Ruslan Yakovenko protiv Ukrajine

Država na koju se presuda odnosi
Ukrajina
Institucija
Evropski sud za ljudska prava
Broj predstavke
5425/11
Stepen važnosti
Referentni slučaj
Jezik
Bosanski
Datum
04.06.2015
Članovi
5
5-1
5-1-a
5-4
5-5
35
35-1
41
P7-2
Kršenje
5
5-1
5-1-a
P7-2
Nekršenje
nije relevantno
Ključne reči po HUDOC/UN
(Čl. 5) Pravo na slobodu i bezbednost
(Čl. 5-1) Zakonito hapšenje ili pritvor
(Čl. 5-1-a) Na osnovu osude
(Čl. 5-4) Ispitivanje zakonitosti lišenja slobode
(Čl. 5-5) Naknada
(Čl. 35) Uslovi prihvatljivosti
(Čl. 35-1 / CAT-13 / ICCPR-2 / CEDAW-4) Iscrpljivanje unutrašnjih pravnih lekova
(Čl. 35-1) Delotvorni unutrašnji pravni lek
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje - opšte
(Čl. 41) Pravično zadovoljenje
(Čl. 41) Nematerijalna šteta
(P7-2) Pravo na žalbu u krivičnim stvarima
(P7-2) Preispitivanje osude
(P7-2) Preispitivanje kazne
Tematske ključne reči
VS deskriptori
Zbirke
Sudska praksa
Presuda ESLJP
Veće
Sažetak
Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom (broj 5425/11) koju je Sudu podnio ukrajinski državljanin, Ruslan Anatoliyovych Yakovenko protiv Ukrajine.

Podnositelj predstavke se žalio da je bio nezakonito pritvoren, te na povredu prava na žalbu u krivičnim postupku.

Dana 12. jula 2010. godine podnosilac predstavke oglašen je krivim za tešku telesnu povredu i osuđen na četiri godine i sedam meseci zatvora. Sud je naložio da podnosilac predstavke treba da ostane u centru za pritvor (SIZO) što je bila preventivna mera dok se čekalo stupanje presude na snagu. Dana 15. jula 2010. godine istekla je zatvorska kazna izrečena podnosiocu predstavke pošto je on proveo već dugi period u istražnom pritvoru. On je tražio da ga uprava SIZO pusti na slobodu, ali je njegov zahtev odbijen. Dana 27. jula 2010. godine istekao je petnaestodnevni rok za podnošenje žalbe protiv presude od 12. jula i pošto nije uložena žalba, presuda je postala pravnosnažna. Podnosilac predstavke pušten je na slobodu 29. jula 2010. godine, kada je SIZO dobio nalog suda da izvrši pravosnažnu presudu.

Podnositelj predstavke se žalio da je bio lišen slobode nezakonito od 15. do 29. jula 2010. godine. On se pozvao na član 5. stav 1. Konvencije.

Pritvor podnosioca predstavke tokom tog perioda odvijao se nakon što je izrečena presuda u njegovom krivičnom predmetu, ali još uvek se po domaćem zakonodavstvu njegovo lišenje slobode smatralo pritvorom. Presuda od 12. jula 2010. godine predvidela je dve zasebne mere koje su obuhvatale lišenje slobode podnosioca predstavke: najpre zatvorsku kaznu, a zatim, pritvor kao preventivnu meru do pravosnažnosti presude. Iako je zatvorska kazna isticala tri dana kasnije, druga mera trebalo je da traje najmanje dvanaest dana duže, zbog petnaestodnevnog ograničenja za podnošenje žalbi. U slučaju žalbe, trajanje pritvora podnosioca predstavke bilo bi i duže i zavisilo bi od ispitivanja slučaja od strane apelacionog suda. Shodno tome, pritvor podnosioca predstavke u predmetnom periodu, iako je trajao nakon što je u celosti odslužena zatvorska kazna, mogao se smatrati "drugom merom koja uključujue lišenje slobode", do koga je došlo "nakon osuđujuće presude" u smislu člana 5 stav 1 (a).

Sud smatra da nema indikacija da je pritvor podnosioca predstavke u veme čekanja na stupanje na snagu presude od 12. jula 2010. godine bio suprotan domaćem pravu. Međutim, u presudi nije bilo obrazloženja o tome što je navelo sud koji je izrekao kaznu da zadrži podnosioca predstavke u pritvoru u sklopu preventivne mere u periodu koji bi jasno premašio trajanje izrečene zatvorske kazne. Iako su mogli postojati posebni razlozi koji su - bez obzira na trajanje zatvorske kazne - garantovali lišenje slobode podnosioca predstavke kao preventivnu meru usmerenu ka obezbeđivanju da on bude dostupan tokom sudskog postupka na žalbenom nivou, ti razlozi nisu pomenuti i me mogu se izvući iz presude. Upravo je bilo suprotno. Sud je konstatovao saradnju podnosioca predstavke u istrazi i odlučio na tom osnovu da mu izrekne blažu sankciju nego što je bila zakonom predviđena. Shodno tome, i kako je i priznala tužena Vlada, nastavak pritvora podnosioca predstavke nakon isteka zatvorske kazne bio je neopravdan i predstavljao je tako povredu člana 5 stav 1 Konvencije.

U odnosu na pritvor podnosioca predstavke od 27 do 29 jula 2010. godine - Domaćim vlastima bilo je potrebno dva dana da organizuju puštanje podnosioca predstavke na slobodu nakon što su prestali da postoje osnovi za njegov pritvor kada je stupila na snagu presuda od 12. jula 2010. godine. Ukrajinske vlasti na taj način nisu upotrijebile sva savremena sredstva komunikacije da bi sveli na minimum kašnjenja u implementaciji odluke o puštanju na slobodu podnosioca predstavke. Pritvor podnosioca predstavke tokom tog perioda stoga nije bio opravdan po članu 5 stav 1.
Zaključak: utvrđuje se povreda člana 5 stav 1 Konvencije (jednoglasno)

Podnositelj predstave se također žalio na osnovu člana 2. Protokola broj 7 da je bio lišen prava da na djelotvoran način ospori presudu u svom krivičnom predmetu ulaganjem žalbe.

Domaći sudovi smatrali su potrebnim da zadrže podnosioca predstavke u pritvoru kao preventivnu meru do stupanja na snagu prvostepene presude čak i nakon što mu je zatvorska kazna izrečena tom presudom već istekla. Pošto nije uložena žalba, taj period trajao je dvanaest dana. Da je podnosilac predstavke odlučio da se žali, to bi odložilo stupanje presude na snagu na neograničeni period. Shodno tome, ostvarivanje prava podnosioca predstavke na žalbu bilo bi po cenu njegove slobode, naročito pošto je dužina njegovog pritvora bila neprecizirana. Ova okolnost narušila je samu suštinu njegovog prava predviđenog članom 2 Protokola br. 7.
Zaključak: utvrđuje se povreda člana 2 Protokola 7 uz Konvenciju (jednoglasno)

Preuzmite presudu u pdf formatu

 EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA  

PETO ODJELJENJE

PREDMET RUSLAN YAKOVENKO protiv UKRAJINE

(Predstavka broj 5425/11)

PRESUDA

STRASBOURG

4. juna 2015. godine

KONAČNA

04/09/2015

Ova presuda je postala konačna na osnovu člana 44. stav 2. Konvencije. Ona može biti predmet redakcijskih izmjena.

U predmetu Ruslan Yakovenko protiv Ukrajine, Evropski sud za ljudska prava (Peto odjeljenje), zasjedajući u Vijeću u sljedećem sastavu:

Mark Villiger, predsjednik,
Angelika Nußberger,
Boštjan M. Zupančič,
Ganna Yudkivska,
Vincent A. De Gaetano,
André Potocki,
Aleš Pejchal, sudije,
i Milan Blaško, zamjenik registrara tog odjeljenja,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost, koje je održano 21. aprila 2015. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog dana:

POSTUPAK

  1. Postupak u ovom predmetu je pokrenut predstavkom (broj 5425/11) koju je Sudu podnio ukrajinski državljanin, gosp. Ruslan Anatoliyovych Yakovenko (podnositelj predstavke) protiv Ukrajine na osnovu člana 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) 17. januara 2011. godine.
  2. Podnositelja predstavke je zastupao gosp. O. V. Levytskyy, advokat iz Kijeva. Ukrajinsku vladu (Vlada) je zastupao njen zastupnik, gosp. Nazar Kulchytskyy.
  3. Podnositelj predstavke se žalio da je bio nezakonito pritvoren, te na povredu prava na žalbu u krivičnim postupku.
  4. Dana 12. decembra 2012. godine, predstavka je saopćena Vladi.

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

  1. Podnositelj predstavke je rođen 1979. godine i živi u Korolivki, kijevska regija.
  2. Dana 12. jula 2010. godine, Gradski sud Bila Cerkva (Sud Bila Cerkva) je proglasio podnositelja predstavke krivim za nanošenje teških tjelesnih ozljeda izvjesnom gosp. N. 12. maja 2006. godine. Iako je taj tip krivičnog djela kažnjiv zatvorskom kaznom od osam godina, sud je smatrao da je moguće primijeniti blažu sankciju na podnositelja predstavke. Sud je imao naročito u vidu činjenicu da je on priznao krivcu i da je iskazao kajanje. Prema tome, sud je osudio podnositelja predstavke na četiri godine i sedam mjeseci zatvora. Sud je, također, odlučio da se period od 20. oktobra 2005. godine do 3. maja 2006. godine (šest mjeseci i četrnaest dana), koji je podnositelj predstavke proveo u pritvoru u vezi s jednim drugim krivičnim predmetom, uračunava u kaznu. Konačno, sud je istakao da je pri određivanju kazne podnositelju predstavke imao u vidu činjenicu da je on “proveo više od četiri godine u pritvorskim objektima [prije suđenja] u kojima su uvjeti bili znatno strožiji, nego u zatvoru nakon što je osuđen, te da su prethodne presude koje su se odnosile na njega ukinute”. Nema daljih informacija o navedenom prvobitnom pritvoru podnositelja predstavke, ni o drugim krivičnim predmetima u vezi s njim, a ni o ukinutim presudama.
  3. U dispozitivu svoje presude, Sud Bila Cerkva je također odlučio da zadrži podnositelja predstavke u jednom pritvorskom centru (SIZO), što je bila preventivna mjera prije stupanja na snagu presude. Sud je dalje istakao da se presuda može osporavati žalbom u roku od petnaest dana od dana izricanja presude.
  4. Dana 15. jula 2010. godine, zatvorska kazna podnositelja predstavke je istekla, te je on podnio zahtjev upravi SIZO-a da ga pusti na slobodu. Njegov zahtjev je odbijen. Međutim, istog dana, uprava SIZO-a je zatražila dozvolu od Suda Bila Cerkva da pusti podnositelja predstavke na slobodu pod uvjetom da se obaveže da neće pobjeći, budući da je u potpunosti odslužio zatvorsku kaznu. Odgovora nije bilo.
  5. Dana 19. jula 2010. godine, advokat podnositelja predstavke je ponovo podnio zahtjev upravi SIZO-a za puštanje podnositelja predstavke na slobodu bez odlaganja. On je naročito istakao da ne postoje osnovi da podnositelj predstavke i dalje bude zatvoren. Kopija tog dopisa je poslana Tužiteljstvu kijevske regije.
  6. Dana 27. jula 2010. godine, rok od petnaest dana za ulaganje žalbe protiv presude od 12. jula 2010. godine je istekao, te je presuda postala konačna, budući da žalba nije uložena,.
  7. Istog dana, uprava SIZO-a je poslala dopis advokatu podnositelja predstavke u kojem je navela da ne može pustiti podnositelja predstavke na slobodu dok se ne promijeni preventivna mjera koja mu je nametnuta ili dok presuda ne postane konačna. Ona je istakla u dopisu da je Sud Bila Cerkva, u svakom slučaju, nadležan da dozvoli puštanje na slobodu podnositelja predstavke.
  8. Dana 29. jula 2010. godine, kada je SIZO primio sudski nalog da izvrši konačnu presudu, podnositelj predstavke je pušten na slobodu.
  9. Dana 5. augusta 2010. godine, Državni odjel za zatvore je poslao dopis advokatu podnositelja predstavke kao odgovor na njegovu žalbu zbog kašnjenja puštanja na slobodu podnositelja predstavke, u kojem je istakao da Zakon o krivičnom postupku nije prekršen.

