Predmet je Sudu prosledila Evropska komisija za ljudska prava, u skladu sa odredbama primenjivih pre stupanja na snagu Protokola br.11 uz Konvenciju. Postupak u ovom predmetu je pokrenut na osnovu predstavke protiv Republike Poljske, koju je podneo g.Kreuz (podnosilac predstavke), a koji ima dvojno, austrijsko i poljsko državljanstvo. Podnosiocu je bila dodeljena pravna pomoć. On se naročito žalio da je povređeno njegovo pravo na pristup sudu i to prekomernim iznosima sudskih taksi koje su od njega tražene za podnošenje odštetnog zahteva, što ga je sprečilo da sudu podnese takav zahtev.

Početkom jula 1991.g. Gradska kancelarija u Plocku, izdala je podnosiocu privremenu urbanističku dozvolu za izgradnju perionice automobila. Podnosilac se naknadno obratio gradonačelniku radi dobijanja konačne urbanističke dozvole. Posebno je tražio potvrdu da se nameravana gradnja može nalaziti u određenom području. Gradonačelnik je odbio njegov zahtev. Vrhovni upravni sud je doneo zaključak da su upravne vlasti propustile da temeljno utvrde činjenično stanje, kako propisuje Zakonik o upravnom postupku.

Podnosilac je početkom maja 1995.g., pred Pokrajinskim sudom tužio Opštinu Plock, ističući odštetni zahtev. Tražio je da ga sud oslobodi od plaćanja sudskih taksi. Sud je odbio njegov zahtev iz formalnih razloga, smatrajući njegovu tužbu preuranjenom, jer je postupak za dobijanje urbanističke dozvole još bio u toku. Nova taksa mu je određena kod podnošenja žalbe. On je opet tražio oslobađanje od plaćanja sudskih troškova. Prvostepeni sud je utvrdio kako iznos takse koja je određena podnosiocu jeste neuobičajeno visok i smanjio ga je. Podnosilac je ipak podneo žalbu drugostepenom sudu, ali ona nije uvažena.

NAVODNA POVREDA ČLANA 6 STAV 1 KONVENCIJE
- Pravo na pravično suđenje
Podnosilac je tvrdio da mu je onemogućen pristup sudu iz finansijskih razloga, obzirom na visinu izrečene sudske takse. Vlada je smatrala kako sudske takse koje poljski sudovi naplaćuju za rešavanje građanskih tužbi predstavljaju oblik legitimnog ograničenja pristupa pojedinca sudu, što se ne može smatrati protivnim članu 6.
Ocena suda: član 6 Konvencije omogućava svim licima pristup sudu. „Pravo na sud“ nije apsolutno. Države imaju određeno polje slobodne procene, ali konačna odluka u pogledu poštovanja Konvencije leži na Sudu. Sudska taksa zatražena od podnosioca je preterano visoka. Dakle, došlo je do povrede člana 6 stav 1 Konvencije.

PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE
- Pravična naknada oštećenoj strani
Sud obavezuje tuženu državu da isplati podnosiocu određene iznose na ime nematerijalne štete i sudskih i ostalih troškova.
Presuda je doneta jednoglasno.

Preuzmite presudu u pdf formatu

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET KREUZ protiv POLJSKE

(Zahtjev br. 28249/95)

PRESUDA

STRASBOURG

19. lipnja 2001. godine

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

gđa W. Thomassen, predsjednica,
g. L. Ferrari Bravo,
g. J. Makarczyk,
g. R. Türmen,
g. B. Župančič,
g. T. Pantîru,
g. R. Maruste, suci,
te g. T.L. Early, zamjenik tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 10. listopada 2000. godine i 29. svibnja 2001. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena 29. svibnja 2001. godine:

POSTUPAK

Predmet je Sudu proslijedila Europska komisija za ljudska prava ("Komisija"), u skladu s odredbama primjenjivim prije stupanja na snagu Protokola br. 11 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") 30. listopada 1999. godine. Postupak u predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 28249/95) protiv Republike Poljske koji je 10. svibnja 1995. godine Komisiji na temelju prijašnjeg članka 25. Konvencije podnio g. Henryk Kreuz ("podnositelj zahtjeva") koji ima dvojno, austrijsko i poljsko državljanstvo.
Podnositelja zahtjeva, kojem je bila dodijeljena pravna pomoć, zastupao je g. P. Sendecki, odvjetnik iz Lublina (Poljska). Poljsku je vladu ("Vlada") zastupao njezin zastupnik g. K. Drzewicki iz Ministarstva vanjskih poslova.
Podnositelj zahtjeva je posebice naveo da je njegovo pravo na pristup sudu, zajamčenočlankom 6. stavak 1. Konvencije, bilo povrijeđeno prekomjernim iznosima sudskih pristojbi koje su se od njega tražile za podnošenje njegovog odštetnog zahtjeva, što ga je spriječilo da sudu podnese takav zahtjev.
Komisija je zahtjev proglasila dopuštenim 20. travnja 1998. godine. U svom je izvješću od 26. listopada 1999. godine (prijašnji članak 31. Konvencije ), izrazila mišljenje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije (sa sedamnaest glasova protiv sedam).
Veliko je vijeće dana 8. prosinca 1999. godine odlučilo da bi predmet trebao razmotriti jedan od odjela Suda. Nakon toga, zahtjev je dodijeljen u rad Prvom odjelu Suda (pravilo 52. stavak 1. Poslovnika Suda). Unutar tog Odjela, osnovano je Vijeće koje će razmotriti predmet (članak 27. stavak 1. Konvencije ) prema odredbi pravila 26. stavka 1. Poslovnika Suda.
I podnositelj zahtjeva i Vlada podnijeli su očitovanja o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59. stavak 1.).
Rasprava je održana u Zgradi ljudskih prava (Human Rights Building) u Strasbourgu, 10. listopada 2000. godine (pravilo 59. stavak 2.).

Sudu su pristupili:

(a) za Vladu
g. K. DRZEWICKI, zastupnik,
gđa R. KOWALSKA,
g. A. KALINSKI, punomoćnik,
g. A. DACZYNSKI, savjetnik;

(b) za podnositelja zahtjeva
g. P. SENDECKI, punomoćnik.

Sud je saslušao obraćanja g. Sendeckog, g. Drzewickog, gđe Kowalske i g. Kalinskog.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

A. Pozadina

Dana 10. srpnja 1991. godine Gradski ured u Plocku (Urząd Miejski) izdao je podnositelju zahtjeva privremeno urbanističko odobrenje za izgradnju praonice automobila. Podnositelj zahtjeva se naknadno obratio gradonačelniku Plocka (Prezydent Miasta) radi dobivanja konačnogurbanističkog odobrenja. Posebno je tražio potvrdu da se namjeravana gradnja može nalaziti u određenompodručju. Dana 23. studenoga 1992. godine gradonačelnik je odbio taj zahtjev. Tu je odluku dana 27. siječnja 1993. godine potvrdilo Samoupravno žalbeno vijeće u Plocku (Kolegium Odwolawcze przy Sejmiku Samorzadowym). Vlasti su smatrale kako izgradnja o kojoj je riječ nije u skladu sa kategorijom uporabe zemljišta određenom u odgovarajućem glavnom urbanističkom planu.
Podnositelj zahtjeva se žalio Vrhovnom upravnom sudu (Naczelny Sąd Administracyjny) pobijajući obje odluke. Posebno je ustvrdio kako su vlasti proizvoljno i pogrešno utvrdile da gradnja koju je on planirao nije u skladu sa zahtjevima glavnog urbanističkog plana. Također je naveo kako su u pobijanim odlukama vlasti napravile određeni broj bitnih činjeničnih i pravnih grešaka.
Dana 27. siječnja 1994. godine Vrhovni upravni sud je ukinuo obje odluke protiv kojih su podnesene žalbe i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Govoreći o ponašanju mjerodavnih vlasti, sud je primijetio sljedeće: "iako su na temelju mjerodavnih odredaba Zakonika o upravnom postupku (Kodeks Postepowania Administracyjnego) javne vlasti bile obvezne postupati i u skladu sa zakonom i na način da jačaju povjerenje građana u te vlasti, način na koji su postupile u slučaju podnositelja zahtjeva imao je suprotan učinak". Sud je slijedom toga utvrdio kako je njihovo ponašanje dovelo do ozbiljnog narušavanja vladavine prava. Sud je nadalje držao kako su vlasti proizvoljno odbile dati urbanističko odobrenje koje je podnositelj zahtjeva tražio te kako su svojim odbijanjem očito povrijedile zahtjeve glavnog urbanističkog plana. Dodao je kako su vlasti pogrešno protumačile glavni urbanistički plan, pogrešno utvrdile činjenično stanje te, posebice, kako su bez ikakve osnove utvrdile kako namjeravani projekt podnositelja zahtjeva neće biti u skladu s odgovarajućomkategorijom uporabe zemljišta. Konačno, sud je primijetio kako su vlasti propustile "temeljito" utvrditi činjenično stanje predmeta, kako propisuje Zakonik o upravnom postupku.

B. Zahtjev za naknadu štete

Dana 9. svibnja 1994. godine podnositelj zahtjeva je pred Pokrajinskim sudom u Plocku (Są d Wojewódzki) tužio Općinu Plock. Tražio je odštetu od 5.850.000.000 starih poljskih zlota (PLZ) na temelju činjenice da općinske vlasti nisu pravodobno i pravilno riješile njegov zahtjev za urbanističko odobrenje. Tvrdio je kako je zbog njihove neaktivnosti i odugovlačenja postupka izdavanja urbanističkog odobrenja izgubio novac koji je bio namijenjen ulaganju u njegov poslovni pothvat, kao i potencijalne partnere koji su trebali sudjelovati u njegovom pothvatu. Nadalje je utvrdio kako mu je osim toga uskraćena i buduća dobit. Pozivajući se na mjerodavne odredbe prava o izvanugovornoj odgovornosti za naknadu štete, podnositelj zahtjeva je utvrdio da je došlo do nezakonitog postupanja tuženika i citirao naprijed navedenu presudu Vrhovnog upravnog suda od 27. siječnja 1994. godine u kojoj je utvrđeno da su dotične vlasti narušile vladavinu prava.
Istog je datuma podnositelj zahtjeva od Pokrajinskog suda u Plocku zatražio da ga oslobodi od plaćanja sudskih pristojbi u toj parnici. Mjerodavni dijelovi njegovog zahtjeva glase kako slijedi:

"... Tužitelj izjavljuje kako je trenutno nezaposlen (i) kako ne obavlja nikakvu profitnu djelatnost. Zbog kršenja zakona od strane tuženika bilo mu je onemogućeno pokrenuti svoju poslovnu djelatnost. Tužitelj nema imovine koja bi mu mogla osigurati prihod.

Tužitelj je u Poljsku došao prije tri godine kako bi vodio poslovnu djelatnost; njegove je namjere tuženik (prvotno) prihvatio i podržao. U jednom je trenutku tuženik, iz nepoznatih razloga, promijenio mišljenje i u tužiteljevom slučaju poduzeo korake čiji je cilj bio onemogućiti tužiteljevo ulaganje. To je uključivalo kršenje zakona.

Tužiteljevi napori usmjereni prema pripremi njegovog projekta i pokretanju poslovne djelatnosti zapravo su se pretvorili u bitku protiv državnih službenika koji su kršili zakon. Konačno, tužiteljeve argumente je u potpunosti priznao Vrhovni upravni sud koji je, u svojoj presudi od 27. siječnja 1994. godine, potvrdio da su (vlasti) narušile vladavinu prava. Međutim, sva su ta nastojanja pretjerano smanjila tužiteljeva financijska sredstva.

Tužitelj nije osigurao financijska sredstva za parnicu jer je u potpunosti vjerovao tuženiku. Nije predvidio mogućnost da bi javno tijelo moglo kršiti zakon umjesto da ga poštuje te da će on zbog toga pretrpjeti štetu. A nije bio niti pripravan za takvu mogućnost...

Pretrpljena šteta – za koju tužitelj želi da mu bude naknađena u ovom predmetu – veoma je značajna. U ovim okolnostima tužitelj ne može platiti sudske pristojbe. Ako njegov zahtjev bude odbijen, tužitelj neće imati mogućnost dobiti naknadu, iako je (dužnost) naknade štete koja nastane zbog kršenja zakona osnovno pravno načelo."

Dana 4. srpnja 1994. godine sud je odbio zahtjev podnositelja zahtjeva iz formalnih razloga, držeći kako je njegova tužba preuranjena jer je postupak za urbanističko odobrenje još bio u tijeku. Sud je smatrao kako u predmetu podnositelja zahtjeva pravomoćna odluka u tom postupku predstavlja prethodni uvjet sine qua non za pristup građanskom sudu. Što se tiče njegovog zahtjeva za oslobođenje od sudskih pristojbi, sud je odlučio kako nema potrebe takve pristojbe naplaćivati jer je zahtjev odbijen ab initio pa se, slijedom toga, neće razmatrati osnovanost predmeta.
Dana 27. srpnja 1994. godine podnositelj zahtjeva podnio je interlokutornu žalbu (zażalenie) protiv te odluke. Tvrdio je kako se u njegovom predmetu nije pojavilo pitanje prethodnih uvjeta za pristup građanskom sudu jer je svoju tužbu temeljio na općimnačelima prava o izvanugovornoj odgovornosti za naknadu štete, a ne na mjerodavnim odredbama upravnog prava koje se odnose na odgovornost države u slučaju donošenja odluke protivne zakonu.
Dana 1. kolovoza 1994. godine Pokrajinski sud u Plocku naložio je podnositelju zahtjeva da za podnošenje interlokutorne žalbe plati 200.000.000 PLZ.
Dana 9. kolovoza 1994. godine podnositelj zahtjeva podnio je još jedan zahtjev za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi. Dostavio je izjavu o imovnom stanju, na temelju članka 113., stavka 1. Zakonika o građanskom postupku. Mjerodavni dijelovi te izjave glase kako slijedi:

"Tužitelj traži oslobođenje od sudskih pristojbi zbog toga što te pristojbe ne može platiti (budući da će one) za sobom povlačitiznačajno smanjenje njegovog životnog standarda.

Tužitelj je tražio odštetu za prekršaje koje su na njegovu štetu počinili državni službenici iz Općine Plock.

On ima sljedeću imovinu:

1) stan u Beču

2) automobil 'Peugeot 405D'

3) udio u poduzeću 'Clean Cars JV' u vrijednosti od 300.000.000 PLZ.

Ta mu imovina ne donosi nikakav prihod. Kako bi platio sudske pristojbe, tužitelj je (neuspješno) pokušavao prodati dio imovine poduzeća 'Clean Cars JV'.

(u vezi s tim argumentom, podnositelj zahtjeva je predočio novinski isječakodgovarajućeg oglasa koji je objavio u listu 'Gazeta Wyborcza')

Tužitelj izjavljuje kako ima dvojno državljanstvo, poljsko i austrijsko. Nakon dobivanja privremenog urbanističkog odobrenja za izgradnju ogledne praonice automobila, tužitelj je 1991. došao u Poljsku kako bi pripremio projekt. Naporno je radio i nije trošio svoje prihode, već je svoju ušteđevinu uložio u pripremanje svog poduzeća za poslovanje pod ugovorom o franšizi, ugovorom koji je u to vrijeme u Poljskoj bio nepoznat. Ulagao je u:

1) osnivanje sjedišta poduzeća; adaptaciju prostora poduzeća; dizajn loga poduzeća;

2) traženje zaposlenika; oglašavanje i publicitet;

3) traženje mjesta pogodnih za gradnju; vođenje pregovora, sklapanje ugovora;

4) izradu studija o izvedivosti, te na temelju njih, pripremu ekonomskih i marketinških analiza sljedećihpodručja: Plock (1), Chojnice (2), Wloclawek (1), Torun (3), Bydgoszcz (1), Grudziadz (1), Swiecie (1);

5) na temelju navedenog pod točkom (4), planiranje ulaganja i izradu projekata za područja smještena u Plocku i Chojnicama;

6) provedbu mjera naznačenih u odlukama o urbanističkom odobrenju.

U pripremu ulaganja uložena je sva tužiteljeva ušteđevina i njegov višegodišnji rad. Zbog tuženikovog protupravnog ponašanja, to ogledno ulaganje nije ostvareno te se tužiteljev poslovni partner povukao iz namjeravane gradnje i iz vođenja poslovnih aktivnosti u Poljskoj.

Očito je da tužitelj, budući da je počeo raditi u Poljskoj i tamo ulagati svoju ušteđevinu, nije mogao raditi u (Austriji) te da nije njegova krivnja što sada ne može platiti sudske pristojbe. Jedini razlog zbog kojeg je tužitelj još uvijek u Poljskoj je taj što mora zatvoriti svoj posao i što mora nastaviti postupke pred sudovima, a to u određenom smislu jest "rad", iako nije plaćen.

(podcrtano) Tužitelj nije na stranu stavio novac za parnicu s tuženikom jer je tuženiku pristupio na način kako bi to jedan poljski državljanin trebao – s punim povjerenjem. Nije predvidio niti uzeo u obzir mogućnost da će javne vlasti prekršiti zakon umjesto da ga poštuju, te da bi mogao pretrpjeti štetu.

Tužitelj je u Poljskoj pretrpio i drugu materijalnu štetu. Ona nije nastala njegovom greškom, ali je itekako utjecala na njegovu sadašnju financijsku situaciju:

1) tužitelj nije dobio naknadu za štetu na njegovom automobilu – šteta od 180.000.000 PLZ, postupak protiv osiguravajućeg društva "Westa" je započeo 1991., ali je prekinut, a stečajni sudac (sedzia komisarz) dosad nije rješavao njegov zahtjev;

2) godine 1990. u Plocku su protupravno prisvojene njegove satelitske antene (pravomoćne presude još nisu ovršene zbog odugovlačenja postupka; nemogućnost dobivanja naknade) – šteta (zajedno s kamatama) od 700.000.000 PLZ; sad je [još jedna] tužba [u vezi s time] podnesena sudu.

