based on a wish to see his children. Nor could the applicant claim that the refusal of his requests for prison leave had hampered his efforts to resettle outside prison, as the system in Luxembourg afforded prisoners a wide range of possibilities in that regard, including psychological counselling and trainingof which the applicant had been able to take advantage.

73.  Lastly, the Government argued that the case of Enea v. Italy ([GC], no. 74912/01ECHR 2009) was distinguishable from the instant case, in which the applicant had been detained under the standard regime and had been subjected only to the restrictions inherent in any custodial sentence.

(b)  Merits

74.  In the Governments view, the Prison Board satisfied the requirements of Article 6 § 1 of the Convention, in terms of both independence and impartiality. Neither the creation of such a body nor the fact that the administrative courts had declined jurisdiction to examine the applicants application had impaired the very essence of any right he might have had. The Prison Board issued decisions refusing or granting prison leave on the basis of objective factors and giving reasons, and prisoners could submit as many requests for prison leave as they wished.

2.  The applicant

(a)  Applicability of Article 6 of the Convention

75.  The applicant submitted that he had possessed a “right” within the meaning of Article 6 of the Convention.

76.  He pointed out that prison leave was not automatically granted merely because the objective criteria set out in sections 7 and 8 of the 1986 Law had been met, as section 13 required that the personality of the prisoner, his or her progress and the risk of a further offence also be taken into account. Since the minimum “punitive” period – in other words, the period during which the applicant had to be kept in detention without being eligible for release – had expired on completion of one-third of his sentence (section 8), he could, from that point onwards, claim the right to be granted prison leave, although the Board could still take the view that the criteria of section 13 were not metWhile the Government were right, in terms of section 13, to characterise the decision taken by the Board as “discretionary”, the existence of this power, which was legitimate with regard to the execution of sentences, was perfectly consistent with the principle of the rule of law provided it was subject to review. However, where there was no such review, the power became arbitrary. The applicant concluded that once he had met the conditions listed in sections 7 and 8 of the 1986 Law, he had had, at least on arguable grounds, the right to have his request for prison leave considered in the light of the subjective criteria of section 13 of the Law. Hence, the discretionary power of the Prison Board in no sense ruled out the characterisation of the measure in question as a “right” (the applicant cited, mutatis mutandisH. v. Belgium, 30 November 1987, § 43, Series A no. 127-B).

77.  In support of this claim the applicant cited the fact that the Chairman of the Bar had granted him legal aid in the proceedings before the Prison Board and the administrative courts (he referred, mutatis mutandis, to Z and Others v. the United Kingdom [GC], no. 29392/95, § 89, ECHR 2001-V), and the fact that the Governments representative had agreed without reservation to discuss the merits of the case brought before the Administrative Court. He added that the Ombudsman, in making a case for the creation of the office of postsentencing judge, appeared to recognise the right to prison leave. The applicant also cited a passage from the preparatory texts of the 1986 Law which placed the emphasis on sentences that prepared prisoners for a future outside prison where a return to the community was possible.

78.  The applicant added that prison leave also constituted a right in Luxembourg because it was a measure that reflected a principle of international law generally recognised by the member States of the Council of Europe and even by the United Nations. In his view, the Chamber had correctly referred to the Courts ruling in Enea (cited above) as confirmation of the recognition of a “right” under domestic law. That judgment cited the Recommendations of the Committee of Ministers, which, while they were non-binding, identified a set of prisoners rights recognised by the member States.

79.  The applicant further submitted that his right had been a “civil” right. He criticised the fact that he had been deprived of any prospect of reintegration over the five-year period during which his requests for prison leave had been refused. He stressed that prison leave should promote and encourage the resettlement efforts of convicted prisoners who had been temporarily removed from the community.

(b)  Merits

80.  In the applicants submission, none of the guarantees of Article 6 of the Convention had been afforded to him, either before the Prison Board or in the administrative courts. He called into question, in particular, the independence and impartiality of the Prison Board, which included two members of the public prosecution service. He stressed the fact that the Attorney-Generals representative responsible for the execution of sentences who had sat on the Prison Board that had refused his first two requests for prison leave had been the same person who, in her capacity as AdvocateGeneral exercising the functions of a public prosecutor, had sought his conviction before the Court of Appeal. From a procedural angle, the applicant complained of the fact that no hearings had been held or oral submissions heard.

C.  The Grand Chambers assessment

1.  Applicability of Article 6 of the Convention

81.  In the Courts view, the Governments preliminary objection that Article 6 of the Convention is inapplicable is so closely linked to the substance of the applicants complaint that it should be joined to the merits of the case.

2.  Merits

(a)  General considerations

82.  The Court reaffirms its settled case-law to the effect that prisoners in general continue to enjoy all the fundamental rights and freedoms guaranteed under the Convention save for the right to liberty, where lawfully imposed detention expressly falls within the scope of Article 5 of the Convention. It is inconceivable that a prisoner should forfeit those rights and freedoms merely because of his status as a person detained following conviction (see Hirst v. the United Kingdom (no. 2) [GC], no. 74025/01, §§ 69-70, ECHR 2005-IX; Dickson v. the United Kingdom [GC], no. 44362/04, § 67, ECHR 2007V; and Stummer v. Austria [GC], no. 37452/02, § 99, ECHR 2011).