II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO U RELEVANTNO VRIJEME

A.  Zakon o krivičnom postupku (1960)

  1. Članom 148. su bili specificirani cilj i osnovi primjene preventivnih mjera. On je naročito propisivao da se preventivna mjera mora primijeniti ako postoje dovoljni osnovi da se vjeruje da će osumnjičenik, optuženik, branjenik ili osuđenik pokušati pobjeći ili da se neće povinovati proceduralnim odlukama, ili da će opstruirati ustanovljavanje istine u predmetu, ili da će nastaviti da se bavi kriminalnim aktivnostima.
  2. U fazi sudskog postupka, pritvorena osoba je mogla biti puštena na slobodu samo na osnovu odluke sudije ili suda (član 165). Član 165. je propisivao i da preventivna mjera mora biti ukinuta ili izmijenjena ako ne postoji potreba za mjerom koja je ranije primijenjena ili uopće bilo kojom preventivnom mjerom.
  3. Dok je uprava pritvorskog objekta morala pustiti neku pritvorenu osobu na slobodu bez odlaganja za vrijeme istrage prije suđenja ako je vrijeme određeno za pritvor isteklo i ako do tog vremena sud nije donio nikakvu sudsku odluku o produženju pritvora (član 156. in fine), takva odredba nije postojala u pogledu modeliteta puštanja na slobodu pritvorenika u fazi sudskog postupka.
  4. Član 274. se odnosio na primjenu, ukidanje i promjenu preventivne mjere koju donosi pretresni sud. On je obavezivao sud da se rukovodi relevantnim odredbama Odjeljka 13 (“Preventivne mjere” – članovi 148. do 165-3).
  5. Član 324. je propisivao da sud koji izriče kaznu odlučuje, naročito, o preventivnoj mjeri koja će se primjenjivati na osuđenika dok presuda ne stupi na snagu.
  6. Članom 343. se, u osnovi, ponavlja navedena odredba te se specificira da sud može donijeti preventivnu mjeru zadržavanja osuđenika u pritvoru samo na osnovima propisanim relevantnim odredbama Odjeljka 13.
  7. U članu 358. su nabrojana pitanja koja je žalbeni sud mogao razmatrati na pripremnom ročištu. On je mogao odlučiti da izmijeni, ukine ili primijeni neku preventivnu mjeru na osuđenika.
  8. Prema članu 401, presuda je stupala na snagu ako nije bila osporena žalbom uloženom u utvrđenom roku (petanest dana – član 349). Ako je žalba bila uložena, presuda je stupala na snagu nakon što je žalbeni sud ispitao predmet (osim ako je bila ukinuta). Oslobađajuća presuda ili presuda kojom se ukidala kazna je stupala na snagu odmah, dok je osuđujuća presuda morala biti izvršena čim je stupila na snagu. Član 404. je propisivao da sud koji donosi presudu mora poslati predmet na izvršenje najkasnije u roku od tri dana nakon stupanja na snagu te presude.

B.  Građanski zakon (2003)

  1. Član 1176. je nametao državi obavezu da “u potpunosti obešteti osobu za štetu koja joj je nanesena nezakonitom krivičnom osudom, nezakonitim nametanjem krivične odgovornosti, nezakonitom primjenom preventivne mjere [ili] hapšenjem (...) bez obzira na krivicu službenih lica istražnih organa, tužiteljskih ili sudskih organa” (stav 1). On je dalje specificirao da se “pravo na naknadu štete koja je nanesena nezakonitim djelovanjem istražnih organa, tužiteljskih ili sudskih organa može ostvariti u slučajevim propisanim zakonom” (stav 2).

C.  Ukrajinski Zakon o postupku za naknadu štete uzrokovane građanima nezakonitim djelovanjem istražnih organa, tužiteljstva i sudova” iz 1994. godine (Zakon o naknadi štete)

  1. Prema Odjeljku 1, osoba je imala pravo na naknadu štete koja joj je uzrokovana nezkonitom krivičnom osudom, nezakonitom optužnicom, nezakonitom hapšenjem i nezakonitim pritvaranjem. Šteta je morala biti nadoknađena u nabrojanim slučajevima bez obzira na krivicu službenih lica istražnih organa, tužiteljstva ili sudova.
  2. U Odjeljku 2. su bili nabrojani slučajevi u kojima je postojalo pravo na naknadu štete. Oni su uključivali sljedeće: (1) oslobađajuća presuda; (11) sudska odluka kojom se priznaje nezakonitost pritvaranja; i (2)  obustavljanje krivičnog postupka zbog nepostojanja corpus delicti ili dokaza o krivici optuženog.

PRAVO

I.  NAVODNA POVREDA ČLANA 5. STAV 1. KONVENCIJE

  1. Podnositelj predstavke se žalio da je bio lišen slobode nezakonito od 15. do 29. jula 2010. godine. On se pozvao na član 5. stav 1. Konvencije koji, u relevantnom dijelu, glasi:

“1.  Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(a)  zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;

(...)

(c)  zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba sprijeći da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

(...).”

A.  Dopustivost

1.  Iscrpljivanje domaćih pravnih lijekova

(a)  Argumenti stranaka u postupku

  1. Vlada je istakla da se podnositelj predstavke nije povinovao pravilu iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova. Ona je istakla da je on bio lišen slobode bez osnova od 15. do 19. jula 2010. godine. Pozivajući se na član 1176. Građanskog zakona (vidi, stav 22. gore), Vlada je istakla da je podnositelj predstavke imao mogućnost da traži naknadu štete, ali da on nije iskoristio taj lijek.
  2. Podnositelj predstavke se nije složio s tim. On je, naročito, istakao da je pravni lijek, da bi bio djelotvoran u njegovom predmetu, trebao osigurati njegovo puštanje na slobodu bez odlaganja nakon što je njegova zatvorska kazna istekla. On je istakao da je podnio zahtjev za puštanje na slobodu upravi SIZO-a i tužiteljskim vlastima, ali da je uprava SIZO-a smatrala da je to nemoguće dok presuda ne stupi na snagu. U vezi s tužiteljstvom, ono nije smatralo da je uopće potrebno da intervenira.

 (b)  Ocjena Suda

(i)  Opći principi sudske prakse

  1. Sud ističe da je pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova zasnovano na pretpostavci, koju odražava član 13 Konvencije s kojim je usko povezana, da domaći sistem pruža djelotvoran pravni lijek pomoću kojeg se može razmotriti suština opravdane žalbe na osnovu Konvencije i dodijeliti odgovarajuće obeštećenje. Na taj način, on je važan aspekt principa da je mašinerija za zaštitu koja je uspostavljenja Konvencijom supsidijarna nacionalnim sistemima za zaštitu ljudskih prava (vidi, Ananyev i ostali protiv Rusije, br. 42525/07 i 60800/08, stav 93, od 10. januara 2012, s daljim referencama).
  2. Od nekog podnositelja predstavke se u normalnim okolnostima samo traži da koristi domaće lijekove koji su dostupni i adekvatni kako bi omogućili otklanjanje navedene povrede. Postojanje tih lijekova mora biti dovoljno sigurno u teoriji, ali i u praksi. U suprotnom, njima će nedostajati potrebna dostupnost i djelotvornost. Vlada koja tvrdi da lijekovi nisu iscrpljeni mora uvjeriti Sud u tom pogledu, tj. da je lijek na koji se ona poziva dostupan i da omogućava pravnu zaštitu u pogledu žalbenih navoda podnositelja predstavke, te da pruža razumne izglede u uspjeh. Međutim, kada je kriterij tereta dokazivanja zadovoljen, na podnositeljima predstavki je da ustanove da je pravni lijek koji je predočila Vlada zapravo bio korišten ili da je, zbog nekog razloga, bio neadekvatan ili nedjelotvoran u njihovom predmetu, ili da su postojale posebne okolnosti koje su ih oslobađale uvjeta korištenja tog lijeka (vidi, na primjer, Melnik protiv Ukrajine, broj 72286/01, stav 67, od 28. marta 2006).
  3. Sud dalje ističe da član 5. st. 4. i 5. Konvencije predstavlja leges speciales u vezi s općim uvjetima člana 13. ako se radi o povredi člana 5. stav 1 (vidi, Svetoslav Dimitrov protiv Bugarske (odluka), broj 55861/00, od 9. maja 2006). Prema tome, da bi odlučio da li se od nekog podnositelja predstavke tražilo da iscrpi određeni pravni lijek u pogledu nekog žalbenog navoda koji je naveo na osnovu člana 5. stav 1. Konvencije, Sud mora procijeniti djelotvornost tog lijeka sa stanovišta navednih odredbi.

(ii)     Postojanje preventivnog pravnog lijeka u skladu sa članom 5. stav 4.

  1. Sud zapaža da se od dana kada se utvrdi krivična optužba, čak i ako je to uradio prvostepeni sud, branjenik lišava slobode “po presudi nadležnog suda” u smislu člana 5. stav 1. tačka (a) (vidi, st. 45-51 dole, u svrhu detaljnog pregleda određenih principa uspostavljenih sudskom praksom Suda).
  2. Sud je ustanovio u svojoj sudskoj praksi da se smatra da je sudska kontrola lišenja slobode, koja se u tom slučaju nameće na osnovu člana 5. stav 4, već inkorporirana u prvobitnoj sudskoj presudi i kazni. Međutim, kad god se pojave nova pitanja koja ugrožavaju zakonitost takvog pritvora, član 5. stav 4. se ponovo primjenjuje (vidi nedavno donesenu presudu Stoichkov protiv Bugarske, broj 9808/02, st. 64. i 65, od 24. marta 2005, s daljim referencama).
  3. Sud je spreman da prihvati da se pred njim pojavilo novo pitanje u ovom predmetu, koje se odnosi na zakonitost pritvora podnositelja predstavke, onda kada je istekla njegova zatvorska kazna, a on nije bio pušten na slobodu. U toj fazi on nije imao mogućnost pokretanja sudskog postupka u kojem bi se brzo odlučilo o zakonitosti njegovog daljeg pritvora i u kojem bi bilo naloženo njegovo puštanje na slobodu. Dakle, predmet nije više bio pred prvostepenim sudom. U vezi sa žalbom kao redovnim pravnim lijekom, njeno ispitivanje bi očigledno trajalo duže od njegovog pritvora na koji se žalio (dvanaest dana). Štaviše, ulaganje žalbe bi vjerovatno dovelo do daljeg produženja njegovog pritvora kao preventivne mjere prije stupanja presude na snagu. Međutim, to pitanje će biti detaljnije razmotreno niže.
  4. U vezi sa zahtjevima koje je podnositelj predstavke podnosio upravi SIZO-a i tužiteljstvu, ti organi nisu “sud” u smislu člana 5. stav 4. Konvencije.
  5. Slijedi da nije bilo djelotvornih domaćih pravnih lijekva koje bi podnositelj predstavke koristio s ciljem okončanja navedene povrede člana 5. stav 1.

(iii)   Postojanje pravnog lijeka za naknadu štete u skladu sa članom 5. stav 5.

  1. Sud ponovo ističe da je neko djelovanje u skladu sa članom 5. stav 5. ako postoji mogućnost podnošenja zahtjeva za naknadu štete zbog lišenja slobode koje je bilo u suprotnosti sa stavovima 1, 2, 3. ili 4. člana 5, ako je to lišenje ustanovila domaća vlast ili Sud. Djelotvorno uživanje prava na obeštećenje zagarantirano članom 5. stav 5. mora biti osigurano uz dovoljan stepen sigurnosti (vidi, Lobanov protiv Rusije, broj 16159/03, stav 54, od 16. oktobra 2008, s daljim referencama).
  2. Sud zapaža da je u ovom predmetu Vlada ograničila svoj prigovor na izjavu da je pritvor podnositelja predstavke bio bez osnova i da je on mogao tražiti naknadu štete na osnovu člana 1176. Građanskog zakona. Međutim, Sud ističe da je navedena odredba formulirana na općenit način: ona ne uspostavalja pravne preduvjete za potraživanje štete, niti omogućava specifične mehanizme ili postupke. Umjesto toga, član 1176. se poziva na poseban zakon koji regulira ta pitanja. Proizlazi da je to specijalan zakon o naknadi štete, koji je primjenjiv (vidi, st. 23. i 24. gore). Vlada se nije pozvala na taj zakon u svojim zapažanjima. Niti je specificirala koju odredbu domaćeg prava je, zapravo, prekršilo pritvaranje podnositelja predstavke. Vlada je propustila i da citira relevantno pravo u tom pogledu. Prema tome, ostaje nejasno na kojem osnovu i korištenjem kojeg lijeka bi podnositelj predstavke mogao dobiti sudsku odluku na domaćem nivou da je njegov pritvor bio nezakonit i tražiti naknadu štete u tom pogledu.
  3. Imajući u vidu takve okolnosti, Sud nije ubijeđen argumentom Vlade da je lijek koji je predočila djelotvoran i da ga je podnositelj predstavke morao koristiti.

