Jurčić protiv Hrvatske

Država na koju se presuda odnosi
Hrvatska
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
54711/15
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Srpski
Datum
04.02.2021
Članovi
14
14+P1-1-1
41
P1-1
P1-1-1
Kršenje
14
14+P1-1-1
P1-1
P1-1-1
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 14) Zabrana diskriminacije
(Čl. 14 / CEDAW-2) Diskriminacija
(Čl. 14) Objektivno i razumno opravdanje
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(Čl. 41) Materijalna šteta
(P1-1) Zaštita imovine
(P1-1-1) Neometano uživanje imovine
(Čl. 14 / CEDAW-2(c)) Rodna pripadnost (pol)
Tematske ključne reči
radno pravo
vantelesna oplodnja
VS deskriptori
1.14 Član 14. - zabrana diskriminacije
1.14.2 Test diskriminacije
1.15.1 Naknada nematerijalne i materijalne štete
1.16.2.1 Pravo na neometano uživanje imovine
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Evropski sud za ljudska prava je 4. februara 2021. godine doneo presudu kojom je utvrdio da je podnositeljici predstavke povređeno pravo na mirno uživanje imovine i da je bila diskriminisana u vezi sa tim pravom (član 1. Protokola Br. 1 Uz Konvenciju zajedno sa članom 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda). Gore pomenuta prava podnosioca predstavke povređena su u vezi sa pravom na naknadu tokom bolovanja za održavanje trudnoće, kao i nadoknade za materinstvo, koje joj je HZZO odbio da joj u potpunosti isplati kao zaposlenom licu.

Naime, podnositeljka predstavke bila je neprekidno zaposlena u periodu od 1993. do 2009. godine. U novembru 2009. godine započela je postupak vantelesne oplodnje. Krajem istog meseca, podnositeljka predstavke zaposlila se u privatnoj kompaniji u Splitu, a u decembru iste godine saznala je da je trudna. Nakon toga ona je otvorila bolovanje radi čuvanja trudnoće zbog komplikacija koje je imala tokom trudnoće.

Nakon što je podnositeljka predstavke otvorila bolovanje radi održavanja trudnoće (koje snosi HZZO), HZZO je sproveo internu istragu o njenom osiguranom statusu. HZZO je smatrao da je podnositeljka predstavke zaključila fiktivni ugovor o radu sa svojim poslodavcem u Splitu, znajući da je moguće da je bila trudna u vreme zaključenja ugovora jer je već započela postupak vantelesne oplodnje. HZZO je smatrao da je ovaj fiktivni ugovor zaključen samo i isključivo radi ostvarivanja prava na naknadu iz zdravstvenog osiguranja na osnovu komplikacija u trudnoći, a kasnije i akušerstva, na šta su pravo imale naknade sve zaposlene trudnice. HZZO je potom doneo odluku kojom ukida osiguranje podnosioca predstavke, ostavljajući je bez naknade tokom trudnoće i značajno smanjujući naknadu tokom porodiljskog odsustva.

Podnositeljica predstavke se žalila Visokom upravnom sudu i Ustavnom sudu Republike Hrvatske, ali su njeni postupci odbijeni.

Odlučujući u ovom slučaju, Sud je pre svega primetio da se odluke domaćih vlasti razlikuju u postupanju prema trudnici koja je sklopila (fiktivni) ugovor o radu u odnosu na druga lica koja su takođe sklopila (fiktivni) ugovor o radu radi ostvarivanja prava iz osiguranja. Sud je primetio da je stoga bilo očigledno da takav različit tretman trudnica predstavlja diskriminaciju na osnovu pola.

Stav osiguravajućeg društva (HZZO), ali i domaćih sudova, da podnositeljka predstavke nije bila u mogućnosti da zaključi predmetni ugovor o radu, jer je u to vreme mogla znati da je trudna i da neće moći raditi tokom trudnoće zbog komplikacija obeshrabruje ih da traže posao tokom trudnoće ili planiranja trudnoće.

Na kraju, Sud je primetio da je rodna stereotipija koja se dogodila u ovom slučaju ozbiljna prepreka postizanju istinske rodne ravnopravnosti, što je jedan od glavnih ciljeva država članica Saveta Evrope.

Sud je podnositeljki predstavke dosudio naknadu za povredu prava u iznosu od 7.500 EUR i iznos od 1.150 EUR za troškove postupka.

Preuzmite presudu u pdf formatu

 

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA

PRVI ODJEL

PREDMET JURČIĆ protiv HRVATSKE

(Zahtjev br. 54711/15)

PRESUDA

Članak 14. (+ članak 1. Protokola br. 1) • Neopravdana, izravna diskriminacija na temelju spola zbog odbijanja naknade povezane s radnim odnosom trudnici koja se podvrgnula postupku oplodnje in vitro neposredno prije zasnivanja radnog odnosa • Financijske obveze nametnute državi tijekom trudnoće žene ne mogu opravdati razliku u postupanju na temelju spola • Problematična narav mjera provjere statusa osiguranja koje su često usmjerene na trudnice i žene koje su sklopile ugovor o radu u visokom stupnju trudnoće ili s članovima uže obitelji • Zaštita žena tijekom trudnoće povezana s radnim odnosom ne smije ovisiti o tome je li njihovo prisustvo na poslu tijekom rodiljnog dopusta bilo nužno za pravilno funkcioniranje njihova poslodavca ili o tome jesu li privremeno spriječene u obavljanju posla • Mjere zaštite majčinstva bitne su za poštovanje načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u radnom odnosu • Zaključak vlasti da zbog oplodnje in vitro podnositeljica zahtjeva nije bila zdravstveno sposobna za zasnivanje radnog odnosa, što je jednako odvraćanju podnositeljice od traženja posla zbog moguće trudnoće i upućuje na rodno stereotipiziranje, u izravnoj je suprotnosti s domaćim i međunarodnim pravom

 STRASBOURG

4. veljače 2021.

 Ova će presuda postati konačna pod okolnostima utvrđenima u članku 44. stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

U predmetu Jurčić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:

Krzysztof Wojtyczek, predsjednik,
Ksenija Turković,
Alena Poláčková,
Péter Paczolay,
Gilberto Felici,
Erik Wennerström,
Raffaele Sabato, suci,
i Renata Degener, zamjenica tajnika Odjela,

uzimajući u obzir: zahtjev (br. 54711/15) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Kristina Jurčić („podnositeljica zahtjeva”) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija”) dana 28. listopada 2015.; odluku da se Vladu Republike Hrvatske („Vlada”) obavijesti o prigovoru podnositeljice zbog diskriminacije, a da se ostatak zahtjeva odbaci kao nedopušten; očitovanja stranaka; nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 16. prosinca 2020. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena na navedeni datum:

UVOD

  1. Podnositeljica zahtjeva sklopila je ugovor o radu deset dana nakon što se podvrgnula postupku oplodnje in vitro. Kad je nakon toga otišla na bolovanje zbog komplikacija u vezi s trudnoćom, nadležno upravno tijelo preispitalo je njezin status zdravstvenog osiguranja i odbilo njezinu prijavu na zdravstveno osiguranje s osnove radnog odnosa, zaključivši da je njezin radni odnos bio fiktivan. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je bila diskriminirana na temelju spola i načina na koji je zatrudnjela.

ČINJENICE

  1. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1975. godine i živi u Rijeci. Zastupala ju je gđa K. Jajaš, odvjetnica iz Rijeke.
  2. Vladu je zastupala njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.
  3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi.
  4. Podnositeljica zahtjeva bila je u radnom odnosu, s kraćim prekidima, od 1993. godine. Njezin posljednji relevantan radni odnos trajao je od 19. kolovoza 2006. do 31. listopada 2009. Nije bila u radnom odnosu od 1. studenoga 2009.
  5. Dana 17. studenoga 2009. podnositeljica zahtjeva podvrgnula se postupku oplodnje in vitro. Odgovorni liječnik preporučio joj je mirovanje.
  6. Dana 27. studenoga 2009. podnositeljica zahtjeva sklopila je ugovor o radu s društvom N. (dalje u tekstu: „društvo”), sa sjedištem u okolici Splita, približno 360 kilometara udaljenim od podnositeljičina mjesta boravišta. Sukladno ugovoru, podnositeljica zahtjeva trebala je tog dana početi obavljati administrativne poslove u Splitu na puno radno vrijeme za mjesečnu plaću od 4.400,00 hrvatskih kuna (HRK; približno 600,00 eura (EUR)).
  7. Dana 11. prosinca 2009. prijava podnositeljice zahtjeva na obvezno zdravstveno osiguranje podnesena je Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, a ona je prijavljena kao osiguranik po osnovi rada.
  8. Dana 14. prosinca 2009. podnositeljica zahtjeva počela je osjećati mučninu. Njezin je liječnik utvrdio da je postupak oplodnje in vitro bio uspješan i da je podnositeljici zahtjeva potrebno mirovanje zbog komplikacija u vezi s trudnoćom. Stoga joj je propisano razdoblje bolovanja.
  9. Dana 17. prosinca 2009. ultrazvukom je potvrđeno da je podnositeljica zahtjeva trudna s blizancima.
  10. Dana 28. prosinca 2009. podnositeljica zahtjeva podnijela je zahtjev za naknadu plaće za vrijeme bolovanja zbog komplikacija u vezi s trudnoćom (vidi stavak 26. ove presude).
  11. Dana 5. siječnja 2010. nadležni ured Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (dalje u tekstu: „Zavod”) po službenoj je dužnosti pokrenuo postupak preispitivanja statusa zdravstvenog osiguranja podnositeljice zahtjeva.
  12. Dana 16. veljače 2010. Zavod je ponovno otvorio predmet povezan sa zdravstvenim osiguranjem podnositeljice zahtjeva te je odbio njezinu prijavu na zdravstveno osiguranje po osnovi rada kao i njezin zahtjev za naknadu plaće za vrijeme bolovanja zbog komplikacija u vezi s trudnoćom. Odluku je temeljio na internom vještačenju prema kojem podnositeljica zahtjeva, kada je stupila u radni odnos kod društva 27. studenoga 2009., nije bila zdravstveno sposobna za zasnivanje radnog odnosa jer se deset dana ranije bila podvrgnula postupku oplodnje in vitro. Stoga se smatralo da je njezino zasnivanje radnog odnosa bilo fiktivno i usmjereno isključivo na stjecanje novčanih pogodnosti povezanih sa statusom zaposlenih osoba, među ostalim naknade plaće za vrijeme odsutnosti s posla zbog komplikacija u vezi s trudnoćom.
  13. Podnositeljica zahtjeva pobijala je to rješenje pred Središnjim uredom Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (dalje u tekstu: „Središnji ured”). Tvrdila je da se osjećala dobro nakon što se podvrgnula postupku oplodnje in vitro i da nikako nije mogla znati hoće li implantacija biti uspješna. Stoga nije bilo razloga da propusti priliku za zasnivanje radnog odnosa 27. studenoga 2009.
  14. Prema nalazu i mišljenju specijalista ginekologije i opstetricije od 3. ožujka 2010. godine, koje je dostavila podnositeljica, na datum kada je stupila u radni odnos kod društva bila je zdrava i čekala je rezultate oplodnje in vitro. Vještak je naglasio i da ni podnositeljica zahtjeva ni njezin ginekolog nisu mogli unaprijed znati hoće li postupak oplodnje in vitro biti uspješan i kako će se trudnoća razvijati.
  15. Povodom žalbe podnositeljice zahtjeva, Središnji ured proveo je daljnju provjeru okolnosti zasnivanja radnog odnosa podnositeljice zahtjeva i njezina zdravstvenog stanja. Prema informacijama dobivenim od njezina poslodavca, podnositeljica zahtjeva trebala je raditi u sjedištu društva u Splitu, ali dio njezinih poslova mogao se obavljati radom na daljinu od kuće. Njezin poslodavac potvrdio je da njezin položaj u društvu zahtijeva putovanja unutar i izvan Hrvatske. Središnji ured pribavio je i još jedan interni nalaz i mišljenje, čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:

„U konkretnom slučaju, [podnositeljica zahtjeva] nije bila radno sposobna na dan 27.11.2009. jer ginekolog preporuča mirovanje od dana embrio transfera dvije oplođene jajne stanice, tj. od 17. studenog 2009. godine. Dakle, mirovanje je preporučeno deset dana prije zasnivanja [podnositeljičinog] radnog odnosa.

Tu napominjemo da [podnositeljica zahtjeva] možda nije znala da li je trudna na dan zasnivanja radnog odnosa tj. 27.11.2009. ali je svakako trebala mirovati do nalaza BHCG, što je predviđeno za 3.12.2009. godine. Uobičajeno je da ginekolozi preporučuju mirovanje neposredno nakon zahvata in vitro fertilizacije i embrio transfera sve do utvrđivanja trudnoće (nalaz BHCG tj. da li je ostvarena trudnoća ili nije). Mirovanje u ovim slučajevima podrazumijeva ne samo izbjegavanje fizičkih i psihičkih opterećenja, nego naročito izbjegavanje putovanja zbog nepovoljnog mehaničkog učinka (trešnja) tijekom osjetljive faze nakon embrio transfera i eventualne implementacije zametka. Osim toga, svako putovanje predstavlja potencijalno stresnu situaciju i može se negativno odraziti na ishod trudnoće jer prema iskustvu ginekologa, psihička stabilnost doprinosi povoljnom ishodu IVF postupka“.

  1. Na temelju navedenih dokaza, Središnji ured Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje odbio je žalbu podnositeljice zahtjeva 30. ožujka 2010. godine, smatrajući da iako trudnoća sama po sebi ne može biti razlog zbog kojeg se ne bi zasnovao radni odnos, posebne okolnosti podnositeljičina predmeta ukazivale su na to da se njezin radni odnos može smatrati fiktivnim i usmjerenim isključivo na ostvarivanje naknade plaće dodijeljene zaposlenim osobama.
  2. Podnositeljica zahtjeva pobijala je to rješenje pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, tvrdeći, konkretno, da je bila diskriminirana kao žena koja se podvrgnula postupku oplodnje in vitro. Podnositeljica se izričito pozvala na Zakon o suzbijanju diskriminacije i Konvenciju. Objasnila je i da se planirala preseliti blizu Splita, gdje je njezin suprug imao prijavljeno boravište, kao i da je većina ostalih zaposlenika društva imala boravište negdje drugdje s obzirom na to da je priroda djelatnosti društva odgovarala radu na daljinu, te je to i učinila.
  3. Dana 5. prosinca 2012. Visoki upravni sud odbio je upravnu tužbu podnositeljice zahtjeva, potvrdivši obrazloženje upravnih tijela. Naglasio je da, s obzirom na oplodnju in vitro, dana 27. studenoga 2009. podnositeljica zahtjeva nije bila sposobna za zasnivanje radnog odnosa u mjestu koje je bilo udaljeno od njezina boravišta i na radnom mjestu koje je zahtijevalo putovanja. Mjerodavni dio presude tog suda glasi kako slijedi:

„Činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja upućuju na zaključak da na dan zasnivanja radnog odnosa [podnositeljica zahtjeva] nije bila radno sposobna, niti je u toj, najosjetljivijoj fazi blizanačke trudnoće, bila u mogućnosti ispunjavati obveze iz radnog odnosa u smislu čl 3. st. 1. Zakona o radu, a među kojima je i obveza radnika da osobno obavlja djelatnost za koju je sklopio ugovor o radu, u slučaju [podnositeljice zahtjeva], administrativne poslove u mjestu znatno udaljenom od mjesta prebivališta tužiteljice uz obvezu putovanja u zemlji i inozemstvu… Navedene činjenice upućuju na zaključak da cilj zasnivanja radnog odnosa nije bio ispunjenje ugovornih obveza poslodavca i radnika, već da je u konkretnom slučaju riječ o sklapanju ugovora o radu s isključivim ciljem ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Takav ugovor, prema ocjeni Suda, ne može biti osnova za stjecanje svojstva osiguranika.

Tvrdnju [podnositeljice zahtjeva] da je diskriminirana Sud ocjenjuje neosnovanom budući da joj nije, bilo po osnovi spola, bilo po osnovi trudnoće, uskraćeno pravo zasnivanja radnog odnosa i ostvarivanja ostalih prava koja bi joj po toj osnovi pripadala pripadala (konkretno, prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja). Naime, trudnoća nije zapreka za zasnivanje radnog odnosa, pa bi u slučaju stvarnog zasnivanja radnog odnosa tijekom trudnoće (dakle, u situaciji kad trudnoća ne utječe na radnu sposobnost trudnice), uskraćivanje prava koja zaposlenici pripadaju po osnovi radnog odnosa značilo nedopušteno zadiranje u njezina prava. Međutim, u konkretnom slučaju je utvrđeno da je kod [podnositeljice zahtjeva] deset dana prije sklapanja ugovora o radu obavljen zahvat medicinski potpomognute oplodnje, uslijed kojega, prema suglasnim mišljenjima stručnih tijela vještačenja (a koja nisu u suprotnosti s medicinskom dokumentacijom iz spisa predmeta), u vrijeme sklapanja ugovora o radu, [podnositeljica zahtjeva] nije bila radno sposobna. Stoga, prema ocjeni Suda, nadležna tijela nisu suprotno Ustavu, [Konvenciji]) ili primjenjivim propisima, [podnositeljici zahtjeva] uskratila prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja…“

  1. Podnositeljica zahtjeva zatim je podnijela ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, ponavljajući svoje prethodne tvrdnje i navodeći da je bila diskriminirana.
  2. U međuvremenu, podnositeljica zahtjeva podnijela je pritužbu zbog diskriminacije Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova. Dana 18. prosinca 2010. pravobraniteljica je obavijestila podnositeljicu zahtjeva da je Zavodu uputila upozorenje da je svojim rješenjem u predmetu podnositeljice zahtjeva prekršio zabranu nepovoljnijeg postupanja na osnovi trudnoće i da to predstavlja diskriminaciju na temelju spola. Pravobraniteljica je naglasila da se tumačenje situacije podnositeljice zahtjeva od strane nadležnih tijela temeljilo na pretpostavci da bi se svaku ženu koja se podvrgnula postupku oplodnje in vitro trebalo smatrati tjelesno nesposobnom za zasnivanje radnog odnosa i da ženu koja se podvrgava postupku oplodnje in vitro ili je trudna ne bi zapravo zaposlio nijedan poslodavac. Preporučila je i da Zavod odustane od svog tumačenja mjerodavnih smjernica u sličnim slučajevima, prema kojem je žena koja se podvrgava postupku oplodnje in vitro ili koja bi na drugi način mogla imati visoko rizičnu trudnoću nesposobna za obavljanje bilo koje vrste posla.
  3. Dana 22. travnja 2015. Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva kao neosnovanu, potvrdivši utvrđenja upravnih tijela i Visokog upravnog suda. Ta odluka, koja je dostavljena punomoćniku podnositeljice zahtjeva 29. travnja 2015. godine, u mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi:

„Ustavni sud napominje da [je u postupku utvrđeno kako je podnositeljica] (čije je prebivalište u Rijeci) 27. studenoga 2009. sklopila ugovor o radu s [poslodavcem] čije je sjedište u Klisu i kod kojega je zaposlena jedna (1) osoba

Ugovorom o radu određeno je da [je mjesto rada podnositeljice u Splitu], a iz izjava predstavnika poslodavca … razvidno je da samo dio ugovorom o radu utvrđenog posla podnositeljica može obavljati u mjestu svog prebivališta tj. u Rijeci.

Ustavni sud napominje kako udaljenost između Rijeke i Splita iznosi … 360,82 km cestovne udaljenosti…

Zato, Ustavni sud smatra kako su u konkretnom slučaju upravna tijela … imala opravdani razlog provjeriti je li dotični ugovor o radu … sklopljen isključivo radi ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, ili je sklopljen radi zasnivanja radnog odnosa.“

  1. U međuvremenu, prema informacijama koje je dostavio Zavod, osiguranje podnositeljice zahtjeva po osnovi rada kod društva prestalo je s učinkom od 13. prosinca 2009. godine.

MJERODAVNI PRAVNI OKVIR I PRAKSA

I. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA

  1. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90 s naknadnim izmjenama i dopunama) glase kako slijedi:

Članak 14.

„Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.“ 

Članak 62.

„Država štiti materinstvo …“

Članak 64. stavak 3.

„Mladež, majke … imaju pravo na osobitu zaštitu na radu.“

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o radu (Narodne novine br. 38/95 s naknadnim izmjenama i dopunama) glase kako slijedi:

Članak 3. stavak 2. 

„Sve mjere predviđene ovim … zakonom i odredbe … ugovora o radu koje se odnose na posebnu zaštitu i pomoć određenim kategorijama radnika, a posebice one o zaštiti … trudnica … ne smatraju se diskriminacijom niti smiju biti temelj diskriminacije.”

Članak 7. stavak 1.

„Osoba koja zapošljava (u daljnjem tekstu: poslodavac) obvezna je u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.“

Članak 64. 

„ 1. Poslodavac ne smije odbiti zaposliti ženu zbog njene trudnoće, otkazati joj ugovor o radu ili je, osim pod uvjetima iz članka 65. ovoga Zakona [koji predviđa privremeni premještaj na zahtjev trudnice ili po odluci poslodavca ako je to nužno zbog njenog zdravstvenog stanja], premjestiti na druge poslove.

2. Poslodavac ne smije tražiti bilo kakve podatke o ženinoj trudnoći niti smije uputiti drugu osobu da traži takve podatke …“

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, br. 150/08, 94/09 i 153/09), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasile su kako slijedi:

Članak 26.

 „Pravo na naknadu plaće pripada osiguraniku u svezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, odnosno drugih okolnosti utvrđenih ovim Zakonom, ako je:

...

3. izoliran kao kliconoša ili zbog pojave zaraze u njegovoj okolini, odnosno privremeno nesposoban za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osigurane osobe Zavoda,

4. određen za pratitelja osigurane osobe upućene na liječenje ili liječnički pregled ugovornom subjektu Zavoda izvan mjesta prebivališta, odnosno boravišta osigurane osobe koja se upućuje,

5. određen da njeguje oboljelo dijete ili supružnika uz uvjete propisane ovim Zakonom,

6. privremeno nesposobna za rad zbog bolesti i komplikacija u svezi s trudnoćom i porođajem

7. privremeno spriječen za rad zbog korištenja rodiljnog dopusta i prava na rad s polovicom punoga radnog vremena sukladno propisima o rodiljnim i roditeljskim potporama,

8. privremeno spriječen za rad zbog korištenja dopusta za slučaj smrti djeteta, u slučaju mrtvorođenog djeteta ili smrti djeteta za vrijeme korištenja rodiljnog dopusta...“

Članak 28.

„1.  Naknada plaće za vrijeme bolovanja iz članka 26. točke 3. do 8. i 10. ovoga Zakona isplaćuje se osiguraniku na teret sredstava Zavoda od prvog dana korištenja prava…“

Članak 42.