... U tim okolnostima, tužitelj ne može platiti sudske pristojbe ... [U] slučaju da ovaj njegov zahtjev bude odbijen, tužitelj nećemoći braniti svoja prava i dobiti zadovoljštinu. Njegovo je mišljenje da bi onemogućavanjem ispitivanja njegovog slučaja od strane neovisnog suda bila povrijeđena njegova temeljna prava navedena u Ustavu i u međunarodnim ugovorima o ljudskim pravima."

Dana 12. kolovoza 1994. godine Pokrajinski sud u Plocku oslobodio je podnositelja zahtjeva od plaćanja pristojbe u visini od 200.000.000 PLZ. Oslobođenje se odnosilo na postupak po interlokutornoj žalbi. Ta odluka nije sadržavala nikakvo obrazloženje.
Dana 27. rujna 1994. godine Žalbeni sud u Varšavi (Sąd Apelacyjny) ukinuo je odluku, odbacio zahtjev iz formalnih razloga i predmet vratio na ponovno suđenje. Presudio je kako, budući da se zahtjev podnositelja zahtjeva temeljio na građanskom, a ne na upravnom pravu, u njegovom predmetu nije bilo prethodnih uvjeta za pristup građanskom sudu, te kako zbog toga nije bilo prepreka da se ispita osnovanost zahtjeva.
Dana 17. studenoga 1994. godine Pokrajinski sud u Plocku razmatrao je zahtjev g. Kreuza za oslobođenje od sudskih pristojbi za podnošenje njegovog zahtjeva. Prihvatio je da su pristojbe za podnošenje zahtjeva u visini od 5.850.000.000 PLZ – to jest pristojbe koje bi inače iznosile 308.500.000 PLZ – bile uistinu neobično visoke. S obzirom na to, sud je podnositelju zahtjeva naložio da plati pristojbu od 100.000.000 PLZ. Obrazloženje te odluke u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

" ... Plaćanje punog iznosa sudskih pristojbi zasigurno bi dovelo do značajnog smanjenja tužiteljevog životnog standarda, čak i pod pretpostavkom da on živi od svoje ušteđevine,čiju je vrijednost propustio navesti.

Svaka osoba koja živi od ušteđevine, a vodi poslovne aktivnosti značajnog opsega i koja je uložila znatan kapital u svoje pothvate, trebala bi moći platiti pristojbe od 100.000.000 PLZ. Tužitelj je trebao uzeti u obzir činjenicu da bi ulaženje u takvu (poslovnu) aktivnost moglo imati za posljedicu i vođenje parnica pred sudovima. Stoga je trebao osigurati da mu (na raspolaganju) budu financijska sredstva za takvu svrhu. ..."

Dana 30. studenoga 1994. godine podnositelj zahtjeva se protiv tog naloga žalio Žalbenom sudu u Varšavi. Posebno je obrazlagao kako je bilo nerazumno to što je prvostupanjski sud presudio da bi poslovna aktivnost mogla podrazumijevati potrebu vođenja parnice, posebno protiv javnih vlasti. Od tih bi se vlasti inače trebalo očekivati da postupaju u skladu s vladavinom prava. U tom je kontekstu podnositelj zahtjeva odlučno kritizirao mišljenje Pokrajinskog suda da je unaprijed trebao osigurati novac za parnicu, iako je imao posla s općinom. To bi, prema njegovim tvrdnjama, podrazumijevalo da se kršenje zakona od strane državnih službenika treba predvidjeti kao njihovo normalno ponašanje. Podnositelj zahtjeva je također tvrdio kako iz njegove izjave o imovnom stanju jasno proizlazi da nije u mogućnosti platiti sudske pristojbe koje su mu nametnute. Podsjetio je na činjenice koje je spomenuo u svojoj izjavi o imovnom stanju i koje je, prema njegovom mišljenju, sud previdio, a to je da je izgubio značajni iznos novca jer mu njegovo osiguravajuće društvo nije isplatilo troškove štete nanesene njegovom automobilu (i tad je postao insolventan) te da je pretrpio teške financijske gubitke u iznosu od 700.000.000 PLZ jer je njegove stvari protupravno prisvojio poslovni partner koji ga je prevario. Što se tiče ovog drugog, podnositelj zahtjeva je naglasio kako je odgovarajućigrađanski postupak (koji je pokrenuo protiv tog partnera) još uvijek u tijeku pred Pokrajinskim sudom u Plocku, te kako je već platio značajne sudske pristojbe kako bi taj sud ispitao njegov slučaj. Podnositelj zahtjeva je dalje obrazlagao kako je prvostupanjski sud trebao provjeriti istinitost njegove izjave podnesene na temelju članka 116., stavka 1. Zakonika o građanskom postupku ukoliko je imao kakve dvojbe u pogledu njegove stvarne financijske situacije. Konačno, naglasio je kako je njegova financijska situacija ostala potpuno nepromijenjena u odnosu na situaciju od 12. kolovoza 1994. kad ga je taj isti sud oslobodio plaćanja pristojbi u iznosu od 200.000.000 PLZ za podnošenje interlokutorne žalbe.
Dana 29. prosinca 1994. godine Žalbeni sud u Varšavi odbacio je žalbu. Mjerodavni dio te odluke glasi:

"Tužitelj je u stvari propustio dokazati koji su njegovi sadašnji izvori prihoda. Uzimajući u obzir činjenicu da je obavljao pripreme za projekt velikih razmjera u Poljskoj, [mi] pretpostavljamo da je imao dovoljno sredstava za tu svrhu. Tužitelj traži odštetu od otprilike 5 milijardi poljskih zlota (propustio je precizno naznačiti na što se taj iznos odnosi), tvrdeći kako nije mogao – zbog krivnje tuženika [općine] – pokrenuti poslovnu aktivnost (iako nije dokazao da je uistinu izvršio ikakva ulaganja). [U mjeri u kojoj] podnositelj zahtjeva tvrdi da je pretrpio štetu od 700.000.000 PLZ zbog protupravnog prisvajanja njegovih satelitskih antena ..., ta [činjenica],unatoč šteti koju je pretrpio, pokazuje kolika je bila vrijednost transakcija u kojima je sudjelovao...

U ovom su predmetu sudske pristojbe značajne. Tužitelj je bio oslobođenvećeg dijela tih pristojbi. Nema, međutim, nikakve osnove s koje bi se tužitelja moglo osloboditi od svih sudskih pristojbi. [Stoga smatramo] da je Pokrajinski sud bio u pravu kad je našao da [podnositelj zahtjeva] može platiti sudske pristojbe od 100.000.000 PLZ."

Podnositelj zahtjeva sudu nije platio pristojbu od 100.000.000 PLZ. Kao posljedica toga, neutvrđenog je datuma Pokrajinski sud naložio da se tužbeni zahtjev vrati podnositelju zahtjeva (zarządzil zwrot pozwu), što je značilo da njegov zahtjev nema pravnog učinka te se, zbog svih pravnih i praktičnih razloga, smatralo kako odgovarajući postupak nikad nije bio ni pokrenut pred sudom.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

Prema poljskom pravu, svaki je tužitelj prilikom podnošenja tužbe sudu obvezan platiti sudske pristojbe. U daljnjem tijeku postupka, svaka je stranka obvezna plaćati daljnje sudske pristojbe prilikom podnošenja svake žalbe ili ustavne tužbe, osim ako joj se ne odobri oslobođenje od plaćanja tih pristojbi. Sudske pristojbe određuju se na temelju postotka (ako pristojbu treba platiti za podnošenje tužbe ili žalbe) ili dijela (ako pristojbu treba platiti za interlokutornu žalbu) vrijednosti tužbenog zahtjeva o kojemu je riječ. Troškove sudskih pristojbi koje je bilo koja od stranaka imala može, ovisno o ishodu parnice, u konačnici nadoknaditi stranka koja izgubi spor (kojoj se, u načelu, u pravomoćnoj presudi nalaže da plati sve parnične troškove).
Postoje, međutim, kategorije stranaka u postupku koje se oslobađaju od sudskih pristojbi na temelju zakonskih odredaba. Neke od tih kategorija navedene su u članku 111., stavku 1. Zakonika o građanskom postupku. Tom je odredbom, u obliku u kojem je bila primjenjiva u relevantno vrijeme, od sudskih pristojbi bila oslobođena stranka koja je podnosila tužbu za utvrđivanjeočinstva, stranka koja je tražila uzdržavanje, državni odvjetnik, staratelj kojeg je imenovao sud i "svaka stranka koju od sudskih pristojbi oslobodi nadležni sud" (to znači stranka kojoj je oslobođenje odobreno na temelju članka 113. Zakonika koji je citiran u nastavku teksta).
Ostale kategorije tako oslobođenih stranaka u postupku navedene su inter alia u člancima 8. i 9. Zakona od 13. lipnja 1967. godine o sudskim pristojbama u građanskim postupcima (Ustawa o kosztach sądowych w sprawachcywilnych). Na temelju članka 8. tog Zakona, Državna riznica, općinei druga javna tijela ili ustanove nisu obvezni plaćati sudske pristojbe, uz uvjet da se zahtjev o kojemu je riječ ne odnosi na njihovu poslovnu aktivnost. Članak 9. ovlašćuje ministra pravosuđa da od sudskih pristojbi oslobodi nevladine organizacije.
U slučaju uspješnog ishoda parnice koju je pokrenula osoba oslobođena sudskih pristojbi, pristojbe koje bi se inače naplatile od te osobe za podnošenje njene tužbe i postupanje prema njoj dodjeljuju se Državnoj riznici na teret protivne strane.
Zakon od 13. lipnja 1967. godine o sudskim pristojbama u građanskim postupcima (izmijenjen) odredio je općanačela u odnosu na naplatu pristojbi od strane sudova.

Članak 5., stavak 1. Zakona je, u obliku u kojem je bio primjenjiv u relevantno vrijeme, utvrđivao:

"Osim akodrukčije nije predviđeno zakonom, stranka koja je sudu podnijela podnesak koji podliježe plaćanju sudskih pristojbi, te pristojbe mora platiti."

Članak 16. Zakona, u obliku u kojem je bio primjenjiv u relevantno vrijeme, u mjerodavnom je dijelu propisivaosljedeće:

"1. Sud neće poduzimati nikakve radnje ako nije plaćena sudska pristojba koja se treba platiti za podnošenje određenog podneska. U tom ćeslučaju predsjednik suda dotičnoj stranci naložiti da dužnu pristojbu plati u roku ne duljem od sedam dana, pod prijetnjom vraćanja podneska. Ako stranka ne poštuje rok, podnesak će biti vraćen toj stranci. ...

.......

3. Svaka žalba, kasacijska žalba, interlokutorna žalba ili prigovor protiv presude zbog izostanka ... bit ćeodbačeni ako pripadajuća sudska pristojba nije plaćena u [naprijed navedenom] roku."

Članak 18. je propisivao:

"Podnesak koji je stranci vraćen zbog činjenice da nisu plaćene sudske pristojbe neće imati pravnog učinka."

Stavak 1. Uredbe ministra pravosuđa od 17. svibnja 1993. godine o određivanju sudskih pristojbi u građanskim predmetima (Razporzadzenie Ministra Sprawiedliwosci w sprawie okreslania wysokosci wpisów w sprawach cywilnych) (izmijenjene), u obliku u kojem je bio primjenjiv u relevantno vrijeme, u mjerodavnom je dijelu navodio sljedeće:

"(4) Ako vrijednost spora premašuje 1.000.000.000 PLZ, sudska pristojba će iznositi 66.000.000 PLZ za prvih 1.000.000.000 PLZ, uvećano za 5% preostale vrijednosti tužbenog zahtjeva. U svakom slučaju, dužna sudska pristojba ne smije premašiti svotu od 1.000.000.000 PLZ."

Oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi bilo je (i još je uvijek) pitanje o kojem diskrecijski odlučuje sud nadležan za rješavanje predmeta.

Članak 113., stavak 1. Zakonika o građanskom postupku, u obliku u kojem je bio primjenjiv u relevantno vrijeme, utvrđivao je sljedeće:

"Pojedinac može od suda nadležnog za rješavanje predmeta zatražiti da mu odobri oslobođenje od sudskih pristojbi, uz uvjet da podnese izjavu iz čijeg sadržaja proizlazi da zahtijevane pristojbe za sobom povlačeznačajno snižavanje njegovog životnog standarda i životnog standarda njegove obitelji. Takva izjava mora sadržavati pojedinosti o njegovoj obitelji, imovini i prihodima. U diskrecijskoj je ovlasti suda ocijeniti ispunjava li ili ne ispunjava ta izjava zahtjeve za odobrenje zatraženog oslobođenja."

Članak 116., stavak 1. Zakonika o građanskom postupku propisuje:

"U slučaju dvojbe ... u pogledu stvarne financijske situacije stranke koja traži oslobođenje od sudskih pristojbi, sud može naložiti provjeru njene izjave."

Članak 120., stavak 1. Zakonika (u obliku u kojem je bio primjenjiv u relevantno vrijeme) u mjerodavnom je dijelu navodio sljedeće:

"Sud će opozvati oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi ili dodijeljenu pravnu pomoć ako osnova za to ne postoji ili ako je prestala postojati. U svakom od tih slučajevadotičnaće stranka platiti sve pripadajuće sudske pristojbe i/ili troškove postupka u svom predmetu. ..."

Pristojbe koje sudovi naplate ne predstavljaju osiguranje troškova niti se mogu izjednačiti s njima. Financijski odjel suda uplaćuje sudske pristojbe u Državnu riznicu i one se smatraju dijelom dohotka Državne riznice.
Dana 11. siječnja 1995. godine Vrhovni sud (Sąad Najwyzszy) je donio odluku u kojoj se prvi put pozvao na "pravo na sud" zajamčenočlankom 6., stavkom 1. u kontekstu zahtjeva koji se odnosi na plaćanje sudskih pristojbi za podnošenje tužbe ili žalbe (odluka br. III ARN 75/95, objavljena u OSN Zb. U. 1995, Nr 9). Ta se odluka ticala izvanredne žalbe koju je Vrhovnom sudu podnio Prvi predsjednik Vrhovnog suda. Žalba je bila uperena protiv odluke Vrhovnog upravnog suda kojom je podnositelju zahtjeva u upravnom postupku odbijeno oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi. Vrhovni sud je presudio kako slijedi:

"1. Od datuma kad je Poljska postala članicomVijeća Europe, sudska praksa Europskog suda za ljudska prava može se i treba uzimati u obzir prilikom tumačenja poljskog prava.

2. Ako se u predmetu radi o zahtjevu stranke za značajnom financijskom pomoći od javnih vlasti, posebna se revnost treba pokazati u razmatranju paralelnog zahtjeva [te stranke] za oslobođenjem od sudskih pristojbi. [U svakoj odluci] kojom se takav zahtjev odbija trebaju se navesti relevantni i osobito uvjerljivi razlozi kako ne bi došlo do stvarnog nijekanja prava na sud (koje jamčičlanak 6. Europske konvencije o ljudskim pravima ...)".

Iako se relevantna odluka odnosila na sudske pristojbe za podnošenje žalbe Vrhovnom upravnom sudu od strane osobe koja je tražila pomoć od javnih vlasti, ona se mutatis mutandis primjenjuje i na građanske predmete.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE

Podnositelj zahtjeva prigovorio je da nije uživao pravo pristupa "sudu" jer je morao odustati od podnošenja svog zahtjeva građanskom sudu zbog nemogućnosti da plati prekomjerno visoke sudske pristojbe koje poljsko pravo propisuje za podnošenje takvog zahtjeva. Naveo je povredu članka 6. stavka 1. Konvencije, koji u mjerodavnom dijelu glasi:

"Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi... svatko ima pravo da ... sud pravično... ispita njegov slučaj."

A. Primjenjivost članka 6. stavka 1.

Stranke su se složile da se članak 6. stavak 1. Konvencije može primijeniti na postupke o kojima se ovdje govori. Primjećujući da se ti postupci tiču odštetnog zahtjeva podnositelja zahtjeva, i da su prema tome povezani s "utvrđivanjem prava građanske naravi" u smislu tog članka, Sud ne vidi razloga za drugačiji stav.