83.  The Court has also had occasion to recognise the legitimate aim of a policy of progressive social reintegration of persons sentenced to imprisonment (see Mastromatteo v. Italy [GC], no. 37703/97, § 72, ECHR 2002VIII; Maiorano and Others v. Italy, no. 28634/06, § 108, 15 December 2009; and Schemkamper v. France, no. 75833/01, § 31, 18 October 2005).

84.  In the instant case the Court observes that the applicant relied on Article 6 of the Convention in complaining of the refusal of his requests for prison leave. The Courts first task is therefore to examine whether the applicants complaint is compatible ratione materiae with Article 6.

85.  Like the Chamber, the Grand Chamber considers that Article 6 § 1 of the Convention is not applicable under its criminal head, as the proceedings concerning the prison system did not relate in principle to determination of a “criminal charge” (see Enea, cited above, § 97).

86.  The Court must therefore consider whether the applicant had a “civil right”, in order to assess whether the procedural safeguards afforded by Article 6 § 1 of the Convention were applicable to the proceedings concerning his requests for prison leave.

87.  According to the Courts traditional case-law, the examination of requests for temporary release or of issues relating to the manner of execution of a custodial sentence do not fall within the scope of Article 6 § 1 (see Neumeister v. Austria, 27 June 1968, p. 19, §§ 22-23, Series A no. 8; Lorsé and Others v. the Netherlands (dec.), no. 52750/99, 28 August 2001; and Montcornet de Caumont v. France (dec.), no. 59290/00, ECHR 2003-VII).

88.  It is true that the Court has recently found a “civil” right to be in issue in relation, for instanceto a prisoners family visits or correspondence (see Enea, cited above, § 119, and Ganci v. Italy, no. 41576/98, §§ 2026, ECHR 2003-XI). In the Courts view, however, this line of case-law does not concern the situation under consideration in the present case.

89.  In order to ascertain whether, in the present case, the civil limb of Article 6 § 1 of the Convention was applicable to the proceedings concerning the applicants requests for prison leave, it must first be determined whether he possessed a “right” within the meaning of that provision.

(b)  Existence of a “right”

(i)  Recapitulation of the case-law

90.  The Court reiterates that for Article 6 § 1 in its “civil” limb to be applicable, there must be a dispute (“contestation” in the French text) over a “right” which can be said, at least on arguable grounds, to be recognised under domestic law, irrespective of whether it is protected under the Convention. The dispute must be genuine and serious; it may relate not only to the actual existence of a right but also to its scope and the manner of its exercise; and, finally, the result of the proceedings must be directly decisive for the right in question, mere tenuous connections or remote consequences not being sufficient to bring Article 6 § 1 into play (see, among other authorities, Micallef v. Malta [GC], no. 17056/06, § 74, ECHR 2009).

91.  Article 6 § 1 does not guarantee any particular content for (civil) “rights and obligations” in the substantive law of the Contracting States: the Court may not create by way of interpretation of Article 6 § 1 a substantive right which has no legal basis in the State concerned (see, for example, Fayed v. the United Kingdom, 21 September 1994, § 65, Series A no. 294B, and Roche v. the United Kingdom [GC], no. 32555/96, § 119, ECHR 2005X). The starting-point must be the provisions of the relevant domestic law and their interpretation by the domestic courts (see Masson and Van Zon v. the Netherlands, 28 September 1995, § 49, Series A no. 327-A, and Roche, cited above, § 120). This Court would need strong reasons to differ from the conclusions reached by the superior national courts by finding, contrary to their view, that there was arguably a right recognised by domestic law (ibid.).

92.  In carrying out this assessment, it is necessary to look beyond the appearances and the language used and to concentrate on the realities of the situation (see Van Droogenbroeck v. Belgium, 24 June 1982, § 38, Series A no. 50, and Roche, cited above, § 121).

93.  Whether or not the authorities enjoyed discretion in deciding whether to grant the measure requested by a particular applicant may be taken into consideration and may even be decisive. Hence, in Masson and Van Zon (cited above, § 51), the Court concluded that no right existed, whereas in Szücs v. Austria (24 November 1997, § 33, Reports of Judgments and Decisions 1997VII) it recognised the existence of a right. Nevertheless, the Court has had occasion to state that the mere fact that the wording of a legal provision affords an element of discretion does not in itself rule out the existence of a right (see Camps v. France (dec.), no. 42401/98, 23 November 1999, and Ellès and Others v. Switzerland, no. 12573/06, § 16, 16 December 2010).

94.  Other criteria which may be taken into consideration by the Court include the recognition of the alleged right in similar circumstances by the domestic courts or the fact that the latter examined the merits of the applicants request (see Vilho Eskelinen and Others v. Finland [GC], no. 63235/00, § 41, ECHR 2007II).

(ii)  Application of these principles to the present case

95.  The Court notes first of all that a “dispute” existed in the present case, concerning the actual existence of the right to prison leave claimed by the applicant.

96.  As regards the issue whether such a “right” could be said, at least on arguable grounds, to be recognised in domestic law, the Court observes that section 6 of the 1986 Law defines prison leave as permission to leave prison either for part of a day or for periods of twenty-four hours. Section 7 states that this is a “privilege” which “may be granted” to prisoners in certain circumstances (see paragraphs 47-49 above).

97.  The notion of “privilege” may have different meanings in different contexts; it may refer either to a concession that can be granted or refused as the authorities see fit, or to a measure which the authorities are bound to grant once the person concerned satisfies certain prior conditions.