„(2)  Naknada plaće iznosi 100% od [proračunske] osnovice za naknadu:

...

2.  za vrijeme bolovanja zbog bolesti i komplikacija u svezi s trudnoćom i porodom,

...“

Članak 43.

“1.  Naknada plaće koja se isplaćuje na teret sredstava Zavoda … pod uvjetom, da prije dana nastanka slučaja na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu osiguranik ima ostvaren staž osiguranja u Zavodu na temelju radnog odnosa, obavljanja gospodarske djelatnosti ili obavljanja profesionalne djelatnosti samostalno …, odnosno na temelju primanja naknade plaće nakon prestanka radnog odnosa, .. od najmanje 12 mjeseci neprekidno ili 18 mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine (prethodno osiguranje)

...

Članak 104.

„1.  Status osigurane osobe utvrđuje Zavod na osnovi prijave na obvezno zdravstveno osiguranje koju prema odredbama ovoga Zakona podnosi obveznik plaćanja doprinosa, osigurana osoba kada je ona obveznik plaćanja doprinosa … 

2.  Prijava na obvezno zdravstveno osiguranje, prijava promjene u obveznom zdravstvenom osiguranju, te odjava s obveznoga zdravstvenog osiguranja podnosi se u roku od 15 dana od dana nastanka, promjene ili prestanka okolnosti na osnovi kojih se stječe status osigurane osobe...“

Članak 106.

„1. Zavod ima pravo i obvezu po zaprimanju prijave na obvezno zdravstveno osiguranje kao i za sve vrijeme trajanja statusa osigurane osobe provjeravati postojanje okolnosti na osnovi kojih je prijava podnesena, odnosno na osnovi kojih je osobi priznao taj status.

2. Pravne i fizičke osobe, podnositelji prijave na obvezno zdravstveno osiguranje i osigurana osoba obvezni su na traženje Zavoda predočiti sve činjenice i dokaze kojima se dokazuje osnovanost prijave na obvezno zdravstveno osiguranje, odnosno valjanost važećeg statusa osigurane osobe.

3. Ako Zavod ne prihvati podnesenu prijavu ili utvrdi status osigurane osobe po nekoj drugoj osnovi, odnosno ospori status osiguranoj osobi u obveznom zdravstvenom osiguranju zbog nepostojanja okolnosti na osnovi kojih joj je taj status utvrđen o tome donosi rješenje koje dostavlja podnositelju prijave i zainteresiranoj osobi ...“

  1. Mjerodavne odredbe Pravilnika o pravilima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (Narodne novine, br. 67/09), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasile su kako slijedi:

Članak 6.

„2. Prijava [Zavodu] mora biti temeljena na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, te Zavod u skladu s ovim Pravilnikom ima pravo i obvezu nakon zaprimanja prijave, kao i za sve vrijeme trajanja statusa osigurane osobe, provjeravati postojanje okolnosti na osnovi kojih je prijava podnesena, odnosno na osnovi kojih je osobi priznat status osigurane osobe.

3.  Ako se provjerom utvrdi nepostojanje okolnosti za stjecanje statusa [osigurane osobe] …, odnosno ako se utvrdi da je prijava temeljena na neistinitim činjenicama, Zavod potonju neće prihvatiti, odnosno obnovit će postupak utvrđivanja statusa osigurane osobe…“

  1. Mjerodavnim odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine br. 85/2008) predviđeno je kako slijedi:

Članak 1.

„(1)  Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije

(2)  Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra se stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama. …“

Članka 16. stavak 1.

„Svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ovoga Zakona.“

Članak 17.

„(1)  Osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije);

2. da se [tuženiku] zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete);

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima.“

  1. Mjerodavne odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova (Narodne novine, br. 82/08 i 69/17), glase kako slijedi:

Članak 6. 

„(1) Diskriminacija na temelju spola … označava svaku razliku, isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovi spola kojemu je posljedica ili svrha ugrožavanje ili onemogućavanje priznanja, uživanja ili korištenja ljudskih prava i osnovnih sloboda u političkom, gospodarskom, društvenom, obrazovnom, socijalnom, kulturnom, građanskom ili drugom području na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena. 

(2)   ... . Nepovoljnije postupanje prema ženama na osnovi trudnoće i materinstva smatra se diskriminacijom. …“

Članak 9. 

„(3)  Mjere usmjerene zaštiti žena, osobito u vezi s trudnoćom i materinstvom, ne smatraju se diskriminacijom.“

Članak 13.

 „(1)  Diskriminacija na području zapošljavanja i rada zabranjena je u javnom i privatnom sektoru, uključujući državna tijela, u odnosu na: …

7.  trudnoću, porod, roditeljstvo i sve oblike skrbništva.“

  1. Vlada je dostavila sljedeće presude (Visokog) upravnog suda, u kojima se smatralo da su trudnice sklopile fiktivne ugovore o radu tijekom trudnoće:

– Us-4154/2006-4 od 4. veljače 2009., u kojoj je trudnica sklopila ugovor o radu za usluge čišćenja tri mjeseca prije termina poroda;

– Us-9890/2005-6 od 5. veljače 2009., u kojoj je trudnica sklopila ugovor o radu četiri mjeseca prije termina poroda te je utvrđeno da nije bila radno sposobna za poslove prodavačice zbog već postojećeg zdravstvenog stanja;

– Us-3136/2003-4 od 11. srpnja 2007., u kojoj je trudnica sklopila ugovor o radu, otišla na bolovanje povezano s trudnoćom i tek zatim podnijela potrebnu prijavu Zavodu;

– Us-10040/2002-4 od 29. studenoga 2006., u kojoj je trudnica prvi put stupila u radni odnos mjesec dana prije termina poroda;

– Us-2885/2006 od 4. prosinca 2008., u kojoj je trudnicu dok je bila u visokom stupnju rizične trudnoće zaposlila njezina majka;

– Us-2953/2006 od 11. prosinca 2008., u kojoj je trudnica sklopila ugovor o radu 17 dana prije odlaska na obvezni rodiljni dopust;

– Us-2955/2006-5 od 11. prosinca 2008., u kojoj je trudnica sklopila ugovor o radu tri dana prije odlaska na rodiljni dopust;

– Us-5531/2006-4 od 12. ožujka 2009., u kojoj je trudnica podnijela prijavu na zdravstveno osiguranje po osnovi rada dan nakon što je rodila treće dijete;

– Us-9223/2002-4 od 28. prosinca 2006., u kojoj je trudnica, kad je bila trudna 35 tjedana, sklopila ugovor o radu za posao koji je zahtijevao više sati stajanja, saginjanja i nošenja;

– Us-1464/2006-6 od 20. studenoga 2008., u kojoj je trudnica sklopila ugovor o radu kad je bila trudna 36 tjedana;

– Us-2958/2006-5 od 11. prosinca 2008., u kojoj je trudnica sa svojom majkom sklopila ugovor o radu, a 20 dana kasnije otišla na bolovanje povezano s trudnoćom.

  1. Vlada je dostavila i sljedeće presude (Visokog) upravnog suda, u kojima nije utvrđeno da je radni odnos u koji su trudnice stupile tijekom trudnoće bio fiktivan.

U presudi Us-6545/2002-9 od 5. listopada 2006. sud je zaključio da upravna tijela nisu utvrdila je li trudnica zapravo počela obavljati poslove radnog mjesta.

U presudi Us-11891/2005-4 od 28. svibnja 2009, sud je, u mjerodavnom dijelu, presudio kako slijedi:

„„[Nadležno tijelo] sumnjalo je u zahtjev podnositeljice zahtjeva za osiguranje zasnovan na radnom odnosu i u takvom je slučaju prvenstveno trebalo utvrditi je li podnositeljica zahtjeva stvarno radila na temelju sklopljenog ugovora o radu. To znači da je [nadležno tijelo] trebalo utvrditi jesu li postojali elementi radnog odnosa, npr. radno vrijeme i plaća, a posebno je li podnositeljica zahtjeva počela raditi i koliko je radila. [Nadležno tijelo] nije utvrdilo ništa od navedenog, već je svoju odluku temeljilo na zaključku da je podnositeljica zahtjeva bio nesposobna za rad na dan stupanja u radni odnos, koja činjenica po mišljenju ovog suda nije ispravno utvrđena. To je zato što su [nadležna tijela] [svoje odluke] u biti temeljila na pretpostavci da je podnositeljica zahtjeva bila nesposobna za rad jer je bila u poodmakloj fazi trudnoće, jer joj je to bila šesta trudnoća i zato što je bila starija trudna žena. Međutim, ovo se mišljenje ne temelji na bilo kojem specijalističkom mišljenju na osnovu kojeg bi se moglo stvarno utvrditi je li podnositeljica zahtjeva bila sposobna za rad ... "

U presudi Us-6588/2005-5 od 5. lipnja 2008. trudnica je u visokom stupnju trudnoće sklopila ugovor o radu sa svojim svekrom, a medicinskim vještačenjem utvrđeno je da je bila radno sposobna.

  1. Mjerodavni dio Izvješća o radu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2012., objavljenog u ožujku 2013. godine, glasi kako slijedi:

„„Pučka pravobraniteljica već nekoliko godina redovito upozorava na diskriminacijsku praksu koju je razvio Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje tijekom posljednjeg desetljeća, a koja se dosljedno primjenjuje na trudnice unatoč čestim upozorenjima o nezakonitosti takve prakse. Ta se diskriminacijska praksa temelji na stereotipnom stavu Zavoda da je žena koja je u radni odnos ušla u poodmakloj fazi trudnoće ... nepobitno sklopila fiktivni ugovor o radu s ciljem zlouporabe sustava zdravstvenog osiguranja. Zavod u takvim slučajevima prisvaja funkciju suda i takav ugovor proglašava fiktivnim čak i kada Hrvatski zavod za zapošljavanje takav ugovor o radu smatra formalno valjanim ... Jednom kad zauzme stav da je ugovor o radu trudnice fiktivan, automatski joj oduzima status zaposlene osigurane osobe i uskraćuje joj pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja zbog komplikacija povezanih s trudnoćom i pravo na naknadu za vrijeme rodiljnog dopusta. Ova praksa, zasnovana na stereotipu da žene tijekom trudnoće ... stupaju u radni odnos s prijevarnom namjerom, u suprotnosti je sa Zakonom o ravnopravnosti spolova i Zakonom o radu i vrijeđa dostojanstvo trudnica. Kako bi osigurao da će Zavod promijeniti navedenu praksu, pučka pravobraniteljica nije samo poslala niz upozorenja na temelju pritužbi o diskriminaciji žena, već je odlučila djelovati proaktivno i organizirala sastanak 9. listopada 2012. s predstavnicima Ministarstva zdravstva, Ministarstva socijalne politike i mladih i Zavoda. To je dovelo do zaključka da je navedena praksa Zavoda doista bila problematična sa stajališta zaštite socijalnih prava trudnica, nakon čega je ministar zdravstva u listopadu zatražio od Zavoda da poduzme korake u svrhu provedbe postignutog dogovora i da naknadno obavijesti pučku pravobraniteljicu o poduzetim radnjama. Pučka pravobraniteljica u svom izvješću želi naglasiti da je Zavod 25. ožujka 2013. prihvatio njezine preporuke i u svom dopisu naveo da su „regionalni uredi [Zavoda] upućeni da, u postupcima koji se odnose na priznavanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju na osnovu zaposlenja, oni mogu samo procijeniti je li predmetni radni odnos valjano sklopljen - [t.j. jesu li ispunjeni formalni uvjeti] - ali ne i je li radni odnos pravno valjan. U slučajevima dvojbe u pogledu zakonitosti radnog odnosa, potrebno je pokrenuti građanski postupak kojim bi se utvrdila valjanost radnog odnosa ’."

II. MJERODAVNO PRAVO I PRAKSA EUROPSKE UNIJE

A. Direktive Vijeća Europske unije

  1. Mjerodavne  odredbe  Direktive  Vijeća 92/85/EEZ od 19. listopada 1992. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ili doje, glase kako slijedi:

„budući da rizik otpuštanja zbog vezanih za njihovo stanje može imati štetne posljedice na fizičko i psihičko stanje trudnih radnica, radnica koje su nedavno rodile ili radnica koje doje; budući da treba donijeti odredbe koje zabranjuju takva otpuštanja;

...

budući da ni odredbe vezane za rodiljni dopust ne bi ispunjavale svoju svrhu kada ne bi bila zajamčena prava vezana za ugovor o radu i/ili prava na odgovarajući doplatak;

...

Članak 10.

Zabrana otpuštanja

Kako bi se radnicama u smislu članka 2. zajamčilo korištenje prava na sigurnost i zaštitu zdravlja koja im se priznaju ovim člankom, propisuje se da:

1. države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi zabranile otpuštanje radnica u smislu članka 2. tijekom razdoblja od početka njihove trudnoće do kraja rodiljnog dopusta iz članka 8. stavka 1., osim u izvanrednim slučajevima nevezanim za njihovo stanje koje dopušta nacionalno zakonodavstvo i/ili praksa, pri čemu, prema potrebi, svoj pristanak mora dati nadležno tijelo;

2. ako radnica u smislu članka 2. bude otpuštena tijekom razdoblja iz točke 1., poslodavac mora pismeno navesti dokazano opravdane razloge za njeno otpuštanje;

3. države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi zaštitile radnice u smislu članka

2. od posljedica otpuštanja koje je nezakonito na temelju točke 1.“

  1. Mjerodavne odredbe Direktive 2006/54/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. srpnja 2006. o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada (preinaka) (kojom je izvan snage stavljena Direktiva 76/207/EEZ) glase kako slijedi:

“budući da:

...

23. Iz sudske prakse Suda jasno proizlazi da stavljanje žena u nepovoljniji položaj s obzirom na trudnoću i majčinstvo predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola. Ovakvo bi postupanje stoga trebalo izričito obuhvatiti ovom Direktivom

24. Što se tiče načela jednakog postupanja, Sud dosljedno priznaje legitimnost zaštite biološkog stanja žene za vrijeme trudnoće i majčinstva te uvođenja mjera zaštite majčinstva kao sredstva za postizanje bitne jednakosti. Ova Direktiva stoga ne bi smjela dovoditi u pitanje Direktivu Vijeća 92/85/EEZ od 19. listopada 1992. o uvođenju poticajnih mjera za poboljšanja u području sigurnosti i zaštite zdravlja na radu za trudne radnice te radnice koje su nedavno rodile ili doje (12). Nadalje, ova Direktiva ne bi smjela dovoditi u pitanje Direktivu Vijeća 96/34/EZ od 3. lipnja 1996. o okvirnom sporazumu o roditeljskom dopustu koji su zaključili UNICE, CEEP i ETUC .  25.  U interesu jasnoće također je potrebno izričito predvidjeti zaštitu radnih prava žena na rodiljnom dopustu, a posebno njihovog prava na povratak na isto ili istovjetno radno mjesto bez pogoršanja uvjeta zbog korištenja tog dopusta te prava da uživaju sva poboljšanja radnih uvjeta na koje bi imale pravo za vrijeme svoje odsutnosti…“

Članak 29.

Promicanje jednakosti spolova  

„Države članice kod utvrđivanja i provedbe zakona i drugih propisa, politika i aktivnosti u područjima na koje se odnosi ova Direktiva aktivno uzimaju u obzir cilj jednakosti muškaraca i žena.“

B. Sudska praksa Suda Europske unije

  1. U svojoj sudskoj praksi, Sud Europske unije utvrdio je da budući da samo žene mogu zatrudnjeti, odbijanje zapošljavanja trudnice zbog njezine trudnoće ili majčinstva ili otpuštanje trudnice iz tih razloga predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola koja se ne može opravdati nikakvim drugim interesom.
  2. U presudi Dekker (8. studenoga 1990., C-177/88, ECLI:EU:C:1990:383), Sud Europske unije presudio je da je odbijanje zapošljavanja žene koja ispunjava uvjete za neko radno mjesto zato što je trudna predstavljalo izravnu diskriminaciju na temelju spola. Tužiteljica u predmetu Dekker prijavila se za radno mjesto, smatralo se da je najprikladnija kandidatkinja, no u konačnici nije bila zaposlena jer je bila trudna. Poslodavac je tvrdio da, u skladu sa zakonom, ona nema pravo na isplatu naknade u vezi s trudnoćom od strane relevantnog osiguravatelja pa bi te naknade stoga morao isplaćivati poslodavac tijekom njezina rodiljnog dopusta. Zbog toga, poslodavac iz financijskih razloga ne bi mogao zaposliti zamjenu za vrijeme njezine odsutnosti te bi tako kod njega došlo do manjka osoblja. Sud Europske unije utvrdio je kako slijedi.

“12.  U tom pogledu treba primijetiti da se samo žene može odbiti zaposliti zbog trudnoće i takvo odbijanje stoga predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola. Odbijanje zapošljavanja zbog financijskih posljedica izostanka zbog trudnoće mora se smatrati u osnovi zasnovanim na činjenici trudnoće. Takva diskriminacija ne može se opravdati razlozima koji se odnose na financijski gubitak koji bi pretrpio poslodavac za vrijeme rodiljnog dopusta trudnice koju je zaposlio.“

  1. Sud Europske unije nadalje je presudio da svako nepovoljno postupanje koje je izravno ili neizravno povezano s trudnoćom ili majčinstvom predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola.

U presudi Webb (14. srpnja 1994., C-32/93, ECLI:EU:C:1994:300), Sud Europske unije utvrdio je da se situacija trudne žene ne može uspoređivati sa situacijom muškarca koji je odsutan zbog bolesti. Tužiteljica u predmetu Webb saznala je da je trudna nekoliko tjedana nakon što je zaposlena kao zamjena za radnicu koja je također zatrudnjela. Otpuštena je čim je poslodavac saznao za njezinu trudnoću. Sud Europske unije presudio je kako slijedi:

„24.  Prije svega, kao odgovor na pitanje Gornjeg doma (House of Lords), ne može se uspoređivati situacija žene koja, zbog trudnoće koja je otkrivena nedugo nakon sklapanja ugovora o radu, nije sposobna izvršavati zadaću radi koje je bila zaposlena sa situacijom muškarca koji slično tome nije sposoban izvršavati zadaću zbog zdravstvenih ili drugih razloga.

25. Naime, kako ispravno tvrdi gđa Webb, trudnoća ni na koji način nije usporediva s patološkim stanjem, a još manje s odsutnošću s posla zbog nemedicinskih razloga, što su situacije koje mogu biti razlog otkaza ženi, a da taj otkaz ne bude diskriminirajući na temelju spola. Nadalje, u prethodno navedenoj presudi Hertz, Sud je jasno razlikovao trudnoću i bolest, čak i kad se bolest može pripisati trudnoći, ali se očituje nakon rodiljnog dopusta. Kako je Sud istaknuo (stavak 16.), nema razloga razlikovati takvu bolest od svake druge bolesti.

26. Nadalje, suprotno tvrdnji vlade Ujedinjenog Kraljevstva, otkaz trudnici koja je zaposlena na neodređeno vrijeme ne može se opravdati razlozima povezanima s njezinom nesposobnošću da ispuni neki temeljni uvjet svog ugovora o radu. Dostupnost zaposlenika poslodavcu nužno je uvjet pravilnog izvršenja ugovora o radu. Međutim, zaštita koja je ženi tijekom trudnoće i nakon poroda zajamčena pravom Zajednice ne može ovisiti o tome je li njezina prisutnost na poslu u razdoblju njezina rodiljnog dopusta ključna za dobro funkcioniranje poduzeća u kojem je zaposlena. Suprotno tumačenje učinilo bi nedjelotvornima odredbe direktive.

27. U situaciji kao što je ona gđe Webb, otkaz ugovora sklopljenog na neodređeno vrijeme zbog njezine trudnoće ne može se opravdati činjenicom da je ona, samo privremeno, bila spriječena obavljati posao radi kojeg je bila zaposlena …”

  1. U presudi  Tele  Danmark   (4. listopada 2001.,  C-109/00, ECLI:EU:C:2001:513), Sud Europske unije proširio je zaštitu u slučaju odsutnosti zbog trudnoće na ugovore sklopljene na određeno vrijeme. Tužiteljica je bila zaposlena na određeno vrijeme na šest mjeseci. Nije obavijestila poslodavca da je trudna iako je toga bila svjesna kad je ugovor sklopljen. Zbog trudnoće nije mogla raditi tijekom značajnog dijela trajanja tog ugovora. Mjerodavni dijelovi presude glase kako slijedi:

„29.  U stavku 26. presude Webb, Sud je presudio da iako je dostupnost zaposlenika poslodavcu nužno uvjet pravilnog izvršenja ugovora o radu, zaštita koja je ženi tijekom trudnoće i nakon poroda zajamčena pravom Zajednice ne može ovisiti o tome je li njezina prisutnost na poslu u razdoblju njezina rodiljnog dopusta ključna za dobro funkcioniranje poduzeća u kojem je zaposlena. Suprotno tumačenje učinilo bi nedjelotvornima odredbe Direktive 76/207.

30. Takvo tumačenje ne može promijeniti činjenica da je ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme.

31. Budući da otpuštanje radnice zbog trudnoće predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola, bez obzira na prirodu i opseg ekonomskog gubitka koji bi poslodavac pretrpio kao posljedicu njezine odsutnosti zbog trudnoće, pitanje je li ugovor o radu sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme nema utjecaja na diskriminirajuću narav otpuštanja. U oba je slučaja razlog za nesposobnost zaposlenice da izvrši ugovor o radu njezina trudnoća.

32. Štoviše, trajanje radnog odnosa posebno je neizvjestan element tog odnosa jer, čak i ako je radnik primljen na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme, trajanje takvog radnog odnosa može biti dulje ili kraće, a može se i obnoviti ili produžiti.”