B. Sukladnost sa člankom 6. stavkom 1.

1. Podnositelj zahtjeva

Podnositelj zahtjeva je na početku ponovio sudsku praksu Suda koja se odnosi na dotično pitanje i naglasio da, iako ono nije apsolutno, pravo na pristup sudu mora biti djelotvorno, kao i da vlastima nije dopušteno ograničavati ili smanjivati to pravo na način da se narušava sama njegova bit. Podnositelj zahtjeva je posebno smatrao kako država ne bi smjela ograničavati to temeljno ljudsko pravo stvarajućifinancijske prepreke. Obrazlagao je da kad bi sudske pristojbe, kao što je to slučaj u Poljskoj, činileznačajan izvor sredstava državnog proračuna, temeljna zadaća sudstva bi se samim time pretvorila u fiskalni instrument, a pravosuđe bi neizbježno postalo mehanizam dostupan samo onima koji si ga mogu priuštiti. To bi također umanjilo ulogu koju pravo na "pošteno suđenje" ima u demokratskom društvu.
Podnositelj zahtjeva je prihvatio da možda postoje iznimni slučajevi kad se moraju poduzeti posebne mjere odnosno kad, u žalbenom postupku, zahtjev „cautio judicatem solvi“ ne bi zadirao u pravo pojedinca na sud na način protivan članku 6. Međutim, prema njegovom mišljenju, drugačije je kad ograničenja nametnuta na pristup pojedinca sudu u stvari predstavljaju, kao što se to dogodilo njemu, stvarnu financijsku zapreku koja mu je onemogućila pokrenuti postupak pred prvostupanjskim sudom.
Vraćajući se na specifične okolnosti ovog predmeta, podnositelj zahtjeva je zatim tvrdio kako, kad su mu odbili priznati dodatnooslobođenje, mjerodavni sudovi nisu mogli ne biti svjesni posljedica svojih odluka, to jest, da ćeodređivanjem sudske pristojbe u visini od 100.000.000 PLZ, što je iznos koji je u to vrijeme bio jednak prosječnoj godišnjoj plaći u Poljskoj, podnositelju zahtjeva biti uskraćeno pravo da svoj građanski zahtjev iznese pred sud.
Prema tvrdnjama podnositelja zahtjeva, poljski su sudovi postupili proizvoljno i svoje su odluke temeljili na spekulativnoj ocjeni njegove financijske situacije. On je smatrao kako ti sudovi nisu imali na temelju čega ne vjerovati istinitim činjenicama koje je naveo u svojoj izjavi o imovnom stanju. Ipak, oni su odbacili njegove argumente, a da pritom nisu pribavili nikakve dokaze koji bi dokazivali suprotno, dok su prema članku 116., stavku 1. Zakonika o građanskom postupku, u slučaju dvojbe o točnosti njegove izjave, bili obvezni provjeriti relevantne činjenice.
Sudovi su, dodao je podnositelj zahtjeva, pogrešno protumačili njegove argumente i slijedom toga pogrešno utvrdili činjenično stanje. Na primjer, on nije nikad izjavio da živi od ušteđevine,već da je svu svoju ušteđevinu uložio u pripremu planiranog projekta. Unatoč tome, u svojoj odluci od 17. studenoga 1994. godine, Pokrajinski sud u Plocku presudio je na njegovu štetu tvrdeći kako je – navodno – propustio navesti vrijednost ušteđevine od koje živi, kao da se od njega moglo očekivati da navede iznose koje nije imao.
Nadalje, podnositelj zahtjeva je obrazlagao kako je Pokrajinski sud, razmotrivši istu izjavu o imovnom stanju, donio proturječne odluke. Dana 12. kolovoza 1994. godine taj ga je sud, bez ikakvog pridržaja, oslobodio plaćanja 200.000.000 PLZ u postupku po interlokutornoj žalbi. Dana 17. studenoga 1994. godine odredio mu je da treba platiti 100.000.000 PLZ u svrhu postupanja po njegovom zahtjevu o glavnoj stvari. S obzirom na predočene mu materijale, sud nije imao osnova zaključiti da se njegova financijska situacija između ta dva datuma na bilo koji način poboljšala. A niti je, u odnosu na sudske pristojbe, postojala ikakva bitna razlika između interlokutornog postupka i postupka o glavnoj stvari.
Konačno, podnositelj zahtjeva je primijetio da potencijalno tužena općina nije bila obvezna plaćati nikakve sudske pristojbe niti za pokretanje postupka niti za sudjelovanje kao tuženik. Ako je to bilo tako, nije mu bilo jasno kako bi to što su ga odbili osloboditi od plaćanja sudskih pristojbi moglo služiti interesima pravilnog vršenja sudbene vlasti. A nije mu bilo jasno ni kako bi se to odbijanje moglo u dotičnim okolnostima smatrati primjerenim, s obzirom na to da mu je u konačniciuskraćena svaka mogućnost da njegov slučaj preispita "tribunal".
Podnositelj zahtjeva je na kraju zatražio od Suda da utvrdi povredu članka 6., stavka 1. Konvencije zbog toga što je, time što su mu nametnute pretjerane sudske pristojbe, narušena sama bit njegovog "prava na sud" zajamčenog tom odredbom.

2. Vlada

Vlada se s time nije složila. Smatrala je kako sudske pristojbe koje poljski sudovi naplaćuju za rješavanje građanskih tužbi predstavljaju oblik legitimnog ograničenja pristupa pojedinca sudu te kako se za taj oblik reguliranja pristupa sudovima ne bi moglo smatrati da je sam po sebi protivan članku 6.
Pozivajući se na specifične okolnosti predmeta, Vlada je na prvom mjestu podcrtala kako su nacionalni sudovi podnositelja zahtjeva oslobodili od većegdijela pristojbe za podnošenje njegove tužbe, ali su odbili odobriti mu dodatno oslobođenje jer nije zadovoljio uvjete za takvo oslobođenje propisane člankom 113., stavkom 1. Zakonika o građanskom postupku. Podnositelj zahtjeva stoga nije pokazao revnost koja se inače zahtijeva i očekuje od tužitelja u građanskom postupku.
Vlada je, kao drugo, obrazlagala da – protivno tvrdnji podnositelja zahtjeva – sudovi nisu bili obvezni provjeravati njegovu izjavu o imovnom stanju čak i da su imali dvojbe u pogledu njene točnosti. Na temelju članka 113. Zakonika o građanskom postupku, diskreciji sudova prepušta se ocijeniti je li odobravanje oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi opravdano ili nije. Nadalje, sudovi nisu bili dužni provjeravati njegovu izjavu o imovnom stanju na temelju članka 116. Zakonika. Ta je odredba samo propisivala da sudovi mogu odlučiti to napraviti, a ne da oni to moraju ili trebaju napraviti. Stoga zadaća nadležnog suda nije bila prikupljati dokaze i provoditi istragu kako bi razjasnio i provjerio izjavu podnositelja zahtjeva o imovnom stanju. Upravo suprotno, dužnost podnositelja zahtjeva bila je dokazati činjenice relevantne za svoj zahtjev.
Vlada je dalje obrazlagala da su i Pokrajinski sud i Žalbeni sud dali iscrpna i uvjerljiva obrazloženja svojih odluka. U tim su odlukama izložili stavove na temelju dobro ustanovljenje sudske prakse Vrhovnog suda, navodeći kako ulaženje u poslovnu djelatnost može samo po sebi podrazumijevati potrebu parničenja, a time i potrebu da se unaprijed osiguraju dostatna sredstva za pokrivanje sudskih pristojbi.
Vlada je smatrala kako su nadležni sudovi, prilikom ocjene odgovarajućegčinjeničnog stanja predmeta, svoju ovlast ocjenjivanja vršili na pravilan način. Oni su svoje nalaze temeljili na takvim čimbenicima kao što je činjenica da je u relevantno vrijeme podnositelj zahtjeva sudjelovao u drugom građanskom postupku (u kojem je tražio značajnu odštetu) te da je izvršio pripreme za značajan projekt. Te su okolnosti pokazale koliko su opsežne naravi bile njegove financijske transakcije, a time i njegova sposobnost platiti sudske pristojbe o kojima je riječ. Sudovi su, dodala je Vlada, također uzeli u obzir činjenicu da je on tražio odštetu u veoma visokom iznosu te da je u stvari bio oslobođenplaćanjavećeg dijela sudskih pristojbi koje su se trebale platiti za podnošenje njegove tužbe.
Prema mišljenju Vlade, interesi pravde zahtijevaju da stranka u građanskom postupku plati sudske pristojbe ako nije ispunila zakonom predviđene uvjete za oslobođenje od tih pristojbi. To se posebno odnosilo na slučaj podnositelja zahtjeva, u kojem je svota o kojoj je riječ, iako jednaka tadašnjoj prosječnoj godišnjoj plaći u Poljskoj, jednostavno odgovarala visokom iznosu odštete koju je tražio.
Vlada se potom osvrnula na argument podnositelja zahtjeva da su sudovi, iako se njegova financijska situacija nije promijenila, a razmatrajući istu izjavu o imovnom stanju, došli do proturječnih odluka o tome treba li ga ili ne treba osloboditi od plaćanja sudskih pristojbi. Vlada je u odnosu na to pitanje primijetila kako je postojala temeljna razlika između postupka po interlokutornoj žalbi i postupka o glavnoj stvari. To, prema njihovom mišljenju, objašnjava zašto su poljski sudovi došli do različitihzaključaka.
Sve u svemu, Vlada je ustvrdila kako su te pristojbe od podnositelja zahtjeva bile naplaćene u skladu sa zakonom i kako su težile legitimnom cilju. One nisu bile nerazmjerne njegovim sredstvima niti proizvoljno nametnute. Vlada je stoga od Suda zatražila da presudi kako u predmetu podnositelja zahtjeva nije došlo do povrede članka 6., stavka 1.

3. Ocjena Suda

(a) Načela koja proizlaze iz sudske prakse Suda

Sud ponavlja da, kao što je to smatrao u mnogim prilikama, članak 6. stavak 1. svakome osigurava pravo podnijeti bilo koji zahtjev u vezi sa svojim pravima i obvezama građanske naravi pred sud ili tribunal. Na taj je način u ovu odredbu ugrađeno "pravo na sud", čiji je pravo pokrenuti postupak pred sudom u građanskoj stvari samo jedan vid; međutim, taj vid u stvari omogućuje korist od drugih jamstava navedenih u stavku 1. članka 6. Poštenost, javnost i brzina sudskog postupka obilježja su koja nemaju nikakvu vrijednost ako takav postupak prije toga nije uopće pokrenut. Vladavina se prava u građanskim stvarima teško može zamisliti bez postojanja mogućnosti pristupa sudovima (vidi, između mnogih drugih izvora prava, presudu u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. siječnja 1975. godine, Serija A br. 18, str. 18., stavci 34. in fine i 35.-36.; i Z i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (GC), br. 29392/95, ECHR 2001-..., stavci 91.-93.).
"Pravo na sud" nije apsolutno. Ono može biti podložno implicitno dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Jamčećiparničarimaučinkovito pravo pristupa sudu radi utvrđivanja njihovih "prava i obveza građanske naravi", članak 6. stavak 1. ostavlja državi slobodan izbor načina kojim ćepostići taj cilj, ali dok zemlje ugovornice uživaju određenu slobodu procjene u tom smislu, konačna odluka u pogledu poštivanja zahtjeva Konvencije leži na Sudu (vidi naprijed navedene presude u predmetima Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva i Z i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, ibid; i, mutatis mutandis, presudu u predmetu Airey protiv Irske od 9. listopada 1979. godine, Serija A br. 32, str. 14-15, stavak 26.).
Sud je donio odluku da se u nekim slučajevima, posebno kada su ograničenja o kojima je riječpovezana s uvjetima dopuštenosti žalbe, ili kada interesi pravde zahtijevaju da podnositelj zahtjeva, u svezi sa svojom žalbom, pruži jamstvo za troškove koje će imati druga stranka u postupku, mogu nametnuti razna ograničenja,uključujućinovčana, u odnosu na pristup pojedinca "sudu" ili "tribunalu" (vidi, na primjer, presudu u predmetu Brualla Gomez de la Torre protiv Španjolske od 19. prosinca 1997. godine, Reports of Judgements and Decisions 1997-VIII, str. 2955, stavak 33.; i presudu u predmetu Tolstoy-Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 13. srpnja 1995. godine, Serija A br. 316-B, str. 80-81, stavak 61. et seq.). Sud je također prihvatio da mogu postojati slučajevi kada buduće stranke u postupku moraju dobiti prethodno ovlaštenje prije nego što im se dozvoli nastaviti sa svojim zahtjevom (vidi presudu u predmetu Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 28. svibnja 1985. godine, Serija A br. 93, str. 25. stavak 59.). Međutim, Sud se u svim ovim slučajevima uvjerio da primjenjivana ograničenja nisu spriječila ili umanjila pristup koji je omogućen podnositelju zahtjeva na takav način ili do takve mjere da bi sama bit tog prava bila oslabljena.
U tom kontekstu Sud naglašava da ograničenje postavljeno u odnosu na pristup sudu ili tribunalu nećebiti sukladno članku 6. stavku 1. osim ako teži legitimnom cilju, a postoji razumna veza razmjernosti između uloženih sredstava i legitimnog cilja koji se želi ostvariti (vidi npr. presudu u predmetu Tinnelly & Sons Ltd. i drugi te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 10. srpnja 1998. godine, Reports 1998-IV, str. 1660. stavak 72.).
Sud nadalje podsjeća da, kad ocjenjuje usklađenost s gore navedenim standardima, njegova zadaća nije zamijeniti nadležne domaće vlasti pri utvrđivanju najprikladnijih načina reguliranja pristupa pravdi niti ocjenjivati činjenice koje su navele te sudove da usvoje jednu odluku, a ne neku drugu. Uloga Suda je preispitati, prema odredbama Konvencije, odluke koje su te vlasti donijele u vršenju svojih ovlasti ocjenjivanja i uvjeriti se jesu li posljedice tih odluka u skladu s Konvencijom (vidi, mutatis mutandis, naprijed navedene presude, ibid. Tolstoy-Miloslavsky i Brualla Gómez de la Torre (u stavku 32. in fine)).
I dalje s time u vezi, Sud konačno želi ponoviti da je njegovo ispitivanje temeljeno na načelu da je namjera Konvencije zajamčiti, ne prava koja su teorijska ili iluzorna, već prava koja su praktična i djelotvorna. To je naročito tako glede prava na pristup sudovima u smislu važnog mjesta koje pravo na poštenosuđenje ima u demokratskom društvu (vidi naprijed navedenu presudu u predmetu Airey, ibid. stavak 24.; i presudu u predmetu Aït-Mouhoub protiv Francuske od 28. listopada 1998. godine, Reports 1998-VIII, str. 3227, stavak 52.).

(b) Primjena gore navedenih načela na ovaj predmet

(i) Je li obveza platiti sudske pristojbe u građanskom postupku određena poljskim zakonom sama po sebi prerasla u povredu članka 6. stavka 1. Konvencije

U ovom je predmetu podnositelj zahtjeva prvo osporavao opće pravilo kojim je pristup poljskim građanskim sudovima uvjetovan plaćanjem sudske pristojbe koja se određuje u određenom postotku ili dijelu podnesenog tužbenog zahtjeva (vidi stavke 23. i 36. do 37. ove presude). Vlada je smatrala da se naplaćivanje sudskih pristojbi za postupke po građanskim zahtjevima samo po sebi ne može smatrati protivnim članku 6. stavku 1. (vidi stavak 44. ove presude).
Imajući na umu naprijed navedenu izjavu o načelimautvrđenima njegovom sudskom praksom, Sud još jednom podsjeća da nikad nije odbacio mogućnost da interes za poštenim provođenjem pravde može opravdati nametanje financijskih ograničenja pravu pristupa pojedinca sudu (vidi stavak 54. ove presude i, naročito, naprijed navedenu presudu u predmetu Tolstoy-Miloslavsky, ibid. stavci 61. et seq.). Nadalje, Sud smatra da iako ispunjenje obveze iz članka 6. stavka 1. da se osigura učinkovito pravo na pristup sudu ne mora značiti puko odsustvo miješanja, već može zahtijevati poduzimanje različitih oblika pozitivnog djelovanja od strane države, iz te se odredbe ne može izvesti kao zaključak niti neograničeno pravo dobivanja besplatne pravne pomoći od države u građanskom sporu niti pravo na besplatni postupak u građanskim stvarima (vidi, mutatis mutandis, naprijed navedenu presudu u predmetu Airey, ibid. stavci 25.-26.).
U skladu s time, Sud drži da se uvjet plaćanja pristojbi građanskim sudovima u vezi sa zahtjevima o kojima se od njih traži da odlučuju, ne može smatrati ograničenjem prava na pristup sudu koje je per se nespojivo s člankom 6. stavkom 1. Konvencije. Sud međutim ponavlja da su iznos odmjerenih pristojbi u svjetlu osobitih okolnosti određenogslučaja,uključujući sposobnost podnositelja zahtjeva da ih plati, i stadij postupka u kojem su ograničenja nametnuta, presudni čimbenici kod utvrđivanja je li osoba imala pravo pristupa i bila "saslušana pred sudom" (vidi naprijed navedene presude u predmetima TolstoyMiloslavsky i Aït-Mouhoub, ibid. stavak 63. et seq. odnosno stavak 57.).

(ii) Je li pristojba tražena od podnositelja zahtjeva za pokretanje njegove tužbe ograničila njegovo "pravo na sud" na način protivan članku 6. stavku 1.

Imajući te čimbenike na umu, Sud kao slijedeću stvar mora utvrditi predstavlja li, u posebnim okolnostima ovog predmeta, zaračunata pristojba ograničenje koje je umanjilo samu bit prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu. Podnositelj zahtjeva je prigovorio da je zahtjev za plaćanjem 100.000.000 PLZ za podnošenje tužbe doveo do potpune zabrane pristupa sudu (vidi stavke 38. do 43. ove presude). Vlada, s druge strane, smatra da je iznos potpuno opravdan s gledišta interesa pravde i da je temeljen na objektivnoj procjeni njegove financijske situacije (vidi stavke 45. do 51. ove presude).
U svezi s time, Sud bilježi na početku da iako je iznos koji je na kraju tražen od podnositelja zahtjeva bio znatno smanjen u usporedbi s onim koji mu je na početkuodređen, on je i dalje bio jednak prosječnoj godišnjoj plaći u Poljskoj u to vrijeme (vidi stavke 38. i 49. ove presude). Taj je iznos, ako se promatra iz motrišta prosječnogparničara, nedvojbeno znatan. Podnositelj zahtjeva je, međutim, poslovni čovjek, a nadležni su se sudovi, pri određivanju sudske pristojbe, dobrim djelom oslonili na pretpostavku da ulazak u poslovne odnose može sam po sebi nametnuti potrebu za parničenjem. Na toj osnovi, došli su do zaključka da je podnositelj zahtjeva trebao voditi računa o potrebi da unaprijed osigura dostatna novčana sredstva za sudske pristojbe. Na tu su pretpostavku sudovi nadodali tezu da podnositelj zahtjeva – koji je u svojoj izjavi o sredstvima u stvari izjavio da nema nikakvih prihoda i da je uložio svu ušteđevinu u namjeravano ulaganje i spomenuo daljnje materijalne gubitke u svojim poslovnim pothvatima – živi od svoje ušteđevine i da razina njegovih ulaganja (bez obzira na pretrpljene gubitke) potvrđuje njegovu sposobnost platiti sudske pristojbe (vidi stavke 19. do 21. ove presude).
Sud ove osnove ne nalazi uvjerljivima, naročito ako ih se usporedi s važnošću osiguranja pojedincu "djelotvornog" pristupa sudu. Sud bilježi da je zahtjev koji je podnositelj zahtjeva namjeravao podnijeti bio u vrlo slaboj svezi, ako uopće, s poslovnom aktivnošću kao takvom. Nije na Sudu da procjeni osnovanost tog zahtjeva, iako mora primijetiti da se tužba podnositelja zahtjeva temelji na povredi vladavine prava od strane tuženog tijela javne vlasti (povreda koja je već bila utvrđena presudom Vrhovnog upravnog suda) i tiče se štete navodno nastale iz te povrede (vidi stavke 10. do 11. ove presude). Sud, kao drugo, opaža kako se čini da su se nalazi nadležnih sudova u pogledu novčane situacije podnositelja zahtjeva prije temeljili na njegovim hipotetskim mogućnostimaprivređivanja nego na činjenicama koje je on dostavio.
Točno je da je prikupljanje i ocjenjivanje dokaza prvenstveno stvar domaćih sudova i da je uloga (ovog) Suda procijeniti jesu li ti sudovi, pri vršenju svoje ovlasti ocjenjivanja u tom smislu, postupili u skladu s člankom 6. stavkom 1. (vidi stavak 56. ove presude). Međutim, u ovom predmetu Sud bilježi da su sudske vlasti, bez prikupljanja ili razmatranja bilo kakvih dokaza koji bi osporili činjenice koje je on naveo u svojoj izjavi o imovini, odbile prihvatiti tvrdnju podnositelja zahtjeva da nije u mogućnosti platiti sudske pristojbe. Sudovi su još k tomu iznijeliodređene pretpostavke o financijskoj situaciji podnositelja zahtjeva koje nisu potpuno potvrđene dokazima s kojima su raspolagali (vidi stavke 19. do 21. i stavak 40. ove presude).
Sud također opaža da prema poljskom zakonu sudovi mogu u svako doba povućiizuzeće od plaćanja sudskih pristojbi ako je osnova na kojoj je izuzeće odobreno prestala postojati. Prema tome, da su podnositelju zahtjeva dozvolili nastaviti sa svojom tužbom u početnoj fazi postupka to ih ne bi spriječilo da naplate sudske pristojbe ako bi se u nekom daljnjem stadiju njegova novčana situacija popravila (vidi stavak 31. in fine ).
Procjenjujućičinjenice predmeta u cijelosti i uzimajući u obzir važno mjesto koje pravo na pristup sudu ima u demokratskom društvu, Sud smatra da sudske vlasti nisu uspjele osigurati odgovarajuću ravnotežu između, s jedne strane, interesa države da naplati sudske pristojbe za postupanje po tužbama i, s druge strane, interesa podnositelja zahtjeva za ostvarivanjem svojeg zahtjeva pred sudovima. Pristojba zatražena od podnositelja zahtjeva za nastavak postupka po njegovoj tužbi je pretjerana. Dovela je do njegovog odustajanja od tužbe i, u njegovom slučaju, do toga da ga sud nikad nije niti saslušao. To je, prema mišljenju ovog Suda, oslabilo samu bit njegovog prava na pristup sudu.
Zbog gore navedenih razloga Sud zaključuje da nametanje sudske pristojbe podnositelju zahtjeva predstavlja nerazmjerno ograničenje njegovog prava na pristup sudu. Sud u skladu s time utvrđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

V. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

Članak 41. Konvencije propisuje:

"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."