(iv)  Zaključak

  1. U svjetlu navedenih razmatranja, Sud zaključuje da podnositelj predstavke nije imao na raspolaganju bilo kakav djelotvoran pravni lijek koji bi mogao koristiti u pogledu svog žalbenog navoda na osnovu člana 5. stav 1. Konvencije. Prema tome, Sud odbija prigovor Vlade u tom pogledu.

2.  Općenito u pogledu dopustivosti

  1. Sud dalje ističe da taj žalbeni navod nije očigledno neosnovan u smislu člana 35. stav 3. tačka (a) Konvencije. On nije nedopustiv ni na bilo kojem drugom osnovu. Prema toma, on se mora proglasiti dopustivim.

B.  Meritum

1. Argumetni stranaka u postupku

  1. Podnositelj predstavke je istakao da je bio lišen slobode bez osnova od 15. do 29. jula 2010. godine, te da je to lišenje slobode, prema tome, suprotno članu 5. stav 1. Konvencije.
  2. U svojim zapažanjima o dopustivosti tog žalbenog navoda (vidi, stav 26. gore) Vlada se složila s podnositeljem predstavke u vezi s tim pitanjem. Međutim, ona nije dostavila nikakva zapažanja o meritumu žalbenog navoda.

2.  Ocjena Suda

  1. Sud smatra da u svrhu analize Suda lišenje slobode podnositelja predstavke treba biti podijeljeno u dva različita perioda:

(1) period od 15. do 27. jula 2010. godine, tj. nakon izricanja presude prvostepenog suda i prije stpanja na snagu te presude; i

(2) period od dva dana nakon navedenog perioda, od 27. do. 29. jula 2010. godine, što predstavlja period koji je bio potreban vlastima da obave sve administrativne formalnosti da bi provele puštanje na slobodu podnositelja predstavke nakon što je presuda prvostepenog suda postala konačna.

  1. Sud će odvojeno ispitati saglasnost svakog perioda lišenja slobode podnositelja predstavke sa članom 5. stav 1. Konvencije.

(a) Lišenje slobode podnositelja predstavke od 15. do 27. jula 2010. godine

(i)  Osnovi lišenja slobode podnositelja predstavke

(α)  Opći principi sudske prakse

  1. Sud ponovo ističe da član 5. obuhvata osnovno ljudsko pravo, tj. zaštitu pojedica od proizvoljnog miješanja države u njegovo pravo na slobodu. Tačke (a) do (f) člana 5. stav 1. sadrže iscrpan spisak dozvoljenih osnova po kojima pojedinci mogu biti lišeni slobode, i nijedno lišenje slobode nije u skladu s članom 5. stav 1. ako nije obuhvaćeno jednim od tih osnova (vidi, inter alia, Austin i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 39692/09, 40713/09 i 41008/09, stav 60, od 15. marta 2012. godine).
  2. Sud ističe da se smatra da je neki branjenik lišen slobode “po presudi nadležnog suda”u smislu člana 5. stav 1. tačka (a) nakon što je presudu izrekao prvostepeni sud, čak i ako ona još uvijek nije izvršna te podliježe žalbi. U tom pogledu Sud je ustanovio da se rečenica “po presudi” ne može tumačiti na način da je ograničena na konačnu osuđujuću presudu, budući da bi to isključilo dovođenje na saslušanje osuđenih osoba koje su se pojavile na suđenju dok su još uvijek bile na slobodi, bez obzira na pravne lijekove koje još uvijek mogu koristiti (vidi, Wemhoff protiv Njemačke, od 27. juna 1968, str. 23, stav 9, Serija A broj 7). Osim toga, ne može se smatrati da je osoba koja je osuđena u prvom stepenu i lišena slobode za vrijeme žalbenog postupka lišena slobode na osnovu člana 5. stav 1. tačka (c) u svrhu njenog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila neko krivično djelo (vidi, naročito, Solmaz protiv Turske, broj 27561/02, stav 25, od 16. januara 2007).
  3. Sud je dosljedno isticao u svojoj sudskoj praksi da on vodi računa o važnim razlikama koje postoje među državama ugovornicama u vezi s pitanjem da li neka osoba osuđena u prvom stepenu počinje služiti zatvorsku kaznu dok o žalbi još uvijek nije odlučeno. Međutim, Sud ponovo ističe da važne garancije iz člana 5. Konvencije ne ovise o domaćem zakonodavstvu (vidi, B. protiv Austrije, od 28. marta 1990, stav 39, Serija A broj 175, i Solmaz, citirana gore, stav 26). Dakle, čak i ako domaće pravo neke države članice propisuje da kazna postaje konačna po iscpljivanju svih žalbenih lijekova, pritvor se okončava u smislu Konvencije donošenjem odluke o krivici i kazni u prvostepenom postupku (vidi, Solmaz, citirana gore, stav 26).
  4. Na primjer, u predmetu Grubić protiv Hrvatske, podnositelj predstavke, kojeg je prvostepeni sud proglasio krivim i osudio ga na zatvorsku kaznu u trajanju od trideset godina, žalio se da je nekoliko mjeseci za vrijeme kojih je bio lišen slobode nakon izricanja presude u prvom stepenu bilo nezakonito. Lišenje slobode podnositelja predstavke za vrijeme tog perioda se još uvijek smatralo “pritvorom prije suđenja” na osnovu domaćeg zakonodavstva. Sud je ispitao navedeni žalbeni navod s aspekta člana 5. stav 1. tačka (a) Konvencije, te nije ustanovio proizvoljnost (broj 5384/11, st. 30-45, od 30. oktobra 2012).
  5. Sud je također odlučio u svojoj sudskoj praksi da se riječ “presuda”, imajući u vidu tekst na francuskom jeziku (condamnation), u smislu člana 5. stav 1. tačka (a), mora tumačiti na način da označava odluku o krivici, nakon što se ustanovi u skladu sa zakonom da je počinjeno krivično djelo, i nametanju kazne ili neke druge mjere koja podrazumijeva lišenje slobode (vidi, Guzzardi protiv Italije, od 6. novembra 1980, stav 100, Serija A broj 39; Van Droogenbroeck protiv Belgije, od 24. juna 1982, stav 35, Serija A broj 50; i, sudska praksa od nedavno, Del Río Prada protiv Španije [GC], broj 42750/09, stav 123, ECHR 2013).
  6. Dalje, riječ “po” u tački (a) člana 5. stav 1. ne znači jednostavo da pritvaranje mora slijediti “presudu” u smislu određenog hronološkog redoslijeda: pored toga, “pritvaranje” mora biti rezultat, “slijediti i ovisiti o” “presudi” ili se desiti “na osnovu” “presude”. Ukratko, mora postojati odgovarajuća uzročno-posljedična veza između presude i lišenja slobode o kojem je riječ (vidi, Murray protiv Nizozemske, broj 10511/10, stav 77, od 10. decembra 2013, s daljim referencama).
  7. Dakle, Sud je prethodno ustanovio da razni oblici preventivnog lišenja slobode van zatvorske kazne predstavljaju lišenje slobode nekog podnositelja predstavke “po presudi nadležnog suda” (vidi, na primjer, Van Droogenbroeck, citirana gore, st. 33-42; M. protiv Njemačke, broj 19359/04, stav 96, ECHR 2009; i James, Wells i Lee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 25119/09, 57715/09 i 57877/09, st. 197-199, od 18. septembra 2012). Predmetni pritvor nije bio dio neke kazne u takvim okolnostima, nego je proizašao iz “neke druge mjere koja implicira lišenje slobode”, kao što je naznačeno u stavu 49.

(β)  Primjena navedenih principa na ovaj predmet

  1. Sud ističe da je podnositelj predstavke za vrijeme tog perioda bio lišen slobode nakon izricanja presude u krivičnom predmetu u vezi s njim, ali se i dalje smatrao “pritvorenim” na osnovu domaćeg zakonodavstva.
  2. Neovisno o kvalifikaciji na domaćem nivou, Sud ističe da taj period lišenja sobode podnositelja predstavke nije više bio obuhvaćen članom 5. stav 1. tačka (c) (vidi, naročito, stav 46. gore). Ostaje da se vidi da li je on bio opravdan na osnovu tačke (a) člana 5. stav 1. Konvencije, budući da nijedna druga tačka te odredbe nije, u principu, primjenjiva na predmetnu situaciju.
  3. Sud zapaža da su presudom od 12. jula 2010. godine nametnute dvije odvojene mjere koje su uključivale lišenje slobode podnositelja predstavke: prvo, zatvorska kazna i, drugo, lišenje slobode podnositelja predstavke kao preventivna mjera do stupanja na snagu presude. Dok je nametnuta kazna trebala isteći tri dana kasnije, druga mjera, koja je gore spomenuta, je trebala trajati najmanje dvanaest dana duže, imajući u vidu petnaestodnevni rok za ulaganje žalbe. U slučaju da je uložena žalba, lišenje slobode podnositelja predstavke bi trajalo čak i duže, te bi ovisilo o ispitivanju predmeta koje bi obavio žalbeni sud.
  4. Prema tome, Sud smatra da se pritvor na koji se žalio podnositelj predstavke, iako se desio nakon što je nametnuta zatvorska kazna u potpunosti bila odslužena, može smatrati “drugom mjerom koja uključuje lišenje slobode”, koja je provedena “po presudi” u smislu člana 5. stav 1. tačka (a).
  5. Ukratko, Sud zaključuje da je taj period pritvora podnositelja predstavke obuhvaćen izuzetkom propisanim tačkom (a) člana 5. stav 1. Konvencije. Međutim, ostaje da se vidi da li se djelovalo u skladu s tom odredbom.

