Mile Novaković protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
73544/14
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
17.12.2020
Članovi
8
8-1
8-2
35
35-1
41
Kršenje
8
8-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 8) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
(Čl. 8-1) Poštovanje privatnog života
(Čl. 8-2) Neophodno u demokratskom društvu
(Čl. 8-2) Zaštita prava i sloboda drugih
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
Tematske ključne reči
diskriminacija
radni sporovi
prava manjina
VS deskriptori
1.8 Član 8. - pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
1.8.1 Pozitivne obaveze
1.8.2 Mešanje javnih vlasti
1.8.2.3 Neophodno u demokratskom društvu
1.8.3 Privatni život
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Predmet je nastao na temelju predstavke koju je ESLJP podneo Mile Novaković, državljanih Hrvatske, podneo protiv Republike Hrvatske 2014. godine.

On je bio srpskog etničkog porekla, studirao je u Srbiji i radio kao nastavnik u Hrvatskoj od 1971. godine. Od 1. septembra 1998. godine bio je zaposlen kao nastavnik u srednjoj školi na području Darde u istočnoj Slavoniji. Prema navodima prosvetnog inspektora koji je krajem 1998. godine sproveo postupak kontrole po anonimnoj prijavi u ovoj školi, on nije u nastavi koristio standardni hrvatski jezik. Na osnovu ovoga, njemu je uručen otkaz, pošto u školi nije bilo radnih mesta na koje je mogao biti premešten, a s obzirom na njegove godine života (55 godina života i 29 godina staža) nije opravdano očekivati da bi mogao promeniti svoje trajne osobine i sposobnosti i naučiti da nastavu izvodi na hrvatskom jeziku.

Na ovu odluku podnosilac se žalio Općinskom sudu u Belom Manastiru, koji je žalbu odbio, nakon čega se on žalio Županijskom sudu u Osijeku, koji je takođe odbio žalbu. Nakon toga, podnosilac je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Hrvatske koju je sud odbio kao neosnovanu. Podnosilac je podneo ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prigovarajući da je proizvoljno otpušten iz diskriminišućih razloga zasnovanih na njegovom etničkom poreklu. Ustavni sud je tužbu odbio, navodeći da je neupitno da je podnosilac predstavke, kao i svaki drugi nastavnik u Hrvatskoj, obavezan nastavu izvoditi na hrvatskom jeziku. Ova odluka je dostavljena njegovom punomoćniku sredinom 2014. godine.

Podnosilac je preminuo 2019. godine, ali su njegova supruga i deca odlučili da ustraju u zahtevu u njegovo ime.

Podnositelj je u predstavci ELJKP, prigovorio da je bio prizvoljno otpušten sa radnog mesta nastavnika, čime je, prema njegovom mišljenju, povređeno njegovo pravo na privatan život iz člana 8 Konvencije. Vlada je najpre tvrdila da on nije iscrpeo sva domaća pravna sredstva jer nikada nije izričito prigovorio na povredu prava na poštovanje privatog života. Takođe, Vlada je iznela stav da član 8 nije primenjiv jer on uopšte nije bio otpušten iz razloga povezanih sa njegovim privatnim životom. Sud je potvrdio ranije iznet stav da sporovi povezani s radnim odnosom nisu sami po sebi isključeni iz područja „privatnog života“ u smislu člana 8. Konvencije. Pojasnio je i da postoje dva načina na koja bi se neko pitanje u vezi s privatnim životom obično moglo otvoriti u takvom sporu: ili zbog razloga na kojima se pobijana mera temeljila (u tom slučaju Sud koristi pristup utemeljen na razlozima) ili, u određenim slučajevima, zbog posledica za privatni život (u tom slučaju Sud primenjuje pristup utemeljen na posledicama). Konačno, Sud je naveo da, kada je u pitanju pristup utemeljen na posledicama, podnosilac predstavke mora izneti dokaze kojima dokazuje posledice pobijane mere.

S obzirom na to da je ključan razlog otkaza podnosioca, jezik koji je koristio pri podučavanju učenika, bio element toliko usko povezan s njegovim srpskim etničkim poreklom i da je mišljenje da više ne može promeniti tu svoju osobenost bilo direktno povezano s njegovim godinama života, Sud je uveren da su razlozi na kojima se pobijana mera temeljila bili u dovoljnoj meri povezani s privatnim životom podnositelja predstavke, zbog čega je opravdana primenjivost člana 8. na činjenice ovog predmeta prema pristupu utemeljenom na razlozima.

Prema mišljenju Suda, u okolnostima predmeta podnosioca predstavke, domaće vlasti nisu pružile takve relevantne razloge zbog kojih se od podnositelja predstavke ne bi moglo očekivati da poboljša svoje jezične veštine u hrvatskom jeziku ili da prilagodi svoj rečnik u nastavi onome što se čini da je bio novoprihvaćeni standard u dotičnoj školi u relevantno vreme. S obzirom na neporecivu bliskost dvaju dotičnih jezika, kao i na činjenicu da je podnositelj veći deo svog profesionalnog života živeo i radio u Hrvatskoj, teško je razumeti zašto mogućnost pružanja dodatnog učenja standardnog hrvatskog jezika nije dalje razmotrena u tim okolnostima. Umesto toga, pozivajući se samo na njegovu dob i godine radnog staža, vlasti su primenile najstrožu sankciju, čime su se na značajan način umešale u prava podnositelja predstavke. Imajući naročito u vidu poseban posleratni kontekst područja istočne Slavonije u relevantno vreme, Sud može zaključiti da otkaz podnositelja predstavke nije odgovarao neodložnoj društvenoj potrebi niti je bio srazmeran cilju kome je težio. Stoga je Sud zaključio da je došlo do povrede člana 8. Konvencije, kao i da nema potrebe razmatrati povredu člana 14 u vezi sa članom 8 i člana 1 Protokola 12 uz Konvenciju.

Sudija Wojtycyek je presudi priložio svoje izdvojeno mišljenje.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET MILE NOVAKOVIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 73544/14)

PRESUDA

Članak 8. • Poštovanje privatnog života • Neopravdan otkaz nastavniku srpskog etničkog podrijetla jer nije koristio standardni hrvatski jezik pri izvođenju nastave, a smatralo se da nije sposoban prilagoditi se jer je bio u dobi blizu mirovine • Članak 8. primjenjiv je jer su razlozi za otkaz bili usko povezani s etničkim podrijetlom i dobi • Svijest o specifičnom poslijeratnom kontekstu područja istočne Slavonije u relevantno vrijeme • Nije bilo jasno koji je jezik predviđen za nastavu u školama, a inspekcijski nadzor proveden je samo u odnosu na osobe srpskog etničkog podrijetla • Nisu razmotrene nikakve alternative otkazu unatoč postojanju odredbe u domaćem pravu • Propust pružanja relevantnih i dostatnih razloga zbog kojih se od podnositelja zahtjeva nije moglo očekivati da poboljša jezične vještine u hrvatskom jeziku, između ostalog dodatnim osposobljavanjem

STRASBOURG

17. prosinca 2020.

Ova presuda je konačna sukladno čl. 44. st. 2. Konvencije, no može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Mile Novaković protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Alena Poláčková,
Erik Wennerström,
Raffaele Sabato,
Lorraine Schembri Orland, suci,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Mile Novaković („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) dana 17. studenoga 2014.; odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada“) obavijesti o prigovorima u pogledu prava na poštovanje privatnog života i u pogledu diskriminacije, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten; očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost 10. studenoga 2020. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Podnositelj zahtjeva radio je kao nastavnik u srednjoj školi u istočnoj Slavoniji te je otpušten jer nije koristio standardni hrvatski jezik pri izvođenju nastave. Vlasti su smatrale da se od podnositelja zahtjeva ne može očekivati da će naučiti hrvatski jezik s obzirom da je u to vrijeme imao pedeset i pet godina. Podnositelj zahtjeva prigovara da je njegov otkaz bio proizvoljan i da je bio diskriminiran na temelju svoje dobi i srpskog etničkog podrijetla.

ČINJENICE

  1. Podnositelj zahtjeva rođen je 1944. godine i živio je u Dardi. Podnositelja je najprije zastupala gđa B. Paprić, a naknadno g. H. Krivić, odvjetnici iz Osijeka. Dana 11. prosinca 2019. punomoćnik podnositelja zahtjeva obavijestio je Sud da je podnositelj zahtjeva preminuo 2. lipnja 2019. godine i da su njegova udovica gđa Ljubica Novaković i njihovo dvoje djece, gđa Biljana Vuković i g. Dejan Novaković, izjavili da žele da se postupak podnositelja zahtjeva nastavi.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.
  4. Podnositelj zahtjeva bio je osoba srpskog etničkog podrijetla i studirao je u Srbiji. Radio je kao nastavnik u Hrvatskoj od 1971. godine nadalje.
  5. Od 1. srpnja 1998. godine nadalje podnositelj zahtjeva bio je zaposlen na temelju ugovora na neodređeno vrijeme kao nastavnik u Drugoj srednjoj školi na području Darde („Škola“). Područje Darde dio je istočne Slavonije koje je nakon rata mirno reintegriran u hrvatsko državno područje do 15. siječnja 1998. godine.
  6. Podnositelj zahtjeva predavao je predmete koje su pohađali učenici različitog etničkog podrijetla, među ostalim hrvatskog i srpskog, od kojih su se neki vratili u Dardu nakon što su morali pobjeći 1991. godine.
  7. U školskoj godini 1997./98., dok je postupak mirne reintegracije još uvijek bio u tijeku, podnositelj zahtjeva u školi je nastavu izvodio na srpskom jeziku. Sljedeće školske godine, prema navodima Vlade, Škola je počela primjenjivati članak 4. Zakona o srednjem školstvu (vidi stavak 24 ove presude), kojim je bilo predviđeno da se sva nastava u Republici Hrvatskoj izvodi na hrvatskom jeziku. Čini se da su neke druge veće škole na tom području nastavile izvoditi nastavu u odvojenim razrednim odjelima na jezicima manjina, među ostalim na srpskom jeziku.
  8. Dana 19. studenoga 1998. godine, na temelju anonimne predstavke učenika hrvatskog podrijetla prema kojoj podnositelj zahtjeva i još troje nastavnika srpskog podrijetla ne koriste standardni hrvatski jezik pri izvođenju nastave, prosvjetna inspektorica prisustvovala je nastavi koju su izvodili. Tom prilikom inspekcijski nadzor nije proveden u odnosu ni na jednog nastavnika hrvatskog podrijetla.
  9. U izvješću od 4. prosinca 1998. godine prosvjetna inspektorica smatrala je da podnositelj zahtjeva i još jedan nastavnik nisu koristili standardni hrvatski jezik u nastavi, dok su se druge dvije nastavnice pridržavale tog zahtjeva. Inspektorica je predložila da se podnositelju zahtjeva zabrani predavanje u razrednim odjelima u kojima se nastava treba izvoditi na hrvatskom jeziku.
  10. Na temelju tih nalaza, 7. prosinca 1998. godine viši prosvjetni inspektor iz Ministarstva prosvjete i športa (dalje u tekstu: „Ministarstvo“) zabranio je podnositelju zahtjeva predavanje u razrednim odjelima u kojima se nastava treba izvoditi na hrvatskom jeziku. To rješenje je pobijano u upravnom postupku, a Upravni sud Republike Hrvatske u konačnici ga je 2006. godine poništio uz obrazloženje da nije bilo pouzdano utvrđeno na kojem je jeziku nastavu u toj Školi trebalo izvoditi u relevantno vrijeme.
  11. Dopisom od 17. prosinca 1998. godine upućenim Ministarstvu, ravnateljica škole očitovala se o nalazima inspektorice i njezinim zaključcima od 4. prosinca 1998. godine (vidi stavak 10. ove presude), objašnjavajući da razredni odjeli u Školi nisu bili ustrojeni prema etničkom podrijetlu učenika, već da su se učenici složili da nastavu pohađaju zajedno. Dvadeset i četiri učenika bila su srpskog podrijetla, a deset ih je bilo hrvatskog podrijetla; slično tome, neki su nastavnici bili srpskog podrijetla, a neki hrvatskog. Krajem listopada 1998. godine Škola je dobila usmenu uputu od nadležnog tijela da se nastava održava samo na hrvatskom jeziku, a inspekcijski nadzor proveden je manje od mjesec dana nakon primitka te upute. Ravnateljica je zatražila i uputu o roku do kojeg bi nastavnici trebali svladati standardni hrvatski jezik potreban za izvođenje nastave.
  12. Nakon toga, pozivajući se na nalaze prosvjetne inspektorice i rješenje prema kojem bi podnositelju zahtjeva trebalo zabraniti izvođenje nastave (vidi stavke 10. i 11. ove presude), 29. ožujka 1999. godine Škola je podnositelju zahtjeva dala osobno uvjetovani otkaz. Ta odluka, u mjerodavnom dijelu, glasi kako slijedi:

„Poslodavac [podnositelja zahtjeva] ne može zaposliti na drugim poslovima u školi jer takvih poslova nema – nama odjela koji slušaju nastavu na srpskom jeziku u kojima bi, s obzirom na svoju struku [podnositelj zahtjeva] mogao raditi.

Škola [podnositelja zahtjeva] ne može uputiti na [daljnje] obrazovanje ili osposobljavanje, jer s obzirom na njegove godine života (55) i radni staž (29) nije opravdano očekivati da će [podnositelj zahtjeva] moći promijeniti [svoje] trajne osobine i sposobnosti te naučiti nastavu izvoditi na hrvatskom standardnom jeziku.“

  1. Dana 6. svibnja 1999. podnositelj zahtjeva podnio je tužbu Općinskom sudu u Belom Manastiru kojom je pobijao odluku o svom otkazu.
  2. Dana 10. ožujka 2008. Općinski sud u Belom Manastiru odbio je podnositeljevu tužbu, potvrdivši razloge za njegov otkaz na koje se pozvala škola. Presudio je kako slijedi:

„S obzirom da je utvrđeno da se nastava u [Školi] izvodila isključivo na hrvatskom jeziku te da je utvrđeno da tužitelj nastavu ne izvodi na hrvatskom jeziku, sud je zaključio da tuženik prilikom davanja otkaza [podnositelju zahtjeva] nije imao formiran razred u kojima bi [podnositelj zahtjeva] mogao predavati na srpskom jeziku, što opravdava [njegov] osobno uvjetovan otkaz, a okolnost da je [podnositelj zahtjeva] 28 godina predavao na srpskom jeziku je okolnost koja opravdano upućuje na zaključak da nije opravdano očekivati da [Škola] uputi [podnositelja zahtjeva] na obrazovanje i učenje hrvatskog jezika s 55 godina života…“

  1. Podnositelj zahtjeva podnio je žalbu Županijskom sudu u Osijeku, koja je odbijena 29. siječnja 2009. godine.
  2. Podnositelj zahtjeva zatim je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koji je 13. lipnja 2010. njegovu reviziju odbio kao neosnovanu.
  3. Dana 31. siječnja 2011. podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, prigovarajući da je proizvoljno otpušten iz diskriminirajućih razloga na temelju svog srpskog etničkog podrijetla i da mu je povrijeđeno pravo na rad te pravo na ravnopravnost kao pripadnika nacionalne manjine i pravo na obavljanje javnih poslova u jednakim uvjetima.
  4. Dana 6. lipnja 2014. Ustavni sud odbio je podnositeljevu ustavnu tužbu, uz obrazloženje da je neupitno da je podnositelj zahtjeva, kao i svaki drugi nastavnik u Hrvatskoj, obvezan nastavu izvoditi na standardnom hrvatskom jeziku i da je njegova nesposobnost da to čini dovela do njegova zakonitog otkaza. Ustavni sud stoga nije vidio ništa proizvoljno ni diskriminirajuće u odluci o otkazu podnositelja zahtjeva.
  5. Odluka Ustavnog suda dostavljena je punomoćniku podnositelja zahtjeva dana 3. srpnja 2014. godine.

MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO

I. MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90 s naknadnim izmjenama i dopunama) glase kako slijedi:

 Članak 14.

„Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.“ 

Članak 15.

„1. U Republici Hrvatskoj jamči se ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina

2. Ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje se ustavnim zakonom koji se donosi po postupku za donošenje organskih zakona.“

Članak 29. stavak 1.

„Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.“ 

Članak 54.

„1. Svatko ima pravo na rad i slobodu rada. 

2. Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.“

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o radu (Narodne novine br. 38/95 s naknadnim izmjenama i dopunama), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasile su kako slijedi:

Članak 106.

“(1)  Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju:

...

-  ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili [nedostatka] sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz);

...

(2) Poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima. [prekvalifikacija].

(3) Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

(4) Poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima…“

Članak 112.

„1.  Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu, a za valjanost otkaza se ovim Zakonom traži postojanje opravdanoga razloga, on mora dokazati postojanje opravdanoga razloga za otkaz [ugovora].“

  1. Mjerodavnim odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (Narodne novine br. 155/02 s naknadnim izmjenama i dopunama) predviđeno je kako slijedi:

Članak 10. 

„Pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo slobodno služiti se svojim jezikom i pismom, privatno i javno, … u skladu s [relevantnim] zakonom.“

Članak 11.

„1. Pravo je pripadnika nacionalnih manjina na odgoj i obrazovanje na svom jeziku i pismu kojim se služe.

(2) Odgoj i obrazovanje pripadnika nacionalne manjine obavlja se u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim …s nastavom na jeziku i pismu kojim se služe, pod uvjetima i na način propisanim posebnim zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina.“

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o srednjem školstvu (Narodne novine br. 19/92 s naknadnim izmjenama i dopunama) glase kako slijedi:

Članak 4.

„1. Nastava u srednjoj školi izvodi se na hrvatskome jeziku i latiničnom pismu.“

Članak 5.

„Srednjoškolsko obrazovanje djece pripadnika nacionalnih manjina ostvaruje se prema odredbama Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, odredbama ovoga Zakona i drugih propisa.“

  1. Zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (Narodne novine br. 51/00 s naknadnim izmjenama i dopunama) predviđeno je pravo pripadnika nacionalnih manjina da im se osigura obrazovanje na vlastitom jeziku bilo osnivanjem posebnih škola bilo ustrojem posebnih razrednih odjela. U školskoj godini 2018./2019. u Hrvatskoj su 44 škole pružale obrazovanje u potpunosti na jeziku nacionalnih manjina, četiri škole izvodile su dvojezični program, a 180 škola izvodilo je posebne predmete iz jezika i kulture nacionalnih manjina.
  2. Članak 17. Zakona o prosvjetnoj inspekciji (Narodne novine br. 50/95 i 73/97), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasio je kako slijedi:

„2.  Na osnovi nalaza stručno-pedagoškog nadzornika ili druge osobe … inspektor može:

- narediti učitelju … da u određenom roku [ispravi] utvrđene propuste, nedostatke ili nepravilnosti u radu,

- zabraniti obavljanje odgojno-obrazovnih poslova učitelju …“

II. MJERODAVNA DOMAĆA PRAKSA

  1. U presudi Gž-1518/2005-2, Županijski sud u Bjelovaru presudio je kako slijedi:

„… tužitelj bio zaposlen na poslovima pipničara u ugostiteljskom objektu [baru] tuženika na Autobusnom kolodvoru u B. …tuženik je donio odluku o prestanku rada [bara] na Autobusnom kolodvoru u B. …, navedeni [bar] dao u zakup, a svim zaposlenicima otkazao ugovore o radu… Sud ne može prihvatiti žalbene tvrdnje: da tuženik nije ispitivao obiteljske i osobne prilike tužitelja, a što je [tuženik] bio dužan, jer da je [tuženik] to učinio, shvatio bi da je tužitelj ostao bez egzistencije i da u dobi od 52 godine nema mogućnosti novog zapošljavanja. … temeljem čl. 106. st. 3. Zakona o radu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete zaposlenika pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, međutim, poslodavac je o tome dužan voditi računa kada zbog organizacijskih razloga prestaje potreba za obavljanjem određenog posla svim zaposlenicima, dakle kada se smanjuje broj izvršitelja određenih poslova. U konkretnoj situaciji tuženik je prestao sa obavljanjem sekundarne - ugostiteljske djelatnosti [bar], te je prestala potreba za obavljanje poslova svih zaposlenika u toj djelatnosti, a u tom slučaju poslodavac je bio dužan razmotriti mogućnost osposobljavanje zaposlenika na drugim poslovima, kako to propisuje st. 4. čl. 106. Zakona o radu, što je tuženik, kao poslodavac učinio, međutim slobodnih radnih mjesta na kojima bi se tužitelj mogao zaposliti kod tuženika nije bilo, jedino je postojala mogućnost prekvalifikacije za radno mjesto vozača [autobusa], što kraj činjenice da je tužitelj u dobi od 52 godine, te činjenice da osim položene "D” kategorije za upravljanje motornim vozilima potreban je i određen broj godina radnog staža na takovom radnom mjestu, doista nije opravdano očekivati od tuženika da tužitelja osposobljava za rad na tim poslovima…“

III. MJERODAVNI MEĐUNARODNI INSTRUMENTI

  1. Okvirnom konvencijom Vijeća Europe za zaštitu nacionalnih manjina, koja je stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku 1. veljače 1998. godine, predviđeno je kako slijedi:

Članak 5.

„1. Stranke se obvezuju unaprijediti uvjete potrebne za pripadnike nacionalnih manjina radi održavanja i razvijanja njihove kulture, te očuvanja bitnih sastavnica njihova identiteta odnosno njihove vjere, jezika, tradicije i kulturne baštine.“

  1. U svom Prvom izvješću o Hrvatskoj CRI (49) 98, donesenom 9. studenoga 1999., Europska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI) navela je kako slijedi:

„H.  Školsko obrazovanje

21.  ECRI sa zanimanjem primjećuje reintegraciju obrazovnog sustava u istočnoj Slavoniji u hrvatski školski sustav i suradnju između hrvatskih vlasti i predstavnika srpske zajednice. To je omogućilo usvajanje nastavnog plana za srpske manjinske škole za školsku godinu 1997./1998. i zaključivanje sporazuma, posebice u pogledu imenovanja srpskih učitelja i školskih ravnatelja, nabavu dvojezičnih udžbenika i uporabu srpskog jezika. Zabilježeni su određeni problemi u provedbi tih sporazuma. ECRI smatra da će daljnja zajednička nastojanja da se pronađu rješenja za kulturne i obrazovne probleme, posebice u tom području, poboljšati uspostavu skladnog suživota između hrvatskih i srpskih zajednica.

I.  Zapošljavanje

22. Katastrofalna gospodarska situacija u zapadnoj Slavoniji i kninskom području otežava život svim stanovnicima, bilo da je riječ o Srbima ili Hrvatima. Međutim, izvješća pokazuju da su Srbi i druge manjine nerazmjerno pogođeni nezaposlenošću i otpuštanjem i da će se i ono malo radnih mjesta koja postanu dostupna vjerojatnije ponuditi Hrvatima nego Srbima. ECRI smatra da su za rješavanje tih problema potrebne čvrste mjere i da bi trebalo poduzeti sve moguće napore kako bi se osiguralo da se postojeći zakoni za borbu protiv diskriminacije u području zapošljavanja učinkovito provode u praksi.

23. ECRI naglašava važnost raznolikog etničkog sastava državnih službenika u cjelini. Prema tome, trebalo bi poticati zapošljavanje među pripadnicima manjinskih skupina. U tom smislu, ECRI izražava zabrinutost zbog navoda o otpuštanju nehrvatskih državnih službenika, posebice sudskih službenika, navodno na osnovi etničkog podrijetla, te poziva vlasti da istraže te slučajeve i da prema potrebi omoguće djelotvoran mehanizam pravne zaštite.“

  1. U svom Drugom izvješću o Hrvatskoj CRI (2001) 34, donesenom 15. prosinca 1999., Europska komisija protiv rasizma i netolerancije navela je kako slijedi:

„I.  Zapošljavanje

44. Kako je ECRI naveo u svom prvom izvješću, katastrofalna gospodarska situacija i visoka razina nezaposlenosti u zapadnoj i istočnoj Slavoniji i na kninskom području otežavaju život svim stanovnicima, neovisno o njihovu etničkom podrijetlu. Međutim, pripadnici manjinskih skupina i dalje su nerazmjerno pogođeni nezaposlenošću. Nadalje, vrlo visok postotak romske zajednice u Republici Hrvatskoj ne može naći posao. ECRI smatra da se ta pojava često velikim dijelom može objasniti izravnom i neizravnom diskriminacijom. ECRI ponavlja svoje uvjerenje da su za rješavanje tih problema potrebne čvrste mjere i da bi trebalo uložiti sve moguće napore kako bi se osiguralo da se postojeći zakoni za borbu protiv diskriminacije u tom području učinkovito provode u praksi.

45. Pripadnici manjinskih skupina i dalje su u značajnoj mjeri slabo zastupljeni u javnom sektoru na nacionalnoj i lokalnoj razini, među ostalim u područjima kao što su javna uprava, sudstvo, policija, zdravstvo i nacionalno školstvo. To stanje odražava ne samo poteškoće u nalaženju zaposlenja već i činjenicu da su tijekom proteklog desetljeća pripadnici manjinskih skupina otpuštani iz javnog sektora. ECRI ponavlja svoje uvjerenje da bi trebalo poticati zapošljavanje pripadnika manjinskih skupina. Nadalje, ECRI poziva vlasti da istraže prošle slučajeve otpuštanja iz javnih službi i uvedu djelotvorne mehanizme pravne zaštite.15 Javna služba koja će u većoj mjeri odražavati etničku raznolikost zemlje, smatra ECRI, značajna je za proces izgradnje povjerenja i pomirenja u Republici Hrvatskoj.“

PRAVO

I. PRETHODNO PITANJE MOGU LI NASLJEDNICI PODNOSITELJA ZAHTJEVA USTRAJATI U ZAHTJEVU UMJESTO NJEGA

  1. Podnositelj zahtjeva preminuo je 2. lipnja 2019. godine. Dana 11. prosinca 2019. njegova supruga i djeca izrazili su želju da ustraju u zahtjevu u njegovo ime.
  2. Tužena Vlada prigovorila je njihovu zahtjevu, tvrdeći da prava na koja se bio pozvao podnositelj zahtjeva – na temelju članaka 8. i 14. Konvencije – nisu prenosiva.
  3. Sud primjećuje da je, iako je ranije presudio da su određena prava iz Konvencije strogo osobna i stoga neprenosiva, to učinio u slučajevima kada je izravna žrtva preminula prije nego što je podnijela prigovor Sudu (vidi Fairfield protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 24790/04, ECHR 2005VI; Sanles protiv Španjolske, (odl.), br. 48335/99, 26. listopada 2000.; i Kaburov protiv Bugarske (odl.), br. 9035/06, stavak 52., 19. lipnja 2012.). Nasuprot tome, u raznim slučajevima u kojima je podnositelj zahtjeva preminuo tijekom postupka na temelju Konvencije, Sud je uzeo u obzir izjave nasljednika podnositelja zahtjeva ili članova uže obitelji koji su izrazili želju da ustraju u zahtjevu (vidi, među drugim izvorima prava, Centar za pravna istraživanja u ime Valentina Câmpeanua protiv Rumunjske [VV], br. 47848/08, stavak 97., ECHR 2014, i Bitiyeva i X protiv Rusije, br. 57953/00 i 37392/03, stavak 92., 21, lipnja 2007.). Sud smatra da supruga i djeca podnositelja zahtjeva, koji su izrazili namjeru da nastave postupak, imaju legitiman interes da ishode utvrđenje o tome je li došlo do povrede prava njihova srodnika na temelju Konvencije (vidi Igor Shevchenko protiv Ukrajine, br. 22737/04, stavak 36., 12. siječnja 2012.).
  4. U skladu s tim, Sud smatra da nasljednici podnositelja zahtjeva imaju aktivnu legitimaciju da nastave postupak umjesto podnositelja zahtjeva te odbija prigovor Vlade u tom pogledu. Međutim, ispitivanje Suda bit će ograničeno na pitanje mogu li prigovori, kako ih je prvobitno podnio podnositelj zahtjeva, ukazati na postojanje povrede Konvencije.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je bio proizvoljno otpušten s radnog mjesta nastavnika, u suprotnosti s člankom 8., koji, u mjeri u kojoj je mjerodavan, glasi kako slijedi:

Članak 8.

„1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog …života... 