A. Šteta

Na ime materijalne štete, podnositelj zahtjeva tražio je iznos od 50.000 poljskih zlota (PLN) što je činiloodređeni dio troškova koje je imao u vezi s osnivanjem poduzećau Poljskoj te, osim toga, naknadu za izgubljenu zaradu koju je mogao ostvariti zarađivanjemplaća u Austriji da nije bio uključen u pripremu svog projekta u Poljskoj. Od Suda je još zatražio da mu dodijeli 100.000 PLN za duševnu patnju i bol koja mu je prouzročena kršenjem Konvencije.
Vlada je tvrdila kako su iznosi o kojima je riječ pretjerani. Dodala je kako podnositelj zahtjeva nije dokazao da je njegov boravak u Poljskoj bio neophodan i naglasila kako je izvor njegovog dohotka trebalo biti ulaganje u osnivanje poduzeća u Poljskoj, a ne navodna šteta. Što se tiče pitanja nematerijalne štete, Vlada je tvrdila kako podnositelj zahtjeva nije dokazao uzročnu vezu između navodne štete i navodne povrede članka 6., stavka 1. Sve u svemu, Vlada je od Suda zatražila da presudi kako bi utvrđivanje povrede samo po sebi predstavljalo pravednu naknadu. Podredno, pozvali su Sud da pravednu naknadu dodijeli na temelju svoje sudske prakse u sličnim predmetima i nacionalnim gospodarskim okolnostima.
U odnosu na predočeni mu materijal, Sud zaključuje kako podnositelj zahtjeva nije dokazao da je utužena materijalna šteta u stvari počinjenauskraćivanjem pristupa sudu. Stoga nema opravdanja dodijeliti mu ikakvu naknadu na to ime.
S druge strane, Sud prihvaća da je podnositelj zahtjeva pretrpio određenu nematerijalnu štetu, a koja nije dovoljno nadoknađenautvrđivanjem povrede Konvencije. Vršeći svoju ocjenu na pravičnoj osnovi, Sud na to ime podnositelju zahtjeva dodjeljuje 30.000 PLN.

B. Troškovi i izdaci

Podnositelj zahtjeva, koji je primio pravnu pomoćVijeća Europe u vezi s izlaganjem svog predmeta, tražio je povrat 9.000 PLN na ime troškova i izdataka koje je imao u postupku pred Sudom, povrh iznosa od 976,55 EUR koji mu je većisplaćen u okviru programa pravne pomoći Suda.
Vlada je pozvala Sud da, ako bude dodijelio ikakvu nadoknadu, to učini samo u odnosu na one zatražene troškove i izdatke koji su bili stvarni i nužni te koji su u pogledu visine bili razumni.
Sud je zahtjev ocijenio u svjetlu načelapredviđenih njegovom sudskom praksom (vidi presudu u predmetu Nikolova protiv Bugarske [GC], br. 31195/96, stavak 79., ECHR 1999-II; Baranowski protiv Poljske, br. 28358/95, stavak 85., ECHR 2000-III; te Kudla protiv Poljske [GC], br. 30210/96, stavak 168., ECHR 2000-XII) Primjenjujući navedene kriterije na ovaj predmet, Sud smatra kako je razumno podnositelju zahtjeva dodijeliti 12.442 PLN za njegove troškove i izdatke, zajedno s porezom na dodanu vrijednost ako se mora zaračunati, umanjenih za 976,55 eura koji su primljeni putem pravne pomoćiVijeća Europe.

C. Zatezna kamata

Prema informacijama koje ima Sud, zakonska kamatna stopa koja se u Poljskoj primjenjuje na dan donošenje ove presude iznosi 30% godišnje.

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

Presuđuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije;
Presuđuje

(a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri mjeseca, sljedeće iznose:

(i) u odnosu na nematerijalnu štetu, 30.000 (trideset tisuća) poljskih zlota;

(ii) u odnosu na troškove i izdatke 12.442 (dvanaest tisućačetiristočetrdeset dva) poljska zlota, zajedno s porezom na dodanu vrijednost ako se mora zaračunati, umanjenih za 976,55 eura preračunatih u poljske zlote prema tečaju koji važi na dan donošenja ove presude;

(b) da se nakon proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja plaćaobična kamata prema godišnjoj stopi od 30%;

3. Odbacuje ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.

Sastavljeno na engleskom i upućeno u pisanom obliku dana 19. lipnja 2001. godine u skladu s pravilom 77., stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

Lawrence Early Wilhelmina Thomassen

zamjenik tajnika Predsjednica

_____________________________________________________
Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr/

FIRST SECTION

CASE OF KREUZ v. POLAND

(Application no. 28249/95)

JUDGMENT

STRASBOURG

19 June 2001

In the case of Kreuz v. Poland, The European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

MrsW. Thomassen, President,
MrL. Ferrari Bravo,
MrJ. Makarczyk,
MrR. Türmen,
MrB. Zupančič,
MrT. Panţîru,
MrR. Maruste, judges,
and Mr T.L. Early, Deputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 10 October 2000 and on 29 May 2001,

Delivers the following judgment, which was adopted on the last‑mentioned date:

PROCEDURE

1. The case was referred to the Court by the European Commission of Human Rights (“the Commission”), in accordance with the provisions applicable prior to the entry into force of Protocol No. 11 to the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”), on 30 October 1999. It originated in an application (no. 28249/95) against the Republic of Poland lodged with the Commission under former Article 25 of the Convention by Mr Henryk Kreuz (“the applicant”), who has dual Austrian and Polish citizenship, on 10 May 1995.

2. The applicant, who had been granted legal aid, was represented by Mr P. Sendecki, a lawyer practising in Lublin (Poland). The Polish Government (“the Government”) were represented by their Agent, Mr K. Drzewicki, of the Ministry of Foreign Affairs.

3. The applicant alleged, in particular, that his right of access to a court, guaranteed by Article 6 § 1 of the Convention, had been violated because the excessive amount of court fees required of him for lodging his claim for damages prevented him from submitting that claim to the courts.

4. The application was declared admissible by the Commission on 20 April 1998. In its report of 26 October 1999 (former Article 31 of the Convention) [Note by the Registry. The report is obtainable from the Registry], it expressed the opinion that there had been a violation of Article 6 § 1 (seventeen votes to seven).

5. On 8 December 1999 a panel of the Grand Chamber decided that the case should be examined by one of the Sections of the Court.

Subsequently, the application was allocated to the First Section (Rule 52 § 1 of the Rules of Court). Within that Section, the Chamber that would consider the case (Article 27 § 1 of the Convention) was constituted as provided in Rule 26 § 1.

6. The applicant and the Government each filed observations on the merits (Rule 59 § 1).

7. A hearing took place in public in the Human Rights Building, Strasbourg, on 10 October 2000 (Rule 59 § 2).

There appeared before the Court:

(a) for the Government
MrK. Drzewicki,Agent,
MsR. Kowalska,
MrA. Kaliński,Counsel,
MrA. Daczyński,Adviser;

(b) for the applicant
MrP. Sendecki,Counsel.

The Court heard addresses by Mr Sendecki, Mr Drzewicki, Ms Kowalska and Mr Kaliński.

THE FACTS

I. THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

A. Background

8. On 10 July 1991 the Płock Town Office (Urząd Miejski) granted the applicant provisional zoning approval for the construction of a carwash. Subsequently, the applicant applied to the Mayor of Płock (Prezydent Miasta) for final zoning approval. In particular, he asked for confirmation that the intended construction could be located in a specified area. On 23 November 1992 the Mayor refused the application. That decision was upheld by the Płock Self-Government Board of Appeal (Kolegium Odwoławcze przy Sejmiku Samorządowym) on 27 January 1993. The authorities held that the development in question did not conform to the class of land use set out in the relevant master plan.

9. The applicant appealed to the Supreme Administrative Court (Naczelny Sąd Administracyjny), contesting both decisions. He maintained, in particular, that the authorities had arbitrarily and erroneously established that the development planned by him had not been in conformity with the requirements of the master plan. He also alleged that the authorities had made a number of significant errors of fact and law in the impugned decisions.

10. On 27 January 1994 the Supreme Administrative Court quashed both decisions appealed against and remitted the case to the authority of first instance. Referring to the conduct of the relevant authorities, the court observed that “while under the relevant provisions of the Code of Administrative Procedure [Kodeks Postępowania Administracyjnego] the public authorities were obliged to act both in accordance with the law and in a manner reinforcing citizens’ confidence in such authorities, yet the way they had acted in the applicant’s case had shown the contrary”. It consequently found that their conduct had amounted to a serious breach of the rule of law. The court further held that the authorities had arbitrarily refused the zoning approval sought by the applicant and that, by their refusal, they had flagrantly infringed the master plan requirements. It added that they had misinterpreted the master plan, made wrong findings of fact and that they had, in particular, without any basis whatsoever, established that the applicant’s intended project would not conform to the relevant class of land use. Lastly, the court observed that the authorities had failed to ascertain the facts of the case “in a thorough manner”, as required by the Code of Administrative Procedure.

B. Claim for damages

11. On 9 May 1994 the applicant sued the Płock Municipality in the Płock Regional Court (Sąd Wojewódzki). He sought damages of 5,850,000,000 old zlotys (PLZ) based on the fact that the municipal authorities had not handled his application for zoning approval in a timely and proper manner. He claimed that as a result of inactivity on their part and the protracted length of the zoning approval proceedings he had lost both money which had been intended for investment in his business venture and his prospective partners, who had been about to participate in his undertaking. He further maintained that he had also been deprived of future profits. Relying on the relevant rules of the law of tort, the applicant alleged unlawful conduct on the part of the defendant and cited the above-mentioned judgment of the Supreme Administrative Court of 27 January 1994 in which it had been established that the authorities concerned had been in breach of the rule of law.

12. On the same date the applicant asked the Płock Regional Court to exempt him from court fees involved in the litigation. The relevant part of his application read as follows:

“... The plaintiff declares that he is at present unemployed [and] that he does not conduct any profit-making activity. The breach of the law committed by the defendant resulted in his being prevented from starting his business activity. The plaintiff has no assets that would provide him with an income.

The plaintiff came to Poland three years ago in order to conduct a business activity; his intentions were [initially] accepted and supported by the defendant. [At some point,] for unknown reasons, the defendant changed his point of view and, in the plaintiff’s case, took steps aimed at making the latter’s investment impossible. That included a breach of the law.

The plaintiff’s efforts, aimed at preparing his project and starting a business activity, in effect became a struggle with civil servants [who were] breaking the law. Finally, the plaintiff’s arguments were fully acknowledged by the Supreme Administrative Court which, in its judgment of 27 January 1994, confirmed that [the authorities] had breached the rule of law. However, all those endeavours excessively reduced the plaintiff’s financial resources.

The plaintiff has not secured financial means for the litigation because he fully trusted the defendant. He did not foresee the possibility that a public body could contravene the law rather than comply with it and that, as a result, he would suffer loss. Nor was he prepared for such a possibility. ...

The damage sustained – which the plaintiff seeks to have compensated in the present case – is very significant. In the circumstances, the plaintiff is unable to pay the court fees. In the event that his present application is rejected, the plaintiff will have no possibility of obtaining redress, even though [a duty] to compensate for loss arising from a breach of the law is a basic legal principle.”

13. On 4 July 1994 the court rejected the applicant’s claim on formal grounds, holding that his action was premature because the zoning approval proceedings were still pending. The court considered that a final ruling in those proceedings constituted a preliminary condition sine qua non of access to a civil court in the applicant’s case.

As regards his application for an exemption from court fees, the court decided that there was no need to charge such fees because the claim had been rejected ab initio and, in consequence, the case was not to be examined on the merits.

14. On 27 July 1994 the applicant lodged an interlocutory appeal (zażalenie) against that decision. He maintained that no issue of preliminary conditions for access to a civil court arose in his case because he had based his action on the general principles of the law of tort, not on the relevant provisions of administrative law dealing with the liability of the State for issuing a decision contrary to the law.

15. On 1 August 1994 the Płock Regional Court ordered the applicant to pay a court fee of PLZ 200,000,000 for lodging the interlocutory appeal.

16. On 9 August 1994 the applicant made another application for exemption from court fees. He submitted a declaration of means, pursuant to Article 113 § 1 of the Code of Civil Procedure. The relevant part of that declaration reads as follows:

“The plaintiff asks for an exemption from court fees on the ground that he cannot pay those fees [as they will] entail a substantial reduction in his standard of living.

The plaintiff has been seeking damages for wrongs committed against him by the civil servants of the Płock Municipality.

He has the following items of property:

(1) a flat in Vienna

(2) a ‘Peugeot 405D’ car

(3) shares in the company ‘Clean Cars JV’ valued at PLZ 300,000,000.

These assets do not provide him with any income. The plaintiff has tried (unsuccessfully) to sell part of the ‘Clean Cars JV’ assets in order to pay the court fees.

[In connection with that argument, the applicant produced a press cutting of the relevant advertisement put by him in the Gazeta Wyborcza.]

The plaintiff declares that he has dual citizenship, Polish and Austrian. After obtaining a provisional zoning approval for construction of a model network of car washes, the plaintiff came to Poland in 1991 in order to prepare the project. He has worked hard and not enjoyed his income but invested his savings in the preparation of his company to operate under a franchise agreement, a contract unknown in Poland at that time. [He invested in:]

(1) setting up his company’s headquarters; refurbishing the company’s premises; designing the company’s emblem;

(2) searching for employees; advertising and publicity;

(3) searching for sites suitable for the development; conducting negotiations; concluding contracts;

(4) making feasibility studies and, on their basis, preparing economic and marketing analyses of the following areas: Płock (1), Chojnice (2), Włocławek (1), Toruń (3), Bydgoszcz (1), Grudziądz (1), Świecie (1);

(5) on the basis of (4) – planning investments and making projects for areas situated in Płock and Chojnice;

(6) implementing the measures indicated in the zoning approval decisions.

All of the plaintiff’s savings and his work over several years were put into the preparation of the investment. Because of the defendant’s tortious conduct, that model investment did not come into existence and the plaintiff’s business partner resigned from the intended development and from conducting a business activity in Poland. ...

It is evident that the plaintiff, since he started to work in Poland and to invest his savings there, has not been able to work in [Austria] and that there is no fault on his part if he now cannot pay the court fees. The only reason why the plaintiff is still in Poland is that he is to close his business and he has to continue proceedings before the courts, which in a sense is ‘work’, although not of a gainful kind.

[underlined] The plaintiff has not put money aside for the litigation with the defendant because he approached the defendant in a manner in which a Polish citizen should – with full confidence. He did not envisage or take into account the possibility that a public authority would break the law rather than comply with it and that he could sustain damage.

The plaintiff has also sustained further material losses in Poland. They were not his fault but did influence his present financial situation:

(1) the plaintiff has not received compensation for damage to his car – loss of PLZ 180,000,000, the proceedings against the ‘Westa’ Insurance Company started in 1991 but were stayed and the bankruptcy judge [sędzia komisarz] has so far not dealt with his claim;

(2) in 1990 his satellite dishes were misappropriated in Płock (final judgments have not been enforced due to the protracted length of the proceedings; impossibility of obtaining satisfaction) – loss (together with interest) PLZ 700,000,000; now [another] action [in that connection] has been lodged with the court.

... In the circumstances, the plaintiff is unable to pay the court fees. ... [I]n the event that his present application is rejected, the plaintiff will have no possibility of asserting his rights and obtaining redress. In his view, making it impossible for him to have his case heard by an independent court would infringe his basic rights set forth in the Constitution and in international human rights treaties.”

17. On 12 August 1994 the Płock Regional Court exempted the applicant from payment of the fee of PLZ 200,000,000. The exemption applied only to the interlocutory appeal proceedings. That decision did not contain any reasons.