  1. Kad je riječ o mogućnosti otpuštanja radnice zbog bolesti povezane s trudnoćom koja je nastala prije njezina rodiljnog dopusta, Sud Europske unije presudio je da iako trudnoća ni na koji način nije usporediva s nekim patološkim stanjem, to je razdoblje tijekom kojeg može doći do poremećaja i komplikacija zbog kojih je žena prisiljena podvrgnuti se strogom liječničkom nadzoru, a u nekim slučajevima i strogom mirovanju tijekom cijele trudnoće ili dijela trudnoće. U presudi Brown (predmet C-394/96, 30. lipnja 1998., ECLI:EU:C:1998:331), Sud Europske unije utvrdio je da su poremećaji i komplikacije koji bi mogli prouzročiti radnu nesposobnost dio rizika svojstvenih stanju trudnoće te su stoga posebno obilježje tog stanja.
  2. U presudi McKenna (predmet C-191/03, 8. rujna 2005., ECLI:EU:C:2005:513), Sud Europske unije zaključio je da pravo Zajednice ne zahtijeva isplatu pune plaće radnici koja je odsutna tijekom trudnoće zbog bolesti povezane s tom trudnoćom. Tijekom odsutnosti zbog takve bolesti radnici se stoga može isplaćivati smanjeni iznos plaće, pod uvjetom da se prema njoj postupa na isti način kao i prema radniku koji je odsutan zbog bolesti i pod uvjetom da iznos isplaćenih naknada nije toliko nizak da narušava cilj zaštite trudnih radnica.
  3. U presudi Mayr (28. veljače 2008., C-506/06, ECLI:EU:C:2008:119), Sud Europske unije presudio je kako slijedi:

„49.  Sud je već ranije presudio da, s obzirom na to da su radnici i radnice jednako izloženi bolesti, ako je radnica otpuštena zbog odsutnosti zbog bolesti u istim okolnostima kao i radnik, nije došlo do izravne diskriminacije na temelju spola…

50.  Točno je da radnici oba spola mogu biti privremeno spriječeni obavljati svoj posao zbog liječenja kojem se moraju podvrgnuti. Ipak, predmetno liječenje u glavnom postupku, to jest punkcija folikula i prijenos jajnih stanica uklonjenih tom punkcijom u maternicu žene neposredno nakon njihove oplodnje, izravno utječe samo na žene. Iz toga proizlazi da otpuštanje radnice u biti zato što prolazi kroz tu važnu fazu postupka oplodnje in vitro predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola.”

III. MJERODAVNI MEĐUNARODNI INSTRUMENTI

  1. Mjerodavni dijelovi Konvencije Ujedinjenih naroda o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena („CEDAW”), koju je tužena država ratificirala 9. rujna 1992. godine, glase kako slijedi:

Članak 5.

„Države stranke poduzimaju sve odgovarajuće mjere:

a) radi izmjene društvenih i kulturnih obrazaca u ponašanju muškaraca i žena kako bi postigle uklanjanje predrasuda, običaja i svake druge prakse koja je utemeljena na ideji o podređenosti ili nadređenosti jednoga ili drugoga spola ili na stereotipnim ulogama muškaraca i žena…“

Članak 11.

„1. Države stranke poduzimaju sve odgovarajuće mjere radi uklanjanja diskriminacije žena u području zapošljavanja kako bi se na osnovi jednakosti muškaraca i žena osigurala ista prava, posebice:

a) pravo na rad kao neotuđivo pravo svih ljudskih bića;

e)   pravo na socijalnu sigurnost, posebice u slučaju umirovljenja, nezaposlenosti, bolesti, invalidnosti, starosti i druge nesposobnosti za rad, te pravo na plaćeni dopust;

f)    pravo na zdravstvenu zaštitu i sigurnost na radu, uključujući i očuvanje reproduktivnih funkcija

2. Radi sprječavanja diskriminacije žena na osnovi … majčinstva i osiguravanja njihova stvarnog prava na rad, države stranke poduzimaju odgovarajuće mjere:

a)  zabranu, pod prijetnjom poduzimanja sankcija, davanja otkaza zbog trudnoće ili majčinskog dopusta …;

b)  uvode plaćeni majčinski dopust ili slične socijalne beneficije, bez gubitka ranijeg radnog mjesta, ranga ili socijalnih primanja...“

  1. Mjerodavne odredbe Konvencije o zaštiti majčinstva iz 2000. (br. 183), koju je Opća konferencija Međunarodne organizacije rada donijela 15. lipnja 2000., glase kako slijedi:

Naknade

Članak 6

„1.  Novčane naknade isplaćuju se, u skladu s nacionalnim zakonima i propisima, ili na bilo koji drugi način u skladu s nacionalnom praksom, ženama koje su odsutne s posla jer su na dopustu iz članaka 4. ili 5. [rodiljni dopust i dopust u slučaju bolesti ili komplikacija].

...

5.  Svaka članica osigurava da uvjete za ostvarivanje prava na novčane naknade može ispuniti velika većina žena na koje se primjenjuje ova Konvencija.

...

8.  Kako bi se zaštitio položaj žena na tržištu rada, naknade povezane s dopustom iz članaka 4. i 5. isplaćuju se preko obveznog socijalnog osiguranja ili javnih fondova, ili na način utvrđen nacionalnim pravom i praksom. Poslodavac nije pojedinačno odgovoran za izravni trošak bilo koje takve novčane naknade ženi koja je kod njega zaposlena bez posebne suglasnosti tog poslodavca, osim u sljedećim slučajevima:

a) ako je tako predviđeno nacionalnim pravom ili praksom u državi članici prije datuma donošenja ove Konvencije od strane Međunarodne konferencije rada; ili

b) ako se o tome naknadno na nacionalnoj razini dogovore vlada i predstavničke organizacije poslodavaca i radnika.“

Zaštita radnog mjesta i nediskriminacija

Članak 8.

„1.  Nije zakonit prekid radnog odnosa žene od strane poslodavca za vrijeme njezine trudnoće ili odsutnosti jer je na dopustu iz članaka 4. ili 5. ili tijekom razdoblja nakon njezina povratka na posao, propisanog nacionalnim zakonima ili propisima, osim iz razloga koji nisu povezani s trudnoćom ili rođenjem djeteta i njegovim posljedicama ili dojenjem. Na poslodavcu je teret dokazivanja da razlozi za otkaz nisu povezani s trudnoćom ili porodom i njegovim posljedicama ili dojenjem.

2.  Ženi se jamči pravo povratka nakon rodiljnog dopusta na isto radno mjesto ili na istovrijedno radno mjesto za koje se isplaćuje plaća u jednakom iznosu.”

  1. Člankom 12. stavkom 1. Konvencije o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji („Istanbulska konvencija”), koja je u odnosu na tuženu državu stupila na snagu 1. listopada 2018. godine, predviđeno je kako slijedi:

„Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.”

  1. Mjerodavni dijelovi Dodatka Preporuci Rec(2019)1 Odbora ministara Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv seksizma, koja je donesena 27. ožujka 2019., glase kako slijedi:

„Za potrebe ove preporuke, seksizam je:

Svaki čin, gesta, vizualni prikaz, izgovorene ili napisane riječi, praksa ili ponašanje koji se temelje na ideji da je neka osoba ili skupina osoba podređena zbog svog spola, a koji nastanu u javnoj ili privatnoj sferi, bilo na mreži ili izvan mreže (online ili offline), i čija je svrha ili učinak: …

v. očuvati i jačati rodne stereotipe.”

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. U VEZI S ČLANKOM 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je bila diskriminirana kao trudnica koja se podvrgnula postupku oplodnje in vitro jer joj je oduzet status osiguranika po osnovi rada, u suprotnosti s člankom 14. Konvencije u vezi s člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Te odredbe glase kako slijedi:

Članak 14.

„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.“

Članak 1.  Protokola br. .

„Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. 

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“

A. Dopuštenost

  1. Vlada je tvrdila da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaća pravna sredstva jer nije pokrenula odvojen parnični postupak za naknadu štete na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije.
  2. Podnositeljica zahtjeva nije se složila.
  3. Sud ponavlja da, na temelju članka 35. stavka 1. Konvencije, on može razmatrati zahtjev tek nakon što se iscrpe sva domaća pravna sredstva. Države ne odgovaraju za svoje radnje pred međunarodnim tijelom prije nego što su imale mogućnost ispraviti povredu u okviru svog pravnog sustava, a osobe koje se žele pozvati na nadzornu nadležnost Suda za prigovore protiv države stoga su obvezne prvo iskoristiti pravna sredstva koja su im na raspolaganju u okviru nacionalnog pravnog sustava. Obveza iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava stoga zahtijeva da podnositelj zahtjeva iskoristi uobičajena pravna sredstva koja su dostupna i dostatna u odnosu na svoje prigovore prema Konvenciji. Postojanje predmetnih pravnih sredstava mora biti dovoljno sigurno ne samo u teoriji nego i u praksi, jer će im inače nedostajati potrebna dostupnost i djelotvornost (vidi Vučković i drugi protiv Srbije (preliminarni prigovor) [VV], br. 17153/11 i 29 drugih predmeta, stavci 70. – 71., 25. ožujka 2014., i Gherghina protiv Rumunjske (odl.) [VV], br. 42219/07, stavak 85., 9. srpnja 2015.).
  4. Članak 35. stavak 1. zahtijeva i da se prigovori koji se kasnije namjeravaju podnijeti Sudu trebaju prvo podnijeti odgovarajućem domaćem tijelu, barem u biti, u skladu s formalnim pretpostavkama domaćeg prava i unutar propisanih rokova te, dalje, da se trebaju upotrijebiti sva postupovna sredstva kako bi se spriječila povreda Konvencije (vidi gore citirani predmet Vučković i drugi protiv Srbije, stavak 72.).
  5. Međutim, kada je pojedincu na raspolaganju niz domaćih pravnih sredstava, ta osoba ima pravo odabrati pravno sredstvo kojim se rješava njezin ključni prigovor. Drugim riječima, kad je korišteno jedno pravno sredstvo, ne zahtijeva se korištenje drugog pravnog sredstva koje u biti ima isti cilj (vidi T.W. protiv Malte [VV], br. 25644/94, stavak 34., 29. travnja 1999.; Moreira Barbosa protiv Portugala (odl.), br. 65681/01, ECHR 2004-V; Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 41183/02, ECHR 2005-XII; i Jasinskis protiv Latvije, br. 45744/08, stavak 50., 21. prosinca 2010.).
  6. U prethodnim predmetima protiv Hrvatske, Sud je već utvrdio da su Zakonom o suzbijanju diskriminacije predviđena dva alternativna načina putem kojih pojedinac može tražiti zaštitu od diskriminacije: dotični pojedinac može ili podnijeti svoj prigovor zbog diskriminacije u postupku koji se odnosi na glavni predmet spora ili odabrati odvojen parnični postupak, kako je predviđeno člankom 17. tog zakona (vidi stavak 28. ove presude). S obzirom na to da je podnositeljica zahtjeva u ovom predmetu izrijekom prigovorila zbog diskriminacije i pred Visokim upravnim sudom i pred Ustavnim sudom (vidi stavke 18. i 20. ove presude), Sud smatra da stoga nije bila obvezna koristiti neko drugo pravno sredstvo na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije koje u biti ima isti cilj kako bi ispunila pretpostavke članka 35. stavka 1. Konvencije (vidi Guberina protiv Hrvatske, br. 23682/13, stavak 50, 22. ožujka 2016.).
  7. Sud nadalje napominje da stranke nisu osporile primjenjivost članka 14. u vezi s člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju na činjenice ovog predmeta. Imajući u vidu svoju sudsku praksu o tom pitanju (vidi, među brojnim drugim izvorima prava, Stec i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.) [VV], br. 65731/01 i 65900/01, stavci 55. – 56., ECHR 2005-X), Sud smatra da su te odredbe primjenjive na ovaj predmet.
  8. Sud primjećuje i da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije.

Stoga se mora proglasiti dopuštenim.

B. Osnovanost

1. Tvrdnje stranaka

(a) Podnositeljica zahtjeva

  1. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je bila diskriminirana i na temelju spola i na temelju medicinskog postupka kojem se podvrgnula kako bi zatrudnjela. Kad se zaposlila, nikako nije mogla znati je li postupak oplodnje in vitro bio uspješan ni hoće li biti uspješan. Činjenica da su vlasti retroaktivno zaključile da u tom trenutku nije bila radno sposobna bila je diskriminirajuća jer nikada ne bi donijele takav zaključak u odnosu na ženu koja se nije podvrgnula postupku oplodnje in vitro i zatrudnjela.
  2. Podnositeljica zahtjeva naglasila je da je domaćim zakonom izričito predviđena mogućnost da trudnice stupe u radni odnos i da Zavod nema pravnu osnovu na kojoj može dovoditi u pitanje ugovore o radu koje su slobodno sklopili privatni poslodavci i trudnice. Takva je praksa u izravnoj suprotnosti sa sudskom praksom Suda Europske unije, koji je svako nepovoljno postupanje prema trudnicama smatrao izravnom diskriminacijom na temelju spola. Štoviše, ta se praksa temelji na pretpostavci da nijedan „razuman” poslodavac ne bi zapravo sklopio ugovor o radu s trudnicom i da nijedna „poštena” trudnica ne bi stupila u radni odnos u takvim okolnostima.

(b) Vlada

  1. Vlada je tvrdila da se prema podnositeljici zahtjeva postupalo na isti način kao i prema svim trudnicama koje su nastojale steći nepripadajuću  imovinsku korist od državnog sustava zdravstvenog osiguranja sklapanjem fiktivnih ugovora o radu i na taj način stjecanjem statusa osiguranika po osnovi rada. Vlada je objasnila da, za razliku od nezaposlenih žena, trudnice koje su zaposlene imaju pravo na naknadu plaće u slučaju komplikacija u vezi s trudnoćom, koja se isplaćuje iz državnog proračuna, a ne isplaćuje ju njihov poslodavac.
  2. U prilog svojoj tvrdnji, Vlada je dostavila niz presuda Visokog upravnog suda iz kojih proizlazi da državni zavod za zdravstveno osiguranje redovito izvršava provjere činjenica u svim slučajevima koje smatra sumnjivima (vidi stavke 30. i 31. ove presude). Ako utvrdi da je status osiguranika neke osobe stečen na temelju fiktivne transakcije, kao u predmetu podnositeljice zahtjeva, ukida taj status. Stoga se podnositeljica zahtjeva ne može uspoređivati s drugim ženama koje su zatrudnjele putem oplodnje in vitro ili s trudnicama koje su u radnom odnosu, već samo s onim trudnicama (neovisno o načinu na koji su zatrudnjele) koje su sklopile ugovor o radu neposredno prije nego što su potraživale naknadu plaće zbog komplikacija povezanih s trudnoćom ili upravo kako bi to učinile.
  3. Vlada je nadalje tvrdila da je postupanje nacionalnih vlasti u predmetu podnositeljice zahtjeva imalo legitiman cilj spriječiti pojedince da „varaju sustav”. Vlasti su dužne provoditi važeće propise i provjeravati sve činjenice bitne za uživanje određenih prava. Neprovođenje takvih provjera radi ukidanja prava osoba koje se ne mogu koristiti tim pravima ugrozilo bi ne samo prava osoba koje se zapravo mogu koristiti takvim pravima već i cijeli zdravstveni sustav.
  4. Podnositeljica zahtjeva sklopila je ugovor o radu unatoč činjenici da joj je preporučeno mirovanje nakon što se podvrgnula postupku oplodnje in vitro. Iako u to vrijeme njezina trudnoća možda nije bila potvrđena, mogla je barem pretpostaviti da će zatrudnjeti nakon postupka, a te je činjenice vjerojatno postala svjesna već 3. prosinca 2009., kada je trebala biti obavljena odgovarajuća krvna pretraga. Međutim, podnositeljica zahtjeva ipak je sklopila ugovor o radu s društvom čije se sjedište nalazilo u Splitu, približno 360 km udaljenom od mjesta njezina boravišta. S obzirom na to da podnositeljica zahtjeva nikada nije prijavila boravište u Splitu, Vlada je zauzela stav da podnositeljica zapravo nikada nije namjeravala ondje raditi.
  5. Konačno, Vlada je istaknula da podnositeljica zahtjeva nije ostala bez zdravstvene zaštite tijekom trudnoće unatoč tome što joj je Zavod ukinuo status zaposlene osobe. Podnositeljica zahtjeva i dalje je uživala zdravstvenu zaštitu zajamčenu svim trudnicama u tuženoj državi, osim naknade plaće za vrijeme bolovanja zbog komplikacija u vezi s trudnoćom, koja se dodjeljuje isključivo zaposlenim osobama.

1. Ocjena Suda

(a) Opća načela

  1. Sud ponavlja da kod uživanja prava i sloboda zajamčenih Konvencijom članak 14. jamči zaštitu protiv različitog postupanja, bez objektivnog i razumnog opravdanja, prema pojedincima u analognim ili relevantno sličnim okolnostima. Drugim riječima, pretpostavka dokazivanja analognog položaja ne znači da referentne skupine trebaju biti istovjetne. U smislu članka 14., različito postupanje je diskriminacijsko ako „nema objektivnog i razumnog opravdanja”, odnosno, ako ne teži „legitimnom cilju” ili ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Molla Sali protiv Grčke ([VV], br. 20452/14, stavci 133. i 135., 19. prosinca 2018.).
  2. Sud je u svojoj sudskoj praksi utvrdio i da samo razlike u postupanju koje se temelje na značajci koja se može identificirati ili „statusu” mogu dovesti do diskriminacije u smislu članka 14. (vidi Fábián protiv Mađarske [VV], br. 78117/13, stavak 113., 5. rujna 2017.).
  3. Široka sloboda procjene u pravilu je dana državi na temelju Konvencije, primjerice, kad je riječ o općim mjerama gospodarske ili socijalne strategije (vidi gore citirani predmet Fábián, stavak 115.). Zbog njihova izravnog poznavanja vlastita društva i njegovih potreba, nacionalne su vlasti u načelu u puno boljem položaju nego međunarodni sudac da ocijene što je u javnom interesu iz socijalnih ili ekonomskih razloga, a Sud će u pravilu poštovati odabir politike zakonodavne vlasti osim ako taj odabir nije „očigledno bez razumne osnove” (vidi Carson i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 42184/05, stavak 61., ECHR 2010). Sve mjere poduzete na tim osnovama, među ostalim smanjenje iznosa mirovine koja se obično isplaćuje stanovništvu koje ispunjava potrebne uvjete, ipak se moraju provoditi na nediskriminirajući način i udovoljavati pretpostavkama razmjernosti (vidi Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije, br. 27458/06 i tri druga predmeta, stavak 59., 13. prosinca 2011., i Stec i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 65731/01 i 65900/01, stavak 55., ECHR 2006-VI). U svakom slučaju, neovisno o opsegu slobode procjene države, konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud (vidi, među drugim izvorima prava, predmet Konstantin Markin protiv Rusije [VV], br. 30078/06, stavak 126., ECHR 2012 (izvadci)).
  4. Sud je i u više navrata naglasio da je promicanje ravnopravnosti spolova važan cilj u državama članicama Vijeća Europe. To znači da bi se, izvan konteksta prijelaznih mjera namijenjenih ispravljanju povijesnih nejednakosti (vidi J.D. i A protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 32949/17 i 34614/17, stavak 89, 24. listopada 2019.), morali iznijeti vrlo važni razlozi da bi se razlika u postupanju na temelju spola mogla smatrati spojivom s Konvencijom (vidi Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. svibnja 1985., stavak 78., Serija A br. 94, i Carvalho Pinto de Sousa Morais protiv Portugala, br. 17484/15, stavak 46., 25. srpnja 2017.). Prema tome, kada se razlika u postupanju temelji na spolu, sloboda procjene koju države uživaju uska je i u takvim situacijama ne samo da načelo razmjernosti zahtijeva da odabrana mjera bude prikladna za postizanje cilja kojem se teži već se mora dokazati i da je ta mjera bila nužna u danim okolnostima (vidi Emel Boyraz protiv Turske, br. 61960/08, stavak 51., 2. prosinca 2014.).
  5. Sud je u svojoj sudskoj praksi, iako neizravno, priznao potrebu za zaštitom trudnoće i majčinstva (vidi, mutatis mutandis, Khamtokhu i Aksenchik protiv Rusije [VV], br. 60367/08 i 961/11, stavak 82., 24. siječnja 2017.; gore citirani predmet Konstantin Markin, stavak 132.; Alexandru Enache protiv Rumunjske, br. 16986/12, stavci 68. i 76. – 77., 3. listopada 2017.; i Petrovic protiv Austrije, 27. ožujka 1998., stavak 36., Izvješća o presudama i odlukama 1998-II).
  6. U pogledu tereta dokazivanja u odnosu na članak 14. Konvencije, Sud je presudio da je, kad podnositelj dokaže različito postupanje, na Vladi teret dokaza da je takvo postupanje bilo opravdano (vidi D.H. i drugi protiv Češke Republike [VV], br. 57325/00, stavak 177., ECHR 2007-IV; i Guberina protiv Hrvatske, br. 23682/13, stavak 74., 22. ožujka 2016.).

(b) Primjena tih načela na činjenice ovog predmeta

(i) Je li bilo razlike u postupanju

  1. Sud napominje da je podnositeljica zahtjeva prigovorila da se prema njoj različito postupalo na temelju njezina spola i zbog načina na koji je zatrudnjela.
  2. Sud primjećuje da se samo prema ženama može različito postupati na temelju trudnoće pa će iz tog razloga takva razlika u postupanju predstavljati izravnu diskriminaciju na temelju spola ako nije opravdana (vidi Napotnik protiv Rumunjske, br. 33139/13, stavak 77., 20. listopada 2020.). Sud nadalje napominje da je sličan pristup primijenio i Sud Europske unije u svojoj sudskoj praksi (vidi stavke 35. – 41. ove presude) i da je taj pristup u skladu s domaćim pravom (vidi stavak 29. ove presude).
  3. U ovom je predmetu podnositeljici zahtjeva bio odbijen status osiguranika po osnovi rada te joj je, u tom kontekstu, odbijena naknada povezana s radnim odnosom (naknada plaće za vrijeme bolovanja) jer je njezin radni odnos proglašen fiktivnim zbog trudnoće. Sud napominje da se takva odluka može donijeti samo u odnosu na žene jer samo žene mogu zatrudnjeti. Stoga utvrđuje da je u predmetu podnositeljice zahtjeva takva odluka predstavljala razliku u postupanju na temelju spola.
  4. Nadalje, u analizi u nastavku, Sud će uzeti u obzir i činjenicu da je podnositeljica zahtjeva zatrudnjela putem oplodnje in vitro (usporedi TopčićRosenberg protiv Hrvatske, br. 19391/11, stavak 40., 14. studenoga 2013.).