98.  In the instant case the Court is of the view that the term “privilege” as characterised by the legislature should be analysed in conjunction with the phrase “may be granted” and in the light of the comments accompanying the relevant bill, according to which the granting of measures relating to the means of executing a sentence will never be automatic and will ultimately remain at the discretion of the post-sentencing authority ...” (see paragraph 49 above). Thus it was clearly the legislatures intention to create a privilege in respect of which no remedy was providedUnlike the case of Enea (cited above), which concerned a restriction on the existing scope of rights, the present case concerns a benefit created as an incentive to prisoners.

99.  Furthermore, the parties have both acknowledged that, even where the various criteria laid down by section 7 of the 1986 Law are met, the Prison Board enjoys a certain degree of discretion in deciding whether the prisoner concerned merits the privilege in question. It is apparent from the information provided to the Court that the 1986 Law and the Grand-Ducal Regulation of 19 January 1989 lay down the arrangements governing prison leave and the circumstances in which it may, where applicable, be granted. It is within this legal framework that the Prison Board, each time a request is submitted to it, examines the report prepared by a committee (the guidance committee”) on the prisoner concerned. The Board takes into consideration the personality of the prisoner, his or her progress and the risk of a further offence, in order to assess whether he or she may be granted prison leave. The statistics produced by the Government (see paragraphs 5458 above) confirm the discretionary nature of the competent authorities powers. It follows that prisoners in Luxembourg do not have a right to obtain prison leave, even if they formally meet the required criteria.

100.  As to the question of the interpretation of the legislation by the domestic courts, the Court observes that the administrative courts declined jurisdiction to examine the applicants application for judicial review. They held that, since they altered the terms of execution of the sentence imposed by the ordinary courts, the decisions contested by the applicant had been judicial rather than administrative in nature. The parties were unable to produce any other judicial or administrative decision determining an appeal against a decision refusing prison leave (see, conversely, Vilho Eskelinen and Others, cited above, § 41, and Rotaru v. Romania [GC], no. 28341/95, § 78, ECHR 2000V). The Court observes that its findings in Enea (cited above) cannot validly be transposed to the present case. Whereas the Italian Constitutional Court had found sections 35 and 69 of the Prison Administration Act to be in breach of the Constitution because they did not provide for judicial review of decisions liable to infringe prisoners rights, the parties in the present case have not produced any ruling by a judicial body in Luxembourg to the same effect (see, conversely, Enea, cited above, § 100).

101.  It is thus apparent from the terms of the legislation in Luxembourg, and from the information provided on the practice concerning prison leave, that the applicant could not claim, on arguable grounds, to possess a “right” recognised in the domestic legal system.

102.  Furthermore, it must be pointed out that, although the Court has recognised the legitimate aim of a policy of progressive social reintegration of persons sentenced to imprisonment (see paragraph 83 above), neither the Convention nor the Protocols thereto expressly provide for a right to prison leave. The Court also notes that the right to prison leave is likewise not recognised, as such, under any principle of international law on which the applicant seeks to relyLastly, no consensus exists among the member States regarding the status of prison leave and the arrangements for granting it. In some countries, the decision-making authority is obliged to grant leave once the statutory conditions are met, while in others it enjoys complete discretion in the matter. Similarly, not all States provide avenues of appeal against decisions refusing prison leave. Hence, in this respect also, the present case is distinguishable from Enea (cited above).

103.  In any event, the Court observes that the Luxembourg authorities, far from being indifferent to the issue of resettlement of prisoners, provide other means of achieving this aim in addition to prison leave. The legislation in Luxembourg draws its inspiration from, among other sources, the Recommendation of the Committee of Ministers on prison leave which, while it advocates providing “the means by which a refusal can be reviewed”also lists different factors which the national authorities may take into consideration when it comes to granting prison leave (see paragraph 59 above). Furthermore, in addition to “a system of prison leave as an integral part of the overall regime for sentenced prisoners”, programmes have been put in place enabling the latter “to make the transition from life in prison to a law-abiding life in the community” (see paragraph 61 above). Lastly, the Court notes with interest the legislative reform which is under way concerning the execution of sentences (see paragraph 53 above).

104.  In view of all the foregoing considerations, the Court cannot consider that the applicants claims related to a “right” recognised in Luxembourg law or in the Convention. Accordingly, it concludes, like the Government, that Article 6 of the Convention is not applicable.

105.  It follows that the Governments preliminary objection should be allowed. There has therefore been no breach of Article 6 of the Convention.

FOR THESE REASONS, THE COURT

1.  Joins to the merits unanimously the Governments preliminary objection;

2.  Holds by fifteen votes to two that Article 6 of the Convention is not applicable;

3.  Holds by fifteen votes to two that there has therefore been no violation of Article 6 § 1 of the Convention.

Done in English and in French, and delivered at a public hearing in the Human Rights Building, Strasbourg, on 3 April 2012.

Vincent Berger                Nicolas Bratza
Jurisconsult                     President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judges Tulkens and Yudkivska is annexed to this judgment.

N.B.
V.B.

 

JOINT DISSENTING OPINION OF JUDGES TULKENS AND YUDKIVSKA

(Translation)

With due respect, we do not share the majoritys view that Article 6 of the Convention is not applicable and, accordingly, has not been breached.

Subject matter and issue at stake

1.  It is important to be clear from the outset as to the subject matter of this case. It concerned, from the standpoint of Article 6 of the Convention, a prisoners right of access to a court and his right to a fair procedure in order to complain about the decisions of the Prison Board refusing his six requests for prison leave. Thus, our Courts task was in no sense to rule on whether those requests were reasonable and well-founded but solely, in accordance with the subsidiarity principle, to satisfy itself that a domestic court could do so, which was not the position here. That is the issue at stake in this case.