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“

A. Dopuštenost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je na početku tvrdila da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna sredstva jer nikada pred domaćim sudovima nije ni izričito ni u biti prigovorio zbog povrede prava na poštovanje privatnog života. Konkretno, u domaćem postupku nikada nije istaknuo one elemente svog privatnog života koji su se nepravedno smatrali relevantnima kad je donesena odluka o prestanku njegova radnog odnosa.
  2. Pred redovnim sudovima podnositelj zahtjeva tvrdio je da je imao pravo izvoditi nastavu na srpskom jeziku i da školske vlasti nisu poštovale zakonom propisan postupak za prestanak njegova radnog odnosa. U ustavnoj tužbi podnositelj zahtjeva iznio je razne prigovore, ali nije tvrdio da su školske vlasti nepravedno i nezakonito koristile njegovu dob i etničko podrijetlo kao razloge za njegov otkaz. Drugim riječima, nije tvrdio da su školske vlasti koristile njegov privatni život, etničko podrijetlo ili dob kako bi otkazale njegov ugovor o radu.
  3. Vlada je nadalje tvrdila da članak 8. nije primjenjiv na činjenice podnositeljeva predmeta jer on uopće nije bio otpušten iz razloga povezanih s njegovim privatnim životom. Slijedom toga, nije došlo ni do miješanja u njegova prava iz članka 8.
  4. Podnositelj zahtjeva nije se složio. Iako se nije izrijekom pozvao na članak 8. Konvencije ni na odgovarajuću odredbu Ustava Republike Hrvatske, on je jasno u tom pogledu prigovorio u biti, navodeći da je njegov radni odnos proizvoljno i nezakonito prekinut kao posljedica diskriminacije na temelju njegove dobi i etničkog podrijetla u nedostatku valjanih argumenata.

2. Ocjena Suda

(a) Opća načela

(i) Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

  1. Sud ponavlja da, na temelju članka 35. stavka 1. Konvencije, on može razmatrati zahtjev tek nakon što se iscrpe sva domaća pravna sredstva. Svrha je članka 35. državama ugovornicama dati priliku da spriječe ili isprave povrede za koje se navodi da su ih počinile, prije nego što se ti navodi podnesu Sudu (vidi, primjerice, Mifsud protiv Francuske (odl.) [VV], br. 57220/00, stavak 15., ECHR 2002-VIII). Obveza iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava zahtijeva da podnositelj zahtjeva iskoristi uobičajena pravna sredstva koja su djelotvorna, dostatna i dostupna u odnosu na svoje prigovore prema Konvenciji. Da bi bilo djelotvorno, pravno sredstvo mora moći izravno ispraviti pobijano stanje stvari (vidi Balogh protiv Mađarske, br. 47940/99, stavak 30., 20. srpnja 2004.).
  2. Pravilo o iscrpljenju domaćih pravnih sredstava mora se primijeniti uz određeni stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma. Istovremeno, ono načelno zahtijeva da se prigovori koje se namjerava naknadno iznijeti na međunarodnoj razini prvo iznesu pred domaćim vlastima, barem u biti i u skladu s formalnim pretpostavkama propisanim domaćim pravom (vidi Pajić protiv Hrvatske, br. 68453/13, stavak 42., 23. veljače 2016. i ondje navedene predmete).

(ii) Primjenjivost članka 8.

  1. Pojam „privatnog života“ širok je pojam koji se ne može iscrpno definirati, a koji obuhvaća tjelesni i psihički integritet osobe. Stoga može obuhvaćati više aspekata tjelesnog i socijalnog identiteta osobe. Članak 8. dodatno štiti pravo na osobni razvoj i pravo na uspostavljanje i razvijanje odnosa s drugim ljudima i s vanjskim svijetom (vidi S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 30562/04 i 30566/04, stavak 66., ECHR 2008; gore citirani predmet Gillberg, stavak 66.; i Bărbulescu protiv Rumunjske [VV],br. 61496/08, stavak 70., ECHR 2017 (izvadci), s ondje navedenim daljnjim referencama).
  2. Sud je nedavno preispitao svoju sudsku praksu u pogledu područja primjene članka 8. Konvencije u sporovima između pojedinca i države povezanima s radnim odnosom (vidi Denisov protiv Ukrajine [VV], br. 76639/11, stavci 100. - 117., 25. rujna 2018.). U tom je predmetu Sud potvrdio da sporovi povezani s radnim odnosom nisu sami po sebi isključeni iz područja „privatnog života“ u smislu članka 8. Konvencije. Pojasnio je i da postoje dva načina na koja bi se neko pitanje u vezi s privatnim životom obično moglo otvoriti u takvom sporu: ili zbog razloga na kojima se pobijana mjera temeljila (u tom slučaju Sud koristi pristup utemeljen na razlozima) ili, u određenim slučajevima, zbog posljedica za privatni život (u tom slučaju Sud primjenjuje pristup utemeljen na posljedicama – vidi gore citirani predmet Denisov, stavak 115.). Konačno, Sud je potvrdio da, kada je u pitanju pristup utemeljen na posljedicama, mora biti dosegnut određen prag ozbiljnosti i da podnositelj zahtjeva mora iznijeti dokaze kojima dokazuje posljedice pobijane mjere (vidi gore citirani predmet Denisov, stavak 116.).
  3. Konačno, Sud ponavlja da su u sporovima povezanima s radnim odnosom pitanja primjenjivosti i postojanje „miješanja“ neraskidivo povezani (vidi, gore citirani predmet Denisov, stavak 92.). Budući da pitanje primjenjivosti predstavlja pitanje nadležnosti Suda ratione materiae, trebalo bi poštovati opće pravilo postupanja sa zahtjevima te bi relevantnu analizu trebalo provesti u fazi ispitivanja dopuštenosti, osim ako postoji poseban razlog za spajanje tog pitanja s ispitivanjem osnovanosti.

(b) Primjena na ovaj predmet

  1. U nedostatku nekog konkretnog razloga da postupi suprotno, Sud smatra da pitanje primjenjivosti članka 8. Konvencije u ovom predmetu treba ispitati u fazi ispitivanja dopuštenosti.
  2. Sud nadalje smatra da su dva preliminarna prigovora koje je Vlada iznijela u ovom predmetu međusobno povezana, jer se oba odnose na pitanje ulazi li otkaz podnositelja zahtjeva u područje njegova prava na poštovanje privatnog života zaštićenog člankom 8. Konvencije. U tim okolnostima, Sud stoga smatra prikladnim prvo ispitati prigovor koji se odnosi na primjenjivost članka 8., a zatim i pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava.
  3. Kada je riječ o primjenjivosti članka 8. Konvencije, Sud prvo mora utvrditi način na koji se pitanje povezano s privatnim životom moglo otvoriti u ovom predmetu: je li se takvo pitanje otvorilo zbog razloga na kojima se otkaz podnositelja zahtjeva temeljio ili zbog posljedica za njegov privatni život (vidi J.B. i drugi protiv Mađarske (odl.), br. 45434/12 i dva druga predmeta, stavak 130., 27. studenoga 2018.).
  4. S tim u vezi, Sud primjećuje da je izravni razlog otkaza podnositelja zahtjeva bila činjenica da je u svakodnevnom radu kao nastavnik koristio srpski jezik, kao i njegova navodna nesposobnost da prilagodi jezik na kojem predaje, zahtjevima radnog mjesta zbog svoje dobi. Sud smatra da jezik koji koristi pojedinac nužno čini dio etničkog identiteta te osobe (vidi u tom smislu stavak 28. ove presude), za koji je već utvrđeno da predstavlja bitan aspekt privatnog života pojedinca (vidi Ciubotaru protiv Moldavije, br. 27138/04, stavak 53., 27. travnja 2010.). Štoviše, dob osobe očito čini dio tjelesnog identiteta osobe (vidi gore citirani predmet J.B. i drugi, stavak 131.). I jedno i drugo bili su razlozi na kojima se temeljila pobijana mjera (vidi Hudorovič i drugi protiv Slovenije, br. 24816/14 i 25140/14, stavak 115., 10. ožujka 2020.). U tom kontekstu, Sud nadalje pridaje važnost prirodi otkaza podnositelja zahtjeva, takozvanog „osobno uvjetovanog otkaza“ (vidi stavke 13. i 22. ove presude).
  5. S obzirom na to da je ključan razlog otkaza podnositelja zahtjeva, odnosno jezik koji je koristio pri podučavanju učenika, bio čimbenik toliko usko povezan s njegovim srpskim etničkim podrijetlom i da je mišljenje da više ne može promijeniti tu značajku bilo izravno povezano s njegovom dobi, Sud je uvjeren da su razlozi na kojima se pobijana mjera temeljila bili u dovoljnoj mjeri povezani s privatnim životom podnositelja zahtjeva (vidi gore citirani predmet Denisov, stavci 106. i 115.; i gore citirani predmet J.B. i drugi, stavak 131.), zbog čega je opravdana primjenjivost članka 8. na činjenice ovog predmeta prema pristupu utemeljenom na razlozima (usporedi Travaš protiv Hrvatske, br. 75581/13, stavak 56., 4. listopada 2016.).
  6. Sud će se sada baviti pitanjem iscrpljenja domaćih pravnih sredstava i ispitati je li podnositelj zahtjeva otvorio, barem u biti, pitanja koja se odnose na njegov privatni život kako ga je Sud prethodno protumačio (vidi stavke 47. - 49. ove presude). Sud s tim u vezi primjećuje da se u svojoj ustavnoj tužbi podnositelj zahtjeva doista nikada nije izričito pozvao na članak 8. Konvencije ili članak 35. Ustava Republike Hrvatske. Međutim, on jest prigovorio da je nezakonito otpušten zbog svog nacionalnog podrijetla i da je zbog toga došlo do povrede njegova ustavnog prava na rad te je spriječen u obavljanju profesionalne djelatnosti kojom se bavio više od dvadeset i pet godina (vidi stavak 5. ove presude). S obzirom na vezu između osobnih značajki podnositelja zahtjeva i razloga za njegov otkaz, kao što je prethodno pojašnjeno (vidi stavke 48. - 49. ove presude), Sud je stoga uvjeren da je podnositelj zahtjeva barem u biti iznio prigovor na temelju članka 8. pred Ustavnim sudom (vidi, mutatis mutandis, Klauz protiv Hrvatske, br. 28963/10, stavci 52. - 53., 18. srpnja 2013.). Podnositelj zahtjeva tako je nacionalnim vlastima dao priliku koja u načelu treba biti dana državama ugovornicama u skladu s člankom 35. stavkom 1. Konvencije da isprave povrede koje se protiv njih iznose (vidi, primjerice, Arps protiv Hrvatske, br. 23444/12, stavak 20., 25. listopada 2016.).

3. Zaključak

  1. Iz prethodno navedenog slijedi da se preliminarni prigovori Vlade moraju odbiti.
  2. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

  1. Pozivajući se na prethodnu odluku Ustavnog suda u usporedivom predmetu, podnositelj zahtjeva tvrdio je da je njegov otkaz bio nezakonit jer se temeljio na rješenju inspektorice koje je u konačnici poništeno u upravnom postupku. Tvrdio je da, iako poslodavac može zaposleniku dati osobno uvjetovani otkaz ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da se zaposlenik može obrazovati ili osposobiti za neko drugo radno mjesto, bez bilo kakvih argumenata poslodavac ne može zaključiti da se zaposlenik ne može dalje obrazovati jer u trenutku otkaza ima pedeset i pet godina i trideset godina radnog staža. Teret dokazivanja snosi poslodavac.
  2. Podnositelj zahtjeva nadalje je tvrdio da je tijekom relevantne inspekcije izvodio nastavu na hrvatskom jeziku, ali je upotrijebio pogrešnu riječ za „strop“, što su mu usmeno potvrdile inspektorica i ravnateljica škole. Prema domaćem zakonodavstvu, inspektorica je mogla postaviti određeni rok do kojeg bi mogao otkloniti nepravilnosti koje je utvrdila u njegovu radu, ali umjesto toga predložila je da mu se zabrani rad u razrednim odjelima koji pohađaju nastavu isključivo na hrvatskom jeziku, to jest u svim razrednim odjelima. Konačno, podnositelj zahtjeva ustvrdio je da je u relevantno vrijeme izvodio nastavu u razrednom odjelu koji je uključivao osam učenika srpske nacionalnosti i jednog učenika hrvatske nacionalnosti. Prema njegovu mišljenju, jedna ili dvije pogrešne riječi nisu predstavljale ozbiljan razlog koji bi mogao dovesti do povrede prava drugih ili biti u suprotnosti s javnim interesom. Štoviše, to nije trebao biti razlog za tako drastičnu mjeru kao što je otkaz.
  3. Vlada je tvrdila da je otkaz podnositelja zahtjeva bio zakonit jer je otpušten zbog trajne značajke zbog koje nije mogao uredno ispunjavati obveze iz ugovora o radu, u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o radu. Ukazala je i na relevantnu praksu viših domaćih sudova, iz koje proizlazi da poslodavac smije uzeti u obzir dob i radni staž zaposlenika kao relevantne kriterije pri odlučivanju o mogućnosti prekvalifikacije zaposlenika (vidi stavak 27. ove presude).
  4. Vlada je nadalje tvrdila da je relevantno miješanje bilo nužno kako bi se zaštitila prava dotičnih učenika na obrazovanje na hrvatskom jeziku. Škola nije imala drugog izbora nego otpustiti podnositelja zahtjeva, koji je morao biti svjestan svoje obveze da nastavu izvodi na hrvatskom jeziku, jer nije imala raspoloživih radnih mjesta za nastavnike koji nastavu izvode na srpskom jeziku.