(ii) Je li razlika u postupanju bila opravdana

  1. Još je potrebno ocijeniti je li postojalo objektivno i razumno opravdanje za razliku u postupanju prema podnositeljici zahtjeva.
  2. Vlada je tvrdila da je odluka o ukidanju podnositeljičina statusa osiguranika težila legitimnom cilju zaštite javnih sredstava od prijevarne upotrebe i održanja sveukupne stabilnosti zdravstvenog sustava (vidi stavak 59. ove presude). Sud na početku naglašava da se trudnoća žene kao takva ne može smatrati prijevarnim ponašanjem. Nadalje, Sud smatra da financijske obveze koje su državi nametnute tijekom trudnoće žene same po sebi ne mogu predstavljati dovoljno važne razloge kojima se opravdava razlika u postupanju na temelju spola (vidi stavak 65. ove presude; vidi i sudsku praksu Suda Europske unije u pogledu zapošljavanja trudnica citiranu u stavcima 35. – 41. ove presude i mjerodavne standarde Međunarodne organizacije rada citirane u stavku 43. ove presude). Čak i pod pretpostavkom da je Sud općenito spreman prihvatiti zaštitu javnih sredstava kao legitiman cilj, mora utvrditi je li u kontekstu ovog predmeta osporena mjera bila nužna za postizanje tog cilja, uzimajući u obzir usku slobodu procjene dodijeljenu državama u slučajevima u kojima se razlika u postupanju temelji na spolu (vidi stavke 65. i 69. ove presude).
  3. U ovom je predmetu, ubrzo nakon stupanja u radni odnos, podnositeljica zahtjeva zatražila određene naknade, posebice isplatu naknade plaće za vrijeme bolovanja zbog komplikacija u vezi s trudnoćom. Sud napominje da je, kako je priznala Vlada, upravo zbog činjenice da je podnositeljica stupila u radni odnos nedugo prije nego što je zatražila predmetnu naknadu povezanu s radnim odnosom, nadležno upravno tijelo na vlastitu inicijativu pokrenulo postupak preispitivanja podnositeljičina statusa osiguranika zbog sumnje da je njezin ugovor o radu sklopljen samo kako bi ona mogla potraživati navedenu naknadu (vidi stavke 12. i 58. ove presude).
  4. Sud priznaje da su prema mjerodavnom zakonodavstvu nadležna tijela u svakom trenutku bila ovlaštena provjeriti postoje li i dalje okolnosti na kojima pojedinac temelji svoj status u zdravstvenom osiguranju (vidi stavke 26. i 27. ove presude). Sud istodobno primjećuje da se prema praksi Upravnog suda, na koju se pozvala Vlada, čini da je takvo preispitivanje u praksi često usmjereno na trudnice i da se žene koje su sklopile ugovor o radu u visokom stupnju trudnoće ili s članovima uže obitelji automatski svrstava u „sumnjivu” kategoriju radnika čiji radni odnos zahtijeva provjeru (vidi stavke 30. i 31. ove presude), iako prema domaćem zakonu nijedan poslodavac ne smije odbiti zaposliti trudnicu zbog njezina stanja (vidi stavak 25. ove presude). Sud takav pristup nadležnih hrvatskih vlasti smatra općenito problematičnim (vidi u tom pogledu zaključke Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova citirane u stavku 32. ove presude).
  5. Vraćajući se na predmet podnositeljice zahtjeva, Sud prima na znanje zaključak vlasti da podnositeljica zahtjeva nije bila radno sposobna na datum sklapanja ugovora o radu jer joj je liječnik preporučio mirovanje nakon postupka oplodnje in vitro kojem se podvrgnula deset dana ranije. Konkretno, vlasti su se pozivale na činjenicu da se od podnositeljice zahtjeva očekivalo da radi u sjedištu poslodavca udaljenom više od 350 km od mjesta njezina boravišta i da bi putovanje u njezinu stanju moglo smanjiti izglede za povoljan ishod oplodnje (vidi stavke 16. i 19. ove presude). S tim u vezi, Sud smatra da, u načelu, čak i ako je dostupnost zaposlenika poslodavcu bitan uvjet pravilnog izvršenja ugovora o radu, zaštita koja je zajamčena ženi tijekom trudnoće ne može ovisiti o tome je li njezina prisutnost na poslu u razdoblju njezina rodiljnog dopusta ključna za dobro funkcioniranje njezina poslodavca ili o činjenici da je privremeno spriječena u obavljanju posla radi kojeg je zaposlena. Štoviše, Sud smatra da je uvođenje mjera zaštite majčinstva ključno kako bi se poštovalo načelo jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u radnom odnosu (vidi, mutatis mutandis, sudsku praksu Suda Europske unije citiranu u stavcima 35. – 41. ove presude). Navedeno se jednako odražava u hrvatskom zakonodavstvu, među ostalim u Ustavu (vidi stavke 24. i 25. ove presude).
  6. Sud napominje da su se, odlučujući o predmetu podnositeljice zahtjeva, domaće vlasti ograničile na zaključak da, zbog oplodnje in vitro, nije bila zdravstveno sposobna za zasnivanje predmetnog radnog odnosa, čime su natuknule da se morala suzdržati od stupanja u radni odnos dok joj trudnoća ne bude potvrđena. Sud primjećuje da je taj zaključak bio u suprotnosti i s domaćim i s međunarodnim pravom (vidi stavke 25., 35. – 41. i 43. u vezi sa stavkom 75. ove presude). Štoviše, bio je jednak odvraćanju podnositeljice zahtjeva od traženja posla zbog moguće buduće trudnoće.
  7. Samo je prethodno navedeno dovoljno da Sud zaključi da je podnositeljica zahtjeva bila diskriminirana na temelju svog spola. Međutim, Sud smatra potrebnim istaknuti neke dodatne čimbenike zbog kojih je razlika u postupanju koju je pretrpjela podnositeljica bila još upečatljivija.
  8. S tim u vezi, Sud primjećuje da je prije zasnivanja spornog radnog odnosa podnositeljica zahtjeva imala četrnaest godina radnog iskustva, tijekom kojih je redovito uplaćivala doprinose u obvezno zdravstveno osiguranje (vidi stavak 5. ove presude). Stoga se ne može tvrditi da nije doprinosila osiguravajućem fondu od kojeg je naknadno zatražila određene naknade, posebice isplatu naknade plaće za vrijeme bolovanja zbog komplikacija u vezi s trudnoćom.
  9. Sud nadalje primjećuje da je podnositeljica zahtjeva, prilikom zasnivanja radnog odnosa, bila svjesna činjenice da se podvrgnula postupku oplodnje in vitro, ali istodobno nije mogla znati je li postupak bio uspješan ili hoće li rezultirati trudnoćom. Štoviše, u relevantno vrijeme nije mogla znati da će njezina buduća trudnoća, ako do nje uopće dođe, rezultirati komplikacijama zbog kojih će joj se trebati otvoriti bolovanje na dulje vrijeme.
  10. Međutim, Sud napominje da, preispitujući predmet podnositeljice zahtjeva, nadležna hrvatska tijela nisu pružila nikakvo objašnjenje o tome kako je podnositeljica zahtjeva mogla svjesno sklopiti fiktivni ugovor o radu, a da uopće nije znala hoće li zapravo zatrudnjeti, posebice s obzirom na to da nije imala zakonsku obvezu prijaviti činjenicu da se podvrgnula postupku oplodnje in vitro ili da bi mogla biti trudna u trenutku sklapanja ugovora o radu te s obzirom na to da domaći zakon zabranjuje poslodavcu da traži bilo kakve podatke o ženinoj trudnoći ili da uputi drugu osobu da traži takve podatke (vidi članak 64. Zakona o radu, citiran u stavku 25. ove presude, vidi i stavke 35. – 41. i 43. ove presude). Doista, Sud smatra da bi traženje od žene informacija o njezinoj mogućoj trudnoći ili planiranju trudnoće ili obvezivanje žene da obavijesti o takvoj činjenici u trenutku zapošljavanja također predstavljalo izravnu diskriminaciju na temelju spola.
  11. Štoviše, Sud primjećuje da su vlasti donijele zaključak u predmetu podnositeljice zahtjeva, a da nisu ocijenile je li ona ikada stvarno preuzela svoje dužnosti i započela izvršavati svoje radne zadatke za poslodavca (vidi stavke 31. i 32. ove presude). Ako su vlasti imale ikakvih dokaza o prijevari ili nevaljanosti radnog odnosa podnositeljice zahtjeva, ništa ih nije sprječavalo da pokrenu relevantni postupak u tom pogledu (vidi stavak 32. ove presude).  Vlasti također nikada nisu pokušale utvrditi je li zbog postupka oplodnje in vitro bila nužna podnositeljičina odsutnost s posla zbog zdravstvenih razloga. Nadalje, ništa ne ukazuje na to da žene koje su bile podvrgnute postupku oplodnje in vitro općenito ne bi mogle raditi tijekom liječenja neplodnosti ili tijekom trudnoće.
  12. Konačno, Sud mora izraziti zabrinutost zbog prizvuka zaključka domaćih vlasti, kojim je natuknuto da žene ne bi trebale raditi ili tražiti zaposlenje tijekom trudnoće ili puke mogućnosti trudnoće (vidi u tom smislu i zaključke Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova citirane u stavku 21. ove presude). Prema mišljenju Suda, takvi rodni stereotipi predstavljaju ozbiljnu prepreku postizanju stvarne materijalne ravnopravnosti spolova, što je, kako je već navedeno, jedan od glavnih ciljeva u državama članicama Vijeća Europe (vidi stavak 65. ove presude; vidi i Carvalho Pinto de Sousa Morais protiv Portugala, br. 17484/15, stavci 48. – 54., 25. srpnja 2017.). Štoviše, nije samo utvrđeno da su takva razmatranja domaćih vlasti u suprotnosti s domaćim zakonom (vidi stavak 32. ove presude) već se čini i da su protivna relevantnim međunarodnim standardima rodne ravnopravnosti (vidi CEDAW, Istanbulsku konvenciju, konvenciju Međunarodne organizacije rada i mjerodavnu preporuku Odbora ministara citirane u stavcima 42. – 45. ove presude).
  13. Ukratko, Sud ponavlja da odbijanje zapošljavanja trudnice ili priznavanja naknade povezane s radnim odnosom trudnici na temelju njezine trudnoće predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola, koja se ne može opravdati financijskim interesima države (vidi stavak 73. ove presude; za sličan pristup vidi i sudsku praksu Suda Europske unije u pogledu zapošljavanja trudnica citiranu u stavcima 35. – 41. ove presude i mjerodavne standarde Međunarodne organizacije rada citirane u stavku 43 ove presude). Na temelju prethodno navedenog, Sud smatra da razlika u postupanju kojoj je podnositeljica zahtjeva, kao žena koja je zatrudnjela putem postupka oplodnje in vitro, bila izložena nije bila objektivno opravdana ni nužna u danim okolnostima.
  14. Stoga je došlo do povrede članka 14. u vezi s člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 12 UZ KONVENCIJU

  1. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je bila diskriminirana, suprotno općoj zabrani diskriminacije sadržanoj u članku 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi:

„1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. 

2. Nitko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi kako je navedeno u stavku 1.“

  1. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije ni očigledno neosnovan ni nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.
  2. Imajući na umu prethodno navedeni zaključak u pogledu članka 14. u vezi s člankom 1. Protokola br. 1, Sud smatra da nije potrebno odvojeno ispitati ovaj prigovor.

III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE

  1. Člankom 41. Konvencije propisano je:

„Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“

A. Šteta

  1. Podnositeljica zahtjeva potraživala je iznos od 10.000,00 eura (EUR) na ime naknade materijalne štete, koji odgovara naknadi plaće koja joj je uskraćena. Potraživala je i 15.000,00 eura na ime naknade nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila ta potraživanja.
  3. Sud primjećuje da podnositeljica zahtjeva nije potkrijepila nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete, stoga odbacuje taj zahtjev. S druge strane, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje 7.500,00 eura na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi se mogli zaračunati.

B. Troškovi i izdaci

  1. Podnositeljica zahtjeva potraživala je i 1.150,00 eura na ime troškova i izdataka nastalih pred domaćim sudovima i pred ovim Sudom.
  2. Vlada je osporila to potraživanje.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno nastali i bili potrebni te da je njihova visina razumna. U ovom predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje ima u posjedu i prethodno navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi potraživani iznos u cijelosti, uvećan za sve poreze koji bi mogli biti zaračunati podnositeljici.

C. Zatezna kamata

  1. Sud smatra primjerenim da se stopa zatezne kamate temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.

 

IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO

  1. utvrđuje da je zahtjev dopušten;
  2. presuđuje da je došlo do povrede članka 14. u vezi s člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;
  3. presuđuje da nije potrebno odvojeno ispitivati prigovor na temelju članka 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju;
  4. presuđuje

(a) da tužena država treba isplatiti podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od datuma kada presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan isplate:

(i)   7.500,00 EUR (sedam tisuća petsto eura), na ime naknade nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati;

(ii) 1.150,00 EUR (tisuću sto pedeset eura) na ime troškova i izdataka, uz sve poreze koje bi se mogli zaračunati podnositeljici zahtjeva;

(b) da se od proteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;

  1. odbija preostali dio zahtjeva podnositeljice za pravednom naknadom.

 

Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku 4. veljače 2021. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.

 Renata Degener                                                                                Krzysztof Wojtyczek

Zamjenica tajnika                                                                               Predsjednik

 

             

U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, izdvojeno mišljenje suca Wojtyczeka prilaže se ovoj presudi.

K.W.O.

R.D. 

SUGLASNO MIŠLJENJE SUCA WOJTYCZEKA

1. Imam rezerve u pogledu načina na koji Sud predočava diskriminaciju u ovom predmetu, kao i u pogledu stavka 83. presude.

2. Prema mojem mišljenju, dijelovi su obrazloženja u kojima se predstavlja narav diskriminacije nejasni. Sud, inter alia, navodi sljedeće u stavku 84.:

„Ukratko, Sud ponavlja da odbijanje zapošljavanja trudnice ili priznavanja naknade povezane s radnim odnosom trudnici na temelju njezine trudnoće predstavlja izravnu diskriminaciju na temelju spola, koja se ne može opravdati financijskim interesima države … Na temelju prethodno navedenog, Sud smatra da razlika u postupanju kojoj je podnositeljica zahtjeva, kao žena koja je zatrudnjela putem postupka oplodnje in vitro, bila izložena nije bila objektivno opravdana ni nužna u danim okolnostima.”

U sudskoj praksi na temelju članka 14. Konvencije razvijena je precizna metodologija za razumijevanje predmeta povezanih s diskriminacijom. Kako je Sud objasnio (vidi Guberina protiv Hrvatske, br. 23682/13, stavak 69., 22. ožujka 2016.): „Općenito, kako bi se otvorilo pitanje na temelju članka 14., mora postojati različito postupanje prema osobama u analognim ili relevantno sličnim okolnostima (vidi X i drugi protiv Austrije [VV], br. 19010/07, stavak 98., ECHR 2013). Međutim, ne predstavlja svaka nejednakost u postupanju ujedno i povredu članka 14. Različito postupanje je diskriminacijsko ako nema objektivnog i razumnog opravdanja; drugim riječima, ako ne nastoji ostvariti legitiman cilj ili ako nema razumnog odnosa razmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Fabris protiv Francuske [VV], br. 16574/08, stavak 56., ECHR 2013; Weller protiv Mađarske, br. 44399/05, stavak 27., 31. ožujka 2009.; i Topčić-Rosenberg protiv Hrvatske, br. 19391/11, stavak 36., 14. studenoga 2013.).”

Kako bi se utvrdila diskriminacija, potrebno je identificirati skupinu osoba koje su u sličnim okolnostima i skupinu osoba koje su pogođene razlikom u postupanju. U ovom predmetu nijedna od tih dviju skupina osoba nije precizno određena. U obrazloženju se ne primjenjuje pravilno metodologija objašnjena u utvrđenoj sudskoj praksi.

U predmetima koji se odnose na diskriminaciju ne postoji nužno jedan mogući način utvrđivanja skupine osoba u sličnim okolnostima, ali u svakom slučaju obrazloženje bi trebalo biti precizno. Prema mojem mišljenju, u ovom predmetu, skupina osoba koje su u relevantno sličnim okolnostima obuhvaća sve zaposlenike. Sve te osobe primaju dohodak povezan s radnim odnosom, bilo plaću bilo naknadu za gubitak plaće ako nisu radno sposobne. Razlika u postupanju ne odnosi se na izoliranu osobu, već na cijelu skupinu osoba koje se mogu, općenito, odrediti na sljedeći način:

(i)  žene koje zasnivaju radni odnos tijekom trudnoće; i

(ii) koje nisu radno sposobne tijekom trudnoće; i

(iii) kojima je uskraćena naknada za gubitak plaće; iako

(iv) nije utvrđeno da je dotična osoba počinila bilo kakvu prijevaru.

Vlasti su uvele neopravdano razlikovanje između te skupine osoba i skupine koja se sastoji od svih ostalih zaposlenika odbijanjem dodjeljivanja naknade povezane s radnim odnosom. To se odbijanje nije temeljilo na spolu kao takvom niti na trudnoći kao takvoj, već na navodnoj prijevari, za koju se pretpostavlja da traje od trenutka potpisivanja ugovora o radu. Dodao bih, en-passant, da do prijevare može doći, posebice, ako je osoba koja traži predmetnu naknadu zapravo radno sposobna.

Štoviše, skupina diskriminiranih osoba obuhvaća ne samo žene koje su se podvrgnule postupku oplodnje in vitro nego i druge trudnice (vidi podatke navedene u stavcima 31. i 32., koji se odnose na slučajeve diskriminacije trudnica koje se nisu podvrgnule postupku oplodnje in vitro). Na taj zaključak ne utječe činjenica da se mišljenje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova citirano u stavku 21. konkretnije odnosi na položaj osoba koje su se podvrgnule postupku oplodnje in vitro. Način na koji je žena zatrudnjela nebitan je za određivanje skupine osoba koje vlasti neopravdano razlikuju. Upućivanje na oplodnju in vitro u zaključcima obrazloženja može stvoriti lažan dojam da se naknada mogla ukinuti da je do oplodnje došlo na drugačiji način.

3. U stavku 83. Sud izražava sljedeće stajalište: 

„Konačno, Sud mora izraziti zabrinutost zbog prizvuka zaključka domaćih vlasti, kojim je natuknuto da žene ne bi trebale raditi ili tražiti zaposlenje tijekom trudnoće ili puke mogućnosti trudnoće (vidi u tom smislu i zaključke Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova citirane u stavku 21. ove presude).”

To stajalište izaziva određene prigovore. Kao prvo, Sud ne navodi koje točno izjave hrvatskih vlasti ima na umu. Možda upućuje na standardne preporuke ginekologa koji obavljaju oplodnju in vitro, iznesene u mišljenju vještaka sažetom u stavku 16. Na temelju opisa činjeničnog stanja (stavci 2. – 23.) i tvrdnji stranaka (stavci 55. – 61.) ne čini se da su javne vlasti dale izjave s tako širokim „prizvukom” kako je navedeno u stavku 83. Štoviše, kao što je prethodno navedeno, zaključci Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (citirani u stavku 21. i ponovno spomenuti u stavku 83.) odnose se na poseban položaj žena koje su se podvrgnule postupku oplodnje in vitro, a ne na trudnice općenito. Slično tome, u Izvješću pravobraniteljice (navedenom u stavku 32.) predstavljen je problem koji nije istovjetan onome spomenutom u stavku 83., već se odnosi na žene koje su potpisale ugovore o radu tijekom trudnoće. U tom kontekstu, nema dovoljno osnova da se hrvatskim vlastima pripisuju prethodno navedeni „prizvuci”.

Kao drugo, sva opća pravila nužno se temelje na određenim pretpostavkama o uobičajenim značajkama skupine osoba na koje se ta pravila primjenjuju. Neopravdano uskraćena naknada temelji se na temeljnoj općoj pretpostavci da žena možda neće moći raditi tijekom trudnoće. Može se dodati da se presuda Suda, kojom je s pravom utvrđena diskriminacija u ovom predmetu, sama temelji na implicitnoj pretpostavci da podnositeljica zahtjeva (kao i druge osobe u sličnom položaju) nije trebala raditi tijekom trudnoće.

4. Zaključno, želio bih naglasiti da članak 14. Konvencije Sudu daje široku diskrecijsku ovlast (vidi, primjerice, zajedničko djelomično suprotstavljeno mišljenje sudaca Wojtyczeka i Pejchala priloženo presudi u predmetu J.D. i A protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 32949/17 i 34614/17, 24. listopada 2019.). Stoga je nužno ograničiti tu diskrecijsku ovlast određenom metodološkom disciplinom i preciznošću obrazloženja.

 

Prevela prevoditeljska agencija Alkemist

 

FIRST SECTION

CASE OF JURČIĆ v. CROATIA

(Application no. 54711/15)

JUDGMENT

Art 14 (+ Art 1 P1) • Unjustified, direct sex discrimination by refusing employment-related benefit to pregnant woman who underwent in vitro fertilisation shortly before employment • Financial obligations imposed on a State during a woman’s pregnancy incapable of justifying difference in treatment on basis of sex • Problematic character of insurance verification measures frequently targeting pregnant women, and women who had concluded an employment contract at an advanced stage of their pregnancies or with close family members • Employment-related protection of women during pregnancy not to be dependent on whether their presence at work during maternity was essential for the proper functioning of their employer or whether they are temporarily prevented from performing their work • Maternity protection measures essential to uphold the principle of equal treatment of men and women in employment • Authorities’ conclusion that in vitro fertilisation rendered applicant medically unfit to take up employment tantamount to discouraging her from seeking employment due to possible pregnancy and indicative of gender stereotyping, in direct contravention to both domestic and international law

STRASBOURG

4 February 2021

FINAL

04/05/2021

This judgment has become final under Article 44 § 2 of the Convention. It may be subject to editorial revision

In the case of Jurčić v. CroatiaThe European Court of Human Rights (First Section), sitting as a Chamber composed of:

Krzysztof Wojtyczek, President,
Ksenija Turković,
Alena Poláčková,
Péter Paczolay,
Gilberto Felici,
Erik Wennerström,
Raffaele Sabato, judges,
and Renata DegenerDeputy Section Registrar,

Having regard to:

the application (no. 54711/15) against the Republic of Croatia lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Croatian national, Ms Kristina Jurčić (“the applicant”), on 28 October 2015;

the decision to give notice of the applicants discrimination complaint to the Croatian Government (“the Government”) and to declare inadmissible the remainder of the application;

the parties observations;

Having deliberated in private on 16 December 2020,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

INTRODUCTION

1.  The applicant entered into an employment contract ten days after she had undergone in vitro fertilisation. When she subsequently went on sick leave on account of pregnancy-related complications, the relevant administrative authority re-examined her health insurance status and rejected her application for insurance as an employed person, concluding that her employment had been fictitious. The applicant complained that she had been discriminated against on the basis of her sex and the manner in which she had got pregnant.

THE FACTS

2.  The applicant was born in 1975 and lives in RijekaShe was represented by Ms K. Jajaš, a lawyer practising in Rijeka.

3.  The Government were represented by their Agent, Ms ŠStažnik.

4.  The facts of the case, as submitted by the parties, may be summarised as follows.

5.  The applicant had been employed, with short interruptions, since 1993. Her last relevant employment had lasted from 19 August 2006 until 31 October 2009. Since 1 November 2009 she had been unemployed.

6.  On 17 November 2009 the applicant underwent in vitro fertilisation. The doctor in charge recommended that she take rest (mirovanje).