18. On 27 September 1994 the Warsaw Court of Appeal (Sąd Apelacyjny) quashed the decision dismissing the claim on formal grounds and remitted the case. It held that since the applicant’s claim was based on civil, not administrative law, there were no preliminary conditions of access to a civil court in his case and that, in consequence, there were no obstacles to the claim being examined on the merits.

19. On 17 November 1994 the Płock Regional Court considered Mr Kreuz’s application for an exemption from court fees for lodging his claim. It accepted that the fees for lodging a claim of PLZ 5,850,000,000 – fees which would normally have amounted to PLZ 308,500,000 – were indeed unusually high. In view of that consideration, the court ordered the applicant to pay the fee of PLZ 100,000,000. The relevant part of the reasons for that decision read as follows:

“... Paying the full amount of court fees would certainly entail too substantial a reduction in the plaintiff’s standard of living, even assuming that he lives on his savings, the value of which he has failed to specify.

A[ny] person who lives on his savings but conducts business activities on a substantial scale and has invested considerable capital in his ventures should be able to pay the fees of PLZ 100,000,000. The plaintiff should have taken into account the fact that engaging in such a [business] activity could also result in litigation being conducted before the courts. He should therefore have ensured that he had [at his disposal] financial resources for such a purpose. ...”

20. On 30 November 1994 the applicant appealed against that order to the Warsaw Court of Appeal. He argued, in particular, that it had been unreasonable of the court of first instance to hold that a business activity could imply the necessity of litigation, in particular against the public authorities. Those authorities should normally be expected to act in accordance with the rule of law. In that context, the applicant strongly criticised the Regional Court’s opinion that he should have secured money in anticipation of the litigation, even though he had been involved in dealings with the municipality. That, in his submission, would imply that the breaking of the law by civil servants had to be foreseen as normal conduct on their part.

The applicant also maintained that it had clearly emerged from his declaration of means that he was unable to pay the court fees imposed on him. He recalled the facts which he had mentioned in his declaration of means and which, in his view, had been overlooked by the court, namely that he had lost a significant amount of money because his insurance company had not repaid the costs of damage to his car (and then had become insolvent) and that he had suffered heavy financial losses of PLZ 700,000,000 because his goods had been misappropriated by a fraudulent business partner. As to the latter point, the applicant stressed that the relevant civil proceedings (which he had initiated against that partner) were still pending in the Płock Regional Court and, in order to have his case heard by that court, he had already paid substantial court fees.

The applicant further argued that had the court of first instance had any doubts as to his real financial situation, it should have checked the truth of his declaration under Article 116 § 1 of the Code of Civil Procedure. Finally, he pointed out that his financial situation had remained totally unchanged if compared with that on 12 August 1994, when the same court had exempted him from payment of fees of PLZ 200,000,000 for lodging the interlocutory appeal.

21. On 29 December 1994 the Warsaw Court of Appeal dismissed the appeal. The relevant part of that decision read:

“The plaintiff has in fact failed to show what are his current sources of income. Having regard to the fact that he has made preparations for a large-scale project in Poland, [we] assume that he has had sufficient means for the purpose. The plaintiff seeks damages of some PLZ 5,000,000,000 (he has failed to state precisely to what this sum relates), claiming that he was unable – due to fault on the part of the defendant [municipality] – to start his business activity (though he has failed to prove that he had indeed made any investments). [In so far as] the applicant submits that he suffered loss of PLZ 700,000,000 in connection with the misappropriation of his satellite dishes ..., that [fact], despite the loss sustained by him, shows what was the value of the transactions in which he was involved ...

In the present case the court fees are considerable. The plaintiff was exempted from the greater part of those fees. There is, however, no basis on which to exempt the plaintiff from the entirety of court fees. [We therefore consider] that the Regional Court was right in finding that [the applicant] was able to pay the court fees of PLZ 100,000,000.”

22. The applicant did not pay the fee of PLZ 100,000,000 to the court. As a consequence, on an unspecified date, the Płock Regional Court ordered that the applicant’s statement of claim be returned to him (zarządził zwrot pozwu), which meant that his claim was of no legal effect and the relevant proceedings were, for all legal and practical purposes, regarded as having never been brought before a court.

II. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

23. Under Polish law every plaintiff is obliged to pay a court fee at the time of lodging a statement of claim with a court. As the case proceeds, either party is obliged to pay further court fees at the time of lodging any appeal or constitutional complaint, unless granted an exemption from such fees.

Court fees are based on a percentage (if a fee is due for lodging a claim or an appeal) or a fraction (if a fee is due for lodging an interlocutory appeal) of the value of the claim in question.

The court fees incurred by either party can, depending on the outcome of the litigation, be finally repaid by the losing party (who, in principle, is ordered to pay all the costs of litigation in a final judgment).

24. There are, however, categories of litigants who are exempted from court fees by virtue of statutory provisions. Some of those categories are listed in Article 111 § 1 of the Code of Civil Procedure. That provision, in the version applicable at the relevant time, exempted from court fees a party lodging a paternity action, a party seeking maintenance, a prosecutor, a court-appointed guardian and “any party exempted from court fees by the competent court” (that is to say, a party who had been granted an exemption under Article 113 of the Code, cited below).

25. The other categories of these exempted litigants are listed in, inter alia, sections 8 and 9 of the Law of 13 June 1967 on Court Fees in Civil Cases (Ustawa o kosztach sądowych w sprawach cywilnych).

Under section 8 of the Law, the State Treasury, municipalities and other public organs or institutions are not obliged to pay court fees, provided that the claim in question does not relate to their business activity. Section 9 authorises the Minister of Justice to exempt non-governmental organisations from court fees.

26. In case of a successful outcome of litigation initiated by a person exempted from court fees, the fees which would normally have been collected from that person for lodging and proceeding with his claim are awarded to the State Treasury against his opponent.

27. The Law of 13 June 1967 on Court Fees in Civil Cases (as amended) sets out general principles with respect to the collection of fees by courts.

Section 5(1) of the Law, in the version applicable at the material time, stipulated:

“Unless otherwise provided by the law, a party who has submitted to a court a pleading which is subject to court fees, shall pay such fees.”

28. The relevant part of section 16 of the Law, in the version applicable at the material time, provided as follows:

“1. The court shall not take any action if the court fee due for lodging a given pleading is not paid. In such a case the president of the court shall order the party concerned to pay the fee due within a period not exceeding seven days, on pain of having the pleading returned. If the party does not comply with the time-limit, the pleading shall be returned to this party.

...

3. Any appeal, cassation appeal, interlocutory appeal or objection to a judgment by default ... shall be rejected if the court fee due is not paid within the [above] time-limit.”

29. Section 18 provided:

“A pleading which has been returned to a party as a result of the fact that the court fee had not been paid, shall be of no legal effect.”

30. The relevant part of paragraph 1 of the Ordinance of the Minister of Justice of 17 May 1993 on Determining Court Fees in Civil Cases (Rozporządzenie Ministra Sprawiedliwości w sprawie określania wysokości wpisów w sprawach cywilnych) (as amended), in the version applicable at the material time, stated:

“(4) Where the value of the claim exceeds PLZ 1,000,000,000 the court fee shall amount to PLZ 66,000,000 for the first PLZ 1,000,000,000 and 5% of the remaining value of the claim. In any case the court fee due shall not exceed the sum of PLZ 1,000,000,000.”

31. Exemption from payment of court fees was (and still is) a matter for the discretion of the court competent to deal with the case.

Article 113 § 1 of the Code of Civil Procedure, in the version applicable at the material time, stipulated:

“An individual may ask the court competent to deal with the case to grant him an exemption from court fees provided that he submits a declaration to the effect that the fees required entail a substantial reduction in his and his family’s standard of living. Such a declaration shall contain details concerning his family, assets and income. It falls within the court’s discretion to assess whether or not the declaration satisfies the requirements for granting the exemption requested.”

Article 116 § 1 of the Code of Civil Procedure provides:

“In case of doubt ... as to the real financial situation of the party requesting exemption from court fees, the court may order a verification of his declaration.”

The relevant part of Article 120 § 1 of the Code, in the version applicable at the material time, stated:

“The court shall revoke an exemption from court fees or legal assistance granted if the basis therefor did not exist or has ceased to exist. In either instance the party concerned shall pay all court and/or legal fees due in his case ...”

32. Fees collected by courts do not constitute, nor are they equivalent to, security for costs. The court fees are transferred by financial departments of the courts to the State Treasury and are deemed to be part of its income.

33. On 11 January 1995 the Supreme Court (Sąd Najwyższy) gave a decision in which it referred for the first time to the “right to a court” guaranteed under Article 6 § 1 in the context of the requirement to pay court fees for lodging a claim or appeal (decision no. III ARN 75/95, published in OSN Zb. U. 1995, no. 9).

That ruling concerned an extraordinary appeal lodged by the First President of the Supreme Court with the Supreme Court. The appeal was directed against a decision of the Supreme Administrative Court, refusing to exempt a claimant in administrative proceedings from payment of court fees. The Supreme Court held as follows:

“1. From the date on which Poland became a member of the Council of Europe, the case-law of the European Court of Human Rights in Strasbourg may and should be taken into account in interpreting Polish law.

2. If the subject matter of a case is the party’s application for substantial financial assistance from the public authorities, particular diligence should be displayed in considering [that party’s] parallel application for an exemption from court fees. [Any decision] rejecting such an application should give relevant and particularly cogent reasons so as not to amount to an actual denial of the right to a court (as secured by Article 6 of the European Convention of Human Rights) ...”

Although the relevant decision related to court fees for lodging an appeal with the Supreme Administrative Court by a person who had requested financial assistance from the public authorities, it has been applied mutatis mutandis to civil cases.

THE LAW

I. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 6 § 1 OF THE CONVENTION

34. The applicant complained that he had not enjoyed the right of access to a “tribunal” because he had had to desist from submitting his claim to a civil court on account of his inability to pay the excessively high court fees required under Polish law for lodging that claim. He alleged a breach of Article 6 § 1 of the Convention, which, in its relevant part, states:

“In the determination of his civil rights and obligations ..., everyone is entitled to a fair ... hearing ... by [a] ... tribunal ...”

A. Applicability of Article 6 § 1

35. The parties agreed that Article 6 of the Convention applied to the proceedings at issue. The Court, noting that those proceedings concerned the applicant’s claim for damages, and therefore related to “the determination of his civil rights” for the purposes of that Article, does not see any reason to hold otherwise.

B. Compliance with Article 6 § 1

1. The applicant

36. The applicant began by reiterating the Court’s established case-law on the matter and stressing that the right of access to a court, even though not an absolute one, must be effective and that the authorities are not allowed to restrict or reduce that right in a manner infringing the very essence of it.

In particular, the applicant considered that the State should not restrict that fundamental human right by creating financial barriers. He argued that if, as in Poland, court fees were a substantial source of the State budget, the fundamental function of the judiciary would in consequence be transformed into a fiscal instrument and justice would inevitably become a mechanism accessible only to persons who could afford it. That would also reduce the role played by the right to a “fair trial” in a democratic society.

37. The applicant accepted that there might be exceptional cases where special measures had to be taken or where, in appeal proceedings, the requirement of the “cautio judicatem solvi” would not interfere with the individual’s right to a court in a manner contrary to Article 6.

However, in his view, it was otherwise if the limitations imposed on the individual’s access to a court in effect formed, as in his case, a genuine financial barrier preventing him from initiating proceedings in a first-instance court.

38. Turning to the particular circumstances of the present case, the applicant further maintained that the relevant courts, when refusing him an extra exemption, could not have been unaware of the consequences of their decisions, namely that setting a court fee of PLZ 100,000,000, a sum equal to the average annual salary in Poland at that time, would deprive him of his right to bring his civil claim before a court.

39. In the applicant’s submission, the Polish courts had acted arbitrarily and had based their decisions on a speculative assessment of his financial situation. He considered that those courts had had no basis on which to disbelieve the true facts he had stated in his declaration of means. Yet they had dismissed his arguments without obtaining any evidence to the contrary, whereas, under Article 116 § 1 of the Code of Civil Procedure, in the event of doubts as to the accuracy of his declaration, they were obliged to check the relevant facts.

40. The courts, the applicant added, had misread his arguments and had in consequence made wrong findings of fact. For instance, he had never stated that he had been living on his savings but that he had put all of his savings into the preparation of his intended project. Despite that, in its decision of 17 November 1994 the Płock Regional Court had held against him that he had – allegedly – failed to specify the value of the savings he had been living on, as though he could have been expected to specify sums which he did not have.

41. Furthermore, the applicant argued that the Regional Court, considering the same declaration of means, had reached contradictory decisions. On 12 August 1994 that court had, without any reservation whatsoever, exempted him from paying PLZ 200,000,000 in the interlocutory appeal proceedings. On 17 November 1994 it had charged him PLZ 100,000,000 for proceeding with his claim on the merits. On the material before it, the court had had no grounds to suggest that his financial situation had in any way improved between those two dates. Nor had there been any essential difference as regards court fees between the interlocutory proceedings and those on the merits.

42. Lastly, the applicant observed that the prospective defendant municipality had not been obliged to pay any court fees in bringing or defending the proceedings. That being so, he could not see how the refusal to exempt him from payment of court fees could serve the interests of the proper administration of justice. Nor did he see how that refusal could be considered proportionate in the circumstances, given that he had ultimately been deprived of the possibility of having his case heard by a “tribunal”.

43. In conclusion, the applicant requested the Court to find a violation of Article 6 § 1 of the Convention on the ground that imposing on him the inordinately excessive court fee had infringed the very essence of his “right to a court” guaranteed under that provision.

2. The Government

44. The Government disagreed. They considered that court fees collected by Polish courts for dealing with civil claims constituted a form of legitimate restriction on the individual’s access to a court and that that form of regulating access to courts could not be seen as being in itself contrary to Article 6.

45. Referring to the particular circumstances of the case, the Government underlined in the first place that the national courts had exempted the applicant from the greater part of the fee for lodging his claim, but had refused to grant him a further exemption because he had not satisfied the conditions for such an exemption, as required by Article 113 § 1 of the Code of Civil Procedure. The applicant had not, therefore, shown the diligence normally required from and expected of a plaintiff in civil proceedings.

46. The Government argued, secondly, that – contrary to the applicant’s assertion – the courts were not obliged to verify his declaration of means even if they had doubts as to its accuracy. Under Article 113 of the Code of Civil Procedure, it fell within the courts’ discretion to assess whether or not the granting of an exemption from payment of court fees was justified. Furthermore, the courts had no duty to check his declaration under Article 116 of the Code. That provision merely stipulated that the courts might decide to do so, not that they had to or should do so. It was not, therefore, the relevant courts’ task to gather evidence and to conduct an enquiry in order to clarify and verify the applicant’s declaration of means. In contrast, it was incumbent on the applicant to prove the facts relevant to his request.

47. The Government further argued that both the Regional Court and the Court of Appeal had given detailed and cogent reasons for their decisions. In those decisions, they had presented views based on the well-established jurisprudence of the Supreme Court, stating that engaging in a business activity could in itself imply the necessity of litigation and, consequently, the need to secure in advance sufficient resources to cover court fees.

48. The Government considered that the relevant courts, when assessing the pertinent facts of the case, had exercised their power of appreciation in a proper manner. They had based their findings on such factors as the fact that the applicant had at the material time been involved in other civil proceedings (in which he had sought substantial damages) and that he had made preparations for a significant project. Those circumstances had shown the large-scale nature of his financial transactions and, consequently, his ability to pay the court fees in question.

The courts, the Government added, had also taken into account the fact that he had sought damages of a very considerable amount and had in fact been exempted from payment of the greater part of the court fees due for lodging his claim.

49. In the Government’s opinion, the interests of justice required that a party to civil proceedings pay court fees if he or she had not fulfilled the conditions prescribed by law for obtaining an exemption from such fees. This had been particularly so in the applicant’s case, in which the sum in question, albeit equal to the average annual salary in Poland at the time, had simply corresponded to the significant value of the damages sought by him.

50. The Government next referred to the applicant’s argument that even though his financial situation had not changed, the courts, considering the same declaration of means, had reached contradictory decisions on whether or not he should be exempted from payment of the court fees. On that point, the Government observed that there had been a fundamental difference between the interlocutory appeal proceedings and those on the merits of the claim. That, in their view, explained why the Polish courts had come to different conclusions.

51. In sum, the Government contended that those fees had been levied on the applicant in accordance with the law and had pursued a legitimate aim. They had not been disproportionate to his means or imposed arbitrarily. The Government accordingly asked the Court to hold that there had been no violation of Article 6 § 1 in the applicant’s case.

3. The Court’s assessment

(a) Principles deriving from the Court’s case-law

52. The Court reiterates that, as it has held on many occasions, Article 6 § 1 secures to everyone the right to have any claim relating to his civil rights and obligations brought before a court or tribunal. In this way, that provision embodies the “right to a court”, of which the right of access, that is the right to institute proceedings before a court in civil matters, constitutes one aspect only; however, it is an aspect that makes it in fact possible to benefit from the further guarantees laid down in paragraph 1 of Article 6. The fair, public and expeditious characteristics of judicial proceedings are indeed of no value at all if such proceedings are not first initiated. And in civil matters one can scarcely conceive of the rule of law without there being a possibility of having access to the courts (see, among many other authorities, Golder v. the United Kingdom, judgment of 21 January 1975, Series A no. 18, pp. 16-18, §§ 34 in fine and 35-36, and
Z and Others v. the United Kingdom [GC], no. 29392/95, §§ 91‑93, ECHR 2001-V).

53. The “right to a court” is not absolute. It may be subject to limitations permitted by implication because the right of access by its very nature calls for regulation by the State. Guaranteeing to litigants an effective right of access to courts for the determination of their “civil rights and obligations”, Article 6 § 1 leaves to the State a free choice of the means to be used towards this end but, while the Contracting States enjoy a certain margin of appreciation in that respect, the ultimate decision as to the observance of the Convention’s requirements rests with the Court (see Golder and Z and Others, cited above, ibid., and, mutatis mutandis, Airey v. Ireland, judgment of 9 October 1979, Series A no. 32, pp. 14-16, § 26).