2. Ocjena Suda

  1. S obzirom na prethodno navedena razmatranja (vidi stavke 47. - 49. ove presude) o primjenjivosti članka 8. Konvencije, Sud smatra da je otkaz podnositelja zahtjeva predstavljao miješanje u njegovo pravo na poštovanje njegova privatnog života.
  2. Takvo je miješanje spojivo s člankom 8. samo ako je „u skladu sa zakonom“ i „nužno u demokratskom društvu“ kako bi se postigao jedan ili više ciljeva utvrđenih u drugom stavku tog članka.
  3. Nije bilo sporno da je otkaz podnositelja zahtjeva imao pravnu osnovu u domaćem zakonu, i to članku 106. Zakona o radu (vidi stavak 22. ove presude). Stranke nisu dovele u pitanje kvalitetu tog zakona, a ni Sud ne vidi razlog da to učini. Stoga zaključuje da je sporno miješanje bilo „u skladu sa zakonom“.
  4. Sud prihvaća tvrdnju Vlade da je legitimni cilj kojem je težilo sporno miješanje prvenstveno bila „zaštita prava drugih“, i to prava učenika koji pohađaju dotičnu školu na obrazovanje na hrvatskom jeziku.
  5. Sud ponavlja da će se miješanje smatrati „nužnim u demokratskom društvu“ za postizanje legitimnog cilja ako odgovara na „neodgodivu društvenu potrebu“ i, posebice, ako je razmjerno legitimnom cilju kojem teži. Dok je na nacionalnim tijelima da provedu početnu ocjenu nužnosti, konačna procjena toga jesu li navedeni razlozi za miješanje relevantni i dostatni i dalje je podložna preispitivanju od strane Suda radi provjere usklađenosti sa zahtjevima Konvencije (vidi, primjerice, Polyakh i drugi protiv Ukrajine, br.58812/15 i četiri druga predmeta, stavak 283., 17. listopada 2019.).
  6. Sud napominje da je podnositelj zahtjeva bio otpušten jer je nastavu izvodio na srpskom, a ne na hrvatskom jeziku. Na početku Sud primjećuje da je u domaćem pravu predviđeno obrazovanje na jezicima nacionalnih manjina (vidi stavke 23. i 25. ove presude), u skladu s relevantnim standardima međunarodnog prava na temelju kojih se tužena država obvezala, među ostalim, promicati očuvanje jezika nacionalnih manjina (vidi stavak 28. ove presude). S tim u vezi, Sud primjećuje da se čini da u relevantno vrijeme u Školi nije bilo jasno koji je jezik bio predviđen za izvođenje nastave. Doista, domaće vlasti, odnosno upravni i građanski sudovi, imale su poteškoća pri utvrđivanju toga na kojem se jeziku od podnositelja zahtjeva očekivalo da izvodi nastavu u relevantno vrijeme. Iako je točno da su prema Zakonu o srednjem školstvu, kao opće pravilo (vidi stavak 25. ove presude), sve škole trebale izvoditi nastavu na hrvatskom jeziku (vidi stavak 24. ove presude), s obzirom na specifičnost procesa mirne reintegracije u tom području (vidi stavak 6. ove presude) neke su škole u istočnoj Slavoniji u relevantno vrijeme izvodile nastavu na jezicima manjina, među ostalim na srpskom jeziku (vidi stavak 8. ove presude). Sud napominje da Upravni sud nije mogao pouzdano utvrditi na kojem se jeziku od podnositelja zahtjeva očekivalo da izvodi nastavu (vidi stavak 11. ove presude). Nadalje, prema dopisu tadašnje ravnateljice Škole i njezinu iskazu pred prvostupanjskim sudom, čini se da je samo oko mjesec dana prije relevantne inspekcije Škola primila usmenu uputu da se u svim razrednim odjelima nastava treba izvoditi isključivo na hrvatskom jeziku (vidi stavak 12. ove presude). Građanski sudovi na kraju su prihvatili taj zaključak (vidi stavak 15. ove presude).
  7. Sud nadalje napominje da je relevantni inspekcijski nadzor koji je doveo do otkaza podnositelja zahtjeva proveden samo u odnosu na četvero nastavnika srpskog etničkog podrijetla povodom anonimne predstavke učenika hrvatskog podrijetla (vidi stavak 9. ove presude). Kako je istaknuo podnositelj zahtjeva, nijedan nastavnik hrvatskog podrijetla nije bio podvrgnut inspekcijskom nadzoru kako bi se utvrdilo koristi li primjereno jezik tijekom nastave ili udovoljava li uopće drugim zakonskim propisima pri obavljanju svojih nastavnih obveza. Iako je točno da je predstavka učenika bila podnesena samo protiv nastavnika srpskog podrijetla (vidi stavak 9. ove presude), u posebnom poslijeratnom kontekstu područja istočne Slavonije u relevantno vrijeme, izdvajanje određene skupine osoba na temelju jezika, koji je usko povezan s njihovim etničkim podrijetlom, može opravdano otvoriti pitanje spojivosti sa zabranom diskriminacije zajamčenom i Konvencijom i Ustavom Republike Hrvatske (vidi, mutatis mutandis, Oršuš i drugi protiv Hrvatske [VV], br. 15766/03, stavak 153., ECHR 2010). U istom smislu, Sud napominje da je ECRI u svojim izvješćima o Hrvatskoj primijetio, inter alia, veći broj neopravdanih otpuštanja pripadnika srpske nacionalne manjine, istodobno napominjući da su pripadnici manjinskih skupina bili znatno manje zastupljeni u nacionalnom školstvu (vidi stavke 29. i 30. ove presude).
  8. Vlada je tvrdila da je otkaz podnositelja zahtjeva bio nužna mjera kako bi se zaštitilo pravo učenika na obrazovanje na hrvatskom jeziku. Iako Sud ni na koji način ne želi umanjiti važnost tog cilja, i njegovu važnost u posebnom kontekstu područja istočne Slavonije u relevantno vrijeme, mora napomenuti da se u podnositeljevu predmetu nikada nije razmatrala nijedna alternativa otkazu koja bi mu omogućila da uskladi svoj rad u nastavi s važećim zakonodavstvom.
  9. Kao prvo, Sud napominje da su člankom 17. stavkom 2. Zakona o prosvjetnoj inspekciji predviđene dvije alternative u slučajevima u kojima se utvrdi da neki nastavnik ne poštuje zakonske propise. S jedne strane, inspektor može narediti dotičnom nastavniku da u određenom roku otkloni nepravilnosti u radu ili, radikalnije, nastavniku može zabraniti obavljanje poslova u cijelosti. Sud u rješenju inspektorice u predmetu podnositelja zahtjeva ne razabire ništa što bi opravdalo njezinu odluku da u odnosu na njega primijeni strožu mjeru.
  10. Štoviše, u slučajevima osobno uvjetovanog otkaza, na temelju članka 106. stavka 4. Zakona o radu, poslodavac je obvezan dodatno obrazovati ili osposobiti zaposlenika za rad na nekim drugim poslovima (“prekvalifikacija”), osim ako se može dokazati da bi takvo obrazovanje ili prekvalifikacija bili uzaludni (vidi stavak 22. ove presude). Sud smatra posebno upečatljivim da je u predmetu podnositelja zahtjeva Škola jednostavno odbacila mogućnost dodatnog obrazovanja ili osposobljavanja samo na temelju njegove dobi i godina radnog staža. Štoviše, ni Škola ni bilo koji od domaćih sudova nikada nisu pružili detaljno i uvjerljivo objašnjenje zašto bi dob podnositelja zahtjeva bila nepremostiva prepreka tome da podnositelj prilagodi svoj nastavni plan kako bi mogao predavati na standardnom hrvatskom jeziku iako se čini da je u takvom slučaju teret dokazivanja bio na poslodavcu (vidi stavak 22. ove presude).
  11. Vlada se pozvala na predmet u kojem je viši domaći sud donio odluku u kojoj se navodi da poslodavac može uzeti u obzir i dob zaposlenika pri ocjeni toga je li razumno očekivati od zaposlenika da se uspješno prekvalificira za drugo radno mjesto (vidi stavak 27. ove presude). Taj se predmet odnosio na pipničara koji je radio u kafiću smještenom na glavnom autobusnom kolodvoru, a koji je otpušten jer je njegov poslodavac obustavio rad kafića. Jedini drugi posao za koji se mogao osposobiti bio je posao profesionalnog vozača autobusa, koji je, kako je objasnio viši domaći sud, zahtijevao određeni broj godina radnog iskustva. Iako nije zadatak Suda osporavati in abstracto navedeni pristup domaćih sudova, mora primijetiti da, kada se pozivaju na razloge kao što su dob ili nemogućnost prekvalifikacije zaposlenika, poslodavac i nadležna nacionalna tijela moraju pružiti odgovarajuće i uvjerljive razloge za svaki takav zaključak kako bi se izbjegao svaki dojam proizvoljnosti.
  12. Međutim, prema mišljenju Suda, u okolnostima predmeta podnositelja zahtjeva, domaće vlasti nisu pružile takve relevantne i dostatne razloge zbog kojih se od podnositelja zahtjeva ne bi moglo očekivati da poboljša svoje jezične vještine u hrvatskom jeziku ili da prilagodi svoj rječnik u nastavi onome što se čini da je bio novoprihvaćeni standard u dotičnoj školi u relevantno vrijeme (vidi stavke 12. i 62. ove presude). S obzirom na neporecivu bliskost dvaju dotičnih jezika, kao i na činjenicu da je podnositelj zahtjeva veći dio svog profesionalnog života živio i radio u Hrvatskoj (vidi stavak 5 ove presude), teško je razumjeti zašto mogućnost pružanja dodatnog učenja standardnog hrvatskog jezika nije dalje razmotrena u tim okolnostima. Umjesto toga, pozivajući se samo na njegovu dob i godine radnog staža, vlasti su primijenile najstrožu sankciju, čime su se na značajan način umiješale u prava podnositelja zahtjeva.
  13. Imajući osobito u vidu poseban poslijeratni kontekst područja istočne Slavonije u relevantno vrijeme, prethodna razmatranja dovoljna su da Sud može zaključiti da otkaz podnositelja zahtjeva nije odgovarao neodgodivoj društvenoj potrebi niti je bio razmjeran cilju kojem je težio (vidi, mutatis mutandis, Şahin Kuş protiv Turske, br. 33160/04, stavak 52., 7. lipnja 2016.).
  14. Stoga je došlo do povrede članka 8. Konvencije.

III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. U VEZI S ČLANKOM 8. KONVENCIJE I ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 12 UZ KONVENCIJU

  1. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da je bio diskriminiran na temelju dobi i etničkog podrijetla. Pozvao se na članak 14. Konvencije u vezi s člankom 8. Konvencije i na članak 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju, koji glase kako slijedi:

Članak 14.

„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.“

Članak 1. Protokola br. 12

„1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. 

2. Nitko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi kako je navedeno u stavku 1.“

A. Tvrdnje stranaka

  1. Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nikada nije pred domaćim vlastima prigovorio zbog diskriminacije na temelju dobi. Istaknula je i da nije bilo razlike u postupanju na temelju etničkog podrijetla između podnositelja zahtjeva i druge prepoznatljive skupine jer se prema njemu postupalo na isti način na koji bi se postupalo i prema bilo kojem drugom nastavniku koji ne može koristiti standardni hrvatski jezik.
  2. Podnositelj zahtjeva nije se složio. Tvrdio je da je otpušten isključivo zato što je osoba srpskog podrijetla i da nikada nije dobio priliku za dodatno osposobljavanje zbog svoje dobi.

B. Ocjena Suda

1. Dopuštenost

  1. Sud napominje da se u svojoj ustavnoj tužbi podnositelj zahtjeva izrijekom pozvao na članak 14. Ustava, tvrdeći da je otpušten zbog svog srpskog etničkog podrijetla (vidi stavak 18. ove presude). Iako primjećuje da prigovor zbog diskriminacije na temelju dobi nikada nije iznesen kao takav pred Ustavnim sudom, Sud smatra da je, u svjetlu okolnosti predmeta, ovaj prigovor toliko usko povezan s prethodno ispitanim prigovorom na temelju članka 8. da ishod mora biti isti, te u skladu s tim prigovor na temelju članka 14. mora biti proglašen dopuštenim.

2. Osnovanost

  1. Sud napominje da je pri ispitivanju prigovora podnositelja zahtjeva na temelju članka 8. Konvencije već uzeo u obzir pozivanje domaćih vlasti na njegovu dob i njihovu odluku da izvrše nadzor rada samo nekih nastavnika na temelju njihova etničkog podrijetla (vidi stavke 63. i 66. ove presude).
  2. S obzirom na prethodno navedeno, Sud smatra da u ovom predmetu nisu otvorena zasebna pitanja na temelju članka 14. Konvencije ni članka 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju.

IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je iznos od 5.000,00 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila to potraživanje.
  3. Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 5.000,00 eura na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositelj zahtjeva potraživao je i 6.250,00 hrvatskih kuna (HRK – približno 850,00 eura) na ime troškova i izdataka nastalih pred ovim Sudom.
  2. Vlada je osporila to potraživanje.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna. U ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 850,00 eura na ime troškova i izdataka nastalih u postupku pred Sudom, uvećan za sve poreze koji bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA, SUD

  1. presuđuje, jednoglasno, da nasljednici podnositelja zahtjeva imaju aktivnu legitimaciju ustrajati u zahtjevu umjesto njega i odbija prigovor Vlade u tom pogledu;
  2. utvrđuje jednoglasno da je zahtjev dopušten;
  3. presuđuje, sa šest glasova prema jednom, da je došlo do povrede članka 8. Konvencije;
  4. presuđuje, sa šest glasova prema jednom,da nije potrebno zasebno ispitati prigovore na temelju članka 14. u vezi s člankom 8. Konvencije i na temelju članka 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju;
  5. presuđuje, sa šest glasova prema jednom,

(a)   da tužena država treba isplatiti podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna na temelju članka 44. stavka 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u valutu tužene države prema tečaju važećem na dan isplate:

(i)   5.000,00 EUR (pet tisuća eura) na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati;

(ii) 850,00 EUR (osamsto pedeset eura) na ime troškova i izdataka, uz sve poreze koje bi se mogli zaračunati podnositelju zahtjeva;

(b)  da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda.

 

Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 17. prosinca 2020. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika suda.

 Renata Degener 

Krzysztof Wojtyczek

Zamjenica tajnika

Predsjednik

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje suca Wojtyczeka prilaže se ovoj presudi.

K.W.O.

R.D.

SUPROTSTAVLJENO MIŠLJENJE SUCA WOJTYCZEKA

1. Uz dužno poštovanje, ne slažem se sa stajalištem da je u ovom predmetu došlo do povrede članka 8. Prema mojem mišljenju, u predmetu su otvorena važna pitanja na temelju članka 1. Protokola br. 12 (na koji se pozvao podnositelj zahtjeva) i predmet se trebao ispitati na temelju te odredbe, a prag za primjenjivost članka 8. nije dosegnut.

2. U sjajnom i snažnom suprotstavljenom mišljenju priloženom presudi u predmetu Erményi protiv Mađarske (br. 22254/14, 22. studenoga 2016.), sudac Kūris rječito je naveo:

„Perspektiva ispitivanja privatnosti u smislu prava i vrijednosti zaštićenih člankom 8. mora se ponovno postaviti pod svoj prirodni kut. Da to predstavimo grafički, broj 8 se doista treba promatrati kao

8 a ne, kako to sve češće biva, kao znak beskonačnosti: ∞.“

Na temelju pristupa koji je prevladavao u to vrijeme, članak 8. doista je postao vrlo široko pravo na sreću, što je dovelo do povezivanja s Deklaracijom o nezavisnosti Sjedinjenih Država (Preambula) iz 1776. godine i Virginijskom deklaracijom o pravima iz 1776. godine (stavak 1.). Članak 8. također je postao, i još uvijek jest, odredba koju Sud uobičajeno koristi kako bi ispunio praznine u konvencijskoj zaštiti putem prava koje su izradili suci, a koja se brzo širi izvan granica zadanih tekstom te odredbe kako se tumači u svjetlu primjenjivih pravila tumačenja ugovora.