7.  On 27 November 2009 the applicant entered into an employment contract with company N. (hereinafter “the company”), which had its headquarters near Split, about 360 kilometres away from the applicants place of residence. Pursuant to the contract, the applicant was to start full-time work on administrative tasks in Split on that date for a monthly salary of 4,400 Croatian kunas (HRK; approximately 600 euros (EUR)).

8.  On 11 December 2009 the applicants application to register with the compulsory health insurance scheme was filed with the Croatian Health Insurance Fund (Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje) and she was registered as an insured employee.

9.  On 14 December 2009 the applicant started feeling nauseous. Her doctor established that the in vitro fertilisation had been successful, and that the applicant needed rest owing to pregnancy-related complications. A period of sick leave was thus prescribed.

10.  On 17 December 2009 an ultrasound confirmed that the applicant was pregnant with twins.

11.  On 28 December 2009 the applicant filed a request for payment of salary compensation during her sick leave on account of pregnancy-related complications (see paragraph 26 below).

12.  On 5 January 2010 the relevant office of the Croatian Health Insurance Fund (hereinafter “the Fund”), of its own motion, initiated a review of the applicants health insurance status.

13.  On 16 February 2010 the Fund reopened the case concerning the applicants health insurance and rejected her application for registration as an insured employee, along with her request for salary compensation due to sick leave on account of pregnancy-related complications. It based its decision on an in-house expert report according to which, when the applicant had taken up her employment with the company on 27 November 2009, she had been medically unfit for employment because she had undergone in vitro fertilisation ten days earlier. It was therefore considered that her employment was fictitious and aimed solely at obtaining pecuniary advantages related to the status of employed persons, including salary compensation during her absence from work due to pregnancy-related complications.

14.  The applicant challenged this decision before the Central Office of the Croatian Health Insurance Fund (hereinafter “the Central Office”). She argued that she had felt well after undergoing the in vitro fertilisation and that she had had no way of knowing whether the implantation would be successful. There had therefore been no reason for her to miss out on an opportunity to take up employment on 27 November 2009.

15.  According to an expert report by a specialist in gynaecology and obstetrics dated 3 March 2010 and submitted by the applicant, on the date on which the applicant took up employment with the company she had been healthy and awaiting the results of her in vitro fertilisation. The expert also stressed that neither the applicant nor her gynaecologist could have known in advance whether the in vitro fertilisation would be successful and how the pregnancy would develop.

16.  Following the applicants appeal, the Central Office carried out a further assessment of the circumstances of the applicants employment and her medical condition. According to the information obtained from her employer, the applicant was to work at the company headquarters in Split, but a part of her tasks could be performed by teleworking from home. Her employer confirmed that her position in the company required travelling within and outside Croatia. The Central Office also obtained another in-house expert report, the relevant part of which reads as follows:

“In the case at hand, [the applicant] had been unfit to work on 27 November 2009 because the gynaecologist recommended that she rest following the implantation of two fertilised ova, that is to say, as of 17 November 2009. In other words, rest was recommended ten days prior to [the applicants] employment.

We would emphasise that, on the date on which she entered into the employment contract, namely 27 November 2009, [the applicant] might not have known whether she was pregnant but in any event she should have rested until a BHCG test could be performed; this was planned for 3 December 2009. It is standard practice for gynaecologists to recommend rest immediately after in vitro fertilisation and embryo transfer until the outcome of the procedure can be established (via a BHCG test to determine whether pregnancy has occurred). Rest in these cases entails not only avoiding physical and psychological effort, but in particular avoiding travel owing to its negative mechanical effects (shaking) during the sensitive phase following embryo transfer and its potential implantation. Besides, every journey involves a potentially stressful situation and may negatively impact the outcome of the pregnancy because, in the experience of gynaecologists, psychological stability improves the chances of a favourable outcome of in vitro fertilisation.”

17.  On the basis of the above evidence, the Central Office of the Croatian Health Insurance Fund dismissed the applicants appeal on 30 March 2010, holding that although pregnancy in itself could not be a reason for not taking up employment, the particular circumstances of the applicants case suggested that her employment could be considered fictitious and aimed solely at obtaining salary compensation granted to employed persons.

18.  The applicant challenged this decision before the High Administrative Court (Visoki upravni sud Republike Hrvatske), arguing, in particular, that she had been discriminated against as a woman who had undergone in vitro fertilisation. The applicant expressly relied on the Prevention of Discrimination Act and the Convention. She also explained that she had planned to move close to Split, where her husband had his registered residence and that most other employees of the company had residence elsewhere, since the nature of the companys work had been compatible with teleworking, which she did.

19.  On 5 December 2012 the High Administrative Court dismissed the applicants administrative action, upholding the reasoning of the administrative bodies. It stressed that, in view of her in vitro fertilisation, on 27 November 2009 the applicant had not been fit to take up employment that was at a distance from her place of residence and also required travelling. The relevant part of that courts judgment reads as follows:

“The facts established in the proceedings resulting in the impugned decision lead to the conclusion that on the day of entering into the employment contract [the applicant] had been unfit to work and, in that most sensitive phase of a twin pregnancy, had been unfit to fulfil the obligations from her employment within the meaning of section 3(1) of the Labour Act providing that the employee is to personally perform activities for which he concluded an employment contract, in the [applicants] case administrative tasks in a city rather far from her place of residence, with the obligation of travel within the country and abroad. These facts lead to the conclusion that the employment was not entered into with a view to fulfilment of mutual obligations of the employer and employee but that the present case concerns conclusion of an employment contract exclusively in order to benefit from obligatory social security benefits. In this courts view, such a contract cannot be basis for obtaining the status of an insured person.

The court finds [the applicants] discrimination complaint ill-founded, since she was not denied, on the basis of either her sex or her pregnancy, the right to take up employment or related rights (and specifically the rights stemming from compulsory health insurance). Pregnancy is not an obstacle to taking up employment, and any restriction of an employment-related right in the case of an employee who has actually entered into an employment contract during pregnancy (if that pregnancy does not affect the pregnant womans ability to work) would constitute a prohibited interference with her rights. However, in the present case it has been established that [the applicant] had undergone in vitro fertilisation ten days prior to the conclusion of the employment contract, as a consequence of which, according to concurring expert opinions (which are not in contradiction with the medical documentation in the case file), at the time of the conclusion of the employment contract [the applicant] had been unfit for work. Therefore, it is this courts opinion that the competent bodies did not deprive [the applicant] of her rights under the compulsory health insurance scheme in breach of the Constitution, [the Convention] or [the applicable legislation] ...”

20.  The applicant then lodged a constitutional complaint with the Constitutional Court (Ustavni sud Republike Hrvatske), reiterating her previous arguments and alleging that she had been discriminated against.

21.  Meanwhile, the applicant complained to the Gender Equality Ombudsperson (Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova) alleging discrimination. On 18 December 2010 the Ombudsperson informed the applicant that she had issued a warning to the Fund that its decision in the applicants case had violated the prohibition of less favourable treatment on grounds of pregnancy, and that this constituted discrimination based on sex. The Ombudsperson stressed that the relevant authorities interpretation of the applicants situation had been based on the premise that every woman who had undergone in vitro fertilisation should be considered physically unfit to take up employment, and that a women who was undergoing in vitro fertilisation or pregnant would not in reality be employed by any employer. She also recommended to the Fund that it abandon its interpretation of the relevant guidelines in similar cases, according to which a woman undergoing in vitro fertilisation or otherwise liable to have a high-risk pregnancy was unfit to perform any type of work.

22.  On 22 April 2015 the Constitutional Court dismissed the applicants constitutional complaint as unfounded, upholding the findings of the administrative authorities and the High Administrative Court. This decision, which was served on the applicants representative on 29 April 2015, reads, in so far as relevant, as follows:

“The Constitutional Court notes that [it has been established in the proceedings that the applicant], who lives in Rijeka, entered into an employment contract on 27 November 2009 with [the company], which has its headquarters in Klis and one employee.

The employment contract stipulated that [the applicant was to perform her duties in Split], and it transpires from the statement made by the employer ... that only part of her contractually established duties could be performed at her place of residence in Rijeka.

The Constitutional Court points out that the distance between Rijeka and Split is ... 360.82 kilometres by road ...

Therefore, the Constitutional Court considers that in the present case the administrative authorities ... were justified in checking whether the employment contract at issue had been entered into solely in order to acquire rights arising out of the compulsory medical insurance scheme, or with a view to establishing an employment relationship.”

23.  Meanwhile, according to the information provided by the Fund, the applicants employment insurance with the company had been terminated with effect as of 13 December 2009.

RELEVANT LEGAL FRAMEWORK AND PRACTICE

  1. RELEVANT DOMESTIC LAW AND PRACTICE

24.  The relevant provisions of the Constitution of the Republic of Croatia (Ustav Republike Hrvatske, Official Gazette no. 56/90 with subsequent amendments) read as follows:

Article 14

“All persons in the Republic of Croatia shall enjoy rights and freedoms, regardless of race, colour, gender, language, religion, political or other opinion, national or social origin, property, birth, education, social status or other status.”

Article 62

“The state shall protect maternity....”

Article 64 § 3

“Young people, mothers ... shall be entitled to special protection at work.”

25.  The relevant provisions of the Labour Act (Zakon o radu, Official Gazette no. 38/95 with subsequent amendments) read as follows:

Section 3(2)

“All measures regulated by this law ... and by the employment contract, relating to the special protection of certain categories of employees, and in particular those concerning the protection of ... pregnant women ..., shall not be considered discriminatory, nor can they be the basis for discrimination.”

Section 7(1)

“The person providing employment (hereinafter the employer) is under an obligation to assign tasks to the employee and to pay his or her salary for the work performed; the employee is under an obligation to personally perform the assigned work, complying with the instructions given by the employer in accordance with the nature and the type of work.”

Section 64

“1.  The employer may not, on grounds of pregnancy, refuse to employ a woman, dismiss her or transfer her to another position, save in accordance with section 65 of this Act [which provides for temporary transfer at the pregnant womans own request or following the decision of employer if so required by her health condition].

2.  The employer may not request any information concerning a womans pregnancy or instruct another person to request such information...”

26.  The relevant provisions of the Compulsory Health Insurance Act (Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju, Official Gazette nos. 150/0894/09 and 153/09), in force at the material time, read as follows:

Section 26

“An insured person shall be entitled to salary compensation in relation to the use of health care under compulsory health insurance, or other circumstances provided for in this Act, if he/she is:

...

3.  isolated as a carrier or due to an outbreak of contagion in his/her environment, or temporarily incapacitated for work as a result of donating live tissue or organs for transplantation to another insured person of the Fund,

4.  designated to accompany the insured person referred for treatment or medical examination provided by an entity contracted with the Fund outside the place of domicile or residence of the insured person being referred,

5.  designated to care for a sick child or spouse, under conditions prescribed by this Act,

6.  temporarily incapacitated for work due to pregnancy- and childbirth-related illness and complications,

7.  temporarily prevented from working on account of taking maternity leave and the right to work half-time, in accordance with section 15(2) and (3) of the Act on maternity and parental allowance,

8.  temporarily incapacitated for work on account of using leave for the death of a child, birth of a stillborn child or the death of a child during maternity leave,

...”

Section 28

“1.  Salary compensation from section 26, items 3 to 8 of this Act shall be paid to the insured person by the Fund from the first day of the use of that right...”

Section 42

“(2)  Salary compensation shall be 100 % of the [calculation] base during:

...

2.  sick leave due to pregnancy- and childbirth-related illness and complications,

...”

Section 43

“1.  Salary compensation paid by the Fund shall be payable ... provided that, prior to the date of occurrence of the insured event giving rise to the entitlement to salary compensation, the insured person had ...[been] employed or ... pursu[ed] economic activity or a professional activity independently ..., or ... receiv[ed] salary compensation pursuant to this Act after the termination of employment ..., [for] a period of insurance with the Fund of at least 12 months without interruption or 18 months with interruptions in the past two years (prior insurance)...”

Section 104

“1.  The status of insured persons shall be determined by the Fund on the basis of applications for compulsory health insurance filed in accordance with the provisions of this Act by persons paying contributions ...

2.  Applications to register with the compulsory health insurance scheme or to change or terminate registration shall be filed within 15 days from the date of creation, change or termination of the circumstances giving rise to the status of insured person...

Section 106

“1.  Following receipt of the application to register for compulsory health insurance, and for the entire duration of the insured persons status, the Fund shall have the right and obligation to verify the circumstances on the basis of which the application was made, or on which an individuals status has been recognised.

2.  At the request of the Fund, all natural and legal persons who have submitted an application to register for compulsory health insurance ... have to produce all facts and evidence proving the validity of their registration, or the validity of the status of insured person.

3.  If the Fund refuses an application for registration, establishes that the insured person is to be insured on a different ground, or disputes the status of a person insured with the compulsory health insurance scheme owing to the absence of a factual basis for such status, it shall issue a decision which will be served on the person who sought registration ...”

27.  The relevant provisions of the Regulations on rights, conditions and method of enjoyment of rights from compulsory health insurance (Pravilnik o pravilimauvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, Official Gazette no. 67/09), as in force at the material time, read as follows:

Section 6

“2.  Any registration [with the Fund] must be based on true facts and existence of actual circumstances which give the right to obtaining compulsory health insurance, and the Fund is entitled and required to, in line with these Regulations, upon receipt of the registration and throughout the duration of the status of the insured person, to verify the existence of the circumstances under which the application was filed and/or the basis on which the person is recognised the status of an insured person.

3.  Should such verification result in establishing that the circumstances required to obtain the status [of an insured person] ... do not exist or... that the registration is based on false information, the Fund shall reject the latter or reopen the proceedings in order to establish the insured persons status ...”

28.  The relevant provisions of the Prevention of Discrimination Act (Zakon o suzbijanju diskriminacije, Official Gazette no. 85/2008) provide as follows:

Section 1

“(1)  This Act ensures the protection and promotion of equality as the highest value of the constitutional order of the Republic of Croatia; creates conditions for equal opportunities and regulates protection against discrimination on the basis of race or ethnic origin or skin colour, gender, language, religion, political or other conviction, national or social origin, state of wealth, membership of a trade union, education, social status, marital or family status, age, health, disability, genetic inheritance, gender identity, expression or sexual orientation.

(2)  Discrimination within the meaning of this Act means putting any person in a disadvantageous position on any of the grounds under subsection (1) of this section, as well as his or her close relatives. ...”

Section 16(1)

“Anyone who considers that, owing to discrimination, any of his or her rights has been violated may seek protection of that right in proceedings in which the determination of that right is the main issue, and may also seek protection in separate proceedings under section 17 of this Act.”

Section 17

“(1)  A person who claims that he or she has been a victim of discrimination in accordance with the provisions of this Act may bring a claim and seek:

1.  a ruling that the defendant has violated the plaintiffs right to equal treatment or that an act or omission by the defendant may lead to the violation of the plaintiffs right to equal treatment (claim for an acknowledgment of discrimination);

2.  a ban on [the defendants] undertaking acts which violate or may violate the plaintiffs right to equal treatment or an order for measures aimed at removing discrimination or its consequences to be taken (claim for a ban or for removal of discrimination);

3.  compensation for pecuniary and non-pecuniary damage caused by the violation of the rights protected by this Act (claim for damages);

4.  an order for a judgment finding a violation of the right to equal treatment to be published in the media at the defendants expense.”

29.  The relevant provisions of the Gender Equality Act (Zakon o ravnopravnosti spolova, Official Gazette nos. 82/08 and 69/17) read as follows:

Section 6

“(1)  Discrimination on the grounds of sex...: any difference, exclusion or restriction made on the grounds of sex with the effect or purpose to jeopardise or frustrate recognising, benefiting from or exercising human rights and fundamental freedoms in the political, social, cultural, economic, civil or other area on the grounds of equality between men and women, education, economic, social, cultural, civil and any other sphere of life.

(2)  ... Less favourable treatment of women for reasons of pregnancy and maternity shall be deemed to be discrimination...”

Section 9

“(3)  Measures aimed at protecting women, in particular in relation to pregnancy and maternity, shall not be deemed to be discrimination.”

Section 13

(1)  There shall be no discrimination in the field of employment and occupation in the public or private sector, including public bodies, in relation to: ...

7.  pregnancy, giving birth, parenting and any form of custody..”.

30.  The Government have submitted the following judgments of the (High) Administrative Court, in which pregnant women have been considered to have entered into fictitious employment during their pregnancies:

-  Us-4154/2006-4 of 4 February 2009, in which a pregnant woman concluded an employment contract for cleaning services three months before her delivery date;

-  Us-9890/2005-6 of 5 February 2009, in which a pregnant woman concluded an employment contract four months before her delivery date and was found unfit to work as a salesperson due to a pre-existing medical condition;

-  Us-3136/2003-4 of 11 July 2007, in which a pregnant woman concluded an employment contract, went on pregnancy-related sick leave and only thereafter filed the requisite registration with the Fund;

-  Us-10040/2002-4 of 29 November 2006, in which a pregnant woman had first been employed a month before her delivery date;

-  Us-2885/2006 of 4 December 2008, in which a pregnant woman had been employed by her mother late in her high-risk pregnancy;

-  Us-2953/2006 of 11 December 2008, in which a pregnant woman concluded an employment contract 17 days before her departure on obligatory maternity leave;

-  Us-2955/2006-5 of 11 December 2008, in which a pregnant woman concluded an employment contract three days before her departure on maternity leave;

-  Us-5531/2006-4 of 12 March 2009, in which a pregnant woman submitted her application for registration as an employed person the day after she had given birth to her third child;

-  Us-9223/2002-4 of 28 December 2006, in which a pregnant woman had concluded an employment contract when she was 35 weeks pregnant for a job that required hours of standing, bending over and carrying;

-  Us-1464/2006-6 of 20 November 2008, in which a pregnant woman had concluded an employment contract when she was 36 weeks pregnant;

-  Us-2958/2006-5 of 11 December 2008, in which a pregnant woman concluded an employment contract with her mother and 20 days later went on pregnancy-related sick leave.

31.  The Government have also submitted the following judgments of the (High) Administrative Court, in which the employment entered into by a woman during pregnancy had not been found fictitious.

In judgment Us-6545/2002-9 of 5 October 2006 the court concluded that the administrative authorities had failed to established whether or not a pregnant woman had actually started performing her employment tasks.

In judgment Us-11891/2005-4 of 28 May 2009, the court, insofar as relevant, held as follows:

“[The competent authority] doubted the claimants application for insurance based on employment and in such a case it should have primarily established whether the claimant actually worked on the basis of the concluded employment contract. That means that the [competent authority] should have established whether there had been elements of an employment relationship, e.g. working hours and salary, and in particular whether the claimant had started working and how much she had worked. The [competent authority] did not establish any of the foregoing, but instead based its decision on the conclusion that the claimant had been unfit to work on the day of entering into employment, which fact in this courts opinion has not been correctly established. This is because [the competent authorities] based [their decisions] essentially on the assumption that the claimant had been unfit to work because she had been at an advanced stage of her pregnancy, because it had been her sixth pregnancy and because she was an older pregnant woman. This opinion, however, is not based on any specialist opinion on the basis of which it could have actually been established whether the claimant had been fit to work...”

In judgment Us-6588/2005-5 of 5 June 2008 a pregnant woman concluded an employment contract with her father in law at an advanced stage of pregnancy and the medical expert opinion concluded that she had been medically fit for work.

32.  The relevant part of the 2012 Annual report of the Gender Equality Ombudsperson, published in March 2013, read as follows:

“For several years now, the Ombudsperson has been regularly warning about the discriminatory practice developed by the Croatian Health Insurance Fund throughout the last decade, which it consistently applies to pregnant women despite frequent warnings about its unlawfulness. That discriminatory practice is based on the Funds stereotypical attitude that a woman who had entered employment at an advanced stage of pregnancy... irrefutably concluded a fictitious employment contract aimed at abusing the health insurance system. The Fund in such cases appropriates itself judicial functions and declares such a contract fictitious even when the Croatian Employment Fund considers such an employment contract formally valid... Once it takes the stance that a pregnant womans employment contract is fictitious, it automatically deprives her of the status of an employed insured person and denies her the right to compensation of salary during sick leave for pregnancy-related complications and the right to birth allowances during maternity leave. This practice, based on the stereotype that women during their pregnancies... enter employment with fraudulent intentions, is contrary to the Gender Equality Act and the Labour Act and is insulting to the dignity of pregnant women. In order to ensure that the Fund changes the said practice, the Ombudsperson did not only send a number of warnings based on discrimination complaints of women, but also decided to act proactively and organised a meeting on 9 October 2012 with the representatives of the Ministry of Health, Ministry of social politics and youth and the Fund. This led to the conclusion that the said practice of the Fund was indeed problematic from the point of view of the protection of social rights of pregnant women, following which the Minister of Health in October requested the Fund to take steps in order to implement the agreement reached and subsequently inform the Ombudsperson about the actions taken. The Ombudsperson wishes to stress in the report that the Fund on 25 March 2013 accepted her recommendations and stated in its letter that regional offices [of the Fund] have been instructed that, in proceedings concerning recognition of status in compulsory health insurance on the basis of employment, they may only assess whether the employment relationship at issue has been validly concluded – [i.e. whether formal requirements have been fulfilled] – but not whether the employment relationship is legally valid. In cases of doubt as to the legality of an employment relationship, it is necessary to institute civil proceedings which would establish the validity of the employment.”

  1. RELEVANT LAW AND PRACTICE OF THE EUROPEAN UNION
    1. Directives of the Council of the European Union

33.  The relevant provisions of Council Directive 92/85/EEC of 19 October 1992 on the introduction of measures to encourage improvements in the safety and health at work of pregnant workers and workers who have recently given birth or are breastfeeding, read as follows:

“Whereas the risk of dismissal for reasons associated with their condition may have harmful effects on the physical and mental state of pregnant workers, workers who have recently given birth or who are breastfeeding; whereas provision should be made for such dismissal to be prohibited;

...

Whereas, moreover, provision concerning maternity leave would also serve no purpose unless accompanied by the maintenance of rights linked to the employment contract and or entitlement to an adequate allowance;

...

Article 10

Prohibition of dismissal

In order to guarantee workers, within the meaning of Article 2, the exercise of their health and safety protection rights as recognized under this Article, it shall be provided that:

1.  Member States shall take the necessary measures to prohibit the dismissal of workers, within the meaning of Article 2, during the period from the beginning of their pregnancy to the end of the maternity leave referred to in Article 8 (1), save in exceptional cases not connected with their condition which are permitted under national legislation and/or practice and, where applicable, provided that the competent authority has given its consent;

2.  if a worker, within the meaning of Article 2, is dismissed during the period referred to in point 1, the employer must cite duly substantiated grounds for her dismissal in writing;

3.  Member States shall take the necessary measures to protect workers, within the meaning of Article 2, from consequences of dismissal which is unlawful by virtue of point 1.”