(ii)  Zakonitost lišenja slobode podnositelja predstavke za vrijeme perioda od 15. do 27. jula 2010. godine

(α)  Opći principi sudske prakse

  1. Sud ponovo ističe da svako lišenje slobode mora, pored onih koji su obuhvaćeni izuzecima iz tačaka (a) do (f) člana 5. stav 1, biti zakonito. Ako se radi o “zakonitosti ” lišenja slobode, uključujući pitanje da li se poštivao “postupak propisan zakonom”, Konvencija se, u osnovi, poziva na domaće pravo i propisuje obavezu povinovanja materijalnim i proceduralnim pravilima (vidi, inter alia, Erkalo protiv Nizozemske, od 2. septembra 1998, stav 52, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI; i Baranowski protiv Poljske, broj 28358/95, stav 50, ECHR 2000-III).
  2. Pri procjenjivanju da li je lišenje slobode bilo zakonito, Sud mora razmotriti da li je samo domaće pravo bilo u skladu s Konvencijom, uključujući opće principe izražene ili izvedene iz nje. “Kvalitet zakona” implicira da neki domaći zakon mora biti dovoljno pristupačan, precizan i predvidiv, ako dozvoljava lišenje slobode, kako bi se izbjegao rizik od proizvoljnosti. Standard “zakonitosti” uspostavljen Konvencijom podrazumijeva da svaki zakon mora biti dovoljno precizan da bi omogućio osobi – ako je potrebno, uz odgovarajući savjet – da predvidi, do stepena koji je razuman u određenim okolnostima, posljedice koje može imati određena radnja. Kada je riječ o lišenju slobode, osnovno je da se domaćim zakonom jasno definiraju uvjeti lišenja slobode (vidi, Del Río Prada, citirana gore, stav 125, s daljim referencama).
  3. Osim toga, nijedno lišenje slobode koje je proizvoljno ne može biti u skladu sa članom 5. stav 1, budući da se koncept “proizvoljnosti” u ovom kontekstu proteže van nedostatka usklađenosti s domaćim pravom. Posljedica toga je da lišenje slobode koje je zakonito na osnovu domaćeg prava još uvijek može biti proizvoljno, dakle, suprotno Konvenciji (vidi, Mooren protiv Njemačke [GC], broj 11364/03, stav 77, od 9. jula 2009).
  4. Sud nije prethodno formulirao opću definiciju o tipovima postupaka vlasti koji mogu predstavljati “proizvoljnost” u smislu člana 5. stav 1. Međutim, ključni principi koji su razrađeni na osnovu svakog pojedinačnog slučaja pokazuju da koncept proizvoljnosti u kontekstu člana 5. varira do određenog stepena prema tipu konkretnog pritvora (vidi, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 13229/03, stav 68, ECHR 2008, i Plesó protiv Njemačke, broj 41242/08, stav 57, od 2. oktobra 2012). Jedan opći princip uspostavljen sudskom praksom Suda je da će lišenje slobode biti “proizvoljno” ako je postojao, uprkos poštivanju slova domaćeg zakona, element loše vjere ili prevara vlasti, ili ako su domaće vlasti propustile da primijene relevatno zakonodavstvo na propisan način (vidi, Mooren, citirana gore, stav 78).
  5. Osim toga, uvjet da lišenje slobode ne smije da bude proizvoljno implicira potrebu za odnosom proporcionalnosti između osnova za lišenje slobode i lišenja slobode o kojem je riječ (vidi, James, Wells i Lee, citirana gore, stav 195). Opseg kriterija proporcionalnosti koji se primjenjuju u određenom predmetu varira prema tipu lišenja slobode. U kontekstu lišenja slobode na osnovu člana 5. stav 1. tačka (a), Sud je generalno istakao da su odluka o nametanju kazne lišenja slobode i dužina te kazne pitanja za domaće vlasti, a ne za Sud (vidi, T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 24724/94, stav 103, ECHR 2000-I; i Saadi, citirana gore, stav 71). U isto vrijeme, pri procjenjivanju da li su postojale naznake proizvoljnosti u vezi s preventivnim lišenjem slobode podnositelja predstavke koje nije predstavljalo dio kazne, nego je i dalje bilo obuhvaćeno članom 5. stav 1. tačka (a), Sud je ustanovio da je potrebno ustanoviti svrhu njihovog lišenja slobode na osnovu člana 5. stav 1. tačka (a) i da li je bilo u skladu sa kriterijem proporcionalnosti (vidi, James, Wells i Lee, citirana gore, stav 205).

(β)  Primjena navedenih principa na ovaj predmet

  1. Sud ne vidi nijednu naznaku da je odluka Suda Bila Cerkva o zadržavanju podnositelja u pritvoru bila u suprotnosti sa domaćim pravom do stupanja presude na snagu. Osim toga, primjenjive odredbe zakona su jasne i predvidljive. Dakle, zahtjev koji je eksplicitno propisan Krivičnim zakonom Ukrajine je da sud koji izriče kaznu mora odlučiti o preventivnoj mjeri koju će primijeniti na osuđenika do stupanja na snagu presude (vidi, stav 18. gore). Iz domaćeg zakonodavstva također proizlazi da trajanje preventivne mjere ne ovisi o trajanju nametunte zatvorske kazne te, prema tome, ne može biti duža od zatvorske kazne.
  2. Sud se još uvijek mora uvjeriti da sporno lišenje slobode, iako sukladno domaćem pravu, nije bilo proizvoljno te, prema tome, suprotno Konvenciji.
  3. Sud ne smatra da je na strani Suda Bila Cerkva bilo loše vjere u njegovoj odluci o kontinuiranom lišenju slobode podnositelja predstavke u smislu preventivne mjere. U isto vrijeme, Sud zapaža da presuda ne sadrži nikakvo obrazloženje u tom pogledu, osim opće izjave o primjeni pomenute mjere u dispozitivu. Ostaje neobjašnjivo šta je vodilo sud koji je izrekao kaznu da i dalje drži podnositelja predstavke u pritvoru nametanjem preventivne mjere, čime se prekoračilo trajanje nametnute zatvorske kazne.
  4. Sud prihvata da su možda postojala posebna pitanja koja su opravdavala, neovisno o trajanju zatvorske kazne, lišenje osuđenika kao preventivnu mjeru s ciljem osiguranja njegove raspoloživosti sudskom žalbenom postupku ako presuda prvostepenog suda bude eventualno osporena žalbom. Međutim, takva pitanja nisu spomenuta u presudi, niti proizlaze iz presude koju je donio Sud Bila Cerkva 12. jula 2010. godine. Naprotiv, sud je istakao saradnju podnositelja predstavke s istražnim organima te je odlučio na tom osnovu da primijeni blažu sankciju od one koja je predviđena zkonom (vidi, stav 6. gore). Prema tome, kontinuirano lišenje slobode podnositelja predstavke koje je bilo duže od zatvorske kazne je bilo neopravdano. U tom pogledu Sud ističe da je Vlada to također priznala u svojim zapažanjima (vidi, stav 26. gore).
  5. Imajući u vidu navedena razmatranja, Sud zaključuje da je lišenjem slobode podnositelja predstavke od 15. jula do 27. jula 2010. godine prekršen član 5. stav 1. Konvencije..

(b)  Lišenje slobode podnositelja predstavke od 27. jula do 29. jula 2010. godine

  1. Sud ističe da je presuda Suda Bila Cerkva od 12. jula 2010. godine postala konačna 27. jula 2010. godine. Prema tome, osnovi za lišenje slobode podnositelja predstavke, koje je naloženo kao preventivna mjera do stupanja na snagu navedene presude, su prestali postojati. Taj period lišenja slobode podnositelja predstavke se ne odnosi ni na izvršenje zatvorske kazne koja mu je nametnuta, budući da je ona već prije toga istekla.
  2. Sud ponovo ističe da je kašnjenje izvršenja odluke o puštanju neke osobe koja je lišena slobode na slobodu razumljivo i da je često neizbježno imajući u vidu praktična pitanja koja se odnose na funkcionianje sudova i pridržavanje određenim formalnostima. Međutim, domaće vlasti moraju pokušati da to svedu na minimum (vidi, Quinn protiv Francuske, od 22. marta 1995, stav 42, Serija A broj 311; Giulia Manzoni protiv Italije, od 1. jula 1997, stav 25 in fine, Reports of Judgments and Decisions 1997-IV; K.F. protiv Njemačke, od 27. novembra 1997, stav 71, Reports 1997-VII; Mancini protiv Italije, broj 44955/98, stav 24, ECHR 2001-IX). Administrativne formalnosti u vezi s puštanjem na slobodu ne mogu opravdati kašnjenje koje je duže od nekoliko sati (vidi, Nikolov protiv Bugarske,broj 38884/97, stav 82, od 30. januara 2003). Na državama ugovornicama je da organiziraju svoj pravni sistem na takav način da njihove vlasti za provođenje zakona mogu ispuniti obavezu u vezi s izbjegavanjem neopravdanog lišenja slobode (vidi, na primjer, Shukhardin protiv Rusije, broj 65734/01, stav 93, od 28. juna 2007; i Mokallal protiv Ukrajine, broj 19246/10, stav 44, od 10. novembra 2011).
  3. U ovom predmetu domaćim vlastima su trebala dva dana da organiziraju puštanje podnositelja predstavke na slobodu nakon što su prestali postojati osnovi za njegov pritvor stupanjem na snagu presude od 12. jula 2010. godine. Imajući u vidu istaknuto mjesto koje pravo na slobodu ima u demokratskom društvu, tužena država je trebala upotrijebiti sva moderna sredstva prioćavanja informacija da bi svela na minimum kašnjenje provođenja odluke o puštanju podnositelja predstavke na slobodu, što nameće relevantna sudska praksa (vidi, Mokallal, citirana gore, stav 44). Sud nije ubijeđen da su se ukrajinske vlasti povinovale tom zahtjevu u ovom predmetu.
  4. Prema tome, lišenje slobode podnositelja predstavke za vrijeme tog perioda nije opravdano prema članu 5. stav 1. Konvencije.

(c)  Zaključak

  1. U svjetlu navedenog, Sud zaključuje da je član 5. stav 1. Konvencije prekršen u pogledu ukupnog perioda lišenja slobode podnositelja predstavke na koje se on žalio (od 15. jula do 29. jula 2010. godine).

II.  NAVODNA POVREDA ČLANA 2. STAV 1. PROTOKOLA BROJ 7

  1. Podnositelj predstave se također žalio na osnovu člana 2. Protokola broj 7 da je bio lišen prava da na djelotvoran način ospori presudu u svom krivičnom predmetu ulaganjem žalbe. Odredba na koju se pozvao glasi:

“1. Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje, uređuje se zakonom.

 2. Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.”

A.  Dopustivost

  1. Sud ističe da taj žalbeni navod nije očigledno neosnovan u smislu člana 35. stav 3. tačka (a) Konvencije. On nije nedopustiv ni na bilo kojem drugom osnovu. Prema tome, on se mora proglasiti dopustivim.

B.  Meritum

  1. Podnositelj predstavke je istakao da je bio obavezan da bira između ostvarivanja prava na žalbu protiv presude u njegovom krivičnom predmetu, s jedne strane, i slobode, s druge strane. Drugim riječima, on je istakao da bi došlo do znatnog kašnjenja njegovog puštanja na slobodu da je odlučio da se žali.
  2. Vlada nije komentirala navedeni argument podnositelja predstavke. Ona je istakla da je on, prema domaćem zakonodavstvu, imao pravo da uloži žalbu protiv presude od 12. jula 2010 godine, ali da je izabrao da to ne uradi. Prema tome, Vlada je smatrala da prava podnositelja predstavke propisana članom 2. Protokola broj 7 nisu povrijeđena.
  3. Sud ističe da države ugovornice u principu uživaju široko polje slobodne procjene pri određeivanju kako pravo zagarantirano članom 2. Protokola broj 7 uz Konvenciju mora da se ostvaruje (vidi, Krombach protiv Francuske, broj 29731/96, stav 96, ECHR 2001-II).
  4. Kao što proizlazi iz sudske prakse Suda, ta odredba pretežno regulira institucionalna pitanja, kao što je pristupačnost žalbenom sudu ili opseg preispitivanja u žalbenom postupku (vidi, na primjer, Pesti i Frodl protiv Austrije, (odluka), br. 27618/95 i 27619/95, od 18. januara 2000).
  5. U vezi s pitanjem pristupačnosti, Sud je, naročito, smatrao prihvatljivim da se u nekim zemljama od branjenika koji želi da se žali može ponekad zahtijevati da zatraži dozvolu da to učini. Međutim, prema principu stalne sudske prakse, bilo koje ograničenje propisano domaćim zakonodavstvom prava na preispitivanje koje je spomenuto u toj odredbi mora, analogijom s pravom na pristup sudu koje je obuhvaćeno članom 6. stav 1. Konvencije, slijediti legitimni cilj, te ne smije kršiti samu suštinu tog prava (vidi, Krombach, citirana gore, stav 96; Gurepka protiv Ukrajine, broj 61406/00, stav 59, od 6.  septembra 2005; i Galstyan protiv Armenije, broj 26986/03, stav 125, od 15. novembra 2007).
  6. Sud ponovo ističe da Konvencija nije namijenjena da garantira prava koja su teoretska ili iluzorna, nego prava koja su konkretna i djelotvorna. To je naročito tako s pravom na pristup sudu imajući u vidu istaknuto mjesto koje pravo na pravično suđenje ima u demokratskom društvu (vidi, Airey protiv Irske, od 9. oktobra 1979, stav 24, Serija A broj 32, i García Manibardo protiv Španije, broj 38695/97, stav 43, ECHR 2000-II). Imajući u vidu navedeni princip, Sud je, također, istakao u svojoj sudskoj praksi da ometanje zapravo može biti u suprotnosti s Konvencijom upravo kao i zakonsko sprečavanje (vidi, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1975, stav 26, Serija A broj 18, i, nedavno donesena presuda, Centar za pravne izvore u ime Valentina Câmpeanua protiv Rumunije [GC], broj 47848/08, stav 113, ECHR 2014).
  7. U ovom predmetu Sud ističe da je ukrajinsko zakonodavstvo propisivalo jasnu proceduru za ulaganje žalbe protiv neke presude u krivičnom postupku. Međutim, potrebno je ispitati da li je podnositelju predstavke onemogućeno da ostvari svoje pravo na ulaganje žalbe i, ako jeste, da li bi se to onemogućavanje moglo smatrati povredom same suštine njegovog prava koje je obuhvaćeno članom 2. Protokola broj 7.
  8. Sud ističe da su domaći sudovi smatrali da je potrebno nametnuti preventivnu mjeru pritvaranja do stupanja na snagu presude prvostepenog suda, čak nakon što je zatvorska kazna koja mu je nametnuta tom presudom istekla. Usljed izostanka žalbe, predmetni period je trajao dvanaest dana. Da je podnositelj predstavke odlučio da se žali, stupanje na snagu presude bi kasnilo neodređeni period vremena.
  9. Prema tome, Sud se slaže s argumentom podnositelja predstavke da bi se ostvarivanje njegovog prava na žalbu desilo na račun njegove slobode, utoliko više što bi trajanje njegovog pritvora bilo neodređeno. Prema tome, Sud zaključuje da je ta okolnost dovela do povrede same suštine njegovog prava koje je obuhvaćeno članom 2. Protokola broj 7.
  10. Dakle, ta odredba je prekršena.