Odgovarajući na zabrinutosti suca Kūrisa, Sud je u svojoj presudi Velikog vijeća u predmetu Denisov protiv Ukrajine ([VV], br. 76639/11, 25. rujna 2018.) odlučio poništiti – prešutno, ali nedvojbeno – neke od svojih ranijih presuda na temelju članka 8. (primjerice, Özpınar protiv Turske, br. 20999/04, 19. listopada 2010., Fernández Martínez protiv Španjolske [VV], br. 56030/07, ECHR 2014 (izvadci)) i, posebice, odbaciti načela primijenjena u predmetu Oleksandr Volkov protiv Ukrajine (br. 21722/11, ECHR 2013) te umjesto toga usvojiti novi pristup koji je mnogo restriktivniji i bolje obrazložen. Taj novi smjer sudske prakse izražen je na sljedeći način:

„102.  U predmetima koji spadaju u navedenu kategoriju [tj. situacije povezane s radnim odnosom], Sud primjenjuje pojam „privatnog života“ na temelju dvaju različitih pristupa: (α) utvrđivanje pitanja povezanog s „privatnim životom“ kao razloga za spor (pristup utemeljen na razlozima) i (β) izvođenje pitanja povezanog s „privatnim životom“ iz posljedica sporne mjere (pristup utemeljen na posljedicama).

(α)  Pristup utemeljen na razlozima

103.  Utvrđeno je da prigovori koji se odnose na obavljanje profesionalnih funkcija spadaju u područje „privatnog života“ kada su se čimbenici koji se odnose na privatni život smatrali kriterijima prihvatljivosti za predmetnu funkciju i kada se sporna mjera temeljila na razlozima koji zadiru u slobodu izbora pojedinca u sferi privatnog života.“

Važno je napomenuti da je, oblikujući test utemeljen na razlozima, Sud koristio logički veznik: (i) čimbenici koji se odnose na privatni život smatrali su se kriterijima prihvatljivosti za predmetnu funkciju i (ii) sporna mjera temeljila se na razlozima koji zadiru u slobodu izbora pojedinca u sferi privatnog života.

Nadalje, u određenom smislu bilo koji kriterij prihvatljivosti za bilo koju funkciju na neki se način (više ili manje udaljen) odnosi na privatni život. Međutim, takav široko tumačen kriterij bio bi nesvrsishodan i nefunkcionalan. Stoga se test iz predmeta Denisov treba tumačiti tako da upućuje na čimbenike koji se izravno odnose na sferu osobne autonomije obuhvaćene pojmom privatnog života (vidi, primjerice, Yılmaz protiv Turske, br. 36607/06, stavci 37. - 41., 4. lipnja 2019.).

3.  Napominjem da većina u stavku 42. ponavlja uobičajenu formulu koja se koristi u predmetima na temelju članka 8.: „Pojam „privatnog života“ širok je pojam koji se ne može iscrpno definirati.“ Ovdje mogu samo ponoviti svoje metodološke i logičke rezerve u vezi s tom izjavom, izražene u stavku 2. mojeg izdvojenog mišljenja priloženog presudi u predmetu R.B. protiv Mađarske (br. 64602/12, 12. travnja 2016.).

4. U ovom su predmetu kriteriji prihvatljivosti za funkciju nastavnika: (i) znanje službenog nacionalnog jezika tužene države; i (ii) uporaba tog jezika u školi u svrhu obrazovanja. Ti se čimbenici ne odnose na privatni život. Konkretno, poznavanje određenog jezika kao kriterij za određeni položaj nije čimbenik koji se odnosi na privatni život.

Štoviše, jezik obrazovanja spada u javnu sferu. Nametanje određenog nacionalnog jezika za izvođenje nastave u razrednim odjelima, za razliku od izbora jezika koji se govori kod kuće ili u privatnom razgovoru na radnom mjestu, nije pitanje slobode izbora nastavnika niti spada u sferu njegova privatnog života. Sporne mjere nisu se temeljile na razlozima koji zadiru u slobodu izbora pojedinca u sferi privatnog života. Štoviše, sporne mjere nisu se temeljile na razlozima koji zadiru u pravo podnositelja zahtjeva da govori materinskim jezikom u svakodnevnom životu.

Prema mojem mišljenju, pristup usvojen u ovom predmetu očito odstupa od načela utvrđenih u predmetu Denisov protiv Ukrajine. Opća načela ponovljena u ovom predmetu u stavcima 42. – 44. nisu pravilno primijenjena u daljnjim stavcima obrazloženja.

5. U stavku 48. većina naglašava sljedeću tvrdnju: „Sud smatra da jezik koji koristi pojedinac nužno čini dio etničkog identiteta te osobe (vidi u tom smislu stavak 28. ove presude), za koji je već utvrđeno da predstavlja bitan aspekt privatnog života pojedinca (vidi Ciubotaru protiv Moldavije, br. 27138/04, stavak 53., 27. travnja 2010.).“

Točno je da jezik koji pojedinac govori u svakodnevnom životu nužno čini dio etničkog identiteta te osobe, ali zahtjev da se govori službenim jezikom države tijekom obavljanja određenih zadataka u javnim službama ne može se smatrati čimbenikom koji se (u smislu testa iz predmeta Denisov) odnosi na nečiji identitet niti se može smatrati miješanjem u taj identitet.

6. U istom stavku većina upućuje na podnositeljevu „navodn[u] … nemogućnost da prilagodi jezik na kojem predaje zahtjevima radnog mjesta zbog svoje dobi“ te navodi sljedeće:

„Štoviše, dob osobe očito čini dio tjelesnog identiteta osobe (vidi gore citirani predmet J.B. i drugi, stavak 131.).“

To stajalište, preuzeto iz predmeta J.B. i drugi protiv Mađarske, izvučeno je iz konteksta. Vrijedi citirati in extenso relevantni stavak:

„131.  Izravan razlog za otpuštanje podnositelja zahtjeva bio je taj što su navršili sniženu dob za obvezno umirovljenje koja se primjenjuje na njih. Iako je dob osobe očito aspekt njezina tjelesnog identiteta, ona je istodobno i objektivna činjenica na koju ne može utjecati sloboda izbora u sferi privatnog života. Nijedan drugi čimbenik koji se odnosi na privatni život podnositelja zahtjeva, posebice nijedan čimbenik povezan izravno s njihovim postupanjem, nije se razmatrao kao kriterij prihvatljivosti za primjenjivost spornih mjera. U takvim okolnostima Sud smatra prikladnim slijediti pristup utemeljen na posljedicama i ispitati jesu li sporne mjere imale dovoljno ozbiljne negativne posljedice na privatni život podnositelja zahtjeva, posebice u pogledu njihova „užeg kruga“, njihovih mogućnosti da uspostave i razvijaju odnose s drugima i njihova ugleda“ (J.B. i drugi protiv Mađarske (odl.), br. 45434/12 i dva druga predmeta, 27. studenoga 2018.).

Sud je ovdje nedvojbeno odbio primijeniti pristup utemeljen na razlozima na mjere koje su se temeljile na kriteriju dobi. Isti stavak odgovara okolnostima ovog predmeta. U njemu se pobija stajalište, izraženo u stavku 49. ove presude, da je sporna mjera bila dovoljno povezana s privatnim životom podnositelja zahtjeva.

7. Nadalje napominjem da su Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina, koje je Hrvatska stranka, sljedeća prava zajamčena u članku 14. stavku 2.:

„Na područjima tradicionalno ili u znatnijem broju nastanjenom osobama koje pripadaju nacionalnim manjinama, ako za to postoji dostatno zanimanje, stranke će nastojati osigurati, koliko je to moguće te u okvirima svojih obrazovnih sustava, da osobe koje pripadaju tim manjinama imaju odgovarajuće mogućnosti da uče manjinski jezik ili da ih se podučava na manjinskom jeziku.“

Pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku pravo je koje se odnosi na učenike i njihove roditelje. Iz tog prava učenika nemoguće je izvesti pravo nastavnika da bira jezik na kojem će pružati obrazovanje. Država mora organizirati cjelokupan obrazovni sustav, u skladu sa svojim međunarodnim obvezama, i odlučiti koji će se jezici koristiti u kojim školama.

8. U stavku 63. većina naglašava sljedeću tvrdnju:

„Kako je istaknuo podnositelj zahtjeva, nijedan nastavnik hrvatskog podrijetla nije bio podvrgnut inspekcijskom nadzoru kako bi se utvrdilo koristi li primjereno jezik tijekom nastave ili udovoljava li uopće drugim zakonskim propisima pri izvršavanju svojih nastavnih obveza.“

U tom se kontekstu otvara pitanje jesu li zaista mogle postojati bilo kakve razumne sumnje, i posljedično bilo kakva opravdana osnova za provjeravanje, koriste li nastavnici hrvatskog podrijetla zapravo hrvatski jezik.

9. Unatoč navedenoj rezervi, smatram da je podnositelj zahtjeva ipak potkrijepio navod da je bio diskriminiran. Međutim, navodna diskriminacija nije se dogodila u sferi privatnog života obuhvaćenog člankom 8. Naprotiv, dogodila se u sferi javnog života, koja je izvan područja primjene članka 8. Smatram da je prigovor koji je podnositelj zahtjeva iznio na temelju članka 1. Protokola br. 12 dopušten. Zahtjev je stoga trebao biti ispitan na temelju te odredbe.

10. Da rezimiram, koristeći metaforu suca Kūrisa: Broj 8 opet teži tome da se nakrivi i pretvori u ∞.

 

 Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava provjerio je točnost prijevoda, te proveo lekturu i pravnu redakturu istoga.

 _________________________

Prevod presude preuzet sa stranice Zastupnika Republike Hrvatske pred Evropskim sudom za ljudska prava
https://uredzastupnika.gov.hr

 

 

 

 

FIRST SECTION

CASE OF MILE NOVAKOVIĆ v. CROATIA

(Application no. 73544/14)

JUDGMENT

Art 8 • Respect for private life • Unjustified dismissal of Serbian ethnic origin teacher for failing to use standard Croatian in class, considered unable to adapt due to pre-retirement age • Art 8 applicable as reasons for dismissal closely related to ethnic origin and age • Cognisance of the specific post-war context of the Eastern Slavonia region at the material time • Expected language of instruction in schools not clear-cut and teacher-inspection performed only against those of Serbian ethnic origin • No alternatives to dismissal contemplated despite provision in domestic law • Failure to provide relevant and sufficient reasons for why the applicant could not be expected to improve Croatian language skills, including through additional training

STRASBOURG

17 December 2020

FINAL

17/03/2021

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision.

In the case of Mile Novaković v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Krzysztof Wojtyczek, President,
Ksenija Turković,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Alena Poláčková,
Erik Wennerström,
Raffaele Sabato,
Lorraine Schembri Orland, judges,
and Renata DegenerDeputy Section Registrar,

Having regard to:

the application against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Mr Mile Novaković (“the applicant”), on 17 November 2014;

the decision to give notice to the Croatian Government (“the Government”) of the complaints concerning the right to respect for private life and discrimination and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties observations;

Having deliberated in private on 10 November 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The applicant worked as a secondary school teacher in Eastern Slavonia and was dismissed for failing to use the standard Croatian language when teaching. The authorities held that the applicant could not be expected to learn Croatian, given that he was fifty-five years old at the time. The applicant complains that his dismissal was arbitrary and that he was discriminated against on the basis of his age and his Serbian ethnic origin.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1944 and lived in Darda. He was initially represented by Ms B. Paprić and subsequently by Mr H. Krivić, both lawyers practising in Osijek. On 11 December 2019 the applicants legal representative informed the Court that the applicant had died on 2 June 2019 and that his widow, Ms Ljubica Novaković, and their two children, Ms Biljana Vuković and Mr Dejan Novaković, had stated that they would like the applicants case to proceed.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms ŠStažnik.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

5.  The applicant was of Serbian ethnic origin and studied in Serbia. He worked as a teacher in Croatia from 1971 onwards.

6.  From 1 July 1998 onwards the applicant was employed on the basis of a contract of indefinite duration as a teacher at the Second Secondary School in the Darda Region (“the School”). The Darda Region is an area in Eastern Slavonia which was peacefully reintegrated after the war into Croatian territory by 15 January 1998.

7.  The applicant taught classes attended by students of various ethnic origins, including Croatian and Serbian, some of whom had returned to Darda after they had had to flee in 1991.

8.  In the school year 1997/98, while the peaceful reintegration process was still ongoing, the applicant taught at the School in the Serbian language. The following school year, according to the Government, the School began to apply section 4 of the Secondary Education Act (Zakon o srednjem školstvu, see paragraph 24 below), which provided that all classes in the Republic of Croatia were to be held in the Croatian language. It appears that some other larger schools in the region continued to provide separate classes in minority languages, including Serbian.

9.  On 19 November 1998, on the basis of an anonymous complaint by students of Croatian origin alleging that the applicant and three other teachers of Serbian origin were not using the standard Croatian language when teaching, an education inspector attended their classes. No teacher of Croatian origin was subject to inspection at that occasion.

10.  In a report dated 4 December 1998 the education inspector held that the applicant and another teacher had not been using the standard Croatian language in their classes, whereas two other teachers had been complying with that requirement. The inspector recommended that the applicant be prohibited from teaching classes which were to be provided in the Croatian language.

11.  On the basis of those findings, on 7 December 1998 a senior education inspector from the Ministry of Education and Sports (Ministarstvo prosvjete i športa, hereinafter “the Ministry”) prohibited the applicant from teaching in classes which were to be provided in the Croatian language. That decision was challenged in administrative proceedings, with the Administrative Court (Upravni sud Republike Hrvatske) ultimately setting it aside in 2006, on the grounds that the question of which language the classes at the School were meant to be taught in at the material time had not been conclusively established.

12.  By a letter addressed to the Ministry dated 17 December 1998, the principal of the School replied to the findings of the inspector and her conclusions dated 4 December 1998 (see paragraph 10 above), explaining that classes at the School had not been formed according to the ethnic origin of pupils, but that the pupils agreed to have classes together. Twenty-four pupils were of Serbian origin and ten were of Croatian origin; similarly, some teachers were of Serbian origin and some were of Croatian origin. At the end of October 1998 the School had received an oral directive from the competent authority to hold classes only in Croatian, and the inspection had taken place less than a month after that instruction had been received. The principal also requested an instruction as to the deadline by which the teachers should master the standard Croatian language necessary for teaching their classes.

13.  Subsequently, relying on the findings of the education inspector and the decision that the applicant should be prohibited from teaching (see paragraphs 10 and 11 above), on 29 March 1999 the School dismissed the applicant from his teaching position owing to personal reasons (“osobno uvjetovani otkaz”). That decision, in so far as relevant, read as follows:

“The employer cannot transfer [the applicant] to another post in the school, because there are no such posts – there is no class which follows lessons in the Serbian language in which [the applicant] could work, bearing in mind his profession.

The school cannot provide [the applicant] with [further] education or training, because given his age (55) and years of service (29), it is not justified to expect [the applicant] to be able to change [his] permanent characteristics and capabilities and learn how to teach in the standard Croatian language.”