34.  The relevant provisions of Directive 2006/54/EC of the European Parliament and of the Council of 5 July 2006 on the implementation of the principle of equal opportunities and equal treatment of men and women in matters of employment and occupation (recast) (which repealed Directive 76/207/EEC) read as follows:

“Whereas:

...

23.  It is clear from the case-law of the Court of Justice that unfavourable treatment of a woman related to pregnancy or maternity constitutes direct discrimination on grounds of sex. Such treatment should therefore be expressly covered by this Directive.

24.  The Court of Justice has consistently recognised the legitimacy, as regards the principle of equal treatment, of protecting a womans biological condition during pregnancy and maternity and of introducing maternity protection measures as a means to achieve substantive equality. This Directive should therefore be without prejudice to Council Directive 92/85/EEC of 19 October 1992 on the introduction of measures to encourage improvements in the safety and health at work of pregnant workers and workers who have recently given birth or are breastfeeding. This Directive should further be without prejudice to Council Directive 96/34/EC of 3 June 1996 on the framework agreement on parental leave concluded by UNICE, CEEP and the ETUC.

25.  For reasons of clarity, it is also appropriate to make express provision for the protection of the employment rights of women on maternity leave and in particular their right to return to the same or an equivalent post, to suffer no detriment in their terms and conditions as a result of taking such leave and to benefit from any improvement in working conditions to which they would have been entitled during their absence ...

Article 29

Gender mainstreaming

“Member States shall actively take into account the objective of equality between men and women when formulating and implementing laws, regulations, administrative provisions, policies and activities in the areas referred to in this Directive.”

  1. Case-law of the Court of Justice of the European Union

35.  In its case-law, the Court of Justice of the European Union (hereinafter, “the CJEU”) established that, as only women could become pregnant, a refusal to employ a pregnant woman based on her pregnancy or her maternity, or the dismissal of a pregnant woman on such grounds, amounted to direct discrimination on grounds of sex, which could not be justified by any other interest.

36.  In the Dekker judgment (8 November 1990, C177/88ECLI:EU:C:1990:383), the CJEU ruled that a refusal to employ a woman who met the conditions for a post because she was pregnant constituted direct discrimination on grounds of sex. The applicant in the Dekker case applied for the post, was considered the most suitable candidate, but ultimately was not hired because she was pregnant. The employer argued that, in accordance with the law, she was not eligible to be paid pregnancy benefits by the relevant insurer, and thus the employer would have to pay those benefits during her maternity leave. As a result, the employer would be unable to afford to employ a replacement during her absence, and would thus be short-staffed. The CJEU found as follows.

12  In that regard it should be observed that only women can be refused employment on grounds of pregnancy and such a refusal therefore constitutes direct discrimination on grounds of sex. A refusal of employment on account of the financial consequences of absence due to pregnancy must be regarded as based, essentially, on the fact of pregnancy. Such discrimination cannot be justified on grounds relating to the financial loss which an employer who appointed a pregnant woman would suffer for the duration of her maternity leave.”

37.  The CJEU further held that any unfavourable treatment directly or indirectly connected to pregnancy or maternity constituted direct sex discrimination.

In the Webb judgment (14 July 1994, C-32/93, ECLI:EU:C:1994:300), the CJEU found that the situation of a pregnant woman could not be compared with that of a man who was absent because of illness. The applicant in the Webb case found out that she was pregnant a few weeks after being hired to replace a worker who had herself become pregnant. She was dismissed as soon as the employer found out about her pregnancy. The CJEU ruled as follows:

“24  First, in response to the House of Lords inquiry, there can be no question of comparing the situation of a woman who finds herself incapable, by reason of pregnancy discovered very shortly after the conclusion of the employment contract, of performing the task for which she was recruited with that of a man similarly incapable for medical or other reasons.

25  As Mrs Webb rightly argues, pregnancy is not in any way comparable with a pathological condition, and even less so with unavailability for work on non-medical grounds, both of which are situations that may justify the dismissal of a woman without discriminating on grounds of sex. Moreover, in the Hertz judgment, cited above, the Court drew a clear distinction between pregnancy and illness, even where the illness is attributable to pregnancy but manifests itself after the maternity leave. As the Court pointed out (in paragraph 16), there is no reason to distinguish such an illness from any other illness.

26  Furthermore, contrary to the submission of the United Kingdom, dismissal of a pregnant woman recruited for an indefinite period cannot be justified on grounds relating to her inability to fulfil a fundamental condition of her employment contract. The availability of an employee is necessarily, for the employer, a precondition for the proper performance of the employment contract. However, the protection afforded by Community law to a woman during pregnancy and after childbirth cannot be dependent on whether her presence at work during maternity is essential to the proper functioning of the undertaking in which she is employed. Any contrary interpretation would render ineffective the provisions of the directive.

27  In circumstances such as those of Mrs Webb, termination of a contract for an indefinite period on grounds of the womans pregnancy cannot be justified by the fact that she is prevented, on a purely temporary basis, from performing the work for which she has been engaged ...”

38.  In the Tele Danmark judgment (4 October 2001, C-109/00, ECLI:EU:C:2001:513), the CJEU extended the protection for absence due to pregnancy to temporary contracts. The applicant was recruited for a sixmonth fixed period. She failed to inform the employer that she was pregnant, even though she was aware of this when the contract was concluded. Because of her pregnancy, she was unable to work during a substantial part of the term of that contract. The relevant parts of the judgment read as follows:

“29  In paragraph 26 of Webb, the Court also held that, while the availability of an employee is necessarily, for the employer, a precondition for the proper performance of the employment contract, the protection afforded by Community law to a woman during pregnancy and after childbirth cannot be dependent on whether her presence at work during the period corresponding to maternity leave is essential to the proper functioning of the undertaking in which she is employed. A contrary interpretation would render ineffective the provisions of Directive 76/207.

30  Such an interpretation cannot be altered by the fact that the contract of employment was concluded for a fixed term.

31  Since the dismissal of a worker on account of pregnancy constitutes direct discrimination on grounds of sex, whatever the nature and extent of the economic loss incurred by the employer as a result of her absence because of pregnancy, whether the contract of employment was concluded for a fixed or an indefinite period has no bearing on the discriminatory character of the dismissal. In either case the employees inability to perform her contract of employment is due to pregnancy.

32  Moreover, the duration of an employment relationship is a particularly uncertain element of the relationship in that, even if the worker is recruited under a fixed term contract, such a relationship may be for a longer or shorter period, and is moreover liable to be renewed or extended.”

39.  With regard to the possibility of a female worker being dismissed by reason of a pregnancy-related illness which arose prior to her maternity leave, the CJEU has held that, although pregnancy is in no way comparable to a pathological condition, it is a period during which disorders and complications may arise compelling a woman to undergo strict medical supervision and, in some cases, to rest absolutely for all or part of her pregnancy. In Brown (Case C-394/96, 30 June 1998, ECLI:EU:C:1998:331) the CJEU found that those disorders and complications, which could cause incapacity for work, formed part of the risks inherent in the condition of pregnancy and were thus a specific feature of that condition.

40.  In McKenna (Case C-191/03, 8 September 2005, ECLI:EU:C:2005:513) the CJEU concluded that Community law did not require the maintenance of full pay for a female worker who is absent during her pregnancy by reason of an illness related to that pregnancy. During an absence resulting from such an illness, a female worker may thus suffer a reduction in her pay, provided that she is treated in the same way as a male worker who is absent on grounds of illness, and provided that the amount of payment made is not so low as to undermine the objective of protecting pregnant workers.

41.  In Mayr (28 February 2008, C-506/06, ECLI:EU:C:2008:119), the CJEU held as follows:

“49  The Court has already held that, given that male and female workers are equally exposed to illness, if a female worker is dismissed on account of absence due to illness in the same circumstances as a man then there is no direct discrimination on grounds of sex...

50  It is true that workers of both sexes can be temporarily prevented from carrying out their work on account of the medical treatment they must receive. Nevertheless, the treatment in question in the main proceedings – namely a follicular puncture and the transfer to the womans uterus of the ova removed by way of that follicular puncture immediately after their fertilisation – directly affects only women. It follows that the dismissal of a female worker essentially because she is undergoing that important stage of in vitro fertilisation treatment constitutes direct discrimination on grounds of sex.”

  1. RELEVANT INTERNATIONAL MATERIALS

42.  The relevant parts of the United Nations Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women (“the CEDAW”), which was ratified by the respondent State on 9 September 1992, read as follows:

Article 5

“States Parties shall take all appropriate measures:

(a)  To modify the social and cultural patterns of conduct of men and women, with a view to achieving the elimination of prejudices and customary and all other practices which are based on the idea of the inferiority or the superiority of either of the sexes or on stereotyped roles for men and women...

Article 11

“1.  States Parties shall take all appropriate measures to eliminate discrimination against women in the field of employment in order to ensure, on a basis of equality of men and women, the same rights, in particular:

(a)  The right to work as an inalienable right of all human beings;

...

(e)  The right to social security, particularly in cases of retirement, unemployment, sickness, invalidity and old age and other incapacity to work, as well as the right to paid leave;

(f)  The right to protection of health and to safety in working conditions, including the safeguarding of the function of reproduction.

2.  In order to prevent discrimination against women on the grounds of ... maternity and to ensure their effective right to work, States Parties shall take appropriate measures:

(a)  To prohibit, subject to the imposition of sanctions, dismissal on the grounds of pregnancy or of maternity leave ...;

(b)  To introduce maternity leave with pay or with comparable social benefits without loss of former employment, seniority or social allowances;

...”

43.  The relevant provisions of the Maternity Protection Convention 2000 (No. 183), adopted by the General Conference of the International Labour Organisation (ILO) on 15 June 2000, read as follows:

Benefits

Article 6

“1.  Cash benefits shall be provided, in accordance with national laws and regulations, or in any other manner consistent with national practice, to women who are absent from work on leave referred to in Articles 4 or 5 [maternity leave and leave in case of illness or complications].

...

5.  Each Member shall ensure that the conditions to qualify for cash benefits can be satisfied by a large majority of the women to whom this Convention applies.

...

8.  In order to protect the situation of women in the labour market, benefits in respect of the leave referred to in Articles 4 and 5 shall be provided through compulsory social insurance or public funds, or in a manner determined by national law and practice. An employer shall not be individually liable for the direct cost of any such monetary benefit to a woman employed by him or her without that employers specific agreement except where:

(a)  such is provided for in national law or practice in a member State prior to the date of adoption of this Convention by the International Labour Conference; or

(b)  it is subsequently agreed at the national level by the government and the representative organizations of employers and workers.”

Employment protection and non-discrimination

Article 8

“1.  It shall be unlawful for an employer to terminate the employment of a woman during her pregnancy or absence on leave referred to in Articles 4 or 5 or during a period following her return to work to be prescribed by national laws or regulations, except on grounds unrelated to the pregnancy or birth of the child and its consequences or nursing. The burden of proving that the reasons for dismissal are unrelated to pregnancy or childbirth and its consequences or nursing shall rest on the employer.

2.  A woman is guaranteed the right to return to the same position or an equivalent position paid at the same rate at the end of her maternity leave.”

44.  Article 12 § 1 of the Convention on Preventing and Combating Violence against Women and Domestic Violence (“the Istanbul Convention”), which entered into force in respect of the respondent State on 1 October 2018, provides as follows:

Parties shall take the necessary measures to promote changes in the social and cultural patterns of behaviour of women and men with a view to eradicating prejudices, customs, traditions and all other practices which are based on the idea of the inferiority of women or on stereotyped roles for women and men.

45.  The relevant parts of the Appendix to the Council of Europes Committee of Ministers Recommendation Rec(2019)1 on preventing and combating sexism, adopted on 27 March 2019, reads as follows:

“For the purpose of this Recommendation, sexism is:

Any act, gesture, visual representation, spoken or written words, practice or behaviour based upon the idea that a person or a group of persons is inferior because of their sex, which occurs in the public or private sphere, whether online or offline, with the purpose or effect of: ...

v. maintaining and reinforcing gender stereotypes.”

THE LAW

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 14 TAKEN IN CONJUNCTION WITH ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 1 TO THE CONVENTION

46.  The applicant complained that she had been discriminated against, as a pregnant woman who had undergone in vitro fertilisation, in the revocation of her status as an insured employee, contrary to Article 14 of the Convention read in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention. Those provisions read as follows:

Article 14

“The enjoyment of the rights and freedoms set forth in [the] Convention shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.”

Article 1 of Protocol No. 1

“Every natural or legal person is entitled to the peaceful enjoyment of his possessions. No one shall be deprived of his possessions except in the public interest and subject to the conditions provided for by law and by the general principles of international law.

The preceding provisions shall not, however, in any way impair the right of a State to enforce such laws as it deems necessary to control the use of property in accordance with the general interest or to secure the payment of taxes or other contributions or penalties.”

  1. Admissibility

47.  The Government submitted that the applicant had not exhausted domestic remedies in that she had failed to institute separate civil proceedings for damages under the Prevention of Discrimination Act.

48.  The applicant disagreed.

49.  The Court reiterates that under Article 35 § 1 of the Convention, it may only deal with an application after all domestic remedies have been exhausted. States are dispensed from answering before an international body for their acts before they have had an opportunity to put matters right through their own legal system, and those who wish to invoke the supervisory jurisdiction of the Court as concerns complaints against a State are thus obliged to use first the remedies provided by the national legal system. The obligation to exhaust domestic remedies therefore requires an applicant to make normal use of remedies which are available and sufficient in respect of his or her Convention grievances. The existence of the remedies in question must be sufficiently certain not only in theory but in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness (see Vučković and Others v. Serbia (preliminary objection) [GC], nos. 17153/11 and 29 others, §§ 70-71, 25 March 2014, and Gherghina v. Romania (dec.) [GC], no. 42219/07, § 85, 9 July 2015).

50.  Article 35 § 1 also requires that the complaints intended to be made subsequently in Strasbourg should have been made to the appropriate domestic body, at least in substance and in compliance with the formal requirements and time-limits laid down in domestic law and, further, that any procedural means that might prevent a breach of the Convention should have been used (see Vučković and Others, cited above, § 72).

51.  However, in the event of there being a number of domestic remedies which an individual can pursue, that person is entitled to choose a remedy which addresses his or her essential grievance. In other words, when a remedy has been pursued, use of another remedy which has essentially the same objective is not required (see T.W. v. Malta [GC], no. 25644/94, § 34, 29 April 1999; Moreira Barbosa v. Portugal (dec.), no. 65681/01, ECHR 2004-V; Jeličić v. Bosnia and Herzegovina (dec.), no. 41183/02, ECHR 2005-XII; and Jasinskis v. Latvia, no. 45744/08, § 50, 21 December 2010).

52.  In previous cases against Croatia, the Court has already established that the Prevention of Discrimination Act provides two alternative avenues through which an individual can seek protection from discrimination: the individual concerned may either raise his or her discrimination complaint in the proceedings concerning the main subject matter of a dispute, or opt for separate civil proceedings, as provided for under section 17 of that Act (see paragraph 28 above). Given that the applicant in the present case explicitly complained of discrimination both before the High Administrative Court and the Constitutional Court (see paragraphs 18 and 20 above), the Court considers that she was therefore not required to pursue another remedy under the Prevention of Discrimination Act with essentially the same objective in order to meet the requirements of Article 35 § 1 of the Convention (see Guberina v. Croatia, no. 23682/13, § 50, 22 March 2016).

53.  The Court further notes that the parties did not dispute the applicability of Article 14 taken in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention to the facts of the present case. In view of its case-law on the matter (see, among many other authorities, Stec and Others v. the United Kingdom (dec.) [GC], nos. 65731/01 and 65900/01, §§ 55-56, ECHR 2005X), the Court considers those provisions applicable to the present case.

54.  The Court also notes that this complaint is neither manifestly illfounded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

  1. Merits
    1. The parties submissions

(a)   The applicant

55.  The applicant maintained that she had been discriminated against both on the basis of her sex and on the basis of the medical procedure she had had to undergo in order to become pregnant. When she took up her employment, she had had no way of knowing whether the in vitro fertilisation had been or would be successful. The fact that the authorities concluded retroactively that she had been unfit to work at that moment was discriminatory because they would never have come to such a conclusion in respect of a woman who had not undergone in vitro fertilisation and become pregnant.

56.  The applicant stressed that the domestic law expressly provided pregnant women with the possibility of taking up employment and that the Fund had no legal basis on which to question employment contracts entered into freely by private employers and pregnant women. Such practice was in direct opposition to the CJEUs case-law, which considered any unfavourable treatment towards pregnant women to be direct discrimination on the basis of sex. Moreover, the practice was based on the premise that no “reasonable” employer would actually enter into an employment contract with a pregnant woman and that no “honest” pregnant woman would take up employment in such circumstances.

(b)   The Government

57.  The Government maintained that the applicant had been treated in the same way as all pregnant women who sought to obtain undue pecuniary gain from the State health insurance scheme by entering into fictitious employment contracts and thereby obtaining the status of insured employed persons. The Government explained that, unlike unemployed women, pregnant women who were employed were entitled to compensation of salary on account of pregnancy-related complications, paid for from the State budget and not by their employer.

58.  In support of their claim, the Government submitted a number of judgments by the High Administrative Court showing that the State Health Insurance Fund regularly performed factual checks in all cases it deemed suspicious (see paragraphs 30 and 31 above). If it established that a persons insurance status had been obtained on the basis of a fictitious transaction, as in the applicants case, it revoked that insurance. The applicant could therefore not be compared to other women who became pregnant by means of in vitro fertilisation or to pregnant women who were employed, but only to those pregnant women (regardless of the method they had used to become pregnant) who had entered into an employment contract immediately before claiming salary compensation on account of pregnancyrelated complications or precisely in order to do so.

59.  The Government further argued that the conduct of the national authorities in the applicants case had had the legitimate aim of preventing individuals from “cheating the system”. The authorities had a duty to implement the applicable regulations and verify all the facts of relevance to the enjoyment of particular rights. Failure to perform such checks with a view to revoking the rights of individuals not entitled to them would jeopardise not only the rights of persons who were actually entitled to such rights, but also the entire healthcare system.

60.  The applicant had entered into an employment contract despite the fact that she had been advised to rest following her in vitro fertilisation. Although at that time her pregnancy might not have been confirmed, she could have at least assumed that she would get pregnant after the procedure, and she would probably have become aware of that fact as early as 3 December 2009, when the relevant blood test was to be performed. However, the applicant had nonetheless entered into an employment contract with a company whose headquarters were located in Split, about 360 km away from her place of residence. Given that the applicant had never registered her residence in Split, the Government took the view that she had never actually intended to work there.

61.  Finally, the Government pointed out that the applicant had not been left without healthcare protection during her pregnancy despite the Funds revocation of her employed persons status. The applicant had continued to enjoy the healthcare protection afforded to all pregnant women in the respondent State, except for salary compensation during sick leave due to pregnancy-related complications, which was granted exclusively to employed persons.

  1. The Courts assessment

(a)   General principles

62.  The Court reiterates that in the enjoyment of the rights and freedoms guaranteed by the Convention, Article 14 affords protection against different treatment, without objective and reasonable justification, of individuals in analogous, or relevantly similar, situations. In other words, the requirement to demonstrate an analogous position does not mean that the comparator groups be identical. For the purposes of Article 14, a difference in treatment is discriminatory if it “has no objective and reasonable justification”, that is, if it does not pursue a “legitimate aim” or if there is not a “reasonable relationship of proportionality” between the means employed and the aim sought to be realised (see Molla Sali v. Greece ([GC], no. 20452/14, §§ 133 and 135, 19 December 2018).

63.  The Court has also established in its case-law that only differences in treatment based on an identifiable characteristic, or “status”, are capable of amounting to discrimination within the meaning of Article 14 (see Fábián v. Hungary [GC], no. 78117/13, § 113, 5 September 2017).

64.  A wide margin is usually allowed to the State under the Convention when it comes to general measures of economic or social strategy, for example (see Fábián, cited above, § 115). Because of their direct knowledge of their society and its needs, the national authorities are in principle better placed than the international judge to appreciate what is in the public interest on social or economic grounds, and the Court will generally respect the legislatures policy choice unless it is “manifestly without reasonable foundation” (see Carson and Others v. the United Kingdom [GC], no. 42184/05, § 61, ECHR 2010). Any measures taken on such grounds, including the reduction of the amount of pension normally payable to the qualifying population, must nevertheless be implemented in a non-discriminatory manner and comply with the requirements of proportionality (see Lakićević and Others v. Montenegro and Serbia, nos. 27458/06 and 3 others, § 59, 13 December 2011, and Stec and Others v. the United Kingdom [GC], nos. 65731/01 and 65900/01, § 55, ECHR 2006VI). In any case, irrespective of the scope of the States margin of appreciation, the final decision as to the observance of the Conventions requirements rests with the Court (see, among other authorities, Konstantin Markin v. Russia [GC], no. 30078/06, § 126, ECHR 2012 (extracts)).

65.  The Court has also stressed on many occasions that the advancement of the equality of the sexes is a major goal in the member States of the Council of Europe. This means that, outside the context of transitional measures designed to correct historic inequalities (see J.D. and A v. the United Kingdom, nos. 32949/17 and 34614/17, § 89, 24 October 2019), very weighty reasons would have to be advanced before a difference in treatment on the grounds of sex could be regarded as being compatible with the Convention (see AbdulazizCabales and Balkandali v. the United Kingdom, 28 May 1985, § 78, Series A no. 94, and Carvalho Pinto de Sousa Morais v. Portugal, no. 17484/15§ 46, 25 July 2017). Consequently, where a difference in treatment is based on sex, the margin of appreciation afforded to the State is narrow, and in such situations the principle of proportionality does not merely require that the measure chosen should in general be suited to the fulfilment of the aim pursued, but it must also be shown that it was necessary in the circumstances (see Emel Boyraz v. Turkey, no. 61960/08, § 51, 2 December 2014).

66.  The Court has acknowledged in its case-law, albeit indirectly, the need for the protection of pregnancy and motherhood (see, mutatis mutandisKhamtokhu and Aksenchik v. Russia [GC], nos. 60367/08 and 961/11, § 82, 24 January 2017; Konstantin Markincited above, § 132; Alexandru Enache v. Romania, no. 16986/12, §§ 68 and 76-77, 3 October 2017; and Petrovic v. Austria, 27 March 1998, § 36, Reports of Judgments and Decisions 1998II).

67.  As to the burden of proof in relation to Article 14 of the Convention, the Court has held that once an applicant has demonstrated a difference in treatment, it is for the Government to show that it was justified (see D.H. and Others v. the Czech Republic [GC]no. 57325/00, § 177, ECHR 2007IV; and Guberina v. Croatia, no. 23682/13, § 74, 22 March 2016).

(b)   Application of those principles to the facts of the present case

(i)      Whether there has been a difference in treatment

68.  The Court notes that the applicant complained that she had been treated differently both on the basis of her sex and on account of the manner in which she became pregnant.