54. The Court has ruled that in some cases, in particular where the limitations in question related to the conditions of admissibility of an appeal, or where the interests of justice required that the applicant, in connection with his appeal, provide security for costs to be incurred by the other party to the proceedings, various limitations, including financial ones, may be placed on the individual’s access to a “court” or “tribunal” (see, for instance, Brualla Gómez de la Torre v. Spain, judgment of 19 December 1997, Reports of Judgments and Decisions 1997-VIII, p. 2955, § 33, and Tolstoy-Miloslavsky v. the United Kingdom, judgment of 13 July 1995, Series A no. 316-B, pp. 80-81, §§ 61 et seq.).

The Court has also accepted that there can be cases where the prospective litigant must obtain prior authorisation before being allowed to proceed with his claim (see Ashingdane v. the United Kingdom, judgment of 28 May 1985, Series A no. 93, pp. 25-26, § 59).

However, in all those cases the Court has satisfied itself that the limitations applied did not restrict or reduce the access afforded to the applicant in such a way or to such an extent that the very essence of that right was impaired.

55. In that context, the Court underlines that a restriction placed on access to a court or tribunal will not be compatible with Article 6 § 1 unless it pursues a legitimate aim and there is a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the legitimate aim sought to be achieved (see, for instance, Tinnelly & Sons Ltd and Others and McElduff and Others v. the United Kingdom, judgment of 10 July 1998, Reports 1998-IV, p. 1660, § 72).

56. The Court further recalls that, when assessing compliance with the above-mentioned standards, its task is not to substitute itself for the competent domestic authorities in determining the most appropriate means of regulating access to justice, nor to assess the facts which led those courts to adopt one decision rather than another. The Court’s role is to review under the Convention the decisions that those authorities have taken in the exercise of their power of appreciation and ascertain whether the consequences of those decisions have been compatible with the Convention (see, mutatis mutandis, Tolstoy-Miloslavsky, cited above, ibid., and Brualla Gómez de la Torre, cited above, p. 2955, § 32 in fine).

57. Still in that connection, the Court would finally reiterate that its scrutiny is based on the principle that the Convention is intended to guarantee not rights that are theoretical or illusory but rights that are practical and effective. This is particularly so of the right of access to the courts in view of the prominent place held in a democratic society by the right to a fair trial (see Airey, cited above, pp. 12-14, § 24, and Aït-Mouhoub v. France, judgment of 28 October 1998, Reports 1998-VIII, p. 3227, § 52).

(b) Application of the above principles to the present case

(i) Whether the obligation to pay court fees in civil proceedings imposed by Polish law in itself amounted to a violation of Article 6 § 1 of the Convention

58. In the instant case the applicant first contested the general rule whereby access to Polish civil courts depended on the payment of a court fee amounting to a certain percentage or fraction of the claim being lodged (see paragraphs 23 and 36-37 above).

The Government maintained that collecting court fees for proceeding with civil claims could not be seen as in itself contrary to Article 6 § 1 (see paragraph 44 above).

59. Having regard to the aforementioned statement of principles established by its case-law, the Court once again recalls that it has never ruled out the possibility that the interests of the fair administration of justice may justify imposing a financial restriction on the individual’s access to a court (see paragraph 54 above and, in particular, Tolstoy-Miloslavsky, cited above, pp. 80-81, §§ 61 et seq.).

Furthermore, the Court considers that while under Article 6 § 1 fulfilment of the obligation to secure an effective right of access to a court does not mean merely the absence of an interference but may require taking various forms of positive action on the part of the State, neither an unqualified right to obtain free legal aid from the State in a civil dispute, nor a right to free proceedings in civil matters can be inferred from that provision (see, mutatis mutandis, Airey, cited above, p. 14, §§ 25-26).

60. The Court accordingly holds that the requirement to pay fees to civil courts in connection with claims they are asked to determine cannot be regarded as a restriction on the right of access to a court that is incompatible per se with Article 6 § 1 of the Convention.

It reiterates, however, that the amount of the fees assessed in the light of the particular circumstances of a given case, including the applicant’s ability to pay them, and the phase of the proceedings at which that restriction has been imposed are factors which are material in determining whether or not a person enjoyed his right of access and had “a ... hearing by [a] tribunal” (see Tolstoy-Miloslavsky, cited above, and Aït-Mouhoub, cited above, pp. 80-81, § 63 et seq., and p. 3228, § 57, respectively).

(ii) Whether the fee required from the applicant for initiating his action restricted his “right to a court” in a manner contrary to Article 6 § 1

61. Bearing those factors in mind, the Court must next determine whether, in the particular circumstances of the present case, the fee actually charged constituted a restriction that impaired the very essence of the applicant’s right of access to a court.

The applicant complained that the requirement that he pay PLZ 100,000,000 for lodging his action had amounted to a total bar on his access to a court (see paragraphs 38-43 above).

The Government, for their part, considered that that sum had been entirely justified from the point of view of the interests of justice and had been based on an objective assessment of his financial situation (see paragraphs 45-51 above).

62. In that connection, the Court notes at the outset that even though the sum ultimately required from the applicant was substantially reduced in comparison with that previously imposed, it was nevertheless equal to the average annual salary in Poland at that time (see paragraphs 38 and 49 above). That amount, if seen from the perspective of the ordinary litigant, was undoubtedly substantial.

The applicant was a businessman, however, and the relevant courts, when setting the court fee, relied to a considerable degree on the assumption that engaging in a business activity could in itself imply the necessity of litigation. On that basis, they came to the conclusion that the applicant should have taken into account the need to secure in advance sufficient funds for court fees.

To that assumption, the courts added the hypothesis that the applicant – who in his declaration of means had in fact stated that he had no income and had put all his savings into the intended investment, and mentioned further material losses in his business ventures – lived on his savings and that the scale of his investments (regardless of the losses sustained) proved his ability to pay the court fee (see paragraphs 19-21 above).

63. The Court does not find those grounds persuasive, in particular if weighed against the importance of securing to a person “effective” access to a court.

In the first place, it notes that the claim the applicant intended to lodge related only loosely, if at all, to a business activity as such. It is not for the Court to assess the merits of that claim, although it cannot but note that the applicant’s action was based on the breach of the rule of law by the defendant public authority (a breach already established by the judgment of the Supreme Administrative Court) and concerned damages allegedly arising from that breach (see paragraphs 10-11 above).

It observes, secondly, that the findings which the relevant courts made in respect of the applicant’s financial situation appear to have been based on his hypothetical earning capacity rather than on the facts he supplied.

64. It is true that the taking and evaluating of evidence are primarily matters for the domestic courts and that the Court’s role is to ascertain whether those courts, when exercising their power of appreciation in that sphere, acted in accordance with Article 6 § 1 (see paragraph 56 above).

However, in the present case the Court notes that the judicial authorities refused to accept the applicant’s argument that he was unable to pay the court fees, without obtaining or considering any evidence contradicting the facts he stated in his declaration of means.

In addition, the courts made certain assumptions as to the applicant’s financial standing that were not fully supported by the material before them (see paragraphs 19-21 and 40 above).

65. The Court also observes that under Polish law an exemption from payment of court fees can at any time be revoked by the courts if the basis thereof has ceased to exist. Allowing the applicant to proceed with his claim at the initial phase of the proceedings would not therefore have prevented the Polish courts from collecting court fees if at some further stage his financial situation had improved (see paragraph 31 in fine).

66. Assessing the facts of the case as a whole and having regard to the prominent place held by the right to a court in a democratic society, the Court considers that the judicial authorities failed to secure a proper balance between, on the one hand, the interest of the State in collecting court fees for dealing with claims and, on the other hand, the interest of the applicant in vindicating his claim through the courts.

The fee required from the applicant for proceeding with his action was excessive. It resulted in his desisting from his claim and in his case never being heard by a court. That, in the Court’s opinion, impaired the very essence of his right of access.

67. For the above reasons, the Court concludes that the imposition of the court fees on the applicant constituted a disproportionate restriction on his right of access to a court. It accordingly finds that there has been a breach of Article 6 § 1 of the Convention.

II. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

68. Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A. Damage

69. Under the head of pecuniary damage, the applicant claimed the sum of 50,000 zlotys (PLN) which constituted some part of the costs he had incurred in connection with the setting up of a company in Poland and, in addition, compensation for loss of profit from salaries he could have earned in Austria if he had not been involved in the preparation of his project in Poland.

He further asked the Court to award him PLN 100,000 for moral suffering and distress caused by a violation of the Convention.

70. The Government submitted that the sums in question were inordinately excessive. They added that the applicant had failed to prove that his stay in Poland had been indispensable and pointed out that the investment in the establishment of a company in Poland should have been a source of income rather than of the alleged damage. As to the question of non-pecuniary damage, the Government maintained that the applicant had not shown a causal link between the damage claimed and the alleged violation of Article 6 § 1.

In sum, they requested the Court to rule that the finding of a violation would constitute in itself sufficient just satisfaction. In the alternative, they invited the Court to make an award of just satisfaction on the basis of its case-law in similar cases and national economic circumstances.

71. The Court’s conclusion, on the material before it, is that the applicant has not shown that the pecuniary damage pleaded was actually caused by being deprived of access to a court. Consequently, there is no justification for making any award to him under that head.

72. On the other hand, the Court accepts that the applicant has suffered non-pecuniary damage which is not sufficiently compensated by the finding of a violation of the Convention. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicant PLN 30,000 under this head.

B. Costs and expenses

73. The applicant, who received legal aid from the Council of Europe in connection with the presentation of his case, sought reimbursement of PLN 9,000 for costs and expenses incurred in the proceedings before the Court, to be awarded in addition to the sum of 976.55 euros (EUR) already paid under the Court’s legal aid scheme.

74. The Government invited the Court to make an award, if any, only in so far as the costs and expenses claimed were actually and necessarily incurred and were reasonable as to quantum.

75. The Court has assessed the claim in the light of the principles laid down in its case-law (see Nikolova v. Bulgaria [GC], no. 31195/96, § 79, ECHR 1999-II; Baranowski v. Poland, no. 28358/95, § 85, ECHR 2000-III; and Kudła v. Poland [GC], no. 30210/96, § 168, ECHR 2000-XI).

Applying these criteria to the present case, the Court considers it reasonable to award the applicant PLN 12,442 for his costs and expenses together with any value-added tax that may be chargeable, less EUR 976.55 received by way of legal aid from the Council of Europe.

C. Default interest

76. According to the information available to the Court, the statutory rate of interest applicable in Poland at the date of adoption of the present judgment is 30 % per annum.

FOR THESE REASONS, THE COURT UNANIMOUSLY

1. Holds that there has been a violation of Article 6 § 1 of the Convention;

2. Holds

(a) that the respondent State is to pay the applicant, within three months, the following amounts:

(i) PLN 30,000 (thirty thousand zlotys) in respect of non-pecuniary damage;

(ii) PLN 12,442 (twelve thousand four hundred and forty-two zlotys) in respect of costs and expenses, together with any value-added tax that may be chargeable, less EUR 976.55 (nine hundred and seventy-six euros fifty-five cents) to be converted into zlotys at the rate applicable at the date of delivery of this judgment;

(b) that simple interest at an annual rate of 30% shall be payable from the expiry of the above-mentioned three months until settlement;

3. Dismisses the remainder of the applicant’s claims for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 19 June 2001, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Lawrence Early Wilhelmina Thomassen
Deputy Registrar President

Nema povezane prakse za ovu presudu.

Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 6 | DIC | Bochan protiv Ukrajine br.2

Bočan protiv Ukrajine interesantna je jer podnositeljka ima pravo da "žalbu u svetlu vanrednih okolnosti" koja predstavlja posebni vanredni pravni lek u ukrajinskom pravu. Međutim, Vrhovni sud Ukrajine odbio je dati zahtev podnositeljke a svoju odluku obrazložio je na način koji nije u skladu sa zaključcima iz ranije presude Evropskog suda.

Ovime je ona onemogućena da koristi pravni lek raspoloživ u domaćem pravu, čime je povređeno pravo na pravično suđenje.

Član 6 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.04.2008. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Leskovcu, Gž. 860/07 od 26.04.2007, doneo rešenje kojim se ukida presuda Okružnog suda u Leskovcu i predmet vraća na drugostepeno odlučivanje o žalbama parničnih stranaka.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Erkapić protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Kzz 1212/2018 od 14.11.2018. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјen zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Marka Ristića - advokata Aleksandra Milićevića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine okrivlјeni M.R. oglašen je krivim zbog izvršenja krivičnog dela neovlašćena proizvodnja i stavlјanje u promet opojnih droga iz člana 246. stav 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i 2 meseca, te mu je opozvana uslovna osuda izrečena presudom Trećeg osnovnog suda u Beogradu Spk.br.121/17 od 11.10.2017. godine i uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 meseci, pa je okrivlјeni osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno na zadržavanju i u pritvoru počev od 10.11.2017. godine do 19.04.2018. godine. Istom presudom prema okrivlјenom je izrečena mera bezbednosti oduzimanje predmeta i to opojne droge kanabis u neto iznosu od 421,02 grama. Okrivlјeni je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara i sudski paušal u iznosu od 20.000,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 578/18 od 05.07.2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Višeg javnog tužioca u Beogradu, okrivlјenog i njegovog branioca - advokata Aleksandra Milićevića, pa je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu K.br.9/2018 od 19.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Filips protiv Ujedinjenog Kraljevstva

Presuda je povezana sa presudom Kzz 1211/2018 od 28.11.2018. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovan, zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivlјenog Ž.N., podnet protiv pravnosnažnih presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine i Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 9) i iz člana 438. stav 2. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, te na povredu zakona iz člana 439. tačka 2) Zakonika o krivičnom postupku, dok se isti zahtev u ostalom delu odbacuje.

Presudom Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, okrivlјeni je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela ubistvo u pokušaju iz člana 113. u vezi člana 30. KZ i krivičnog dela nedozvolјena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ, pa pošto su mu primenom odredaba članova 56. i 57. KZ prethodno utvrđene pojedinačne kazne za svako od izvršenih krivičnih dela, i to za krivično delo iz člana 113. u vezi člana 30. KZ kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično delo iz člana 348. stav 5. u vezi stava 1. KZ kazna zatvora u trajanju od šest meseci, okrivlјeni je na osnovu člana 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri meseca, u koju kaznu mu je uračunato vreme provedeno u pritvoru od 09.11.2013. godine do 19.05.2014. godine. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Kž1 br. 132/18 od 31.05.2018. godine, odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivlјenog, a presuda Višeg suda u Beogradu K br. 247/15 od 06.11.2017. godine, potvrđena.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Jelena Krstić protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem Ržk 3/17 od 27.02.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim odbacuju kao neosnovane žalbe branioca okr. M.K. radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku od 16.01.2017. god. i žalba branioca istog okr., pa se rešenje predsednika Višeg suda u Subotici R4K.3/16 od 19.01.2017.god. potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Lepojić protiv Srbije

Presuda se navodi u presudi Gž1 3533/2018 od 11.01.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1.br.1882/18 od 2.7.2018.godine, u stavu prvom izreke, pa se odbija, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilјe kojim je tražila da se obaveže tužena da tužilјi na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od februara 2013.godine do marta 2015.godine isplati novčane iznose po mesecima, sa zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate.

U postupku žalbene kontrole ovaj sud je posebno imao u vidu stav izražen u praksi Evropskog suda za lјudska prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava predmet “Lepojić protiv Srbije”, predstavka broj 13909/05), da su sudovi obavezani da primene pravila postupka izbegavajući kako preterani formalizam koji bi ugrozio pravičnost postupka, tako i preteranu fleksibilnost koja bi učinila bezvrednim (ništavim, beznačajnim), proceduralne zahteve predviđene zakonom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Ljajić protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 1/2018 od 22.02.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P rr 1 br.1/17 od 06.11.2017. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P rr 1.br.1/17 od 06.11.2017. godine, prvim stavom izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženoj da mu na ime naknade štete isplati iznos od 338.431.379,60 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2010. godine do isplate. Drugim stavom izreke naloženo je tužiocu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 46.000,oo dinara.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Maširević protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije je, na sednici održanoj 24.10.2007. godine, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu, Gž. 967/2004 od 24.02.2005, doneo rešenje kojim se kao odbacije kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Novom Sadu i dopunske presude od 25.04.2007. godine.

Rešenje Rev.II 1209/07, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju presude Gž 2334/2018 od 27.04.2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 12479/14 od 30.01.2017. godine u stavu prvom izreke i u delu stava drugog izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca "AA" da se obaveže tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 8.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i u ovom delu žalbe tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde i tužioca "AA" odbijaju, kao neosnovane, a presuda se preinačava u preostalom delu stava drugog izreke tako što se obavezuje tužena Republika Srbija, Ministarstvo pravde da tužiocu "AA" na ime naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati još iznos od 1.200,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate u roku od 15 dana od dostavlјanja otpravka presude.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Nuhović i Kurtanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 23/2016 od 13.09.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku predlagača K.G.-Dž. iz S., kojim se utvrđuje da je predlagaču K.G.-Dž. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Somboru P. 506/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3100/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3400/18 od 29.03.2019. godine.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | R. Kačapor i druge podnositeljke predstavke protiv Srbije

Presuda se navodi u obrazloženju rešenja Gž 1249/2013 od 22.04.2013. godine Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Kruševcu, Sudske jedinice u Brusu II-11 P. br. 1466/2012 od 30. januara 2013. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.
Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Simić protiv Srbije

Presuda je citirana u rešenju R4r 8/2016 od 22.02.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču P.D. iz P. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Rumi pod. posl. br. 6P1. 153/2013. i nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da preduzme odgovarajuće mere da se parnični postupak po tužbi predlagača u predmetu 6P1. 153/2013 okonča u najkraćem roku.