14.  On 6 May 1999 the applicant lodged a civil action with the Beli Manastir Municipal Court (Općinski sud u Belom Manastiru), challenging the decision on his dismissal.

15.  On 10 March 2008 the Beli Manastir Municipal Court dismissed the applicants civil action, upholding the reasons for his dismissal relied upon by the school. It held as follows:

“Given that classes in [the School] were given exclusively in the Croatian language and that it has been shown that the applicant did not teach in Croatian, the court [has] concluded that, when dismissing [the applicant], the defendant had not formed a class in which [the applicant] would have been able to teach in the Serbian language, which justifies [his] dismissal for personal reasons; the fact that [the applicant] had taught in Serbian for 28 years is a circumstance which arguably leads to the conclusion that it was not justified to expect [the School] to provide [the applicant] with additional education and training in the Croatian language, bearing in mind that he was 55 years of age ...”

16.  The applicant lodged an appeal with the Osijek County Court (Županijski sud u Osijeku), which was dismissed on 29 January 2009.

17.  The applicant then lodged an appeal on points of law with the Supreme Court (Vrhovni sud Republike Hrvatske), which on 13 July 2010 dismissed his appeal on points of law as unfounded.

18.  On 31 January 2011 the applicant lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), complaining that he had been arbitrarily dismissed for discriminatory reasons on the basis of his Serbian ethnic origin, and that his right to work had been violated, as had his right to equality as a member of a national minority and in the performance of public service.

19.  On 6 June 2014 the Constitutional Court dismissed the applicants constitutional complaint, on the grounds that there was no doubt that the applicant, like any other teacher in Croatia, was required to teach courses in the standard Croatian language, and that his inability to do so had led to his lawful dismissal. The Constitutional Court therefore did not see any arbitrariness or discrimination in the decision to dismiss the applicant.

20.  The decision of the Constitutional Court was served on the applicants representative on 3 July 2014.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW

21.  The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette no. 56/90 with subsequent amendments) read as follows:

Article 14

“All persons in the Republic of Croatia shall enjoy rights and freedoms, regardless of race, colour, gender, language, religion, political or other opinion, national or social origin, property, birth, education, social status or other status.”

Article 15

“1.  Equal rights for the members of all national minorities in the Republic of Croatia shall be guaranteed.

2.  Equality and protection of the rights of national minorities shall be regulated by a constitutional Act to be enacted under the procedure provided for organic laws.”

Article 29 § 1

“Everyone shall be entitled to have his or her rights and obligations, or [a] suspicion or accusation [against him or her in respect] of a criminal offence, decided upon fairly and within a reasonable time by an independent and impartial court established by law.”

Article 54

“1.  Everyone shall have the right to work and [the right] to freedom of work.

2.  Everyone shall be free to choose his or her vocation and occupation, and shall have access to every workplace and post under equal conditions.”

22.  The relevant provisions of the Labour Act (Zakon o radu, Official Gazette no. 38/95 with subsequent amendments), as in force at the material time, read as follows:

Section 106

“(1)  If there is a justified reason, an employer may give notice to terminate an employment contract, subject to the statutory or agreed notice period (regular dismissal), in the following cases:

...

-  if the employee is not capable of fulfilling his or her employment-related duties because of a permanent characteristic or [lack of] ability (dismissal for personal reasons);

...

(2)  Dismissal for professional or personal reasons is allowed only if the employer cannot employ the employee in another post [reclassement].

(3)  When deciding on a dismissal for professional or personal reasons, the employer must take into account the employees age, years of service and maintenance obligations.

(4)  Dismissal for professional or personal reasons is allowed only if the employer cannot educate or train the employee to work on other tasks, or if there are circumstances which make it unreasonable to expect to the employer educate or train the employee to work on other tasks ...”

Section 112

“1.  If the employer is terminating an employment contract in [a] case where this Act provides for the existence of a justified reason, [the burden] is on the employer to prove the existence of such a justified reason for terminating [the contract].”

23.  The relevant provisions of the Constitutional Act on the Rights on National Minorities (Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Official Gazette no. 155/02 with subsequent amendments) provide as follows:

Article 10

“Members of national minorities have the right to freely use their language and script in private as well as in public... in accordance with the [relevant] law.”

Article 11

“1.  Members of national minorities have the right to be educated in their language and script.

2.  Care and education of members of national minorities is provided for in preschool institutions, elementary and secondary schools... with classes in the language and script which they use, under the conditions and in the manner prescribed by law on care and education in language and script of national minorities...”

24.  The relevant provisions of the Secondary Education Act (Zakon o srednjem školstvu, Official Gazette no. 19/92 with subsequent amendments) read as follows:

Section 4

“1.  Secondary school classes shall be held in the Croatian language and using Latin script.”

Section 5

“Secondary education of children belonging to national minorities shall be realised in accordance with the provisions of the Act on care and education in the language and script of national minorities, the provisions of this Act and other legal texts.”

25.  The Act on care and education in the language and script of national minorities (Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, Official Gazette no. 51/00 with subsequent amendments) provides for the right of members of national minorities to be provided education in their own languages, either by forming special schools or special classes. In the school year 2018/2019 there were 44 schools in Croatia providing education fully in the language of national minorities, 4 schools performing bilingual curriculum and 180 schools which provided special classes of language and culture of national minorities.

26.  Section 17 of the Act on Educational Inspection (Zakon o prosvjetnoj inspekciji, Official Gazette nos. 50/95 and 73/97), in force at the material time, read as follows:

“2.  Based on the findings of a professional pedagogical supervisor or another person ..., the inspector may:

-  order the teacher ... to [correct] established failures, mistakes or errors in his or her work,

-  prohibit the teacher ... from performing educational activities.”

  1. RELEVANT DOMESTIC PRACTICE

27.  In judgment Gž-1518/2005-2, the Bjelovar County Court (Županijski sud u Bjelovaru) held as follows:

“... the plaintiff was employed as a bartender in a hospitality establishment [bar] owned by the defendant at the bus station in B. ... the defendant decided to cease the operation of the [bar] at the bus station in B. ..., rented that [bar to somebody else] and terminated the employment contracts of all employees ... The court cannot accept the plaintiffs argument: that the defendant failed to take into account his family and personal circumstances despite [the defendants] obligation to do so because, had [the defendant] done that, [the defendant] would have realised that he [the plaintiff] would be left without any means of subsistence and that, at the age of 52, he would have no further possibilities of finding new employment. ... section 106(3) of the Labour Act provides that when deciding to terminate an employment contract for professional reasons, the employer must take into account the length of employment, age and maintenance obligations of the employee; however, the employer must also take into account [those factors] when, owing to organisational reasons, the need for all employees to perform a certain type of task has ceased, in other words, when the number of persons performing certain tasks is reduced. In the present case, the defendant ceased operating secondary hospitality services [the bar] and the need for all employees to perform all tasks in that regard ceased, in which case the employer had an obligation to consider the possibility of training the employees for another post, as provided for in section 106(4) of the Labour Act, which the defendant, as the employer, did, but there were no available posts in which the plaintiff could be employed; the only possibility was to train him to be a [bus] driver, which, taking into account the fact that the plaintiff is 52 years old and that, in addition to a category D driving licence, the post also required a certain number of years of work experience, it was indeed not justified to expect the defendant to train the plaintiff to work in such a post ...”

  1. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIAL

28.  The Council of Europes Framework Convention for the Protection of National Minorities, which entered into force in respect of Croatia on 1 February 1998, provides as follows:

Article 5

“1. The Parties undertake to promote the conditions necessary for persons belonging to national minorities to maintain and develop their culture, and to preserve the essential elements of their identity, namely their religion, language, traditions and cultural heritage.”

29.  In its First Report on Croatia CRI (49) 98, adopted on 9 November 1999, the European Commission Against Racism and Intolerance (ECRI) stated as follows:

“H.  School Education

...

21.  ECRI notes with interest the reintegration of the education system in Eastern Slavonia into the Croatian school system and the collaboration between the Croatian authorities and the representatives of the Serb community. This allowed the adoption of a curriculum for Serb majority schools in time for the 1997-1998 school year and the conclusion of agreements, notably as concerns the appointment of Serbian teachers and school directors, the supply of bilingual textbooks and the use of the Serbian language. Some problems in the implementation of these agreements have been noted. ECRI considers that continued joint efforts to find solutions to cultural and educational problems, particularly in this region, will enhance the establishment of a harmonious cohabitation between the Croatian and Serbian communities.

I.  Employment

22.  The catastrophic economic situation in Western Slavonia and the Knin region makes life very difficult for all inhabitants, whether they be Serbian or Croatian. However, Serbs and other minorities are reported to be disproportionately affected by unemployment as well as by layoffs and dismissals, and the few jobs that become available are reported to be more likely to be offered to Croats than to Serbs. ECRI feels that firm measures are needed to address these problems and that all possible efforts should be made to ensure that the existing anti-discrimination employment legislation is efficiently implemented in practice.

23.  ECRI underlines the importance of a diverse ethnic composition of the body of civil servants. Recruitment among members of minority groups should therefore be encouraged. In this respect, ECRI expresses concern at reports of dismissal of nonCroatian civil servants, notably judicial officers, allegedly based on ethnicity, and urges the authorities to investigate these cases and provide effective mechanism of redress where appropriate.”

30.  In its Second Report on Croatia CRI (2001) 34, adopted on 15 December 1999, the European Commission Against Racism and Intolerance stated as follows:

I.  Employment

44.  As ECRI noted in its first report, the catastrophic economic situation and high levels of unemployment in Western and Eastern Slavonia and the Knin region make life very difficult for all inhabitants, no matter what their ethnic background. However, members of minority groups continue to be disproportionately affected by such unemployment. Furthermore, a very large percentage of the Roma/Gypsy community in the Republic of Croatia is unable to find employment. ECRI believes that indirect and direct discrimination frequently play a large part in explaining this phenomenon. ECRI reiterates its belief that firm measures are needed to address these problems and that all possible efforts should be made to ensure that the existing antidiscrimination legislation in this field is efficiently implemented in practice.

45.  Members of minority groups continue to be significantly under-represented within the public sector at national and local level, including such areas as public administration, the judiciary, the police force, medical practice and national education. This situation reflects not only difficulties in obtaining employment, but also the dismissal of members of minority groups from the public sector over the last decade. ECRI reiterates its belief that recruitment among members of minority groups should be encouraged. Furthermore ECRI urges the authorities to investigate past cases of dismissal from the public service and to provide effective mechanisms of redress.15 A public service more reflective of the diverse ethnic composition of the country is, ECRI feels, important for the process of confidence-building and reconciliation in the Republic of Croatia.”

THE LAW

  1. PRELIMINARY ISSUE OF WHETHER THE LATE APPLICANTS HEIRS CAN PURSUE THE APPLICATION IN HIS STEAD

31.  The applicant died on 2 June 2019. On 11 December 2019 his wife and children expressed their wish to continue the application on his behalf.

32.  The respondent Government objected to that request, claiming that the rights relied on by the applicant – under Articles 8 and 14 of the Convention – were of a non-transferable nature.

33.  The Court observes that while it has held that certain rights under the Convention are strictly personal and thus non-transferable, it has done so where a direct victim died before bringing his or her complaint before the Court (see Fairfield v. the United Kingdom (dec.), no. 24790/04, ECHR 2005-VI; Sanles Sanles v. Spain, (dec.), no. 48335/99, 26 October 2000; and Kaburov v. Bulgaria (dec.), no. 9035/06, § 52, 19 June 2012). Conversely, in various cases in which an applicant has died in the course of Convention proceedings, the Court has taken into account statements from the applicants heirs or close family members expressing a wish to pursue the application (see, among other authorities, Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 97, ECHR 2014, and Bitiyeva and X v. Russia, nos. 57953/00 and 37392/03, § 92, 21 June 2007). The Court considers that the applicants wife and children, who stated their intention to continue the proceedings, have a legitimate interest in obtaining a finding whether there was a breach of their relatives rights under the Convention (see Igor Shevchenko v. Ukraine, no. 22737/04, § 36, 12 January 2012).

34.  Accordingly, the Court finds that the applicants heirs have standing to continue these proceedings in the applicants stead and dismisses the Governments objection in that respect. However, the Courts examination will be limited to the question of whether or not the complaints, as originally submitted by the applicant, disclose a violation of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 8 OF THE CONVENTION

35.  The applicant complained that he had been arbitrarily dismissed from his teaching post, contrary to Article 8, which, in so far as relevant, reads as follows:

Article 8

“1.  Everyone has the right to respect for his private ... life...

2.  There shall be no interference by a public authority with the exercise of this right except such as is in accordance with the law and is necessary in a democratic society in the interests of national security, public safety or the economic well-being of the country, for the prevention of disorder or crime, for the protection of health or morals, or for the protection of the rights and freedoms of others.”

  1. Admissibility
    1. The parties arguments

36.  The Government claimed at the outset that the applicant had failed to exhaust domestic remedies, in that he had never complained, either expressly or in substance, of a violation of his right to respect for private life before the domestic courts. In particular, he had never indicated in the domestic proceedings those elements of his private life which had been unjustly considered relevant when the decision had been made to terminate his employment.

37.  Before the ordinary courts, the applicant had maintained that he had been entitled to teach in Serbian, and that the school authorities had failed to comply with the legally prescribed procedure for terminating his employment. In his constitutional complaint, the applicant had raised various complaints, but he had not claimed that the school authorities had unjustly and unlawfully used his age and ethnic origin as reasons for his dismissal. In other words, he had not asserted that the school authorities had used his private life, ethnic origin or age to terminate his employment contract.

38.  The Government further claimed the Article 8 was not applicable to the facts of the applicants case, since he had in no way been dismissed from work for reasons related to his private life. Consequently, there had also been no interference with his Article 8 rights.

39.  The applicant disagreed. Although he had not explicitly relied on Article 8 of the Convention or the corresponding provision of the Croatian Constitution, he had clearly complained in this regard in substance, stating that his employment had been arbitrarily and unlawfully terminated as a result of discrimination on the basis of his age and ethnic origin in the absence of valid arguments.

  1. The Courts assessment

(a)   General principles

(i)  Exhaustion of domestic remedies

40.  The Court reiterates that under Article 35 § 1 of the Convention, it may only deal with an application after all domestic remedies have been exhausted. The purpose of Article 35 is to afford the Contracting States the opportunity of preventing or putting right the violations alleged against them before those allegations are submitted to the Court (see, for example, Mifsud v. France (dec.) [GC], no. 57220/00, § 15, ECHR 2002-VIII). The obligation to exhaust domestic remedies requires an applicant to make normal use of remedies which are effective, sufficient and accessible in respect of his Convention grievances. To be effective, a remedy must be capable of resolving directly the impugned state of affairs (see Balogh v. Hungary, no. 47940/99, § 30, 20 July 2004).