III.  PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE

84.  Član 41. Konevencije propisuje:

“Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo dijelomičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.”

A.  Šteta

  1. Podnositelj predstavke je tražio 3000 eura (EUR) na osnovu nematerijalne štete.
  2. Vlada je osporila taj zahtjev kao neosnovan i prekomjeran.
  3. Imajući u vidu sve okolnosti u ovom predmetu, Sud prihvata da je podnositelj predstavke pretrpio nematerijalnu štetu koja se ne može nadoknaditi pukim konstatiranjem povrede. Donoseći ocjenu na pravičnoj osnovi, Sud dodjeljuje cjelokupan iznos koji je tražio podnositelj predstavke.

B.  Troškovi postupka i ostali troškovi

  1. Podnositelj predstavke je tražio i 1330 EUR za troškove postupka i ostale troškove u vezi s postupkom pred Sudom. On je tražio da Sud uplati taj iznos na bankovni račun njegovog zastupnika.
  2. Vlada je osporila navedeni iznos kao prekomjeran.
  3. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj predstavke ima pravo na naknadu troškova postupka i ostalih troškova samo ako se dokazalo da su oni bili stvarni i nužni, i razumni u smislu iznosa. U ovom predmetu, imajući u vidu dokumente koje je imao na raspolaganju i navedene kriterije, Sud odobrava zahtjev podnositelja predstavke u potpunosti i dodjeljuje mu iznos od 1330 EUR na osnovu troškova postupka i ostalih troškova.

C.  Zatezna kamata

  1. Sud smatra odgovarajućim da se zatezna kamata računa na bazi najniže kreditne stope Evropske centralne banke uvećane za tri procentna boda.

 

IZ TIH RAZLOHA, SUD, JEDNOGLASNO,

  1. Proglašava predstavku dopustivom;

  2. Odlučuje da je član 5. stav 1. Konvencije prekršen;

  3. Odlučuje da je član 2. Protokola broj 7 prekršen;

  4. Odlučuje

(a)  da je tužena država dužna da plati podnositelju predstavke, u roku od tri mjeseca od dana kada presude postane konačna u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije, sljedeće iznose, koji se moraju konvertirati u valutu tužene države po stopi koja je primjenjiva na dan isplate:

(i)    3000 EUR (tri hiljade eura), plus bilo koji iznos koji bi se mogao zaračunati na osnovu poreza, na osnovu nematerijalne štete;

(ii)  1330 EUR (hiljadu tristo trideset eura), plus bilo koji iznos koji bi se mogao zaračunati na osnovu poreza, u pogledu troškova postupka i ostalih troškova, koji se trebaju uplatiti na bankovni račun njegovog zastupnika;

(b)  da će se od dana isteka navedenog roka od tri mjeseca do isplate plaćati jednostavna kamata na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke za vrijeme tog perioda, uvećana za tri procentna boda.

 

Sačinjena na engleskom, te saopćena u pismenoj formi 4. juna 2015. godine u skladu sa članom 77. st. 2. i 3. Pravila Suda.

Milan Blaško Mark Villiger
Zamjenik registrara Predsjednik

U skladu sa članom 45. stav 2. Konvencije i pravilom 74. stav 2. Pravila Suda, izdvojeno mišljenje sudije B.M. Zupančiča se nalazi u prilogu ove presude.

M.V. M.B.

Izdvojena mišljenja nisu prevedena, ali ih sadrži presuda na engleskom i/ili francuskom jeziku, kao službenim jezicima, te se mogu pročitati u bazi podataka o sudskoj praksi Suda HUDOC.

 

___________________________________
Prevod presude preuzet sa https://hudoc.echr.coe.int/

Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (www.coe.int/humanrightstrustfund).

 

 

 

FIFTH SECTION

CASE OF RUSLAN YAKOVENKO v. UKRAINE

(Application no. 5425/11)

JUDGMENT

STRASBOURG

4 June 2015

FINAL

04/09/2015

This judgment is final.

In the case of Ruslan Yakovenko v. Ukraine,

The European Court of Human Rights (Fifth Section), sitting as a Chamber composed of:

Mark Villiger, President,
Angelika Nußberger,
Boštjan M. Zupančič,
Ganna Yudkivska,
Vincent A. De Gaetano,
André Potocki,
Aleš Pejchal, judges,
and Milan BlaškoDeputy Section Registrar,

Having deliberated in private on 21 April 2015,

Delivers the following judgment, which was adopted on that date:

PROCEDURE

1.  The case originated in an application (no. 5425/11) against Ukraine lodged with the Court under Article 34 of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms (“the Convention”) by a Ukrainian national, Mr Ruslan Anatoliyovych Yakovenko (“the applicant”), on 17 January 2011.

2.  The applicant was represented by Mr O.V. Levytskyy, a lawyer practising in Kyiv. The Ukrainian Government (“the Government”) were represented by their then Agent, Mr N. Kulchytskyy.

3.  The applicant complained of the unlawfulness of his detention and of a violation of his right of appeal in criminal proceedings.

4.  On 12 December 2012 notice of the application was given to the Government.

THE FACTS

I.  THE CIRCUMSTANCES OF THE CASE

5.  The applicant was born in 1979 and lives in Korolivkain the Kyiv Region.

6.  On 12 July 2010 the Bila Tserkva Town Court (“the Bila Tserkva Court”) found the applicant guilty of inflicting grievous bodily injuries on a certain Mr N. on 12 May 2006. Although this type of crime was punishable with five to eight years imprisonment, the court considered it possible to apply a more lenient sanction to the applicant. It had regard, in particular, to the fact that he had pleaded guilty and had shown remorse. Accordingly, the Bila Tserkva Court sentenced the applicant to four years and seven months imprisonment. It also decided to include in the served part of the applicants sentence the period from 20 October 2005 to 3 May 2006 (six months and fourteen days), during which he had been detained in the context of another criminal case. Lastly, in fixing the applicants sentence the court had regard to the fact that he “had spent more than four years in [pre-trial] detention facilities in which the detention conditions were considerably harsher than in a post-conviction prison, and the previous judgments in respect of him had been quashed”. No further information is available regarding the earlier detention of the applicant, the other criminal cases involving him, or the judgments that had been quashed.

7.  In the operative part of its judgment, the Bila Tserkva Court also ruled that the applicant should remain in a pre-trial detention centre (SIZO) as a preventive measure until the judgment became final. It further noted that the judgment was amenable to appeal within fifteen days of the date of its delivery.

8.  On 15 July 2010 the term of the applicants sentence expired, and he asked the SIZO administration to release him. His request was rejected. On the same day the SIZO administration, however, applied to the Bila Tserkva Court for permission to release the applicant subject to an undertaking not to abscond, given that he had served his prison sentence in full. No reply was received.

9.  On 19 July 2010 the applicants lawyer applied once again to the SIZO administration for the applicants immediate release. He submitted, in particular, that there were no grounds for his clients continued detention. A copy of that letter was also sent to the Kyiv Region Prosecutors Office.

10.  On 27 July 2010 the fifteen-day time-limit for lodging an appeal against the judgment of 12 July 2010 expired and, in the absence of an appeal, it became final.

11.  On the same day the SIZO administration wrote to the applicants lawyer stating that it could not release the applicant until either the preventive measure in respect of him was changed or the judgment became final. It was noted in the letter that, in any event, it was for the Bila Tserkva Court to authorise the applicants release.

12.  On 29 July 2010 the SIZO received the courts order to enforce the final judgment and the applicant was released.

13.  On 5 August 2010 the State Prisons Department wrote to the applicants lawyer in reply to his complaints regarding the delayed release of the applicant, stating that there had been no violation of the Code of Criminal Procedure.

II.  RELEVANT DOMESTIC LAW AT THE MATERIAL TIME

A.  Code of Criminal Procedure (1960)

14.  Article 148 specified the purpose and grounds for the application of preventive measures. It stated, in particular, that a preventive measure was to be imposed where there were sufficient grounds to believe that a suspect, an accused, defendant or convicted person would attempt to abscond, fail to comply with procedural decisions, obstruct the establishment of the truth in the case, or pursue criminal activities.

15.  At the stage of judicial proceedings a detainee could be released only on the basis of a decision of the judge or the court to that effect (Article 165). As also provided in Article 165, a preventive measure could be lifted or changed if the measure applied previously was no longer necessary.

16.  Although during the pre-trial investigation a detainee was to be released immediately by the administration of the detention facility if the term of his or her detention had expired and if no court ruling on its extension had been received by that time (Article 156 in fine), no such provision existed in respect of the procedure for releasing a detainee at the stage of judicial proceedings.

17.  Article 274 concerned the application, lifting or change of a preventive measure by a trial court. It obliged the court to be guided by the relevant provisions of Chapter 13 (“Preventive measures” – Articles 148 to 165-3).

18.  Article 324 required the sentencing court to decide, in particular, on the preventive measure to be applied to a convicted person until the judgment became final.

19.  Article 343 reiterated in substance the above provision and further specified that the court could remand a convicted person in custody as a preventive measure only on the grounds provided for in the relevant provisions of Chapter 13.

20.  Article 358 listed the issues which the appellate court could consider at a preparatory hearing. It could decide, in particular, to change, lift or apply a preventive measure in respect of a convicted person.

21.  Under Article 401, a judgment would become final if it was not challenged on appeal before the statutory deadline (within fifteen days of the date of its delivery – Article 349). If an appeal was lodged, a judgment would become final after the examination of the case by the appellate court (unless it was quashed). An acquittal judgment, or a judgment lifting the punishment, was to be enforced immediately, whereas a judgment involving a guilty verdict was to be enforced once it had become finalArticle 404 provided that the court that delivered the judgment had to send the case for enforcement no later than three days after the judgment became final.

B.  Civil Code (2003)

22.  Article 1176 imposed on the State an obligation to “fully compensate an individual for the damage caused to him or her by unlawful conviction, unlawful imposition of criminal liability, unlawful application of a preventive measure [or] arrest ... regardless of the guilt of officials of the bodies of inquiry, pre-trial investigation authoritiesprosecutors offices or courts” (first paragraph). It further specified that “the right to compensation for damage caused to an individual by unlawful actions of the bodies of inquiry, pre-trial investigation authoritiesprosecutors offices or courts [would] arise in cases envisaged by law” (second paragraph).

C.  1994 Law of Ukraine on the procedure for compensation for damage caused to citizens by the unlawful acts of bodies of inquirypre-trial investigation authorities, prosecutors offices and courts (“the Compensation Act”)

23.  Under section 1, a person was entitled to compensation for damage caused, in particular, by an unlawful conviction, unlawful indictment, unlawful arrest or remand in custody. In the listed cases, damage was to be compensated for regardless of whether the officials from the bodies of inquiry, pre-trial investigation authoritiesprosecutors offices or courts were guilty.