U konkretnom slučaju po oceni ovog suda neažurno postupanje prvostepenog suda propuštanjem da zakaže pripremno ročište u zakonom propisanom roku iz čl. 301. st. 1. ZPP-a (održano nakon 1 godine i 7 meseci od odgovora na tužbu) i u dalјnjem propuštanje zakazivanja ročišta za glavnu javnu raspravu u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta (održano nakon 4 meseca), sa ročištima na kojima nije izveden nijedan dokaz niti je odlučeno o dokaznim predlozima stranaka protivno članu 315. ZPP-a, uz odlaganje dva ročišta, kao i nepoštovanje utvrđenog vremenskog okvira i odlučivanja koja će dokazna sredstva da izvede na glavnoj raspravi primenom člana 308. stav 3. ZPP-a, isklјučivi su razlog za dugotrajnost postupka po oceni ovog suda, pa i u situaciji kada postupak traje kraće od tri godine a nije doneta prvostepena presuda u konkretnom slučaju dve godine i šest meseci postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku. Naime, u konkretnom slučaju u pitanju je spor iz radnog odnosa radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu koji je po svojoj prirodi hitan i od egzistencijalnog značaja za tužioca, pa iako je u pitanju relativno složen postupak koji traži izvođenje odgovarajućih dokaza izloženo neažurno postupanje suda bez opravdanih razloga i doprinosa predlagača dugotrajnosti postupka protivno zakonom utvrđenim rokovima vodi povredi prava na koju osnovano ukazuje predlagač.

Prilikom zauzimanja ovakvog stava ovaj sud je cenio i praksu Evropskog suda za lјudska prava prema kojoj samo ona kašnjenja i odugovlačenja koja se mogu pripisati sudovima i drugim državnim organima mogu dovesti do zaklјučka o nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku (presuda Evropskog suda za lјudska prava Proszak protiv Polјske, od 16. decembra 1997. godine, stav 40.), ovaj Apelacioni sud je ocenio da se opisano postupanje prvostepenog suda u periodu od tužbe do podnošenja zahteva predlagača može smatrati neefikasnim i nedelotvornim, budući da je sud u toku celokupnog trajanja označenog dela postupka nije preduzimao radnje u cilјu raspravlјanja spornih činjenica i okončanja spora. Isti stav iskazan je i u Ustavnoj odluci br. Už-1971/2015 od 11.06.2015. godine.

Na potvrdu ovog stava ukazuje kako praksa suda u Strazburu (Čižiškova protiv Srbije od 19.01.2010. godine, Simić protiv Srbije od 24.11.2009. godine, Stanković protiv Srbije od 16.12.2008. godine), tako i praksa Ustavnog suda RS u većem broju svojih odluka (Už-779/2011 od 10.07.2013. godine, Už-2205/2013 od 18.06.2013. godine i Už-1838/2013 od 11.06.2015. godine).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Rev 1540/2010 od 10.03.2010. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana revizija tužilaca izjavlјena protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine.

Delimičnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke je obavezana tužena da tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa isplati svakom tužiocu po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine do isplate. Stavom drugim izreke konstatovano je da će po zahtevu za naknadu materijalne štete u vidu izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke tužioci su oslobođeni od obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, koji padaju na teret budžetskih sredstava suda. Presudom Okružnog suda u Beogradu Gž.1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačena je delimična presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke i odbijen tužbeni zahtev tužilaca kojim je traženo da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE isplati svakom po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od 03.10.2007. godine do konačne isplate, kao neosnovan.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, roditelјi tužilaca ĐĐ i EE su pravnosnažnim rešenjem Opštinskog suda u Đakovici od 15.09.2006. godine proglašeni umrlim 11.06.1999. godine, kada su bili oteti iz kuće u selu ..., na području AP Kosova i Metohije. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude primenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtev tužilaca za naknadu nematerijalne štete zbog smrti roditelјa, odbio.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković i Trajković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev1 28/2013 od 19.04.2013. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se usvaja revizija tužilaca, pa se ukida presuda Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine i predmet ustupa Apelacionom sudu u Beogradu na ponovno suđenje.

Prvi opštinski sud u Beogradu, delimičnom presudom P 8335/06 od 03.10.2007. godine, stavom prvim izreke, obavezao je tuženu da plati tužiocima na ime duševnih bolova zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE, po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 03.10.2007. godine, pa do isplate. U stavu drugom izreke, konstatovao je, da će o zahtevu za naknadu materijalne štete, izgublјenog izdržavanja za tužilјu GG, kao i o zahtevu za naknadu troškova postupka biti odlučeno naknadno po pravnosnažnosti delimične presude. Stavom trećim izreke, oslobodio je tužioce obaveze plaćanja takse na tužbu i odluku, pa isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
Okružni sud u Beogradu, presudom Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine, preinačio je delimičnu presudu Prvog opštinskog suda u Beogradu P 8335/06 od 03.10.2007. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca, kojim su tražili da se obaveže tužena da im na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti roditelјa i to oca ĐĐ i majke EE plati po 800.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, počev od 03.10.2007. godine pa do konačne isplate. Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud, presudom Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine, odbio je kao neosnovanu reviziju tužilaca, izjavlјenu protiv presude Okružnog suda u Beogradu Gž 1537/08 od 04.03.2009. godine. Ustavni sud Srbije, odlukom Už 2786/2010 od 28.06.2012. godine, stavom prvim izreke, usvojio je ustavnu žalbu AA, BB, VV, GG i DD, izjavlјenu protiv presude Vrhovnog kasacionog suda Rev 1540/10 od 10.03.2010. godine i utvrdio da su podnosiocima ustavne žalbe povređena prava na naknadu štete iz člana 35. stav 2. Ustava

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Stanković protiv Srbije

Član 6 | DIC | Vidas protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3108/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine i odbijaju se zahtevi stranaka za naknadu troškova postupka po reviziji.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da isplati tužiocu na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 234/17 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3220/18 od 04.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 303/17 od 21.03.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6 | DIC | Y protiv Slovenije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k br. 18/15 od 17.06.2015. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača K.B. iz B.P. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Presuda je međutim značajnija u pogledu pravnog stava koji se odnosi na ispitivanje svedoka, budući da je maloletna osoba agresivno ispitivana od strane optuženog čime je sekundarno viktimizovana.

Član 6 | DIC | Živaljević protiv Crne Gore

Presuda je povezana sa presudom Gž 2108/18 od 09.08.2018. Apelacionog suda u Nišu, kojim se odbija žalba tuženog Grada Niša i potvrđuje presuda Višeg suda u Nišu 6P 1566/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke i presuda ukida u trećem stavu i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje u ovom delu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Anđelković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 1/2017 od 06.03 2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se predlagačima određuje naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | Bojan Ikić | Anđelković protiv Srbije

Presuda se poziva u žalbi koju je Upravnom sudu podneo žalilac protiv rešenja Republičke izborne komisije.\r\nŽalilac osporava zakonitost ožalbenog rešenja iz svih zakonskih razloga, ukazujući na povrede prava iz člana 32. Ustava Republike Srbije, u smislu paušalne primene prava, suprotno presudi Evropskog suda za lјudska prava Anđelković v. Srbija i na povrede prava na pravno sredstvo iz člana 36. Ustava Republike Srbije, u smislu nedelotvornosti prigovora.\r\nUpravni sud je presudom broj 4 Už 2755/20 od 4.7.2020. usvojio žalbu i poništio rešenje Republičke izborne komisije.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 5/2016 od 31.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača se usvaja, pa se rešenje Višeg suda u Sremskoj Mitrovici posl. br. R4p. 4/16 od 8.8.2016. godine preinačuje tako što se utvrđuje da je predlagaču V.Đ. u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Sremskoj Mitrovici pod posl. brojem P.32/16 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i nalaže Višem sudu u Sremskoj Mitrovici da navedeni postupak okonča u roku od 4 meseca od dana prijema ovog rešenja.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 6/2018 od 01.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se odbija kao neosnovana žalba predlagača i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4p.8/18 od 20.03.2018.godine

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Blagojević protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/2018 od 05.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku isplati presudom navedenu nadoknadu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Borović i drugi protiv Srbije

Presuda se navodi u rešenju Gž rr 18/2018 od 12.07.2018. godine Apelacionog suda u Nišu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Leskovcu 22Prr.641/17 od 21.03.2018. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i u tom delu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepeni sud u pogledu neimovinske štete, kao satisfakcije tužiocu, ne daje dovolјne i jasne razloge za dosuđenu visinu iste od 400 evra, s obzirom da se pozvao na činjenicu da je postupak stečaja, u kome je tužilac prijavio svoje potraživanje, trajao više godina i da je, pri tome, konstatovao da je to potraživanje za tužioca imalo posebni značaj, jer se radilo o isplati zarade. U konkretnom slučaju prvostepeni sud se u pobijanoj presudi nije rukovodio kriterijumima iz odredbe čl 4. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, jer prilikom odlučivanja nije cenio to što je stečajnom postupku, po osnovu koga je tužiocu utvrđena povreda prava, prethodio parnični postupak pred Opštinskim sudom u Leskovcu, a zatim i postupak izvršenja, koji su trajali od 2004 do 2009. godine, kada je otvaren stečajni postupak nad preduzećem u kome je tužilac radio, Elektroindustrija „RUL“ AD, a što je, do okončanja stečajnog postupka decembra 2016 godine, ukupno 12 godina. Takođe, nije cenio ni činjenicu, a koja proističe iz rešenja predsednika Privrednog suda u Leskovcu, da na strani tužioca nije bilo doprinosa za odugovlačenje postupka. (Presuda Međunarodnog suda u Strazburu Stošić protiv Srbije, predstavka 64931/10, Savić protiv Srbije, Borović i dr. protiv Srbije).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 11/15 od 04.03.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva D. B. iz B. C. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u predmetu Osnovnog suda u Loznici P.1040/14 i predmetu Višeg suda u Šapcu Gž 886/14 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku kao i zahtev da se obaveže prvostepeni sud da u roku od 15 dana od dana prijema odluke zaklјuči glavnu raspravu i donese presudu kojom će odlučiti o postavlјenom zahtevu, te se odbija zahtev za isplatu troškova sastava zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Buj protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 18/2016 od 10.05.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača L.M., kojim je tražio da se utvrdi da je njemu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u ostavinskom postupku iza pok. L.S., u predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu O.5460/14 i odredi rok u kome će se doneti odluka, te odredi novčana naknada predlagaču zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Burdov protiv Rusije (br.2)

Presuda je povezana sa presudom Rž g 9/2019 od 27.06.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojom se odbija kao neosnovana žalba predlagača, pa se potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, u stavu trećem izreke i odbija zahtev predlagača za naknadu troškova postupka.

Rešenjem Višeg suda u Novom Pazaru R4 I br.7/2019 od 20.05.2019. godine, usvojen je zahtev podnosilaca i utvrđeno da je u izvršnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Pazaru I br.692/04 (novi broj I 1773/11) povređeno pravo podnosioca zahteva na suđenje u razumnom roku zajemčeno članom 32. stav 1. Ustava Republike Srbije. Stavom drugim izreke utvrđeno je pravo podnosilaca zahteva na primerenu naknadu u iznosu od 30.000,00 dinara koja će se isplatiti iz budžetskih sredstava Republike Srbije opredelјenih za rad sudova u roku od tri meseca od dana podnošenja zahteva stranke. Odbijen je zahtev podnosilaca za primerenu naknadu za veći iznos od dosuđenog u stavu dva izreke rešenja do traženog iznosa od 2.000 evra u dinarskoj protivvrednosti.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Čižková protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 22/2016 od 28. 10. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor radi ubrzanja postupka i utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod poslovnim brojem P1.3/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Cvetković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3041/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 143/17 od 19.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu AA plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 629/17 (raniji I 994/09 i I 1266/03) i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene naknade zarade za vreme bolovanja i po osnovu razlike zarade iznose za period navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. godinu i 2002. godinu u traženim iznosima, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i na ime troškova parničnog postupka i izvršnog postupka. Stavom drugim izreke je obavezana tužena da tužiocu BB plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u istom predmetu i to na ime glavnog duga zbog neisplaćene razlike zarade pojedinačne iznose navedene u tom stavu izreke, zbog neisplaćenog regresa za 2001. i 2002. godinu u traženom iznosu i na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, a stavom trećim izreke je obavezana tužena da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti odluke do isplate.
Viši sud u Vranju je, presudom Gž 1869/18 od 26.11.2018. godine, stavom prvim izreke odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, a stavom drugim izreke je odbio kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4-r 20/16 od 20.07.2016. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se odbija zahtev predlagača od 09.03.2015. godine za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku kao neosnovan

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dejan Živojinović protiv Srbije

Odluka je povezana sa rešenjem R4r 24/2016 od 06. 02. 2017. godine Apelacionog suda u Novm Sadu, kojom se prigovor predlagača V.Ž. od 20.12.2016. godine radi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku i ubrzanja postupka u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1. 3664/16 odbija se kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Dobrić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 1242/2011 od 01.12.2011. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužilaca, izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž broj 1687/10 od 07.07.2010. godine.

Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P br.6028/2006 od 14.05.2008. godine, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrplјenih duševnih bolova zbog pogibije bliskog srodnika i to: tužilјi AA, supruzi pok GG, iznos od 350.000,00 dinara, tužilјi VV, ćerki pok. GG, iznos od 400.000,00 dinara, i tužiocu BB, sinu pok. GG iznos od 400.000,00 dinara, odnosno ukupno 1.150.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1687/10 od 07.07.2010. godine, odbijena je žalba tužilaca kao neosnovana i potvrđena presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Gallardo Sanchez protiv Italije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 10/2017 od 04. 09. 2017. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se usvaja prigovor podnosioca AA u delu kojim je tražio da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku i utvrđuje se da je podnosiocu povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Čačku P1-318/15 (predmet Gž1-3539/16 u Apelacionom sudu u Kragujevcu).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Grujović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/18 od 13.04.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 6/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenjem Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 6/17 od 19.02.2018.god., odbijen je prigovor AA podnet 19.12.2017.god. na dužinu trajanja predkrivičnog postupka br.Kt-464/2016 VJT u Novom Sadu koji se vodi po krivičnoj prijavi od 20.12.2016.god. sa dopunama 4.01.2017.god. i 27.01.2017.god. Protiv navedenog rešenja žalbu je izjavila predlagač AA, s predlogom da Apelacioni sud u Novom Sadu, predsednik suda, žalbu usvoji i preinači prvostepeno rešenje iz razloga nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, jer samo na osnovu pozitivnog rešenja po žalbi i mera koje će, u tom slučaju, doneti neposredno viši javni tužilac, po oceni predlagača u žalbi, postoji šansa da sud u zakonskom roku primenom krivičnog zakona potvrdi ili opovrgne njene tvrdnje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3049/2019 od 02.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2372/18 od 14.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 8/18 od 03.04.2018. godine, kojom je tužena obavezana da tužiocu na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 383/05, na ime razlike zarade, regresa, troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka plati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom kamatom, i troškove postupka od 13.500,00 dinara, sa kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3036/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 2698/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 122/18 od 22.03.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 506/05, na ime razlike zarade i naknade zarade, regresa, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3011/2019 od 05.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog (ranije Opštinskog) suda u Vranju I.br.1816/09, sada I.br.644/17 i to na ime nenaplaćene zarade i naknade zarade i drugih potraživanja po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2008. godine do isplate, na ime troškova parničnog postupka, i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I.br.1816/09 od 12.11.2009. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilјe u delu kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime troškova izvršnog postupka isplati iznos od još 4.182,00 dinara sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao i iznos od 6.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.05.2017. godine do isplate, a po zaklјučku I.br.644/17 od 24.05.2017. godine i isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 dinara počev od 12.11.2009. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi nadoknadi troškove parničnog postupka.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4222/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 154/18 od 03.07.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3107/2019 od 12.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija - Visoki savet sudstva - Osnovni sud u Vranju da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 714/17 novčane iznose na ime razlike zarade i naknade zarade, kao i troškove vođenog parničnog i izvršnog postupka, bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4266/18 od 20.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 217/18 od 24.04.2018. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3115/2019 od 18.09.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine, u stavu prvom izreke obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog (sada Osnovnog) suda u Vranju I br. 47/09 po osnovu razlike zarade i naknade zarade za traženi period i na ime regresa za traženi period, iznose i sa zateznom kamatom po datumima dospeća bliže navedenim u izreci i na ime troškova izvršnog postupka po rešenju Opštinskog suda u Vranju I br. 47/09 od 14.01.2009. godine. Stavom drugim izreke odbijen je deo tužbenog zahteva tužilјe za traženu naknadu imovinske štete u vidu troškova izvršnog postupka za veći iznos od dosuđenog iznosa pa do traženog iznosa sa pripadajućom kamatom. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Viši sud u Vranju je presudom Gž 3604/18 od 15.04.2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 153/18 od 21.05.2018. godine u stavu prvom i trećem izreke. Odbijeni su zahtevi tužilјe i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3082/2019 od 02.10.2019.. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju 4949/18 od 07.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr.1. 89/17 od 07.09.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog a sada Osnovnog suda u Vranju I 1039/09; i troškova parničnog postupka, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci prvostepene presude i troškove izvršnog postupka, dok je stavom drugim izreke, odbijen zahtev za isplatu kamate na dosuđene troškove izvršnog postupka. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilјi na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 25.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4949/18 od 07.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u pogledu odluke o kamati na glavno potraživanje pa je tužena obavezana da na iznos glavnog potraživanja od 607,28 evra plati kamatu po stopi koju određuje Evropska centralna banka, počev od 01.01.2007. godine, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate prema srednjem kursu Narodne banke Srbije, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Hornsby protiv Grčke

Presuda Hornsby veoma je značajna i često citirana iz razloga što u njoj Sud navodi da je neprihvatljivo da pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Pravo je i pravilno da vlasti imaju razuman rok da izaberu najpodesnija sredstva za izvršenje presuda o kojima se radi. U suprotnom, krši se član 6 stav 1 Konvencije.