41.  The rule of exhaustion of domestic remedies must be applied with some degree of flexibility and without excessive formalism. At the same time it requires in principle that the complaints intended to be made subsequently at international level should have been aired before domestic authorities, at least in substance and in compliance with the formal requirements laid down in domestic law (see Pajić v. Croatia, no. 68453/13, § 42, 23 February 2016 and the cases referred to therein).

(ii)  Applicability of Article 8

42.  The concept of “private life” is a broad term not susceptible to exhaustive definition. It covers the physical and psychological integrity of a person. It can therefore embrace multiple aspects of the persons physical and social identity. Article 8 protects in addition a right to personal development, and the right to establish and develop relationships with other human beings and the outside world (see S. and Marper v. the United Kingdom [GC], nos. 30562/04 and 30566/04, § 66, ECHR 2008; Gillberg, cited above, § 66; and Bărbulescu v. Romania [GC], no. 61496/08, § 70, ECHR 2017 (extracts), with further references therein).

43.  The Court recently revisited its case-law concerning the scope of Article 8 of the Convention in employment-related disputes between an individual and a State (see Denisov v. Ukraine [GC], no. 76639/11, §§ 100-117, 25 September 2018). In that case, the Court confirmed that employment-related disputes were not per se excluded from the scope of “private life” within the meaning of Article 8 of the Convention. It also clarified that there were two ways in which a private-life issue would usually arise in such a dispute: either because of the underlying reasons for the impugned measure (in that event the Court employs the reason-based approach) or – in certain cases – because of the consequences for private life (in that event the Court employs the consequence-based approach – see Denisov, cited above, § 115). Lastly, the Court confirmed that when a consequence-based approach was at stake, a certain threshold of severity must be attained and that the applicant has to present evidence substantiating consequences of the impugned measure. (see Denisov, cited above, § 116).

44.  Lastly, the Court reiterates that in employment-related disputes the questions of applicability and the existence of “interference” are inextricably linked (see Denisov, cited above, § 92). As the question of applicability is an issue of the Courts jurisdiction ratione materiae, the general rule of dealing with applications should be respected and the relevant analysis should be carried out at the admissibility stage, unless there is a particular reason to join this question to the merits.

(b)   Application to the present case

45.  In the absence of any particular reason to the contrary, the Court considers that the issue of applicability of Article 8 of the Convention in the present case falls to be examined at the admissibility stage.

46.  The Court further considers that the two preliminary objections raised by the Government in the present case are interconnected, since they both revolve around the issue of whether the applicants dismissal from work falls within the scope of his right to respect for private life as protected by Article 8 of the Convention. In the circumstances, it therefore considers it opportune to examine firstly the objection relating to the applicability of Article 8, and subsequently the matter of exhaustion of domestic remedies.

47.  As regards the applicability of Article 8 of the Convention, the Court is firstly required to determine the way in which a private-life issue may have arisen in the present case: whether such an issue arose because of the underlying reasons for the applicants dismissal, or because of the consequences for his private life (see J.B. and Others v. Hungary (dec.), nos. 45434/12 and 2 others, § 130, 27 November 2018).

48.  In that connection, the Court observes that the direct reason for the applicants dismissal was the fact that he had used the Serbian language in his daily work as a teacher as well as his alleged inability to adapt his language of instruction to the requirements of his post due to his age. The Court considers that the language used by an individual necessarily forms part of that persons ethnic identity (see in this sense paragraph 28 above), which has already been found to constitute an essential aspect of an individuals private life (see Ciubotaru v. Moldova, no. 27138/04, § 53, 27 April 2010). Moreover, a persons age obviously forms part of a persons physical identity (see J.B. and others, cited above, § 131). Both were underpinning reasons for the impugned measure (see Hudorovič and Others v. Slovenia, nos. 24816/14 and 25140/14, § 115, 10 March 2020). In this context, the Court further attaches importance to the nature of the applicants dismissal, the so-called “dismissal for personal reasons” (see paragraphs 13 and 22 above).

49.  Given that the crucial reason for the applicants dismissal, i.e. the language he used in instructing students, was a factor so closely related to his Serbian ethnic origin and that the perception that he could no longer change this feature was directly linked to his age, the Court is satisfied that the underlying reasons for the impugned measure had been sufficiently linked to the applicants private life (see Denisov, cited above, §§ 106 and 115; and J.B. and others, cited above, § 131) thus justifying the applicability of Article 8 to the facts of the present case under its reasons-based approach (compare Travaš v. Croatia, no. 75581/13, § 56, 4 October 2016).

50.  The Court will now turn to the issue of exhaustion of domestic remedies and examine whether the applicant raised, at least in substance, the issues relating to his private life as interpreted by the Court above (see paragraphs 47-49 above). The Court observes in this connection that in his constitutional complaint the applicant indeed never expressly relied on Article 8 of the Convention or Article 35 of the Croatian Constitution. He did, however, complain that he had been unlawfully dismissed from work on the basis of his ethnic origin, and that that had violated his constitutional right to work and prevented him from exercising his professional activity which he had pursued for over twenty-five years (see paragraph 5 above). In view of the link between the applicants personal characteristics and the reason for his dismissal, as explained above (see paragraphs 48-49 above), the Court is thus satisfied that the applicant raised, at least in substance, an Article 8 complaint before the Constitutional Court (see, mutatis mutandisKlauz v. Croatia, no. 28963/10, §§ 52-53, 18 July 2013)The applicant thereby provided the national authorities with the opportunity which is in principle intended to be afforded to Contracting States by Article 35 § 1 of the Convention, namely that of putting right the violations alleged against them (see, for instance, Arps v. Croatia, no. 23444/12, § 20, 25 October 2016).

  1. Conclusion

51.  It follows from the above that the Governments preliminary objections must be dismissed.

52.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties arguments

53.  Relying on a previous decision of the Constitutional Court in a comparable case, the applicant maintained that his dismissal had been unlawful, since it had been based on an inspectors decision which had ultimately been quashed in administrative proceedings. He claimed that while an employer could dismiss an employee for personal reasons if there were circumstances which made it unjustified to expect that the employee could be educated or trained for another post, the employer could not conclude, in the absence of any arguments, that the employee could not be further educated because at the time of dismissal he was fifty-five years old and had thirty years of service. The burden of proof lay on the employer.

54.  The applicant further claimed that during the relevant inspection he had taught a class in Croatian, but had used the wrong word for “ceiling”, something which had been confirmed to him orally by the inspector and by the principal of the School. Under the domestic legislation, the inspector could have set a certain deadline by which he could fix the irregularities she had identified in his work, but instead she had proposed that he be prohibited from working in classes to be taught exclusively in Croatian, that is all of them. Lastly, the applicant submitted that at the material time he had been teaching a class with eight Serbian students and one Croatian student. In his view, one or two wrong words had not constituted a serious reason which could lead to a breach of others rights or run contrary to the public interest. Moreover, it should not have been a reason for such a drastic measure as dismissal from work.

55.  The Government maintained that the applicants dismissal had been lawful, in that he had been dismissed as a result of a permanent characteristic which had prevented him from duly fulfilling his employment contract, in line with the relevant provisions of the Labour Act. They also pointed to the relevant practice of higher national courts, which showed that an employer was allowed to take an employees age and years of service into account as relevant criteria when deciding on the possibility of retraining him (see paragraph 27 above).

56.  The Government further claimed that the relevant interference had been necessary to protect the rights of the pupils in question to receive an education in Croatian. The School had had no choice but to dismiss the applicant, who must have been aware of his obligation to teach in Croatian, since it had had no available positions for teachers teaching in Serbian.

  1. The Courts assessment

57.  In view of the considerations above (see paragraphs 47-49 above) regarding the applicability of Article 8 of the Convention, the Court considers that the applicants dismissal from work amounted to an interference with his right to respect for his private life.

58.  Such interference is only compatible with Article 8 if it is “in accordance with the law” and “necessary in a democratic society” to attain one or more of the aims set out in its second paragraph.

59.  It was not disputed that the applicants dismissal had had a legal basis in domestic law, namely section 106 of the Labour Act (see paragraph 22 above). The quality of that law was not called into question by the parties, and the Court sees no reason to do so. It therefore concludes that the impugned interference was “in accordance with the law”.

60.  The Court accepts the Governments assertion that the legitimate aim pursued by the impugned interference was primarily the “protection of the rights of others”, namely the right of the pupils attending the School to an education in the Croatian language.

61.  The Court reiterates that an interference will be considered “necessary in a democratic society” for a legitimate aim if it answers a “pressing social need” and, in particular, if it is proportionate to the legitimate aim pursued. While it is for the national authorities to make the initial assessment of necessity, the final evaluation as to whether the reasons cited for the interference are relevant and sufficient remains subject to review by the Court for conformity with the requirements of the Convention (see, for example, Polyakh and Others v. Ukraine, nos. 58812/15 and 4 others, § 283, 17 October 2019).

62.  The Court notes that the applicant was dismissed for teaching his classes in Serbian rather than in Croatian. At the outset, the Court observes that domestic law allows for education in languages of national minorities (see paragraphs 23 and 25 above), in accordance with the relevant international-law standards, which oblige the respondent State to promote, among other things, the preservation of languages of national minorities (see paragraph 28 above). In this connection, the Court notes that the expected language of instruction at the School at the material time does not appear to have been a clear-cut issue. Indeed, the domestic authorities –administrative and civil courts – had difficulties in establishing in which language the applicant had been expected to teach at the material time. While it is true that under the Secondary Education Act, as a general rule (see paragraph 25 above), all schools were to provide classes in the Croatian language (see paragraph 24 above), in view of the specificity of the peaceful reintegration process in the region (see paragraph 6 above), certain schools in Eastern Slavonia at the material time were providing classes in minority languages, including Serbian (see paragraph 8 above). The Court notes that the Administrative Court was unable to conclusively establish which language the applicant had been expected to teach in (see paragraph 11 above). Furthermore, according to the letter from the then principal of the School and her testimony before the first-instance court, it would appear that an oral directive that all classes should be taught exclusively in the Croatian language had been given to the School only about a month before the relevant inspection took place (see paragraph 12 above). The civil courts ultimately accepted that conclusion (see paragraph 15 above).

63.  The Court further notes that the relevant inspection which triggered the applicants dismissal was performed only with regard to four teachers of Serbian ethnic origin, following an anonymous complaint by pupils of Croatian origin (see paragraph 9 above). As the applicant pointed out, no teachers of Croatian origin were subjected to an inspection in order to establish whether their use of language during their classes was appropriate, or indeed whether they complied with other statutory regulations in the performance of their teaching duties. While it is true that the pupils complaint was lodged only against teachers of Serbian origin (see paragraph 9 above), in the specific post-war context of the Eastern Slavonia region at the material time, singling out a certain group of persons on the basis of language, which is closely related to their ethnic origin, could justifiably raise an issue of compatibility with the prohibition of discrimination guaranteed by both the Convention and the Constitution of the Republic of Croatia (see, mutatis mutandis, Oršuš and Others v. Croatia [GC], no. 15766/03, § 153, ECHR 2010). In the same vein, the Court notes that in its reports on Croatia, the ECRI observed, inter alia, a number of unjustified dismissals of members of the Serbian national minority, at the same time noting that members of minority groups were significantly underrepresented in national education (see paragraphs 29 and 30 above).

64.  The Government maintained that the applicants dismissal had been a necessary measure to protect the right of pupils to receive an education in the Croatian language. While the Court in no way wishes to undermine the importance of that aim, and its importance in the specific context of the Eastern Slavonia region at the material time, it cannot but note that no alternatives to dismissal which would have allowed the applicant to align his teaching with the legislation in force were ever contemplated in his case.

65.  Firstly, the Court notes that section 17(2) of the Education Inspection Act provides for two alternatives in cases where it has been established that a teacher has failed to respect the statutory regulations. On the one hand, an inspector may order the teacher concerned to correct the irregularities in his work within a certain period of time, or, more radically, the teacher may be prohibited from performing his work altogether. The Court discerns nothing in the inspectors decision in the applicants case which would justify why she chose to apply the stricter measure in respect of him.

66.  What is more, in cases of dismissal for personal reasons, pursuant to section 106(4) of the Labour Act, the employer is under an obligation to provide the employee with additional education or training for another post (“reclassement”), unless it can be proved that such education or retraining would be futile (see paragraph 22 above). The Court finds it particularly striking that the possibility of offering additional education or training was simply rejected by the School in the applicants case, purely on the grounds of his age and years of service. Moreover, neither the School nor any of the domestic courts ever provided a detailed and convincing explanation as to why the applicants age would have been an insurmountable impediment to him adjusting his teaching plan so that he could teach in the standard Croatian language, although it seems that in such a case the burden of proof was on the employer (see paragraph 22 above).

67.  The Government relied on a case decided by a superior national court suggesting that an employer might also have regard to an employees age in assessing whether it might be reasonable to expect him or her to successfully retrain for another post (see paragraph 27 above). That case concerned a bartender working at a bar located on a bus main station, who had been dismissed owing to his employer ceasing the bars operation. The only other job he could have been trained for had been that of a professional bus driver, which, as the superior national court explained, required a certain number of years of work experience. While it is not the Courts task to challenge in abstracto the above approach by the domestic courts, it cannot but observe that, when relying on reasons such as age or inability of retraining of an employee, in order to avoid any appearance of arbitrariness, the employer, as well as the competent national authorities, must provide adequate and convincing reasons for any such conclusion.

68.  However, in the Courts view, in the circumstances of the applicants case, the domestic authorities failed to provide such relevant and sufficient reasons as to why the applicant could not be expected to improve his skills in the Croatian language or adapt his vocabulary in class to what appears to have been a newly adopted standard at the School at the material time (see paragraphs 12 and 62 above). Given the undeniable proximity of the two languages concerned, as well as the fact that the applicant had lived and worked in Croatia for most of his professional life (see paragraph 5 above), it is difficult to understand why the option of providing him with additional training in the standard Croatian language was not further explored in the circumstances. Instead, relying solely on his age and years of service, the authorities applied the most severe sanction, thereby interfering with the applicants rights in a significant manner.

69.  Bearing in mind in particular the specific post-war context of the Eastern Slavonia region at the material time, the foregoing considerations are sufficient to enable the Court to conclude that the applicants dismissal from work did not correspond to a pressing social need, nor was it proportionate to the aim sought to be achieved (see, mutatis mutandisŞahin Kuş v. Turkey, no. 33160/04, § 52, 7 June 2016).