Background

2.  The issue before the Court should be seen against the background of the development of the law on execution of sentences which can be observed both at international level and in domestic law and which has the role of providing a legal basis for all matters concerning the execution of sentences which, until recently, fell almost entirely within the responsibility of the executive and the competent administrative authorities.

3.  The crucial issue in this case is that of the arrangements for execution of a sentence and, more specifically, prisoners external legal status, which encompasses the various measures whereby prisoners retain or regain their liberty, whether fully or partially, temporarily or permanently. The measures that may be ordered, from the most limited to the most significant, are temporary leave of absence and prison leave, interruption of the sentence, weekend release, semi-custodial and limited detention regimes, compulsory residence under electronic surveillance, temporary release and conditional release.

4.  In the Grand Duchy of Luxembourg, the Law of 26 July 1986 on certain means of executing custodial sentences makes provision for arrangements designed to mitigate the desocialising effects of detention and to help prisoners maintain contact with family, the workplace and society as far as possible[1]. The bills sponsors felt that preparation for release was important. The explanatory memorandum is very clear on this point: “for prisoners who may be expected to reintegrate into society, instead of prison, which disrupts the immediate past and the present, sentences must be found which prepare for the future, a future which will be lived in freedom[2].

5.  Prison leave forms part of this approach. As stated in the report by the Legal Affairs Committee on the bill, the aim of “this measure is to be viewed in the context of individualised treatment and in the light of a guidance plan. Need it be pointed out that granting such a measure should encourage prisoners gradual social rehabilitation and lessen the tensions caused by prison life? ... Prison leave serves as a natural means of transition between prison life and life in the community ... Prison leave is a useful transitional measure which considerably increases the prisoners prospects of social reintegration after serving the sentence”[3]. In this connection, prison leave consists initially of occasional short periods of leave which, if the prisoner shows signs of progress, are then granted on a more regular basis for periods of several days, leading to a semi-custodial regime which may be followed by conditional release.

6.  The competent authority for granting prison leave is the Attorney-General or his or her representative. For custodial sentences of more than two years, as in the instant case, the decision to grant prison leave is taken in accordance with a majority decision of a prison board comprising, in addition to the Attorney-General or his or her representative, a judge and a public prosecutor (section 12 of the Law of 26 July 1986). However, during the drafting of the Law of 26 July 1986, “the government, not having envisaged amending the regulations on this point, nevertheless took the view that a reform appeared desirable to address criticisms of the quasidiscretionary powers enjoyed by the Attorney-General or his or her representative in ruling on the practical execution of custodial sentences”[4]. No specific appeal is provided for in the Law of 26 July 1986, for instance to the criminal courts.

7.  Lastly, a study of the comparative law reveals that, whatever the competent authority, reasons for the decision are usually required, as is the possibility of review by an administrative or judicial body. In France, for example, prior to the Law of 9 March 2004, which now provides that orders concerning matters such as temporary leave of absence may be challenged by means of an appeal to the post-sentencing division of the Court of Appeal by the prisoner, State Counsel or Principal State Counsel and even by means of an appeal to the Court of Cassation, our Court noted in Schemkamper v. France that, at the material time, orders concerning temporary leave of absence could not be challenged by the prisoner, resulting in a violation of Article 13 of the Convention “on account of the absence in domestic law of a remedy by which the applicant could have challenged the decision to refuse him leave of absence”[5].

Article 6 of the Convention

Applicability

8.  While the Convention institutions have traditionally taken the view that Article 6 is in principle not applicable to proceedings concerning the execution of sentences, a certain trend can be observed in the case-law regarding proceedings conducted in prison. Thus, the Court recently held that Article 6 § 1 was applicable under its civil head to disputes concerning security measures (placement in a high-security cell or a high-supervision unit)[6] and disciplinary proceedings[7].

9.  First of all, as regards the existence of a “right”, the majority dismisses it categorically on the grounds that prison leave is classified in the Law of 26 July 1986 as a “privilege” rather than a right. This argument does not appear to us to be decisive.

10.  In the same way as the concept of a “criminal” charge, the term “right” in Article 6 is an autonomous concept which should be defined in the light of the object and purpose of the Convention and does not necessarily depend on the classification adopted in domestic law. Otherwise, this issue would be determined differently in different member States in relation to the same measure. In addition, the Court has already accepted “that the mere fact that the wording of a legal provision affords an element of discretion does not in itself rule out the existence of a civil right” (see Lambourdière v. Franceno. 37387/97, § 24, 2 August 2000, and Camps v. France (dec.), no. 42401/9823 November 1999). Lastly, the prevailing views of experts in criminal law and criminology have changed radically regarding the purposes and functions of sentences. Prison leave is not a special favour, or a privilege, or a concession, or an indulgence; like any other arrangement for the execution of custodial sentences, it is a necessary measure in terms of preparing for and envisaging the prospect of the prisoners release. If the measure proves a failure, it will not be renewed, and continued supervision and surveillance will thus remain possible. Accordingly, the fact that a post-sentencing measure is classified as a “privilege” in domestic law is not sufficient, in our view, to deprive persons laying claim to it of the right to have their case heard in accordance with the principles enshrined in Article 6 of the Convention.