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 44/2015 od 25. 05. 2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču T. Z. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Subotici, poslovni broj P. 324/14 i nalaže Višem sudu Subotici da postupak u predmetu Gž. 503/14 okonča u što kraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 81/15 od 23.07.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku u postupku Osnovnog suda u Novom Sadu, posl.br. P. 5429/2010.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 4/16 od 23.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovori predlagača V.G. i N.G odbijaju u delu kojim je traženo utvrđenje da je ovim predlagačima povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u parničnom postupku 2P.90/12 Osnovnog suda u Senti, sada u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom u Novom Sadu (gde predmet ima oznaku Gž.3196/15), a odbacuju u delu da se predlačima odredi naknada za povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 7/16 od 09.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se delimično usvaja prigovor predlagača Č.L. iz S.K. i utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu poslovni broj Gž.3166/15 i odbija zahtev predlagača kojim se traži nalaganje i preduzimanje procesnih radnji radi ubrzanja postupka kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/16 od 10.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se usvaja prigovor predlagača M.S.od 22.02.2016. godine i utvrđuje da je istom povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Novom Sadu P.56640/2010 i Apelacionog suda u Novom Sadu Gž.91/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 14/16 od 04.05.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača Z.J., mlt. M.J., mlt. A.J. i D.B. iz N.S. podnet radi ubrzanja postupka koji se odnosi na predmet Apelacionog suda u Novom Sadu Gž. 1471/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 14/2018 od 24. 08. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagača na rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.32/2018 od 02.07.2018. godine, žalba predlagača usvaja a rešenje Višeg suda u Novom Sadu preinačava tako što se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu broj Gž.538/2017.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Horvat protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 244/2014 od 04.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, utvrđuje se da je osnovan zahtev podnosioca M. M. iz B. B., nalaže se Osnovnom sudu u Rumi da u roku od 6 meseci, a najkasnije do 1.5.2015. godine, okonča postupak u predmetu P-2046/12. i određuje naknada podnosiocu M.M. znog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 10/2014 od 15.09.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje se da je predlagaču K. M. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, Sudska jedinica u Staroj Pazovi, u predmetu koji je nosio oznaku P.2257/12, a sada se vodi pred Osnovnim sudom u Staroj Pazovi broj predmeta P.2147/13.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jeličić protiv Bosne i Hercegovine

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 16/16 od 07.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbacuje prigovor predlagača N.M. iz N.S. za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Jovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/18 od 26.06.2018. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača maloletnog AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 2/18 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Sud nalazi da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je našao da treba odbiti kao neosnovan prigovor radi ubrzanja postupka podnet od strane punomoćnika predlagača maloletnog AA. S tim u vezi, u prvostepenom rešenju su navedeni jasni, valјani i dovolјni razlozi, iz kojih proističe da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na navedenog predlagača

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Kalashnikov protiv Rusije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 22/14 od 02.02.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje predlagaču S.D. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sibotici u predmetu K 5242/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kozlica protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 6/16 od 07.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj P1.172/14 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Krndija i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4r 4/2018 od 26. 03. 2018. Apelacionog suda u Kragujevcu, kojim se odbija prigovor podnosioca AA kojim je tražila utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Užicu P1-333/17 u radnom sporu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Kurdov i Ivanov protiv Bugarske

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 4/2016 od 29. 06. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija kao neosnovan zahtev predlagača D.B. iz I. za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u postupku pred Višim sudom u Šapcu u predmetu posl.br. K-10/13 i kojim se takođe odbija zahtev predlagača da se Osnovnom sudu u Sremskoj Mitrovici odredi rok u kome će se okončati postupak u predmetu K 128/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2018 od 27. 03. 2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača adv. Slavka Berćana iz Novog Sada od 14.03.2018. godine, podnet za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Apelacionog suda u Novom Sadu posl.br. Kž1 791/17 radi ubrzanja postupka, kao neosnovan.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 5/17 od 05.05.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba podnosioca prigovora AA, podneta radi ubrzanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Loznici broj K 1/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 6/17 od 27.10.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 3/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Mamič protiv Slovenije br.2

Presuda je povezana sa rešenjem Ržk br. 7/17 od 03.11.2017. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4k 40/17 te se navedeno rešenje Višeg suda u Novom Sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde.

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 3/16 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je podnosiocu zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, broj P. 3233/08.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa presudom Gžrr. 111/19 od 24.10.2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, po tužbi A.A. radi naknade štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku izjavlјenoj protiv presude Osnovnog suda u Zrenjaninu 23 P. 1290/2017 od 23.05.2019. godine, kojom se želba delimično usvaja, i delimično odbija u odnosu na predmetnu ožalbenu presudu Osnovnog suda u Zrenjaninu.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3013/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena Republika Srbija, Osnovni sud u Vranju, da isplati tužilјi na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda, sada Osnovnog suda u Vranju I 1882/10 novčane iznose navedene u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilјa tražila da se obaveže tužena da joj na dosuđeni iznos troškova izvršnog postupka plati zakonsku zateznu kamatu počev od 12.04.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 2889/18 od 22.03.2019. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 267/18 od 16.04.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3042/2019 od 25.10.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I.br.3249/10, i to novčane iznose navedene pod tačkama 1, 2. i 3. u ovom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos dosuđen tačkama 1. i 2. počev od označenih datuma pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana prijema otpravka presude.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3007/18 od 28.02.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je odbijena kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1.br. 211/18 od 18.04.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu iznosa, kao i u pogledu troškova parničnog postupka u iznosu dinara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Marinković protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Micallef protiv Malte

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 26/2016 od 15.09.2016. godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je dana 27.1.2015. godine podneo B.M. iz R, kojim se utvrđuje prekid postupka sa danom 27.9.2015. godine, zbog smrti predlagača.

Dana 27.1.2015. godine predlagač B.M. je podneo Višem sudu u Sremskoj Mitrovici zahtev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u parničnom predmetu koji je u toku pred Osnovnim sudom u Rumi u predmetu posl. br. P.2024/10. Viši sud u Sremskoj Mitrovici se rešenjem posl. br. R4P.2/15 od 26.5.2016. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spise dostavio Apelacionom sudu na nadležnost i odlučivanje. Spis je u Apelacionom sudu zaveden pod posl. brojem R4g. 26/16.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Miheliudakis protiv Grčke

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 18/14 od 22.12.2014. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev predlagača T.S. zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i zahtev za naknadu za povredu ovog prava u odnosu na krivični postupak koji se vodio pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod br. K 1357/2012.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 4/2016 od 27. 07. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba predlagača i rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p. 9/2016 od 01.06.2016. godine potvrđuje. Predlagač je 28.04.2016. godine podneo Višem sudu u Novom Sadu prigovor radi ubrzanja postupka u predmetu Višeg suda u Novom Sadu P. 247/2012, navodeći da postupak dugo traje i da je protekao razumni vremenski rok za okončanje postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Milovanović protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rž k 1/2019 od 11. 04. 2019. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se kao neosnovana odbija žalba punomoćnika predlagača, maloletnih AA i BB, izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu br. R4K 1/19 od 01.03.2019. godine, te se navedeno rešenje potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Momčilović i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 25/2016 od 06.07.2016 godine, Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca zahteva G.V. iz S.K. za utvrđenje da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Novom Sadu Gž. 335/2015 kao i zahtev za dosudu naknade za povredu prava (materijalnu štetu) od 3.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, na teret Fonda budžetskih sredstava R.S.

G.V. je kao izvršni poverilac, podneo tada nadležnom Opštinskom sudu u Novom Sadu predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave dana 1.12.2009. godine, a rešenje o dozvoli izvršenja je doneto 11.5.2010. godine. Izvršni dužnik DOO „P.D.t.“ iz N.S. je uložio prigovor protiv rešenja o izvršenju 17.5.2010. godine, pa je isto ukinuto i spis dostavlјen parničnom sudu na odlučivanje. Prvo ročište je u parničnom predmetu Osnovnog suda u Novom Sadu P-56071/10 zakazano za 11.3.2010. godine koje je održano, a sledeće zakazano za 8.6.2011., dakle posle 15 meseci, bez ikakvog razloga za toliko dug rok (postupala je sudija Radmila Nanić). Ročište 8.6.2011. godine nije održano zbog bolesti sudije, a sledeće je zakazano za 14.10.2011. godine koje je održano. Ročište je zakazano za 23.1.2012. godine, na kom su saslušani svedoci. Sledeće ročište je održano 30.4.2012. godine. Rešenjem je određeno veštačenje 23.1.2012. godine, koje je izvršeno 9.3.2012. godine. Održano je sledeće ročište 30.3.2012. godine i na istom nisu izvođeni dokazi, a novo je zakazano za 22.6.2012., a zatim za 28.1.2013. na koje nije pristupio punomoćnik tužioca, pa je sud utvrdio povlačenje tužbe. Spis je po naredbi predsednika suda dodelјen u rad drugom sudiji, Dubravki Knežević. Na ročištu održanom 16.5.2013. godine glavna rasprava je zaklјučena i doneta presuda, koja je ispravlјena rešenjem od 25.6.2013. godine. Po žalbi tuženih, od 3.7.2013., spis je dostavlјen na odlučivanje Apelacionom sudu u Novom Sadu, koji je rešenjem od 17.10.2013., presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud je doneo rešenje kojim je odbio predlog tuženih za obustavu postupka, od 15.11.2013., na koje su tuženi izjavili žalbe, 29.11.2013. i 10.12.2013. godine. Spis je na odlučivanje o žalbama dostavlјem Višem sudu u Novom Sadu 4.2.2014. godine. Odlučeno je rešenjem suda od 30.9.2014. godine (ukidanje rešenja) koje je dostavlјeno tužiocu 31.10.2014. godine. Dana 24.10.2014. Osnovni sud u Novom Sadu doneo je rešenje kojim je ukinuo rešenje o izvršenju Iv. 8935/10 od 11.5.2010. godine i utvrdio povlačenje tužbe. Ovo rešenje je primio punomoćnik tužioca dana 26.1.2015. i izjavio žalbu protiv rešenja 6.2.2015. godine. Spis je po žalbi dostavlјen Višem sudu u Novom Sadu 2.3.2015. godine. Viši sud je po ovoj žalbi odlučivao 23.3.2016. godine i spis dostavio Osnovnom sudu u Novom Sadu 31.3.2016. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 267/14 od 11.05.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču R.Š. iz N.S. povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, u predmetu 9644/11.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 83/15 od 28.08.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev I. D. i I. J. kojim je traženo da sud utvrdi da je podnosiocima zahteva povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Loznici, broj P.1142/14.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 9/16 od 26.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se prigovor usvaja pa se utvrđuje da je predlagaču DOO "P" iz S.M. u predmetu koji se nalazi na žalbenom odlučivanju u Apelacionom sudu u Novom Sadu pod posl. brojem Gž. 2401/15 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/16 od 27.04.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.V. iz N.S. od 08.04.2016. godine izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4p-6/2016 od 17.03.2016. godine odbacuje kao nedozvolјena.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 3/16 od 19.10.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača D.M. v. K.G.M. iz K. usvaja i rešenje Višeg suda u Novom Sadu posl. br. R4r. 2/16 od 31.08.2016. godine preinačava tako što utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu posl. br. P1.56/2014 te nalaže Višem sudu Novi Sad da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 5/16 od 03.11.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača S.T. iz S. usvaja, rešenje Višeg suda u Novom Sadu poslovni broj R4r 1/16 od 13. jula 2016. godine preinačava, tako što se utvrđuje da je predlagaču povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Višim sudom u Novom Sadu u predmetu poslovni broj P1.59/14, te se nalaže Višem sudu u Novom Sadu da ubrza postupak i okonča ga u najkraćem roku.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 11/2018 od 04.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu R4P 87/18 od 24.04.2018. godine.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 4/18/2018 od 05.04.2018.Apelacionog suda u Beogradu, kojom preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.69/17 od 13.12.2017. godine u stavu drugom izreke pa se obavezuje tužena Republika Srbija – Treći osnovni sud u Beogradu da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, isplati presudom određene iznose.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Oršuš i drugi protiv Hrvatske

Presuda je povezana sa presudom Gž rr 3/2018 od 21.06.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana, žalba tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u stavu prvom i drugom izreke u delu kojim je tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obavezana da tužilјi AA na ime naknade nematerijalne štete isplati zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 280/10 iznos od 70.000,00 dinara i zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Višeg suda u Beogradu P3 br. 225/15 iznos od 80.000,00 dinara, kao i u stavu trećem izreke. Presudom se preinačava presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu Prr br.21/17 od 30.11.2017. godine u preostalom delu stava prvog i drugog izreke pa se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilјa AA tražila da se tužena Republika Srbija – Ministarstvo pravde obaveže da joj pored napred navedenog iznosa isplati dodatne iznose, kao neosnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 67/15 od 30.06.2015. Apelacionog suda u Novom Sadu, u pravnoj stvari po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku koji je podneo M. D. iz Š, kojim se Apelacioni sud u Novom Sadu oglašava apsolutno nenadležnim za postupanje po zahtevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosioca zahteva M. D..

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem R4g 13/16 od 11.03.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje po prigovoru radi ubrzavanja izvršnog postupka u predmetu broj II.319/15 Osnovnog suda u Rumi, podnosioca M.B. iz R. i prigovor se ustupa na stvarnu nadležnost Osnovnom sudu u Rumi.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | O’Sullivan McCarthy Mussel Development Ltd protiv Irske

Presuda je povezana sa rešenjem Ržr 1/17 od 19.06.2017. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača V.D. iz N.S. u postupku radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred Višim sudom u Novom Sadu poslovni broj R4r-1/2017 odbija i rešenje Višeg suda u Novom sadu potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Rakić i drugi protiv Srbije

Vrhovni sud Srbije, na sednici održanoj 05.06.2008. gdoine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj proitv presude Okružnog suda u Beogradu Gž.I 241/08 od 18.01.2008. godine, doneo je odluku da se presuda Okružnog suda u Beogradu Gž I 241/08 i presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P. 7130/06 preinačuje.

Rešenje Rev.429/08, anonimizirano u skladu sa Pravilnikom, može se preuzeti sa adrese
ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 40/2015 od 31. 03. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Sremskoj Mitrovici, u predmetu posl.br. K 1402/10.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 41/2015 od 14. 01. 2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču AA povređeno pravo na suđenje u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Loznici, u predmetu posl.br. 2K-558/13 (ranije K 305/10).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 1/2016 od 08.02.2016. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija zahtev podnosioca - oštećenog kao tužioca T.B. iz L. podnet 31.12.2015 za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i za naknadu za povredu navedenog prava u predmetu Osnovnog suda u Loznici, u predmetu posl.br. 1 K-70/15.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 2/2018 od 26.02.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA i BB izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 2/17 od 17.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Ristić protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem R4k 3/2018 od 05.03.2018. Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija žalba punomoćnika predlagača AA izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Subotici br. R4K. 1/18 od 24.01.2018. godine, te se navedeno rešenje Višeg suda u Subotici potvrđuje.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3020/2019 od 18.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine.

Pravnosnažnom presudom Višeg suda u Vranju Gž 3488/18 od 15.04.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 329/18 od 25.05.2018. godine. Tom presudom obavezana je tužena da tužilјi na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu izazvanu povredom prava na suđenje u razumnom roku, u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 420/08, na ime razlike zarade, troškova parničnog i izvršnog postupka isplati iznose bliže označene u tom stavu izreke, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime naknade troškova postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom kamatom od izvršnosti do isplate.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3012/2019 od 12.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena Republika Srbija da tužilјi AA iz ... plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1526/09 novčane iznose bliže navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom počev od označenih datuma pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da isplati tužilјi na ime naknade troškova parničnog postupka iznos od 13.500,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 4069/18 od 27.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju Prr1 352/18 od 17.07.2018. godine u stavu prvom izreke u pogledu glavnog potraživanja i zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu odluke o kamati na iznos od 590 evra, tako što je obavezana tužena da na ovaj iznos plati tužilјi kamatu po stopi Evropske centralne banke počev od 01.01.2009. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti na dan isplate po srednjem kursu NBS. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3099/2019 od 02.10.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 90/18 od 11.05.2018. godine, obavezana je tužena da tužilјi isplati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja joj je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu opštinskog, sada Osnovnog suda u Vranju I 639/17 (raniji broj I 1788/09) i to na ime razlike zarade i naknade zarade zaklјučno sa obračunskim mesecom decembrom 2003.godine po Sporazumu o regulisanju međusobnih prava i obaveza po osnovu rada u iznosu od 71.229,79 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2009.godine do konačne isplate; na ime troškova parničnog postupka 26.100,00 dinara, što iznosi ½jedn u idealnu polovinu od ukupnih troškova sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.06.2009.godine do konačne isplate i na ime troškova izvršnog postupka 3.600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.05.2018.godine kao dana presuđenja do konačne isplate, dok je tužbeni zahtev preko dosuđenih iznosa odbijen. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka. Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3482/18 od 27.03.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu stava prvog i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužene i tužilјe za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3110/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 305/18 od 09.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužiocu plati na ime novčanog obeštećenja za imovinsku štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 229/05 i to: a) na ime zarade i naknade zarade u periodu od decembra 2002. godine do februara 2003. godine ukupno 12.500,00 dinara u mesečnim iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavom izreke; b) na ime regresa za 2002. godinu od 13.865,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2002. godine do konačne isplate; v) na ime troškova parničnog postupka 11.884,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.09.2003. godine do konačne isplate i g) na ime troškova izvršnog postupka 3.480,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.02.2005. godine, počev od izvršnosti pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate.

Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3010/18 od 28.12.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke pod a), b), v) i pod g) u pogledu glavnog potraživanja na ime troškova izvršenja od 3.480,00 dinara i u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke pod g) u pogledu odluke o kamati na troškove izvršnog postupka, te jeobavezana tužena da tužiocu na troškove izvršnog postupka od 3.480,00 dinara plati zakonsku zateznu kamatu počev od 19.03.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, dok je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove izvršnog postupka za period od 17.02.2005. godine do 18.03.2018. godine. Stavom trećim izreke odbijeni su zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3044/2019 od 25.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 293/18 od 21.05.2018. godine, stavom prvim izreke obavezana je tužena da tužilјi, na ime naknade štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I-26/09, plati ukupno 168.961,92 dinara i to na ime neisplaćene razlike zarade i naknade zarade, na ime jednokratne novčane naknade, kao i troškova parničnog postupka i troškova izvršenja, u pojedinačnim iznosima po navedenim osnovima i sa zakonskom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužilјi naknadi troškove parničnog postupka od 13.500,00 dinara sa zakonskom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3531/18 od 27.03.2019. godine, stavom prvim izreke izreke žalba tužene je odbijena, kao neosnovana i prvostepena odluka potvrđena, dok su stavom drugim izreke odbijeni zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 6-1 | DIC | Riđić i drugi protiv Srbije

Član 6-1 | DIC | Savić i drugi protiv Srbije