70.  There has accordingly been a violation of Article 8 of the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14, TAKEN TOGETHER WITH ARTICLE 8 OF THE CONVENTION, AND ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 12 TO THE CONVENTION

71.  The applicant complained that he had been discriminated against on the grounds of his age and ethnic origin. He relied on Article 14 of the Convention, read in conjunction with Article 8 of the Convention, and on Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention, which read as follows:

Article 14

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

Article 1 of Protocol No. 12

“1.  The enjoyment of any right set forth by law shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.

2.  No one shall be discriminated against by any public authority on any ground such as those mentioned in paragraph 1.”

  1. The parties submissions

72.  The Government maintained that the applicant had never complained before the domestic authorities of discrimination on the basis of age. They also pointed out that there had been no difference in treatment based on ethnic origin between the applicant and another identifiable group, since he had been treated in the same way that any other teacher unable to use the standard Croatian language would be treated.

73.  The applicant disagreed. He maintained that he had been dismissed from work purely because he was of Serbian origin, and that he had never been given the opportunity to have additional training, owing to his age.

  1. The Courts assessment
    1. Admissibility

74.  The Court notes that in his constitutional complaint the applicant expressly relied on Article 14 of the Constitution, arguing that he had been dismissed as a result of his Serbian ethnic origin (see paragraph 18 above). While observing that discrimination on the basis of age was never raised as such before the Constitutional Court, the Court considers, in the light of the circumstances of the case, that the present complaint is so closely linked to the Article 8 complaint examined above that the outcome must be the same and the Article 14 complaint accordingly declared admissible.

  1. Merits

75.  The Court notes that in its examination of the applicants complaint under Article 8 of the Convention it has already had regard to the domestic authorities reliance on his age and their decision to inspect the work of only some teachers, based on their ethnic origin (see paragraphs 63 and 66 above).

76.  In view of the foregoing, the Court considers that no separate issues under Article 14 of the Convention or Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention arise in the present case.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

77.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

78.  The applicant claimed 5,000 euros (EUR) in respect of nonpecuniary damage.

79.  The Government contested that claim.

80.  The Court awards the applicant EUR 5,000 in respect of nonpecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

81.  The applicant also claimed 6,250 Croatian kunas (HRK – approximately EUR 850) for the costs and expenses incurred before the Court.

82.  The Government contested that claim.

83.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum of EUR 850 for the proceedings before the Court, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

  1. Default interest

84.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT

  1. Holds, unanimously, that the applicants heirs have standing to pursue the application in his stead and dismisses the Governments objection in that respect;
  2. Declares, unanimously, the application admissible;
  3. Holds, by six votes to one, that there has been a violation of Article 8 of the Convention;
  4. Holds, by six votes to one, that there is no need to examine separately the complaints under Article 14 taken in conjunction with Article 8 of the Convention and under Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention;
  5. Holds, by six votes to one,

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 5,000 (five thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 850 (eight hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.

Done in English, and notified in writing on 17 December 2020, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

              Renata Degener Krzysztof Wojtyczek
Deputy RegistrarPresident

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Wojtyczek is annexed to this judgment.

K.W.O.
R.D.
 

 

 

DISSENTING OPINION OF JUDGE WOJTYCZEK

 

1.  I respectfully disagree with the view that Article 8 has been violated in the instant case. In my view, the case raises important issues under Article 1 of Protocol No. 12 (relied on by the applicant) and should have been examined under this provision, whereas the threshold for the applicability of Article 8 has not been met.

2.  In the brilliant and powerful dissenting opinion appended to the judgment in the case of Erményi v. Hungary (no. 22254/14, 22 November 2016), Judge Kūris argued eloquently:

“The perspective of examining privacy in terms of the right and value protected by Article 8 must be returned to its natural angle. To present it graphically, 8 should indeed be seen as

8

and not – as increasingly tends to be the case – like the sign of infinity:

∞.”

Under the approach prevailing at that time, Article 8 had indeed become a very broad right to happiness, giving rise to associations with the 1776 United States Declaration of Independence (the Preamble) and the 1776 Virginia Declaration of Rights (section 1). Article 8 had also become - and still remains - the default provision used by the Court in order to fill lacunae in the Convention protection by way of judge-made law, quickly expanding well beyond the limits laid down by the wording of this provision as read in the light of the applicable rules of treaty interpretation.

Addressing Judge Kūriss concerns, the Court in its Grand Chamber judgment in the case of Denisov v. Ukraine ([GC], no. 76639/11, 25 September 2018), decided to overrule – tacitly but unequivocally – some of its earlier judgments under Article 8 (for example, Özpınar v. Turkey, no. 20999/04, 19 October 2010, Fernández Martínez v. Spain [GC], no. 56030/07, ECHR 2014 (extracts)) and, in particular, to abandon the principles applied in Oleksandr Volkov v. Ukraine (no. 21722/11, ECHR 2013), instead adopting a new approach, one that was much more restrictive and better reasoned. This new jurisprudential line was expressed in the following terms:

“102.  In the cases falling into the above-mentioned category [i.e. employment-related scenarios], the Court applies the concept of “private life” on the basis of two different approaches: (α) identification of the “private life” issue as the reason for the dispute (reason-based approach) and (β) deriving the “private life” issue from the consequences of the impugned measure (consequence-based approach).

(α)  Reason-based approach

103.  Complaints concerning the exercise of professional functions have been found to fall within the ambit of “private life” when factors relating to private life were regarded as qualifying criteria for the function in question and when the impugned measure was based on reasons encroaching upon the individuals freedom of choice in the sphere of private life.”

It is important to note that the Court, while formulating the reason-based test, used a logical conjunction: (i) factors relating to private life were regarded as qualifying criteria for the function in question, and (ii) the impugned measure was based on reasons encroaching upon the individuals freedom of choice in the sphere of private life.

Furthermore, in a certain sense any qualifying criterion for any function relates in some (more or less remote) way to private life. However, such a broadly construed criterion would be purposeless and inoperative. Therefore, the Denisov test should be understood as referring to factors directly relating to sphere of personal autonomy covered by the notion of private life (see, for example, Yılmaz v. Turkey, no. 36607/06, § 37-41, 4 June 2019).

3.  I note that the majority restate in paragraph 42 the usual formula used in Article 8 cases: “The concept of “private life” is a broad term not susceptible to exhaustive definition.” I can only reiterate here my methodological and logical reservations concerning this statement, formulated in paragraph 2 of my separate opinion appended to the judgment in the case of R.B. v. Hungary (no. 64602/12, 12 April 2016).

4.  In the instant case, the qualifying criteria for the function of teacher are: (i) knowledge of the official national language of the respondent State; and (ii) its use at school for the purpose of education. These factors do not relate to private life. In particular, the ability to speak a certain language as a criterion for a certain position is not a factor relating to private life.

Moreover, the language of education belongs to the public sphere. The imposition of a certain national language for teaching in school classes, unlike the choice of the language spoken at home or in private conversation at the workplace, is not a matter of the teachers freedom of choice, and nor does it belong to the sphere of his private life. The impugned measures were not based on reasons encroaching upon the individuals freedom of choice in the sphere of private life. Moreover, the impugned measures were not based on reasons encroaching upon the applicants right to speak his mother tongue in everyday life.

In my view, the approach adopted in the instant case clearly departs from the principles established in the case of Denisov v. Ukraine. The general principles restated in the instant case in paragraphs 42-44 have not been correctly applied in the subsequent paragraphs of the reasoning.

5.  In paragraph 48 the majority highlights the following argument: “The Court considers that the language used by an individual necessarily forms part of that persons ethnic identity (see in this sense paragraph 28 above), which has already been found to constitute an essential aspect of an individuals private life (see Ciubotaru v. Moldova, no. 27138/04, § 53, 27 April 2010).”

It is true that the language preferred by an individual in everyday life necessarily forms part of that persons ethnic identity, but the requirement to speak the States official language while performing certain tasks in public-service employment cannot be considered as a factor relating (in the meaning of the Denisov test) to ones identity, nor can it be seen as an interference with this identity.

6.  In the same paragraph the majority refers to the applicants “alleged inability to adapt his language of instruction to the requirements of his post due to his age” and states the following:

“Moreover, a persons age obviously forms part of a persons physical identity (see J.B. and Others, cited above, § 131).”

This view, taken from J.B. and Others v. Hungary, was extracted from its context. It is worth quoting in extenso the relevant paragraph:

“131.  The direct reason behind the applicants dismissal was that they had reached the lowered mandatory retirement age applicable to them. Although a persons age is obviously an aspect of his or her physical identity, it is at the same time an objective fact not capable of being influenced by freedom of choice in the sphere of private life. No other factors relating to the applicants private life, in particular no factors connected directly to their conduct, were contemplated as qualifying criteria for being affected by the impugned measures. In such circumstances, the Court considers it appropriate to follow a consequence-based approach and to examine whether the impugned measures had sufficiently serious negative consequences for the applicants private life, in particular as regards their “inner circle”, their opportunities to establish and develop relationships with others and their reputation” (J.B. and Others v. Hungary (dec.), nos. 45434/12 and 2 others, 27 November 2018).

The Court unequivocally refused here to apply the reason-based approach to measures that were based upon an age criterion. The same paragraph corresponds to the circumstances of the instant case. It rebuts the view – expressed in paragraph 49 of the instant judgment – that the impugned measure was sufficiently linked to the applicants private life.

7.  I note further that the Framework Convention for the Protection of National Minorities, to which Croatia is a Party, guarantees the following rights in Article 14 § 2:

“In areas inhabited by persons belonging to national minorities traditionally or in substantial numbers, if there is sufficient demand, the Parties shall endeavour to ensure, as far as possible and within the framework of their education systems, that persons belonging to those minorities have adequate opportunities for being taught the minority language or for receiving instruction in this language.”

The right to receive education in ones own language is the right which pertains to the students and their parents. From this students right it is impossible to derive a teachers right to choose the language in which he provides education. The State must organise the entire educational system –in compliance with its international obligations – and decide which languages will be used in which schools.

8.  In paragraph 63 the majority highlight the following point:

“As the applicant pointed out, no teachers of Croatian origin were subjected to an inspection in order to establish whether their use of language during their classes was appropriate, or indeed whether they complied with other statutory regulations in the performance of their teaching duties.”

The question arises in this context whether there really could have been any reasonable doubts – and as result any reasonable grounds to verify –whether the teachers of Croatian origin were actually using the Croatian language.

9.  In spite of the above reservation, I consider that the applicant has nonetheless corroborated the allegation that he was discriminated against. However, the alleged discrimination did not occur in the sphere of private life covered by Article 8. On the contrary, it occurred in the sphere of public life, which remains out of the scope of applicability of Article 8. The grievance raised by the applicant under Article 1 of Protocol No. 12 is, in my view, admissible. The application should therefore have been examined under this last provision.

10.  To sum up, using Judge Kūriss metaphor: 8 tends again to come askew and transforms into .

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 8 | DIC | Damnjanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Gardel protiv Francuske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž 3189/19 od 22.08.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje rešenje Višeg suda u Beogradu P.br. 11293/18 od 11.12.2018. godine u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije radi kršenja lјudskih prava jer je tužena svojim dopisom dostavile lične podatke tužioca i njegove porodice Komisiji Federacije BiH.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 8 | DIC | Jurišić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Ržg 2/16 od 17.06.2016. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Somboru posl. br.R4p.2/16 od 26.5.2016. godine se odbacuje kao neblagovremena.

Pobijanim prvostepenim rešenjem odbijen je prigovor predlagača B.Đ. kojim je tražio da se utvrdi da mu je u postupku koji se vodi pred Višim sudom u Somboru pod posl. brojem P.32/2014 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Protiv ovog rešenja predlagač je izjavio žalbu u kojoj predlaže da Apelacioni sud naloži Višem sudu u Somboru postupanje po tužbi ovde predlagača u nepresuđenom delu kojim je tražena naknada materijalne štete, iz razloga što je predlagač starija i bolesna osoba pa je neophodna posebna hitnost u postupanju.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Kostić protiv Srbije
Odluka Ustavnog suda Republike Srbije\r\nhttps://ustavni.sud.rs/sudska-praksa/baza-sudske-prakse/pregled-dokumenta?PredmetId=16038\r\nkojom se usvaja ustavna žalba D.K. i utvrđuje da su u izvršnom postupku pred osnovnim sudom povređena prava roditelja i pravo na suđenje u razumnom roku
Član 8 | DIC | Milovanović protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 8 | DIC | Tomić protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Vrhovnog kasacionog suda Rev 2999/1999 od 4.9.2019. godine, kojom se odbija kao nesosnovana revizija tužilje-protivtužene, izjevljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilјa i tuženi su zaklјučili brak 06.05.2012. godine iz kog braka imaju maloletnog sina. Živeli su u kući u zajednici sa majkom i babom tuženog. Do prestanka bračne zajednice došlo je 04.09.2017. godine, kada je tužilјa napustila bračnu zajednicu. Bračni odnosi su ozbilјno i trajno poremećeni, nema izgleda da se bračna zajednica nastavi. Tužilјa, kada je napustila bračnu zajednicu prijavila je policiji tuženog za nasilјe u porodici. Navela je da je poslednje dve godine u braku bila u svađi sa tuženim, stalno su se raspravlјali, a tuženi je držao za ruke i drmao zbog čega su joj ostajale modrice, kao i da je dete često prisustvovalo ovim svađama. Po napuštanju zajednice otišla je da živi kod svojih roditelјa. Navodi tužilјe u pogledu vršenja nasilјa u porodici nisu ničim bili potkreplјeni. Presudom Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018. godine u stavu prvom izreke, brak zaklјučen dana 06.05.2014. je razveden na osnovu člana 41. Porodičnog zakona. U stavu drugom izreke, usvojen je tužbeni zahtev tuženog-protivtužioca pa je zajedničko maloletno dete stranaka sin poveren ocu koji će samostalno vršiti roditelјsko pravo. Obavezana je tužena-protivtužilјa da na ime svog doprinosa u izdržavanju deteta plaća mesečno određeni novčani iznos. Presudom je uređen je način održavanja ličnih odnosa detat sa majkom. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž2 119/19 od 04.04.2019. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilјe-protivtužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Jagodini P2 411/17 od 24.12.2018.


Ceneći navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su nižestepeni sudovi na potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primenili materijalno pravo, a pri čemu su se shodno citiranim propisima prevashodno rukovodili interesima maloletnog deteta, pravilno ocenjujući da je u interesu deteta da za sada ostane u domaćinstvu kod oca, tj. da se vršenje roditelјskog prava nad maloletnim poveri njegovom ocu a da majka ima pravo viđanja sa detetom, budući da je otac ostvario bolju emocionalnu povezanost sa detetom.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde


Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije

Tematski povezani sadržaj na CrossReference

presude