69.  The Court observes that only women can be treated differently on grounds of pregnancy, and for this reason, such a difference in treatment will amount to direct discrimination on grounds of sex if it is not justified (see Napotnik v. Romania, no. 33139/13, § 77, 20 October 2020). The Court further notes that a similar approach was also taken by the CJEU in its case-law (see paragraph35-41 above) and that it is consistent with domestic law (see paragraph 29 above).

70.  In the present case, the applicant was refused the status of an insured employee and, in that context, an employment-related benefit (compensation of salary during sick leave), on grounds of employment which had been declared fictitious due to her pregnancy. The Court notes that such a decision could only be adopted in respect of women, since only women could become pregnant. It therefore finds that in the applicants case such a decision constituted a difference in treatment on grounds of sex.

71.  Furthermore, in its below analysis the Court will also consider the fact that the applicant had become pregnant by way of in vitro fertilisation (compare Topčić-Rosenberg v. Croatia, no. 19391/11, § 40, 14 November 2013).

(ii)     Whether the difference in treatment was justified

72.  It remains to be assessed whether the difference in treatment of the applicant had an objective and reasonable justification.

73.  The Government argued that the decision to revoke the applicants insurance status had pursued the legitimate aim of the protection of public resources from fraudulent use, and the overall stability of the healthcare system (see paragraph 59 above). The Court would stress at the outset that a womans pregnancy as such cannot be considered fraudulent behaviour. Furthermore, the Court considers that the financial obligations imposed on the State during a womans pregnancy by themselves cannot constitute sufficiently weighty reasons to justify difference in treatment on the basis of sex (see paragraph 65 above; see also CJEUs case-law in relation to employment of pregnant women cited at paragraphs 35-41 above and the relevant ILO standards cited at paragraph 43 above). Even assuming that the Court was generally prepared to accept the protection of public funds as a legitimate aim, it must establish whether in the context of the present case the impugned measure was necessary to achieve that aim, taking into consideration the narrow margin of appreciation afforded to States in cases where difference in treatment is based on sex (see paragraphs 65 and 69 above).

74.  In the present case, a short time after taking up new employment, the applicant requested certain benefits, notably the payment of salary compensation during her sick leave due to pregnancy-related complications. The Court notes that, as admitted by the Government, precisely because of the fact that she had entered into new employment such a short time before seeking the employment-related benefit in question, the relevant administrative authority of its own motion initiated review of the applicants health insurance status under the suspicion that her employment agreement had been concluded only for her to be able to claim the said benefit (see paragraphs 12 and 58 above).

75.  The Court acknowledges that under the applicable legislation the relevant authorities were at all times entitled to verify whether the facts on which an individual based his or her health insurance status were still valid (see paragraphs 26 and 27 above). At the same time the Court observes that it would appear from the Administrative Courts case-law, on which the Government relied, that such review in practice frequently targeted pregnant women and that women who concluded an employment contract at an advanced stage of their pregnancies or with close family members, were automatically put in the “suspicious” category of employees whose employment merited verification (see paragraphs 30 and 31 above), although under domestic law no employer is allowed to refuse to employ a pregnant woman because of her condition (see paragraph 25 above). The Court finds such an approach of the competent Croatian authorities generally problematic (see in that respect the conclusions of the Gender Equality Ombudsperson cited at paragraph 32 above).

76.  Turning to the applicants case, the Court notes the authorities conclusion that the applicant had been unfit to work on the date of concluding her employment contract because her doctor had recommended her rest following her in vitro fertilisation ten days before. In particular, the authorities relied on the fact that the applicant was expected to work at the employers headquarters over 350 km away from her place of residence and that travel in her condition might reduce her chances of a favourable outcome of the fertilisation (see paragraphs 16 and 19 above). In that connection, the Court considers that, as a matter of principle, even where the availability of an employee is a precondition for the proper performance of an employment contract, the protection afforded to a woman during pregnancy cannot be dependent on whether her presence at work during maternity is essential for the proper functioning of her employer or by the fact that she is temporarily prevented from performing the work for which she has been hired. Moreover, the Court is of the view that introducing maternity protection measures is essential in order to uphold the principle of equal treatment of men and women in employment (see, mutatis mutandis, the CJEU case-law cited at paragraphs 35-41 above). This is equally reflected in the Croatian legislation, including the Constitution (see paragraphs 24 and 25 above).

77.  The Court notes that, in deciding the applicants case, the domestic authorities limited themselves to concluding that, due to the in vitro fertilisation, she had been medically unfit to take up the employment in question thereby implying that she had to refrain from doing so until her pregnancy was confirmed. The Court observes that this conclusion was in direct contravention to both domestic and international law (see paragraphs 2535-41 and 43 in connection with paragraph 75 above). Moreover, it was tantamount to discouraging the applicant from seeking employment due to her possible prospective pregnancy.

78.  The foregoing alone is sufficient for the Court to conclude that the applicant had been discriminated on the basis of her sex. However, it considers it necessary to point out some additional factors, which made the difference in treatment suffered by the applicant even more striking.

79.  In this connection, the Court observes that, prior to taking up the impugned employment, the applicant had had some fourteen years of work experience, during which she had regularly paid contributions to the compulsory health insurance scheme (see paragraph 5 above). It can thus not be argued that she had failed to contribute to the insurance fund from which she subsequently requested certain benefits, notably the payment of salary compensation during sick leave due to pregnancy-related complications.

80.  The Court further observes that, when entering into her employment, the applicant had been well aware of the fact that she had undergone in vitro fertilisation, but at the same time had no way of knowing whether the procedure had been successful or whether it would result in her becoming pregnant. Moreover, at the material time she could not have known that her future pregnancy, if any, would have resulted in complications which would have required her to be issued sick leave for a prolonged period of time.

81.  However, the Court notes that, in reviewing the applicants case, the competent Croatian authorities failed to provide any explanation of how the applicant could have consciously concluded a fraudulent employment contract, without even knowing whether or not she would actually become pregnant, in particular bearing in mind that she had not been under any legal obligation to report the fact that she had undergone in vitro fertilisation or that she might be pregnant at the moment of concluding her employment contract and that the domestic law prohibits the employer to request any information concerning a womans pregnancy or instruct another person to request such information (see section 64 of the Labour Act, cited at paragraph 25 above, see also paragraph35-41 and 43 above). Indeed, the Court is of the view that asking a woman information about her possible pregnancy or planning thereof or obliging her to report such fact at the moment of recruitment would also amount to direct discrimination based on sex.

82.  What is more, the Court observes that the authorities had reached their conclusion in the applicants case without assessing whether or not she had ever actually taken up her duties and started performing her work assignments for the employer (see paragraphs 31 and 32 above). Had the authorities had any evidence of fraud or invalidity of the applicantemployment relationship, nothing prevented them from instituting relevant proceedings in that respect (see paragraph 32 above).  The authorities also never sought to establish whether the in vitro fertilisation she had undergone had necessitated her absence from work due to health reasons. Furthermore, there is nothing to show that women who had undergone in vitro fertilisation would generally be unable to work during their fertility treatment or pregnancy.

83.  Lastly, the Court cannot but express concern about the overtones of the domestic authorities conclusion, which implied that women should not work or seek employment during pregnancy or mere possibility thereof (see in this sense also the conclusions of Gender Equality Ombudsperson cited at paragraph 21 above). In the Courts view, gender stereotyping of this sort presents a serious obstacle to the achievement of real substantive gender equality, which, as already stated, is one of the major goals in the member States of the Council of Europe (see paragraph 65 above; see also Carvalho Pinto de Sousa Morais v. Portugal, no. 17484/15§§ 48-54, 25 July 2017). Moreover, such considerations by the domestic authorities have not only been found in breach of the domestic law (see paragraph 32 above) but also appear to have been at odds with relevant international gender equality standards (see the CEDAW, the Istanbul Convention, ILO and the relevant Committee of Ministers Recommendation all cited at paragraphs 42-45 above).

84.  In sum, the Court would reiterate that a refusal to employ or recognise an employment-related benefit to a pregnant woman based on her pregnancy, amounts to direct discrimination on grounds of sex, which cannot be justified by the financial interests of the State (see paragraph 73 above; see also, for a similar approach CJEUs case-law in relation to employment of pregnant women cited at paragraphs 35-41 above and the relevant ILO standards cited at paragraph 43 above)On the basis of the foregoing, the Court considers that the difference in treatment to which the applicant, as a woman who had become pregnant by means of in vitro insemination, had been subjected had not been objectively justified or necessary in the circumstances.

85.  There has accordingly been a violation of Article 14 taken in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1 to the Convention.

  1. ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 1 OF PROTOCOL NO. 12 TO THE CONVENTION

86.  The applicant complained that she had been discriminated against, in breach of the general prohibition of discrimination contained in Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention, which reads as follows:

“1.  The enjoyment of any right set forth by law shall be secured without discrimination on any ground such as sex, race, colour, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status.

2.  No one shall be discriminated against by any public authority on any ground such as those mentioned in paragraph 1.”

87.  The Court notes that this complaint is neither manifestly ill-founded nor inadmissible on any other grounds listed in Article 35 of the Convention. It must therefore be declared admissible.

88.  Bearing in mind the above conclusion as regards Article 14 read in conjunction with Article 1 of Protocol No. 1, the Court considers that it is not necessary to examine separately the present complaint.

  1. APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

89.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

  1. Damage

90.  The applicant claimed 10,000 euros (EUR) in respect of pecuniary damage, corresponding to the salary compensation which she had been denied. She also claimed EUR 15,000 in respect of non-pecuniary damage.

91.  The Government contested those claims.

92.  The Court notes that the applicant did not substantiate any causal link between the violation found and the pecuniary damage alleged; it therefore rejects this claim. On the other hand, the Court awards the applicant EUR 7,500 in respect of non-pecuniary damage, plus any tax that may be chargeable.

  1. Costs and expenses

93.  The applicant also claimed EUR 1,150 for the costs and expenses incurred before the domestic courts and the Court.

94.  The Government contested that claim.

95.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these were actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court considers it reasonable to award the sum claimed in full, plus any tax that may be chargeable to the applicant.

  1. Default interest

96.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

  1. Declares the application admissible;
  2. Holds that there has been a violation of Article 14 read in conjunction with Article 1 of Protocol No.1 to the Convention;
  3. Holds that it is not necessary to examine separately the complaint under Article 1 of Protocol No. 12 to the Convention;
  4. Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into Croatian kunas at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 7,500 (seven thousand five hundred euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 1,150 (one thousand one hundred and fifty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points;

  1. Dismisses the remainder of the applicants claim for just satisfaction.

Done in English, and notified in writing on 4 February 2021, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Renata Degener                               Krzysztof Wojtyczek
Deputy Registrar                                 President

 

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Wojtyczek is annexed to this judgment.

K.W.O.
R.D.
 

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE WOJTYCZEK

1.  I have reservations concerning the way the Court conceptualises discrimination in the instant case, and also with regard to paragraph 83 of the judgment.

2.  In my view, the parts of the reasoning which present the nature of discrimination are confused. The Court states inter alia the following in paragraph 84:

“In sum, the Court would reiterate that a refusal to employ or recognise an employment-related benefit to a pregnant woman based on her pregnancy, amounts to direct discrimination on grounds of sex, which cannot be justified by the financial interests of the State … Based on the foregoing, the Court considers that the difference in treatment to which the applicant, as a woman who had become pregnant by means of in vitro insemination, had been subjected had not been objectively justified or necessary in the circumstances.”

The case-law under Article 14 of the Convention has developed a precise methodology for apprehending discrimination cases. As explained by the Court (see Guberina v. Croatia, no. 23682/13, § 69, 22 March 2016):

“Generally, in order for an issue to arise under Article 14 there must be a difference in the treatment of persons in analogous, or relevantly similar, situations (see X and Others v. Austria [GC], no. 19010/07, § 98, ECHR 2013). However, not every difference in treatment will amount to a violation of Article 14. A difference of treatment is discriminatory if it has no objective and reasonable justification; in other words, if it does not pursue a legitimate aim or if there is not a reasonable relationship of proportionality between the means employed and the aim sought to be realised (see Fabris v. France [GC], no. 16574/08, § 56, ECHR 2013; Weller v. Hungary, no. 44399/05, § 27, 31 March 2009; and Topčić-Rosenberg v. Croatia, no. 19391/11, § 36, 14 November 2013).”

In order to establish a discrimination, it is therefore necessary to identify the class of persons who are in a similar situation and the class of persons who are affected by the difference in treatment. In the instant case, neither of the two classes of persons has been defined with precision. The reasoning does not correctly apply the methodology explained in the established caselaw.

In cases concerning discrimination, there is not necessarily one possible way of identifying the class of persons in a similar situation but, in any event, the reasoning should be carried out with precision. In my view, in the instant case, the class of persons who are in a relevantly similar situation encompasses all employees. All these persons receive an employmentrelated income – either a salary or a benefit compensating for the loss of the salary if they are unable to work.

The difference in treatment does not concern an isolated person but a whole class of persons which can be defined – in general terms – as follows:

(i)  women who enter employment during pregnancy; and

(ii)  who are unable to work during pregnancy; and

(iii)  who are deprived of their allowance compensating for the loss of salary; even though

(iv)  no fraud whatsoever on the part of person concerned has been established.

The authorities introduced an unjustified differentiation between this class of persons and the class consisting of all other employees, by refusing to grant a work-related benefit. This refusal was neither based upon sex as such nor upon the pregnancy as such, but upon alleged fraud, presumed from the time when the employment contract was signed. I would add – enpassant – that fraud can occur, in particular, if a person who claims the benefit in question is actually able to work.

Moreover, the class of the persons discriminated against encompasses not only women who underwent in vitro fertilisation but also other pregnant women (see the information provided in paragraphs 31 and 32, referring to cases of discrimination of pregnant women who did not undergo in vitro fertilisation). This conclusion is not affected by the fact that the opinion of the Gender Equality Ombudsperson cited in paragraph 21 refers more specifically to the situation of persons who underwent in vitro fertilisation. The way in which a woman became pregnant is irrelevant for defining the class of persons who are unduly differentiated by the authorities. The reference to in vitro fertilisation in the conclusions of the reasoning may give the false impression that the benefit could have been withdrawn had the fertilisation taken place differently.

3.  In paragraph 83 the Court formulates the following view:

“Lastly, the Court cannot but express concern about the overtones of the domestic authorities’ conclusion, which implied that women should not work or seek employment during pregnancy or mere possibility thereof (see in this sense also the conclusions of Gender Equality Ombudsperson cited at paragraph 21 above).”

This view triggers certain objections. Firstly, the Court does not specify which statements of the Croatian authorities it has in mind. It may refer to the standard recommendations of gynaecologists who perform in vitro fertilisation, presented in the expert opinion summarised in paragraph 16. From the description of the facts (paragraphs 2 to 23) and from the submissions of the parties (paragraphs 55 to 61), it does not appear that the public authorities issued statements with such broad “overtones” as suggested in paragraph 83. Moreover, as mentioned above, the conclusions of the Gender Equality Ombudsperson (cited in paragraph 21 and mentioned again in paragraph 83) refer to the specific situation of women who underwent in vitro fertilisation, not to pregnant women in general. Similarly, the Annual Report (referred to in paragraph 32) presents a problem which is not identical to the one mentioned in paragraph 83 but concerns women who have signed employment contracts during pregnancy. Against this backdrop, there are no sufficient grounds to impute to the Croatian authorities the specific “overtones” mentioned above.

Secondly, all general rules are necessarily based on certain assumptions concerning the typical characteristics of the class of their addressees. The benefit unduly denied is based upon the underlying general assumption that a woman may not be able to work during pregnancy. One may add that the Court’s judgment – which rightly finds a discrimination in the instant case – is itself based upon the implicit assumption that the applicant (as well as other persons in a similar situation) should not have worked during pregnancy.

4.  In conclusion, I would like to stress that Article 14 of the Convention leaves a broad discretion to the Court (see for instance the joint partly dissenting opinion of Judges Wojtyczek and Pejchal appended to the judgment in the case of case of J.D. and A v. the United Kingdom, nos. 32949/17 and 34614/17, 24 October 2019). It is therefore necessary to circumscribe this discretion by a particular methodological discipline and precision of reasoning.

 

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Ališić i drugi protiv Bosne i Hecegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije
U rešenju broj Rž St 818/21 20.04.2021. Privredni apelacioni sud doneo je odluku da usvoji žalbu predlagača AA i preinači rešenje Privrednog suda u Beogradu R4 St 37/2021 od 11.02.2021. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača da se utvrdi da je u stečajnom postupku, koji se vodi pred Privrednim sudom u Beogradu pod posl. br. St 118/20 (St 57/10), povređeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Stečajni dužnik je podneo dve prijave potraživanja u likvidacionom postupku poslovne jedinice „Beogradske banke“ BB IBU Nicosia, Cyprus, i to prijavu St 818/21 potraživanja po osnovu otkupa jugoslovenskih refinansiranih dugova u nominalnom iznosu od 7.838.286,73 USD i zajedničku prijavu potraživanja sa Univerzitetom Beograd po osnovu deponovanih sredstava japanske institucije Fonda Sasakawa.

Po predstavci broj 60642/08 u predmetu Ališić i drugi doneta je presuda Evropskog suda za lјudska prava kojom je Republici Srbiji naloženo da preduzme sve mere, uklјučujući i zakonske izmene, kako bi štediše bivših republika SFRJ mogle da povrate staru deviznu štednju pod istim uslovima kao i građani Republike Srbije. Privredni apelacioni sud je u svom rešenju naveo ovu presudu Evropskog suda.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | Bojan Ikić | Bibić protiv Hrvatske
U presudi Upravnog suda br. 12 U 16603/19 od 3.3.2020. godine, kojom se tužba uvažava i poništava rešenje Poverenika za informacije od javnog značaja, tužilac se poziva upravo na ovu odluku. Tužilac je osporio zakonitost rešenja tuženog organa i to u delu kojim je odbijen zahtev za naknadu troškova sastava žalbe povodom koje je doneto osporeno rešenje.\r\n\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 1016/2017 od 04.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 132/14 od 04.10.2016. kojom je odbijen tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tužena Republika Srbija da mu kao rehabilitaciono obeštećenje isplati određene iznose na ime obavlјenog a neisplaćenog rada u redovno radno vreme, izgublјene zarade – plate za vreme nezaposlenosti po prestanku lišenja slobode, razlike u visini plate pre i posle štetnog događaja i drugih troškova, kao i novčane naknade za duševni bol.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Blečić protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Gž 2285/19 od 19.09.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženih BB1 i BB2 i tužioca i potvrđuje presuda Drugog osnovnog suda u Beogradu P 5682/17 od 30.11.2018. godine, ukida se odluka o troškovima postupka iz petog stava predmetne presude i odbacuje se kao nedozvolјena žalba tužene BB pomenute presude. Pomenutom presudom dozvolјeno je preinačenje tužbe iz podnesla tužioca, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezane tužene BB1 i BB2 da tužiocu predaju u sudržavinu porodičnu stambenu zgradu aa, a kao neosnova odbijen tužbeni zahetv tužioca u delu u kome traži iselјenje tužene BB iz porodične stambene zgrade.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa više presuda Upravnog suda kojima se poništavaju rešenja Republičkog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.\r\nU predmetu II-2 U. 10340/19, od 29.9.2022. godine, žalba je izjavljena protiv rešenja Fonda PIO, službe Direkcije u Prištini, kojim je odbijen njegov zahtev za uspostavljanje isplate invalidske penzije. U tužbi podnetoj Upravnom sudu 25.06.2019. godine, tužilac osporava zakonitost rešenja tuženog organa, zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i netačno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primene materijalnog prava. Između ostalog ukazuje na presudu Evropskog suda za lјudska prava – Grudić protiv Srbije, predstavka br. 31925/08 od 17.04.2012. godine, da mu je penzija koju je uredno primao bez ikakvog zakonskog osnova i bez donošenja odluke obustavlјena. Sa ovih i ostalih razloga bliže nevedenim u tužbi predlaže da Sud uvaži tužbu, poništi osporeno rešenje i dozvoli tužiocu uspostavlјanje isplate penzije ili da predmet vrati tuženom organu na ponovno odlučivanje.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda se navodi u presudi Gž 4378/2018 od 04.07. 2018. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe AA u parnici protiv Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 2370/15 od 07.03.2018. godine u stavu trećem izreke presude, dok se presuda u u stavu drugom i četvrtom izreke ukida i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog RF PIO Filijala Peć od 27.10.1993. godine, tužilјi je priznato pravo na najniži iznos porodične penzije počev od 01.06.1992. godine. Tužilјi je penzija isplaćivana do 01.07.1999. godine, nakon čega joj tuženi više ne isplaćuje penziju. Nalazom i mišlјenjem sudskog veštaka je utvrđen ukupan iznos neisplaćenih penzija za period od 01. juna 1999. godine do penzije za mart 2017. godine u punom mesečnom iznosu bez umanjenja, jer podataka o eventualno izvršenim isplatama penzije tužilјi u spornom periodu od 01.06.1999. godine zaklјučno sa penzijom za mart 2017. godine u spisu nema. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, ceneći istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja, pravilno zaklјučio da je zahtev tužilјe za isplatu penzija za period počev od juna 1999. godine zaklјučno sa decembrom 2011. godine zastareo. Ovo stoga što je isplata penzija tužilјi uskraćena protivno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tako tuženi naneo štetu za koju odgovara u smislu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima. Naknada tako prouzrokovane štete zastareva sukcesivno tako da od dospelosti svakog mesečnog obroka penzije teče subjektivni rok zastarelosti potraživanja propisan odredbom člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podneta dana 13.02.2015. godine, to su zastarela sva potraživanja neisplaćenih penzija tužilјe zaklјučno sa isplatom penzija za mesec decembar 2011. godine, zbog čega je u ovom delu zahtev tužilјe neosnovan, kako je to pravilno prvostepeni sud našao.