24.  Section 2 listed the cases in which the right to compensation arose. They included the following: (1)  an acquittal judgment; (1-1) a judicial decision acknowledging, in particular, that the detention was unlawful; and (2)  discontinuation of the criminal proceedings on the grounds of a lack of corpus delicti or of proof of guilt of an accused.

THE LAW

I.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 5 § 1 OF THE CONVENTION

25.  The applicant complained that his detention from 15 to 29 July 2010 had been unlawful. He relied on Article 5 § 1 of the Convention, the relevant part of which reads as follows:

“1.  Everyone has the right to liberty and security of person. No one shall be deprived of his liberty save in the following cases and in accordance with a procedure prescribed by law:

(a)  the lawful detention of a person after conviction by a competent court;

...

(c)  the lawful arrest or detention of a person effected for the purpose of bringing him before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence or when it is reasonably considered necessary to prevent his committing an offence or fleeing after having done so;

...”

A.  Admissibility

1.  Exhaustion of domestic remedies

(a)  The parties submissions

26.  The Government argued that the applicant had not complied with the rule of exhaustion of domestic remedies. They conceded that his detention from 15 to 29 July 2010 had indeed been groundless. Relying on Article 1176 of the Civil Code (see paragraph 22 above), they maintained that it had been open to the applicant to seek damages but that he had failed to avail himself of that remedy.

27.  The applicant disagreed. He submitted, in particular, that in order for a remedy to be effective in his case, it should have been able to ensure his immediate release once the term of his prison sentence had expired. He had applied for release to the SIZO administration and to the prosecution authorities. However, the SIZO administration had considered his release impossible until the judgment became final. As to the prosecutors office, it had not found it necessary to intervene at all.

(b)  The Courts assessment

(i)  General case-law principles

28.  The Court notes that the rule of exhaustion of domestic remedies is based on the assumption, reflected in Article 13 of the Convention, with which it has close affinity, that the domestic legal system provides an effective remedy which can deal with the substance of an arguable complaint under the Convention and grant appropriate relief. In this way, it is an important aspect of the principle that the machinery of protection established by the Convention is subsidiary to the national systems safeguarding human rights (see Ananyev and Others v. Russia, nos. 42525/07 and 60800/08, § 93, 10 January 2012with further references).

29.  An applicant is normally only required to have recourse to domestic remedies which are available and sufficient to afford redress in respect of the breaches alleged. The existence of these remedies must be sufficiently certain not only in theory but also in practice, failing which they will lack the requisite accessibility and effectiveness. It is incumbent on the Government claiming non-exhaustion to satisfy the Court on these points, that is to say, that the remedy to which they refer was accessible and capable of providing redress in respect of the applicants complaints, and offered a reasonable prospect of success. However, once the question of this burden of proof has been satisfied it falls to applicants to establish that the remedy advanced by the Government had in fact been used or was for some reason inadequate and ineffective in their case, or that there existed special circumstances exempting them from the requirement to have recourse to it (see, for example, Melnik v. Ukraine, no. 72286/01, § 67, 28 March 2006).

30.  The Court further notes that, where a violation of Article 5 § 1 is in issue, Article 5 §§ 4 and 5 of the Convention constitutes lex specialis in relation to the more general requirements of Article 13 (see Dimitrov v. Bulgaria (dec.), no. 55861/00, 9 May 2006). Accordingly, in order to decide whether an applicant was required to make use of particular domestic remedy in respect of his or her complaint under Article 5 § 1 of the Convention, the Court must evaluate the effectiveness of that remedy from the standpoint of the above-mentioned provisions.

(ii)  Existence of a preventive remedy in compliance with Article 5 § 4

31.  The Court observes that from the day when charge is determined, even if only by a court of first instance, the defendant is detained “after conviction by a competent court” within the meaning of Article 5 § 1 (a) (see paragraphs 46-51 below for a more detailed review of the relevant principles established in the Courts case-law).

32.  The Court has held in its case-law that in such circumstances the judicial supervision of the deprivation of liberty required under Article 5 § 4 is considered to be already incorporated into the initial conviction and sentence. However, whenever fresh issues affecting the lawfulness of such detention arise, Article 5 § 4 comes back into play (see, as a recent authority, Stoichkov v. Bulgaria, no. 9808/02, §§ 64-65, 24 March 2005, with further references).

33.  The Court is prepared to accept that in the present case a fresh issue concerning the lawfulness of the applicants detention arose for him once his prison sentence had expired but he had not been released. At that stage he had no possibility of bringing judicial proceedings, by which the lawfulness of his continued detention thereafter would have been decided speedily and his release would have been ordered. Thus, the case was no longer before the first-instance court. As to an ordinary appeal, its examination would have been likely to last longer than the detention of which the applicant complained (twelve days). Moreover, it is not improbable that lodging an appeal would have entailed further extension of his detention as a preventive measure until the judgment became final. The Court will, however, analyse this issue in more detail.

34.  As regards the applicants applications to the SIZO administration and the prosecution, those authorities were not “a court” within the meaning of Article 5 § 4 of the Convention.

35.  It follows that there were no effective domestic remedies for the applicant to exhaust with a view to putting an end to the alleged violation of Article 5 § 1.

(iii)  Existence of a compensatory remedy in compliance with Article 5 § 5

36.  The Court reiterates that Article 5 § 5 is complied with where it is possible to apply for compensation in respect of a deprivation of liberty effected in conditions contrary to paragraphs 1 to 4 of Article 5 where that deprivation has been established, either by a domestic authority or by the Court. The effective enjoyment of the right to compensation guaranteed by Article 5 § 5 must be ensured with a sufficient degree of certainty (see Lobanov v. Russia, no. 16159/03, § 54, 16 October 2008, with further references).

37.  The Court observes that in the present case the Government confined their objection to a statement that the applicants detention had been without basis and that he could claim damages under Article 1176 of the Civil Code. The Court notes, however, that that provision is worded in quite general terms: it neither establishes legal preconditions for claiming compensation nor provides for specific mechanisms or procedures. Instead, Article 1176 refers to a separate law regulating those issues. It appears that it is the special law on compensation which should be applicable (see paragraphs 23­24 above). The Government did not refer to that law in their observations. Nor did they specify which provision of the domestic law the applicants detention had in fact violated. The Government also failed to cite any relevant domestic case-law in this regard. It therefore remains unclear on what grounds and using which mechanisms the applicant could have obtained a judicial finding at the domestic level that his detention had been unlawful and could have claimed compensation for damages in that regard.

38.  In such circumstances, the Court is not persuaded by the Governments argument that the remedy advanced by them was effective and had to be pursued by the applicant.

(iv)  Conclusion

39.  In the light of the foregoing considerations, the Court concludes that the applicant did not have at his disposal any effective domestic remedy to pursue in respect of his complaint under Article 5 § 1 of the Convention. The Court therefore rejects the Governments objection in this regard.

2.  Other considerations as to admissibility

40.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. Nor is it inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

1.  The parties submissions

41.  The applicant submitted that his detention from 15 to 29 July 2010 had been without basis and was thus contrary to Article 5 § 1 of the Convention.

42.  In their observations on the admissibility of this complaint (see paragraph 26 above), the Government agreed with the applicant on this point. They did not, however, submit any observations on the merits of the complaint.

2.  The Courts assessment

43.  The Court considers that for the purposes of its analysis the applicants detention should be divided into two distinct periods:

(a)  from 15 to 27 July 2010, that is after the delivery of the judgment by the first-instance court and before it became final; and

(b)  during the subsequent two days, from 27 to 29 July 2010, the time the authorities took to complete all the administrative formalities with a view to implementing the applicants release after the judgment of the trial court had become final.

44.  The Court will examine each period of the applicants detention separately to see whether they complied with Article 5 § 1 of the Convention.

(a)  The applicants detention from 15 to 27 July 2010

(i)  Grounds for the applicants deprivation of liberty

(α)  General case-law principles

45.  The Court reiterates that Article 5 enshrines a fundamental human right, namely the protection of the individual against arbitrary interference by the State with his or her right to liberty. Sub-paragraphs (a) to (f) of Article 5 § 1 contain an exhaustive list of permissible grounds on which individuals may be deprived of their liberty, and no deprivation of liberty will be compatible with Article 5 § 1 unless it falls within one of those grounds (see, among other authorities, Austin and Others v. the United Kingdom [GC], nos. 39692/09 and 2 others, § 60, ECHR 2012).

46.  The Court notes that a defendant is considered to be detained “after conviction by a competent court” within the meaning of Article 5 § 1 (a) once the judgment has been delivered at first instance, even where it is not yet enforceable and remains amenable to appeal. The Court has held in this connection that the phrase after conviction” cannot be interpreted as being restricted to the case of a final conviction, for this would exclude the arrest at the hearing of convicted persons who appeared for trial while still at liberty, whatever remedies are still open to them (see Wemhoff v. Germany, 27 June 1968, p. 23, § 9, Series A no. 7). Furthermore, a person convicted at first instance and detained pending appeal cannot be considered to be detained for the purpose of bringing him or her before the competent legal authority on reasonable suspicion of having committed an offence under Article 5 § 1 (c) (see, in particular, Solmaz v. Turkey, no. 27561/02, § 25, 16 January 2007).

47.  The Court has consistently stated in its case-law that it is mindful of significant differences among the Contracting States on the question whether a person convicted at first instance has started serving a prison sentence while an appeal is still pending. However, the Court reiterates that the important guarantees of Article 5 of the Convention are not dependent on national legislation (see B. v. Austria, 28 March 1990, § 39, Series A no. 175, and Solmaz, cited above, § 26). Thus, even if the domestic law of a member State provides that a sentence only becomes final on completion of all appeals, pre-trial detention comes to an end for the purposes of the Convention with the finding of guilt and the sentence imposed at first instance (see Solmaz, cited above, § 26).

48.  For example, in Grubić v. Croatia (no. 5384/11§§ 30­45, 30 October 2012) the applicant, who had been convicted and sentenced to thirty years imprisonment by a first-instance court, complained of the unlawfulness of several months of his detention after the delivery of the judgment at first instance.  His deprivation of liberty during that period was still considered “pre-trial detention” under the domestic legislation. The Court examined his complaint from the standpoint of Article 5 § 1 (a) of the Convention and found no indication of arbitrariness.

49.  The Court has also held in its case-law that the word “conviction” for the purposes of Article 5 § 1 (a), having regard to the French text (condamnation), has to be understood as signifying both a finding of guilt after it has been established in accordance with the law that there has been an offence, and the imposition of a penalty or other measure involving the deprivation of liberty (see Guzzardi v. Italy, 6 November 1980, § 100, Series A no. 39; Van Droogenbroeck v. Belgium, 24 June 1982, § 35, Series A no. 50; and, for more recent case-law, Del Río Prada v. Spain [GC], no. 42750/09, § 123, ECHR 2013).

50.  Furthermore, the word “after” in sub-paragraph (a) of Article 5 § does not simply mean that the detention must follow the conviction in point of time: in addition, the detention must result from, “follow and depend upon” or occur “by virtue of” the conviction. In short, there must be a sufficient causal connection between the conviction and the deprivation of liberty in issue (see Murray v. the Netherlands, no. 10511/10, § 77, 10 December 2013, with further references).

51.  Thus, the Court has previously found that various forms of preventive detention beyond the prison sentence constituted an applicants detention “after conviction by a competent court” (see, for example, Van Droogenbroeck, cited above, §§ 33-42; M. v. Germanyno. 19359/04, § 96, ECHR 2009; and James, Wells and Lee v. the United Kingdom, nos. 25119/09 and 2 others, §§ 197-99, 18 September 2012). The detention in issue was not part of penalty in such circumstances, but rather ensued from another “measure involving the deprivation of liberty”, as noted in paragraph 49 above.

(β)  Application of the above principles to the present case

52.  The Court notes that the applicants detention during this period took place after the delivery of the judgment in his criminal case, but was still considered “pre-trial detention” under the domestic legislation.

53.  Regardless of the classification at the domestic level, the Court notes that this period of the applicants detention no longer fell under Article § 1 (c) (see, in particular, paragraph 46 above). It remains to be seen whether it was justified under sub-paragraph (a) of Article 5 § 1 of the Convention, since no other sub-paragraph of this provision is in principle applicable to the situation at hand.