11.  In the present case the existence of such a right has been implicitly acknowledged in domestic law, since the applicant was able to lodge an application with the administrative courts for judicial review of the first two refusals by the Prison Board. Although the administrative courts declined jurisdiction, this was for a different reason, namely because the granting or refusal of the privilege of prison leave was a measure which altered the scope of the sentence imposed on the applicant. Accordingly, the impugned decisions, given their nature, could not be the subject of an application to the administrative courts. The Governments representative had, moreover, agreed, without any reservations, to discuss the merits of the case brought before the Administrative Court. The situation before us could be said to resemble, mutatis mutandis, the Vilho Eskelinen and Others v. Finland judgment ([GC], no. 63235/00, ECHR 2007-II) concerning the applicability of Article 6 under its civil head to civil servants and State officials, where the Court found that “in very many Contracting States access to a court is accorded to civil servants, allowing them to bring claims for salary and allowances, even dismissal or recruitment, on a similar basis to employees in the private sector” (§ 57). The Court therefore concluded that “in order for the respondent State to be able to rely before the Court on the applicants status as a civil servant in excluding the protection embodied in Article 6 ... the State in its national law must have expressly excluded access to a court for the post or category of staff in question” (ibid., § 62).

12.  As to the civil nature of the right, it is true that in its Aerts v. Belgium judgment (30 July 1998Reports of Judgments and Decisions 1998-V) the Court held, in relation to measures for the detention of mentally ill persons, that the right to liberty was a civil right. Unfortunately, it did so with very little explanation, which weakened the judgments impact. However, we can apply in the instant case the reasoning adopted by the Grand Chamber in Enea and reproduced in Stegarescu and Bahrin (both cited above), which has become final. Firstly, the Court reiterates that “Article 6 § 1 extends to contestations (disputes) over civil rights which can be said, at least on arguable grounds, to be recognised under domestic law, irrespective of whether they are also protected under the Convention”. It further observes that “some of the restrictions alleged by the applicant – such as those restricting his contact with his family and those affecting his pecuniary rights – clearly fell within the sphere of personal rights and were therefore civil in nature” (see Enea, cited above, § 103).

13.  This position certainly corresponds to the present case since it is not disputed that the applicant requested prison leave not only for family reasons but also for professional and social reasons. The right in question is “civil” in nature, particularly on account of the importance of the measures assisting the prisoners reintegration into society. What was at stake in the proceedings concerning his various requests for prison leave was therefore his interest in making new arrangements for his professional and social life on his release from prison, a matter falling within the sphere of personal rights. More specifically, the applicants requests for prison leave in 2005 were intended to enable him to exercise outside prison his right of contact with his children, who were reluctant to visit him there. His other requests were made with a view to his professional and social reintegration, his aim being to prepare the ground for securing gainful employment, in particular with a view to paying compensation to the victim and settling his debts. The refusals by the Prison Board were directly decisive for the civil right in question.

14.  To acknowledge, for the purposes of Article 6, that a prisoner has a “civil right”, particularly in view of the importance of measures to assist the prisoners social reintegration, does not entail departing from previous caselaw but rather applying and developing it in the context of the prisoners external legal status, that is, in the context of measures concerning his gradual return to the community (see paragraph 3 above). Where the first stages of the prisoners return to the community depend on another persons good will (or lack of it), the entire resettlement plan can be thwarted.

15.  Lastly, according to the settled case-law of the Convention institutions, Article 6 § 1 is applicable only if there is a genuine and serious “dispute” (see Sporrong and Lönnroth v. Sweden, 23 September 1982, § 81, Series A no. 52). The dispute may relate not only to the existence of a right but also to its scope and the manner of its exercise (see, for example, Zander v. Sweden, 25 November 1993, § 22, Series A no. 279-B), and the outcome of the proceedings must be directly decisive for the right in question, mere tenuous connections or remote consequences not being sufficient to bring Article 6 § 1 into play (see, for example, Masson and Van Zon v. the Netherlands, 28 September 1995, § 44, Series A no. 327-A, and Fayed v. the United Kingdom, 21 September 1994, § 56, Series A no. 294-B). In the present case it seems clear that a “dispute” arose when the Prison Board refused the various requests for prison leave based in particular on the applicants plans for his reintegration into society and the workforce. That dispute, which was genuine and serious, related to the actual existence of a civil right, within the meaning of the Convention, asserted by the applicant. By applying to the administrative courts for judicial review, the applicant sought to have the case referred to the competent authority so that the latter could rule afresh on his requests for prison leave. The outcome of the proceedings before the administrative courts was therefore directly decisive for the right at stake.

Merits

16.  Since the dispute over the decisions taken in respect of the applicant has to be regarded as a dispute relating to “civil rights and obligations”, he was entitled to have his case heard by a “tribunal” satisfying the conditions laid down in Article 6 § 1 (see Le Compte, Van Leuven and De Meyere v. Belgium, 23 June 1981, § 50, Series A no. 43). However, for the purposes of Article 6 § 1 a tribunal need not be a court of law integrated within the standard judicial machinery. What is important to ensure compliance with Article 6 § 1 are the guarantees, both substantive and procedural, which are in place (see Rolf Gustafson v. Sweden, 1 July 1997, § 45Reports 1997IV). Thus, a “tribunal” is characterised in the substantive sense of the term by its judicial function, that is to say, determining matters within its competence on the basis of rules of law and after proceedings conducted in a prescribed manner (see Argyrou and Others v. Greeceno. 10468/04, § 24, 15 January 2009). It must also satisfy a series of further requirements – independence, in particular of the executive; impartiality; duration of its members terms of office; guarantees afforded by its procedure – several of which appear in the text of Article 6 § 1 itself (see Demicoli v. Malta, 27 August 1991, § 39, Series A no. 210). With that proviso, in the case before us the Prison Board could not in itself be said to satisfy the requirements of a “tribunal” within the meaning of Article 6 § 1.