Prilikom odlučivanja prvostepeni sud je imao u vidu i pravno shvatanje izraženo u presudi Evropskog suda za lјudska prava u predmetu Grudić protiv Republike Srbije predstavka broj 3192/08 od 17.04.2012. godine, stav 2 tačka 77 do 83, ali da se navedenom presudom ESLjP kojom se nalaže državi rešenja tzv. “Kosovskih penzija” ne suspenduje primena pravila o zastarelosti potraživanja (rešenje VKS Rev. 862/15 od 24.02.2016. godine sentenca utvrđena na sednici Građanskog odelјenja 31.05.2016. godine).Ovo stoga što je trogodišnji rok zastarelosti pitanje koje nije postavlјeno u predmetu Grudić protiv Srbije, a navedeni rok je predviđen članom 376 ZOO i kao takav zakonit, a teži i legitimnom cilјu obezbeđenja pravne sigurnosti i zaštiti potencijalnih tuženih od zastarelosti potraživanja, koja bi mogla teško da se izvrše.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Grudić protiv Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 5528/2018 od 12.07.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužioca izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvolјeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke, odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kin-Stib i Majkić protiv Srbije
U presudi broj Pž 8224/16 od 20.06.2018. godine Privredni apelacioni sud doneo je odluku da se nastavlјa postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rešenjem ovog suda Pž 7254/15 od 03.11.2016. godine, odbija žalba trećetuženog kao neosnovana i potvrđuju rešenja sadržana u stavu I i II izreke presude Privrednog suda u Beogradu 48 P 42/14 od 08.05.2015. godine, koja se preinačava u stavu 3 tako da se odbija zahtev tužioca „KIN STIB" S.p.r.l. 555 AV Caisse d Epagne, Kinshasa, DR Kongo kojim je tražio da se utvrdi da pravo tužioca da za obavlјanje dedelatnosti priređivanja igara na sreću koristi prostorije Hotela „Kontinental“ u Beogradu u roku od pet godina od dana otvaranja igračnice, koje je pravnosnažno utvrđeno Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T-9/95 od 10.04.1996. godine, kao imovinsko pravo, postoji i posle zaklјučenja Ugovora o prodaji Hotela „Kontinental" u Beogradu od 29.04.2008. godine, overenog u Prvom opštinskim sudu u Beogradu pod Ov. br. 2221/08 od 29.04.2008. godine, a što su drugotuženi i trećetuženi dužni da priznaju i da trpe.

Presudom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, donete u predmetu ovde tužioca i gospodina AA, kao podnosilaca predstavke, protiv Republike Srbije, utvrđeno da je došlo do povrede čl.1. Protokola broj 1 u vezi sa delimičnim neizvršenjem arbitražne odluke-Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS 1914/96 od 07.06.2006. godine, dok je preostali deo predstavke proglašen nedopuštenim.

Presudom Evropskog suda za lјudska u predmetu Preduzeće „KIN STIB" i AA protiv Srbije od 20.04.2010. godine, koja je doneta po predstavci broj 12312/05 i koja je postala pravnosnažna dana 04.10.2011. godine utvrđeno da nije moguće izvršenje arbitražne odluke u delu kojim je obavezan drugotuženi da tužiocu dozvoli da predmetni kazino vrati u posed i da delotvorno obavlјa posao u periodu od 5 godina, odnosno pravo tužioca na uvođenje u posed, kao i na naknadu svih vidova štete, već je pravnosnažno odlučivano u postupku pred Evropskim sudom za lјudska prava i da je u pitanju presuđena stvar, a da je na osnovu člana 36 Zakona o igrama na sreću, tužiocu onemogućeno uvođenje u posed kazina u hotelu Kontinental ističući da tužilac nije dokazao da su ga tuženi drugog i trećeg reda lišili zakonite državine kazina Hotel Kontinental. Drugotuženi je osporio zahtev tužioca ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nije potpisnik ugovora o prodaji metodom javnog tendera, dok je trećetuženi takođe osporio zahtev tužioca u celini ističući da se nikada nijedna obaveza u bilo kom postupku koji je označen nije ticala trećetuženog i da trećetuženom arbitraža nije nametala nikakve obaveze, niti je trećetuženi univerzalni sukcesor ili pravni sledbenik drugotuženog koji još uvek postoji kao pravno lice, te da trećetuženi nije kupio privredno društvo drugotuženog, već samo njegovu imovinu, za iznos koji je uplaćen u korist drugotuženog. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je pravilno primenio Zakon o parničnom postupku, kada je dozvolio preinačenje tužbe rešenjem od 27.03.2015. godine.

U presudi se navodi da u odnosu na istaknuti prigovor presuđene stvari, takođe pravilno je prvostepeni sud primenio Zakon o parničnom postupku kada je isti odbio. Ovo stoga što je Odlukom Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 30.03.2010. godine, u postupku tužioca i gospodina AA protiv Republike Srbije, utvrđeno je da je došlo do povrede prava tužioca i to delimičnim neizvršenjem Odluke Spolјnotrgovinske Arbitraže i Rešenja o izvršenju TS u Beogradu 1914/96 od 07.06.2006. godine. Navedenom Odlukom Evropskog suda nije odlučivano da li pravo tužioca iz navedenog izvršnog postupka postoji i nakon zaklјučenja Ugovora o prodaji između tuženih, kao ni da li je sa drugotuženog kao prodavca na trećetuženog kao kupca, prešla i obaveza da tužilac ostvari svoje imovinsko pravo utvrđeno pravnosnažnom Odlukom Spolјnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije broj T9/95 od 10.04.1996. godine, a što predstavlјa predmet spora u ovom postupku. Pravilno prvostepeni sud zaklјučuje da Evropski sud za lјudska prava nije rešavao pravni odnos između ovde tužioca i tuženih, pa stoga istaknuti prigovor presuđene stvari od strane prvotuženog, u smislu odredbi čl. 359. ZPP, nije osnovan.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Kostić protiv Srbije
Presuda se poziva u tužbi koju je tužilac podneo Upravnom sudu, a koja je odbijena presudom Upravnog suda 1U 1821/11 od 20.09.2013. godine. \r\nPredmet se tiče zaključka građevinskog inspektora Opštinske uprave Stari grad.\r\nPresuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse na ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem Rž g 1/2017 od 27. 02. 2017., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se žalba predlagača odbija kao neosnovana i potvrđuje rešenje Višeg suda u Novom Sadu R4p.21/2016 od 23.02.2016. godine, koje se odnosi na spor čiji je predmet zahtev za iselјenje i zahtev za naknadu štete.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4r-16/16 od 20.07.2016., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se odbija prigovor predlagača da se utvrdi da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku Osnovnog suda u Novom Sadu posl. br. P1.2213/2014 i Apelacionog suda u Novom Sadu posl. br. Gž1.2548/15 i da se naloži sudiji izvestiocu da prouči predmet, iznese isti na sednicu veća, a veću da donese odluku po žalbi predlagača u tom sporu. Inicijalni predmet se odnosi na radni spor vođen pred Osnovnim sudom u Novom Sadu, posl. br. P1 2213/2014

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lavrenchov protiv Češke
Presuda je povezana sa rešenjem R4g 72/15 od 23.06.2015., Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se utvrđuje da je predlagaču S. B. iz R., povređeno prava na suđenje u razumnom roku, u postupku pred Osnovnim sudom u Rumi 2P.627/14 (ranije oznake P.163/10 Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici Sudska jedinica u Rumi).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Lelas protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Gž1 6847/2012 od 03.04.2013. godine, Apelacionog suda u Beogradu, kojim se ukida presuda Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, u stavu petom izreke i predmet u tom delu vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Osnovnog suda u Smederevu P1.br.664/11 od 02.10.2012. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da plati tužiocu razliku zarade za april, maj, jun 2008. godine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu prvom izreke, dok je stavom drugim izreke obavezana tužena da tužiocu plati na ime neisplaćenog regresa za 2008. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2009. godine do isplate, na ime neisplaćenog regresa za 2009. godinu iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2010. godine do isplate. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu neisplaćenu zaradu za januar, februar, mart i april 2011. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose kao u stavu trećem izreke. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu dnevnicu u iznosu od 3.932,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2009. godine do isplate. Stavom petim izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da plati tužiocu na ime troškova parničnog postupka iznos od 74.852,00 dinara. Prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev za regres za 2006 i 2007 godinu jer sporazum iz 2009 godine ne govori o regresu, pa je potraživanje zastarelo.

Protiv ove presude, u stavu petom izreke, žalbu je blagovremeno izjavio tužilac zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaklјučio da tužbeni zahtev tužioca neosnovan u delu da se obaveže tuženi da plati tužiocu na ime neisplaćenog regresa za 2006. godinu iznos od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za 2007. godinu iznos od 10.000,00 dinara neosnovan, jer je potraživanje tužioca u ovom delu zastarelo i isto nije obuhvaćeno sporazumom od 09.04.2009. godine. Žalba ukazuje da je zastupnik tuženog svojim obećanjem doveo do prolongiranja podnošenja tužbe. Za slučaj da je tužiocu zastupnik saopštio da će mu regres za 2006. i 2007. godinu biti isplaćen, tada bi se on pouzdao u dobroj veri u izjavu zastupnika, pa to ne bi moglo ostati bez uticaja na prekid zastarelosti, odnosno na odricanje od zastarelosti ako je rok istekao (presuda Evropskog suda za lјudska prava Lelas protiv Hrvatske).

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Milosav Ilić protiv Srbije
Ova Odluka Evropskog suda veoma je važna s obzirom na veliki broj predstavki koje se odnose na devizne depozite položene kod Dafiment banke.

Evropski sud za lјudska prava je smatrao u skladu sa ranije donetom presudom Molnar Gabor protiv Srbije, da je predmetno zakonodavstvo (Zakon o izmirenju obaveza po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 59/98, 44/99 i 53/01; Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po osnovu devizne štednje građana, Sl. list SRJ br. 36/02 i Zakon o regulisanju javnog duga Savezne Republike Jugoslavije po ugovorima o deviznim depozitima građana oročenim kod Dafiment banke AD, Beograd, u likvidaciji......, Sl. list SRJ br. 36/02) kojim se ograničava mogućnost isplate položenih deviznih sredstava, u skladu sa članom 1. Protokola br. 1. odnosno da je postojao zakonit cilј kome je država težila, te da su preduzete mere bile u skladu sa ekonomskom situacijom, velikim brojem štediša i potrebom da se očuva likvidnost države.

Sud je cenio i činjenicu da je podnosilac predstavke preuzeo i određeni rizik time što je zaklјučio ugovor o štednji koji predviđa očigledno visoke kamate, te da se moglo očekivati da se ceo sistem uruši i onemogući mu da dobije uložena sredstva kao i inicijalno ugovorenu kamatu.

U pogledu Srpsko-moravske banke i nemogućnosti podnosioca predstavke da izvrši pravosnažnu presudu donetu 1994. godine, glavni argument države je bio da je predstavka nedopuštena ratione temporis imajući u vidu da su se sve relevantne činjenice desile mnogo pre stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu. Iako je Sud u mnogo presuda ranije donetih (npr. Aćimović protiv Hrvatske, Blečić protiv Hrvatske) smatrao potrebnim da razmotri argumentaciju koja se odnosi na vremensku nadležnost Suda, u predmetnom slučaju je zaklјučio da „čak i ako se pretpostavi da su pritužbe podnosioca predstavke dopuštene ratione temporis, Sud smatra da su u svakom slučaju nedopuštene ratione personae“s obzirom da predmetna Srpsko-moravska banka nikada nije bila „ovlašćena banka“ niti su ikada sredstva položena kod nje konvertovana u javni dug.
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Rešenjem broj PŽ 6086/19 21.11.2019. godine Privredni apelacioni sud ukinuo je rešenje Privrednog suda u Somboru P Br. 169/18 od 03.10.2019.godine i predmet vratio prvostepenom sudu na dalјi postupak i odlučivanje.

Protiv navedenog rešenja, žalbu je blagovremeno izjavio tuženi –protivtužilac zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, ukazujući na stav Vrhovnog suda Srbije iz 2004. godine, prema kome se Aneks G - Sporazuma o sukcesiji treba direktno primeniti, kao sastavni deo pravnog sistema Republike Srbije, a što je potvrđeno i u odluci Privrednog apelacionog suda PŽ Br. 4222/12 od 03.03.2016. godine. Zaklјučenje bilateralnog sporazuma u skladu sa Aneksom G - Sporazuma o sukcesiji nije neophodno. Takođe ni odluka Evropskog suda za lјudska prava, doneta po prestavci Privrednog društva „MLADOST TURIST“ AD, ne može biti razlog za prekid postupka. U smislu žalbenih navoda, predloženo je da se pobijano rešenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Prvostepeni sud, polazeći od Zakona o potvrđivanju Sporazuma o pitanjima sukcesiji, člana 2. Priloga - G Sporazuma i člana 4. istog akta, zaklјučuje da ima mesta prekidu obe parnice. Kako takav ili sličan sporazum do sada nije zaklјučen između država sukcesora, odnosno Republike Hrvatske i Republike Srbije, prvostepeni sud dalјe zaklјučuje da bez zaklјučenja dodatnog sporazuma koji bi konkretizovao njegove odredbe je bilo nužno prekinuti postupak, dok države sukcesori ne postupe u skladu sa članom 4. Priloga G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Na takav stav navodi prvostepeni sud da ukazuje i odluka Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, doneta po zahtevu br. 73035/14 koji je uputio „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, a u kojoj Evropski sud za lјudska prava podržava stav Republike Hrvatske o nemogućnosti neposredne primene Sporazuma o pitanjima sukcesije, bez zaklјučenja bilateralnog sporazuma ili drugih mera radi implementacije sporazuma, koji bi omogućio primenu člana 2. Aneksa G - Sporazuma o pitanjima sukcesije. Prvostepeni sud se u pobijanoj odluci poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava od 30.01.2018. godine, po predstavci „MLADOST TURIST“ AD protiv Republike Hrvatske, te s tim u vezi treba istaći da je nakon donošenja navedene presude Evropskog suda za lјudska prava, došlo do promene sudske prakse u Republici Srbiji.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj PŽ 6322/18 od 12.12.2018. godine Privredni apelacioni sud odbio je kao neosnovane žalbe tužioca i potvrtio presudau Privrednog suda u Beogradu P 6123/16 od 24.09.2018. godine, ispravlјenu rešenjem P 6123/16 od 24.10.2018. godine i dopunskim rešenjem istog suda P 6123/16 od 14.11.2018. godine.

U svojoj presudi Privredni apelacioni sud se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | MLADOST TURIST A.D. protiv Hrvatske
Presudom broj GŽ-1265/20 od 27.05.2021. godine Apelacioni sud u Kragujevcu odbio je kao neosnovanu žalbu tuženog Stečajna masa „ĐĐ“ DD … i potvrdio presudu Osnovnog suda u Čačku 1P.br.1356/18 od 16.12.2019. godine

U svojoj presudi Apelacioni sud u Kragujevcu se poziva na odluku Evropskog suda za lјudska prava "Mladost turist" protiv Hrvatske.

Presuda je dostupna na javnoj stranici Apelacionog suda u Kragujevcu ovde
Član P1-1 | DIC | Nešić protiv Crne Gore
Presuda je povezana sa presudom Gž 2609/18/2018 od 13.12.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Osnovnog sua u Lazarevcu P 707/15 od 07.02.2018. godine u stavu prvom, delu stava trećeg koji je izvršeno prebijanje potraživanja i obavezana tužena da tužilјama isplati presudom određeniiznos, u parnici tužilaca AA1 do AA3,protiv tužene Gradske opštine Lazarevac, radi naknade štete.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član P1-1 | DIC | Tehnogradnja DOO protiv Srbije
Presuda je navedena u presudi Gž 9376/2018 od 13.06.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužioca i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Beogradu P. br. 4261/17 od 25.06.2018. godine stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.089.792,46 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.07.2015. godine do isplate.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku tužilac je dana 31.03.2014. godine, zaklјučio ugovor o pružanju pravne pomoći i zastupanju sa HI "AA", kao vlastodavcem, na osnovu kog ugovora je tužilac kao punomoćnik preuzeo obavezu da pruža advokatske usluge vlastodavcu kroz pravne savete, konsultacije, zastupanja i odbrane pred sudovima i svim drugim organima vlasti, dok je se sa druge strane vlastodavac obavezao da tužiocu za to plaća paušalno mesečnu naknadu u iznosu od 2.000,00 evra neto uz uvećanje za visinu poreza na usluge u dinarskoj protivvrednosti po kursu važećem na dan plaćanja svakog 01-og do 10-og u mesecu za prethodni mesec, kao i da mu isplati iznos dosuđenih i naplaćenih troškova po svakom predmetu u iznosu koji vlastodavac realizuje uz umanjenje za iznos materijalnih troškova koje u toku postupka snosio sam vlastodavac i koji pripadaju vlastodavcu. Ugovor je zaklјučen na neodređeno vreme, sa početkom važenja od 01.04.2004. godine.

Vlastodavac po osnovu navedenog ugovora HI "AA", bilo je društveno preduzeće, a “AA1” d.o.o., bio je kupac 70% društvenog kapitala navedenog preduzeća, na osnovu ugovora o prodaji društvenog kapitala metodom javnog tendera koji je zaklјučen dana 13.01.2004. godine. Agencija za privatizaciju obavestila je preduzeće HI "AA" i “AA1” d.o.o., dopisom od 01.07.2005. godine, da se ugovor o prodaji društvenog kapitala javnim tenderom smatra raskinutim zbog neispunjenja istekom naknadno ostavlјenog roka, zbog čega je Agencija u skladu sa odredbom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, donela odluku o prenosu kapitala Preduzeća HI “AA”, Akcijskom fondu.

Tužilac AA, po osnovu ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju, preduzimao je pružanje advokatskih usluga HI “AA” a.d., zaklјučno sa julom 2006. godine, ali kako mu naknada nije isplaćena, tužilac je pokrenuo parnični postupak koji je ončan donošenjem presude Osnovnog suda u Kruševcu P. br. 884/12 od 13.02.2014. godine, kojim je usvojen njegov zahtev i obavezan tuženi HI “AA” a.d., da tužiocu na ime duga isplati iznos od 4.914.652,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.08.2006. godine do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.064.834,00 dinara. Ova presuda potvrđena je presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž.br. 3567/16 od 13.12.2016. godine.

Žalbeni navod tužioca da je ugovor o prodaji društvenog kapitala od 13.01.2004. godine, raskinut retroaktivnom primenom člana 41a stav 2 Zakona o privatizaciji, je osnovan, ali nije od uticaja na drugačiju odluku suda, s obzirom da je i član 41a Zakona o privatizaciji), koji je važio u vreme zaklјučenja ugovora, predviđao mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja (neplaćanje rate ugovorene cene u ugovorenom roku).

Suprotno žalbenim navodima tužioca, pravilno je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke imao u vidu presudu Evropskog suda za lјudska prava u Strazburu od 14.03.2017. godine u predmetu “Tehnogradnja” d.o.o., protiv Srbije (predstavka br. 35081/10 i 68117/13), kada je našao da činjenice koje je sud razmatrao u tom postupku, nisu identične činjenicama iznetim od strane tužioca u ovoj parnici, s obzirom da je u tom postupku sud našao da je došlo do povrede člana 6 stav 1 Konvencije i člana 1 Protokola 1 u vezi sa neizvršavanjem pravnosnažnih odluka domaćih sudova, s obrazloženjem da preduzeće – dužnik nije moglo “istovremeno biti podvrgnuto stečajnom i izvršnom postupku”. Tužilac, prema sopstvenim navodima, nije ni pokretao izvršni postupak, niti je mogao da ga pokrene jer je vodio parnični postupak koji je pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž. br. 3567/16 od 13.12.2016. godine, pa se na njega navedena presuda i stav izražen u njoj ne može primeniti.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Yaylali protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gabrić protiv Hrvatske (9702/04) od 05.02.2009. koju je doneo Evropski sud za ljudska prava, u kontekstu jednakog sagledavanja srazmernosti izrečene sankcije.
Član P1-1 | DIC | Zarifa Skenderi protiv Srbije
Odluka se navodi u presudi Gž 2695/2019 od 04.04.2019. godine Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kžalba tuženog i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8696/2016 od 12.03.2018. godine, ispravlјena rešenjem istog suda P 8696/2016 od 04.02.2019. godine, u prvom i drugom stavu izreke, presuda preinačuje u delu trećeg stava izreke tako što se obavezuje tuženi da tužiocu, na ime naknade štete zbog manje isplaćene penzije, isplati za mart mesec 2013. sa zakonskom zateznom kamatom dok se u prostalom delu stava trećeg izreke i stavu četvrtom odbija i potvrđuje navedena presuda.

Neosnovano se žalbom tužioca osporava ocena prigovora zastarelosti s pozivom na praksu Evropskog suda za lјudska prava i zauzeti stav u predmetu istog činjeničnog i pravnog osnova, Grudić protiv Srbije (presuda od 17.04.2012. godine), da zbog povrede neotuđivog prava na imovinu zagarantovanog Evropskom konvencijom o zaštiti lјudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioci prestavke imaju pravo na sve iznose neprimlјene penzije od 1999. godine, dakle, bez obzira na zastarelost. Naime pitanje trogodišnjeg roka zastarelosti iz člana 376. ZOO nije postavlјeno u predmetu Grudić, a reč je o zakonskom roku zastarelosti čije postojanje samo po sebi nije nesaglasno sa Konvencijom i Protokolom uz nju, jer je reč o roku koji teži legitimnom cilјu, obezbeđenju pravne sigurnosti, a koji se, u odsustvu dokaza, ne može smatrati proizvolјno primenjivanim od strane sudova, niti da bi ovaj rok mogao biti neproporcionalno kratak prema posebnim okolnostima slučaja nezakonite obustave isplate penzija kao stečenog prava (presuda Evropskog suda za lјudska prava, predmet Zarif Skenderi i drugi protiv Srbije, Predstavka broj 15090/08, presuda od 04. jula 2017. godine, stav 97 i 100)

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1864/19 od 20.06.2019. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Smederevu P broj 875/18 od 03.10.2018.godine u parnici tužilaca AA do AA2 protiv tuženog BB radi iselјenja.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1 | DIC | Đokić protiv Bosne i Hercegovine
Presuda je povezana sa presudom Gž 1838/10 od 17.02.2010. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se odbija kao neosnovana žalba tužilјe i potvrđuje presuda Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine.

Presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P.br.3724/05 od 30.05.2007.godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilјa, Republika Srbije, Ministarstvo odbrane, tražila da se naloži tuženoj B.B. da deo dvorišne zgrade na katastarskoj parceli broj __ KO __, koji se nalazi u dnu dvorišta gledano sa ulice desno do stana koji je od tužilјe otkupio VV, ispražnjen od lica i stvari preda u državinu tužilјi, kao i zahtev tužilјe za naknadu troškova parničnog postupka.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član P1-1-1 | DIC | Iatridis protiv Grčke
Podnosilac predstavke ima pravo na naknadu troškova samo u onoj meri u kojoj je pokazano da su ti troškovi zaista i neophodno nastali i da su razumni u pogledu iznosa, jeste premisa na osnovu koje je Veliko veće ESLJP zauzelo stav u pogledu pravičnog zadovoljenja u presudi Iatridis protiv Grčke, broj 31107/96, tačka 54.

Ovaj stav je naveden u brojnim presudama koje su usledile kod kojih je Sud razmatrao pravično zadovoljnenje usled izgubljene dobiit.

Tematski povezani sadržaj u biblioteci Pravosudne akademije

Nastavni materijal

Publikacije