54.  The Court observes that the judgment of 12 July 2010 provided for two separate measures involving the applicants deprivation of liberty: firstly, a prison sentence, and, secondly, the applicants detention as a preventive measure until the judgment became finalAlthough the penalty imposed was to expire three days later, the second measure was to last for at least twelve days longer, given the fifteen-day time-limit for lodging appeals. Had the applicant lodged an appeal, the duration of his detention would have been even longer and would have depended on the time taken by the appellate court to examine his case.

55.  Accordingly, the Court considers that, even though the detention of which the applicant complained took place after the prison sentence imposed on him had been served in full, it could be regarded as another “measure involving the deprivation of liberty”, which took place “after conviction” within the meaning of Article 5 § 1 (a).

56.  In sum, the Court concludes that this period of the applicants detention falls within the exception set out in sub-paragraph (a) of Article 5 § 1 of the Convention. It remains to be seen, however, whether this provision has been complied with.

(ii)  Lawfulness of the applicants detention during the period from 15 to 27 July 2010

(α)  General case-law principles

57.  The Court reiterates that any deprivation of liberty must, in addition to falling within one of the exceptions set out in sub-paragraphs (a) to (f) of Article 5 § 1, be “lawful”. Where the “lawfulness” of detention is in issue, including the question whether “a procedure prescribed by law” has been followed, the Convention refers essentially to national law and lays down the obligation to conform to the substantive and procedural rules thereof (see, among many other authorities, Erkalo v. the Netherlands, 2 September 1998, § 52Reports of Judgments and Decisions 1998VI, and Baranowski v. Poland, no. 28358/95, § 50, ECHR 2000III).

58.  In assessing whether detention is lawful, the Court must also ascertain whether the domestic law itself is in conformity with the Convention, including the general principles expressed or implied therein. The “quality of the law” implies that where a national law authorises deprivation of liberty it must be sufficiently accessible, precise and foreseeable in its application to avoid all risk of arbitrariness. The standard of “lawfulness” set by the Convention requires that all law be sufficiently precise to allow the person – if need be, with appropriate advice – to foresee, to a degree that is reasonable in the circumstances, the consequences which a given action may entail. Where deprivation of liberty is concerned, it is essential that the domestic law define clearly the conditions for detention (see Del Río Pradacited above§ 125with further references).

59.  Furthermore, arbitrary detention cannot be compatible with Article 5 § 1, as the notion of “arbitrariness” in this context extends beyond the lack of conformity with national law. As a consequence, a deprivation of liberty that is lawful under domestic law can still be arbitrary and thus contrary to the Convention (see Mooren v. Germany [GC], no. 11364/03, § 77, 9 July 2009).

60.  The Court has not previously formulated a general definition of what types of conduct on the part of the authorities might constitute “arbitrariness” for the purposes of Article 5 § 1. However, key principles that have been developed on a case-by-case basis demonstrate that the notion of arbitrariness in the context of Article 5 varies to a certain extent depending on the type of detention involved (see Saadi v. the United Kingdom [GC], no. 13229/03, § 68, ECHR 2008, and Plesó v. Hungary, no. 41242/08, § 57, 2 October 2012). One general principle established in the Courts case-law is that detention will be “arbitrary” where, despite complying with the letter of national law, there has been an element of bad faith or deception on the part of the authorities or where the domestic authorities neglected to attempt to apply the relevant legislation correctly (see Mooren, cited above, § 78).

61.  Furthermore, the requirement that detention must not be arbitrary implies the need for a relationship of proportionality between the ground of detention relied upon and the detention in question (see James, Wells and Leecited above, § 195). The scope of the proportionality test to be applied in a given case varies depending on the type of detention involved. In the context of detention pursuant to Article 5 § 1 (a), the Court has generally been satisfied that the decision to impose a sentence of detention and the length of that sentence are matters for the national authorities rather than for this Court (see T. v. the United Kingdom [GC], no. 24724/94, § 103, 16 December 1999, and Saadi, cited above, § 71). At the same time, in assessing whether there were indications of arbitrariness in the applicants preventive detention not constituting a part of the sentence but still falling under Article 5 § 1 (a), the Court has found it necessary to identify the purpose of their detention under Article 5 § 1 (a) and has pursued the proportionality test (see James, Wells and Leecited above, § 205).

(β)  Application of the above principles to the present case

62.  The Court sees no indication that the decision of the Bila Tserkva Court to keep the applicant in detention until the judgment became final was contrary to the domestic law. Furthermore, the applicable legal provisions appear clear and foreseeable in their application. Thus, the Code of Criminal Procedure of Ukraine explicitly states that the sentencing court must decide which preventive measure should be applied to the convicted person until the judgment becomes final (see paragraph 18 above). It also appears from the domestic legislation that the duration of the preventive measure does not depend on the duration of the prison sentence imposedand can therefore be longer than that sentence.

63.  The Court still has to satisfy itself that the applicantdetention during the period in issue, despite its compliance with domestic law, was not arbitrary and thus contrary to the Convention.

64.  The Court does not consider that there was any bad faith on the part of the Bila Tserkva Court in its decision on the applicants continued detention as a preventive measure. At the same time, the Court observes that the judgment contained no reasoning in that regard, apart from a general statement in the operative part on the application of the measure. The sentencing courts reasons for maintaining the applicants detention as a preventive measure therefore remain unclear, particularly given that it meant that the detention would exceed the duration of the prison sentence imposed.

65.  The Court accepts that there might be special considerations warranting, irrespective of the duration of the prison sentence, a convicted persons deprivation of liberty as a preventive measure aimed at ensuring his or her availability for the judicial proceedings at the appellate level in the event that the first-instance courts judgment is challenged on appeal. However, no such considerations were mentioned in, or can be inferred from, the judgment of the Bila Tserkva Court of 12 July 2010. On the contrary, the court noted the applicants cooperation with the investigation and decided, on that ground, to apply a milder sanction than provided for in the relevant legislation (see paragraph 6 above). Accordingly, the applicants continued detention beyond the duration of his prison sentence was unjustified. The Court notes in this connection that the Government admitted this in their observations (see paragraph 26 above).

66.  In view of the above considerations, the Court concludes that the applicants detention from 15 to 27 July 2010 was in breach of Article 5 § 1 of the Convention.

(b)  The applicants detention from 27 to 29 July 2010

67.  The Court notes that the judgment of the Bila Tserkva Court of 12 July 2010 became final on 27 July 2010. Accordingly, the grounds for the applicants detention, which had been ordered as a preventive measure until that judgment became final, ceased to exist. Moreover, that period of the applicants detention was not related to the enforcement of the prison sentence imposed on him, because it had already expired.

68.  The Court reiterates that some delay in implementing a decision to release a detainee is understandable, and often inevitable, in view of practical considerations relating to the running of the courts and the observance of particular formalities. However, the national authorities must attempt to keep this to a minimum (see Quinn v. France, 22 March 1995, § 42, Series A no. 311; Giulia Manzoni v. Italy, 1 July 1997, § 25 in fineReports 1997IV; K.-F. v. Germany, 27 November 1997, § 71, Reports 1997VII; and Mancini v. Italy, no. 44955/98, § 24, ECHR 2001IX). Administrative formalities connected with release cannot justify a delay of more than a few hours (see Nikolov v. Bulgaria, no. 38884/97, § 82, 30 January 2003). It is for the Contracting States to organise their legal system in such a way that their law-enforcement authorities can meet the obligation to avoid unjustified deprivations of liberty (see, for example, Shukhardin v. Russia, no. 65734/01, § 93, 28 June 2007, and Mokallal v. Ukraine, no. 19246/10, § 44, 10 November 2011).

69.  In the present case it took the domestic authorities two days to arrange for the applicants release once the grounds for his detention had ceased to exist after the judgment of 12 July 2010 became finalGiven the prominent place which the right to liberty holds in a democratic society, the respondent State should have deployed all modern means of communication to minimise the delay in implementing the decision to release the applicant, as required by the relevant case-law (see Mokallal, cited above, § 44). The Court is not satisfied that the Ukrainian authorities complied with that requirement in the present case.

70.  It follows that the applicants detention during this period was not justified under Article 5 § 1 of the Convention.

(c)  Conclusion

71.  In the light of all the foregoing considerations, the Court concludes that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention in respect of the entire period of the applicants detention complained of (15­29 July 2010).

II.  ALLEGED VIOLATION OF ARTICLE 2 § 1 OF PROTOCOL No. 7

72.  The applicant also complained under Article 2 of Protocol No. 7 that he had been effectively deprived of the right to appeal against the judgment in his criminal case. The provision relied on reads as follows:

“1.  Everyone convicted of a criminal offence by a tribunal shall have the right to have his conviction or sentence reviewed by a higher tribunal. The exercise of this right, including the grounds on which it may be exercised, shall be governed by law.

2.  This right may be subject to exceptions in regard to offences of a minor character, as prescribed by law, or in cases in which the person concerned was tried in the first instance by the highest tribunal or was convicted following an appeal against acquittal.”

A.  Admissibility

73.  The Court notes that this complaint is not manifestly ill-founded within the meaning of Article 35 § 3 (a) of the Convention. Nor is it inadmissible on any other grounds. It must therefore be declared admissible.

B.  Merits

74.  The applicant submitted that he had effectively been obliged to choose between exercising his right to appeal against the judgment in his criminal case, on the one hand, and his liberty, on the other. In other words, had he decided to appeal, this would have considerably delayed his release.

75.  The Government did not comment on the applicants argument. They observed that, under the domestic legislation, he had had the right to lodge an appeal against the judgment of 12 July 2010, but that he had chosen not to do so. Accordingly, the Government submitted that the applicants rights under Article 2 of Protocol No. 7 had not been violated.

76.  The Court notes that the Contracting States in principle enjoy a wide margin of appreciation in determining how the right secured by Article 2 of Protocol No. 7 to the Convention is to be exercised (see Krombach v. France, no. 29731/96, § 96, ECHR 2001II).

77.  As is apparent from the Courts case-law, this provision mostly regulates institutional matters, such as accessibility of the court of appeal or the scope of review in appellate proceedings (see, for example, Pesti and Frodl v. Austria (dec.), nos. 27618/95 and 27619/95ECHR 2000-I).

78.  In so far as the accessibility issue is concerned, the Court has considered it acceptable that in certain countries a defendant wishing to appeal may sometimes be required to seek permission to do so. However, it is a well-established case-law principle that any restrictions contained in domestic legislation on the right to a review secured in Article 2 of Protocol No. 7 must, by analogy with the right of access to a court embodied in Article § 1 of the Convention, pursue a legitimate aim and not infringe the very essence of that right (see Krombach, cited above, § 96; Gurepka v. Ukraine, no. 61406/00, § 59, 6 September 2005; and Galstyan v. Armenia, no. 26986/03, § 125, 15 November 2007).

79.  The Court reiterates that the Convention is intended to guarantee not rights that are theoretical or illusory but rights that are practical and effective. This is particularly so of the right of access to court in view of the prominent place held in a democratic society by the right to a fair trial (see Airey v. Ireland, 9 October 1979, § 24, Series A no. 32, and García Manibardo v. Spain, no. 38695/97, § 43, ECHR 2000II). Bearing the above principle in mind, the Court has also held in its case-law that hindrance in fact can contravene the Convention just like a legal impediment (see Golder v. the United Kingdom, 21 February 1975, § 26, Series A no. 18, and, for a more recent reference, Centre for Legal Resources on behalf of Valentin Câmpeanu v. Romania [GC], no. 47848/08, § 113, ECHR 2014).

80.  Turning to the present case, the Court observes that there was a clear procedure envisaged in the Ukrainian legislation for appealing against a judgment in criminal proceedings. The Court will assess whether the applicant was, however, hindered in his right to lodge an appeal and, if so, whether that hindrance could be regarded as having infringed the very essence of his right embodied in Article 2 of Protocol No. 7.

81.  The Court notes that the domestic courts considered it necessary to keep the applicant in detention as a preventive measure until the first-instance courts judgment became final, even after the prison sentence imposed on him by that judgment had already expired. In the absence of an appeal, the period in question lasted for twelve days. Had the applicant decided to appeal, this would have delayed for an unspecified period of time the point at which the judgment became final.