17.  Further to each of the applicants requests for prison leave between 2003 and 2006, he was informed through the intermediary of the prison governor of the decisions of 5 November 2003; 17 March, 21 September and 14 December 2004; 23 March and 12 July 2005; and 4 May 2006 refusing the requests, without the Prison Board having determined the matter “after proceedings conducted in a prescribed manner” (see, conversely, Argyrou and Others, cited above, § 25). One of the problems here lies in the reasons given. As can be seen, the majority of the requests for prison leave were refused for the reason, in particular, that the applicant had not compensated the victim. This results in a vicious circle since, if the prisoner is unable to engage in gainful employment, the prospect of compensating the victim will become largely illusory. Of course, it is not for our Court to assess the merits of the reasons given, which is the task of the domestic court. However, and this is precisely the problem, the reasons given in the present case were brief in the extreme.

18.  In addition, the Attorney-Generals representative responsible for the execution of sentences (who had sat on the Prison Board that had refused the applicants first two requests for prison leave) was the same person who, in her capacity as Advocate-General exercising the functions of a public prosecutor, had sought the applicants conviction before the Court of Appeal. In more general terms, the Attorney-General or his or her representative, who, according to the law, is the decision-making authority when it comes to the execution of sentences, clearly cannot be considered to be an independent and impartial judicial authority for the purposes of Article 6 (see, mutatis mutandisMedvedyev and Others v. France [GC], no. 3394/03, ECHR 2010, and Moulin v. Franceno. 37104/0623 November 2010).

19.  There is also the question of appeal. The Government emphasised the discretionary nature of the domestic authorities decision on requests for prison leave. This implies that even if all the conditions/criteria for granting prison leave are satisfied, the Prison Board may still refuse the request. Even assuming that the existence of such discretionary power is legitimate with regard to the execution of sentences, it cannot be consistent with the principle of the rule of law unless it is subject to review. Where there is no such review, the power becomes arbitrary.

20.  The applicant made an application for judicial review of the first two refusals by the Prison Board. The Administrative Court and the Higher Administrative Court both found that they lacked jurisdiction to examine the application on the ground that the granting or refusal of the privilege of prison leave was a measure which altered the scope of the sentence imposed on the applicant. Accordingly, the impugned decisions, given their nature, could not be the subject of an application to the administrative courts. This hints at the need to have a specific post-sentencing judge or court, as is fortunately the case today in many countries. In the present case, the lack of any decision on the merits of the application meant that the administrative courts review of the Prison Boards decisions was deprived of any effect (see, mutatis mutandisEnea, § 82, and Ganci, §§ 29-30, both cited above).

21.  In conclusion, we are of the view that the application was admissible and that there has been a violation of Article 6 of the Convention.


[1].  See A. and D. SpielmannDroit pénal général luxembourgeois, Brussels, Bruylant, 2nd ed., 2004, pp. 539 et seq.

[2].  Bill on certain means of executing custodial sentences, Explanatory memorandum, Doc. parl., no. 2870, Chamber of Deputiesordinary session 1984-85, 27 February 1985, p. 4, citing a study by P. Graven, “La réforme pénale européenne et la révision partielle du C.P.S.”, Revpén. suisse, 1969, pp. 225 et seq.

[3].  Bill on certain means of executing custodial sentences, Report by the Legal Affairs Committee, Doc. parl., no. 2870, Chamber of Deputies, ordinary session 1985-86, 5 June 1986, p. 3.

[4].  A. and D. SpielmannDroit pénal général luxembourgeois, op. cit., pp. 541-42. See also Bill on certain means of executing custodial sentences, Explanatory memorandum, Doc. parl., no. 2870, Chamber of Deputies, ordinary session 1984-85, 27 February 1985, p. 3.

[5].  Schemkamper v. France, no. 75833/01, § 44, 18 October 2005.

[6].  Ganci v. Italy, no. 41576/98, §§ 20-26, ECHR 2003-XI; Musumeci v. Italy, no. 33695/96, § 36, 11 January 2005; Enea v. Italy [GC], no. 74912/01, § 107, ECHR 2009; and Stegarescu and Bahrin v. Portugal, no. 46194/06, § 39, 6 April 2010.

[7].  Gülmez v. Turkey, no. 16330/02, §§ 27-31, 20 May 2008.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2
Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.
Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva
Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije
Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.



Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.


Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.
Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije
Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)
Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije
Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke
Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2
Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije
Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 12/15 od 30.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača M. P. iz M. Z. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/16 od 16.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim je prigovor predlagača B.T.S. iz Š. kojim je traženo utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku i preduzimanje procesnih radnji radi otklanjanja ove povrede u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu br.Gž. 3066/15, odbačen kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4r 11/2017 od 28.11.2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA, kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1-2184/17.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/2014 od 24.09.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se, u pravnoj stvari podnosioca zahteva Ž. M. iz B., radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 33/2016 od 22.11.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva S.D.B., povodom postupanja suda u predmetu Osnovnog suda u Kikindi Sudska jedinica u Novom Kneževcu P. 290/14 (ranije P. 58/11) i zahtev odbacuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa presudom Gž rr 2/2018 od 01.03.2018, Apelacionog suda u Beogradu, kojom ovaj sud, odlučujući o žalbi tužene Republike Srbije izjavlјenoj protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr.br. 8/17 od 26.04.2017.godine, delimično odbija kao neosnovanu žalbu tužene i potvrđuje predmetnu presudu Prvog osnovnog suda u prvom i četvrtom stavu, a delimilno odbacuje kao nedozvolјenu žalbu tužene u delu kojim se pobija stav drugi i stav treći izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P rr. br.8/17 od 26.04.2017. godine. Spor se odnosi na naknadu štete, vrednost spora je 744000 dinara, u parnici tužilaca AA i AA1.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3045/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 5019/15 i to na ime potraživanja iz izvršnog rešenja određeni iznos kao i određeni iznos na ime kamate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3606/18 od 28.02.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 243/18 od 18.06.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3062/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 297/17 od 22.02.2018. godine, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 1705/04 i to: na ime glavnog potraživanja za neisplaćene zarade i naknadu zarada za period od 20.01.2000. do 31.12.2002. godine određeni iznos kao i određeni iznos po osnovu zakonske zatezne kamate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1828/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen i zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3065/2019 od 27.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 br. 59/18 od 17.04.2018. godine, stavom prvim, drugim i trećim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 186/09 i to na ime glavnog duga po osnovu razlike zarade i naknade zarede, troškova parničnog i troškova izvršnog postupka, sve u iznosima bliže navedenim u ovim stavovima izreke sa pripadajućom kamatom. Stavom četvrtim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u oređenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž br. 2805/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, u stavovima prvom, drugom, i delu stava trećeg izreke u pogledu glavnog duga, dok je preinačena odluka o zakonskoj zateznoj kamati sadržana u preostalom delu stava trećeg izreke. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3095/2019 od 25.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 47/2018 od 09.05.2018. godine, stavom 1. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete koja joj je izvršena povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog sada Osnovnog suda u Vranju I 563/05, sada I 209/17 isplati i to: a) na ime razlike zarade naknade zarade i neisplaćene zarade, b) troškove parničnog psotupka i v) troškove izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I 563/05 od 08.04.2005. godine. Stavom 2. izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime Rev 3095/2019 naknade troškova parničnog postupka isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3618/18 od 22.04.2019. godine, stavom prvim izreke, žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Scordino protiv Italije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3047/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene Republike Srbije izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 51/18 od 20.03.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 11535/10, sada I 1084/17, i to na ime razlike zarade sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2010. godine do isplate i na ime troškova izvršenja. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2379/2018 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Sokolov i drugi protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Rev 3019/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 130/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade imovinske štete koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 604/05, sada pod I 173/17 isplati novčane iznose bliže opisane u tom delu izreke na ime neplaćene razlike zarade i naknade zarade po mesecima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća, na ime regresa za godišnji odmor za 2001. i 2002.godinu, kao i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4065/18 od 20.05.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 194/2014 od 03.11.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L. M. kojim je traženo da sud utvrdi da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P.7332/10 i isplati naknada u iznosu od 200.000,00 dinara.

U zahtevu navodi da pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, pod brojem P.8332/10, po tužbi M. M., M. B. i Ž. B. od 27.01.2010. godine, teče parnica protiv ovde predlagača kao tužene, radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju i pismenog zaveštanja pred svedocima, koji je zaklјučio odnosno sačinio njihov sada pokojni otac M. N., a kojima je svu svoju imovinu ostavio kćerki L. M. (ovde predlagaču). Od podnošenja tužbe održano je 14 ročišta, saslušane su parnične stranke i brojni svedoci, te određeno medicinsko veštačenje od strane S. m. o. M. f. u N. S. na okolnost utvrđivanja da li je, na dan zaklјučenja ugovora i sačinjenja zaveštanja, bila izvesna smrt M. N., a sve obzirom na njegovo tadašnje zdravstveno stanje. Kako tužioci nisu bili zadovolјni nalazom i mišlјenjem veštaka sud je na njihov predlog (21.6.2013. godine) odredio drugo, kontrolno veštačenje od strane M. f. u B. na iste okolnosti. Obzirom da do podnošenja zahteva predlagača sudu nije doneta prvostepena odluka, napred navedenim postupanjem suda je povređeno pravo predlagača na pravično suđenje odnosno suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Šorgić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 193/2014 od 14.07.2014. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača za dosudu tražene novčane naknade po podnetom zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom rok u parničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici pod brojem P. 2073/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Stošić protiv Srbije
Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 15/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava stavrno nenadležnim za postupanje u postupku predlagača L.Z. iz S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Strain i drugi protiv Rumunije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 198/2014 od 29.08.2014.. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje zahtev predlagača D.N. i D.R. iz K. od 16.04.2014. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Dana 10.07.2014. godine od strane Višeg suda u Sremskoj Mitrovici je ovom sudu kao stvarno i mesno nadležnom sudu za postupanje dostavlјen zahtev predlagača radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku. Predlagači u predlogu navode da je postupak po tužbi ovde predlagača pred Opštinskim sudom u Šidu započet 06.08.2001. godine pravnosnažno okončan 16.04.2014. godine donošenjem presude Apelacionog suda u Novom Sadu broj Gž 5029/13. Smatraju da je parnični postupak u jednostavnom činjeničnom i pravnom predmetu u kojem se raspravlјalo o pravu službenosti postavlјanja, održavanja i uklanjanja visokonaponskog električnog voda sa njive ovde predlagača nerazumno dugo trajao 12. godina, 8. meseci i 21. dan.Predlažu da sud utvrdi da je presporim postupanjem Osnovnog suda u Šidu predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku zajemčeno odredbom čl. 32 st. 1 Ustava Republike Srbije i traže da sud obaveže protivnika predlagača.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Sukobljević protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 21/2016 od 09.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača da se utvrdi da im je povređeno pravo na pravično suđenje.