82.  Accordingly, the Court agrees with the applicants argument that the exercise of his right to appeal would have been at the price of his liberty, especially given that the length of his detention would have been uncertain. The Court therefore finds that this circumstance infringed the very essence of his right under Article 2 of Protocol No. 7.

83.  There has therefore been a violation of this provision.

III.  APPLICATION OF ARTICLE 41 OF THE CONVENTION

84.  Article 41 of the Convention provides:

“If the Court finds that there has been a violation of the Convention or the Protocols thereto, and if the internal law of the High Contracting Party concerned allows only partial reparation to be made, the Court shall, if necessary, afford just satisfaction to the injured party.”

A.  Damage

85.  The applicant claimed 3,000 euros (EUR) in respect of non-pecuniary damage.

86.  The Government contested that claim as unsubstantiated and excessive.

87.  Having regard to all the circumstances of the present case, the Court accepts that the applicant suffered non-pecuniary damage which cannot be compensated for solely by the finding of a violation. Making its assessment on an equitable basis, the Court awards the applicants claim in full.

B.  Costs and expenses

88.  The applicant also claimed EUR 1,330 for the costs and expenses incurred before the Court. He requested the Court to transfer this amount to his representatives bank account.

89.  The Government contested the above claim as excessive.

90.  According to the Courts case-law, an applicant is entitled to the reimbursement of costs and expenses only in so far as it has been shown that these have been actually and necessarily incurred and are reasonable as to quantum. In the present case, regard being had to the documents in its possession and the above criteria, the Court allows the applicants claim in full and awards him EUR 1,330 for costs and expenses.

C.  Default interest

91.  The Court considers it appropriate that the default interest rate should be based on the marginal lending rate of the European Central Bank, to which should be added three percentage points.

FOR THESE REASONS, THE COURT, UNANIMOUSLY,

1.  Declares the application admissible;

2.  Holds that there has been a violation of Article 5 § 1 of the Convention;

3.  Holds that there has been a violation of Article 2 of Protocol No. 7;

4.  Holds

(a)  that the respondent State is to pay the applicant, within three months from the date on which the judgment becomes final in accordance with Article 44 § 2 of the Convention, the following amounts, to be converted into the currency of the respondent State at the rate applicable at the date of settlement:

(i)  EUR 3,000 (three thousand euros), plus any tax that may be chargeable, in respect of non-pecuniary damage;

(ii)  EUR 1,330 (one thousand three hundred and thirty euros), plus any tax that may be chargeable to the applicant, in respect of costs and expenses, to be transferred to his representatives bank account;

(b)  that from the expiry of the above-mentioned three months until settlement simple interest shall be payable on the above amounts at a rate equal to the marginal lending rate of the European Central Bank during the default period plus three percentage points.

 

Done in English, and notified in writing on 4 June 2015, pursuant to Rule 77 §§ 2 and 3 of the Rules of Court.

Milan Blaško                                  Mark Villiger
Deputy Registrar                            President

In accordance with Article 45 § 2 of the Convention and Rule 74 § 2 of the Rules of Court, the separate opinion of Judge Zupančič is annexed to this judgment.

M.V.
M.B.

 

CONCURRING OPINION OF JUDGE ZUPANČIČ

 

This case presents us with a genuine “prisoners dilemma”. Due to the peculiar nature of Ukrainian criminal procedure, the applicant spent his entire time in prison in “pre-trial detention” although that detention had de facto been post-trial and pre-sentencing. In the end, the trial court calculated the sentence by including all the “pre-trial” time spent in detention. Accordingly, the applicant was due to be released immediately after the subsequent pronouncement of the sentence.

A dilemma thus arose for the applicant. If he accepted the judgment and sentence as final, he was free to walk out of prison. However, if he chose to exercise his right of appeal guaranteed by the Convention, the Constitution and the criminal procedure, he was destined to remain in what was dubbed “pre-trial” detention.

In other words, by a quirk of the system he was prevented, or at the very least seriously discouraged, from exercising his right of appeal as per Article 2, paragraph 1, of Protocol No. 7:

Right of appeal in criminal matters

“1.  Everyone convicted of a criminal offence by a tribunal shall have the right to have his conviction or sentence reviewed by a higher tribunal. The exercise of this right, including the grounds on which it may be exercised, shall be governed by law.

... ”

I agree with the outcome in this case, of course, but propose to draw an analogy here with the well-known precept of criminal procedure concerning the so-called “prohibition of reformatio in peius”. Some legal authors maintain that this is a right of constitutional rank, namely, that the defendant, where he is the sole appellant, must have the assurance that his sentence on appeal will not be harsher than the sentence pronounced by the lower-instance court.[1]

However, no such guarantee is enshrined in the Convention or its Protocols; neither do we believe that the prohibition of reformatio in peius is per se of constitutional importance.

What is of constitutional importance, on the other hand, is the defendants right of appeal. The latter is, as per H.L.A. Hart, a prescriptive norm, whereas the prohibition of reformatio in peius is an instrumental rule vis-à-vis the prescriptive norm.

On the other hand, the immediate ratio legis of the prohibition of reformatio in peius is also very pragmatic. If the appellate courts are to have access to certain kinds of cases in order to be able to streamline the criminal case-law, appellants convicted in the lower-instance courts are not to be discouraged from lodging their appeals.

Nevertheless, even from this down-to-earth perspective, the prohibition of reformatio in peius is perceived as a traditional right of defendants who have been convicted in a non-final judgment in continental criminal proceedings; it is a legitimate appendage to their post-trial procedural position, irrespective of the narrower ratio legis enunciated above. Even if only tangentially, therefore, these defendants are supposed to benefit from this guarantee. Thus, from their own point of view, as well as from the point of view of the rule of law, criminal defendants must not be seriously discouraged from appealing against their convictions.

However, this is precisely what happened in the case before us. If the defendant had appealed against his conviction, his “pre-trial” detention would have been extended for the period it would have taken the appellate court to decide the case. Thus, he was barred from appealing against the judgment of the first-instance court. Accordingly, his right of appeal guaranteed under Article 2, paragraph 1, of Protocol No. 7 (supra) was in fact violated.

If we were to consider in abstracto the prohibition of reformatio in peius as a procedural right appended to the right of appeal, the discouragement inherent in this case regarding the defendants right to appeal would have been deemed to infringe the same ratio legis. For this reason, his case never reached the appellate court. It would, however, unquestionably have been in his interest as well as in the interest of the rule of law for the appellate court to have had the opportunity to adjudicate the case.

However, the Convention does not yet directly recognise the prohibition of reformatio in peius as a right of the defendant. Moreover, there is no case-law of the European Court of Human Rights on the matter. But the idea of not discouraging appellants does apply even within the Strasbourg system. As was pointed out by Judge Wojtyczek in paragraph 11 of his separate opinion in Janowiec and Others v. Russia ([GC], nos. 55508/07 and 29520/09ECHR 2013),

“[it] should be noted that the instant case was referred to the Grand Chamber at the request of the applicantsWhile the Convention does not set out a prohibition of reformatio in peiusthe situation is paradoxical, in that a remedy provided for by Article 43 of the Convention and used by the applicants with a view to ensuring protection of [theirhuman rights has ultimately led to a Grand Chamber judgment which is much less favourable to them than the Chamber judgment.

 


[1]1.  Seefor exampleC. Herke and D. Tóth, Theoretical and Practical Issues of the Prohibition of Reformatio in Peius in HungaryIssues of Business and LawVolume 3 (2011), at www.herke.hu/tan/11litv.pdf.

Nema povezane prakse za ovu presudu.
Sažmi komentare

Komentari

Relevantni komentari iz drugih presuda

Član 35 | DIC | Gashi protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 2016/2015 od 28.04.2017. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se ukida Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P br. 25254/2011 od 28.06.2013. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je ništavo rešenje Izvršnog odbora Skupštine Grada Beograda br. ... – IO od 25.05.2000. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o zakupu stana br. ...-.../... od 29.09.2000.godine, zaklјučen između JP za stambene usluge u Beogradu i tuženog AA. Stavom trećim izreke, utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana ... br. ...-.../... od 29.09.2000. godine, zaklјučen između tužioca Grada Beograda i tuženog AA, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 09.10.2000. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o kupoprodaji stana zaklјučen između tuženog AA kao prodavca i tuženog BB kao kupca, overen pred Petim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. .../... dana 11.12.2000. godine. Stavom petim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi BB da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana i da tako ispražnjeni stan preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocu Gradu Beogradu. Stavom šestim izreke, odbijen je prigovor nenadležnosti suda, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti Prvog osnovnog suda, kao neosnovan. Stavom osmim izreke, obavezan je tužilac Grad Beograd da nadoknadi tuženom BB troškove parničnog postupka. Stavom devetim izreke, obavezan je tuženi AA da nadoknadi tužiocu Gradu Beogradu troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6830/2013 od 23.02.2015. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženih AA i BB i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 25254/2011 od 28.06.2013. godine, u stavu četvrtom, petom, šestom, sedmom i stavu osmom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde

Član 35 | DIC | Lakićević i drugi protiv Crne Gore i Srbije
Presuda je povezana sa rešenjem R4g.127/14 od 18.08.2014. godine Apelacionog suda u Novom Sadu, kojim se ustavne žalbe podnosilaca vraćaju Ustavnom sudu

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Gž 1163/2018 od 20.04.2018. Apelacionog suda u Beogradu, kojom se kao neosnovana odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 855/17 od 27.11.2017.godine. u parnici tužioca AA protiv tužene Republike Srbije - Ministarstva odbrane, radi zaštite od dikriminacije.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 35 | DIC | Vučković i drugi protiv Srbije
Presuda je povezana sa presudom Rev 530/2019 od 28.02.2019. godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojom se kao neosnovana odbija revizija tužene izjavlјena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine.

Presudom Višeg suda u Vranju P 2845/16 od 15.01.2018. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno da je zaklјučkom Vlade Republike Srbije broj 401-161/2008-1 od 17.01.2008. godine povređeno načelo jednakih prava i obaveza, čime je izvršena diskriminacija na osnovu mesta prebivališta tužioca kao ratnog vojnog rezerviste sa teritorije opštine koja nije navedena u označenom zaklјučku Vlade Republike Srbije od 17.01.2008. godine. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužba tužioca povučena u delu koji se odnosi na potraživanje po osnovu naknade nematerijalne štete. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 45.800,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2063/18 od 23.05.2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom i trećem izreke.

Presuda je dostupna u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3033/2019 od 05.09.2019. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1. 65/17 od 18.04.2018. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi štetu koja je izazvana povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Vranju I 1022/09 u iznosu od 69.702,00 dinara, na ime troškova parničnog postupka u iznosu od 27.376,00 dinara i na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.600,00 dinara, pripadajućom kamatom. Stavom drugim izreke tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 3017/18 od 08.02.2019. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu u kom je odlučeno o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Pogosjan i Bagdasarjan protiv Jermenije
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 627/2020 od 07.02.2020. Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje kao nedozvolјena revizija predlagača izjavlјena protiv rešenja Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine.

Rešenjem Višeg suda u Leskovcu Ržg 216/19 od 22.11.2019. godine, odbijena je žalba punomoćnika predlagača izjavlјena protiv rešenja Osnovnog suda u Leskovcu R4 I 109/19 od 09.09.2019. godine, kojim je odbijen prigovor predlagača za ubrzanje postupka, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u predmetu tog suda I 7838/10, kao neosnovan.
Protiv navedenog rešenja, predlagač je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložila da se revizija smatra izuzetno dozvolјenom, u skladu sa odredbom član 404. ZPP.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde
Član 41 | DIC | Stojanović protiv Hrvatske
Presuda je povezana sa rešenjem Rev 3050/2019 od 18.09.2019. godine godine, Vrhovnog kasacionog suda, kojim se odbacuje revizija tužene izjavlјena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine i odbija kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Presudom Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine, obavezana je tužena da tužiocu plati na ime naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Vranju
I br. 1012/09 (ranije I. br. 850/05) iznose sa zateznom kamatom od dospeća pa do isplate bliže navedene u izreci pod 1. Tužana je obavezana da tužiocu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 24.000,00 dinara.
Viši sud u Vranju je presudom Gž 1751/18 od 13.11.2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Vranju Prr1 22/17 od 09.02.2018. godine. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Rešenje je dostupno u javnoj bazi sudske prakse ovde