Dana 2.4.2015. godine predlagači M.S1., M.S.2 i N.B. su, putem punomoćnika, podneli Višem sudu u Novom Sadu zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u kom navode da je pred Osnovnim sudom u Novom Sadu u toku postupak po tužbi N.I. protiv ovde tuženih u predmetu zavedenom kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod br.1968/09 koji je kasnije dodelјen na postupanje drugom sudiji i zaveden pod posl. brojem P-2209/10, da je tužba podneta 6.3.2009. a protivtužba 4.9.2009. a da do dana podnošenja zahteva sporna stvar nije meritorno rešena. Kako je ovim onemogućeno okončanje ostavinskog postupka započetog pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod br. O.3687/02, podnosioci zahteva podnose zahtev kako bi im se omogućila zaštita prava na pravično suđenje garantovano članom 6. st. 1. Evropske konvencije za lјudska prava i osnovne slobode, članom 32. st.1. Ustava RS kao i članom 10. st.1. Zakona o parničnom postupku. Smatraju da se rok od 6 godina nikako ne može smatrati razumnim, da je protek ovog perioda bio sasvim dovolјan da sud optimalno razmotri i odluči o pravu stranaka, pa kako to nije učinjeno, stranke su izložene pravnoj neizvesnosti i nesigurnosti, ali i visokim finansijskim troškovima. Kako usled dužine trajanja postupka podnosioci zahteva trpe duševne bolove zbog povrede garantovanog prava na pravično suđenje, predlažu da Viši sud kao nadležni sud donese odluku kao u izreci.
Kod Višeg suda u Novom Sadu ovaj predmet zaveden je pod posl. brojem R4p. 12/15. Nakon uvida u prvostepeni spis, izvršenog 4.6.2015. kada je sačinio i službenu belešku o stanju u spisu, Viši sud u Novom Sadu je rešenjem pod br. R4p. 12/15 dana 9.6.2015. godine doneo rešenje kojim je odbacio zahtev predlagača, obrazlažući ovu odluku činjenicom da je u međuvremenu parnični postupak okončan donošenjem presude Osnovnog suda u Novom Sadu P. 2209/10 od 26.3.2015. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Tlimenos protiv Grčke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 17/16 od 13.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ovaj sud oglašava stvarno nednadležnim za postupnje po prigovoru M.M. iz N.S. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Van de Hurk protiv Holandije
Presuda se poziva u presudi Upravnog suda broj 24 U 17476/17 od 10.7.2018. u kontekstu neophodnosti obrazlaganja sudske presude.\r\nU ovoj presudi, odbija se tužba kojom tužilac pobija zakonitost osporenog zaključka zbog nepravilne primene zakona, nepostupanja po pravilima postupka, netačno utvrđenog činjeničnog stanja kao i prekoračenja granice zakonskog ovlašćenja.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član 6-1 | DIC | Vidas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3046/2019 od 28.08.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena, revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 77/18 od 06.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju, sada Osnovnog suda u Vranju I 2276/08 i to: a) na ime razlike zarade i naknade zarade od isplaćene do pripadajuće zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003. godine u iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, b) na ime troškova parničnog postupka, v) na ime troškova izvršnog postupka. Stavom drugim odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu dodatnih troškova, a stavom trećim obavezana je tužena da tužilјi isplati troškove postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2321/18 od 14.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijaju se kao neosnovani zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Vladan Mijajilović protiv Srbije
Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 2/17 od 24.01.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja žalba punomoćnika predlagača M.T. i preinačava rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici 1 R4K 17/15 od 26.12.2016.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 222/2014 od 01.10.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču Lj. D. iz S. M., u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, posl.broj P.592/10, povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 6-1 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 188/2014 od 15.08.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupanju povodom zahteva za zaštitu prava podnositelјke ustavne žalbe M. Ž. iz B. Z., kojim se predmet po ustavnoj žalbi podnositelјke M. Ž. iz B. Z. vraća Ustavnom sudu.

U ustavnoj žalbi se navodi da je njen podnosilac M. Ž. sa svojstvom tužioca podnela tužbu 26.06.2003. godine Opštinskom sudu u Loznici, radi utvrđenja da je ona kao naslednik svog pokojnog oca A. D., vlasnik određene katastarske parcele i da su tužene O. L. i R. S. dužne trpeti upis tog prava u javnim knjigama o nepokretnostima, da su prvostepenom presudom tužene obavezane da tužilјi isplate novčani iznos na ime izuzetog dela kat.parc. .... iz pl. .... k.o. L. G. u određenoj površini, ali da je Apelacioni sud u Beogradu u tom delu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i da je nakon više od 10 godina raspravlјanja umesto da donese meritornu presudu Osnovni sud u Loznici doneo rešenje P.3148/10 od 15.03.2013. godine kojim se tužba odbacuje i protiv kojeg je tužilјa podnela žalbu 19.04.2013. godine. Smatra da je postupanjem suda na opisani način došlo pre svega do povrede prava na imovinu, a takođe i do povrede prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i prava na jednaku zaštitu prava.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde